Wikipedija shwiki https://sh.wikipedia.org/wiki/Glavna_stranica MediaWiki 1.45.0-wmf.5 first-letter Mediji Posebno Razgovor Korisnik Razgovor s korisnikom Wikipedija Razgovor o Wikipediji Datoteka Razgovor o datoteci MediaWiki Razgovor o MediaWikiju Šablon Razgovor o šablonu Pomoć Razgovor o pomoći Kategorija Razgovor o kategoriji Portal Razgovor o portalu Nacrt Razgovor o nacrtu TimedText TimedText talk Modul Razgovor o modulu 0 2057 42471589 42469046 2025-06-15T13:35:51Z ~2025-68058 261235 /* Likovni umjetnici */ 42471589 wikitext text/x-wiki {{Infokutija naselje | ime = Split | tip_naselja = grad | slika_horizont = Split iz zraka.jpg | slika_alt = | opis_slike = | slika_zastava = Flag of the City of Split.svg | zastava_alt = | zastava_okvir = | slika_grb = Coat of arms of Split.svg | grb_alt = | etimologija = | nadimak = | moto = | slika_mapa = | mapa_alt = | opis_mape = | marker_mapa = Hrvatska | marker_mapa_opis = | marker_mapa_alt = | koordinate = {{Coord|43|30|32.25|N|16|26|20.64|E}} | podjela_vrsta = Država | podjela_ime = [[Hrvatska]] | podjela_vrsta1 = [[Hrvatske županije|Županija]] | podjela_ime1 = [[Splitsko-dalmatinska županija|Splitsko-dalmatinska]] | osnivanje_naslov = [[Grčka kolonizacija]] | osnivanje_datum = [[3. vijek pne.|3]]/[[2. vijek pne.]] | osnivač = [[Drevni Korint|Korinćani]] iz [[Drevna Sirakuza|Sirakuze]] | vladajuće_tijelo = Gradsko vijeće | vođa_stranka = [[Centar (stranka)|Centar]] | vođa_titula = Gradonačelnik | vođa_ime = [[Ivica Puljak]] | nadmorska_visina = 0 | površina_ukupno = 79,4 | stanovništvo_datum = 2021 | stanovništvo_ukupno = 149830 | vremenska_zona = UTC+1 | vremenska_zona_DST = UTC+2 | poštanski_broj = 21000 | registarska_oznaka = ST | pozivni_broj = (+385) 021 | veb-sajt = [https://split.hr/ www.split.hr/] | napomene = Dan mjesta: 7. maj }} '''Split''' je [[grad]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i sjedište [[Splitsko-dalmatinska županija|Splitsko-dalmatinske županije]]. Split je drugi po veličini grad u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i administrativno središte Splitsko-dalmatinske županije. Prema prvim rezultatima [[Popis stanovništva u Hrvatskoj 2011.|popisa iz 2011.]] u administrativnom Gradu je živilo 178.192 stanovnika, a u samom gradu je živilo 165.893 stanovnika.<ref>{{Cite web|url= http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/htm/h11_RH.html|title= Popisane osobe, kućanstva i stambene jedinice, prvi rezultati popisa 2011.|accessdate= 28. 8. 2012.|last= |first= |coauthors= |date= |work= |publisher= Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske|archive-date= 2012-06-01|archive-url= https://web.archive.org/web/20120601142636/http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/census2011/htm/h11_RH.html}}</ref> == Historija == Iako se vjeruje da su određena naselja na području Splita postojala i ranije, ime Split se povezuje s malom [[Grčka|grčkom]] kolonijom zvanom ''Aspalathos'', nazvanoj po [[Grčki jezik|grčkoj]] riječi za [[brnistra|brnistru]], biljku koja raste u okolici. To je naselje, međutim, dugo vremena bilo u sjeni obližnje [[Salona|Salone]], daleko većeg grada koji će kasnije postati prijestolnica velike [[Rimsko Carstvo|rimske]] provincije [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmacije]]. Početak Splita u današnjem obliku se povezuje za rimskog cara [[Dioklecijan]]a, koji je navodno bio rodom iz okolice Salone. Pred kraj svog života se odlučio povući u rodni kraj, te je tamo sagradio velebnu [[Dioklecijanova palača|palaču]]. Ta je palača nešto kasnije služila kao ljetnikovac i rezidencija careva i velmoža, od kojih je posljednji [[Julije Nepot]], rimski vladar Dalmacije, ubijen [[480]]. godine. Ključni događaj za Split je bilo uništenje Salone od strane [[Obri|Avara]] i [[Slaveni|Slavena]] prilikom njihove invazije na Balkan godine [[614]]. Preživjeli stanovnici su utočište našli iza zidina Palače, koja otada dobija karakter grada, odnosne jezgre oko koje će se vijekovima početi razvijati Split. U [[srednji vijek|srednjem vijeku]] je Split ispočetka bio [[Bizantsko Carstvo|bizantskom]] vlašću, ali je povremeno dolazio pod nominalnu vlast [[Hrvatska|hrvatskih]] kraljeva, odnosno [[Mletačka Republika|Mletačke republike]]. Split se s vremenom razvio i tipični srednjovjekovni grad-državu, koji je donosio vlastite zakone, pa čak i vodio ratove protiv svojih susjeda, tako da se bilježi rat između Splita i susjednog [[Trogir]]a 1282. godine. U isto doba je Split, čije je stanovništvo ispočetka bilo romansko, zabilježio priliv slavenskog stanovništva iz zaleđa Dalmacije, što je proces koji traje sve do današnjih dana. Split se također počinje javljati kao jedno od najvažnijih kulturnih središta na ovim prostorima. Godine [[1358]]. Split je dopao pod hrvatsko-ugarsku vlast, da bi [[1420]]. godine nad njim vlast trajno preuzeli Mlečani. U doba renesanse Split nastavlja svoj kulturni procvat, tako da je u njemu djelovao i [[Marko Marulić]], koji se često naziva ocem [[hrvatska književnost|hrvatske književnosti]]. Razvoj Splita je zaustavio prodor [[Otomansko Carstvo|Otomanskog imperija]] na zapad Balkana, što se pogotovo iskazalo nakon pada obližnjeg [[Klis]]a [[1526]]. godine. Turska osvajanja su neposrendo ugrozila i sam Split, tako da su turske stražarske kule bile u blizini današnjeg središta grada. Split je pogotovo teško stradao za vrijeme dugotrajnog [[kandijski rat|kandijskog rata]] u [[17. vijek]]u, kada ga je osim rata pogodila i epidemija [[kuga|kuge]]. Tako je na početku 18. vijeka imao tek nešto više od 1000 stanovnika. Nazadovanje Splita je tek usporeno u relativno dugom periodu relativnog stabilnosti nakon [[Požarevački mir|Požarevačkog mira]]. Godine [[1797]]. padom Mletačke republike Split kao i ostatak Dalmacije prelazi pod vlast [[Austrija|Austrije]], a [[1805]]. [[Požunski mir|mirom u Požunu]] pripada [[Napoleon]]ovoj [[Francuska|Francuskoj]]. Godine [[1813]]. Split ponovno zauzimaju Austrijanci, čija će vlast biti potvrđena [[Bečki kongres|Bečkim kongresom]]. U Splitu, kao i u drugim hrvatskim krajevima, se u [[19. vijek]]u javlja nacionalna svijest. Ona dobija i svoju političku komponentu s nastankom [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]], odnosno podjelom Carstva na austrijski dio - kome je pripala Dalmacija i mađarski dio- kome je pripala jezgra današnje Hrvatske. Dok se dio stanovnika Splita zalaže za ujedinjene s Hrvatskom, dio se izjašnjava kao pripadnicima [[italija]]nske nacije i traži ujedinjenje s nezavisnom Italijom. Potonji kao alternativno rješenje nude stvaranje autonomne Dalmacije, odnosno novu slavensku naciju [[Dalmatinci|Dalmatinaca]]. Tim opcijama se krajem 19. vijeka priključuje radnički pokret, odnosno zagovornici [[socijalizam|socijalizma]] i [[anarhizam|anarhizma]] čije če Split postati tradicionalno uporište, a od početka [[20. vijek]]a i zagovornici stvaranja [[Jugoslavija|Jugoslavije]]. Nakon prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Split postaje dijelom [[Država Slovenaca, Hrvata i Srba|Države Slovenaca, Hrvata i Srba]], a kasnije i [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]]. Od 1929. godine postaje središte Primorske banovine. U tom periodu je ekonomski razvoj Splita potakla činjenica da je [[Zadar]], dotadašnje administrativno središte Dalmacije, mirovnim ugovorima postao [[italija]]nska enklava na istočnom Jadranu. Za vrijeme drugog svjetskog rata su Split okupirale italijanske snage, a i formalno anektirale Rimskim ugovorima s [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisnom državom Hrvatskom]]. Split je ostao bez svog prirodnog zaleđa, a stanovništvo je podvrgnuto brutalnoj [[fašizam|fašističkoj]] politici italijanizacije. Zbog toga je već [[1941]]. veliki dio lokalnog stanovništva posredno ili neposredno pristupio Titovim [[narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|partizanima]]. Partizani su grad zauzeli u septembru 1943. nakon kapitulacije Italije, ali su ga nakon žestokih borbi morali prepustiti njemačkom Wehrmachtu. Split je formalno pripao NDH, ali je [[26. 10.|26.10.]] [[1944]]. ponovno došao pod partizansku kontrolu. Do kraja rata je služio kao privremeno sjedište vlade [[Federalna država Hrvatska|Federalne države Hrvatske]]. U doba [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] Split doživljava nagli ekonomski rast, dijelom vezan uz ratvoj [[industrija|indutsrije]] u obližnjem [[Kaštela|Kaštelima]], ali i sve veći razvoj [[turizam|turizma]] u [[Dalmacija|Dalmaciji]]. Porast industrije i životnog standarda je imao i značajne demografske posljedice, prvenstveno u naglom priljevu stanovništva iz ekonomski zaostalih krajeva [[Zagora|Dalmatinske Zagore]] i [[Hercegovina|Hercegovine]]. [[Raspad SFRJ]] se u Splitu odrazio kroz niz ozbiljnih oružanih incidenata, koji su prethodili eskalaciji [[Rat u Hrvatskoj|rata u Hrvatskoj]]. Razlog za to je bilo postojanje anažnog garnizona [[Jugoslovenska narodna armija|JNA]] u gradu, vezanog uz ratnu luku [[Lora]], glavnu bazu [[Jugoslovenska ratna mornarica|JRM]]. Za vrijeme rata su Lora i drugi objekti JNA bili pod opsadom, okončanom tek potpisivanjem Sarajevskog primirja 1992. godine i povlačenjem snaga JNA početkom 1992. godine. U međuvremenu su se zbili mnogi incidenti, od kojih je najveći bio pomorski napad na Split, [[15. 11.|15.11.]] [[1991]]., kada je razarač ''Split'' bombardirao grad prije nego što je oštećen i prisiljen na povlačenje vatrom hrvatskih obalnih baterija. To je zasada jedini slučaj u historiji da je neki ratni brod bombardirao grad po kome je dobio ime. <!-- Nove informacije koje su potkrijepljene slikama na internetu pokazuju veliku zabludu oko toga da je VPBR-31 tj. razarač "Split" bombardirao grad Split. Naime, uvidom u slike iz vojne luke Tivat, vidljivo je da je u njoj usidren razarač "Split" sa svojim brojem "31", dok je kraj njega bio brod sa brojem "3", koji je prema informacijama došao u Tivat oštećen i na kraju je zbog toga izrezan. Te snimke čvrsto pokazuju da se razaraču "Split" nikada nije brisao broj "1" te da je zapravo Split bombardirao VPBR-32 tj. razarač "Koper" na kojem je vidljiv samo jedan broj "3", tj. druga znamenka mu je izbrisana da se ne bi znalo koji je točno brod bombardirao grad Split. --> Rat je nakon toga trajao još tri godine, a Split, iako ne neposredno pogođen, je dosta pretrpio zbog ekonomskog kolapsa, tek djelomično ublaženog činjenicom da je služio kao glavna logistička baza snagama [[UNPROFOR]]-a u [[Bosna i Hercegovina|BiH]]. Teška ekonomska situacija se nastavila i nakon rata, s obzirom da se Split, slično kao i ostatak Dalmacije daleko teže oporavljao u odnosu na Zagreb i druge dijelove Hrvatske. Zbog toga se Split - pogotovo njegova okolica - pokazao daleko plodnije tlo za održavanje nacionalističke desnice. To se između ostaloga iskazalo i u čuvenom mitingu na [[Splitska Riva|Rivi]] održanom početkom [[2001]]. godine u znak podrške generalu [[Mirko Norac|Mirku Norcu]], hrvatskom generalu optuženom, a kasnije i osuđenom za ratne zločine. ===Gradska naselja === Splitu su 1952. upravno pripojena naselja Strožanac, Kaštel Gomilica, Kaštel Sućurac, Kaštel Kambelovac, Grljevac, Vranjic, Rupotina Donja i Rupotina Gornja.(N.N. NRH, 16/52)[5] Godine 1954. su mu pripojena naselja Amižići, Most, Stobreč, Podstrana, Sirotkovići, Dvori, Korešnica, Gajine Žrnovničke, Kamen, Glavica i Privor (N.N. NRH, 33/54).[5] Godine 1952. odnosno 1954. Splitu su bili pripojeni Mravince, Podstrana, Sitno Gornje i Sitno Donje, Solin i Strana Solinska.(N.N. NRH, 16/52 I 33/54)[5] Godine 1962. su iz Splita upravno odvojena i osamostaljena mjesta Solin, Kaštel Kambelovac, Kaštel Sućurac, Kamen, Kaštel Gomilica, Kučine, Slatine("Slatina", Čiovo), Mravince, Stobreč, Blaca, Podstrana (kojoj je pripojen iz Splita netom odvojen i osamostaljen Strožanac), Vranjic, Žrnovnica, Srinjine, zatim Sitno Gajine od kojeg su stvoreni Donje Sitno i Gornje Sitno.(N.N. SRH, 39/62)[5] Za socijalističke Hrvatske Splitu bili pripojeni Solin, Donje Sitno i Gornje Sitno .[5] Također su bila ova naselja pripojena Splitu, a poslije su izdvojena: Blaca, Kamen, Kaštel Gomilica, Kaštel Kambelovac, Kaštel Sućurac, Kučine, Lovrinac, Srinjine i Stobreč.[5] Splitu su bila pripojena i ova naselja: Grabavac, Grljevac, Sveti Martin, Torčići, Amižići, Korešnica, Sveti Kajo, Majdan (Solin), Meterize.[5] Tijekom 1980-ih, do preustroja administrativne podjele uspostavom samostalne RH, Split je bio jedan od osam velikih gradova u SFRJ koji su imali donekle različit oblik lokalne samouprave, te je jedini od velikih urbanih područja na obali organiziran u gradsku zajednicu općina (GZO) Split, a tvorile su je općine Kaštela, Solin i Split. Ovakav oblik gradske administracije u Hrvatskoj je, osim Splita, imao jedino Zagreb, koji je i danas zadržao sličan oblik ustroja lokalne samouprave, primjeren velikim gradovima, dok je Split ukidanjem statusa velikoga grada s GZO, praktički uskraćen za mogućnost integriranja njegovog urbanog područja u osmišljeniju i bolje upravljanu cjelinu, podjeljen na tri grada sa zasebnim upravama i interesima, iako su im "granice" realno nevidljive i protežu se po sredini gradskih ulica. Gradu Splitu danas pripada 8 naselja (stanje 2006), to su: Donje Sitno, Gornje Sitno, Kamen, Slatine, Split, Srinjine, Stobreč i Žrnovnica. Split je podijeljen na više gradskih kotareva: Bačvice, Bilice, Blatine-Škrape, Bol, Brda, Dračevac, Duilovo, Firule, Grad, Gripe, Karepovac, Kila, Kman, Kocunar, Lokve, Lora, Lovret, Lučac-Manuš, Mejaši, Meje, Mertojak, Neslanovac, Žnjan-Pazdigrad, Plokite, Pojišan, Pujanke, Ravne njive, Sirobuja, Skalice, Smokovik, Split 3 (Smrdečac), Stoci, Sućidar, Sustipan, Šine, Šperun, Špinut, Trstenik, Varoš, Veli Varoš, Visoka, Žnjan [6]. == Stanovništvo == Prvi opći popis stanovništva, koji se ujedno smatra i prvim suvremenim popisom, proveden je 1857. godine, a Split je tada brojio 10.358. stanovnika.<ref name="Klempić 79–110">{{Cite journal|last=Klempić|first=Sanja|date=2004-03-30|title=Utjecaj imigracije na strukture stanovništva Splita|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=11298|journal=Migracijske i etničke teme|language=hr|volume=20|issue=1|pages=79–110|issn=1333-2546|access-date=2020-06-13}}</ref> Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, na površini od 79 km2, imao je 178.102 stanovnika, što predstavlja 39,16% od ukupnog broja stanovnika Splitsko-dalmatinske županije, odnosno 4,15% od ukupnog broja stanovnika Hrvatske.<ref>https://www.dzs.hr</ref> Prvo udvostručenje broja stanovnika Split je imao oko 1907., a drugo na početku četrdesetih godina. Do Drugoga svjetskog rata, Split je imao relativno sporo povećanje broja stanovnika. Zbog ubrzane industrijalizacije i razvoja tercijarnih djelatnosti nakon Drugoga svjetskog rata, javlja se potreba za velikim brojem radne snage, što je bilo povod za intenzivno doseljavanje, posebice šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Analiza prirodnoga kretanja pokazuje da je Split u razdoblju između 1981. i 2001. prešao iz srednjih u niske stope rodnosti, te iz niskih u srednje stope smrtnosti, što je rezultiralo niskim prirodnim prirastom. Posljedica je tog procesa i stalno smanjivanje vitalnog indeksa. Dobna struktura stanovništva Splita sve više poprima karakteristike regresivnog tipa: smanjuje se udio mladoga, a povećava udio starog stanovništva. Radni kontingent raste sve sporije. U ukupnom stanovništvu prevladavaju žene, iako se njihov udio smanjuje. Domovinski rat pogoršao je ionako lošu demografsku situaciju.<ref name="Klempić 79–110"/> == Klima grada Splita == Grad Split ima sredozemnu klimu koju karakteriziraju blage zime te suha i vruća ljeta. Republika Hrvatska klimatski se nalazi u sjevernom umjerenom pojasu u kojem vrlo važnu ulogu imaju Sredozemno i Jadransko more čije zračne struje zimsko razdoblje u Primorskoj Hrvatskoj, a tako i u gradu Splitu,  čine blagim, toplim i često vrlo vlažnim.<ref>{{Cite journal|last=Šegota|first=Tomislav|last2=Filipčić|first2=Anita|date=2003-06-01|title=Köppenova podjela klima i hrvatsko nazivlje|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=14773|journal=Geoadria|language=hr|volume=8|issue=1|pages=17–37|doi=10.15291/geoadria.93|issn=1331-2294|access-date=2020-04-14}}</ref> Klimu u Splitu određuju blizina mora, reljef i geografski smještaj. U razdoblju od mjeseca studenog do ožujka moguće je hladno razdoblje s prosječnom temperaturom od 7,6 ℃.  U ovom razdoblju bilježe se veće količine padalina zbog česte pojave i zadržavanja ciklone u kojem padne prosječno 62% ukupne godišnje količine padalina (uz važan podatak da kroz cijelu godinu u Splitu prosječno padne 825&nbsp;mm padalina). Vruće razdoblje obuhvaća period od mjeseca svibnja do rujna, a statistički najtopliji je mjesec srpanj. Prosječna temperatura u ovom razdoblju je 22℃. Toplo razdoblje karakterizira mala količina padalina, sušno razdoblje, visoke dnevne temperature i tople noći. Ipak, i najtoplije razdoblje u godini, zbog obrnuto proporcionalnog odnosa vlažnosti i temperature, vrućine čini podnošljivima. Klimatski položaj grada Splita karakterizira vrlo mali broj oblačnih dana. Vjetrovi karakteristični za grad Split u zimskom periodu su vjetrovi iz sjeveroistočnog kvadranta – poznat pod nazivom bura. Ipak, u hladnim mjesecima puše i puno jači, ali topliji vjetar koji se zove jugo. U ljetnom periodu pušu vjetrovi iz jugozapadnog kvadranta, kao što su maestral, blaga bura ili burin. Klima grada Splita uvrštava se u umjereno toplu kišnu klimu sa sušnim  i vrućim ljetnim periodom. Klimatski gledano, prema Walterovu klimadijagramu, izrazito sušan i iznimno topao je mjesec srpanj, umjerena suša traje od lipnja do rujna, a svibanj je granični mjesec vlažnog razdoblja i umjerene suše.<ref>Filipčić, Anita. Klima Splita. //Geografski horizonti 41, 2(1995), str. 16-20.</ref> == Kultura == * [[Hrvatsko narodno kazalište u Splitu|HNK Split]] * [[Talijanska unija|Zajednica Talijana - C.I. "Francesco Carrera"]] ====== Arheološki muzej u Splitu ====== Arheološki muzej u Splitu ujedno je i najstariji hrvatski muzej, a utemeljen je 1820. godine. Dugo vremena smatran je kulturnim središtem Splita, ali i Dalmacije. U knjižnici i arhivu Arheološkog muzeja u Splitu čuvali su se predmeti koji su bili od velikog značaja za kulturnu povijest, poput različitih arheoloških zbirki, te umjetnina. Časopis Arheološkog muzeja u Splitu – Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, smatra se najstarijim hrvatskim hrvatskim časopisom.<ref>Marin, E. (1995). 'ARHEOLOŠKI MUZEJ U SPLITU I BOKA KOTORSKA', ''Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji'', 35(1), str. 67-79. Preuzeto s: <nowiki>https://hrcak.srce.hr/114580</nowiki> (Datum pristupa: 25.04.2020.)</ref> Izgradnja zgrade u kojoj se i danas nalazi Arheološki muzej u Splitu završena je 1914. godine, a i rađena je prema projektu dvojice austrijskih arhitekata A. Kiresteina i F. Ohmanna. Ideja navedenih arhitekata bila je izgraditi objekt koji će omogućiti kružno kretanje posjetitelja muzeja. Muzej je otvoren 1922. godine. Na objektu je izvršen veći građevinski zahvat tek 80 godina od izgradnje.<ref>Mardešić, J. (1998). 'Preuređenje Arheološkog muzeja u Splitu', ''Informatica museologica'', 29(3-4), str. 104-107. Preuzeto s: <nowiki>https://hrcak.srce.hr/143033</nowiki> (Datum pristupa: 25.04.2020.)</ref> ==Kulturni spomenici i znamenitosti== [[Datoteka:Srebrna vrata (lat. Porta argentea), istočni ulaz u Dioklecijanovu palaču u Splitu.jpg|mini|228x228piksel|Srebrna vrata, istočni ulaz u Dioklecijanovu palaču |alt=|lijevo]] [[Datoteka:Croatia-01177 - The Peristil.jpg|alt=|mini|Peristil]] Najznačajniji kulturni spomenik i turistička atrakcija Splita jest '''Dioklecijanova palača'''. Ona se nalazi u užem centru grada. Povijesnu jezgru grada Splita tvori Dioklecijanova palača i dio grada unutar mletačkih obrambenih zidova iz XVII. st. (od 1979. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine).<ref>https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=57463</ref> Unutar palače, kraj katedrale sv. Dujma, nalazi se '''Splitski Peristil''', jedan od najljepših Splitski trgova<ref>{{Cite web|url=http://www.split-tourism.com/|title=Complete visitor's guide to Split - Split Tourism|website=www.split-tourism.com|language=en|trans-title=Turističke informacije o gradu Splitu|access-date=2018-06-15|archive-date=2018-06-15|archive-url=https://web.archive.org/web/20180615190635/http://split-tourism.com/|dead-url=yes}}</ref>. Značajna atrakcija je i sjeverni ulaz u palaču, nazvan Zlatna vrata. [[Datoteka:Split-center.jpg|mini|Split - riva|alt=|lijevo]] '''Splitska riva''' mjesto je zabave, festivala i religijskih manifestacija. Najveća fešta održava se na Rivi svake godine 7.5., kad se slavi zaštitnik grada sv. Dujam. Park šuma Marjan mjesto je iznimno očuvane prirode, te izletište i mjesto rekreacije mnogih Splićana i posjetitelja. === Arheološki lokalitet "Ad basilicas pictas" === U tijeku pripremnih iskopavanja za izgradnju trgovačkog centra Small Mall na raskrižju Ulice Domovinskog rata s Vukovarskom, Livanjskom i Bihaćkom ulicom otkriveno je novo i neočekivano važno arheološko nalazište. Radi se o do sada nepoznatom amfiteatru iz IV stoljeća, odnosno iz vremena kad je car Dioklecijan obitavao u svojoj palači. Unatoč nepristupačnosti većem dijelu ostataka antičke građevine zbog okolnih kasnije sagrađenih i danas još funkcionalnih građevina, arheolozi su bili u mogućnosti procijeniti neke njene osnovne karakteristike<ref>U Splitu otkriven antički amfiteatar iz 4. stoljeća. Tportal pristupljeno 20. ožujka 2020. https://www.tportal.hr/kultura/clanak/u-splitu-otkriven-anticki-amfiteatar-iz-4-stoljeca-20131113</ref>. Istraživanje je provela i tvrtka Neir, a nadzirao splitski Konzervatorski odjel<ref name=":0">Arheološko nalazište kod Općine. Splitski portal split.com.hr https://www.split.com.hr/novosti/vijesti/arheolosko-nalaziste-kod-opcine</ref>. Amfiteatar je imao arenu raspona 50 metara, bio je ukupnog promjera 80 metara<ref name=":1">{{Cite journal|last=Eremut|first=Antonija|date=2013-12-15|title=Danski zalog hrvatskoj spomeničkoj baštini|url=https://hrcak.srce.hr/175016|journal=Kvartal : kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj|language=hr|volume=X|issue=3-4|pages=74–76|issn=1334-8671|access-date=2020-04-20}}</ref>, a nalazio se uz sam Dioklecijanov aqueduct sve do kraja kandijskog rata 1647. godine kada ga je, već djelomično porušenog, u potpunosti dao razrušiti mletački providur Dalmacije Leonardo Foscolo kako bi spriječio moguće utvrđivanje Osmanlija na tako maloj udaljenosti od tadašnjeg mletačkog Splita. Inače, lokalitet na kojem su pronađeni ostatci ove povijesno toliko važne građevine već je poznat pod nazivom “Ad basilicas pictas”<ref name=":1" /> (“Kod oslikanih bazilika”). Tu su već ranije pronađeni ostatci arhitekture koja je prethodila nastanku Dioklecijanove palace, točnije antičnom naselju Spalathum, kao i ostaci nekih drugih antičkih i srednjovjekovnih građevina<ref name=":0" />. Ovaj pronalazak je od iznimne ne samo arheološke, već i kulturno-povijesne, kao i turističke važnosti. Uz Pulsku Arenu, te amfiteatre u antičkoj Saloni i Burnumu kraj Knina, ovo je četvrti primjer ove arhitekture na području Republike Hrvatske. Ipak, zbog nemogućnosti daljnjeg istraživanja na lokalitetu, pronađeni ostatci su konzervirani i ostavljeni za neka daljnja proučavanja. Vjerojatno je iz istog razloga zaustavljena i izgradnja navedenog trgovačkog centra jer se nakon tog otkrića odustalo od gradnje istog na toj vrlo atraktivnoj poziciji uz sam povijesni centar grada<ref name=":0" />. == Privreda == '''<big>Industrija</big>''' „Jugoplastika“ je imala vlastitu trgovačku mrežu od 180 prodavaonica u svim jugoslavenskim republikama u kojoj je radilo više od 1300 radnika. Zbog goleme palete od 3200 vrsta proizvoda razvila  je i vlastitu prodajnu mrežu. Zbog svega toga bila je likvidna i nije imala zaduženja i kredite. Posjedovala je četiri robno-distributivna centra u Ljubljani, Sarajevu, Nišu i Skoplju. U svim glavnim gradovima saveznih republika imala je trgovačka predstavništva s kompletnom infrastrukturom marketinga i trgovačkih putnika. Jugoplastika je bila iznimno značajna za društvenu zajednicu grada Splita, naročito u području ekonomske antropologije. Prenamjena Jugoplastikine tvornice u trgovački centar Joker izazvala je veliko zanimanje a val nostalgije za kombinatom  Jugoplastike je izražen brojnim komentarima na novinske članke koji su o tome pisali po internetskim portalima. Fokus zanimljivosti je u tome da je prostor proizvodnje prenamijenjen u prostor potrošnje i to u doba kada je veća stopa nezaposlenosti u gradu što ukazuje na određeni apsurd. Jugoplastika je bila ideja zajedništva, discipliniranog rada i brzog napretka kojoj je pripadalo gotovo 13 000 radnika od kojih je 10000 bilo u samoj proizvodnji. Sama tvornica je bila najsnažniji simbol modernizacije, tehnološke inovativnosti i dobara.<ref>Blagaić, Marina. "Otočna ekonomija - epizoda "Jugoplastika"." ''Etnološka tribina'' 42, br. 35 (2012): 243-258. <nowiki>https://hrcak.srce.hr/94131</nowiki></ref> Jugoplastika je bila tvornica koja je prozvodila dijelove za tvornice automobila Zastavu, Citroen, Renault, Volkswagen, Ladu, Daciju, Fiat. U tim i takvim uvjetima ona je mogla i opstati i nakon rušenja socijalističkog tržišnog modela jer se njezina proizvodnja zasnivala na plastičnim masama a u svjetskoj proizvodnji se u polju plastike nije dogodilo ništa inovativno da omete daljnji rad. Počela je raditi 1952 a registrirala se kao tvrtka za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvda.  Ukupno je zapošljavala 12.900 radnka a prihod je 1990.godine iznosio 350 milijuna dolara. Osim četiri tvornice „Jugoplastika“ je imala i tvornicu na ulazu u Solin, nekoć poznatu radnu organizaciju „Autodijelovi“ koja danas nosi ime „AD Plastik“. To je ujedno jedini preživjeli pogon nakon što je tvornica raznesena sa stotinjak kilograma eksploziva a njezino mjesto je zauzeo trgovački centar „Joker“. Osim u Splitu pogone je imala po cijeloj Dalmaciji i otocima pa je bila često smatrana tvorcem gospodarske politike razvoja Dalmacije. Pogoni „Jugoplastike“ imali su vlastite restorane a sama tvrtka je uživala ugled u svijetu, izvozilo se i na Zapad i na Istok. Bila je sponzor košarkaškom klubu koji je nosio njeno ime a 1993.godine mijenja se ime tvrtke u „Diokom“ i nakon provedene privatizacije i stečajnog postupka tvrtka nestaje, radnici odlaze na biro a proizvodnju mijenja potrošnja i trgovački centar „Joker“.<ref>https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/oj-gospodo-jel-vam-zao-jugoplastika-je-mogla-opstati-i-hraniti-12-900-radnika-92726</ref> === Turizam === Grad Split je moguće percipirati kao grad spomenik koji svojom bogatom kulturnom ponudom može odgovoriti zahtjevima svih profila gostiju, a tako i onim zahtjevnijim kojima je prioritet iskusiti njegovu povijest koja živi u njegovim kulturnim institucijama, a napose trgovima i ulicama. Početke kulturnog turizma u Splitu možemo prepoznati u nastojanjima tadašnje ravnateljice Etnografskog muzeja u Splitu, Aide Koludrović, da ostvari suradnju između Muzeja i njegovog etnografskog materijala s turističkim organizacijama kako bi se napravio svojevrsni most prema posjetiteljima.<ref>{{Cite journal|last=Bunja|first=Vanda|date=2009-09-12|title=Etnografski muzej u Splitu kao jedna od turističkih privlačnosti grada|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=158568|journal=Ethnologica Dalmatica|language=hr|issue=17|pages=33–45|issn=0353-9210|access-date=2020-04-14}}</ref> Osim što grad Split odiše bogatom poviješću i kulturnom baštinom, mlađi domaći turisti percipiraju Split kao grad koji je lijep, opušten i zabavan, no ne glamurozan i zapadni.<ref>{{Cite journal|last=Matić|first=Jelena|last2=Bratko|first2=Denis|date=2015|title=Osobnost brenda destinacije i predviđanje ponašajnih namjera turista: primjer grada Splita|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=223972|journal=Sociologija i prostor : časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja|language=hr|volume=53|issue=3 (203)|pages=213–231|doi=10.5673/sip.53.3.2|issn=1846-5226|access-date=2020-04-14}}</ref> Iako Split već dugi niz godina ima reputaciju tranzitne destinacije i odredišta jednodnevnih izleta, ta slika se polako mijenja u korist percepcije istoga kao ''city break'' destinacije, što u konačnici utječe na sve veća ulaganja lokalnih vlasti u razvoj turističke infrastrukture.<ref>{{Cite journal|last=Mikulić|first=Davorka|date=2009-06-01|title=MARKETINŠKA VALORIZACUA SPLITA KAO DESTINACIJE KULTURNOG TURIZMA|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=113236|journal=Acta turistica|language=hr|volume=21|issue=1|pages=95–122|issn=0353-4316|access-date=2020-04-14}}</ref> <br /> == Plaže u Splitu == [[Datoteka:Bačvice Rui Ornelas.jpg|alt=|mini|Plaža Bačvice u Splitu]] [[Bačvice]] su najpoznatija splitska plaža koja se nalazi u neposrednoj blizini centra grada. Podrijetlo riječi Bačvice nije u potpunosti protumačeno iako se javlja još za vrijeme mletačke vlasti. S obzirom na neugledni izgled uvale uz koju je prolazio poljski put kojim su se kretali težaci sa magarcima natovarenim teretom na putu do svojih vinograda dugo vremena nikome nije palo na pamet ovdje se kupati sve dok prvo kupalište nije podigao 1891. Ivan Košćina iz poznate splitske obitelji toga vremena, a do kupališta se dolazilo kočijama i omnibusom. Članovi obitelji obitelji Bui i Paparelo-Rizmondo bili su prvi kupači u uvali koji su ondje posjedovali kuće. 1919. godine kupalište prelazi iz privatnog vlasništva u javno te se uređuju i postavljaju prve drvene kabine čiji broj se konstantno povećava te u godini 1928. broji već 300 kabina koje su podijeljene na muške, ženske ili obiteljske. U početku je kupanje bilo strogo ograničeno i podijeljeno, kada su smjeli ulaziti muškarci, a kada žene, a sve radi očuvanja morala zbog čega je Košćina kupalište morao preurediti i podijeliti sa visokom ogradom. Na desnoj strani kupali su se muškarci, a na lijevoj žene, a na ogradi koja je dijelila mušku od ženske strane stajao je veliki natpis: 'Globom i zatvorom kaznit će se prekršitelj zabrane zajedničkog kupanja'.<ref>http://www.picigin-bacvice.com/files/bacvice/bacvice-povijest.html</ref> Drvene kabine 1941. godine zamjenjuju se novom betonskom zgradom, a izgled današnjih Bačvica formirao se 1997. godine. Svoju slavu duguje igri zvanoj [[Picigin]] koja spada u [[UNESCO]]-vu nematerijalnu kulturnu baštinu. Nema službenih zapisa o počecima igranja picigina na ovoj plaži, ali iz Rješenja Ministarstva kulture kojim je definirana ova igra i kojom joj je dodijeljeno svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra navodi se da se ju donijeli splitski studenti iz Praga 1908. godine.<ref>{{Cite journal|last=Premuž Đipalo|first=Vedrana|date=2015-04-15|title=„Ne vridi mi dan ako ne dođem na Bačvice“: O piciginašima s Bačvica i stvaranju mjesta|url=https://hrcak.srce.hr/137881|journal=Ethnologica Dalmatica|language=hr|issue=22|pages=317–341|issn=0353-9210|access-date=2020-04-21}}</ref> Picigin je društvena igra loptom koja se izvodi u plićaku pješčane plaže gdje igrači, stojeći u moru, nabacuju loptu koja ne smije dodirnuti morsku površinu.<ref>[https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=6212&kdId=409961294 Ministarstvo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20200616223242/https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=6212&kdId=409961294 |date=2020-06-16 }} kulture Republike Hrvatske. Registar kulturnih dobara: Split, Picigin-društvena igra loptom.</ref> Pravim je piciginašima igranje način života i razmišljanja te igraju tijekom cijele godine, u prosjeku čak 250 dana godišnje. Bez njih je teško vizualizirati plažu Bačvice i uvelike su zaslužni za stvaranje njezinog identiteta.<ref>{{Cite journal|last=Premuž Đipalo|first=Vedrana|date=2015-04-15|title=„Ne vridi mi dan ako ne dođem na Bačvice“: O piciginašima s Bačvica i stvaranju mjesta|url=https://hrcak.srce.hr/137881|journal=Ethnologica Dalmatica|language=hr|issue=22|pages=317–341|issn=0353-9210|access-date=2020-06-16}}</ref> Danas je plaža Bačvice sve više komercijalizirana sa prevelikim brojem ležaljki i kioska s hranom te ju sve veći broj ljudi zamjenjuje plažom Firule. U neposrednoj blizini Bačvica nalazi se plaža Ovčice. Žnjan je najveća splitska plaža koja se nalazi u [[Žnjan|istoimenom kvartu]]. Od rujna 2017. godine plaža je u procesu potpune rekonstrukcije, koja bi trebala završiti do 1. srpnja 2018. godine.<ref>{{Cite web|url=http://www.split-tourism.com/beaches/top-beaches-split|title=Split tourism - The most famous beaches in Split|website=www.split-tourism.com|language=en|trans-title=Turizam u Splitu - najpoznatije plaže|access-date=2018-06-18|archive-date=2018-06-16|archive-url=https://web.archive.org/web/20180616204323/http://split-tourism.com/beaches/top-beaches-split|dead-url=yes}}</ref> == Poznati Splićani i Splićanke == Ovdje ulaze osobe koje su rođene i/ili su djelovale u Splitu. ==== Pop muzika ==== * [[Marijan Ban]], skladatelj i pjevač * [[Neno Belan]], kantautor * [[Maja Blagdan]], pjevačica zabavne glazbe * [[Meri Cetinić]], kantautorica * [[Oliver Dragojević]], pjevač * [[Petar Grašo]], pjevač zabavne glazbe * [[Željko Kerum]], gradonačenik Splita i poznati privrednik * [[Matko Jelavić]], pjevač zabavne glazbe * [[Goran Karan]], pjevač zabavne glazbe * [[Luka Nižetić]], pjevač zabavne glazbe * [[Zorica Kondža]], pjevačica zabavne glazbe * [[Danijela Martinović]], pjevačica * [[Hari Rončević]], kantautor * [[Zdenko Runjić]], skladatelj popularne glazbe * [[Tedi Spalato]], kantautor * [[Gibonni|Zlatan Stipišić - Gibonni]], skladatelj i pjevač *[[Severina (pjevačica)|Severina Vučković]], pjevačica *[[Magazin (bend)|grupa Magazi]] ====== Rock muzika ====== * [[The Beat Fleet|TBF]], (The Beat Fleet) Hip Hop/Ping Pong glazba zdravog đira * [[Daleka obala]] * [[Dino Dvornik]], pjevač popa i funka ==== Klasični muzičari" ==== * [[Ivo Tijardović]], skladatelj * [[Jakov Gotovac]], skladatelj * [[Josip Hatze]], skladatelj * [[Boris Papandopulo]], skladatelj i dirigent === Likovni umjetnici === * [[Emanuel Vidović]], slikar * [[Ivan Meštrović]], kipar <!-- tko su ovi ??? *[[Ivan Mirković]], slikar *[[Anđeo Uvodić]], slikar, karikaturist --> * [[Toma Rosandić]], kipar * [[Toma Bebić]], hrvatski multidisciplinarni umjetnik * [[Ljubo Karaman]], povjesničar umjetnosti i konzervator === Književnici === * [[Toma Arhiđakon]], srednjovjekovni povjesničar * [[Marko Marulić]], književnik, ,,otac hrvatske književnosti" * [[Luka Botić]], književnik i [[botanika|botaničar]] * [[Miljenko Smoje]], novinar i pisac * [[Bogdan Radica]], publicist, esejist, kritičar, povjesničar, diplomat * [[Ante Tomić]], pisac * [[Mani Gotovac]], kritičarka, dramaturginja, teatrologinja i spisateljica * [[Nedjeljko Fabrio]], književnik * [[Tonko Maroević]], pjesnik, esejist i prevoditelj * [[Sanja Pilić]], književnica *[[Tomislav Zuppa]], pjesnik i tekstopisac, profesor talijanskog i engleskog jez. === Dramski umjetnici (glumci, redatelji...) === <!-- ostaviti 5-10 najpoznatijih, ostale pod donji članak --> * [[Boris Dvornik]], glumac * [[Zdravka Krstulović]], glumica * [[Josip Genda]], glumac * [[Ena Begović]], glumica * [[Mia Begović]], glumica * [[Žarko Radić]], glumac * [[Jagoda Kumrić]], glumica * [[Frane Perišin]], glumac * [[Nives Ivanković]], glumica * [[Robert Kurbaša]], glumac * [[Nataša Janjić]], glumica * [[Filip Radoš]], glumac * [[Vicko Ruić]], glumac * [[Siniša Popović]], glumac === Sportaši === <!-- ostavljati ovdje samo najveća imena u športu, 5-10 najpoznatijih iz svakog športa, ostale, ali samo velika imena pod dolnji članak --> ==== Nogomet ==== * [[Tomislav Ivić]], nogometni trener * [[Frane Matošić]] * [[Bernard Vukas]] * [[Ante Mladinić]], igrač i trener * [[Vladimir Beara]] * [[Ivan Katalinić]], igrač i trener * [[Ivan Buljan]], trener * [[Ivica Šurjak]] * [[Ivo Bego]] * [[Ivan Gudelj]], trener * [[Zlatko Vujović]] * [[Dragan Holcer]] * [[Dražen Mužinić]] * [[Vilson Džoni]] * [[Jurica Jerković]] * [[Slaven Bilić]], igrač i trener * [[Aljoša Asanović]], igrač i trener * [[Igor Štimac]], igrač i trener * [[Tomislav Erceg]] * [[Zoran Vulić]], igrač i trener * [[Tonči Gabrić]] * [[Stipe Pletikosa]] * [[Luka Bonačić]], trener * [[Igor Tudor]], igrač i trener * [[Ivica Vastić]] * [[Ivica Mornar]] * [[Goran Vučević]] * [[Stanko Poklepović]], nogometni trener * [[Vlatko Đolonga]] * [[Ivan Leko]] * [[Nenad Pralija]] * [[Mate Baturina]] * [[Jurica Vučko]] * [[Ivan Perišić]] * [[Luka Peruzović]], nogometaš i nogometni trener * [[Srđan Andrić]] ==== Novinari ==== * [[Milorad Bibić Mosor]], hrvatski novinar, pisac, TV-voditelj i sportski aktivist. * [[Zlatko Gall]], hrvatski novinar, pisac i glazbeni kritičar ==== Ostali ==== * [[Ante Dorić]], navijač Hajduka ==== Košarka ==== * [[Branko Radović]] * [[Toni Kukoč]] * [[Dino Rađa]] * [[Željko Jerkov]] * [[Velimir Perasović]] * [[Nikola Plećaš]] * [[Veljko Mršić]] * [[Andrija Žižić]] ==== Tenis ==== * [[Goran Ivanišević]] * [[Nikola Pilić]] * [[Željko Franulović]] * [[Mario Ančić]] * [[Marko Ostoja]] * [[Jelena Kostanić-Tošić]] ==== Atletika ==== * [[Blanka Vlašić]] ==== Plivanje ==== * [[Đurđica Bjedov]] * [[Duje Draganja]], * [[Veljko Rogošić]] ==== Alpinizam ==== * [[Stipe Božić]] ==== Borilački sportovi ==== * [[Branko Cikatić]] ==== Rukomet ==== * [[Ivano Balić]] * [[Petar Metličić]] * [[Jakov Gojun]] ==== Taekwando ==== * [[Lucija Zaninović]] * [[Ana Zaninović]] ==== Vaterpolo ==== * [[Milivoj Bebić]] * [[Neven Kovačević]] * [[Josip Pavić]] * [[Mile Smodlaka]] * [[Teo Đogaš]] === Političari === * [[Dioklecijan]], rimski car * [[Antonio Bajamonti]], liječnik, gradonačelnik, vođa autonomaša * [[Ivo Tartaglia]], odvjetnik, gradonačelnik, ban Primorske banovine * [[Ante Trumbić]], odvjetnik,hrvatski političar, prvi ministar vanjskih poslova kraljevine SHS * [[Ivo Sanader]], hrvatski premijer * [[Igor Zidić]], povjesničar hrvatske umjetnosti, likovni kritičar, predsjednik Matice Hrvatske, pjesnik i esejist * [[Ivo Politeo]], hrvatski odvjetnik * [[Markantun de Dominis]], znanstvenik i splitski nadbiskup * [[Emil Tedeschi]], poznati hrvatski ugledni privrednik i vlasnik kompanije Adria Group * [[Jakša Miličić]], nekadašnji gradonačelnik grada Splita * [[Lujo Vojnović]], knez užički, srpski pravnik, diplomata, književnik i povjesničar * [[Fabjan Kaliterna]], jedan od osnivača Hajduka * [[Petar Pereža]], televizijski voditelji, urednik i novinar na Novoj TV * [[Vid Morpurgo]], hrvatski nakladnik, tiskar, bibliograf, knjižničar i političar * [[Mirko Galić]], poznati sportski radnik, član IK OK i ZOI 84. * [[Tito Kirigin]], poznati sportski radnik i predsjednik HNK Hajduka * [[Vlado Bagat]], hrvatski politički radnik, antifašistički borac i narodni heroj Jugoslavije * [[Lujo Čukela]] ili [[Louis Cukela]], marinac Sjedinjenih američkih država koji je odlikovan Medaljom časti od Američke vojske i Američke mornarice za isto djelo tijekom Prvog svjetskog rata === Graditelji === * Vojtjeh Delfin, arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza. == Galerija slika == <gallery> Datoteka:Church on Sustipan.jpg|Crkva na poluotočiću Sustipanu Datoteka:Split riva.jpg|Splitska riva Datoteka:Katedrala sv. Dujma u Splitu.jpg|alt=Katedrala sv. Dujma|Katedrala sv. Dujma Datoteka:Bačvice Rui Ornelas.jpg|Plaža Bačvice </gallery> == Povezano == * [[Splitski festival]] * [[Popis gradonačelnika Splita]] == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == {{Commonscat|Split}} * [http://www.split.hr/ Službene stranice gradske uprave] * [http://www.split.com.hr Splitski portal] * [http://splitskidnevnik.rtl.hr/ Splitski dnevnik] {{Hrvatski gradovi}} {{Splitsko-dalmatinska županija}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Split| ]] [[Kategorija:Gradovi u Splitsko-dalmatinskoj županiji]] ax2oktpwr85dit6zj8xwxs89rvwvygz 0 3589 42471811 42445632 2025-06-16T10:48:32Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471811 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Fotosynteza2.png|thumb|250px|Proces fotosinteze]] '''Fotosinteza''' (iz [[Starogrčki jezik|grčkog]] ''φώτο- [foto-]'', "svjetlost" i ''σύνθεσις [sintesis]'', "spajanje s nečim") je proces pretvaranja svjetlosne energije u hemijsku i njeno pohranjivanje u vidu molekula [[šećer]]a.<ref>{{cite book|author=Smith, A. L.|title=Oxford dictionary of biochemistry and molecular biology|publisher=Oxford University Press|location=Oxford [Oxfordshire]|year=1997|pages=508}} {{ISBN|0-19-854768-4}}</ref> Proces fotosinteze se dešava u [[biljka]]ma, te u nekim [[bakterija]]ma i [[alge|algama]], koje u svojim [[ćelija]]ma imaju [[hlorofil]]. Za proces fotosinteze biljkama je neophodan [[ugljik dioksid]], [[voda]] i svjetlosna [[energija]]. Proces se odvija u [[hloroplast]]ima, malim organelama u [[citoplazma|citoplazmi]] biljnih ćelija koje sadrže zeleni [[pigment]] zvani [[hlorofil]]. Fotosinteza se najvećim dijelom odvija u [[list]]ovima biljaka, a veoma malo ili nikako u drugim dijelovima biljke (stablu, korjenu i dr.) Organizmi koji vrše proces fotosinteze se nazivaju ''[[fotoautotrofi]]'', jer im taj proces omogućava da sami sebi proizvode hranu. Kao nusproizvod procesa fotosinteze ispušta se '''''[[kiseonik]]'''''. Upravo zbog te činjenice, fotosinteza je od vitalnog značaja za [[život]] na [[Zemlja (planet)|Zemlji]]. Pored održavanja nivoa kiseonika u [[atmosfera|atmosferi]], gotovo sva živa bića su direktno ili indirektno vezana za fotosintezu kao izvor energije ili hrane.<ref name=bryantfrigaard>{{cite journal|author = D.A. Bryant & N.-U. Frigaard|month=November|year = 2006|title = Prokaryotic photosynthesis and phototrophy illuminated|journal = Trends Microbiol|volume = 14|issue = 11|pages=488|url=http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/16997562}}</ref>(izuzetak su [[hemotrofi|hemoautotrofi]] koji žive u stijenama ili oko hidrotermalnih izvora u [[ocean|okeanskim]] dubinama). Količina energije koja se proizvede tokom procesa fotosinteze je izuzetno velika, otprilike 100&nbsp;[[vat|teravata]],<ref>{{cite journal|author=Nealson KH, Conrad PG|title=Life: past, present and future|journal=Philos. Trans. R. Soc. Lond., B, Biol. Sci.|volume=354|issue=1392|pages=1923–39|year=1999|month=December|url=http://journals.royalsociety.org/content/7r10hqn3rp1g1vag/}}</ref> što je oko šest puta veće od ukupne potrošnje energije cijelog čovječanstva.<ref name=EIA>{{cite web|publisher = Energy Information Administration|url = http://www.eia.doe.gov/pub/international/iealf/table18.xls|title = World Consumption of Primary Energy by Energy Type and Selected Country Groups, 1980-2004|format = XLS|date = 31. juli 2006|accessdate = 20. 01. 2007.|archiveurl = https://web.archive.org/web/20041111015455/http://www.eia.doe.gov/pub/international/iealf/table18.xls|archivedate = 2004-11-11|deadurl = no}}</ref> Pored energije, fotosinteza je također i izvor [[ugljenik|ugljika]] u svim organskim supstancama u tijelima živih bića. Sveukupno, organizmi koji vrše fotosintezu pretvore oko 100 milijardi&nbsp;[[tona]] ugljika godišnje u [[biomasa|biomasu]].<ref>{{cite journal|author=Field CB, Behrenfeld MJ, Randerson JT, Falkowski P|title=Primary production of the biosphere: integrating terrestrial and oceanic components|journal=Science (journal)|volume=281|issue=5374|pages=237–40|year=1998|month=July}}</ref> Iako se fotosinteza može odvijati na razne načine kod različitih vrsta, neke osnovne karakteristike su iste. Na primjer, proces uvijek počinje sa [[sunčeva energija|svjetlosnom energijom]] koju [[apsorpcija|apsorbuju]] [[protein|bjelančevine]] zvane ''fotosintetički reakcioni centri'' koji sadrže [[hlorofil]]. U biljkama, ove bjelančevine se nalaze unutar hloroplasta, dok su kod [[bakterija]] sadržane u membrani [[citoplazma|citoplazme]]. Dio sunčeve energije koja se prikupi preko hlorofila se pohranjuje u obliku [[adenozin trifosfat]]a (ATP). Ostatak energije se korisiti za uklanjanje [[elektron]]a iz supstanci kao što je [[voda]]. Ovi elektroni se zatim koriste u reakcijama u kojim se ugljik dioksid pretvara u organske supstance. U biljkama, algama i cijanobakterijama ovaj proces se odvija u nizu reakcija poznatom kao [[Calvinov ciklus]], međutim on je različit u nekim bakterijama, poput ''inverznog [[Ciklus limunske kiseline|Krebsovog ciklusa]]'' u bakterijama ''Chlorobium''. Mnogi fotosintetski organizmi su razvili određena prilagođavanja procesa fotosinteze kojima se koncentrira ili uskladištava ugljik dioksid. Ovim se pomaže odvijanje procesa [[fotorespiracija|fotorespiracije]], u kojem se može potrošiti značajan dio šećera koji je nastao tokom fotosinteze. == Evolucija == Fotosinteza u živom svijetu se pojavila relativno rano u toku [[evolucija|evolucije]] kada je gotovo sav život na Zemlji bio u formi [[mikroorganizmi|mikroorganizama]], a [[atmosfera]] sadržavala mnogo više ugljik dioksida nego danas. Prvi fotosintetski organizmi su vjerovatno evoluirali prije oko 3,5 milijarde godina, a koristili su [[vodik|vodonik]] i [[vodonik sulfid]] kao izvore elektrona, prije nego vodu.<ref>{{cite journal|author=Olson JM|title=Photosynthesis in the Archean era|journal=Photosyn. Res.|volume=88|issue=2|pages=109–17|year=2006|month=May}}</ref> Cijanobakterije su se pojavile kasnije, prije oko 3 milijarde godina, te trajno izmijenile izgled Zemlje kada su počele sa ispuštaju kiseonik u atmosferu prije 2,4 milijarde godina.<ref>{{cite journal|author=Buick R|title=When did oxygenic photosynthesis evolve?|journal=Philos. Trans. R. Soc. Lond., B, Biol. Sci.|volume=363|issue=1504|pages=2731–43|year=2008|month=August}}</ref> Ovakvo izmijenjena atmosfera je omogućila evoluciju kompleksnijih oblika života kao što su protisti. Mnogo kasnije, prije oko milijardu godina, neki od [[protisti|protista]] su formirali simbiotske veze sa [[cijanobakterija]]ma, čineći tako pretke današnjih biljaka i alga.<ref>{{Cite journal|volume = 15|issue = 14|pages = 1325-1330|last = Rodríguez-Ezpeleta|first = Naiara|coauthors = Henner Brinkmann, Suzanne C Burey, Béatrice Roure, Gertraud Burger, Wolfgang Löffelhardt, Hans J Bohnert, Hervé Philippe, B Franz Lang|title = Monophyly of primary photosynthetic eukaryotes: green plants, red algae, and glaucophytes|journal = Current Biology: CB|accessdate = 2009-08-26|date = 2005-07-26|url = http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/16051178}}</ref> Hloroplasti u današnjim biljkama su ''potomci'' ovih drevnih simbiotskih cijanobakterija.<ref>{{cite journal|author=Gould SB, Waller RF, McFadden GI|title=Plastid evolution|url=https://archive.org/details/sim_annual-review-of-plant-biology_2008_59/page/491|journal=Annu Rev Plant Biol|volume=59|issue=|pages=491–517|year=2008}}</ref> [[Datoteka:Plagiomnium affine laminazellen.jpeg|thumb|300px|Ćelije biljke ''[[Plagiomnium affine]]'' sa vidljivim hloroplastima]] Smatra se da su [[prahistorija|prahistorijski]] fotosintetički sistemi, poput onih kod zelenih i ružičastih bakterija, bili anoksigenski, a koristili su razne [[molekula|molekule]] kao izvore elektrona. Za zelene i ružičaste sumporne bakterije smatra se da su koristile [[vodik|vodonik]] i [[sumpor]] kao izvore [[elektron]]a, dok su zelene nesumporne bakterije koristile [[aminokiselina|aminokiseline]] i druge organske kiseline. Pronađeni su [[fosil]]i za koje se smatra da su bili filamentski fotosintetički organizmi, a njihova starost se procjenjuje na 3,4 milijarde godina.<ref>[http://www.newscientist.com/article/mg19125654.200.html ''New Scientist'', 19 august 2006]</ref> Glavni izvor [[kiseonik]]a u Zemljinoj atmosferi je kiseonička fotosinteza, a njena prva pojava se ponekad naziva i ''kiseonička katastrofa''. Geološki dokazi pokazuju da je kiseonička fotosinteza, poput one u cijanobakterijama, postala važna tokom [[paleoproterozoik]]a prije oko 2 milijarde godina. ''Moderna'' fotosinteza u biljkama i većini fotosintetičkih prokariota je kiseonička. Kiseonička fotosinteza koristi [[voda|vodu]] kao izvor elektrona koja se oksidira do molekule kiseonika (O₂) u fotosintetičkim reakcionim centrima. === Simbioza i porijeklo hloroplasta === Nekoliko grupa životinja je formiralno simbiotske veze sa fotosintetičkim algama. Takve simbioze su najčešće kod [[koral]]a, spužvi i [[morska anemona|morskih anemoni]], moguće i zato što ove [[životinje]] imaju relativno jednostavnu [[anatomija|anatomiju]] i veliku površinu tijela u odnosu na zapreminu.<ref>{{cite journal|author=Venn AA, Loram JE, Douglas AE|title=Photosynthetic symbioses in animals|journal=J. Exp. Bot.|volume=59 |issue=5|pages=1069–80|year=2008|url=http://jxb.oxfordjournals.org/cgi/content/full/59/5/1069}}</ref> Pored toga, nekoliko [[mekušci|mekušaca]] kao što su ''[[Elysia viridis]]'' i ''[[Elysia chlorotica]]'' također imaju simbiotsku vezu sa hloroplastima koje crpe iz algi iz hrane te ih zatim čuvaju u organizmu. Time se omogućava ovim mekušcima da prežive nekoliko mjeseci isključivo hraneći se putem fotosinteze.<ref>{{cite journal|author=Rumpho ME, Summer EJ, Manhart JR|title=Solar-powered sea slugs. Mollusc/algal chloroplast symbiosis|journal=Plant Physiol.|volume=123|issue=1|pages=29–38|year=2000|month=May}}</ref><ref>{{cite journal|author=Muscatine L, Greene RW|title=Chloroplasts and algae as symbionts in molluscs|journal=Int. Rev. Cytol.|volume=36|pages=137–69|year=1973}}</ref> Neki [[gen]]i iz biljnih [[jezgra (stanica)|ćelijskih jezgra]] su preneseni u mekušce tako da se hloroplasti mogu snabdijevati sa bjelančevinama neophodnim za preživljavanje.<ref>{{cite journal|author=Rumpho ME, Worful JM, Lee J, ''et al.''|title=From the Cover: Horizontal gene transfer of the algal nuclear gene psbO to the photosynthetic sea slug Elysia chlorotica|journal=Proc. Natl. Acad. Sci. U.S.A.|volume=105|issue=46|pages=17867–17871|year=2008|month=November}}</ref> Čak i bliži oblici simbioze mogu objasniti porijeklo hloroplasta. Hloroplasti imaju dosta sličnosti sa cijanobakterijama uključujući i cirkularne [[kromosom]]e, [[ribozom]]e prokariotskog tipa i slične bjelančevine u fotosintetičkim reakcionim centrima.<ref>{{cite journal|author=Douglas SE|title=Plastid evolution: origins, diversity, trends|journal=Curr. Opin. Genet. Dev.|volume=8|issue=6|pages=655–61|year=1998|month=December|url=http://linkinghub.elsevier.com/retrieve/pii/S0959-437X(98)80033-6}}</ref><ref>{{cite journal|author=Reyes-Prieto A, Weber AP, Bhattacharya D|title=The origin and establishment of the plastid in algae and plants|journal=Annu. Rev. Genet.|volume=41|pages=147–68|year=2007}}</ref> Po endosimbiotskoj teoriji smatra se da su fotosintetičke bakterije spojene sa ranim eukariotskim ćelijama putem [[endocitoza i egzocitoza|endocitoze]], čime su se formirale prve biljne ćelije. Po toj teoriji, hloroplasti bi mogli biti fotosintetičke bakterije koje su se prilagodile na život unutar biljne ćelije. Poput [[mitohondrije|mitohondrija]], hloroplasti i danas imaju svoju vlastitu [[DNK]], koja je odvojena od DNK ćelijskog jezgra biljke ''domaćina'', a geni u DNK hloroplasta su slični onima u cijanobakterijama.<ref>{{cite journal|author=Raven JA, Allen JF|title=Genomics and chloroplast evolution: what did cyanobacteria do for plants?|journal=Genome Biol.|volume=4|issue=3|pages=209|year=2003|url=http://genomebiology.com/1465-6906/4/209}}{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> === Cijanobakterije i evolucija fotosinteze === Biohemijski kapacitet korištenja vode kao izvora elektrona u procesu fotosinteze je evoluirala kod zajedničkih predaka izumrlih cijanobakterija. [[Geologija|Geološki]] podaci pokazuju da se ovaj događaj odvijao u ranoj prošlosti planete Zemlje, prije najmanje 2,45 do 2,32 milijarde godine, a moguće čak i mnogo ranije.<ref>[http://www.ucmp.berkeley.edu/bacteria/cyanofr.html Cyanobacteria: Fossil Record]</ref> Dostupni dokazi iz geobioloških studija [[sedimentne stene|sedimentnih stijena]] (od prije 2,5 milijarde godina) su pokazali da je život na Zemlji postojao prije 3,5 milijarde godina, ali je putanje da kada je evoluirala kiseonička fotosinteza ostalo ne odgovoreno. Međutim, paleontološki podaci su pokazali da za period od prije 2 milijarde godina, već postoje brojni različiti oblici zeleno-plavih cijanobakterija, koji su osnovni primarni proizvođači tokom [[proterozoik]]a (prije oko 2,5 milijarde do prije 543 miliona godina). [[Zelene alge]] su se pridružile zeleno-plavim bakterijama kao primarni proizvođači u područjima [[epikontinentalni pojas|kontinentalnog šelfa]] na kraju proterozoika, a tek u [[mezozoik]]u (od prije 251 do prije 65 miliona godina) ''dinoflagelati'', ''coccolitoforidi'' i [[diatom]]i su preuzeli ulogu primarnih proizvođača u [[more|morskoj vodi]], gotovo u današnjem obliku. Smatra se da su cijanobakterije ostale od velikog značaja za morske [[ekosistem]]e kao agenti za biološko fiksiranje [[dušik]]a, a u izmijenjenoj formi, kao plastidi morskih algi.<ref name=Herrero>{{cite book|author = Herrero A and Flores E (ur).|title = The Cyanobacteria: Molecular Biology, Genomics and Evolution|edition = 1. izd.|publisher = Caister Academic Press|year = 2008}} {{ISBN|978-1-904455-15-8}}</ref> == Pregled procesa == [[Datoteka:Simple photosynthesis overview bs.svg|thumb|Pojednostavljeni prikaz procesa fotosinteze]] Fotosintetski organizmi su fotoautotrofi, što znači da su u mogućnosti da sintetišu [[hrana|hranu]] direktno iz ugljik dioksida koristeći energiju [[svjetlost]]i. Međutim, ne koriste svi organizmi svjetlost kao izvor energije za fotosintezu; postoje i ''fotoheterotrofi'' koji umjesto ugljik dioksida koriste [[organska kemija|organske supstance]] kao izvor ugljika.<ref name=bryantfrigaard/> U biljkama, algama i cijanobakterijama, pri fotosintezi se oslobađa [[kiseonik]] (oksigen). Ovaj proces je naziva ''oksigenska fotosinteza''. Iako postoje manje razlike u procesu oksigenske fotosinteze u [[biljka]]ma, algama i cijanobakterijama, sveukupni proces je dosta sličan u tim živim bićima. Međutim, postoje neki tipovi bakterija kod kojih se vrši proces anoksigenske fotosinteze, koja također troši ugljik dioksid ali ne ispušta kiseonik. Ugljik dioksid se pretvara u šećer u procesu koji se naziva fiksiranje ugljika. Ta reakcija spada u [[oksido-redukcija|redoks reakcije]], tako da je pri fotosintezi neophodno imati i izvor energije za tok samog procesa kao i izvor elektrona koji su potrebni za pretvaranje ugljik dioksida u [[ugljeni hidrati|ugljikohidrate]], što je reakcija redukcije. U principu, fotosinteza je proces suprotan procesu ćelijskog disanja, kada se [[glukoza]] i druge supstance oksidiraju i proizvode ugljik dioksid, vodu te otpuštaju hemijsku energiju. Međutim, ova dva procesa se dešavaju preko dva različita niza hemijskih reakcija i u različitim ćelijskim dijelovima (organelama). Osnovna [[hemijska jednačina|jednačina]] fotosinteze je: :<math>\mathrm{2n CO_2 + 2n H_2A + fotoni \longrightarrow \; 2(CH_2O)_n + n O_2 + 2n A}</math> :ugljik dioksid + donor [[elektron]]a + svjetlosna energija → ugljikohidrati + kiseonik + oksidirani donor elektrona Pošto se [[voda]] koristi kao izvor elektrona u oksigenskoj fotosintezi, jednačina ovog procesa je slijedeća:: :<math>\mathrm{2n CO_2 + 2n H_2O + fotoni \longrightarrow \; 2(CH_2O)_n + 2n O_2}</math> :ugljik dioksid + voda + svjetlosna energija → ugljikohidrati + kiseonik Kod drugih oblika fotosinteze (koji se proučavaju kod mikroba u laboratoriji) umjesto vode koriste se druge supstance kao izvori elektrona, poput [[arsenik|arsenita]]; pri čemu mikrobi uz pomoć sunčeve svjetlosti oksidiraju arsenit u arsenat.<ref>''Anaerobic Photosynthesis'', Chemical & Engineering News, '''86''', 33, 18 aug. 2008, str. 36</ref> Jednačina za ovu reakciju je: :<math>\mathrm{(AsO_3^{3-}) + CO_2 + fotoni \longrightarrow \; CO + (AsO_4^{3-})}</math><ref name="pmid18703741">{{cite journal|author = Kulp TR, Hoeft SE, Asao M, Madigan MT, Hollibaugh JT, Fisher JC, Stolz JF, Culbertson CW, Miller LG, Oremland RS|title = Arsenic(III) fuels anoxygenic photosynthesis in hot spring biofilms from Mono Lake, California|journal = Science (journal)|volume = 321|issue = 5891|pages = 967–70|year = 2008|month = August}}</ref> :ugljik dioksid + arsenit + svjetlosna energija → arsenat + [[Ugljik (II) oksid|ugljik monoksid]] (koji se dalje koristi za sintezu drugih supstanci) Fotosinteza se odvija u dvije faze. U prvoj fazi, u ''reakcijama koje zavise od svjetlosti'' ili ''svjetlosnim reakcijama'' hvata se energija [[sunce|sunca]] (ili drugog izvora svjetlosti) i koristi u pravljenju molekula u kojima se ''skladišti'' energija: [[adenozin trifosfat|ATP]] i [[NADPH]]. U toku druge faze, u ''reakcijama koje ne zavise od svjetlosti'' koriste se ovi proizvodi da se ''uhvati'' i redukuje ugljik dioksid. Većina organizama u kojima se vrši fotosinteza i ispušta kiseonik koristi vidljivi dio [[Elektromagnetni spektar|spektra]] za fotosintezu, ali su otkrivena najmanje tri organizma koji koriste [[infracrveno zračenje|infracrvenu svjetlost]].<ref>{{Cite web |title=Scientists discover unique microbe in California's largest lake |url=http://www.bio-medicine.org/biology-news/Scientists-discover-unique-microbe-in-Californias-largest-lake-203-1/ |access-date=2010-12-21 |archive-date=2009-07-12 |archive-url=https://web.archive.org/web/20090712152053/http://www.bio-medicine.org/biology-news/Scientists-discover-unique-microbe-in-Californias-largest-lake-203-1/ |dead-url=yes }}</ref> == Fotosintetičke membrane i organele == {{Glavni|Hloroplast}} [[Datoteka:Chloroplast diagram bs plain.svg|thumb|Shematski prikaz hloroplasta]] Bjelančevine koje prikupljaju svjetlost za fotosintezu su uklopljene unutar [[ćelijska membrana|ćelijske membrane]]. One su na najjednostavniji način organizirane kod fotosintetskih bakterija, gdje se ove bjelančevine nalaze unutar [[plazmatska membrana|plazmatske membrane]].<ref>{{cite journal|author=Tavano CL, Donohue TJ|title=Development of the bacterial photosynthetic apparatus|journal=Curr. Opin. Microbiol.|volume=9|issue=6|pages=625–31|year=2006|month=December}}</ref> Međutim, ova membrana može biti čvrsto presavijena u cilindrične organele zvane [[tilakoid]]i,<ref name=Mullineaux1999>{{cite journal|author = Mullineaux CW|year = 1999|title = The thylakoid membranes of cyanobacteria: structure, dynamics and function|journal = Australian Journal of Plant Physiology|volume = 26|issue = 7|pages = 671–677}}</ref> ili sakupljeni u okrugle vesikule zvane ''unutarcitoplazmatske membrane''.<ref>{{cite journal|author=Sener MK, Olsen JD, Hunter CN, Schulten K|title=Atomic-level structural and functional model of a bacterial photosynthetic membrane vesicle|journal=Proc. Natl. Acad. Sci. U.S.A.|volume=104|issue=40|pages=15723–8|year=2007|month=October|url=http://www.pnas.org/cgi/pmidlookup?view=long&pmid=17895378}}</ref> Ove strukture mogu zauzimati najveći dio unutrašnjosti ćelije, dajući membrani veoma veliku površinu i na taj način povećavajući količinu svjetlosti koju bakterija može apsorbovati.<ref name=Mullineaux1999/> Kod biljaka i algi, fotosinteza se odvija u organelama zvanim [[hloroplast]]i. Prosječna biljna ćelija sadrži između 10 i 100 hloroplasti. Hloroplasti su povezani putem membrane. Membrana je načinjena od unutrašnje fosofolipidne membrane, vanjske fosfolipidne membrane i prostora između membrana. Unutar membrane je tečni [[fluid]] zvani [[stroma]]. Stroma sadrži skup tilakoida u kojima se odvija fotosinteza. [[Tilakoid]]i su pločasti diskovi povezani membranom, sa lumenom ili tilakoidnim prostorom unutar njih. Mjesto gdje se fotosinteza odvija je tilakoidna membrana, u kojoj se nalaze integralni i periferijski membranski kompleksi bjelančevina, uključujući pigmente koji apsorbuju svjetlosnu energiju, a formiraju [[fotosistem]]e. Biljke apsorbuju svjetlost uglavnom koristeći pigment [[hlorofil]], koji je uzrok da je većina biljaka [[zeleno|zelene]] boje. Pored hlorofila, biljke koriste druge pigmente poput [[karoten]]a i [[ksantofil]]a.<ref>{{cite book|last = Campbell|first = Neil A.|coauthors = Brad Williamson; Robin J. Heyden|title = Biology: Exploring Life|publisher = Pearson Prentice Hall|date = 2006|location = Boston, Massachusetts|url = http://www.phschool.com/el_marketing.html|access-date = 2010-12-21|archive-date = 2014-11-02|archive-url = https://web.archive.org/web/20141102041816/http://www.phschool.com/el_marketing.html}} {{ISBN|0-13-250882-6}}</ref> Alge koriste hlorofil, ali i druge pigmente poput fikocijanina, karotena i ksantofila kod [[zelene alge|zelenih algi]]; fikoeritrina kod crvenih algi (''Rodophytes'') i fukoksantola kod smeđih algi i diatoma, što rezultira velikom raznolikošću boja kod ovih organizama. Ovi pigmenti su uklopljeni u biljke i alge u posebnu vrstu bjelančevina. U takvim bjelančevinama svi pigmenti su sistematski složeni za zajednički rad. Takve bjelančevine se također nazivaju i kompleksi ''koji sakupljaju svjetlost''. Iako sve ćelije u zelenim dijelovima biljaka posjeduju hloroplasti, najveći dio energije se sakuplja u [[list]]ovima. Ćelije u unutrašnjim tkivima lista, zvane [[mezofil]], može sadržavati između 450 i 800 hiljada hloroplasta po [[milimetar|kvadratnom milimetru]] lista. Površina lista je ravnomjerno pokrivena [[vosak|voštanim]] kutikulama, otpornim na vodu, koje štite list od prekomjernog isušivanja i smanjuje apsorpciju [[ultraljubičasto zračenje|ultraljubičastog]] ili plavog svjetla, te se tako smanjuje zagrijavanje. Transparentni sloj [[epiderma|epiderme]] omogućava da svjetlost prođe kroz mezofilne ćelije gdje se odvija i najveći dio fotosinteze. == Svjetlosne reakcije == U svjetlosno zavisnim reakcijama, jedna [[molekula]] pigmenta [[hlorofil]]a [[apsorpcija (hemija)|apsorbuje]] jedan [[foton]] i gubi jedan [[elektron]]. Ovaj elektron prelazi u modificiranu formu hlorofila zvanu [[feofitin]], koji dalje šalje elektron prema molekuli kvinona, omogućujući početak toka elektrona prema transportnom lancu elektrona te dalje prema krajnjoj redukciji NADP (Nikotinamid adenin dinukleotidni fosfat) u NADPH. Pored toga, ovaj proces proizvodi [[proton]]ski gradijent preko membrane hloroplasta; njegova disperzija se koristi od strane ATP sintaze za povezanu sintezu [[adenozin trifosfat]]a (ATP-a). Molekula hlorofila ponovno dobija izgubljeni elektron od molekule vode putem procesa [[fotoliza|fotolize]], čime se otpušta molekula [[kiseonik]]a (O₂). Sveukupna jednačina za svjetlosno zavisne reakcije pod uslovima necikličnog toka elektrona u zelenim biljkama je:<ref name="Raven">{{cite book|last = Raven|first = Peter H.|coauthors = Ray F. Evert, Susan E. Eichhorn|title = Biology of Plants, 7. izdanje|publisher = W.H. Freeman and Company Publishers|year = 2005|location = New York|pages = 124–128}} {{ISBN|0-7167-1007-2}}</ref> :2 H₂O + 2 NADP⁺ + 2 ADP + 2 P_i + svjetlost → 2 NADPH + 2 H⁺ + 2 ATP + O₂ Ne može svaka svjetlost podržati proces fotosinteze. Spektar svjetlosti pri kojem je moguće vršiti fotosintezu zavisi od tipa i vrste pigmenta koji se nalazi u biljci. Na primjer, kod zelenih biljaka, najintenzivnija fotosinteza se odvija u područjima ljubičasto-plave i [[crveno|crvene]] svjetlosti. Kod [[crvene alge|crvenih algi]], taj spektar se preklapa sa apsorpcionim spektrom fikobilina u plavo-zelenom području spektra, što omogućava ovim algama da rastu u dubljim vodama u kojima je svjetlost dužih talasnih dužina već apsorbovana od strane zelenih biljaka. Neapsorbirani dio svjetlosnog spektra je taj koji daje boju organizmima (npr. zelene biljke, crvene alge, ružičaste bakterije) te je ta svjetlost najmanje efikasna za fotosintezu u tim organizmima (tj. zelena svjetlost ne igra veliku ulogu pri fotosintezi kod zelenih biljaka itd). == Reakcije nezavisne od svjetlosti == === Calvinov ciklus === {{Glavni|Calvinov ciklus}} [[Datoteka:Calvin cycle.svg|thumb|250px|Pregled Calvinovog ciklusa]] Kod reakcija koje ne zavise od svjetlosti ili ''tamnih reakcija'', enzim [[Rubisco]] hvata ugljik dioksid iz atmosfere, te u procesu koji zahtijeva novoformiranu NADPH, zvanom Calvin-Bensonov ciklus, otpuštaju se trioze (trikarbonski šećeri), koje se naknadno spajaju u obliku [[glukoza|glukoze]] i [[škrob]]a. Sveukupna jednačina svjetlosno nezavisnih reakcija kod zelenih biljaka glasi:<ref name=autogenerated1>raven</ref> :3 CO₂ + 9 ATP + 6 NADPH + 6 H⁺ → C₃H₆O₃-fosfat + 9 ADP + 8 P_i + 6 NADP⁺ + 3 H₂O Preciznije, fiksiranjem ugljika proizvodi se međuproizvod, koji se zatim pretvara u gotove proizvode u vidu ugljikohidrata. Ugljikov lanci napravljeni putem fotosinteze se zatim koriste na razne načine u formiranju drugih organskih supstanci, kao što je sinteza [[celuloza|celuloze]], kao prethodnicu u [[biosinteza|biosintezi]] [[lipid]]a i [[aminokiselina]] ili kao [[goriva|gorivo]] u ćelijskom [[disanje|disanju]]. Disanje se ne odvija samo u biljkama nego i u [[životinje|životinjama]] kada energija iz biljaka dođe do njih putem lanca ishrane. Fiksiranje ugljika odnosno redukcija ugljik dioksida je proces u kojem se [[ugljik dioksid]] spaja sa pentozom, [[ribuloza 1,5-bifosfat|ribulozom 1,5 fosfatom]] (RuBP) da bi se napravile dvije molekule trioze [[glicerat 3-fosfat]]a (GP), također poznate i kao 3-fosfoglicerat (PGA). GP, u prisustvu ATP-a i NADPH iz fotosintetske ''svjetlosne'' faze, se redukuje do [[gliceraldehid 3-fosfat]]a (G3P). Ovaj proizvod se naziva i 3-fosfogliceraldehid (PGAL), a negdje i trioza fosfat. Trioze su šećeri sa tri [[atom]]a [[ugljenik|ugljika]]. Većina G3P koji se proizvede (5 od šest molekula) se koristi za regeneraciju RuBP tako da se proces može nastaviti. Samo jedna od 6 molekula trioza fosfata se ne ''reciklira'' i često kondezuje u obliku heksoza fosfata, što na kraju daje glukozu, škrob i celulozu. Šećeri koji se proizvedu putem [[metabolizam|metabolizma]] ugljika daju lance ugljika koji se mogu korisiti za druge reakcije metabolizma poput sinteze aminokiselina i lipida. == Redoslijed i kinetika == Sveukupni proces fotosinteze se može podijeliti u četiri faze. Prva, prijenos energije u prijemnim mjestima [[hlorofil]]a se dešava izuzetno brzo, vrijeme prijenosa se kreće u intervalu od 1 femtosekunde (1 femto[[sekund]]a (fs) = 10⁻¹⁵ s) do 1 pikosekunde (1 pikosekunda (ps) = 10⁻¹² s). Slijedeća faza, prijenos elektrona u fotohemijskim reakcijama, se odvija u intervalu od pikosekundi do nanosekundi (1 nanosekunda (ns) = 10⁻⁹ s). Treća faza, prijenosni lanac [[elektron]]a i sinteza ATP-a, se odvija u periodu od mikrosekunde (1 mikrosekunda (μs) = 10⁻⁶ s) do milisekunde (1 milisekunde (ms) = 10⁻³ s). Posljednja faza, fiksiranje ugljika i izvoz stablinih proizvoda se odvija u intervalima od milisekundi do par sekundi. Prve tri faze se odvijaju u membranama tilakoida. == Efikasnost == Biljke obično pretvaraju svjetlost u hemijsku energiju sa prosječnom fotosintetičkom efikasnošću od 3-6%.<ref>{{cite web|url = http://www.fao.org/docrep/w7241e/w7241e05.htm#1.2.1%20photosynthetic%20efficiency|title = Chapter 1 - Biological energy production|author = Miyamoto K|work = Renewable biological systems for alternative sustainable energy production (FAO Agricultural Services Bulletin - 128)|publisher = Food and Agriculture Organization of the United Nations|accessdate = 04. 01. 2009.}}</ref> Stvarna fotosintetička efikasnost biljaka varira u zavisnosti od frekvencije svjetlosti, njenog intenziteta, temperature te koncentracije ugljik dioksida u atmosferi, a može se kretati u rasponu od 0,1% do 8%.<ref name="govindjee">Govindjee, [http://www.life.uiuc.edu/govindjee/whatisit.htm What is photosynthesis?]</ref> Za usporedbu, solarni paneli pretvaraju svjetlost u [[električna energija|električnu energiju]] sa efikasnošću od 6-20% (kod serijskih modela panela), pa sve do 41% kod panela u istraživačkim laboratorijama.<ref>[http://www.ise.fraunhofer.de/press-and-media/press-releases/press-releases-2009/world-record-41.1-efficiency-reached-for-multi-junction-solar-cells-at-fraunhofer-ise Fraunhofer ISE<!-- Bot generated title -->]</ref> == Faktori == [[Datoteka:Leaf 1 web.jpg|thumb|List je osnovno mjesto odvijanja fotosinteze u biljkama]] Tri osnovna faktora utiču na odvijanje procesa fotosinteze: * [[Svjetlost|Svjetlosno zračenje]] i [[talasna dužina]] * Koncentracija [[ugljik dioksid]]a * [[Temperatura]]. === Intenzitet svjetlosti, talasna dužina i temperatura === Početkom [[20. vijek]]a [[Frederick Blackman]] i [[Gabrielle Matthaei]] su ispitivali efekte intenziteta svjetlosti i temperature na brzinu asimilacije (ugradnje) ugljika. * Pri konstantnoj temperaturi, brzina ugradnje ugljika zavisi od svjetlosnog zračenja, u početku se ubrzava pri pojačavanju zračenja. Međutim, pri višim nivoima svjetlosnog zračenja ova zavisnost više ne vrijedi, a brzina ugradnje ugljika ostaje konstantna na dostignutom nivou. * Pri konstantnom nivou svjetlosnog zračenja, brzina ugradnje ugljika se pojačava pri porastu temperature u određenom vrlo ograničenom rasponu. Ovaj efekt je primijećen samo pri visokim nivoima svjetlosnog zračenja. Pri nižim nivoima, povećanje temperature ima relativno mali uticaj na brzinu ugradnje ugljika. Ova dva eksperimenta objašnjavaju kritične tačke procesa: najprije, iz istraživanja je poznato da na fotohemijske reakcije općenito ne utiče temperatura. Međutim, ovi [[eksperiment]]i su jasno pokazali da temperatura utiče na brzinu ugradnje ugljika, tako da se pri procesu fotosinteze mora odvijati najmanje dva toka reakcija do potpune ugradnje ugljika. Kasnije su otkrivene dvije faze: ''fotohemijska faza'' koja zavisi od svjetlosti i ''mračna faza'' u kojoj svjetlost ne igra ulogu. Dalje, Blackmanovi eksperimenti su opisali koncept ograničavajućih faktora. Drugi ograničavajući faktor je talasna dužina. Cijanobakterije, koje žive u morskim dubinama do nekoliko metara, ne mogu dobiti svjetlost uobičajene talasne dužine koja je potrebna da fotoinicira razdvajanje naboja u konvencionalnim fotosintetičkim pigmentima. Da bi riješile ovaj ''problem'', one su razvile cijelu seriju bjelančevina sa različitim [[pigment]]ima koji okružuju reakcioni centar. Ova jedinica se naziva [[fikobilisom]]. === Nivoi ugljik dioksida i fotorespiracija === [[Datoteka:Photosynthesis_-_CO2_concentration_graph-bs.png|thumb|Zavisnost brzine fotosinteze od koncentracije CO₂]] Dok raste koncentracija ugljik dioksida, brzina kojom se [[sinteza|sintetiziraju]] šećeri u fazi svjetlosno zavisnih reakcija se povećava sve dok je ne ograniče neki drugi faktori. [[Rubisco]], [[enzim]] koji ''hvata'' ugljik dioksid u svjetlosno zavisnim reakcijama, ima afinitet za spajanje ugljik dioksida kao i kiseonika. Kada je koncentracija CO₂ velika, Rubisco će fiksirati ugljik dioksid. Međutim, ako je njegova koncentracija niska, Rubisco će umjesto CO₂ fiksirati kiseonik. Ovaj proces, nazvan [[fotorespiracija]], korisiti uskladištenu energiju, ali se njom ne proizvode šećeri. Aktivnost Rubisco oksigenaze ima niz nedostataka za biljku iz brojnih razloga: # Jedan od proizvoda aktivnosti oksigenaze je [[fosfoglikolat]] (2 atoma ugljika) umjesto [[3-fosfoglicerat]]a (3 atoma ugljika). Fosfoglikolat se ne može [[metabolizam|metabolizirati]] putem Calvinovog ciklusa i predstavlja atom ugljika izgubljen u ciklusu. Visoka aktivnost oksigenaze iskorištava šećere koji su neophodi za recikliranje ribuloze 5-bifosfata i dalje za nastavak Calvinovog ciklusa. # Fosfoglikolat se brzo metabolizira u glikolat koji je [[otrov]]an za biljke u visokim koncentracijama; on inhibira proces fotosinteze. # Skupljanje glikolata je energetski zahtjevan proces koji iskorištava putanju glikolata, a samo 75% ugljika se vraća u Calvinov ciklus kao 3-fosfoglicerat. Ove reakcije također proizvode [[amonijak]] (NH₃) koji može lako da dovede biljku do gubitka [[dušik]]a. ::Vrlo pojednostavljena reakcija je: :::2 glikolat + ATP → 3-fosfoglicerat + ugljik dioksid + ADP +NH₃ Putanja sakupljanja proizvoda aktivnosti Rubisco oksigenaze je češće poznata pod nazivom fotorespiracija, jer je odlikuje trošenje svjetlosno zavisnog kiseonika i ispuštanje ugljik dioksida. == Otkriće == Iako neki koraci kod fotosinteze ni danas nisu u potpunosti razjašnjeni, sveukupna fotosintetska jednačina je poznata još od početka [[19. vijek]]a. [[Jan van Helmont]] je počeo sa proučavanje procesa sredinom [[17. vijek]]a kada je pažljivim mjerenjem [[masa|mase]] zemljišta koje iskoristi biljka i mase biljke tokom rasta. Nakon što je otkrio da se masa zemljišta promijenila vrlo malo u odnosu na rast biljke, pretpostavio je da je masa biljke povećana zbog vode, jedine supstance koja je dodavana zasađenoj biljci. Njegova teza je bila djelimično tačna, jer je veći dio mase zaista i dobiven iz vode kao i od ugljik dioksida. U svakom slučaju, ovo je bila značajna ideja koja je pokazala da većina biomase dolazi iz ulaznih supstanci fotosinteze, a ne iz samog zemljišta. [[Joseph Priestley]], hemičar i političar, je otkrio pojavu ispuštanja kiseonika, kada je izolirao [[vazduh|zrak]] iz biljke, koju je stavio u izvrnut lonac, te u taj prostor unio zapaljenu [[svijeća|svijeću]]. Plamen svijeće je počeo izuzetno jako da gori zbog prisustva kiseonika. Također, otkrio je da zrak, koji je ''ispustio'' izolirani [[miš]] (ugljik dioksid), može biti ''vraćen'' u normalno stanje ukoliko se u tu posudu unese biljka. Godine [[1778]] [[Jan Ingenhousz]], dvorski fizičar [[habsburg|austrijskog cara]], je ponovio Priestleyev eksperiment, te je otkrio da je postojao uticaj sunčeve svjetlosti na biljku. Godine [[1796]], [[Jean Senebier]], švicarski svećenik, botaničar i naučnik, pokazao je da zelene biljke upotrebljavaju ugljik dioksid i ispuštaju kiseonik pod uticajem sunčeve svjetlosti. Brzo nakon toga, [[Nicolas-Théodore de Saussure]] je dokazao da povećanje mase biljke tokom rasta ne može biti isključivo od uzimanja ugljik dioksida bez uticaja vode. Pored toga, načinio je prvu osnovnu reakciju koja se odvija tokom fotosinteze kojom se proizvodi hrana ([[glukoza]]). [[Cornelis Van Niel]] je načinio ključna otkrića koja su pomogla da se objasni [[kemija|hemija]] fotosinteze. Studiranje ružičastih sumpornih bakterija i zelenih bakterija, on je bio prvi naučnik koji je pokazao da je fotosinteza zapravo [[oksido-redukcija|redoks reakcija]] zavisna od [[svjetlost]]i, pri kojoj [[vodik|vodonik]] redukuje ugljik dioksid. Robert Emerson je otkrio dvije svjetlosne reakcije ispitujući produktivnost biljke koristeći različite talasne dužine svjetlosti. Sa samom crvenom svjetlošću, svjetlosne reakcije su bile onemogućene. Kada je pokušao kombinovati crvenu i [[plavo|plavu]] svjetlost, rezultat je bio dosta bolji. Tako je pokazao da postoje dva fotosistema, jedan koji [[apsorpcija|apsorbuje]] talasne dužine svjetlosti do 600&nbsp;nm a drugi do 700&nbsp;nm. Prvi je danas poznat kao PSII a drugi kao PSI. PSI sadrži samo [[hlorofil]] ''a'', dok PSII sadrži uglavnom hlorofil ''a'', uz veliki dio hlorofila ''b'', između ostalih pigmenata.<ref name="isbn0-07-144143-3">{{cite book|author = Mark D. Licker (ur.)|title = Mcgraw Hill Encyclopedia of Science and Technology|publisher = McGraw-Hill Professional|year = 2007|pages = vol 13 str. 470}} {{ISBN|0-07-144143-3}}</ref> Daljnji eksperimenti koji su dokazali da kiseonik nastao tokom fotosinteze u zelenim biljkama dolazi iz vode, izveo je [[Robert Hill]] 1937 i 1939 godine. On je pokazao da izolirani hloroplasti također otpuštaju kiseonik u prisustvu nekih neprirodnih redukcionih supstanci poput [[željezo|željeza]], [[oksalat]]a, [[ferocijanid]]a ili [[benzokvinon]]a, nakon što se izlože svjetlosti. Hilova reakcija se može prikazati ovako: :2 H₂O + 2 A + ([[svjetlost]], hloroplasti) → 2 AH₂ + O₂ gdje je A akceptor elektrona. Dalje, pri izlaganju svjetlosti, akceptor elektrona se redukuje a oslobađa se kiseonik. Cyt b₆, danas poznat kao plastokvinon, je jedan od akceptora elektrona. [[Samuel Ruben]] i [[Martin Kamen]] su koristili [[Radioaktivnost|radioaktivne]] [[izotop]]e da odrede da je kiseonik oslobođen pri fotosintezi zaista proizveden iz vode. [[Melvin Calvin]] i [[Andrew Benson]], zajedno sa [[James Bassham]]om, su objasnili putanju asimilacije ugljika (ciklus fotosintetičke redukcije ugljika) u biljkama. Ciklus redukcije ugljika je poznat i pod nazivom [[Calvinov ciklus]], čiji naziv neopravdano zanemaruje doprinos Basshama i Bensona. Mnogi naučnici označavaju ciklus i kao Calvin-Bensonov ciklus, Benson-Calvinov ciklus a neki čak i Calvin-Benson-Basshamov ciklus (odnosno CBB ciklus). [[Nobelova nagrada za hemiju|Nobelovac]] [[Rudolph A. Marcus]] je [[1992]] godine dobio Nobelovu nagradu za hemiju za doprinos teoriji reakcija elektronskog transfera u hemijskim sistemima. == Reference == {{reflist|2}} == Vanjske veze == {{Commonscat|Photosynthesis}} * [http://www.life.uiuc.edu/govindjee/linksPSed.htm Kolekcija linkova o fotosintezi za sve uzraste] * [http://www.life.uiuc.edu/govindjee/photosynBook.html Sveukupna energetika fotosinteze] * [http://academicearth.org/lectures/photosynthesis--from-light-to-atp UC Berkeley video lekcije] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20120422081849/http://academicearth.org/lectures/photosynthesis--from-light-to-atp |date=2012-04-22 }} o fotosintezi * [http://scienceaid.co.uk/biology/biochemistry/photosynthesis.html Science Aid: Fotosinteza] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090428090455/http://scienceaid.co.uk/biology/biochemistry/photosynthesis.html |date=2009-04-28 }} * [http://www.ljmu.ac.uk/NewsCentre/63012.htm Liverpool John Moores univerzitet, dr.David Wilkinson] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070914195047/http://www.ljmu.ac.uk/NewsCentre/63012.htm |date=2007-09-14 }} * [http://www.biologie.uni-hamburg.de/b-online/d24/24.htm Botanika online: Fotosinteza] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130921225805/http://www.biologie.uni-hamburg.de/b-online/d24/24.htm |date=2013-09-21 }} * [http://photoscience.la.asu.edu/photosyn/photoweb/default.html Fotosinteza na Photoscience 2008] [[Kategorija:Fotosinteza| ]] [[Kategorija:Biljke]] jvv5je8nrp29azwyrf1x1j9df8rmhgy 0 4290 42471762 42459514 2025-06-15T21:25:38Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 1 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471762 wikitext text/x-wiki {{Reka| |ime=Dunav |slika=Neue Donau.jpg |slika_opis=Pogled na Dunav iz [[Beč]]a |dužina=2860 |visina=1078 |protok=7130 |površina=817.000 |izvor=[[Nemačka]] |ušće=[[Crno more]] |zemlje=[[Nemačka]], [[Austrija]], [[Slovačka]], [[Mađarska]], [[Hrvatska]], [[Srbija]], [[Bugarska]], [[Moldavija]], [[Ukrajina]], [[Rumunija]] }} '''Dunav''' je, nakon [[Volga|Volge]], druga najduža i druga vodom najbogatija [[rijeka (vodotok)|rijeka]] u [[Europa|Europi]], te najduža rijeka u [[EU|Europskoj uniji]]. Dunav izvire u [[Schwarzwald]]u (šumovit planinski kraj u pokrajini [[Baden-Württemberg]], na jugozapadu [[Njemačka|Njemačke]]), spajanjem rječica [[Brigach]] i [[Breg]], u mjestu [[Donaueschingen]]. Dunav dalje teče prema istoku, kroz nekoliko glavnih gradova u [[Središnja Europa|središnjoj]] i [[Istočna Europa|istočnoj]] [[Europa|Europi]] ([[Beč]], [[Bratislava]], [[Budimpešta]] i [[Beograd]]), te nakon 2850 [[km]], na obali [[Crno more|Crnog mora]], tvori [[Delta Dunava|deltu]] u [[Rumunjska|Rumunjskoj]] i [[Ukrajina|Ukrajini]], koja se nalazi na popisu [[Svjetska baština|svjetske baštine]] [[UNESCO]]-a. Dunav je kroz povijest, a i danas, uvijek bio važan međunarodni plovni put. Dunav je dugo vremena bio i sjeveroistočna granica [[stari Rim|starorimske države]]. Rijeka danas teče kroz ili čini granicu deset država, a to su redom od izvora prema ušću: [[Njemačka]] (7,5 %), [[Austrija]] (10,3 %), [[Slovačka]] (5,8 %), [[Mađarska]] (11,7 %), [[Hrvatska]] (4,5 %), [[Srbija]] (10,3 %), [[Bugarska]] (5,2 %), [[Rumunjska]] (28,9 %), [[Moldavija]] (1,7 %) i [[Ukrajina]] (3,8 %). U riječni sustav Dunava spadaju i devet drugih država: [[Italija]] (0,15 %), [[Poljska]] (0,09 %), [[Švicarska]] (0,32 %), [[Češka]] (2,6 %), [[Slovenija]] (2,2 %), [[Bosna i Hercegovina]] (4,8 %), [[Crna Gora]], [[Makedonija]] i [[Albanija]] (0,03). == Ime == Ime rijeke na [[bugarski|bugarskom]] i srpskom je ''Дунав'', na [[Hrvatski jezik|hrvatskom]] ''Dunav'', na [[rumunjski|rumunjskom]] se ona zove ''Dunărea'', na [[mađarski|mađarskom]] ''Duna'', na [[slovački|slovačkom]] ''Dunaj'', na [[ukrajinski|ukrajinskom]] i [[ruski|ruskom]] ''Дунай'', na [[njemački|njemačkom]] ''Donau'', na [[engleski|engleskom]] i [[francuski|francuskom]] ''Danube'' i na [[turski|turskom]] ''Tuna''. Sva ova imena dolaze od latinskog izvornika ''Danubius'' koji je bio rimski riječni bog. Moguće je da je ime rijeke iranskog ili keltskog podrijetla, kao što je možda slučaj i s drugim velikim europskim rijekama kao što su [[Dnjepar]], [[Dnjestar|Dnjestr]], [[Severski Donjec|Donjec]], [[Don]] u Rusiji i [[Don (Engleska)|Don]] u Engleskoj. Na [[perzijski|perzijskom]] riječ ''dānu'' označava rijeku ili struju. Na njemačkom završetak ''au'' dolazi od germanskog ''ouwe'' (rijeka), a izraz „Donau” se koristi od [[1763]]. godine. U starim njemačkim dokumentima, mogu se naći nazivi „Tonach”, a kasnije i „Donaw”. Od drugih naziva za rijeku, poznata je latinska inačica ''Danuvius'' i [[grčki jezik|starogrčka]] Ἴστρος (''Istros''). == Hidrografija == [[Datoteka:Lignedepartagedeseaux(1).png|thumb|thumb|500px|Utjecajni slivovi Europe, od kojih je dunavski jedan od najvećih.]] Dunav je jedina velika europska rijeka koja teče od zapada prema istoku. Nakon puta od 2850 kilometara<ref name="universalis">Le Danube, ''Encyclopaedia Universalis 10'', članak [[Andréa Blanca/Andrej Blanac]] i Pierrea Carrièrea</ref> rijeka se ulijeva u [[Crno more]] u području [[Delta Dunava|delte Dunava]] (4 300&nbsp;km²) u Rumunjskoj i Ukrajini. Za razliku od ostalih rijeka, dužina Dunava mjeri se od ušća do izvora, a polaznom točkom smatra se svjetionik u [[Sulina|Sulini]] na Crnom moru. Utjecajni sliv Dunava ima površinu od 805.000&nbsp;km²<ref name="universalis" />. Pritoke koje se nalaze većinom u Alpama, većinom pritječu s desne strane. Od izvora do ušća, najveće pritoke Dunava su: * [[Iller]] s 70 m³/s * [[Lech (rijeka)|Lech]] s 200 m³/s * [[Naab]] s 49 m³/s * [[Altmühl]] s m³/s * [[Isar]] s 174 m³/s * [[Inn]] s 730 m³/s * [[Traun]] s 150 m³/s * [[Enns]] s 195 m³/s * [[Morava (Češka)]] m³/s * [[Raba]] s 63 m³/s * [[Váh]] s 161 m³/s * [[Hron]] s 55 m³/s * [[Ipel]] s 22 m³/s * [[Sió]], iz [[Balaton]]a, m³/s * [[Drava]] s 577 m³/s * [[Tisa]] s 794 m³/s * [[Sava]] s 1.722 m³/s * [[Tamiš]] s 47 m³/s * [[Velika Morava|Morava (Srbija)]] s 232 m³/s * [[Mlava]] s 37 m³/s * [[Timok]] s 31 m³/s * [[Jiu]] s 86 m³/s * [[Iskar]] s 54 m³/s * [[Olt (rijeka)|Olt]] s 174 m³/s * [[Jantra]] s 47 m³/s * [[Argeş (rijeka)|Argeş]] s 71 m³/s * [[Ialomiţa (rijeka)|Ialomiţa]] s 45 m³/s * [[Siret (rijeka)|Siret]] s 240 m³/s * [[Prut]] s 110 m³/s == Geologija == [[Datoteka:Donauversickerung01.jpg|thumb|thumb|''Nestajanje Dunava'' (Donauversickerung)]] Geološki gledano Dunav je mnogo stariji od [[Rajna|Rajne]] čiji utjecajni sliv parira dunavskom u istočnoj Njemačkoj. Budući da je Rajna jedina alpska rijeka koja teče sjeverno prema Sjevernom moru, može se povući nevidljiva crta koja razdvaja dijelove istočne Njemačke i koja se ponekad naziva [[europsko razvođe]]. Prije zadnjeg [[ledeno doba|ledenog doba]] u [[pleistocen]]u, Rajna je izvirala u jugozapadnom dijelu Schwarzwalda, a vode s Alpa koje danas ulaze u Rajnu su tekle u izvorni Dunav (''Urdonau''). Dijelovi ove bivše rijeke koja je bila puno veća od današnjeg Dunava mogu se vidjeti u kanjonima [[Švapska Jura|Švapske Jure]]. Nakon formiranja [[erozija|erozijom]] gornje rajnske doline, većina alpskih voda je počela teći u Rajnu, zbog čega je današnji gornji Dunav mnogo manji od prijašnjeg. Budući da Švapsku Juru karakterizira porozni [[vapnenac]] i budući da je razina položaja Rajne niža od razine položaja Dunava, podvodne rijeke odnose mnogo vode iz Dunava u Rajnu. Tijekom ljeta, kad je u Dunavu malo vode, rijeka zna potpuno nestati u podzemne kanale na dva mjesta u Švapskoj Juri koja se nazivaju ''[[Poniranje Dunava|Donauversickerung]]'', tj. nestajanje Dunava. Voda se vraća na površinu 12 kilometara južno od [[Aachtopf]]a, sjeverno od [[Bodensko jezero|Bodenskog jezera]] čime ulazi i u Rajnu. Budući da ogromne količine podvodne vode nagrizaju vapnenac, pretpostavlja se da će gornji tok Dunava jednog dana i potpuno nestati u korist Rajne. == Geografija == Početak Dunava tvore dvije rječice u [[Schwarzwald]]u, [[Breg]] i [[Brigach]]. Izvor Brega je blizu [[Furtwangen]]a, na 1 078 metara visine. Budući da ova rječica prelazi duži put, zemljopisno se smatra izvorom Dunava<ref name="britannica1">{{en icon}} [http://www.britannica.com/eb/article-9106065/Danube-River Danube] u [[Encyclopaedia Britannica]], str. 1.</ref>. Dvije rječice spajaju se u [[Donaueschingen]]u gdje se, u parku dvorca, nalazi fontana iz 19. veka zvana „Donauquelle” koja simbolizira službeni izvor rijeke<ref>Članak [[Paul Morand|Paula Moranda]] o Dunavu u ''Au fil des fleuves'', Reader's Digest, 1972., str. 47.</ref>. Dunav iz [[Baden-Württemberg]]a, gdje prolazi kroz [[Sigmaringen]] i [[Ulm]], ulazi preko [[Bavarska|Bavarske]] ([[Regensburg]] i [[Passau]]) u sjevernu [[Austrija|Austriju]] (prolazeći kroz [[Linz]] i [[Beč]]), pa kroz jug [[Slovačka|Slovačke]] gdje prolazi kroz [[Bratislava|Bratislavu]], prelazi preko [[Mađarska|Mađarske]] (kroz [[Budimpešta|Budimpeštu]]) od sjevera prema jugu te između [[Baranja|Baranje]] i riječnog otoka [[Karapandža|Karapandže]] ulazi u istočnu [[Hrvatska|Hrvatsku]]. Zatim izbija na granicu Hrvatske i [[Srbija|Srbije]] ([[Vojvodina]]), te ugrubo slijedi granicu Hrvatske i Srbije. Prolazi pored [[Vukovar]]a, a kod Iloka napušta Hrvatsku i ulazi u Srbiju. Prolazeći kroz [[Beograd]], rijeka kasnije tvori granicu između Srbije i [[Rumunjska|Rumunjske]], pa kasnije i između Rumunjske i [[Bugarska|Bugarske]], nakon čega se ulijeva u [[Crno more]] u Rumunjskoj, tvoreći veliku deltu na granici s [[Ukrajina|Ukrajinom]]. Republika [[Moldavija]] je [[1990]]. godine, dobila pristup na otprilike 300 metara lijeve obale rijeke kod [[Giurgiuleşti]]ja (između gradova [[Galaţi]] i [[Reni]]). [[Delta Dunava]] je zaštićena prirodna regija u Rumunjskoj i Ukrajini gdje se nalazi šuma Letea. Deltu je [[UNESCO]] označio kao svjetsku baštinu 1991. godine. Rumunjska koja je 1984. godine, otvorila kanal od 64 kilometra od [[Cernavoda|Cernavode]] do Crnog mora, čime je skratila put od 400 kilometara<ref name="britannica3">{{en icon}} [http://www.britannica.com/eb/article-34470/Danube-River Danube] u [[Encyclopaedia Britannica]], str.3</ref>, izrazila je zabrinutost zbog ekoloških posljedica izgradnje kanala Dunav-Crno more s ukrajinske strane. Udio pojedinih zemalja u dunavskom slivu je slijedeći:<ref>{{de}}{{en icon}} ''Internationale Komission zum Schutz der Donau : Facts and Figures about the Danube River Basin'' [http://www.ecologic-events.de/danube/en/documents/info_danube_river_basin.pdf Pročitaj] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110816172236/http://www.ecologic-events.de/danube/en/documents/info_danube_river_basin.pdf |date=2011-08-16 }}</ref> Austrija (22,1 %), Rumunjska (17,6 %), Njemačka (14,5 %), Srbija (11,3 %), BiH (8,8 %), Hrvatska (6,4 %), Mađarska (4,3 %), Ukrajina (4,3 %), Bugarska (3,7 %), Slovenija (3,1 %), Slovačka (1,9 %), Češka (1,2 %), Moldavija (0,7 %). Dunav prolazi kroz deset zemalja. Rijeka služi kao granica na 1 070,9 kilometara, što je 37 % njezine ukupne dužine. Četiri zemlje nalaze se samo na jednoj strani rijeke (Hrvatska, Bugarska, Moldavija, Ukrajina). <center> {| class="prettytable" style=" width:70%;" |+Udio dunavskih zemalja<ref>[[Dunavska komisija]], [[Budimpešta]], siječanj 2000. – ožujak 2004.</ref> ! width=16% rowspan=2 bgcolor=#CEDAF2| Zemlja ! width=11% rowspan=2 bgcolor=#CEDAF2| ukupna dužina ! width=30% colspan=3 bgcolor=#CEDAF2| desna obala ! width=13% colspan=2 bgcolor=#CEDAF2| obje obale ! width=30% colspan=3 bgcolor=#CEDAF2| lijeva obala |- ! width=8% bgcolor=#CEDAF2| km ! width=5% bgcolor=#CEDAF2| % ! width=17% bgcolor=#CEDAF2| dužina toka ! width=8% bgcolor=#CEDAF2| km ! width=5% bgcolor=#CEDAF2| % ! width=8% bgcolor=#CEDAF2| km ! width=5% bgcolor=#CEDAF2| % ! width=17% bgcolor=#CEDAF2| dužina toka |- | Njemačka | align=right | 687,00 | align=right | 658,6 | align=right | 23 | align=right | 2888,77–2230,20 | align=right | 658,6 | align=right | 36 | align=right | 687,0 | align=right | 24 | align=right | 2888,77–2201,77 |- | Austrija | align=right | 357,50 | align=right | 357,5 | align=right |12 | align=right | 2230,20–1872,70 | align=right |321,5 | align=right |18 | align=right |321,5 | align=right |11 | align=right | 2201,77–1880,26 |- | Slovačka | align=right |172,06 | align=right |22,5 | align=right |1 | align=right | 1872,70–1850,20 | align=right |22,5 | align=right |1 | align=right |172,1 | align=right |6 | align=right | 1880,26–1708,20 |- | Mađarska | align=right |417,20 | align=right |417,2 | align=right |14 | align=right | 1850,20–1433,00 | align=right |275,2 | align=right |15 | align=right |275,2 | align=right |10 | align=right | 1708,20–1433,00 |- | Hrvatska | align=right |137,50 | align=right |137,5 | align=right |5 | align=right | 1433,00–1295,50 | align=right |0,0 | align=right |0 | align=right |0,0 | align=right |0 | align=right | |- | Srbija | align=right |587,35 | align=right |449,9 | align=right |16 | align=right | 1295,50–845,65 | align=right |220,5 | align=right |12 | align=right |358,0 | align=right |12 | align=right | 1433,00–1075,00 |- | Rumunjska | align=right |1075,00 | align=right |374,1 | align=right |13 | align=right | 374,10–0,00 | align=right |319,6 | align=right |18 | align=right |1020,5 | align=right |35 | align=right | 1075,00–134,14<br />79,63–0,00 |- | Bugarska | align=right |471,55 | align=right |471,6 | align=right |16 | align=right | 845,65–374,10 | align=right |0,0 | align=right |0 | align=right |0,0 | align=right |0 | align=right | |- | Moldavija | align=right |0,57 | align=right |0,0 | align=right |0 | align=right | | align=right |0,0 | align=right |0 | align=right |0,6 | align=right |0 | align=right | 134,14–133,57 |- | Ukrajina | align=right |53,94 | align=right |0,0 | align=right |0 | align=right | | align=right |0,0 | align=right |0 | align=right |53,9 | align=right |2 | align=right | 133,57–79,63 |} </center> <center><small>(Izvor: [[Dunavska komisija]], [[Budimpešta]], siječanj 2000.–ožujak 2004.)</small></center> Najznačajniji gradovi kroz koje prolazi rijeka Dunav su: [[Villingen-Schwenningen]], [[Donaueschingen]], [[Tuttlingen]], [[Sigmaringen]], [[Ulm]], [[Ingolstadt]], [[Regensburg]], [[Straubing]], [[Passau]], [[Linz]], [[Sankt Pölten]], [[Beč]], [[Požun]], [[Győr]], [[Komoran]], [[Komárom]], [[Esztergom]], [[Vác]], [[Budimpešta]], [[Dunaújváros]], [[Baja]], [[Mohač]], [[Apatin]], [[Vukovar]], [[Novi Sad]], [[Sremski Karlovci]], [[Zemun]], [[Beograd]], [[Pančevo]], [[Smederevo]], [[Drobeta-Turnu Severin]], [[Nikopolj (Bugarska)|Nikopolj]], [[Svištov]], [[Ruse]], [[Silistra]], [[Brăila]], [[Galați]], [[Izmail (Ukrajina)|Izmail]]. [[Datoteka:Bassin-du-Danube.png|700px|center|thumb|Detaljan tok od Crne šume do Crnog mora]] ==== Njemačka ==== [[Datoteka:Donauquelle.jpg|thumb|thumb|„Izvor Dunava” u Donaueschingenu.]] [[Datoteka:Ulm2-midsize.jpg|thumb|left|thumb|Dunav u Ulmu (pogled s katedrale).]] [[Datoteka:Regensburg Donaupanorama.jpg|thumb|thumb|Prolazak Dunava ispod mosta u Regensburgu.]] Dunav se formira 1,4 kilometra istočno od [[Donaueschingen]]a u [[Njemačka|Njemačkoj]], spajanjem rječica [[Brigach]] i [[Breg]], što se lokalno naziva izrekom „''Brigach und Breg bringen die Donau zu Weg''”. Dunav teče oko 687 kilometara kroz Njemačku<ref>{{de}}{{en icon}} [http://www.danube-river.org/de_donau-d-statistik.html Podaci o Dunavu u Njemačkoj] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071116165605/http://www.danube-river.org/de_donau-d-statistik.html |date=2007-11-16 }} na danube-river.org.</ref>, od izvora blizu granice s Austrijom, te je treća po veličini rijeka u zemlji. Najveći gradovi koji se nalaze na rijeci su [[Tuttlingen]], [[Sigmaringen]], [[Ulm]], [[Neu-Ulm]], [[Ingolstadt]], [[Regensburg]], [[Straubing]] i [[Passau]]. Desne pritoke rijeke su [[Iller]] u [[Neu-Ulm]]u, [[Lech (rijeka)|Lech]] kod Marxheima (istočno od [[Donauworth]]a) i Isar kod [[Deggendorf]]a, kao i [[Inn]] u [[Passau]]u ; lijeve pritoke su [[Wornitz]] u Donauwörthu, [[Altmuhl]] poslije [[Kelheim]]a, [[Naab]] i [[Regen (rijeka)|Regen]] kod [[Regensburg]]a. Mnogo manjih rječica u također pritoke Dunava, kao što su Riß, Rot, Große Lauter, Blau, Günz, Brenz, Mindel, Zusam, Schmutter, Paar, Abens, Große Laber, Vils, te Ilz, Erlau i Ranna. U Passauu s lijeve strane pritječe Ilz, nakon čega s desne strane pritječe Inn<ref name="britannica1"/>. Voda Inna koji dolazi s [[Alpe|Alpa]] je zelena, dok je voda Dunava plava, a boja Ilza koja dolazi iz močvarnog područja je crna<ref>Članak Paula Moranda, ''op. cit.'', str. 51.</ref>. Među najzanimljivijim građevinama uzduž njemačkog Dunava su [[opatija Beuron]], [[dvorac Sigmaringen]], gotička [[katedrala u Ulmu]] koja ja najviša crkva na svijetu (161,6 m), [[opatija Weltenburg]] i [[Befreiungshalle]] koji se nalaze blizu [[Kelheim]]a, kameni most (iz 1135.) i [[Katedrala u Regensburgu|katedrala sv. Petra]] u [[Regensburg]]u, te [[Walhalla]] koji se nalazi desetak kilometara od [[Donaustauf]]a. Između opatije Weltenburg i Kelheima nalazi se pejzažno i geološki zanimljiva dolina [[Donaudurchbruch]]. ==== Austrija ==== [[Datoteka:Stift melk 001 2004.jpg|thumb|thumb|Opatija Melk na Dunavu.]] [[Datoteka:Stadtteile von Wien entlang der Donau (gesehen von Nordwesten).jpg|thumb|left|thumb|Dunav i „Novi Dunav” u Beču.]] Dunav se često snažno povezuje s [[Austrija|Austrijom]], najviše radi činjenice što se [[Austro-Ugarska]] (popularno zvana „Dunavska monarhija”) protezala na oko 1 300 kilometara uzduž rijeke. Svjetski je popularan i bečki valcer ''[[Na lijepom plavom Dunavu]]''. Danas kroz teritorij Austrije teče samo oko 350 kilometara rijeke<ref>{{de}}{{en icon}} [http://www.danube-river.org/de_donau-a-statistik.html Podaci o Dunavu u Austriji] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071116165554/http://www.danube-river.org/de_donau-a-statistik.html |date=2007-11-16 }}</ref>, što je čini šestom državom po dužini Dunava. Skoro sve rijeke u zemlji završavaju u Dunavu, a time i u Crnom moru. Jedino je savezna pokrajina [[Vorarlberg]] dio riječnog područja [[Rajna|Rajne]] (Sjeverno more), kao i jedan manji sjeverozapadni dio [[Donja Austrija|Donje Austrije]] koji je dio područja rijeke [[Lužnice]] ([[Vltava]]-[[Laba]]-[[Sjeverno more]]). Nekoliko kilometara iza Passaua nalazi se njemačko-austrijska granica nakon čega slijedi ''[[Schlögener Schlinge]]'', područje u kojem rijeka mijenja smjer za 180°. Negdje 70 kilometara poslije granice, Dunav prolazi kroz [[Linz]] koji je treći po veličini grad u Austriji. Rijeka poslije prolazi kroz [[Mauthausen]] i [[Enns]] (na ušću rijeka [[Enns (rijeka)|Enns]] i [[Grein (rijeka)|Grein]], gdje je najveća dubina austrijskog Dunava, a nakon 90 kilometara slijedi [[Melk]] s poznatom opatijom. [[Datoteka:Aerial image of Schlögener Schlinge (view from the southeast).jpg|thumb|left|thumb|''[[Schlögener Schlinge]]'']] Poslije, rijeka prolazi na oko 36 kilometara kroz poznatu pitoresknu dolinu [[Wachau]] (na [[UNESCO]]-vom popisu [[svjetska baština|svjetske baštine]]) koja se proteže od [[Dürnstein]]a do [[Krems]]a<ref name="autriche">{{de}} ''Geographische Beschreibung der Donau und ihres Einzugsgebietes - Landschaften, Naturräume, Größe des Einzugsgebietes, Zuflüsse, Länge, Hydrologie'', Sveučilište u Kasselu, str. 5-7 [http://www.uni-kassel.de/hrz/db4/extern/elearning/latest/FB11/projekte/Donau/donauhtm/impresum/pdf/01.pdf Pročitaj]{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>. Blizu slovačke granice Dunav prolazi još i kroz austrijski glavni grad, [[Beč]]. Stoljećima je ovo bio najvažniji i najveći dunavski grad, ali danas dijeli svoj status s Budimpeštom i Beogradom. Rijeka je omogućila ovom gradu da postane veliko gospodarsko središte, a veliki značaj ima i danas. Kako bi se spriječile poplave, rijeka je umjetno regulirana<ref name="autriche" />. Grad je dobio ime po rijeci [[Wien (rijeka)|Wien]] (''Wienfluss'') koja se ovdje ulijeva u Dunav. Važne austrijske pritoke su [[Inn]] (desna strana; na njemačkoj granici), [[Aist]] (lijeva strana), [[Traun]] (desna strana), [[Enns (rijeka)|Enns]] (desna strana), [[Jivice]] (''Ybbs'') (desna strana), [[Traisen]] (desna strana), [[Kamp (rijeka)|Kamp]] (lijeva strana), [[Wien (rijeka)|Wien]] (desna strana), [[Schwechat]] (desna strana) i [[Leitha]] (desna strana) koja je značajna po tome što je do [[1921]]. služila kao granica s Ugarskom. Na području Austrije nalazi se 11 [[hidroelektrana]] na Dunavu. [[Beč]] je sjedište [[Međunarodna komisija za zaštitu Dunava|Međunarodne komisije za zaštitu Dunava]] (''Internationale Kommission zum Schutz der Donau'', IKSD), koja je osnovana [[1998]]. godine<ref>{{en icon}} [http://www.icpdr.org/icpdr-pages/about_us.htm O IKSD-u] na icpdr.org.</ref>. [[Datoteka:Bratislava New Bridge from castle hill.JPG|thumb|thumb|Dunav u Bratislavi.]] ==== Slovačka ==== Ulaskom u [[Slovačka|Slovačku]] rijeka čini prirodni granicu s Austrijom na udaljenosti od samo 45 kilometara od Beča, te prolazi kroz slovački glavni grad [[Bratislava|Bratislavu]] gdje se spaja s rijekom [[Morava (Češka)|Moravom]]. Nakon toga Dunav čini i granicu Slovačke s Mađarskom<ref name="slovaquiehongrie">{{de}} ''Geographische Beschreibung der Donau und ihres Einzugsgebietes'', str. 3 [http://www.uni-kassel.de/hrz/db4/extern/elearning/latest/FB11/projekte/Donau/donauhtm/impresum/pdf/01.pdf Pročitaj]{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>. Od slovačkih gradova na Dunavu ovdje se nalazi i [[Komoran]] koji je važan grad mađarske manjine u zemlji i mjesto gdje se [[Váh]], koji je najveća slovačka rijeka, ulijeva u Dunav. Prije mađarske granice se u Dunav još ulijevaju rijeka [[Hron]] u [[Štúrovo|Štúrovu]] i rijeka [[Ipel]] u selu [[Chľaba]]<ref name="slovaquiehongrie" />. ==== Mađarska ==== [[Datoteka:DonauknieVisegrad.jpg|thumb|thumb| Okuka Dunava (''Dunakanyar'') kod Višegrada u Mađarskoj]] Slijedeći tok Dunava koji dijelom oblikuje granicu između [[Mađarska|Mađarske]] i Slovačke, prvi važniji grad na rijeci je [[Győr]], koji se nalazi na ušću Dunava i [[Raba|Rabe]]. Nedaleko od ušća s Ipelom, blizu mađarskog grada [[Szob]]a, Dunav u potpunosti prelazi granicu i ulazi u Mađarsku. Rijeka dalje svojim tijekom prolazi kraj planinskog lanca [[Börzsöny]]. Nedaleko od [[Višegrad (Mađarska)|Višegrada]], rijeka mijenja smjer za 90° prema jugu (okuka Dunava- ''Dunakanyar''). Od te točke rijeka teče tim smjerom gotovo 500 kilometara, umjesto od zapada prema istoku kao što je do tad tekla. Nakon toka od oko 40 kilometara, rijeka dolazi do [[Budimpešta|Budimpešte]] koja je najveći grad na Dunavu (1,8 milijuna stanovnika) i glavni grad Mađarske. Od ove točke rijeka izlazi iz područja mađarskih brda i ulazi u [[Alföld]] (veliku mađarsku nizinu), kojoj je Dunav zapadna granica. Nakon prolaska kroz više manjih gradova, kao što su [[Dunaújváros]], [[Baja]], [[Pakša]] i [[Kalača]] (Kaloča), Dunav izlazi iz mađarskog teritorija nedaleko od [[Mohač]]a. ==== Hrvatska ==== [[Datoteka:Batina.jpg|thumb|thumb|Dunav u Batini.]] [[Hrvatska]] ima 137 kilometara udjela u Dunavu. Rijeka u Hrvatsku ulazi u [[Batina|Batini]] koja se nalazi na granici Hrvatske s Mađarskom i Srbijom i završava blizu [[Ilok]]a. Rijeka jednim dijelom služi kao prirodna granica između Hrvatske i Srbije. Najveći i najvažniji hrvatski grad na obali Dunava je [[Vukovar]]. Grad je teško sradao za [[Domovinski rat|Domovinskog rata]] i njegov gospodarski značaj kao hrvatska luka na Dunavu je opao. Nakon obnove je luka ponovno dobila veliki značaj, pogotovo u teretnom prometu. Blizu Dunava je i [[Osijek]], koji se nalazi oko 20 kilometara od ušća Dunava i [[Drava|Drave]], koja je druga po veličini pritoka Dunava. ==== Srbija ==== [[Datoteka:Donau bei Novi Sad.jpg|thumb|thumb|Dunav u Novom Sadu.]] Na početku, [[Srbija]] dijeli Dunav s Hrvatskom, da bi kod [[Bačka Palanka|Bačke Palanke]] rijeka u potpunosti skrenula u Srbiju ([[Vojvodina|Vojvodinu]]). Dunav kroz Srbiju teče jugoistočno od hrvatske do rumunjske granice. Prvi važniji grad kroz kojeg rijeka prolazi u Vojvodini je [[Apatin]], čija [[Apatin (općina)|općina]] graniči s Hrvatskom, a i koji se nalazi na udaljenosti od samo 25&nbsp;km od mađarske granice. Sledeći bitan grad kroz koji protiče rijeka je [[Bačka Palanka]]. Nizvodno od ovog grada, rijeka prolazi kroz [[Novi Sad]] čiji su [[Mostovi Novog Sada|mostovi]] teško oštećeni za vrijeme [[Operacija Saveznička sila|NATO-vog bombardiranja]] [[1999]]. godine. Kroz više od šest godina se promet kroz dva dijela grada odvijao pomoću pomoćnog mosta, što je onemogućavalo i plovidbu rijekom, a most je bio otvoren tri dana tjednom<ref name="Serbie">{{de}}{{en icon}} [http://www.danube-river.org/en_donau-cs-view.html Podaci o Dunavu u Srbiji] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070423193558/http://www.danube-river.org/en_donau-cs-view.html |date=2007-04-23 }} na danube-river.org.</ref>. Nakon što je [[11.10.]] [[2005]]., ponovno pušten u promet obnovljeni „[[Most slobode (Novi Sad)|Most slobode]]”, plovidba Dunavom bez zapreka je ponovno postala moguća. [[Datoteka:Golubac.JPG|thumb|left|thumb|Tvrđava Golubac]] Nakon putovanja od 70 kilometara, Dunav dolazi do [[Beograd]]a, koji je treći po veličini grad na rijeci s 1,6 milijuna stanovnika. Ovaj grad koji je naseljen već 7 000 godina je jedno od najstarijih stalno naseljenih mjesta na obalama Dunava. Grad je sagrađen na ušću [[Sava|Save]] u Dunav, kojim dominira tvrđava [[Kalemegdan]]. Svojim daljnim tijekom kroz Srbiju, rijeka prolazi kroz industrijske gradove [[Pančevo]] (gdje se u Dunav ulijeva [[Tamiš]]) i [[Smederevo]] (gdje se u Dunav ulijeva [[Velika Morava|Morava]]). Rijeka dalje prolazi kraj [[Golubački Grad|tvrđave Golubac]] na ulasku u [[Đerdapska klisura|Đerdapsku klisuru]]. Dunav dalje čini granicu Srbije s Rumunjskom, a tu se nalaze i dvije hidroelektrane na rijeci [[Hidroelektrana Đerdap|Đerdap I i Đerdap II]]. Na srpskoj strani rijeke nalazi se [[Nacionalni park Đerdap]] unutar koje se nalazi ostaci [[Trajanov most|Trajanovog mosta]] i [[Trajanova tabla]]. ==== Bugarska ==== [[Datoteka:OrjachowoBGHafen.jpg|thumb|thumb|Riječna luka u Orjahovu u Bugarskoj.]] Dunav cijelim svojim tokom kroz [[Bugarska|Bugarsku]] označava granicu te zemlje s Rumunjskom. Uzduž cijele te granice od 500 kilometara, postoji samo jedan most (Most prijateljstva) koji od [[1954]]. godine spaja [[Ruse]], koji je najveći bugarski grad na Dunavu, i rumunjski grad [[Giurgiu]]. Iako se Dunav velikom dužinom proteže uz rub Bugarske, rijeka ima manji značaj nego u ostalim podunavskim zemljama. Budući da je ovo jedini plovan riječni put u zemlji i da se nalazi na sjeveru zemlje koji nije jako naseljen, Dunav je regionalno značajan za omanju trgovačku flotu. Od dvanaest bugarskih luka na Dunavu, najznačajnije su [[Svištov]], [[Ruse]], [[Vidin]], [[Nikopol]], [[Lom (Bugarska)|Lom]] i [[Silistra]]. U Svištovu rijeka doseže svoju najjužniju točku. Nakon toga Dunav se penje sjeverno i napušta teritorij Bugarske nakon grada Silistre. ==== Rumunjska ==== [[Datoteka:FerryDanubeGalati20060716.jpg|thumb|thumb|Trajekti u Galati]] Od svih zemalja kroz koje Dunav teče, Rumunjska ima daleko najveći udio u rijeci. 1 075 kilometara koji prolaze kroz Rumunjsku čine oko trećine ukupne dužine rijeke<ref>{{de}}{{en icon}} [http://www.danube-river.org/en_donau-r-view.html Podaci o Dunavu u Rumunjskoj] na danube-river.org.</ref>. Većim dijelom rijeka tvori granicu zemlje sa Srbijom i Bugarskom, da bi između [[BărăganBărăgan]]a i [[Dobrudža|Dobrudže]] rijeka skrenula sjeverno, gdje prije ulijevanja u [[Crno more]] tvori granicu s Ukrajinom. Prije dolaska do Đerdapske klisure (''Željezna vrata'') što je bio za plovidbu najopasniji dio Dunava, sve do umjetne regulacije u 1970-ima, rijeka prolazi jugozapadno od [[banat]]skih gorja, gdje se rijeka [[Olt (rijeka)|Olt]] ulijeva u Dunav blizu Islaza. Nakon [[Orşova, Orşova|Oršove]], rijeka prolazi kroz [[Drobeta-Turnu Severin]]. Ovdje rijeka skreće prema jugu i prolazi kroz Gruia, Pristol, Cetate i [[Calafat, Calafat|Calafat]]. Odavde rijeka nastavlja svoj put prema istoku i tvori 400 kilometara dugačku granicu s Bugarskom. Rijeka prolazi kroz gradove [[Corabia, Corabia|Corabia]], [[Turnu Măgurele]], [[Zimnicea, Zimnicea|Zimnicea]], [[Giurgiu]] (koji se nalazi preko puta bugarskog grada [[Ruse]]), [[Olteniţa, Olteniţa|Olteniţa]], gdje se rijeka [[Argeş]] ulijeva u Dunav, te [[Călăraşi]]. Dalje rijeka formira zapadnu granicu Dobrudže i prolazi kroz gradove [[Cernavodă, Cernavodã|Cernavodă]], [[Topalu, Topalu|Topalu]], [[Hârşova]], [[Giurgeni, Giurgeni|Giurgeni]] i [[Opština Gropeni, Brăila|Gropeni]], prije dolaske u veće gradove [[Brăila]] i [[Galaţi]]. 47 kilometara prije prolaska kroz ovaj zadnji grad, Dunav se dijeli u tri rukavca koji formiraju granice [[Delta Dunava|delte Dunava]] gdje rijeka prolazi kroz luke [[Tulcea]] i [[Sulina]] prije dolaska do Crnog mora koje se nalazi nešto istočnije<ref>{{de}} ''Geographische Beschreibung der Donau und ihres Einzugsgebietes'', str. 12-13 [http://www.uni-kassel.de/hrz/db4/extern/elearning/latest/FB11/projekte/Donau/donauhtm/impresum/pdf/01.pdf Pročitaj]{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>. Stotinjak kilometara poslije Galaţija, tok Dunava tvori granicu Rumunjske s Moldavijom (na 570 metara) i Ukrajinom (ostatak granice uz sjeverni dunavski rukavac [[Kilija (rijeka)|Kilija]]{{newdsm}}). ==== Moldavija ==== Kroz [[Moldavija|Moldaviju]] teče najmanji dio Dunava. Poslije ulijevanja rijeke [[Prut]] nizvodno od Galaţija, lijeva obala Dunava zalazi u moldavijski teritorij, te rijeka tvori 570 metara dugi dio granice između Rumunjske i Moldavije, blizu grada [[Giurgiuleşti]]. Moldavija je izvorno imala samo 340 metara udjela u rijeci, ali je [[1999]]. godine Ukrajina ustupila, zbog razmjene, dodatnih 230 metara. Iako ima pristup rumunjskoj luci [[Galaţi]], te ukrajinskim lukama [[Reni]], [[Izmail]] i [[Kilija]], Moldavija planira iskoristiti svoj pristup Dunavu za izgradnju vlastite luke. ==== Ukrajina ==== [[Datoteka:Danube Vilkovo1.jpg|thumb|thumb|Dunav kod Vilkova u Ukrajini.]] Nakon moldavijske granice, lijeva obala Dunava postaje ukrajinski teritorij, a sama rijeka tvori granicu između Rumunjske i [[Ukrajina|Ukrajine]] na oko 47 kilometara<ref>{{de}}{{en icon}} [http://www.danube-river.org/en_donau-ukr-statistik.html Podaci o Dunavu u Ukrajini] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070423124916/http://www.danube-river.org/en_donau-ukr-statistik.html |date=2007-04-23 }} na danube-river.org.</ref>. Dunav se dijeli na tri rukavca, od kojih dva, Sulina i Sfântu-Gheorghe teku kroz Rumunjsku, dok najsjeverniji rukavac Kilija (Chilia), služi kao granica na 56 kilometara i prolazi kroz ukrajinske luke [[Izmail]], [[Kilija]] i [[Vilkovo]] gdje počinje [[kanal Dunav-Crno more]]. Nakon Vilkova, Kilijski rukavac u potpunosti ulazi u Ukrajinu, gdje se nekoliko kilometara dalje ulijeva u Crno more. == Historija == [[Datoteka:Turnu Severin Drobeta.jpg|thumb|left|thumb|Rimske ruševine kod Drobete-Turnu Severina na Dunavu.]] Na riječnom području Dunava razvile su se neke od najstarijih civilizacija u [[Europa|Europi]]. U [[neolitik]]u u sredini dunavskog područja postojala je [[kultura linearne keramike]]. U [[brončano doba]] na prostoru današnje Hrvatske postojala je razvijena [[Vučedolska kultura]] poznata po keramičkim radovima<ref>{{fr}}Vučedolska kultura u članku ''Les pontiques des poteries cordées'' [http://perso.orange.fr/atil/atil/z9.htm Pročitaj]{{Dead link|date=September 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>. Brojna nalazišta [[Vinčanska kultura|Vinčanske kulture]] koja datira iz 6. tisućljeća pne. do 3. tisućljeća pne., nalaze se uzduž Dunava<ref>{{fr}}Vinčanska kultura u članku ''Les Pelasges Vinciens'' [http://perso.orange.fr/atil/atil/y15.htm Pročitaj] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070602085629/http://perso.orange.fr/atil/atil/y15.htm |date=2007-06-02 }}</ref>. U 7. veku pne. su Grci krenuli uzvodno uz rijeku od Crnog mora kroz grad Tomis, današnju [[Constanţa|Constanţu]]. Njihovo putovanje je završilo blizu današnje granice Srbije i Rumunjske, gdje je zbog opasnog toka rijeke nastavak putovanja postao nemoguć. Od 37. godine je Dunav praktički cijelim svojim tokom tvorio granicu Rimskog imperija sa sjevernim narodima<ref>Paul Petit, ''Histoire générale de l’Empire romain, tome1 : Le Haut-Empire'', Points Histoire, Le Seuil, 1974., str. 224-225.</ref>. Rimska ratna mornarica (''Classis'') se ovdje uspješno borila protiv [[Germani|Germana]], koji nisu imali načina suprotstaviti joj se. [[Marko Aurelije]] je zahvaljujući svojoj borbenoj floti pobijedio [[Markomani|Markomane]] u više bitaka. Rimljani su uspješno dominirali rijekom sve do vladavine [[Valentinijan I.|Valentinijana Prvog]] (364.-375.), jedina iznimka bilo je razdoblje od 256. do 259. godine. Širenje preko Dunava u Dakiju je Rimljanima uspjelo tek nakon izgradnje mosta 101. godine, kod garnizonskog mjesta [[Drobeta-Turnu Severin|Drobete-Turnu Severina]] blizu Željeznih vrata, te nakon borbi 102. i 106. godine<ref>Paul Petit, str. 216-217.</ref>. Kao rezultat ove [[Trajan]]ove pobjede, stvorena je provincija [[Dakija (rimska provincija)|Dakija]] koja je evakuirana 271. godine. Za vrijeme seobe naroda, od 3. do 5. veka, mnogi su istočni narodi ([[Vandali]], [[Vizigoti]], [[Huni]], [[Avari]] i [[Slaveni]]) koristili dolinu Dunava za ulazak u Europu. Krajem 9. veka su uz Dunav na prostor današnje [[Mađarska|Mađarske]] iz Azije došli [[Mađari]]. Oni su zajedno sa slavenskim stanovništvom koje je ondje već živjelo, osnovali [[Ugarska|Ugarsku]] pod kraljem [[Stjepan I. Sveti|Stjepanom]]. U vrijeme [[prvi križarski rat|prvog križarskog rata]], vojska [[Gotfrid Bujonski|Gotfrida Bujonskog]] (''Godefroy de Bouillon'') je od [[1096]]. do [[1099]]., putovala uz Dunav od Regensburga do Beograda (''Route Charlemagne''). Oko 340 godina poslije, [[Osmansko Carstvo|turska]] je vojska iskoristila isti put, samo u suprotnom smjeru. Dunav je bio važan način prijevoza vojske, opreme i zaliha za vrijeme njihovog osvajanja jugoistočne Europe. Rijeka je Turcima omogućila brzo napredovanje, te su se [[1440]]. godine odvile prve bitke za Beograd koji se nalazi 2 000 kilometara od ušća rijeke. Osvajanje grada uspjelo je tek 1521., a nekoliko godina kasnije, [[1526]]. godine, je turska vojska uspjela pobijediti i [[Ugarska|Ugarsku]] ([[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom|s Hrvatskom u sastavu]]) u [[Mohačka bitka|Mohačkoj bitci]]. Budući da je kralj [[Ludovik II., kralj Mađarske|Ludovik II.]] ubijen tijekom bitke, zapadni dio Ugarske koji ne biva osvojen dolazi pod vlast [[Habsburgovci|Habsburgovaca]]. Taj događaj obilježava rođenje „Dunavske monarhije”. [[Datoteka:Bazilika.díszkivilágítás.2005.jpg|thumb|thumb|[[Ostrogon]]ska katedrala u Mađarskoj, kraj Dunava.]] Godine [[1529]]., Turci dolaze do [[Beč]]a, ali ga ne uspijevaju osvojiti. Osmansko širenje uz Dunav biva zaustavljeno, a nakon bitke kod Haršanja u Baranji [[1687]]. godine, Turci počinju polako gubiti moć i teritorije. U ovom razdoblju najveću političku moć u regiji stječe [[Austro-Ugarska]], dok [[Osmansko Carstvo]] ostaje jedan od najvažnijih političkih faktora u jugoistočnoj Europi, sve do skoro potpunog gubitka teritorija na [[Balkan]]u za vrijeme [[rusko-turski ratovi|rusko-turskih ratova]] (1768.–1774.) i [[balkanski ratovi|balkanskih ratova]] 1912.-1913. godine. Dunav za to vrijeme nije igrao samo važnu vojnu i trgovačku ulogu, već je bio i politička, kulturna i vjerska poveznica između istoka i zapada. Nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], [[1946]]. godine je stvoren novi dogovor o riječnom prometu koji je trebao zamijeniti [[Pariz|Pariške]] ugovore iz [[1921]]. godine. Sve zemlje na rijeci su sudjelovale na konferenciji u Beogradu [[1948]]. godine, osim Njemačke i Austrije. Nakon potpisivanja sporazuma, dodatno je u [[Dunavska komisija|Dunavsku komisiju]] primljena i Austrija. [[Savezna Republika Njemačka]] primljena je u komisiju tek [[1998]]. godine, pedeset godina nakon Beogradske konferencije. Njen raniji ulazak u komisiju bio je onemogućen zbog protivljenja [[SSSR]]-a. == Dunav u kulturi == <div style="float:right; margin-left: 10px;">{{Zvuk 2|ime_datoteke=Strauss, An der schönen blauen Donau.ogg|naslov=Na lijepom plavom Dunavu}}</div> * Najslavnije [[muzika|muzičko]] djelo o Dunavu je slavni [[beč]]ki [[valcer]] ''[[Na lijepom plavom Dunavu]]'' (njemački: ''An der schönen blauen Donau'') kojeg je [[kompozitor|komponirao]] [[Johann Strauss mlađi]]. Strauss je ovo djelo stvorio ploviviši Dunavom. * Drugi slavni valcer o Dunavu je ''Valovi Dunava'' (rumunjski: ''Valurile Dunării''), rumunjskog kompozitora Iona Ivanovicija. * Rijeka je ostavila mnogo traga u kulturama dunavskih zemalja. Dunava se povezuje s mitologijom o podrijetlu Rumunja. * Uz brojne legende, mnogi su pisci također bili inspirirani Dunavom, od [[Ovidije|Ovidija]] pa do modernog mađarskog pisca [[Péter Esterházy|Pétera Esterházya]]<ref>{{de}} Primjerak djela Pétera Esterházya, ''An der Frankfurter Buchmesse'', 1998. [http://www.frankfurt.matav.hu/nemet/esterhazy.htm Pročitaj]</ref>. * Dunav (''Danubio''), djelo [[Claudio Magris|Claudija Magrisa]] gdje se istražuje Dunav od izvora do ušća kroz povijest srednje Europe.<ref>Evelyne Pieiller, ''Claudio Magris: Aux sources du Danube'', Le magazine littéraire, n°262, veljača 1989. {{fr}}[http://www.magazine-litteraire.com/archives/ar_magris.htm Pročitaj] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080116040820/http://www.magazine-litteraire.com/archives/ar_magris.htm |date=2008-01-16 }}</ref>. * Dunavski peljar (''Le Pilote du Danube''), detektivski roman [[Jules Verne|Julesa Vernea]]<ref>{{fr}}[http://www.jules-verne.co.uk/french-le-pilote-du-danube/ ''Le Pilote du Danube''] na jules-verne.co.uk.</ref>. * ''The Willows'', kratka priča pisca horora Algernona Blackwooda čija se radnja odvija na putovanju Dunavom<ref>{{en icon}} Algernon Blackwood, ''The Willows'' [http://www.gordon-fernandes.com/hp-lovecraft/other_authors/willows.htm Pročitaj] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071103034644/http://gordon-fernandes.com/hp-lovecraft/other_authors/willows.htm |date=2007-11-03 }}</ref>. * [[Dunavska škola]], umjetnički pravac iz 16. stoljeća koji se razvio u austrijskom i bavarskom podunavlju i koji je orijentiran na slikanje pejzaža. * Filmski uradak ''Vers La Mer'' belgijske autorice [[Annik Leroy|Annike Leroy]] (87 minuta, 1999.), koji prikazuje Dunav od izvora do ušća<ref>{{fr}}[http://www.cfwb.be/av/KIOSK/HTM/FILMS/Fdanube.htm Pregled filma Annicke Leroy] na cfwb.be.</ref>. * Filmski uradak ''Im Juli'' njemačkog autora [[Fatih Akin|Fatiha Akina]] (95 minuta, 2000.) čija se tema odvija većinom uzduž Dunava<ref>{{de}} [http://www.dieterwunderlich.de/Akin_Juli.htm Pregled filma i komentari] na dieterwunderlich.de.</ref>. * Dunav je i tema kolekcije dokumentarnih filmova Ulrike Bartels, Joëla Jenina i Dietera Zeppenfelda<ref>{{de}}[http://www.info-culture.com/public/annonce/1196 Podaci o kolekciji] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110719044252/http://www.info-culture.com/public/annonce/1196 |date=2011-07-19 }} na Infoculture.com.</ref>. * ''Donauwellen'' je njemački kolač<ref>{{de}} [http://www.hausfrauenseite.de/index.shtml?http://www.hausfrauenseite.de/rezepte/kuchen/modetorten/donauwelle.html Recept za Donauwellen] na hausfrauenseite.de.</ref>. == Flora i fauna == Dunav sa stotinama kilometara dugačkim tokom prolazi kroz više klimatskih zona i raznolik okoliš, što objašnjava raznolikost biljnog i životinjskog svijeta uzduž rijeke. Unatoč ljudskom faktoru, u brojnim područjima rijeke je biološka raznolikost još uvijek velika, jednim dijelom zahvaljujući i brojnim ekološko zaštićenim područjima. Ekološki zaštićena područja su: * Park prirode Gornji Dunav (''Naturpark Obere Donau'') * Prirodni rezervat Donauleiten (''Naturschutzgebiet Donauleiten'') * Nacionalni park Dunav-Auen (''Nationalpark Donau-Auen'') * Nacionalni park Dunav-Ipel (''Duna-Ipoly Nemzeti Park'') * [[Park prirode Kopački rit]] * Posebni prirodni rezervat [[Deliblatska Peščara]] * [[Nacionalni park Đerdap]] * Biosferni rezervat [[Delta Dunava|delte Dunava]] === Fauna === [[Datoteka:Couleuvre Esculape59.JPG|thumb|thumb|[[Bjelica]] ''(Elaphe longissima)''.]] Ukupno uz Dunav živi više od 300 vrsta [[ptice|ptica]]. Rijeka se nalazi na jednom od najvažnijih europskih migracijskih putova za ptice, a u podunavlju su i područja važna za prezimljavanje, gniježdenje i odmor mnogih rijetkih vrsta kao što su [[velika ušara]], [[vodomar]], [[orao štekavac]], [[crna roda]], [[crna lunja]] i [[falco rupicoloides]]. Parkovi Dunav-Auen, Kopački rit i delta Dunava su posebno zaštićena područja<ref>{{de}} [http://www.donauauen.at/ Službena stranica parka Donauauen.]</ref>. Dunav-Auen je i točka gdje se susreću regija [[Nežidersko jezero|Nežiderskog jezera]], sliv Dunava i rijeka [[Morava (Češka)|Morava]]. Ovaj okoliš je, posebno zimi, stanište velikog broja životinja, kao što su: [[siva guska]], [[čigre]], [[veliki ronac]], [[patka batoglavica]], [[močvarice]], [[divlja patka]]. Ovdje žive i neke rijetke vrste kao: [[orao klokotaš]], [[bukoč]] ili [[žutokljuni labud]]. Drugo važno zimsko stanište je [[Park prirode Kopački rit]] koji pokriva močvarno netaknuto područje na sjeverozapadu Hrvatske na kojem živi više od 260 vrsta ptica, od kojih su neke vrlo rijetke kao [[orao štekavac]]<ref>{{hr}}{{en icon}}{{hu icon}} [http://www.kopacki-rit.com/index_flash.html Službena stranica Kopačkog rita] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070627052512/http://www.kopacki-rit.com/index_flash.html |date=2007-06-27 }}.</ref>. U ornitološkom smislu, najvažnije područje je delta Dunava koja je glavno raskrižje migracijskih putova u Europi. U tom području dodiruju se europski i azijski životinjski svijet. Ovdje živi više od 300 vrsta ptica, između ostalih i [[pelikani]], [[ždralovi]], [[žličarke]], [[ptice grabljivice]] i rijetka [[crvenovrata guska]]<ref name="faunedelta">{{de}} Martin Kyek, Andreas Maletzky, Stefan Achleitner, Rainer Mysliewitz, Wilfried Rieder, Rosemarie Grossmann, Marcus Weber, ''Donaudelta 2004, Skriptum Herpetologie'' [http://www.herpag-hdn.amphibien.at/doku/skriptum%20donaudelta_herpag.pdf Pročitaj] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071009052157/http://www.herpag-hdn.amphibien.at/doku/skriptum%20donaudelta_herpag.pdf |date=2007-10-09 }}</ref>. [[Datoteka:Abramis brama by RpM.JPG|thumb|left|thumb|[[Deverika]] ''(Abramis brama)''.]] Tipične dunavske [[ribe]], od kojih su neke endemične (iz [[Rod (taksonomija)|roda]] [[mrene]]) – ''([[Latinski jezik|lat.]] Barbus)'', [[podust]], [[klenić]], [[Klen (riba)|klen]], [[deverika]], [[šaran]], [[krupatica]], [[Štuka|štuke]], [[smuđ]], [[grgeč]], [[Jegulja|jegulje]], [[bolen]], [[mladica]], [[kečiga]] i [[som]], kao i [[krkuša]] te [[uklija]]. Nekim [[vrsta]]ma [[Ribe|riba]] prirodno je stanište pomaknuto zbog ljudskog djelovanja. [[Crnka]] ''(Umbra krameri)'', poznata i pod nazivom ''ruca'', vrsta je štuke za koju se vjerovalo da je izumrla od [[1975.]], ponovno je otkrivena [[1992.]] godine. U [[Delta|delti]] Dunava živi više od 150 [[vrsta]] [[Ribe|riba]], kao što su: ribe iz [[Rod (taksonomija)|roda]] [[Jesetre|jesetri]], te [[moruna]], [[šaran]] i mnoge druge<ref>{{en icon}} [http://fish.mongabay.com/data/ecosystems/Danube.htm Popis različitih vrsta dunavskih riba]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} na fish.mongabay.com.</ref>. [[Datoteka:Blicca bjoerkna.jpg|thumb|thumb|[[Krupatica]] ''(Blicca bjoerkna)''.]] Uzduž rijeke, nalazi se i veliki broj [[sisavci|sisavaca]], kao: [[kuna bjelica]], [[kune|kuna]], [[obična lasica]], [[jazavac]], te [[divlja mačka]], [[dabar]] i [[vidre]]. U delti žive i [[europska vidrica]], [[vretica]] i [[tekunica]]. Dunav je stanište i brojnim [[vodozemci]]ma i [[gmazovi]]ma, kao što su [[bjelica]] (smuk), [[zeleni gušter]], [[zidna gušterica]], [[bjelouška]], [[livadna gušterica]], grčka čančara, barska kornjača, te neke endemske vrste kao [[podunavski vodenjak]]. U delti Dunava je najveća raznolikost životinjskog svijeta<ref name="faunedelta" />. === Flora === Među vrstama mekog [[drvo|drveća]], koja se često nalaze na aluvijalnim područjima su: [[bijela topola]] (''Populus alba''), [[bijela joha]] (''Alnus incana''), te [[bijela vrba]] (Salix alba). Od tvrdog drveća koje raste na aluvijalnom tlu tu su: [[poljski jasen]] (''Fraxinus angustifolia''), koji raste nizvodno od [[Beč]]a, te [[brijest]] i [[hrast lužnjak]]. U vodama Dunava nalaze se i rijetke vodene [[biljka|biljke]], kao što su [[Aldrovanda vesiculosa]] i [[Aldrovanda utricularia]]<ref>{{de}} [http://www.icpdr.org/icpdr-pages/plants_and_animals.htm Fauna i flora Dunava] na icpdr.org.</ref>. == Gospodarstvo == === Upotreba vode === ==== Pitka voda ==== Dunav je važan izvor pitke vode za deset milijuna ljudi koji žive uzduž rijeke. U [[Baden-Württemberg]]u, vodoopskrbno poduzeće koje pitkom vodom opskrbljuje područje između [[Stuttgart]]a, [[Bad Mergentheim]]a, [[Aalen]]a i okruga [[Alb-Donau]], 30% vode od 30 milijuna kubičnih metara (2004. godine) čini prerađena dunavska voda. Drugi gradovi kao [[Ulm]] ili [[Passau]] koriste i veće količine dunavske vode kao vodu za piće. U [[Austrija|Austriji]] se 99 % vode za piće crpi iz podzemnih izvora, a dunavska vode se koristi samo u razdobljima velikih vrućina. Slično je i u [[Mađarska|Mađarskoj]] gdje 91 % pitke vode čini voda iz podzemnih izvora. Druge zemlje također slabo koriste vodu iz Dunava, zbog snažnog zagađenja. Samo mjesta na rumunjskoj obali koriste ovu vodu za piće, jer je rijeka na tom području ponovno čista ([[Drobeta-Turnu Severin]], [[Delta Dunava]]). ==== Hidroelektrična energija ==== Pet dunavskih zemalja koriste Dunav kao značajan izvor energije; [[Njemačka]], [[Austrija]], [[Slovačka]], [[Srbija]] i [[Rumunjska]]. Drugim zemljama nedostaje teritorijalna kontrola za vlastitu izgradnju ([[Hrvatska]], [[Bugarska]] i [[Moldavija]] kontroliraju samo jednu obalu rijeke), ili nemaju političku mogućnost, kao u Mađarskoj gdje je javno mišljenje negativno, ili tok rijeke jednostavno ne dopušta izgradnju kao u Ukrajini. U Njemačkoj su prve [[hidroelektrana|hidroelektrane]] izgrađene pred kraj 19. stoljeća na gornjem toku rijeke, blizu [[Ulm]]a. Ipak, Dunav veću važnost ima nizvodno, jer je u gornjem dijelu rijeke tok slab, pa je slaba i energetska iskoristivost. Stanje u Austriji je potpuno drugačije. Iako je prva hidroelektrana izgrađena tek [[1953]]. godine, Austrija je treća zemlja u Europi po proizvodnji hidroelektrične energije (poslije [[Island]]a i [[Norveška|Norveške]]), a 20% ukupne proizvodnje energije čine elektrane na Dunavu. Negativne posljedice ovakve proizvodnje energije su usporavanje toka rijeke i štetno djelovanje na okolne šume. Hidroelektrane stvaraju i umjetne barijere ribama i ostalim riječnim organizmima kojima se time ograničava slobono kretanje rijekom. U Slovačkoj je hidroelektrična energija sa 16 % drugi izvor električne energije poslije ugljena. Najveći dio ove energije proizvodi centrala Gabčíkovo-Nagymaros, koja je prvobitno trebala biti korištena u suradnji s Mađarskom, što je kasnije odbačeno. Danas je najveća hidroelektrična centrala u Europi [[hidroelektrana Đerdap]], kojom od 1972., upravljaju Srbija i Rumunija. ==== Nuklearna energija ==== Dunavska voda koristi se za hlađenje sledećih nuklearnih elektrane : * [[Nuklearna elektrana Kozloduj]] ([[Bugarska]]) * [[Nuklearna elektrana Cernavodă]] ([[Rumunjska]]) * [[Nuklearna elektrana Paks]] ([[Mađarska]]) === Plovidba === [[Datoteka:Containerschiff in Linz.jpg|thumb|thumb|Trgovački brodovi na Dunavu u Linzu, Austrija.]] Dunav je plovan od [[Kelheim]]a, gotovo 500 kilometara od izvora, pa do ušća u dužini od 2 415&nbsp;km<ref name="navigation">{{en icon}} [http://www.danube-river.org/en_schiff-schiff.html Plovidba Dunavom] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070629045325/http://www.danube-river.org/en_schiff-schiff.html |date=2007-06-29 }} na danube-river.org.</ref>. Kanal Majna-Dunav koji utječe blizu Kelheima, stvara riječnu vezu između [[Sjeverno more|Sjevernog mora]], kroz [[Rajna|Rajnu]] i [[Majna|Majnu]], i Crnog mora<ref name="navigation" />. Što se tiče mogućnosti plovidbe, Dunav je podijeljen na tri dijela: * ''Gornji Dunav'' od Kelheima do [[Komoran]]a ; * ''Srednji Dunav'' od Komorana do [[Drobeta-Turnu Severin|Drobete Turnu-Severina]] ; * ''Donji Dunav'' od Drobete Turnu-Severina do ušća. ==== Plovidba u novije vrijeme ==== Uz stotine brodova hotela koji plove većinom između Passaua, Budimpešte i Crnog mora, postoje i brojni brodovi za jednodnevne izlete, posebno u Njemačkoj u području [[Passau]]a i u Austriji u regiji [[Wachau]], kao i veliki broj manjih brodova. Dunav je danas jedan od dva važna europska riječna puta za prijevoz tereta. Prvi riječni put je [[Rajna]], gdje je promet 2000. godine bio oko 300 milijuna tona. Suprotno teretnom prometu na Rajni, Dunav je doživio pad u prijevozu tereta između [[1980]]. i [[2002]]. s 90 na 30 milijuna tona. Ovaj pad prouzročili su brojni čimbenici<ref>{{fr}}{{en icon}}{{de}}''Prospects for Inland Navigation within the Enlarged Europe'', [http://ec.europa.eu/transport/iw/studies/doc/2004_pine_report_summary_fr.pdf Pročitaj]</ref>: * Političke promjene u istočnoj Europi i prelazak na tržišnu ekonomiju uzrokovali su promjene u prijevozu gdje se smanjio riječni i povećao cestovni prijevoz; * Prva jugoslavenska kriza između 1992. i 1995. koja je popraćena [[embargo]]m UN-a, uzrokovala je snažan pad prometa rijekom; * Druga jugoslavenska kriza između 1999. i 2002., kad je uništenjem mostova u Novom Sadu blokiran lokalni promet<ref name="navigation" />; * Promjena u statističkoj metodi korištenoj od 1990. godine, kojom se isključuje lokalni promet na području manjem od dva kilometra 1990. godine. Otvaranjem kanala Majna-Dunav 1992. godine, povećan je promet u gornjem dijelu Dunava. === Ribolov === Važnost ribolova, od kojeg su na nekim mjestima preživljavale čitave zajednice u Srednjem vijeku, snažno je opala u 19. i 20. veku. Primjerice u Njemačkoj, postoji samo jedan dunavski ribar između [[Straubing]]a i Vilshofena an der Donau. U Austriji se ribolov donekle prakticira oko [[Linz]]a i [[Beč]]a, ali je danas ipak najintenzivnije ribolovno područje u delti Dunava. === Vinogradarstvo === [[Datoteka:Wachau Spitz.jpg|thumb|thumb|Vinogradi kod Spitza (Wachau)]] Područje Dunava je i vinogradarsko područje, pogotovo u Austriji i Mađarskoj. Regija koja proizvodi najkvalitetnije [[vino]] je [[Wachau]] u Austriji, gdje se većinom proizvode [[Grüner Veltliner]], [[rizling]] i [[chardonnay]]<ref>{{de}} [http://aeiou.iicm.tugraz.at/aeiou.encyclop.w/w306686.htm Vinogradarstvo u Austriji] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070812122216/http://aeiou.iicm.tugraz.at/aeiou.encyclop.w/w306686.htm |date=2007-08-12 }} na ''aeiou'', das kulturinformationssystem.</ref>. U Mađarskoj se vinova loza uzgaja skoro svuda uzduž Dunava između Višegrada i južne granice zemlje. Najvažniji mađarski vinski grad je Vác. Mađarska su vina izgubila dosta na kvaliteti u razdoblju prošlog režima, ali je od 1990-ih kvaliteta ponovno porasla. U Nemačkoj se nešto malo vina proizvodi blizu Bacha an der Donau, između [[Regensburg]]a i Straubinga. To je zadnji kulturni ostatak nekad cijenjenog bavarskog vina kojeg su pili Rimljani. === Turizam === Za [[turizam]] na Dunavu, posebno su važne brojne povijesne lokacije uzduž rijeke i brojni pejzaži i nacionalni parkovi. Na nekim područjima na gornjem Dunavu koji nisu plovni, prakticira se vožnja kanuima, čamcima i pedalinama. U Njemačkoj i Austriji uzduž rijeke nalaze se i brojne uređene biciklističke staze. Kružna putovanja rijekom su vrlo popularna i česta između Beča i Budimpešte, a mnogi brodovi plove i od Passaua sve do delte. U vrhu sezone Dunavom plovi i više od 70 kružnih brodova. == Izvori == {{reference|2}} == Vanjske veze == {{Commonscat|Danube}} * [https://zemun.org.rs/ Zemun moj grad] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170829040146/https://zemun.org.rs/ |date=2017-08-29 }} * [http://www.scribd.com/doc/79445743/APOLODOR-NA-DUNAVU Apolodor na Dunavu] * [http://www.srbijanadunavu.com Dunavski sliv] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160116044303/http://www.srbijanadunavu.com/ |date=2016-01-16 }} * [http://www.alldanube.com Sajt posvecen Dunavu] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130814101845/http://alldanube.com/ |date=2013-08-14 }} * [http://danubemap.eu/park/sr danubemap.eu - Turistička mapa Dunava] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20111021055319/http://danubemap.eu/park/sr |date=2011-10-21 }} [[Kategorija:Dunav| ]] [[Kategorija:Rijeke u Evropi]] [[Kategorija:Rijeke u Njemačkoj]] [[Kategorija:Rijeke u Austriji]] [[Kategorija:Rijeke u Slovačkoj]] [[Kategorija:Rijeke u Mađarskoj]] [[Kategorija:Rijeke u Hrvatskoj]] [[Kategorija:Rijeke u Srbiji]] [[Kategorija:Rijeke u Bugarskoj]] [[Kategorija:Rijeke u Moldaviji]] [[Kategorija:Rijeke u Ukrajini]] [[Kategorija:Rijeke u Rumuniji]] [[Kategorija:Crnomorski sliv]] [[Kategorija:Geografija Baranje]] h40ot0i6l1yafjn94xuo6gmj4up30uq 0 5243 42471586 42457354 2025-06-15T13:32:58Z ~2025-68058 261235 /* H */ 42471586 wikitext text/x-wiki Ovo je abecedni popis članaka o [[glumci]]ma svih zemalja. ''Vidi i'': [[Kinematografije po državama]], [[Popis filmova]], [[Film]] ---- '''NAPOMENA O IMENIMA:''' <br /> Upisujete glumčevo ime i prezime, što je ujedno i poveznica. PAZITE: upisuje se prvo ime a onda prezime (npr. Uma Thurman), ALI morate složiti glumca pod slovo koje odgovara njegovom prezimenu. '''PRIMJER:''' <br /> Ako želite unijeti glumca ''Tom Cruise'', pod slovo '''C''' upišite: <nowiki>* [[Tom Cruise]]</nowiki>. ---- __NOTOC__ [[#A|A]] [[#B|B]] [[#C|C]] [[#Č|Č]] [[#Ć|Ć]] [[#D|D]] [[#DŽ|DŽ]] [[#Đ|Đ]] [[#E|E]] [[#F|F]] [[#G|G]] [[#H|H]] [[#I|I]] [[#J|J]] [[#K|K]] [[#L|L]] [[#LJ|LJ]] [[#M|M]] [[#N|N]] [[#NJ|NJ]] [[#O|O]] [[#P|P]] [[#Q|Q]] [[#R|R]] [[#S|S]] [[#Š|Š]] [[#T|T]] [[#U|U]] [[#V|V]] [[#W|W]] [[#X|X]] [[#Y|Y]] [[#Z|Z]] [[#Ž|Ž]] == A == * [[Walter Abel]] * [[Per Aabel]] * [[Bonnie Aarons]] * [[William Abadie]] * [[Farah Zeynep Abdullah]] * [[Ama K. Abebrese]] * [[F. Murray Abraham]] * [[Floyd Abrams]] * [[J. J. Abrams]] * [[Cláudia Abreu]] * [[Victoria Abril]] * [[Maria Paola Abruzzo]] * [[Numan Acar]] * [[Teibu Owusu Acheampong]] * [[Jensen Ackles]] <!-- * [[Dejan Aćimović]] --> * [[Robert Adair]] * [[Amy Adams]] * [[Ash Adams]] * [[Don Adams]] * [[Jane Adams]] * [[Joey Lauren Adams]] * [[Marla Adams]] * [[Maud Adams]] * [[Patrick J. Adams]] * [[Timothy Adams]] * [[Dayo Ade]] * [[Joe Adler]] * [[Fabrice Adde]] * [[Mark Addy]] * [[Kingsley Ben-Adir]] * [[Isabelle Adjani]] * [[Cindy Lou Adkins]] <!-- * [[Scott Adkins]] --> * [[Charlie Adler]] * [[Pamela Adlon]] * [[Mario Adorf]] * [[Ali Afshar]] * [[Ben Affleck]] * [[Casey Affleck]] * [[Keiko Agena]] * [[Dianna Agron]] * [[Brian Aherne]] * [[Sven Ahlström]] * [[Riz Ahmed]] * [[Danny Aiello]] * [[Anouk Aimée]] * [[Tom Ainsley]] * [[Andrew Airlie]] * [[Franklin Ajaye]] * [[Birce Akalay]] * [[Dila Akbaş]] * [[Kerem Akdeniz]] * [[Malin Åkerman]] * [[Sinem Akman]] * [[George Akram]] * [[Edward Akrout]] * [[Ferit Aktuğ]] * [[Jude Akuwudike]] * [[Engin Akyürek]] <!-- * [[Anja Alač]] --> * [[Mehmet Akif Alakurt]] * [[Jihad Al-Atrash]] * [[Axel Alba]] * [[Jessica Alba]] * [[Licia Albanese]] * [[Anna Maria Alberghetti]] * [[Hans Albers]] * [[Eddie Albert]] * [[Jack Albertson]] <!-- * [[Jens Albinus]] --> * [[Julian Alcaraz]] * [[Alan Alda]] * [[Giles Alderson]] * [[Marina Aleksandrova]] <!-- * [[Marija Aleksić]] --> * [[Mija Aleksić]] <!-- * [[Tamara Aleksić]] --> <!-- * [[Vladimir Aleksić]] --> * [[Frank Aletter]] * [[Aidan Alexander]] * [[Jaimie Alexander]] * [[Jane Alexander]] * [[Jason Alexander]] * [[Olly Alexander]] * [[Julia Alexandratou]] * [[Dennis Alexio]] * [[Kristian Alfonso]] * [[Mahershala Ali]] <!-- * [[Nadia Ali]] --> <!-- * [[Biserka Alibegović]] --> * [[Veronica Alicino]] <!-- * [[Božidar Alić]] --> * [[Slobodan Aligrudić]] <!-- * [[Omer Alin]] --> * [[Orhan Alkaya]] * [[May Allison]] * [[Joaquim de Almeida]] * [[Adrián Alonso]] * [[Laz Alonso]] * [[Michael Altmann]] * [[Sope Aluko]] * [[Claudia Álvarez]] * [[Regiane Alves]] * [[Kirk Alyn]] * [[Kirsty Lee Allan]] * [[Alfie Allen]] * [[Chad Allen (glumac)|Chad Allen]] * [[Deborah Allen]] * [[Debbie Allen]] * [[Joan Allen]] * [[Lily Allen]] * [[Nancy Allen]] * [[Sheila Matthews Allen]] * [[Steve Allen]] * [[Tim Allen]] * [[Woody Allen]] * [[Kirstie Alley]] * [[Edward Alleyn]] * [[Marshall Allman]] <!-- * [[Elvira Aljukić]] --> * [[Magali Amadei]] * [[Tina Ambani]] * [[Utkarsh Ambudkar]] * [[Aml Ameen]] * [[Stephen Amell]] * [[Mädchen Amick]] * [[Francesca Amodio]] * [[John Amos]] * [[Eva Amurri]] * [[Anahí]] * [[Mini Anden]] * [[Chantal Andere]] * [[Lale Andersen]] * [[Lotte Merete Andersen]] * [[Anthony Anderson]] * [[Bart Anderson]] * [[Brent Anderson]] * [[Broncho Billy Anderson]] * [[Christian S. Anderson]] * [[Ella Anderson]] * [[Gillian Anderson]] <!-- * [[Juliet Anderson]] --> * [[Lindsay Anderson]] * [[Loni Anderson]] * [[Melissa Sue Anderson]] * [[Michael J. Anderson]] * [[Miles Anderson]] * [[Pamela Anderson]] * [[Paul Anderson]] * [[Richard Anderson]] * [[Richard Dean Anderson]] * [[Scott G. Anderson]] <!-- * [[Mladen Andrejević]] --> * [[Tuca Andrada]] * [[Ursula Andress]] * [[Edward Andrews]] * [[Julie Andrews]] * [[Naveen Andrews]] * [[Raisa Andriana]] <!-- * [[Miodrag Andrić]] --> * [[Michael Angarano]] * [[Vanessa Angel]] * [[Jennifer Aniston]] <!-- * [[Saša Anočić]] --> <!-- * [[Živko Anočić]] --> * [[Aziz Ansari]] * [[Julian Black Antelope]] * [[Marc Anthony]] * [[Nicholas Anthony]] * [[Paul Anthony]] <!-- * [[Davor Antolić]] --> * [[George Anton]] * [[Scott Michael Anton]] * [[Susan Anton]] * [[Laura Antonelli]] <!-- * [[Milan Antonić]] --> * [[Ria Antoniou]] <!-- * [[Jagoda Antunac]] --> <!-- * [[Lisa Ann]] --> * [[Odette Annable]] * [[Teresa Ann Savoy]] * [[Dave Annable]] * [[Magda Apanowicz]] * [[Yalitza Aparicio]] * [[Iris Apatow]] * [[Maude Apatow]] <!-- * [[Inge Apelt]] --> * [[Elgin Kos Aponte]] * [[Per Appelberg]] * [[Brita Appelgren]] * [[Shiri Appleby]] * [[Christina Applegate]] * [[Hale Appleman]] * [[Kris Aquino]] * [[Aracely Arámbula]] * [[Facundo Arana]] * [[Tomas Arana]] <!-- * [[Mariana Aranđelović]] --> <!-- * [[Stole Aranđelović]] --> <!-- * [[Juraj Aras]] --> * [[Emanuelle Araújo]] * [[Héctor Arbelo]] * [[Roscoe Arbuckle]] * [[Sebastian Arcelus]] * [[Fanny Ardant]] * [[Michael Arden]] * [[Barış Arduç]] * [[Martine Argent]] * [[Maurice Argent]] * [[Asia Argento]] * [[Ahmet Arıman]] * [[Maria Arita]] * [[Adria Arjona]] * [[Adam Arkin]] * [[David Arkin]] * [[Arletty]] <!-- * [[Silvana Armenulić]] --> * [[Fred Armisen]] * [[Alexander Armstrong]] * [[Alun Armstrong]] * [[Samaire Armstrong]] * [[François Arnaud]] * [[Lucie Arnaz]] * [[Neda Arnerić]] * [[Will Arnett]] * [[Alison Arngrim]] * [[Edward Arnold]] * [[Eddy Arnold]] * [[Phil Arnold]] * [[Tom Arnold]] * [[Judie Aronson]] * [[Lewis Arquette]] * [[Patricia Arquette]] * [[Rosanna Arquette]] <!-- * [[Tihomir Arsić]] --> * [[Gemma Arterton]] * [[Hannah Arterton]] * [[Tadanobu Asano]] * [[Pilou Asbæk]] * [[Dana Ashbrook]] * [[Linden Ashby]] * [[Peggy Ashcroft]] <!-- * [[Danni Ashe]] --> * [[Renée Asherson]] * [[Shawn Ashmore]] * [[Zawe Ashton]] * [[Ed Asner]] * [[Jennifer Aspen]] * [[Fred Astaire]] * [[Sean Astin]] * [[Mary Astor]] * [[Yıldız Asyalı]] * [[Armand Assante]] * [[Hans-Jörg Assmann]] * [[Fábio Assunção]] <!-- * [[Zlatko Kauzlarić-Atač]] --> * [[Neslihan Atagül]] * [[Arjo Atayde]] * [[Yıldız Çağrı Atiksoy]] * [[Enes Atış]] * [[Harvey Atkin]] * [[Eileen Atkins]] * [[Gemma Atkinson]] * [[Jayne Atkinson]] * [[Rowan Atkinson]] * [[David Atrakchi]] * [[Roby Attal]] * [[Richard Attenborough]] * [[Hayley Atwell]] * [[Abraham Attah]] * [[Carmen Aub]] * [[René Auberjonois]] * [[Stéphane Audran]] * [[Jean-Pierre Aumont]] * [[Tina Aumont]] * [[Tom Austen]] * [[Reggie Austin]] * [[Steve Austin]] * [[Avant]] * [[Erick Avari]] * [[Brian Avery]] * [[James Avery]] * [[Margaret Avery]] * [[Jonathan Avildsen]] <!-- * [[Jasmina Avramović]] --> * [[Awkwafina]] * [[Hoyt Axton]] * [[Mediha Aydın]] * [[Şenay Aydın]] * [[Fatih Ayhan]] * [[Dan Aykroyd]] * [[Leah Ayres]] * [[Hank Azaria]] * [[Charles Aznavour]] * [[Eloy Azorin]] ---- == B == * [[Lída Baarová]] * [[Melis Babadağ]] <!-- * [[Katarina Baban]] --> * [[Barbara Babcock]] <!-- * [[Iva Babić]] --> <!-- * [[Miljka Brđanin Babić]] --> <!-- * [[Mirko Babić]] --> <!-- * [[Višnja Babić]] --> * [[Bob Babbitt]] <!-- * [[Zoran Babić]] --> <!-- * [[Branko Babović]] --> * [[MarkAnthony Baca]] * [[Lauren Bacall]] * [[Michael Bacall]] * [[Catherine Bach]] * [[Dieter Bach]] * [[Sebastian Bach]] * [[Aishwarya Rai Bachchan]] * (Amitabh Bachchan) * [[Manpreet Bachu]] * [[Steve Bacic]] <!-- * [[Olivera Bacić]] --> * [[Kevin Bacon]] <!-- * [[Ljubiša Bačić]] --> <!-- * [[Aleksandar Bačvanski]] --> <!-- * [[Nikola Baće]] --> <!-- * [[Marko Baćović]] --> <!-- * [[Ivo Badalić]] --> * [[Michael Badalucco]] * [[Salih Bademci]] * [[Sercan Badur]] <!-- * [[Livio Badurina]] --> * [[Affif Ben Badra]] * [[Parley Baer]] * [[Pablo Baez]] * [[Tim Bagley]] * [[King Baggot]] * [[Gökçe Bahadır]] * [[Maxine Bahns]] * [[G. W. Bailey]] * [[Jon Bailey]] * [[Preston Bailey]] * [[Conrad Bain]] * [[Trevor Bain]] * [[Radoš Bajić]] <!-- * [[Nedeljko Bajić]] --> <!-- * [[Izudin Bajrović]] --> <!-- * [[Ivana Bakarić]] --> * [[Carroll Baker]] * [[Diane Baker]] * [[Dylan Baker]] * [[George Baker]] * [[Kathy Baker]] * [[Kenny Baker]] <!-- * [[Timothy D. Baker]] --> <!-- * [[Nebojša Bakočević]] --> <!-- * [[Kruno Bakota]] --> <!-- * [[María Baxa|Marija Baksa]] --> * [[Scott Bakula]] * [[Brenda Bakke]] * [[Dan Bakkedahl]] <!-- * [[Sanda Balaban]] --> * [[Belinda Balaski]] * [[Josiane Balasko]] * [[Didem Balçın]] * [[Adam Baldwin]] * [[Alec Baldwin]] * [[Daniel Baldwin]] * [[Stephen Baldwin]] * [[William Baldwin]] * [[Christian Bale]] <!-- * [[Gojko Baletić]] --> * [[Ece Baliç]] <!-- * [[Slavko Balog]] --> * [[Mónika Balsai]] * [[Martin Balsam]] * [[Talia Balsam]] * [[Carmela Balsamo]] * [[Kirk Baltz]] * [[Lucille Ball]] * [[Michael Ball]] * [[Kaye Ballard]] * [[Hasan Ballıktaş]] <!-- * [[Bojana Bambić]] --> * [[Eric Bana]] * [[Anne Bancroft]] * [[Antonio Banderas]] <!-- * [[Ljubomir Bandović]] --> * [[Petar Banićević]] * [[Mira Banjac]] * [[Tallulah Bankhead]] * [[Elizabeth Banks]] * [[Jonathan Banks]] * [[Tyra Banks]] * [[Vasil Banov]] * [[Jack Bannon]] * [[Ivana Baquero]] * [[Teda Bara]] * [[Tori Barban]] * [[Edward Barbanell]] * [[Adrienne Barbeau]] * [[Andrea Barber]] * [[Javier Bardem]] * [[Juan Antonio Bardem]] * [[Trevor Bardette]] * [[Brigitte Bardot]] * [[Arija Bareikis]] * [[Daniel von Bargen]] <!-- * [[Lana Barić]] --> * [[Ike Barinholtz]] <!-- * [[Hrvoje Barišić]] --> * [[Samantha Barks]] * [[Ben Barnes]] * [[Cheryl Barnes]] * [[Priscilla Barnes]] * [[Josh Barnett]] * [[Leanna Barnett]] * [[Sandy Baron]] <!-- * [[Ljubiša Barović]] --> * [[Roger Bart]] * [[Cecilia Bartoli]] * [[Mischa Barton]] * [[Peter Barton]] * [[Kenny Bartram]] * [[Skye McCole Bartusiak]] * [[Roseanne Barr]] * [[Wilson Barrett]] * [[Julia Barretto]] * [[Chris Barrie]] * [[Elaine Barrie]] * [[John Barrowman]] * [[Thom Barry]] * [[Drew Barrymore]] * [[Ethel Barrymore]] * [[John Barrymore]] * [[Lionel Barrymore]] * [[Anna Baryshnikov]] * [[Mikhail Baryshnikov]] * [[Richard Basehart]] <!-- * [[Marat Basharov]] --> * [[Kim Basinger]] * [[Steve Bastoni]] * [[Jon Bass]] * [[Angela Bassett]] * [[Steve Bassett]] * [[Austin Basis]] * [[Gabriel Basso]] <!-- * [[Csilla Barath Bastaić]] --> <!-- * [[Denis Bašić]] --> * [[Relja Bašić]] <!-- * [[Senad Bašić]] --> * [[Maria Bata]] * [[John Batchelor]] * [[Jason Bateman]] * [[Justine Bateman]] * [[Talitha Bateman]] * [[Kathy Bates]] * [[Michael Bates]] <!-- * [[Dean Batoz]] --> <!-- * [[Tatjana Binjaš Batoz]] --> * [[Bryan Batt]] * [[Paul Batten]] * [[Chris Bauer]] * [[David Bauer]] * [[Noah Baumbach]] * [[Monika Baumgartner]] * [[Meredith Baxter]] * [[Frances Bay]] * [[Seyda Bayram]] * [[Mark Bazeley]] * [[Celina Beach]] * [[Michael Beach]] * [[Sean Bean]] * [[Matthew Beard]] * [[Amanda Bearse]] * [[Emmanuelle Béart]] * [[Ned Beatty]] * [[Warren Beatty]] <!-- * [[Bruna Bebić Tudor]] --> * [[Hartmut Becker]] * [[Kuno Becker]] * [[Terry Becker]] * [[Kate Beckinsale]] * [[Richard Beckinsale]] * [[Gerry Bednob]] <!-- * [[Zoran Bečić]] --> <!-- * [[Zorana Bećić]] --> * [[Jason Beghe]] <!-- * [[Faruk Begoli]] --> <!-- * [[Linda Begonja]] --> <!-- * [[Boro Begović]] --> <!-- * [[Božena Begović]] --> * [[Ena Begović]] * [[Mia Begović]] * [[Henri Behar]] * [[Sam Behrens]] * [[Beth Behrs]] * [[Madeleine Béjart]] * [[Maurice Béjart]] <!-- * [[Sead Bejtović]] --> * [[Ivan Bekjarev]] * [[Fred Belford]] * [[Jean-Paul Belmondo]] * [[James Belushi|Jim Belushi]] * [[John Belushi]] * [[Maria Antonietta Beluzzi]] * [[Richard Belzer]] * [[Bob Bell]] * [[Cassandra Bell]] * [[Jamie Bell]] * [[Kristen Bell]] * [[Tobin Bell]] * [[Ariane Bellamar]] * [[Armel Bellec]] * [[Monica Bellucci]] * [[Niki Belucci]] * [[Gil Bellows]] <!-- * [[Tatjana Beljakova]] --> * [[Brian Benben]] <!-- * [[Smiljka Bencet]] --> <!-- * [[Igor Benčina]] --> * [[Michael Bendall]] * [[Camilla Bendix]] * [[Roberto Benigni]] * [[Esin Benim]] * [[Annette Bening]] * [[Beto Benites]] * [[Ashley Benson]] * [[Julia Benson]] * [[Martin Benson]] * [[John Bentley]] * [[Wes Bentley]] * [[Mark Benton]] * [[Eliza Bennett]] * [[Jill Bennett]] * [[Jill Bennett]] * [[Manu Bennett]] * [[Aleksandar Berček]] * [[Peter Berg]] <!-- * [[Marija Bergam]] --> * [[Sonia Bergamasco]] * [[Bob Bergen]] * [[Candice Bergen]] * [[Polly Bergen]] * [[Senta Berger]] * [[Àstrid Bergès-Frisbey]] * [[Ingrid Bergman]] * [[Lena Bergman]] * [[Sandahl Bergman]] <!-- * [[Jasna Beri]] --> <!-- * [[Anita Berisha]] --> * [[Christian Berkel]] * [[Xander Berkeley]] * [[Elizabeth Berkley]] * [[Steven Berkoff]] * [[François Berléand]] * [[Michael Bernardo]] * [[Sandra Bernhard]] * [[Sarah Bernhardt]] * [[Jon Bernthal]] * [[Halle Berry]] * [[Mark Berry]] * [[Ben Best]] <!-- * [[Enis Bešlagić]] --> <!-- * [[Slobodan Beštić]] --> * [[Melis Buse Betkayan]] * [[Paul Bettany]] * [[Thomas Betterton]] * [[Daisy Bevan]] * [[Lydia Rose Bewley]] <!-- * [[Alexander Beyer]] --> * [[Christina Beyerhaus]] * [[Richard Beymer]] * [[Sergej Bezrukov]] * [[Laurie Beechman]] * [[Madison Beer]] * [[Tamannaah Bhatia]] * [[Mayim Bialik]] * [[Abigail Bianca]] * [[Leslie Bibb]] * [[Andrew Bicknell]] * [[Camren Bicondova]] * [[Michael Biehn]] * [[Jessica Biel]] * [[Jason Biggs]] <!-- * [[Melita Bihali]] --> <!-- * [[Pavle Bihali]] --> <!-- * [[Božana Bijelić]] --> <!-- * [[Miroslav Bijelić]] --> <!-- * [[Severin Bijelić]] --> * [[Miloš Biković]] <!-- * [[Novak Bilbija]] --> * [[Recep Renan Bilek]] <!-- * [[Željko Bilen]] --> * [[Belçim Bilgin]] <!-- * [[Barbara Bilić]] --> <!-- * [[Jakov Bilić]] --> * [[Rachel Bilson]] <!-- * [[Jasna Bilušić]] --> * [[Chino Binamo]] * [[Nikolay Binev]] * [[Velizar Binev]] * [[Fan Bingbing]] * [[Li Bingbing]] * [[Margot Bingham]] * [[Ayça Bingöl]] <!-- * [[Aleksandar Binički]] --> * [[Gregg Binkley]] * [[Juliette Binoche]] * [[Thora Birch]] * [[Demián Bichir]] * [[Billie Bird]] * [[Melis Birkan]] * [[Jane Birkin]] * [[Mikael Birkkjær]] * [[Gus Birney]] * [[John Bishop]] * [[Stephen Bishop]] * [[Steve Bisley]] * [[Jacqueline Bisset]] * [[Josie Bissett]] * [[Patricio Bisso]] * [[Yannick Bisson]] * [[René Bitorajac]] <!-- * [[Predrag Bjelac]] --> <!-- * [[Gordana Bjelica]] --> <!-- * [[Marta Bjelica]] --> * [[Dragan Bjelogrlić]] * [[Claudia Black]] * [[Jack Black]] * [[James Black]] * [[Karen Black]] * [[Lisa Hartman Black]] * [[Lucas Black]] * [[Owen Black]] * [[Ljiljana Blagojević]] * [[Linda Blair]] * [[Macon Blair]] * [[Selma Blair]] * [[Larry J. Blake]] * [[Megan Blake]] * [[Jolene Blalock]] <!-- * [[Nada Blam]] --> * [[Cate Blanchett]] * [[Kelly Blatz]] * [[Barry W. Blaustein]] <!-- * [[Strahinja Blažić]] --> * [[Julian Bleach]] * [[Alexis Bledel]] * [[Claudiu Bleont]] * [[Yasmine Bleeth]] * [[Jason Blicker]] * [[Mary J. Blige]] * [[Georg Blomstedt]] * [[Orlando Bloom]] * [[Phil Bloom]] * [[Marc Blucas]] * [[Callum Blue]] * [[Emily Blunt]] * [[Bruce Boa]] * [[Daniela Bobadilla]] <!-- * [[Gordana Boban]] --> <!-- * [[Ivana Boban]] --> * [[Sarah Boberg]] <!-- * [[Ljubinka Bobić]] --> <!-- * [[Miroslava Bobić]] --> * [[Rainer Bock]] * [[Cesare Bocci]] * [[Kim Bodnia]] * [[Jessica Boehrs]] * [[Earl Boen]] * [[Richard Boes]] * [[Humphry Bogart]] <!-- * [[Pavle Bogatinčević]] --> <!-- * [[Goran Bogdan]] --> * [[Peter Bogdanovich]] <!-- * [[Matea Bogdanović]] --> <!-- * [[Snežana Bogdanović]] --> <!-- * [[Ljiljana Bogojević]] --> * [[Eric Bogosian]] * [[Katharina Böhm]] * [[Michael Boisvert]] <!-- * [[Ines Bojanić]] --> * [[Dragomir Bojanić Gidra]] * [[Svetlana Bojković]] <!-- * [[Tatjana Bokan]] --> <!-- * [[Ana Marija Bokor]] --> <!-- * [[Dijana Bolanča]] --> <!-- * [[Ivana Bolanča]] --> * [[Sarah Bolger]] * [[Melissa Bolona]] * [[Ruth Bolton]] * [[Diego Boneta]] * [[Lisa Bonet]] * [[Giorgio Bongiovanni]] * [[Chaz Bono]] * [[Hugh Bonneville]] * [[Ernest Borgnine]] <!-- * [[Marija Borić]] --> * [[David Born]] * [[Jesse Borrego]] <!-- * [[Denis Bosak]] --> <!-- * [[Đorđe Bosanac]] --> <!-- * [[Ivan Bosiljčić]] --> * [[Chadwick Boseman]] * [[Tom Bosley]] * [[Mary Jane Bostic]] * [[Kate Bosworth]] * [[Stephen Boxer]] * [[Lombardo Boyar]] * [[Angelique Boyer]] * [[Charles Boyer]] * [[Lucienne Boyer]] * [[Lara Flynn Boyle]] * [[Peter Boyle]] <!-- * [[Bogić Bošković]] --> * [[Tanja Bošković]] * [[Michelle Botes]] * [[Carole Bouquet]] * [[Sarah-Sofie Boussnina]] * [[Sofia Boutella]] * [[Charlotte Bøving]] * [[Julie Bowen]] * [[David Bowie]] * [[April Bowlby]] * [[Lauren Bowles]] * [[Jessica Bowman]] * [[Stuart Bowman]] * [[Paul Bown]] * [[Billy Boyd]] * [[Lynda Boyd]] * [[John Boyega]] * [[Hakan Bozyiğit]] <!-- * [[Boško Božin]] --> * [[Petar Božović]] * [[Linwood Boomer]] * [[Lola Boorman]] * [[James Booth]] * [[John Wilkes Booth]] * [[Rulan Booth]] * [[Tony Booth]] * [[Powers Boothe]] * [[Timothy Bottoms]] * [[Lorraine Bracco]] * [[David Bradley]] * [[Bill Bradshaw]] * [[Scott Brady]] * [[Sônia Braga]] * [[Glenda Braganza]] <!-- * [[Maro Brailo]] --> <!-- * [[Bojan Brajčić]] --> <!-- * [[Iskra Brajović]] --> <!-- * [[Sara Brajović]] --> * [[Vojislav Brajović]] * [[Gina Bramhill]] * [[Bonnie Bramlett]] * [[William Bramley]] * [[Kenneth Branagh]] * [[Katy Brand]] * [[Russell Brand]] * [[David Brandon]] * [[Klaus Maria Brandauer]] * [[Jonathan Brandis]] * [[Jocelyn Brando]] * [[Marlon Brando]] * [[Lesley-Ann Brandt]] * [[Sabrina Branduse]] <!-- * [[Slavko Brankov]] --> <!-- * [[Tena Nemet Brankov]] --> <!-- * [[Arma Tanović Branković]] --> <!-- * [[Đorđe Branković]] --> * [[Jeff Branson]] * [[Betsy Brantley]] * [[Érico Brás]] * [[Pierre Brasseur]] * [[Benjamin Bratt]] * [[Tamar Braxton]] * [[Filippo Brazzaventre]] <!-- * [[Karla Brbić]] --> <!-- * [[Judita Franković Brdar]] --> * [[Mirela Brekalo]] * [[Jacques Brel]] * [[Ewen Bremner]] * [[Walter Brennan]] * [[Lisa Brenner]] <!-- * [[Lukrecija Brešković]] --> * [[Jeremy Brett]] * [[Jordana Brewster]] * [[Beau Bridges]] * [[Jeff Bridges]] * [[Lloyd Bridges]] * [[Alison Brie]] * [[Bishop Brigante]] * [[Cameron Bright]] * [[Richard Bright]] * [[Christie Brinkley]] * [[Ritch Brinkley]] * [[Connie Britton]] * [[Rhonda Britton]] <!-- * [[Ivan Brkić]] --> * [[Nicolas Bro]] * [[Jim Broadbent]] * [[Remi Broadway]] * [[Doug Brochu]] * [[Phillip Brock]] * [[James Broderick]] * [[Matthew Broderick]] <!-- * [[Elizabeta Brodić]] --> * [[Ariane Brodier]] * [[Adrien Brody]] * [[Josh Brolin]] * [[Charles Bronson]] * [[Rachel Brosnahan]] * [[Pierce Brosnan]] * [[Sean Brosnan]] * [[Israel Broussard]] * [[Tiffany Brouwer]] * [[Ben Browder]] * [[Alston Brown]] * [[Blair Brown]] * [[Bryan Brown]] * [[Ghye Samuel Brown]] * [[Max Brown]] * [[Millie Bobby Brown]] * [[Ralph Brown]] * [[Reggie Brown]] * [[Sterling K. Brown]] * [[Emily Browning]] * [[Jayne Brook]] * [[Kelly Brook]] * [[Tom Brooke]] * [[Walter Brooke]] * [[Albert Brooks]] * [[Avery Brooks]] * [[Emerson Brooks]] * [[Mel Brooks]] * [[Randi Brooks]] * [[Randy Brooks]] * [[Tessa Brooks]] <!-- * [[Branimir Brstina]] --> * [[Wilford Brimley]] * [[Shelbie Bruce]] * [[Andreas Brucker]] * [[Daniel Brühl]] * [[Mariah Bruna]] * [[Wiola Brunius]] * [[Zachery Ty Bryan]] * [[Karis Paige Bryant]] * [[Yul Brynner]] * [[Damien Bryson]] <!-- * [[Rikard Brzeska]] --> <!-- * [[Šime Bubica]] --> * [[Michael Bublé]] * [[Dan Bucatinsky]] * [[Andrew Buchanan]] * [[John Buchanan]] * [[A. J. Buckley]] * [[Betty Buckley]] * [[Jackson Buckley]] * [[Robert Buckley]] * [[Carlo Buccirosso]] * [[Dušan Bućan]] <!-- * [[Robert Budak]] --> <!-- * [[Mladen Budiščak]] --> * [[Sibylla Budd]] * [[Erika Buenfil]] <!-- * [[Dušan "Duško" Bugarin]] --> <!-- * [[Slađana Bukejlović]] --> <!-- * [[Amar Bukvić]] --> <!-- * [[Radivoje Bukvić]] --> <!-- * [[Dušan Bulajić]] --> <!-- * [[Ljubomir Bulajić]] --> * [[Karlo Bulić]] <!-- * [[Senka Bulić]] --> <!-- * [[Mirko Bulović]] --> * [[Richard Bull]] * [[Amelia Bullmore]] * [[Sandra Bullock]] <!-- * [[Helena Buljan]] --> <!-- * [[Ratko Buljan]] --> <!-- * [[Rajko Bundalo]] --> <!-- * [[Stefan Bundalo]] --> * [[Gisele Bündchen]] * [[Laura Bell Bundy]] <!-- * [[Saša Buneta]] --> * [[Edward Bunker]] * [[Luis Buñuel]] * [[Cara Buono]] * [[Candace Cameron Bure]] * [[Hannibal Buress]] * [[Joshua Burge]] <!-- * [[Petar Burić]] --> <!-- * [[Haris Burina]] --> * [[Gedeon Burkhard]] * [[Dennis Burkley]] <!-- * [[Vladimir Burlakov]] --> * [[Emily Burley]] * [[Saskia Burmeister]] * [[Brooke Burns]] * [[Catherine Lloyd Burns]] * [[Edward Burns]] * [[George Burns]] * [[Heather Burns]] * [[Ellen Burstyn]] * [[Anwar Burton]] * [[Hilarie Burton]] * [[Kate Burton]] * [[Richard Burton]] * [[Tony Burton]] * [[Raymond Burr]] * [[Ty Burrell]] * [[Saffron Burrows]] * [[Steve Buscemi]] * [[Gary Busey]] * [[Billy "Green" Bush]] * [[Sophia Bush]] * [[Francis X. Bushman]] * [[Ralph Everly Bushman]] * [[Kasan Butcher]] <!-- * [[Milutin Butković]] --> * [[Austin Butler]] * [[Brett Butler]] * [[Daws Butler]] * [[Dean Butler]] * [[Gerard Butler]] * [[Kerry Butler]] * [[Tom Butler]] * [[Yancy Butler]] * [[Asa Butterfield]] * [[Red Buttons]] * [[Sarah G. Buxton]] * [[Tuba Büyüküstün]] * [[Bill Byrge]] * [[Gabriel Byrne]] * [[Rose Byrne]] <!-- * [[Stefan Buzurović]] --> ---- == C == * [[Louis C.K.]] * [[Henry Cavill]] * [[James Caan]] * [[Noah Gray-Cabey]] * [[Sebastian Cabot]] * [[John Cabrera]] * [[Liz Cackowski]] * [[Pierre Caden]] * [[Sid Caesar]] * [[Rachelle Casseus]] * [[Nicolas Cage]] * [[James Cagney]] * [[Dajana Cahill]] * [[Shuya Sophia Cai]] * [[Dean Cain]] * [[Michael Caine]] * [[Vahdet Çakar]] * [[Jonathan Cake]] <!-- * [[Đorđe Cakić]] --> * [[Deniz Çakır]] * [[Leticia Calderón]] * [[Paula Cale]] * [[Skyler Caleb]] * [[Ömer Faruk Çalışkan]] * [[Pelin Çalışkanoğlu]] * [[Henry Calvert]] * [[Phyllis Calvert]] * [[Michael Callan]] * [[Dayton Callie]] * [[Sarah Wayne Callies]] * [[Hebe Camargo]] * [[Joanna Cameron]] * [[Mark Cameron]] * [[Bill Camp]] * [[Colleen Camp]] * [[Bruce Campbell]] * [[Cheryl Campbell]] * [[Emma Campbell]] * [[Eric Campbell]] * [[Jennifer Campbell]] * [[Naomi Campbell]] * [[Neve Campbell]] * [[Tim Campbell]] * [[Sean Campion]] * [[Nevzat Can]] * [[Jwaundace Candece]] * [[John Candy]] * [[Caridad Canelón]] * [[Judy Canova]] * [[Richard Cansino]] * [[Néstor Cantillana]] * [[Jose Pablo Cantillo]] * [[Toni Cantó]] <!-- * [[Christy Canyon]] --> * [[Nick Cannon]] * [[Lizzy Caplan]] * [[Armando Capó]] * [[Tony Caprari]] * [[Ahna Capri]] * [[Capucine]] * [[Irene Cara]] * [[Gina Carano]] * [[Luke Carberry]] * [[Tantoo Cardinal]] * [[Claudia Cardinale]] * [[Clare Carey]] * [[Harry Carey, Jr.]] * [[Mary Carey]] * [[Jacqueline Carlin]] * [[Elizabeth Carling]] * [[Frank Carlopio]] * [[Erica Carlson]] * [[Kelly Carlson]] * [[Laura Carmichael]] * [[Judy Carne]] * [[Leslie Caron]] * [[Jack Carson]] * [[Jim Carter]] * [[Jim Carrey]] * [[Art Carney]] * [[Jack Carson]] * [[Lisa Nicole Carson]] * [[Peter Carsten]] * [[Helena Bonham Carter]] * [[Lynda Carter]] * [[Nell Carter]] * [[Terry Carter]] * [[Gabrielle Carteris]] * [[Ryan Cartwright]] * [[Daniel Caruso]] * [[David Caruso]] * [[Renai Caruso]] * [[Jordan Carver]] * [[Raffaella Carrà]] * [[David Carradine]] * [[Humberto Carrão]] * [[Tia Carrere]] * [[Elpidia Carrillo]] * [[Charles Carroll]] * [[Erica Carroll]] * [[Georgia Carroll]] * [[Janet Carroll]] * [[Julius Carry]] * [[Björn Casapietra]] * [[Cheyenne Casebier]] * [[Max Casella]] * [[Philip Casnoff]] <!-- * [[Michaela Caspar]] --> * [[Laetitia Casta]] * [[Nino Castelnuovo]] * [[Angelo Castro Jr.]] * [[Daniela Castro]] * [[Sofía Castro]] * [[John Cassavetes]] * [[Vincent Cassel]] * [[David Cassidy]] * [[Jack Cassidy]] * [[Katie Cassidy]] * [[Patrick Cassidy]] * [[Raffey Cassidy]] * [[Shaun Cassidy]] * [[Ted Cassidy]] * [[Claudia Catani]] * [[Diego Cataño]] * [[Darlene Cates]] * [[Phoebe Cates]] * [[Reg E. Cathey]] * [[Kim Cattrall]] * [[Emma Caulfield]] * [[Joan Caulfield]] * [[Kristin Cavallari]] * [[Marco Cavallaro]] <!-- * [[Sebastijan Cavazza]] --> * [[Matt Cavenaugh]] * [[Jim Caviezel]] * [[Henry Cavill]] * [[Stephanie Cayo]] * [[John Cazale]] * [[Derek Cecil]] * [[Jéssica Cediel]] * [[Nebahat Çehre]] * [[Adriano Celentano]] * [[Jeff Celentano]] * [[İbrahim Çelikkol]] <!-- * [[Nives Celzijus]] --> * [[John Cena]] * [[50 Cent]] * [[Noah Centineo]] * [[Michael Cera]] * [[Jason Cermak]] * [[Jorge Cervera]] * [[Meral Çetinkaya]] * [[Loan Chabanol]] * [[Lacey Chabert]] * [[Peter J. Chaffey]] * [[George Chakiris]] * [[Timothée Chalamet]] * [[Sarah Chalke]] * [[Howland Chamberlain]] * [[Richard Chamberlain]] * [[Erin Chambers]] * [[Jean Champion]] * [[Marie Champmeslé]] * [[Chike Chan]] * [[Gemma Chan]] * [[Jackie Chan]] * [[Gemma Chan]] * [[Michael Paul Chan]] * [[Anna Chancellor]] * [[Kyle Chandler]] * [[Lon Chaney Jr.]] * [[Christina Chang]] * [[Winston Chao]] * [[Miles Chapin]] * [[Ben Chaplin]] * [[Charlie Chaplin]] * [[Sydney Chaplin]] * [[Graham Chapman]] * [[Cyd Charisse]] * [[Max Charles]] * [[Ian Charleson]] * [[Christian Charmetant]] * [[Megan Charpentier]] * [[Chevy Chase]] * [[Jeff Chase]] * [[Jessica Chastain]] * [[Richard Chaves]] * [[Don Cheadle]] * [[Joan Chen]] * [[Amy Cheng]] * [[Kristin Chenoweth]] * [[Nikolay Cherkasov]] * [[Alexandra Cheron]] * [[George Cheung]] * [[Leslie Cheung]] * [[Hank Cheyne]] * [[Dominic Chianese]] <!-- * [[David Chiang]] --> <!-- * [[Roy Chiao]] --> * [[Sonny Chiba]] * [[Fernando Chien]] * [[Ronny Chieng]] * [[Michael Chiklis]] * [[Jeremy Child]] * [[Lois Chiles]] * [[Ariel Chipman]] * [[Kenneth Choi]] * [[Rae Dawn Chong]] * [[Gaurav Chopra]] * [[Parineeti Chopra]] * [[Priyanka Chopra]] * [[China Chow]] * [[Emmanuelle Chriqui]] * [[Erika Christensen]] * [[Hayden Christensen]] * [[Jesper Christensen]] * [[Julie Christie]] * [[Gwendoline Christie]] * [[Richard Christie]] * [[Tony Christie]] * [[Warren Christie]] * [[Virginia Christine]] * [[Peter Christoffersen]] * [[Dennis Christopher]] * [[Dyllan Christopher]] * [[Samuel Patrick Chu]] * [[Susan Chuang]] * [[Ko Chun-hsiung]] * [[Thomas Haden Church]] * [[Eduardo Ciannelli]] * [[Eddie Cibrian]] <!-- * [[Petra Cicvarić]] --> * [[Mario Cimarro]] * [[Melis Cemre Çınar]] <!-- * [[Marko Cindrić]] --> * [[Meg Cionni]] * [[Sam Claflin]] * [[Gordon Clapp]] * [[Brett Baxter Clark]] * [[Victoria Clark]] * [[Christopher Clarke]] * [[Dameon Clarke]] * [[Jason Clarke]] * [[Emilia Clarke]] * [[Emmy Clarke]] * [[Noel Clarke]] * [[Robert Clarke]] * [[Warren Clarke]] * [[Kelly Clarkson]] * [[Patricia Clarkson]] * [[Chris Classic]] * [[Christian Clavier]] * [[Stanley Bennett Clay]] * [[Jill Clayburgh]] * [[Daniel Cleary]] * [[Kiersey Clemons]] * [[Lee Van Cleef]] * [[John Cleese]] * [[Montgomery Clift]] * [[Scott Clifton]] * [[Louise Cliffe]] * [[John Clive]] * [[George Clooney]] * [[Eric Close]] * [[Glenn Close]] * [[Sidney Clute]] * [[Kim Coates]] * [[Lee J. Cobb]] * [[Randall "Tex" Cobb]] * [[James Coburn]] * [[Imogene Coca]] * [[James Coco]] * [[Claire Coffee]] * [[George M. Cohan]] * [[Evan Matthew Cohen]] * [[Sacha Baron Cohen]] * [[Rhys Coiro]] * [[Enrico Colantoni]] * [[Nicholas Colasanto]] * [[Claudette Colbert]] * [[Tim Colceri]] * [[Deon Cole]] * [[Gary Cole]] * [[Taylor Cole]] * [[Conrad Coleby]] * [[Robert Coleby]] * [[Anthony Coleman]] * [[Antony Coleman]] * [[Bobby Coleman]] * [[Dabney Coleman]] * [[David Coleman]] * [[John Colicos]] * [[Emy Coligado]] * [[Olivia Colman]] * [[Ronald Colman]] * [[Míriam Colón]] * [[Volkan Çolpan]] * [[Sophie Colquhoun]] * [[Fernando Colunga]] * [[Rob James-Collier]] * [[Mike Colter]] * [[Robbie Coltrane]] * [[Toni Collette]] * [[Jennifer Coolidge]] * [[Jessie Collins]] * [[Joan Collins]] * [[Lily Collins]] * [[Pauline Collins]] * [[Stephen Collins]] * [[Holly Marie Combs]] * [[Jeffrey Combs]] * [[Betty Comden]] * [[Martin Compston]] * [[Common]] * [[Jeff Conaway]] * [[William Martyn Conboy]] * [[Lana Condor]] * [[Jim Conrad]] <!-- * [[Roy Conrad]] --> * [[William Conrad]] * [[Stephen Conroy]] * [[Paddy Considine]] * [[Santi Consoli]] * [[Michael Constantine]] * [[Tom Conti]] * [[Ana Brenda Contreras]] * [[Bert Convy]] * [[Gary Conway]] * [[Pat Conway]] * [[Tim Conway]] * [[Jennifer Connelly]] * [[Kristen Connolly]] * [[Sean Connery]] * [[Carole Cook]] * [[Curtiss Cook]] * [[Dane Cook]] * [[Carrie Coon]] * [[Andrew Cooper]] * [[Blake Cooper]] * [[Bradley Cooper]] * [[Kris Kuper|Chris Cooper]] * [[Gary Cooper]] * [[Oliver Cooper]] * [[Joan Copeland]] * [[Peter Copley]] * [[Sharlto Copley]] * [[Rosario Coppolino]] * [[Sara Corrales]] * [[Vanni Corbellini]] * [[John Corbett]] * [[Barry Corbin]] * [[Emily Corbishdale]] * [[Claire-Louise Cordwell]] * [[Pat Corley]] * [[Katharine Cornell]] * [[Clovis Cornillac]] * [[Robert Cornthwaite]] * [[Carlos Corona]] * [[Genevieve Cortese]] * [[Valentina Cortese]] * [[Raul Cortez]] * [[Adrienne Corri]] * [[Kevin Corrigan]] * [[Bill Cosby]] * [[Dan Coscino]] * [[Dominte Cosmin]] * [[Danny Cosmo]] * [[James Cosmo]] * [[Nanda Costa]] * [[Fabio Costanzo]] * [[Julie Costello]] * [[Nicolas Coster]] * [[Ritchie Coster]] * [[Kevin Costner]] * [[D. J. Cotrona]] * [[Joseph Cotten]] * [[Serena Cotton]] * [[Marion Cotillard]] * [[Marisa Coughlan]] * [[Catherine E. Coulson]] * [[Raymond Coulthard]] * [[Jai Courtney]] * [[Nicholas Courtney]] * [[Christian Cousins]] * [[Joseph Cousins]] * [[Randy Couture]] * [[Brian Cox]] * [[Charlie Cox]] * [[Christina Cox]] * [[Courteney Cox]] * [[Dave Cox]] * [[Emily Cox]] * [[Laverne Cox]] * [[Nikki Cox]] * [[Ronny Cox]] * [[Tony Cox]] * [[Brendan Coyle]] * [[Richard Coyle]] * [[Peter Coyote]] * [[Daniel Craig]] * [[Thomas Craig]] * [[Jeanne Crain]] * [[Barbara Crampton]] * [[Theodus Crane]] * [[Bryan Cranston]] * [[John Craven]] * [[Matt Craven]] * [[Beckham Crawford]] * [[Bruce Crawford]] * [[Cindy Crawford]] * [[Daz Crawford]] * [[Joan Crawford]] * [[Baylie Cregut]] * [[Rylie Cregut]] * [[Ute Cremer]] * [[Terry Crews]] * [[Chelsey Crisp]] * [[Tomi Cristin]] * [[Bing Crosby]] * [[Norm Crosby]] * [[Ben Cross]] * [[David Cross]] * [[Joseph Cross]] * [[Marcia Cross]] * [[Lindsay Crouse]] * [[Russell Crowe]] * [[Billy Crudup]] * [[Connor Cruise]] * [[Tom Cruise]] * [[Penélope Cruz]] * [[Jon Cryer]] * [[Billy Crystal]] * [[György Cserhalmi]] * [[Ice Cube]] * [[Daniel Cudmore]] * [[Kieran Culkin]] * [[Macaulay Culkin]] * [[Brett Cullen]] * [[Peter Cullen]] * [[Benedict Cumberbatch]] * [[Ji-Tu Cumbuka]] * [[Alan Cumming]] * [[Constance Cummings]] <!-- * [[Peter “Sugarfoot” Cunningham]] --> * [[Randall D. Cunningham]] * [[Kaley Cuoco]] * [[Antonio Cupo]] * [[Ben Cura]] * [[Tony Curran]] * [[Bill Curry]] * [[Mark Curry]] * [[Tim Curry]] * [[Valerie Curtin]] * [[Cliff Curtis]] * [[Jackie Curtis]] * [[Jamie Lee Curtis]] * [[Tony Curtis]] * [[Pierre Curzi]] * [[Joan Cusack]] * [[John Cusack]] * [[Niamh Cusack]] * [[Sorcha Cusack]] * [[Elisha Cuthbert]] * [[Branko Cvejić]] <!-- * [[Dina Cvek]] --> <!-- * [[Đurđija Cvetić]] --> <!-- * [[Nenad Cvetko]] --> * [[Svetozar Cvetković]] <!-- * [[Branka Cvitković]] --> <!-- * [[Aleksandar Cvjetković]] --> * [[Zoran Cvijanović]] <!-- * [[Nadia Cvitanović]] --> <!-- * [[Zrinka Cvitešić]] --> <!-- * [[Željka Cvjetan]] --> * [[Zbigniew Cybulski]] * [[Miley Cyrus]] * [[Henry Czerny]] ---- == Č == * [[Dara Čalenić]] <!-- * [[Katarina Čas]] --> <!-- * [[Mislav Čavajda]] --> <!-- * [[Almir Čehajić Batko]] --> <!-- * [[Adem Čejvan]] --> <!-- * [[Danilo Čelebić]] --> <!-- * [[Valentina Čerškov]] --> <!-- * [[Zoran Čiča]] --> <!-- * [[Matija Čigir]] --> <!-- * [[Dunja Činče]] --> * [[Vesna Čipčić]] * [[Miodrag Petrović Čkalja|Čkalja]] <!-- * [[Husein Čokić]] --> <!-- * [[Velimir Čokljat]] --> <!-- * [[Danilo Čolić]] --> <!-- * [[Jelena Čović]] --> <!-- * [[Tomislav Čubelić]] --> <!-- * [[Dražen Čuček]] --> <!-- * [[Milan Čučilović]] --> <!-- * [[Ivan Čuić]] --> * [[Vera Čukić]] <!-- * [[Arijana Čulina]] --> <!-- * [[Natalija Vlahović Čuljković]] --> * [[Dragomir Čumić|Drago Čumić]] <!-- * [[Radoje Čupić]] --> <!-- * [[Slaviša Čurović]] --> <!-- * [[Tijana Čurović]] --> <!-- * [[Mladen Čutura]] --> <!-- * [[Martina Čvek]] --> <!-- * [[Jelena Čvorović]] --> <!-- * [[Marko Čvorović]] --> ---- == Ć == <!-- * [[Branislav Ćalić]] --> <!-- * [[Armin Ćatić]] --> * [[Vojin Ćetković]] <!-- * [[Ljubomir Ćipranić]] --> <!-- * [[Petar Ćirica]] --> <!-- * [[Nenad Ćirić]] --> <!-- * [[Vladimir Ćirković]] --> <!-- * [[Petar Ćiritović]] --> <!-- * [[Dado Ćosić]] --> <!-- * [[Marina Ćosić]] --> <!-- * [[Rade Ćosić]] --> <!-- * [[Zoran Ćosić]] --> <!-- * [[Ana Ćuk]] --> * [[Slobodan Ćustić]] ---- == D == * [[Augusta Dabney]] * [[Olivia D'Abo]] <!-- * [[Dragana Dabović]] --> * [[Oliwia Dąbrowska]] * [[Mark Dacascos]] * [[Rebecca Da Costa]] * [[Don Dacus]] * [[Alexandra Daddario]] * [[Willem Dafoe]] * [[Ana Carolina da Fonseca]] * [[Ezra Dagan]] <!-- * [[Marija Dakić]] --> * [[Brian Dakota]] * [[Alan Dale]] * [[Ian Anthony Dale]] * [[James Badge Dale]] * [[Darren Dalton]] * [[Mark Dalton]] * [[Reid Dalton]] * [[Timothy Dalton]] * [[Joe Dallesandro]] * [[Tim Daly]] * [[Tyne Daly]] <!-- * [[Milorad Damjanović]] --> <!-- * [[Igor Damnjanović]] --> <!-- * [[Predrag Damnjanović]] --> * [[Matt Damon]] * [[Beverly D'Angelo]] * [[Charles Dance]] <!-- * [[Goran Daničić]] --> * [[Charles Dance]] * [[Eric Dane]] * [[Claire Danes]] * [[Brittany Daniel]] * [[Cynthia Daniel]] * [[Dominic Daniel]] * [[Anthony Daniels]] * [[Jeff Daniels]] * [[Gary Daniels]] <!-- * [[Stormy Daniels]] --> * [[William Daniels]] * [[Paul Dano]] * [[Ted Danson]] <!-- * [[Milena Dapčević]] --> * [[Eric Da Re]] * [[Florence Darel]] * [[Mireille Darc]] * [[Dexter Darden]] * [[Candy Darling]] * [[Jean Darling]] * [[Bella Darvi]] * [[Arthur Darvill]] * [[Nathan Darrow]] * [[Tony Darrow]] * [[Jules Dassin]] <!-- * [[Edvin Dautović]] --> * [[Richard Davalos]] * [[Nigel Davenport]] * [[Ditch Davey]] * [[Robert Davi]] * [[Angel David]] * [[Keith David]] * [[Larry David]] * [[Ben Davidson]] * [[Embeth Davidtz]] * [[Barry Davies]] * [[John Davies]] * [[John Rhys-Davies]] * [[Karl Davies]] * [[Marion Davies]] * [[Windsor Davies]] <!-- * [[Slobodan Davinić]] --> * [[Ann B. Davis]] * [[Beau Davis]] * [[Bette Davis]] * [[Brad Davis]] * [[DeRay Davis]] * [[Don S. Davis]] * [[Geena Davis]] * [[Jeff B. Davis]] * [[Judy Davis]] * [[Kenny Davis]] * [[Kristin Davis]] * [[Lucy Davis]] * [[Ossie Davis]] * [[Rochelle Davis]] * [[Viola Davis]] * [[Burak Davutoğlu]] * [[Rosario Dawson]] * [[Roxann Dawson]] * [[Doris Day]] * [[Daniel Day-Lewis]] * [[Felicia Day]] * [[Ryan Day]] * [[James Dean]] * [[Ron Dean]] * [[Isaach de Bankolé]] * [[India de Beaufort]] * [[James DeBello]] * [[Elizabeth Debicki]] * [[Cathy DeBuono]] * [[Brooklyn Decker]] <!-- * [[Stojan Dečermić]] --> <!-- * [[Zinaida Dedakin]] --> <!-- * [[Vera Dedić]] --> <!-- * [[Zef Dedivanović]] --> * [[Laurie Dee]] * [[Ruby Dee]] * [[Eddie Deezen]] * [[Emma de Caunes]] * [[Louis de Funès]] * [[Ellen DeGeneres]] * [[Gloria DeHaven]] * [[Olivia de Havilland]] * [[Dane DeHaan]] <!-- * [[Maša Dejanović]] --> <!-- * [[Mia Dejanović]] --> * [[Marc de Jonge]] * [[Olivia DeJonge]] * [[Albert Dekker]] * [[Chris D'Elia]] * [[Nikki DeLoach]] * [[Rebecca De Mornay]] * [[Jeffrey DeMunn]] * [[Kate del Castillo]] * [[Cristián de la Fuente]] * [[Paz de la Huerta]] * [[Kim Delaney]] * [[Jean Delannoy]] * [[Cara Delevingne]] <!-- * [[Anita Matić-Delić]] --> * [[Howard Dell]] * [[Jean Dell]] * [[Raymond De Marco]] * [[Drea de Matteo]] * [[Rebecca De Mornay]] * [[Robert De Niro]] <!-- * [[Luma de Oliveira]] --> * [[Dana Delany]] * [[Lea DeLaria]] * [[Grey DeLisle]] * [[Daniel Del Ponte]] * [[Barry Del Sherman]] * [[Benicio Del Toro]] * [[Lauro David Chartrand-DelValle]] * [[Alain Delon]] * [[Danièle Delorme]] * [[Julie Delpy]] <!-- * [[Rejhan Demirdžić]] --> * [[Joe Dempsie]] * [[Judi Dench]] * [[Catherine Deneuve]] * [[Özcan Deniz]] <!-- * [[Hasan Denizyaran]] --> * [[Brian Dennehy]] * [[Ned Dennehy]] * [[Kat Dennings]] * [[Sunny Deol]] * [[Ana Cristina de Oliveira]] * [[Julie Depardieu]] * [[Gérard Depardieu]] * [[Johnny Depp]] * [[Charles Dera]] * [[Cansu Dere]] * [[Bo Derek]] * [[John Derek]] * [[Laura Dern]] * [[Mark Derwin]] * [[Tony De Santis]] * [[Sebastian de Souza]] * [[Mary Jo Deschanel]] * [[Zooey Deschanel]] <!-- * [[Anja Šovagović-Despot]] --> <!-- * [[Dragan Despot]] --> <!-- * [[Filip Detelić]] --> * [[Dominic Deutscher]] * [[William Devane]] * [[Aidan Devine]] * [[Loretta Devine]] * [[Danny DeVito]] * [[Dean Devlin]] * [[John Devlin]] * [[Richard Devon]] * [[David de Vries]] * [[Jenna Dewan]] * [[Colleen Dewhurst]] * [[Noureen DeWulf]] * [[Brad Dexter]] * [[Agyness Deyn]] * [[Sacha Dhawan]] * [[Robert Dhéry]] * [[Rika Dialina]] * [[Alyssa Diaz]] * [[Cameron Diaz]] * [[Melonie Diaz]] * [[Rudy Diaz]] * [[Leonardo DiCaprio]] * [[Elisabetta Di Carlo "Betty Style"]] * [[Kim Dickens]] * [[George Dickerson]] * [[Angie Dickinson]] * [[John DiCrosta]] * [[Frédéric Diefenthal]] * [[August Diehl]] * [[John Diehl]] * [[Vin Diesel]] * [[Marlene Dietrich]] * [[Courtney Dietz]] * [[Taye Diggs]] <!-- * [[Franjo Dijak]] --> <!-- * [[Vito Dijak]] --> * [[Bogdan Diklić]] * [[Betül Dikyol]] * [[Garret Dillahunt]] * [[Stephen Dillane]] * [[Bradford Dillman]] * [[Asia Kate Dillon]] * [[Matt Dillon]] * [[Melinda Dillon]] * [[Dave Dimapilis]] <!-- * [[Gordana Đurđević-Dimić]] --> <!-- * [[Željko Dimić|Jack Dimich]] --> <!-- * [[Bojan Dimitrijević]] --> <!-- * [[Dragan Dimitrijević]] --> <!-- * [[Slobodan Dimitrijević]] --> * [[Peter Dinklage]] * [[Firass Dirani]] * [[Kim Director]] * [[Divine]] <!-- * [[Tanja Divnić]] --> * [[Andrew Divoff]] * [[Omid Djalili]] * [[Shae D'Lyn]] * [[Anica Dobra]] * [[Nina Dobrev]] <!-- * [[Dragutin Dobričanin]] --> <!-- * [[Ankica Dobrić]] --> * [[Massimo Dobrovic]] * [[Grigoriy Dobrygin]] * [[Kevin Dobson]] * [[Vernon Dobtcheff]] * [[Michelle Dockery]] * [[Carol Doda]] * [[Nik Dodani]] <!-- * [[Marinko Dodig]] --> * [[Mark Dodson]] * [[Steve Dodd]] * [[Meital Dohan]] * [[Shannen Doherty]] * [[Lenny von Dohlen]] <!-- * [[Andrej Dojkić]] --> * [[Ana Lucía Domínguez]] * [[Ron Donachie]] * [[Troy Donahue]] * [[Jason Done]] * [[Colin Donnell]] * [[Melisa Döngel]] * [[Vincent D'Onofrio]] * [[Jason Donovan]] * [[Martin Donovan]] * [[Tate Donovan]] * [[David Dontoh]] * [[Jean-Pierre Dorat]] <!-- * [[Nataša Dorčić]] --> * [[Stephen Dorff]] * [[Vanessa Dorman]] * [[Natalie Dormer]] * [[Jamie Dornan]] * [[Dobrin Dosev]] * [[Kimberly Dos Ramos]] * [[Genelia D'Souza]] * [[Slaven Došlo]] * [[John Doucette]] * [[Illeana Douglas]] * [[Kirk Douglas]] * [[Michael Douglas]] * [[Sam Douglas]] * [[Brad Dourif]] * [[Grace Dove]] * [[Ellen Albertini Dow]] * [[Johnny Dowers]] * [[Lesley-Anne Down]] * [[Robin Atkin Downes]] * [[Jim Downey]] * [[Robert Downey, Jr.]] * [[Omar Doom]] * [[Ryan Doom]] <!-- * [[Vanja Drach]] --> <!-- * [[Miodrag Dragičević]] --> <!-- * [[Tamara Dragičević]] --> <!-- * [[Luka Dragić]] --> * [[Ljiljana Dragutinović]] * [[Alfred Drake]] * [[Joyful Drake]] * [[Larry Drake]] * [[Tom Drake]] <!-- * [[Dubravka Vukotić Drakić]] --> * [[Ralph Draper]] <!-- * [[Jugoslava Drašković]] --> * [[Rachel Dratch]] * [[Adam Driver]] * [[Minnie Driver]] * [[Milena Dravić]] * [[Fran Drescher]] * [[Julia Louis-Dreyfus]] * [[Julie Dreyfus]] * [[Richard Dreyfuss]] * [[Adam Driver]] * [[Minnie Driver]] * [[Sara Driver]] <!-- * [[Mario Drmać]] --> * [[Franck Dubosc]] * [[Paul Dubov]] <!-- * [[Lazar Dubovac]] --> * [[David Duchovny]] * [[Charles Duckworth]] <!-- * [[Nebojša Dugalić]] --> <!-- * [[Petra Dugandžić]] --> * [[Carl Duering]] * [[Josh Duhamel]] * [[Michael Dudikoff]] * [[Anne-Marie Duff]] * [[Haylie Duff]] * [[Hilary Duff]] * [[Howard Duff]] * [[Alexandra Reimer-Duffy]] * [[Jean Dujardin]] <!-- * [[Anita Dujić]] --> <!-- * [[Vladan Dujović]] --> <!-- * [[Davor Dujmović]] --> <!-- * [[Dubravko Dujšin]] --> * [[Bill Duke]] <!-- * [[Vlatko Dulić]] --> * [[Keir Dullea]] * [[Sarah Dumont]] * [[Deanna Dunagan]] * [[Faye Dunaway]] * [[Michael Clarke Duncan]] * [[Paula Duncan]] * [[Conrad Dunn]] * [[Kevin Dunn]] * [[Nora Dunn]] <!-- * [[Vuka Dunđerović]] --> * [[Merrin Dungey]] <!-- * [[Aleksandar Dunić]] --> * [[Kirsten Dunst]] * [[Conrad Dunn]] * [[Irene Dunne]] * [[Mark Duplass]] * [[Roy Dupuis]] * [[Erica Durance]] * [[Charles Durning]] * [[Dan Duryea]] * [[Eleonora Duse]] * [[Eliza Dushku]] * [[Wikus du Toit]] * [[Clea DuVall]] * [[Robert Duvall]] * [[María Duval]] <!-- * [[Sara Duvnjak]] --> * [[Engin Altan Düzyatan]] * [[Cameron Dye]] * [[John Dye]] * [[Boris Dvornik]] ---- == DŽ == * [[Dara Džokić]] ---- == Đ == <!-- * [[Vedran Đekić]] --> <!-- * [[Mirko Đerić]] --> <!-- * [[Jadranka Đokić]] --> <!-- * [[Jelena Đokić]] --> <!-- * [[Igor Đorđević]] --> <!-- * [[Ivan Đorđević]] --> <!-- * [[Natalija Đorđević]] --> <!-- * [[Slavica Đorđević]] --> <!-- * [[Zoran Đorđević]] --> <!-- * [[Elizabeta Đorevska]] --> <!-- * [[Zenit Đozić]] --> <!-- * [[Jelena Đukić]] --> <!-- * [[Darinka Đurašković]] --> <!-- * [[Nada Đurevska]] --> <!-- * [[Aleksandar Đurica]] --> * [[Rada Đuričin]] * [[Nikola Đuričko]] <!-- * [[Tomanija Đuričko]] --> * [[Branko Đurić]] <!-- * [[Branko Đurić]] --> <!-- * [[Dušan Đurić (glumac)|Dušan Đurić]] --> <!-- * [[Ljiljana Đurić]] --> <!-- * [[Slobodan Đurić]] --> <!-- * [[Uroš Đurić]] --> <!-- * [[Miloš Đurović]] --> ---- == E == * [[George Eads]] * [[Michael Ealy]] * [[Leslie Easterbrook]] * [[George Eastman]] * [[Clint Eastwood]] * [[Scott Eastwood]] * [[Elsa Ebbesen]] * [[Aaron Eckhart]] * [[James Eckhouse]] * [[Beril Eda]] * [[Lisa Edelstein]] * [[Edge]] * [[Joel Edgerton]] * [[Lyn Edgington]] * [[Beattie Edmondson]] * [[Peter Edmund]] * [[Anthony Edwards]] * [[Blake Edwards]] <!-- * [[Luke Edwards]] --> * [[Reign Edwards]] * [[Stacy Edwards]] * [[Zac Efron]] * [[Peter Egan]] * [[Taron Egerton]] * [[Kurt Egyiawan]] * [[Corey Eid]] * [[Lars Eidinger]] * [[Chris Eigeman]] * [[Andi Eigenmann]] * [[Jill Eikenberry]] * [[Jesse Eisenberg]] * [[India Eisley]] * [[Predrag Ejdus]] <!-- * [[Vanja Ejdus]] --> * [[Jennifer Ehle]] * [[Jerome Ehlers]] * [[Chiwetel Ejiofor]] * [[Victoria Ekanoye]] * [[Karin Ekelund]] * [[Jack Elam]] * [[Idris Elba]] * [[Ron Eldard]] * [[Carmen Electra]] <!-- * [[Mila Elegović]] --> * [[Erika Eleniak]] <!-- * [[Jadranka Elezović]] --> <!-- * [[Matea Elezović]] --> * [[Jenna Elfman]] * [[Ansel Elgort]] * [[Víctor Elías]] * [[Shannon Elizabeth]] * [[Héctor Elizondo]] * [[Christina Elmore]] * [[Julian Eltinge]] * [[Cary Elwes]] * [[Kevin Elyot]] * [[Joff Ellen]] * [[Wilma Elles]] * [[David James Elliott]] * [[Denholm Elliott]] * [[Dick Elliott]] * [[Aunjanue Ellis]] * [[Nelsan Ellis]] * [[Jennifer Ellison]] * [[Christina Elmore]] * [[Abdul Salaam El Razzac]] * [[Hannelore Elsner]] * [[Ethan Embry]] * [[Miroslav Emilov]] * [[Nathalie Emmanuel]] * [[Noah Emmerich]] <!-- * [[Eminem]] --> * [[Güneş Emir]] * [[Aubrey Anderson-Emmons]] <!-- * [[Robert Englund]] --> * [[Eva Engström]] * [[Alfred Enoch]] * [[Cedric the Entertainer]] * [[John Ennis]] * [[Richard Epcar]] * [[Zeyno Eracar]] <!-- * [[Milan Erak]] * [[Kathryn Erbe]] <!-- * [[Đorđe Erčević]] --> * [[Halit Ergenç]] * [[Suat Ergin]] <!-- * [[Mate Ergović]] --> * [[Halil Ergün]] * [[Kaj-Erik Eriksen]] <!-- * [[Željko Erkić]] --> * [[Homayoun Ershadi]] * [[Çağlar Ertuğrul]] * [[Bill Erwin]] * [[José Escandón]] * [[Nate Esformes]] * [[Ato Essandoh]] * [[Gaby Espino]] * [[Pablo Espinosa]] * [[Jennifer Esposito]] * [[Gloria Estefan]] * [[Emilio Estevez]] * [[Erik Estrada]] * [[Melissa Etheridge]] * [[Bob Eubanks]] * [[Alex Evans]] * [[Chris Evans]] * [[Indiana Evans]] * [[Linda Evans]] * [[Luke Evans]] * [[Maurice Evans]] * [[Fahriye Evcen]] * [[Alice Eve]] * [[Eve]] * [[Chad Everett]] * [[Rupert Everett]] * [[Dana Dru Evenson]] * [[César Évora]] <!-- * [[Nela Eržišnik]] --> ---- == F == <!-- * [[Zrinka Kolak Fabijan]] --> * [[Lino Facioli]] * [[Opeyemi Fagbohungbe]] * [[Antônio Fagundes]] * [[Jeff Fahey]] <!-- * [[J. W. Fails]] --> * [[Douglas Fairbanks]] * [[Douglas Fairbanks Jr.]] * [[Morgan Fairchild]] * [[Michelle Fairley]] * [[Frankie Faison]] <!-- * [[Dunja Fajdić]] --> * [[Jack Falahee]] * [[Edie Falco]] * [[Peter Falk]] * [[Jessica Falkholt]] * [[Jimmy Fallon]] <!-- * [[Ines Fančović]] --> * [[Matt Farnsworth]] * [[Richard Farnsworth]] * [[Dakota Fanning]] * [[Bogdan Farcas]] * [[Bernard Farcy]] * [[James Farentino]] * [[Fares Fares]] * [[Dennis Farina]] * [[Anna Faris]] * [[Chris Farley]] * [[Morgan Farley]] * [[Ken Farmer]] * [[Virginia Farmer]] * [[Vera Farmiga]] * [[Ellen Farner]] * [[Diane Farr]] * [[Colin Farrell]] * [[Paul Farrell]] * [[Ron Farrell]] * [[John Farrow]] * [[Mia Farrow]] * [[Austin Farwell]] * [[Michael Fassbender]] * [[Farah Fath]] * [[James Faulkner]] * [[Marlene Favela]] * [[Jon Favreau]] * [[Farrah Fawcett]] * [[Meagen Fay]] * [[Fahim Fazli]] * [[Rizky Febian]] * [[Peter Feeney]] * [[Alexander Fehling]] * [[Bekim Fehmiu]] <!-- * [[Uliks Fehmiu]] --> <!-- * [[Dragomir Felba]] --> * [[Corey Feldman]] * [[Donna Feldman]] * [[Alex Felton]] * [[Tom Felton]] * [[Norman Fell]] * [[Sherilyn Fenn]] * [[Colm Feore]] * [[Erika Ferrara]] <!-- * [[Rahela Ferari]] --> * [[Isabella Ferrari]] * [[America Ferrera]] <!-- * [[Zvonimir Ferenčić]] --> * [[Colin Ferguson]] * [[Jesse Tyler Ferguson]] * [[John Pyper-Ferguson]] * [[Matthew Ferguson]] * [[Sabrina Ferilli]] * [[Fernando Fernán Gómez]] * [[Fernandel]] * [[Cassandra Fernandez]] * [[Jacqueline Fernandez]] * [[Luis Fernández]] <!-- * [[Marina Fernandez]] --> * [[Yargı Eylem Ferzan]] * [[Conchata Ferrell]] * [[Will Ferrell]] * [[America Ferrera]] * [[Miguel Ferrer]] * [[Martin Ferrero]] * [[Claudia Ferri]] * [[Giacinto Ferro]] <!-- * [[Boris Festini]] --> * [[Tina Fey]] * [[Auntie Fee]] * [[Franco Fichera]] * [[William Fichtner]] * [[Sally Field]] * [[Ralph Fiennes]] * [[Harvey Fierstein]] <!-- * [[Andrija Fijan]] --> * [[Tarik Filipović]] * [[Andreas Filipidis]] * [[Elmo Fillis]] * [[Travis Fimmel]] * [[Jessica Brown Findlay]] * [[Sticky Fingaz]] * [[William Finley]] * [[Siobhan Finneran]] * [[Albert Finney]] * [[Jennifer Finnigan]] * [[Nicola Fiore]] * [[Linda Fiorentino]] <!-- * [[Cane Firaunović]] --> * [[Jane Fire]] * [[Christine Firkins]] * [[Colin Firth]] * [[Laurence Fishburne]] * [[Carrie Fisher]] * [[Isla Fisher]] * [[Noel Fisher]] * [[Ray Fisher]] * [[Vera Fischer]] * [[Michael Fishman]] <!-- * [[Miodrag Fišeković]] --> * [[Barry Fitzgerald]] * [[Gabrielle Fitzpatrick]] * [[Ron Flagge]] * [[Frances Flanagan]] * [[Helen Flanagan]] * [[Dan Flannery]] <!-- * [[Daria Lorenci Flatz]] --> * [[Flavor Flav]] * [[Flawless]] * [[Jason Flemyng]] * [[Anne Fletcher]] * [[Brendan Fletcher]] * [[Cyril Fletcher]] * [[Louise Fletcher]] * [[Suzanne Fletcher]] * [[Calista Flockhart]] * [[Maria Flor]] * [[Macit Flordun]] * [[Tardu Flordun]] * [[Alexander Flores]] * [[Darlanne Fluegel]] * [[Barbara Flynn]] * [[Errol Flynn]] * [[Jerome Flynn]] * [[Lara Flynn Boyle]] * [[Siobhan Flynn]] * [[Dario Fo]] * [[Victoria Fodor]] * [[Ellen Foley]] * [[Bridget Fonda]] * [[Emily Fonda]] * [[Henry Fonda]] * [[Jane Fonda]] * [[Olga Fonda]] * [[Peter Fonda]] * [[Lyndsy Fonseca]] * [[Joan Fontaine]] * [[Maykel Fonts]] * [[Brenda Forbes]] * [[Mary Forbes]] * [[Ralph Forbes]] * [[Tom Forbes]] * [[Ronja Forcher]] * [[Clint Ford]] * [[Faith Ford]] * [[Harrison Ford]] * [[Robert Forster]] * [[Amy Forsyth]] * [[John Forsythe]] * [[William Forsythe]] * [[Iaia Forte]] * [[Nick Apollo Forte]] * [[Will Forte]] * [[Thierry Fortineau]] * [[John Fortune]] * [[Sophia Forrest]] * [[Ben Foster]] * [[Bren Foster]] * [[Jodie Foster]] * [[Meg Foster]] * [[Scott Michael Foster]] * [[Emilia Fox]] * [[Jamie Fox]] * [[Jorja Fox]] * [[Laurence Fox]] * [[Megan Fox]] * [[Michael J. Fox]] * [[Samantha Fox]] * [[Robert Foxworth]] * [[Claire Foy]] * [[Colleen Foy]] * [[Mackenzie Foy]] * [[Lois Foraker]] * [[Samuel Foote]] * [[James Frain]] <!-- * [[Božidarka Frajt]] --> * [[Shark Fralick]] * [[Alan Francis]] * [[Amy Price-Francis]] * [[Clive Francis]] * [[Dave Franco]] * [[James Franco]] * [[Ivan Franek]] <!-- * [[Ana Franić]] --> <!-- * [[Antonio Franić]] --> <!-- * [[Eugen Franjković]] --> * [[Bonnie Franklin]] * [[Vincent Franklin]] * [[Knut Frankman]] * [[Dennis Franz]] * [[Brendan Fraser]] * [[Tomiko Fraser]] * [[Dillon Freasier]] * [[Victor French]] <!-- * [[Dragutin Freudenreich]] --> * [[Martin Freeman]] * [[Morgan Freeman]] * [[Paul Freeman]] * [[Matt Frewer]] * [[Ian Fried]] * [[Anna Friel]] * [[Joanne Froggatt]] * [[Sadie Frost]] * [[Warren Frost]] * [[Stephen Fry]] <!-- * [[Sanja Fućkan]] --> * [[Athol Fugard]] * [[John Fugelsang]] * [[Patrick Fugit]] <!-- * [[John Fujioka]] --> * [[Karen Fukuhara]] * [[Drew Fuller]] * [[Penny Fuller]] * [[Samuel Fuller]] * [[Daniel Fünffrock]] * [[Mira Furlan]] * [[Edward Furlong]] * [[John Furlong]] * [[Yuki Furukawa]] * [[Billy Fury]] ---- == G == * [[B.G.]] * [[Becky G]] * [[Elyes Gabel]] * [[Jean Gabin]] * [[Clark Gable]] * [[Betty Gabriel]] * [[Seychelle Gabriel]] * [[Jenny Gabrielle]] * [[Sebastian Gacki]] <!-- * [[Tonja Gaćina]] --> <!-- * [[Gordana Gadžić]] --> <!-- * [[Drago Grgečić-Gabor]] --> <!-- * [[Nada Gačešić-Livaković]] --> * [[Gal Gadot]] * [[Gregory D. Gadson]] * [[Rino Gaetano]] * [[David Gail]] * [[Charlotte Gainsbourg]] * [[Paulina Gaitán]] <!-- * [[Vladan Gajović]] --> <!-- * [[Tena Jeić Gajski]] --> * [[Megan Gale]] * [[Johnny Galecki]] * [[Aleksandr Galibin]] <!-- * [[Ljudevit Galić]] --> * [[Zach Galifianakis]] * [[Hal Galili]] <!-- * [[Igor Galo]] --> * [[Adina Galupa]] * [[Anna Galvin]] * [[Peter Gallagher]] * [[Zach Galligan]] * [[Kyle Gallner]] * [[Carla Gallo]] * [[Mason Gamble]] * [[Randy Gambill]] * [[Nisha Ganatra]] * [[Abel Gance]] * [[James Gandolfini]] * [[Valentin Ganev]] * [[Bruno Ganz]] <!-- * [[Tamara Garbajs]] --> * [[Greta Garbo]] * [[Adam Garcia]] * [[Aimee Garcia]] * [[Andy García]] * [[Camden Garcia]] * [[Danna García]] * [[José Garcia]] * [[Trace Garcia]] * [[Henri Garcin]] * [[Vincent Gardenia]] <!-- * [[Stevan Gardinovački]] --> * [[Ava Gardner]] * [[Priscilla Garita]] * [[Troy Garity]] * [[Judy Garland]] <!-- * [[Sergei Garmash]] --> * [[Jennifer Garner]] * [[Kimberley Garner]] * [[Anya Garnis]] * [[Claudio Garófalo]] * [[Greer Garson]] * [[Jennie Garth]] * [[Damien Garvey]] * [[Teri Garr]] * [[Beau Garrett]] * [[Leila Gastil]] * [[Justin Gaston]] * [[Alessandro Gassman]] * [[Francisco Gattorno]] * [[Genevieve Gaunt]] * [[Janina Gavankar]] <!-- * [[Aleksandar Gavrić]] --> <!-- * [[Jelena Gavrilović]] --> <!-- * [[Jovana Gavrilović]] --> <!-- * [[Miljana Gavrilović]] --> * [[Rafi Gavron]] * [[Rebecca Gayheart]] * [[George Gaynes]] * [[Janet Gaynor]] * [[Ben Gazzara]] <!-- * [[Ljiljana Gazdić]] --> * [[Małgorzata Gebel]] * [[Vera Gebuhr]] * [[Ruta Gedmintas]] * [[Sophie Gendron]] <!-- * [[Tomislav Gelić]] --> * [[Sarah Michelle Gellar]] <!-- * [[Marija Geml]] --> <!-- * [[Josip Genda]] --> * [[Vasil Gendov]] * [[Richard Genelle]] * [[Carmelinda Gentile]] * [[Stephen Geoffreys]] * [[Götz George]] * [[Jason George]] * [[Marita Geraghty]] * [[Matt Gerald]] * [[Gil Gerard]] * [[Ivaylo Geraskov]] * [[Richard Gere]] <!-- * [[Sonja Gerhardt]] --> * [[Tessa Germaine]] * [[Greg Germann]] * [[Gina Gershon]] <!-- * [[Savina Geršak]] --> * [[Ricky Gervais]] * [[Greta Gerwig]] * [[Sonia Gessner]] * [[Azita Ghanizada]] * [[Alice Ghostley]] * [[Paul Giamatti]] * [[Reynaldo Gianecchini]] * [[Giancarlo Giannini]] * [[Susan Gibney]] * [[Cynthia Gibb]] * [[Damon Gibson]] * [[Laurie Ann Gibson]] * [[Mel Gibson]] * [[Scott Gibson]] * [[Thomas Gibson]] * [[Tyrese Gibson]] * [[Todd Giebenhain]] * [[Mel Giedroyc]] * [[John Gielgud]] <!-- * [[Godehard Giese]] --> * [[Jonathan Gilbert]] * [[Melissa Gilbert]] * [[Sara Gilbert]] * [[Eugene Gilfedder]] * [[Jessalyn Gilsig]] * [[Michel Gill]] * [[Marie Gillain]] * [[Aidan Gillen]] * [[Anita Gillette]] * [[Burton Gilliam]] * [[Elizabeth Gillies]] * [[Hugh Gillin]] * [[Margalo Gillmore]] <!-- * [[Aleksandra Giljević]] --> * [[Ginuwine]] * [[Rocky Giordani]] * [[Tony Giorgio]] * [[Annie Girardot]] * [[Annabeth Gish]] * [[Lillian Gish]] <!-- * [[Emil Glad]] --> * [[Michael Gladis]] <!-- * [[Admir Glamočak]] --> * [[Caitlin Glass]] * [[Ron Glass]] * [[Emily Glassman]] <!-- * [[Ratko Glavina]] --> <!-- * [[Roko Glavina]] --> * [[James Gleason]] * [[Lucile Webster Gleason]] * [[Paul Gleason]] * [[Nicholas Gleaves]] * [[Iain Glen]] * [[Scott Glenn]] * [[Brendan Gleeson]] * [[Domhnall Gleeson]] * [[Jack Gleeson]] * [[Sharon Gless]] * [[Nebojša Glogovac]] <!-- * [[Viki Glovacki]] --> * [[Crispin Glover]] * [[Danny Glover]] * [[Donald Glover]] * [[Luis Gnecco]] * [[Harry Goaz]] * [[Godfrey]] * [[Adam Godley]] <!-- * [[Zoran Gogić]] --> * [[Walton Goggins]] * [[Alejandro Goic]] <!-- * [[Lana Gojak]] --> <!-- * [[Toni Gojanović]] --> <!-- * [[Dušan Gojić]] --> * [[Eda Gök]] * [[Melis Gök]] * [[Bill Goldberg]] * [[Whoopi Goldberg]] * [[Jeff Goldblum]] * [[Annie Golden]] * [[Norman D. Golden II]] * [[Henry Golding]] * [[Renée Elise Goldsberry]] * [[Tony Goldwyn]] * [[Larisa Golubkina]] * [[Mariya Golubkina]] <!-- * [[Dušan Golumbovski]] --> * [[Fernando Fernán Gómez]] * [[Ian Gomez]] * [[Selena Gomez]] * [[Svetislav Goncić]] * [[Aldo Gonzalez]] * [[Edith González]] * [[Eiza González]] * [[Nicholas Gonzalez]] * [[Trinidad González]] * [[Julie Gonzalo]] <!-- * [[Ranko Goranović]] --> * [[Lecy Goranson]] * [[Eve Gordon]] * [[Jeff Gordon]] * [[Joseph Gordon-Levitt]] * [[Frank Gorshin]] * [[Ryan Gosling]] * [[Mia Goth]] <!-- * [[Tomislav Gotovac]] --> * [[Michael Gough]] * [[Nolan Gould]] * [[Ellie Goulding]] * [[Robert Goulet]] * [[Michael Gover]] * [[Ketty Governali]] * [[Govinda]] * [[Akshara Gowda]] * [[Meagan Good]] * [[Caroline Goodall]] * [[Cuba Gooding Sr.]] * [[Forrest Goodluck]] * [[Brian Goodman]] * [[Henry Goodman]] * [[John Goodman]] * [[Mark Goodman]] * [[Philip Goodwin]] * [[Raven Goodwin]] * [[Luke Goss]] * [[Mark-Paul Gosselaar]] * [[Louis Gossett Jr.]] <!-- * [[Ozren Grabarić]] --> * [[Betty Grable]] * [[Ariana Grande]] * [[Maggie Grace]] * [[Mckenna Grace]] * [[Topher Grace]] <!-- * [[Zijad Gračić]] --> * [[David Graf]] * [[Andy Graham]] * [[Elle Graham]] * [[Gerrit Graham]] * [[Heather Graham]] * [[Kat Graham]] * [[Lauren Graham]] * [[Sheilah Graham]] * [[Stephen Graham]] <!-- * [[Nina Grahovac]] --> * [[Holliday Grainger]] * [[Greer Grammer]] * [[Kelsey Grammer]] * [[Serena Grandi]] * [[Danilo Grangheia]] * [[Cary Grant]] * [[Hugh Grant]] * [[Richard E. Grant]] <!-- * [[Jelena Graovac]] --> * [[Karen Grassle]] * [[Stuart Gray]] * [[Ari Graynor]] * [[Jeff Grays]] * [[Franco Graziosi]] <!-- * [[Marija Omaljev-Grbić]] --> <!-- * [[Miraj Grbić]] --> <!-- * [[Ivan Grčić]] --> * [[Clark Gregg]] <!-- * [[Bojana Gregorić]] --> * [[Dorian Gregory]] * [[Ivo Gregurević]] * [[Paulina Gretzky]] * [[Jennifer Grey]] * [[Brian Austin Green]] * [[Cody Green]] * [[Eva Green]] * [[Lorne Green]] * [[Seth Green]] * [[Thom Green]] * [[Tom Green]] * [[Clay Greenbush]] * [[Helen Greenberg]] * [[Rachel Lindsay Greenbush]] * [[Sidney Greenbush]] * [[Lorne Greene]] * [[Richard Greene]] * [[Dabbs Greer]] * [[Judy Greer]] * [[Graham Greene]] * [[Peter Greene]] * [[Tom Greenway]] * [[Judy Greer]] <!-- * [[Goran Grgić]] --> * [[Pam Grier]] * [[Dax Griffin]] * [[Joseph Griffin]] * [[Nikki Griffin]] * [[Rhoda Griffis]] * [[Anastasia Griffith]] * [[Melanie Griffith]] * [[Sterling Griffith]] * [[Thomas Ian Griffith]] * [[Mirko Grillini]] * [[Frank Grillo]] * [[Luke Grimes]] * [[Rupert Grint]] <!-- * [[Mato Grković]] --> * [[Charles Grodin]] * [[Peter Groeger]] * [[Paul Gross]] * [[Leslie Grossman]] * [[Naomi Grossman]] * [[Sylvester Groth]] * [[David Grovic]] * [[Scarlet Gruber]] <!-- * [[Jadran Grubišić]] --> <!-- * [[Duško Gruborović]] --> * [[Aleksandar Gruden]] * [[Ioan Gruffudd]] * [[Gustav Gründgens]] * [[Marcus Grüsser]] * [[Bianca Guaccero]] * [[Giovanni Guardiano]] * [[Harry Guardino]] * [[Fiona Gubelmann]] <!-- * [[Špiro Guberina]] --> * [[Matthew Gray Gubler]] * [[Tony Gubba]] <!-- * [[Ranko Gučevac]] --> * [[Sverrir Gudnason]] * [[Samir Guesmi]] * [[Nicholas Guest]] * [[Nathalie Guetta]] * [[Carla Gugino]] * [[Gloria Guida]] * [[Julianna Guill]] * [[Robert Guillaume]] * [[Fernando Guillén]] * [[Francis Guinan]] * [[Texas Guinan]] * [[Alec Guinness]] <!-- * [[Jovan Gulan]] --> * [[Gürhan Gülbahar]] * [[Tolga Güleç]] <!-- * [[Ivana Gulin]] --> * [[Devon Gummersall]] * [[Moses Gunn]] * [[Mehmet Günsür]] * [[Ted Gunther]] * [[Dakota Guppy]] * [[Mehmet Gürhan]] * [[Sigrid Gurie]] * [[Danai Gurira]] * [[İlker Gürsoy]] <!-- * [[Bojana Guteša]] --> <!-- * [[Radmila Guteša]] --> * [[Milan Gutović]] * [[Steve Guttenberg]] * [[Aysun Güven]] * [[Isabella Damla Güvenilir]] * [[Jasmine Guy]] * [[Josie de Guzman]] * [[Luis Guzmán]] <!-- * [[Marko Gvero]] --> <!-- * [[Vladimir Gvojić]] --> <!-- * [[Peđa Gvozdić]] --> <!-- * [[Vanja Gvozdić]] --> * [[Edmund Gwenn]] * [[Jake Gyllenhaal]] * [[Maggie Gyllenhaal]] ---- == H == * [[Buddy Hackett]] * [[Gene Hackman]] * [[Bill Hader]] * [[Tiffany Haddish]] * [[Laura Haddock]] <!-- * [[Bilal Hadžić]] --> <!-- * [[Emir Hadžihafizbegović]] --> <!-- * [[Zafir Hadžimanov]] --> * [[Kevin Hagen]] * [[Catharina "Nina" Hagen|Nina Hagen]] * [[Uta Hagen]] * [[Michael G. Hagerty]] * [[Dean Haglund]] * [[Larry Hagman]] * [[Garrick Hagon]] * [[Kathryn Hahn]] * [[Liane Haid]] * [[Leisha Hailey]] * [[William Haines]] <!-- * [[Ivan Hajtl]] --> * [[Alan Hale, Jr.]] * [[Dorothy Hale]] * [[Lucy Hale]] * [[Ron Hale]] * [[Tony Hale]] * [[Jerry Haleva]] <!-- * [[Jackie Earle Haley]] --> * [[Anthony Michael Hall]] * [[Regina Hall]] * [[Brian Hallisay]] * [[Johnny Hallyday]] * [[Mido Hamada]] * [[Ayumi Hamasaki]] * [[Chris Hameon]] <!-- * [[Igor Hamer]] --> * [[George Hamilton]] * [[Josh Hamilton]] * [[Linda Hamilton]] * [[Murray Hamilton]] * [[Nancy Hamilton]] * [[James Hampton]] * [[Jon Hamm]] * [[Armie Hammer]] * [[Wenwen Han]] * [[Daryl Hannah]] * [[Evan Handler]] * [[Kristin Hanggi]] * [[Colin Hanks]] * [[Tom Hanks]] * [[Max Hansen]] * [[Heather Hanson]] * [[Yu Haoming]] * [[Carl-Harald]] * [[Marcia Gay Harden]] * [[Melora Hardin]] * [[Cory Hardrict]] * [[Tom Hardy]] <!-- * [[Errol Trotman Harewood]] --> * [[David Harewood]] * [[Dorian Harewood]] * [[Mariska Hargitay]] * [[Kit Harington]] * [[Alex Harker]] * [[Richard Harrington]] * [[Jean Harlow]] * [[Shalom Harlow]] * [[Steve Harman]] <!-- * [[Ana Maras Harmander]] --> * [[Jessica Harmon]] * [[Mark Harmon]] * [[Sean Harmon]] * [[Jess Harnell]] * [[Hill Harper]] * [[Tye Harper]] * [[Oona Hart]] * [[Roxanne Hart]] * [[Jan Hartmann]] * [[Russell Harvard]] * [[Miranda Hart]] * [[Lindsay Hartley]] * [[Emil Birk Hartmann]] * [[Josh Hartnett]] * [[Laurence Harvey]] * [[Harry Harvey]] * [[James N. Harrell]] * [[Woody Harrelson]] * [[Laura Harrier]] * [[Laura Harring]] * [[Jay Harrington]] * [[Kevin Harrington]] * [[Colin Harris]] * [[Danielle Harris]] * [[Ed Harris]] * [[Jared Harris]] * [[Jonny Harris]] * [[Naomie Harris]] * [[Neil Patrick Harris]] * [[Richard Harris]] * [[Sean Harris]] * [[Terry L. Harris]] * [[Matthew Harrison]] * [[Randy Harrison]] <!-- * [[Richard Harrison]] --> * [[Yvonne Harrison]] <!-- * [[Nail Hasanović]] --> <!-- * [[Adnan Hasković]] --> * [[Lukas Haas]] * [[Tamer Hassan]] * [[Hannjo Hasse]] * [[David Hasselhoff]] * [[Teri Hatcher]] * [[Anne Hathaway]] * [[Kellen Hathaway]] * [[Rutger Hauer]] * [[Minnie Hauk]] * [[Péter Haumann]] * [[Micah Hauptman]] * [[Cole Hauser]] * [[Nigel Havers]] * [[Harry Havilio]] * [[Olivia de Havilland]] * [[Keeley Hawes]] * [[Ethan Hawke]] * [[John Hawkes]] * [[Sally Hawkins]] * [[Goldie Hawn]] * [[Elizabeth Hawthorne]] * [[Salma Hayek]] * [[Bill Hayes]] * [[Erinn Hayes]] * [[Sean Hayes]] * [[Trevor Hayes]] * [[David Hayman]] * [[Kara Hayward]] * [[Rita Hayworth]] * [[Pippa Haywood]] * [[Jonathan Haze]] * [[Scott Haze]] * [[Keeley Hazell]] * [[Nathan Head]] * [[Lena Headey]] * [[Glenne Headly]] * [[Rob Heaps]] * [[Amber Heard]] * [[John Heard]] * [[Patty Hearst]] * [[Robin Lynn Heath]] * [[Joey Heatherton]] * [[Charlie Heaton]] * [[Austin Hébert]] * [[Anne Heche]] * [[Dan Hedaya]] * [[Johan Hedenberg]] * [[Lucas Hedges]] * [[Garrett Hedlund]] * [[Meghan Heffern]] * [[Robert Hegyes]] * [[Katherine Heigl]] <!-- * [[Josip Heinz]] --> * [[Miles Heizer]] * [[Simon Helberg]] * [[Tricia Helfer]] * [[Marg Helgenberger]] * [[Sofia Helin]] * [[Ed Helms]] * [[Ebru Helvacıoğlu]] * [[Randee Heller]] * [[Chris Hemsworth]] * [[Liam Hemsworth]] * [[Luke Hemsworth]] * [[Heather Hemmens]] * [[Albert Henderson]] * [[Florence Henderson]] * [[Martin Henderson]] * [[Stephen Henderson]] * [[Christina Hendricks]] * [[Elaine Hendrix]] * [[Sonja Henie]] <!-- * [[Jure Henigman]] --> * [[Brad William Henke]] * [[Lance Henriksen]] * [[Anne Henry]] * [[Buck Henry]] * [[Taraji P. Henson]] * [[John Hensley]] * [[Shuler Hensley]] * [[Betty Lou Henson]] * [[Elden Henson]] * [[Nicky Henson]] * [[Taraji P. Henson]] * [[Natasha Henstridge]] * [[Falk Hentschel]] * [[Jessica Henwick]] * [[Jacqueline Hennessy]] * [[Jill Hennessy]] * [[Sean Hennigan]] * [[Audrey Hepburn]] * [[Katharine Hepburn]] <!-- * [[Nenad Heraković]] --> <!-- * [[Ivan Herceg]] --> * [[Richard Herd]] <!-- * [[Marko Hergešić]] --> * [[Roberto Herlitzka]] * [[Jay Hernandez]] * [[Maximiliano Hernández]] * [[Sammy Hernandez]] * [[Viktor Hernandez]] * [[Gary Hershberger]] * [[Eva Herzigová]] * [[Damon Herriman]] * [[Sandra Hess]] <!-- * [[Vanessa Hessler]] --> * [[Kam Heskin]] * [[Charlton Heston]] <!-- * [[Ivan Hetrich]] --> * [[Rami Heuberger]] * [[Jennifer Love Hewitt]] * [[Eve Hewson]] * [[Kelly Heyer]] * [[Erika Heynatz]] * [[John Benjamin Hickey]] * [[Catherine Hickland]] * [[Joan Hickson]] * [[Concha Hidalgo]] * [[Tom Hiddleston]] * [[Freddie Highmore]] * [[David Anthony Higgins]] * [[John Michael Higgins]] * [[Kate Higgins]] * [[Torri Higginson]] * [[Remy Hii]] * [[Mika Hijii]] * [[Benny Hill]] * [[Bernard Hill]] * [[Gil Hill]] * [[Hallene Hill]] * [[Jimmy Hill]] * [[Jonah Hill]] * [[Melinda Hill]] * [[Terence Hill]] * [[Tom Goodman-Hill]] * [[Christian Hillborg]] * [[Brianna Hildebrand]] * [[Fredrik Hiller]] * [[John Hillerman]] * [[Ellen Hillingsø]] * [[Cameron Hillman]] * [[Ciarán Hinds]] * [[Marin Hinkle]] * [[Brent Hinkley]] * [[Satoshi Hino]] * [[Rio Hirai]] * [[Emile Hirsch]] <!-- * [[Sonja Hlebš]] --> * [[Mara Hobel]] * [[Edwin Hodge]] * [[Kieran Hodgson]] * [[Charlie Hofheimer]] * [[Basil Hoffman]] * [[Brant Von Hoffman]] * [[Dustin Hoffman]] * [[Philip Seymour Hoffman]] * [[Bosco Hogan]] * [[Brooke Hogan]] * [[Hulk Hogan]] * [[Paul Hogan]] * [[Güven Hokna]] * [[Boyd Holbrook]] * [[Hal Holbrook]] * [[Laurie Holden]] * [[Marjean Holden]] * [[William Holden]] <!-- * [[Vladan Holec]] --> * [[Celeste Holm]] * [[Ian Holm]] * [[Clare Holman]] * [[Britta Holmberg]] * [[Ashton Holmes]] * [[Henry Holmes]] <!-- * [[John Holmes]] --> * [[Katie Holmes]] * [[Matthew Holmes]] * [[Bob Holt]] * [[Sandrine Holt]] * [[Tara Holt]] <!-- * [[Evander Holyfield]] --> * [[Tom Holland]] * [[Willa Holland]] * [[Polly Holliday]] * [[Dietrich Hollinderbäumer]] * [[Josh Holloway]] * [[Lauren Holly]] * [[Bob Hope]] * [[Anthony Hopkins]] * [[Josh Hopkins]] * [[Marianne Hoppe]] * [[Dennis Hopper]] * [[Christiane Hörbiger]] * [[Mete Horozoğlu]] * [[Kaniehtiio Horn]] * [[Lena Horne]] * [[Michael Horse]] * [[Anna Maria Horsford]] <!-- * [[Adela Horvat]] --> * [[Danielle Horvat]] <!-- * [[Hrvoje Horvat]] --> <!-- * [[Ivana Horvat]] --> * [[László Horváth]] * [[Jane Horrocks]] * [[Bobby Hosea]] * [[Bob Hoskins]] * [[John Hostetter]] * [[Jeremy Hotz]] * [[Julianne Hough]] * [[Katharine Houghton]] * [[Nicholas Hoult]] * [[Djimon Hounsou]] * [[John Houseman]] * [[Carice van Houten]] * [[Arliss Howard]] * [[Bryce Dallas Howard]] * [[Duane Howard]] * [[Kevyn Major Howard]] * [[Miki Howard]] * [[Traylor Howard]] * [[C. Thomas Howell]] * [[Lil Rel Howery]] * [[Hans Howes]] * [[Thomas Howes]] * [[Rick Howland]] * [[Leonard Earl Howze]] * [[Ricardo Hoyos]] <!-- * [[Sanja Hrenar]] --> * [[Radoslav Hrostolov]] <!-- * [[Aleksandar Hrnjaković]] --> * [[Kelly Hu]] * [[Tan Kheng Hua]] * [[Vanessa Hudgens]] * [[Bill Hudson]] * [[Ernie Hudson]] * [[Jennifer Hudson]] * [[Kate Hudson]] * [[Rock Hudson]] * [[Barnard Hughes]] * [[Finola Hughes]] * [[Nerys Hughes]] * [[Matthias Hues]] * [[Neal Huff]] * [[Felicity Huffman]] * [[Bonnie Hunt]] * [[Ella Hunt]] * [[Helen Hunt]] * [[Linda Hunt]] * [[Richard Hunt]] * [[Holly Hunter]] * [[Rachel Hunter]] * [[Tab Hunter]] * [[Noah Huntley]] * [[Michelle Hunziker]] * [[Charlie Hunnam]] * [[Isabelle Huppert]] * [[Damian Hurley]] * [[Elizabeth Hurley]] * [[Lillian Hurst]] * [[Michael Hurst]] * [[Rick Hurst]] * [[Ruth Hussey]] * [[Anjelica Huston]] * [[Danny Huston]] * [[James Huston]] * [[John Huston]] * [[Josh Hutcherson]] * [[Anna Hutchison]] * [[Kay Bailey Hutchison]] * [[Lauren Hutton]] * [[Marion Hutton]] * [[Triple H]] * [[Stephanie Hyam]] * [[Jonathan Hyde]] * [[Ian Hyland]] * [[Sarah Hyland]] * [[Kim Hyo-yeon]] ---- == I == * [[Jacky Ido]] * [[Rhys Ifans]] * [[Tsuyoshi Ihara]] * [[Oscar Isaac]] * [[Jason Isaacs]] <!-- * [[Dimitrije Ilić]] --> <!-- * [[Dobrila Ilić]] --> * [[Nebojša Ilić (glumac)|Nebojša Ilić]] <!-- * [[Nikola Ilić]] --> * [[Marco Ilsø]] <!-- * [[Dženita Imamović]] --> * [[Michael Imperioli]] * [[Kenan İmirzalıoğlu]] * [[Ralph Ineson]] * [[Corrado Invernizzi]] * [[Andrei Ionescu]] <!-- * [[Biserka Ipša]] --> * [[Jill Ireland]] * [[Saaya Irie]] * [[Jeremy Irons]] * [[Max Irons]] * [[Michael Ironside]] * [[Henry Irving]] <!-- * [[Boris Isaković]] --> <!-- * [[Merima Isaković]] --> * [[Oscar Isaac]] * [[Victor Z. Isaac]] * [[Jason Isaacs]] * [[Maiha Ishimura]] * [[Marcel Iures]] <!-- * [[Željko Ivanek]] --> <!-- * [[Dejan Ivanić]] --> * [[Mark Ivanir]] <!-- * [[Nina Ivanišin]] --> <!-- * [[Nives Ivanković]] --> <!-- * [[Ivan Ivanov]] --> <!-- * [[Olga Ivanović]] --> <!-- * [[Srđan Ivanović]] --> <!-- * [[Ilija Ivezić]] --> <!-- * [[Lepomir Ivković]] --> * [[Aras Bulut İynemli]] * [[Stoyan Izenev]] ---- == J == * [[LL Cool J]] * [[Manny Jacinto]] * [[Hugh Jackman]] * [[Andrew Jackson]] * [[Korey Jackson]] * [[Joshua Jackson]] * [[Marc Evan Jackson]] * [[Paris Jackson]] * [[Philip Jackson]] * [[Samuel L. Jackson]] * [[Sasha Jackson]] * [[Derek Jacobi]] * [[Irène Jacob]] * [[Lenny Jacobson]] * [[Ulla Jacobsson]] * [[Dale Jacoby]] * [[Hattie Jacques]] * [[Claude Jade]] * [[Sam Jaeger]] * [[Sam Jaffe]] * [[Sakina Jaffrey]] <!-- * [[Vladimir Jagarić]] --> * [[Dean Jagger]] * [[Mick Jagger]] <!-- * [[Ivan Jagodić]] --> * [[Gabriel Flores Jair]] <!-- * [[Dušan Jakšić]] --> <!-- * [[Ivo Jakšić]] --> <!-- * [[Ljiljana Jakšić]] --> <!-- * [[Marija Jakšić]] --> <!-- * [[Bogdan Jakuš]] --> * [[Bill James]] * [[Brian d'Arcy James]] * [[Christian James]] * [[Clifton James]] * [[Danny James]] * [[Lennie James]] * [[Lily James]] * [[Steve James]] <!-- * [[Jenna Jameson]] --> * [[Mark Jameson]] <!-- * [[Tony Jameson]] --> * [[Thomas Jane]] <!-- * [[Darko Janeš]] --> <!-- * [[Hwang Jang-lee]] --> <!-- * [[Nemanja Janičić]] --> * [[Allison Janney]] * [[Emil Jannings]] <!-- * [[Dušan Janićijević]] --> * [[Jovan Janićijević Burduš]] <!-- * [[Ksenija Janićijević]] --> <!-- * [[Sima Janićijević]] --> <!-- * [[Davor Janjić]] --> <!-- * [[Marko Janketić]] --> * [[Mihailo Janketić|Mihajlo Janketić]] <!-- * [[Branko Janković]] --> <!-- * [[Domagoj Janković]] --> <!-- * [[Ljiljana Janković]] --> <!-- * [[Ljiljana "Miška" Janković]] --> <!-- * [[Nina Janković]] <!-- * [[Rastko Janković]] --> * [[Famke Janssen]] * [[Allison Janney]] * [[Hilary Jardine]] * [[John Jarratt]] * [[Paul Jarrett]] * [[Phillip Jarrett]] * [[David Jason]] * [[Kieron Jecchinis]] * [[Sylvia Jefferies]] <!-- * [[Danina Jeftić]] --> * [[Zsombor Jéger]] <!-- * [[Ljubo Jelčić]] --> <!-- * [[Zdenko Jelčić]] --> <!-- * [[Mladen Jeličić]] --> <!-- * [[Milan Jelić]] --> <!-- * [[Nikolina Đorđević Jelisavac]] --> <!-- * [[Jovan Jelisavčić]] --> <!-- * [[Đorđe Jelisić]] --> * [[Noam Jenkins]] * [[Richard Jenkins]] * [[Todd Jensen]] * [[Roy Jenson]] * [[Lucy Jenner]] * [[Will Jennings]] * [[Ken Jeong]] <!-- * [[Marko Jeremić]] --> <!-- * [[Ron Jeremy]] --> <!-- * [[Branislav Ciga Jerinić]] --> <!-- * [[Branko Jerinić]] --> <!-- * [[Pavle Jerinić]] --> <!-- * [[Slavka Jerinić]] --> * [[Michael Jeter]] * [[Joan Jett]] <!-- * [[Tara Jevrosimović]] --> <!-- * [[Goran Jevtić]] --> <!-- * [[Mihailo Jevtić]] --> <!-- * [[Ivan Jevtović]] --> <!-- * [[Jakov Jevtović]] --> <!-- * [[Vladimir Jevtović]] --> * [[Nenad Jezdić]] <!-- * [[Olivera Ježina]] --> * [[Jihae]] * [[Jun Ji-hyun]] * [[Carla Jimenez]] <!-- * [[Iskra Jirsak]] --> * [[Marlène Jobert]] * [[Maz Jobrani]] * [[Olaf Johannessen]] * [[Nils Johannisson]] * [[Paul Johansson]] * [[Scarlett Johansson]] * [[Elton John]] * [[Olivia Newton-John]] * [[Aaron Taylor-Johnson]] * [[Amy Jo Johnson]] * [[Arch Johnson]] * [[Ben Johnson]] * [[Beverly Johnson]] * [[Bryce Johnson]] * [[Corey Johnson]] * [[Dakota Johnson]] * [[Don Johnson]] * [[Dwayne Johnson]] * [[Geordie Johnson]] * [[Greg Johnson]] * [[Jake Johnson]] * [[Kendra C. Johnson]] * [[Kenny Johnson]] * [[Lia Marie Johnson]] * [[Pat E. Johnson]] * [[P.J. Johnson]] * [[Rian Johnson]] * [[Hank Johnston]] * [[Kristen Johnston]] * [[Zachary Johnson]] <!-- * [[Goran Jokić]] --> <!-- * [[Mirjana Joković]] --> <!-- * [[Radojko Joksić]] --> <!-- * [[Saša Joksimović]] --> * [[Angelina Jolie]] * [[Adrien Jolivet]] * [[Al Jolson]] * [[Kristoffer Joner]] * [[Angus T. Jones]] * [[Catherine Zeta-Jones]] * [[Cherry Jones]] * [[Dean Jones]] * [[Felicity Jones]] * [[Finn Jones]] * [[Gemma Jones]] * [[Grace Jones]] * [[James Earl Jones]] * [[January Jones]] * [[Jennifer Jones]] * [[Julian Lewis Jones]] * [[Leslie Jones]] * [[Maggie Elizabeth Jones]] * [[Mary-Charles Jones]] * [[Michael Jones]] * [[Rashida Jones]] * [[Rebecca Jones]] * [[Rupert Penry-Jones]] * [[Steve Jones]] * [[Tommy Lee Jones]] * [[Vinnie Jones]] * [[Jaclyn Jonet]] * [[Ulrika Jonsson]] * [[Alexis Jordan]] * [[Jeremy Jordan]] * [[Michael B. Jordan]] * [[Victor Jory]] * [[Jackie Joseph]] * [[Kathryn Joosten]] <!-- * [[Ana Jovanović]] --> <!-- * [[Andrija Jovanović]] --> <!-- * [[Anđela Jovanović]] --> <!-- * [[Asja Jovanović]] --> <!-- * [[Borivoje Jovanović]] --> * [[Dragan Jovanović]] <!-- * [[Dubravko Jovanović]] --> <!-- * [[Gavrilo Jovanović]] --> <!-- * [[Ivana Jovanović]] --> <!-- * [[Kristina Jovanović]] --> <!-- * [[Ksenija Jovanović]] --> <!-- * [[Ljiljana Jovanović]] --> <!-- * [[Ljubiša Jovanović]] --> <!-- * [[Nikola Jovanović]] --> <!-- * [[Srđan Jovanović]] --> <!-- * [[Toša Jovanović]] --> <!-- * [[Vuk Jovanović]] --> <!-- * [[Zorica Jovanović]] --> <!-- * [[Meto Jovanovski]] --> <!-- * [[Uroš Jovčić]] --> <!-- * [[Gordana Jovetić]] --> <!-- * [[Jelena Jovičić]] --> <!-- * [[Anamarija Jović]] --> <!-- * [[Ivan Jović]] --> <!-- * [[Ljubica Jović]] --> <!-- * [[Rastislav Jović]] --> <!-- * [[Sanja Jovićević]] --> * [[Mila Jovović]] * [[Anya Taylor-Joy]] * [[Hélène Joy]] * [[Leanne Joyce]] <!-- * [[Robert Jozinović]] --> * [[Antonia San Juan]] * [[Ashley Judd]] * [[Christopher Judge]] <!-- * [[Ivona Juka]] --> <!-- * [[Slavica Jukić]] --> * [[Danny John-Jules]] * [[Raul Julia]] * [[Katy Jurado]] * [[Rocío Jurado]] <!-- * [[Marko Juraga]] --> <!-- * [[Slavko Juraga]] --> <!-- * [[Franjo Jurčec]] --> <!-- * [[Vini Jurčić]] --> * [[Filip Juričić]] <!-- * [[Luka Juričić]] --> <!-- * [[Pero Juričić]] --> <!-- * [[Mijo Jurišić]] --> ---- == K == * [[Jane Kaczmarek]] <!-- * [[Matija Kačan]] --> <!-- * [[Erol Kadić]] --> * [[Rialda Kadrić]] * [[Madeline Kahn]] <!-- * [[Lucija Helena Kajić]] --> * [[İlker Kaleli]] * [[Patricia Kalember]] <!-- * [[Dušan Kaličanin]] --> <!-- * [[Jagoda Kaloper]] --> * [[Daniel Kaluuya]] * [[Mindy Kaling]] * [[Stanley Kamel]] * [[Elena Kampouris]] * [[Hiro Kanagawa]] * [[Sean Kanan]] * [[Kiri Te Kanawa]] <!-- * [[Borivoje Kandić]] --> <!-- * [[Miloš Kandić]] --> * [[Christian Kane]] * [[Sung Kang]] * [[John Kapelos]] <!-- * [[Stefan Kapičić]] --> <!-- * [[Amra Kapidžić]] --> <!-- * [[Milorad Kapor]] --> <!-- * [[Vjenceslav Kapural]] --> * [[Gizem Karaca]] * [[Milutin Karadžić|Milutin Mima Karadžić]] <!-- * [[Edita Karađole]] --> <!-- * [[Zoran Karajić]] --> <!-- * [[Nenad Janković|Nele Karajlić]] --> * [[Burcu Karakaya]] * [[Cansu Melis Karakuş]] * [[Meglena Karalambova]] * [[Marija Karan]] * [[Mirjana Karanović]] <!-- * [[Srđan Karanović]] --> * [[Tolga Karel]] * [[James Karen]] * [[Sarah Karges]] <!-- * [[Ana Karić]] --> * [[Andy Karl]] * [[John Karlen]] * [[Miriam Karlin]] * [[Boris Karloff]] * [[Fred Karno]] * [[Erin Karpluk]] * [[Peter Karsten]] * [[Vincent Kartheiser]] * [[Tomomi Kasai]] <!-- * [[Željko Kasap]] --> * [[Daniel Kash]] * [[Anna Kashfi]] <!-- * [[Nikola Kastner]] --> <!-- * [[Moamer Kasumović]] --> * [[Anna Katarina]] <!-- * [[Olivera Katarina]] --> * [[Reda Kateb]] * [[Branka Katić]] <!-- * [[Maja Katić]] --> * [[Stana Katić]] * [[Nicky Katt]] * [[Chris Kattan]] * [[Ferit Kaya]] * [[Kıvılcım Kaya]] * [[Danny Kaye]] * [[Gorden Kaye]] * [[Ivan Kaye]] * [[Lainie Kazan]] * [[Edmund Kean]] * [[Jane Kean]] * [[Buster Keaton]] * [[Diane Keaton]] * [[Michael Keaton]] * [[Ele Keats]] * [[Arielle Kebbel]] * [[Toby Kebbell]] <!-- * [[Tatjana Kecman]] --> * [[Hrvoje Kečkeš]] * [[Stacy Keibler]] * [[Harvey Keitel]] * [[Helen Keller]] <!-- * [[Marta Keler]] --> * [[Mark Keller]] * [[Nathalie Kelley]] * [[Sheila Kelley]] * [[David Kelly]] * [[David Patrick Kelly]] * [[Gene Kelly]] * [[Grace Kelly]] * [[Jean Louisa Kelly]] * [[Jim Kelly]] * [[Michael Kelly]] * [[Minka Kelly]] * [[Moira Kelly]] * [[Patsy Kelly]] * [[Fanny Kemble]] * [[Ellie Kemper]] * [[Rachel Kempson]] * [[Anna Kendrick]] * [[Irene Keng]] * [[Arnold Kent]] * [[Emma Kenney]] * [[Arthur Kennedy]] * [[George Kennedy]] * [[Mimi Kennedy]] * [[Page Kennedy]] * [[Tom Kenny]] * [[Riley Keough]] <!-- * [[Jan Kerekeš]] --> * [[Ljubomir Kerekeš]] <!-- * [[Vlado Kerošević]] --> * [[Larry Kert]] * [[Berna Keskin]] * [[Jack Kesy]] * [[Eric Keenleyside]] * [[Matt Keeslar]] * [[Keegan-Michael Key]] * [[Evelyn Keyes]] * [[Konstantin Khabensky]] * [[Mahira Khan]] * [[Shahrukh Khan]] * [[Farida Khelfa]] * [[Reem Kherici]] <!-- * [[Gordan Kičić]] --> * [[Nicole Kidman]] * [[Margot Kidder]] * [[Udo Kier]] * [[Rya Kihlstedt]] * [[Rinko Kikuchi]] * [[Marit Velle Kile]] * [[Cem Kılıç]] * [[Val Kilmer]] * [[Kevin Kilner]] * [[Patrick Kilpatrick]] * [[Gail Kim]] * [[Lim Kim]] <!-- * [[Tai Chung Kim]] --> * [[Charles Kimbrough]] * [[Jimmy Kimmel]] * [[Tamás Szabó Kimmel]] * [[Richard Kind]] * [[Aja Naomi King]] * [[Dennis King]] * [[Candice King]] * [[Regina King]] * [[Ben Kingsley]] * [[Dylan Kingwell]] * [[Kathleen Kinmont]] * [[Angela Kinsey]] <!-- * [[Klaus Kinski]] --> * [[Nastassja Kinski]] * [[Joel Kinnaman]] * [[Emily Kinney]] * [[Taylor Kinney]] * [[Malachi Kirby]] * [[Vanessa Kirby]] * [[Vladimiros Kiriakidis]] * [[Vendela Kirsebom]] <!-- * [[Asja Kisić]] --> * [[Venzislav Kisior]] <!-- * [[Monika Kiš]] --> <!-- * [[Enes Kišević]] --> * [[Keiko Kitagawa]] * [[Takeshi Kitano]] * [[Jonathan Kite]] * [[Taylor Kitsch]] * [[Emre Kıvılcım]] <!-- * [[Franka Klarić]] --> <!-- * [[Ljubinka Klarić]] --> <!-- * [[Nada Klašterka]] --> * [[Bex Taylor-Klaus]] * [[Martin Klebba]] * [[Jacqueline Klein]] * [[Goran D. Kleut]] * [[Kevin Kline]] <!-- * [[Hrvoje Klobučar]] --> * [[Jack Klugman]] * [[Kevin Knapman]] * [[Hildegard Knef]] * [[Robert Knepper]] <!-- * [[Matko Knešaurek]] --> <!-- * [[Daria Knez]] --> <!-- * [[Slaven Knezović]] --> <!-- * [[Vlasta Knezović]] --> <!-- * [[Branka Knežević]] --> <!-- * [[Ivana Knežević]] --> <!-- * [[Slavica Knežević]] --> * [[Gladys Knight]] * [[Jules Knight]] * [[Wayne Knight]] * [[Keira Knightley]] * [[Beyoncé Knowles]] * [[Al-Jaleel Knox]] * [[Elyse Knox]] * [[Sinem Kobal]] * [[Ruth Kobart]] <!-- * [[Marija Kobić]] --> * [[Tomasz Kocinski]] <!-- * [[Nela Kocsis]] --> <!-- * [[Oja Kodar]] --> * [[Janice Koh]] <!-- * [[Marija Kohn]] --> <!-- * [[Uglješa Kojadinović]] --> * [[Nikola Kojo]] <!-- * [[Petar Kokinović]] --> <!-- * [[Sonja Kolačarić]] --> <!-- * [[Irena Kolesar]] --> <!-- * [[Ivan Kolesnikov]] --> * [[Sergei Kolesnikov]] * [[Yuri Kolokolnikov]] <!-- * [[Marina Koljubajeva]] --> * [[Boris Komnenić]] <!-- * [[Adam Končić]] --> <!-- * [[Tijana Kondić]] --> * [[Kim Kondrashoff]] * [[Anthony Konechny]] <!-- * [[Željko Königsknecht]] --> <!-- * [[Ljiljana Kontić]] --> * [[Yağız Can Konyalı]] * [[Bernie Kopell]] * [[Gün Koper]] * [[Michael Kopsa]] * [[Bergüzar Korel]] * [[Svend Kornbeck]] * [[Alix Koromzay]] <!-- * [[Danijel Korša]] --> <!-- * [[Katarina Korša]] --> <!-- * [[Andreja Koršić]] --> <!-- * [[Sylva Koscina]] --> * [[Nepomucena Kostecka]] <!-- * [[Angella Kostić]] --> <!-- * [[Mihajlo Kostić Pljaka]] --> * [[Vuk Kostić]] * [[George Kosturos]] <!-- * [[Sho Kosugi]] --> * [[Jack Kosslyn]] <!-- * [[Božidar Košćak]] --> * [[Elias Koteas]] * [[Marika Kotopouli]] * [[Hector Kotsifakis]] * [[Yaphet Kotto]] * [[Tom Kouchalakos]] * [[Ernie Kovacs]] <!-- * [[Igor Kovač]] --> <!-- * [[Mario Kovač]] --> <!-- * [[Anica Kovačević]] --> <!-- * [[Bojana Kovačević]] --> <!-- * [[Dejan Kovačević]] --> * [[Kalina Kovačević]] <!-- * [[Ranko Kovačević]] --> <!-- * [[Sonja Kovačević]] --> <!-- * [[Vladimir Kovačević]] --> * [[Martin Kove]] <!-- * [[Ljubica Ković]] --> <!-- * [[Dubravka Kovjanić]] --> * [[Christian Koza]] <!-- * [[Jadranka Krajina]] --> * [[Jane Krakowski]] <!-- * [[Jagoda Kralj]] --> * [[Petar Kralj]] <!-- * [[Petra Kraljev]] --> <!-- * [[Iva Kraljević]] --> * [[Clare Kramer]] * [[Jana Kramer]] * [[Karsten Kramer]] * [[John Krasinski]] * [[Michele Krasnoo]] * [[Brian Krause]] <!-- * [[Miljana Kravić]] --> * [[Zoë Kravitz]] <!-- * [[Tamara Krcunović]] --> <!-- * [[Miodrag Krčmarik]] --> <!-- * [[Kristina Krepela]] --> * [[Magnus Krepper]] * [[Nathan Kress]] * [[Thomas Kretschmann]] * [[Kristin Kreuk]] * [[Charlbi Dean Kriek]] * [[Kamel Krifia]] * [[Alice Krige]] * [[Kris Kristofferson]] <!-- * [[Elmir Krivalić]] --> <!-- * [[Bojan Krivokapić]] --> * [[Miodrag Krivokapić]] <!-- * [[Vojo Krivokapić]] --> <!-- * [[Filip Križan]] --> <!-- * [[Bela Krleža]] <!-- * [[Steva Krnjajić]] --> * [[Doutzen Kroes]] <!-- * [[Petra Krolo]] --> * [[Nick Kroll]] * [[Chad Krowchuk]] <!-- * [[Slavica Krsmanović]] --> <!-- * [[Ljiljana Krstić]] --> <!-- * [[Miloš Krstović]] --> * [[Miodrag Krstović]] <!-- * [[Zdravka Krstulović]] --> * [[Diane Kruger]] * [[Otto Kruger]] * [[Sonia Kruger]] <!-- * [[Mateja Kruhak]] --> * [[Sarah Kryszak]] * [[Simay Küçük]] * [[Hazal Filiz Küçükköse]] * [[Lenn Kudrjawizki]] * [[Lera Kudryavtseva]] * [[Lisa Kudrow]] <!-- * [[Dražen Kühn]] --> <!-- * [[Elizabeta Kukić]] --> <!-- * [[Rudolf Kukić]] --> <!-- * [[Doris Šarić-Kukuljica]] --> <!-- * [[Đorđe Kukuljica]] --> * [[Maria Kulle]] * [[Akshay Kumar]] * [[Babbal Kumar]] <!-- * [[Jagoda Kumrić]] --> <!-- * [[Lujo Kunčević]] --> <!-- * [[Nebojša Kundačina]] --> * [[Grace Lynn Kung]] * [[Mila Kunis]] * [[Aline Küppenheim]] <!-- * [[Robert Kurbaša]] --> <!-- * [[Nataliya Kurdyubova]] --> <!-- * [[Mirvad Kurić]] --> * [[Chiaki Kuriyama]] * [[Tom Kurlander]] * [[Emily Kuroda]] <!-- * [[Miran Kurspahić]] --> <!-- * [[Almir Kurt]] --> <!-- * [[Belma Lizde-Kurt]] --> <!-- * [[Ena Kurtalić]] --> * [[Caner Kurtaran]] <!-- * [[Petra Kurtela]] --> <!-- * [[Milan Kuruzović]] --> <!-- * [[Tomo Kuruzović]] --> <!-- * [[Nikša Kušelj]] --> * [[Ashton Kutcher]] * [[Shiori Kutsuna]] * [[Yeliz Kuvancı]] * [[Kagiso Kuypers]] <!-- * [[Andrija Kuzmanović]] --> <!-- * [[Bogdan Kuzmanović]] --> <!-- * [[Ana Kvrgić]] --> * [[Ryan Kwanten]] ---- == L == * [[Shia LaBeouf]] * [[Caterina Sylos Labini]] <!-- * [[Slavko Labović]] --> * [[Matthew Labyorteaux]] * [[Thiago Lacerda]] * [[Kevin Lacz]] * [[Eric Ladin]] * [[Diane Ladd]] * [[James Lafferty]] * [[Art LaFleur]] * [[Christine Lahti]] * [[Sarah Laine]] * [[Don Lake]] * [[Ricki Lake]] * [[Veronica Lake]] * [[Dragan Laković]] * [[Predrag Laković|Predrag Pepi Laković]] * [[Padma Lakshmi]] * [[Vijay Lama]] * [[Hedy Lamarr]] <!-- * [[Lorenzo Lamas]] --> <!-- * [[Dolores Lambaša]] --> * [[Christopher Lambert]] * [[Paul Lambert]] <!-- * Ivana Lalicki --> * [[Katherine LaNasa]] * [[Burt Lancaster]] * [[Amy Landecker]] * [[Sonny Landham]] * [[Ali Landry]] * [[Diane Lane]] * [[Jackie Lane]] * [[Nathan Lane]] * [[Artie Lange]] * [[Hope Lange]] * [[Jessica Lange]] * [[Renate Langer]] <!-- * [[Sanda Langerholz]] --> * [[Katherine Langford]] <!-- * [[Srna Lango]] --> * [[Angela Lansbury]] * [[John Lantz]] * [[Anthony LaPaglia]] * [[Gina La Piana]] <!-- * [[Mihailo Laptošević]] --> * [[John Larch]] * [[Brice Larrieu]] * [[Ali Larter]] * [[Brandon Larracuente]] * [[Frano Lasić]] <!-- * [[Ljiljana Lasić]] --> <!-- * [[Sven Lasta]] --> * [[Dick Latessa]] * [[Queen Latifah]] * [[Jacob Latimore]] <!-- * [[Slobodanka Latinović]] --> * [[Zoltán Latinovits]] * [[Chloe Rose Lattanzi]] * [[Constance Lau]] * [[Charles Laughton]] * [[Stan Laurel]] * [[Tammy Lauren]] <!-- * [[Mélanie Laurent]] --> * [[Hugh Laurie]] * [[Piper Laurie]] * [[Vickie Bak Laursen]] * [[Žarko Laušević]] * [[Inbar Lavi]] * [[Jude Law]] * [[Katrina Law]] * [[Peter Lawford]] * [[Carol Lawrence]] * [[Florence Lawrence]] * [[Jennifer Lawrence]] * [[Martin Lawrence]] * [[Sharon Lawrence]] * [[Josh Lawson]] * [[Claude Laydu]] * [[Justin Lazard]] <!-- * [[Mina Lazarević]] --> * [[George Lazenby]] <!-- * [[Aleksandar Lazić]] --> <!-- * [[Anita Lazić]] --> * [[Danilo Lazović]] <!-- * [[Tihana Lazović]] --> * [[Nicholas Lea]] * [[Cloris Leachman]] * [[Sharon Leal]] * [[Zarah Leander]] * [[Walter Learning]] * [[Denis Leary]] * [[Jean-Pierre Léaud]] <!-- * [[Oleg Lebedev]] --> * [[Roger Lebel]] * [[Jules LeBlanc]] * [[Matt LeBlanc]] * [[Kelly LeBrock]] * [[Branislav Lečić]] * [[Heath Ledger]] * [[Francis Lederer]] * [[Virginie Ledoyen]] * [[Brandon Lee]] * [[Bruce Lee]] * [[Christopher Lee]] * [[Jason Lee]] * [[Ki Hong Lee]] * [[Michelle Lee]] * [[Peggy Lee]] * [[Sheryl Lee]] * [[Spike Lee]] * [[Stan Lee]] * [[Sung Hi Lee]] * [[Tommy Lee]] * [[Will Yun Lee]] * [[Dan Leegant]] * [[Jane Leeves]] * [[Daniele Legler]] * [[Mirtha Legrand]] * [[Silvia Legrand]] * [[James LeGros]] * [[Fredric Lehne]] * [[John Lehne]] * [[Chyler Leigh]] * [[Janet Leigh]] * [[Vivien Leigh]] * [[Laura Leighton]] * [[Margaret Leighton]] * [[Seabourn Legend]] * [[John Leguizamo]] * [[Henry Lehrman]] <!-- * [[Dubravka Lelas]] --> * [[Claude Lelouch]] <!-- * [[Vinko Leljak]] --> * [[Jack Lemmon]] * [[Jorge Lendeborg Jr.]] * [[Kaloyan Lenkov]] * [[Noémie Lenoir]] * [[Lydia Lenosi]] * [[Adriane Lenox]] * [[Steve Lenz]] * [[Harry Lennix]] * [[Doug Lennox]] * [[Bethany Joy Lenz]] * [[Kay Lenz]] * [[Queenie Leonard]] * [[Sylvie Léonard]] * [[Sunny Leone]] * [[Téa Leoni]] * [[Richard LeParmentier]] <!-- * [[Zvonko Lepetić]] --> <!-- * [[Boris Ler]] --> * [[Sergio Lerer]] * [[Logan Lerman]] * [[Michael Lerner]] * [[Ken LeRoy]] * [[Nan Leslie]] * [[Rose Leslie]] * [[Len Lesser]] <!-- * [[Marinko Leš]] --> <!-- * [[Miroljub Lešo]] --> * [[Jared Leto]] * [[Dennis Letts]] * [[Ken Leung]] * [[Bernhard Leute]] <!-- * [[Rozalija Levai]] --> <!-- * [[Otokar Levaj]] --> * [[Yoav Levi]] * [[Adam Levine]] * [[Anna Levine]] * [[Samm Levine]] * [[Ted Levine]] * [[Eugene Levy]] * [[Grecia Levy]] * [[William Levy]] * [[Anthony Lewis]] * [[Ben Lewis]] * [[Emmanuel Lewis]] * [[Geoffrey Lewis]] * [[Damian Lewis]] * [[Daniel Day-Lewis]] * [[Jazsmin Lewis]] <!-- * [[Jenny Lewis]] --> * [[Jerry Lewis]] * [[Juliette Lewis]] * [[Marlon Lewis]] * [[Matthew Lewis]] * [[Jet Li]] * [[Landon Liboiron]] <!-- * [[Jovan Ličina]] --> * [[Chuck Liddell]] * [[Rebecca Liddiard]] * [[Amelia Lily]] * [[Morgan Lily]] * [[Roger Lim]] * [[Floriana Lima]] * [[Ludi Lin]] * [[Abbey Lincoln]] * [[Andrew Lincoln]] * [[Cipe Lincovsky]] * [[Emily Alyn Lind]] * [[Natalie Alyn Lind]] * [[Betty Linde]] * [[Max Linder]] * [[Thure Lindhardt]] * [[Delroy Lindo]] * [[Margaret Lindsay]] * [[Gene Lindsey]] * [[Rosaleen Linehan]] * [[Bai Ling]] * [[Hamish Linklater]] * [[Mackenzie Lintz]] * [[Alex D. Linz]] * [[Laura Linney]] * [[Ray Liotta]] <!-- * [[Kent Lipham]] --> <!-- * [[Tomislav Lipljin]] --> * [[Peggy Lipton]] * [[Saúl Lisazo]] * [[Joe Lisi]] * [[Virna Lisi]] <!-- * [[Ljudmila Lisina]] --> * [[Natalie Lisinska]] <!-- * [[Vinko Lisjak]] --> * [[Cleavon Little]] * [[Leighanne Littrell]] * [[John Lithgow]] * [[Lucy Liu]] * [[Nastia Liukin]] <!-- * [[Nada Gačešić-Livaković]] --> * [[Blake Lively]] * [[Robyn Lively]] <!-- * [[Alen Liverić]] --> <!-- * [[Edvin Liverić]] --> * [[Carolina Lizarazo]] * [[Desmond Llewelyn]] * [[Robert Llewellyn]] * [[Christopher Lloyd]] * [[Harold Lloyd]] * [[Amy Locane]] * [[Miley Locke]] * [[Heather Locklear]] * [[Harold Lockwood]] * [[Margaret Lockwood]] * [[Samantha Lockwood]] * [[Phyllis Logan]] * [[Robert Loggia]] * [[Lindsay Lohan]] * [[Alison Lohman]] * [[Jimmy Jean Lois]] * [[Victoria Loke]] * [[Kristanna Loken]] * [[Gina Lollobrigida]] * [[Herbert Lom]] * [[Montserrat Lombard]] <!-- * [[Beba Lončar]] --> <!-- * [[Damir Lončar]] --> <!-- * [[Sandra Lončarić]] --> * [[Tom London]] * [[Justin Long]] * [[Kathy Long]] * [[Nia Long]] * [[Richard Long]] * [[Shelley Long]] <!-- * [[Malisa Longo]] --> * [[Eva Longoria]] * [[Keiynan Lonsdale]] <!-- * [[Tonko Lonza]] --> <!-- * [[Jelena Lopatić]] --> * [[Gerry Lopez]] * [[Jennifer Lopez]] * [[Mario Lopez]] * [[Ubaldo Lo Presti]] <!-- * [[Rebecca Lord]] --> * [[Traci Lords]] * [[Sophia Loren]] <!-- * [[Traci Lords]] --> * [[Judd Lormand]] * [[Marion Lorne]] <!-- * [[Otar Lortkipanidze]] --> * [[Albert Lortzing]] * [[Peter Lorre]] <!-- * [[Alexander Lou]] --> * [[Dorothy Loudon]] * [[Lori Loughlin]] * [[John Louie]] * [[Jimmy Jean Louis]] * [[Tina Louise]] * [[Demi Lovato]] <!-- * [[Linda Lovelace]] --> * [[Davide Lo Verde]] * [[Ophelia Lovibond]] <!-- * [[Karmen Sunčana Lovrić]] --> <!-- * [[Marijan Lovrić]] --> * [[Jack Lowden]] * [[David Lowe]] * [[Rob Lowe]] * [[Elina Löwensohn]] * [[Katie Lowes]] * [[Jessica Lowndes]] * [[Carlos Lozano]] * [[Lisa Lu]] * [[Shijia Lü]] * [[Ernst Lubitsch]] <!-- * [[Shelley Lubben]] --> * [[Isabel Lucas]] * [[Thad Luckinbill]] <!-- * [[Nataša Lučanin]] --> * [[Leon Lučev]] <!-- * [[Romina Vitasović Lučić]] --> * [[Alexander Ludwig]] * [[Camilla Luddington]] * [[Lorna Luft]] * [[Bela Lugosi]] * [[Keye Luke]] <!-- * [[Milka Lukić]] --> <!-- * [[Suzana Lukić]] --> * [[Adrian Lukis]] <!-- * [[Tatjana Lukjanova]] --> * [[Anointing Lukola]] * [[Carl Lumbly]] * [[Joanna Lumley]] * [[Richard Lumsden]] * [[Diego Luna]] * [[Victoria Luna]] * [[Jordan Lund]] * [[Jayden Lund]] * [[Dolph Lundgren]] * [[Henrik Lundström]] * [[Jamie Luner]] * [[Cherie Lunghi]] <!-- * [[Petar Lupa]] --> * [[John Lurie]] * [[Rod Lurie]] * [[Billy Lush]] * [[Jing Lusi]] <!-- * [[Dejan Lutkić]] --> * [[Amy da Luz]] * [[Desi Lydic]] * [[David Lyons]] * [[David Lynch]] * [[Evanna Lynch]] * [[Jane Lynch]] * [[Kelly Lynch]] * [[Richard Lynch]] * [[Nicholas Lyndhurst]] * [[Martin Lynes]] * [[Melanie Lynskey]] <!-- * [[Ginger Lynn]] --> * [[Natasha Lyonne]] * [[MC Lyte]] ---- == LJ == * [[Dragoljub Ljubičić]] <!-- * [[Slobodan Ljubičić]] --> <!-- * [[Nebojša Ljubišić]] --> <!-- * [[Danko Ljuština]] --> ---- == M == * [[Benu Mabhena]] * [[Bernie Mac]] <!-- * [[Nada Macanković]] --> * [[Marc Macaulay]] * [[Cara Duff-MacCormick]] * [[Ian MacDonald]] * [[Jeanette MacDonald]] * [[Elizabeth Macey]] * [[Henryk Machalica]] * [[Ali MacGraw]] * [[Katherine MacGregor]] * [[Millie Mackintosh]] * [[Fawna MacLaren]] * [[Patrick Macnee]] <!-- * [[Ralph Macchio]] --> * [[Aldo Maccione]] <!-- * [[Robert Madrid]] --> * [[Richard Madden]] * [[Andie MacDowell]] * [[Angus MacFadyen]] * [[Gabriel Macht]] * [[Tammy MacIntosh]] * [[Allison Mack]] * [[Phillip MacKenzie]] * [[Steven Mackintosh]] * [[Kyle MacLachlan]] * [[Shirley MacLaine]] * [[Norma MacMillan]] * [[Peter MacNeill]] * [[Peter MacNicol]] * [[Beatrice Macola]] * [[Elle Macpherson]] * [[Ashley Madekwe]] * [[Richard Madden]] * [[Madonna]] * [[Michael Madsen]] * [[Virginia Madsen]] <!-- * [[Zlatko Madunić]] --> <!-- * [[Marinko Madžgalj]] --> * [[Roma Maffia]] * [[Honorato Magaloni]] * [[Francis Magee]] * [[Patrick Magee]] * [[Rusty Magee]] * [[Anna Magnani]] * [[Tova Magnusson]] <!-- * [[Ivan Magud]] --> * [[Jeremy Maguire]] * [[Tobey Maguire]] * [[Santos Maggi]] * [[Frank Maharajh]] * [[George Maharis]] * [[Bruce Mahler]] * [[John Mahoney]] * [[Jacqueline Maillan]] * [[Valérie Mairesse]] <!-- * [[Šiško Horvat Majcan]] --> <!-- * [[Marko Majer]] --> <!-- * [[Franjo Majetić]] --> <!-- * [[Edita Majić]] --> * [[Lee Majors]] <!-- * [[Mirjana Majurec]] --> * [[Mako]] <!-- * [[Sergei Makovetsky]] --> * [[Danica Maksimović]] <!-- * [[Dragan Maksimović]] --> <!-- * [[Siniša Maksimović]] --> * [[Patrick Malahide]] <!-- * [[Aleksey Malashkin]] --> * [[Christophe Malavoy]] * [[Karl Malden]] * [[Rami Malek]] * [[Art Malik]] * [[John Malkovich]] * [[Dag Malmberg]] <!-- * [[Vesna Malohodžić]] --> * [[Dorothy Malone]] <!-- * [[Drago Malović]] --> <!-- * [[Goran Malus]] --> * [[Jef Mallory]] * [[Bojana Maljević]] * [[Byron Mann]] * [[Erika Mann]] * [[Leslie Mann]] <!-- * [[Lucia Stefania Glavich Mandarić]] --> <!-- * [[Anastasija "Anja" Mandić]] --> <!-- * [[Anita Mančić]] --> * [[Howie Mandel]] * [[Milorad Mandić|Milorad Mandić Manda]] <!-- * [[Veljko Mandić]] --> <!-- * [[Adam Mandrović]] --> * [[Nick Mandryk]] * [[Costas Mandylor]] * [[Nino Manfredi]] * [[Joe Manganiello]] * [[Silvana Mangano]] * [[Sebastian Maniscalco]] * [[Miki Manojlović]] <!-- * [[Zorka Manojlović]] --> * [[Blu Mankuma]] <!-- * [[Paulina Manov]] --> * [[Jayne Mansfield]] * [[Marilyn Manson]] * [[Deborah Mansy]] * [[Joe Mantegna]] * [[Lesley Manville]] * [[Taryn Manning]] * [[Marla Maples]] * [[William Mapother]] * [[Kate Mara]] * [[Jean Marais]] * [[Mirna Maras]] * [[Marcel Marceau]] * [[Sophie Marceau]] * [[Bob March]] * [[Fredric March]] * [[Jane March]] * [[Guy Marchand]] * [[Carmelo Marchetta]] * [[Vanessa Marcil]] * [[Eva Marcille]] * [[James Marcus]] * [[Marcel Maréchal]] * [[Bam Margera]] <!-- * [[Lela Margitić]] --> * [[Cindy Margolis]] * [[Mark Margolis]] * [[Ann-Margret]] * [[Julianna Margulies]] * [[Dulce María]] <!-- * [[Andreja Maričić]] --> <!-- * [[Veljko Maričić]] --> <!-- * [[Divna Marić]] --> <!-- * [[Milan Marić]] --> * [[Eva Marie]] * [[Rose Marie]] * [[Eli Marienthal]] * [[Cheech Marin]] <!-- * [[Sanja Marin]] --> * [[Luca Marinelli]] <!-- * [[Dragan Marinković]] --> <!-- * [[Ksenija Marinković]] --> <!-- * [[Radoslava Marinković]] --> <!-- * [[Veljko Marinković]] --> <!-- * [[Nikša Marinović]] --> <!-- * [[Katarina Marković]] --> <!-- * [[Iva Marjanović]] --> * [[Rade Marjanović]] <!-- * [[Zana Marjanović]] --> * [[Kika Markham]] * [[Meghan Markle]] * [[Elena Markova]] <!-- * [[Ana Marković]] --> <!-- * [[Đorđe Marković]] --> <!-- * [[Miona Marković]] --> <!-- * [[Nataša Marković]] --> * [[Olivera Marković]] * [[Rade Marković]] <!-- * [[Snežana Marković]] --> <!-- * [[Vukašin Marković]] --> <!-- * [[Damir Markovina]] --> * [[Mozhan Marnò]] * [[Mariacristina Marocco]] <!-- * [[Petra Maroja]] --> <!-- * [[Dijana Marojević]] --> <!-- * [[Žan Marolt]] --> <!-- * [[Josip Bobi Marotti]] --> * [[Constantine Maroulis]] * [[Vanessa Marquez]] * [[Kenneth Mars]] * [[James Marsden]] * [[Matthew Marsden]] * [[David Anthony Marshall]] * [[Garry Marshall]] * [[James Marshall]] * [[Niní Marshall]] * [[Paula Marshall]] * [[Natalie Marston]] * [[Liisa Repo-Martell]] <!-- * [[Tomislav Martić]] --> * [[Andrea Martin]] * [[Christy Martin]] * [[Dean Martin]] * [[Kevin Michael Martin]] * [[Madeleine Martin]] * [[Mary Martin]] * [[Ricky Martin]] * [[Steve Martin]] * [[Margo Martindale]] * [[Alessandra Martines]] * [[Adrian Martinez]] * [[Christopher 'War' Martinez]] * [[Elena Martínez]] * [[James Martinez]] * [[Natalie Martinez]] * [[Olivier Martinez]] * [[Anneli Martini]] * [[Max Martini]] <!-- * [[Ante Čedo Martinić]] --> <!-- * [[Miše Martinović]] --> <!-- * [[Perica Martinović]] --> * [[Éva Marton]] <!-- * [[Slobodan Marunović]] --> * [[Elizabeth Marvel]] * [[Lee Marvin]] * [[Groucho Marx]] * [[Chris Marquette]] * [[Ken Marshall]] * [[Rocky Marshall]] * [[Siobhan Marshall]] * [[Christine Marzano]] <!-- * [[Gloria Marziano]] --> * [[Grazi Massafera]] * [[Kaito Masai "Kite"]] * [[Beppe Mascellino]] * [[Ndedi Ma-Sellu "Dedson"]] <!-- * [[Vladimir Mashkov]] --> * [[Giulietta Masina]] * [[Jake Maskall]] * [[Tatiana Maslany]] * [[Scott Maslen]] * [[Lisa Lynn Masters]] * [[Christopher Masterson]] * [[Peter Masterson]] * [[Mercedes Masöhn]] * [[James Mason]] * [[Laurence Mason]] * [[Chiara Mastroianni]] * [[Marcello Mastroianni]] * [[Osa Massen]] * [[Michael Massee]] * [[Raymond Massey]] * [[Joe Massingill]] <!-- * [[Frano Mašković]] --> <!-- * [[Vesna Tominac Matačić]] --> <!-- * [[Stojan Matavulj]] --> * [[Tim Matheson]] * [[Thom Mathews]] * [[Samantha Mathis]] * [[Cameron Mathison]] <!-- * [[Branko Matić]] --> <!-- * [[Dejan Matić]] --> <!-- * [[Živka Matić]] --> <!-- * [[Jadranka Matković]] --> * [[Gaku Matsuda]] * [[Seiko Matsuda]] * [[Yuki Matsuzaki]] * [[Aya Matsuura]] * [[Yahya Abdul-Mateen II]] * [[Sharron Matthews]] * [[Helena Mattsson]] * [[Walter Matthau]] <!-- * [[Vilim Matula]] --> * [[Victor Mature]] * [[Claire Maurier]] * [[Eve Mauro]] * [[Mathilda May]] <!-- * [[Filip Mayer]] --> * [[Mike Mayhall]] * [[Peter Mayhew]] * [[Lesley Maylett]] * [[Tristin Mays]] <!-- * [[Milivoj Popović Mavid]] --> * [[Debi Mazar]] * [[David Mazouz]] * [[Peppino Mazzotta]] * [[Karima McAdams]] * [[Rachel McAdams]] * [[James McAvoy]] * [[Deron McBee]] * [[Jack McBrayer]] * [[Danny McBride]] * [[Melissa McBride]] * [[Simon McBurney]] * [[Frances Lee McCain]] * [[Sydney McCallister]] * [[David McCallum]] * [[Rory McCann]] * [[Brian McCardie]] * [[Andrew McCarthy]] * [[Jenny McCarthy]] * [[Tom McCarthy]] * [[Jesse McCartney]] * [[Constance McCashin]] * [[China Anne McClain]] * [[Tom McCleister]] * [[Leigh McCloskey]] * [[Ryan McCluskey]] * [[Heather McComb]] * [[Matthew McConaughey]] * [[AnnaLynne McCord]] * [[Catherine McCormack]] * [[Mary McCormack]] * [[Merrill McCormick]] * [[Malachy McCourt]] * [[Matt McCoy]] * [[Sandra McCoy]] * [[Joel McCrea]] * [[Helen McCrory]] * [[Marc McClure]] * [[Bob McClurg]] * [[Lisa McCune]] * [[Andy McCutcheon]] * [[Charlie McDermott]] * [[Dylan McDermott]] * [[Erica McDermott]] * [[Da'Vone McDonald]] * [[Garry McDonald]] * [[Peter McDonald]] * [[Blair McDonough]] * [[Neal McDonough]] * [[Mary McDonnell]] * [[Jake McDorman]] * [[Frances McDormand]] * [[Karen McDougal]] * [[Roddy McDowall]] * [[Malcolm McDowell]] * [[Michael McElhatton]] * [[Natascha McElhone]] * [[Dominique McElligott]] * [[Darren McGavin]] * [[Patrick McGaw]] * [[Everett McGill]] * [[John C. McGinley]] * [[Damian McGinty]] * [[Boris McGiver]] * [[Mike McGlone]] * [[Elizabeth McGovern]] * [[Rose McGowan]] * [[Katie Mcgrath]] * [[Tim McGraw]] * [[Ewan McGregor]] * [[Adam McKay]] * [[Don McKay]] * [[Gina McKee]] * [[Lonette McKee]] * [[Danica McKellar]] * [[Ian McKellen]] * [[Kevin McKidd]] * [[Kate McKinnon]] <!-- * [[Kurt McKinney]] --> * [[Brent McLaren]] * [[Allyn Ann McLerie]] * [[Aoife McMahon]] * [[Julian McMahon]] * [[Don McManus]] * [[John McMartin]] * [[Michael McMillian]] <!-- * [[Sam McMurray]] --> * [[Scoot McNairy]] * [[Ames McNamara]] * [[Katherine McNamara]] * [[Jessica McNamee]] * [[Kevin McNulty]] * [[Katharine McPhee]] * [[Andy McQueen]] <!-- * [[Chad McQueen]] --> * [[Steve McQueen]] * [[Frank McRae]] * [[Gerald McRaney]] * [[Peter McRobbie]] * [[Ian McShane]] * [[Sophie McShera]] * [[Graham McTavish]] * [[Janet McTeer]] * [[Eve McVeagh]] * [[Emily Meade]] * [[Colm Meaney]] * [[Anne Meara]] * [[Peter Mechkoff]] * [[Geoff Meed]] <!-- * [[Mirna Medaković]] --> * [[Titina Medeiros]] <!-- * [[Jasmina Medenica]] --> * [[Ofelia Medina]] * [[Patricia Medina]] <!-- * [[Dragoslav Medojević]] --> <!-- * [[Sven Medvešek]] --> <!-- * [[Jasmin Mekić]] --> * [[Ron Melendez]] * [[Cyron Melville]] * [[Jean-Pierre Melville]] * [[Allan Melvin]] * [[James J. Mellon]] <!-- * [[Zinaid Memišević]] --> * [[Ben Mendelsohn]] * [[Eva Mendes]] * [[Jessy Mendiola]] * [[Lady Mendl]] * [[Mauricio Mendoza]] * [[Denis Ménochet]] * [[Maria Menounos]] * [[Irfan Mensur]] * [[Adolphe Menjou]] * [[Tobias Menzies]] * [[Laura Mennell]] * [[Alex Meraz]] * [[Héctor Jaime Mercado]] * [[Mae Mercer]] * [[Michèle Mercier]] * [[Melina Mercouri]] * [[Matt Mercurio]] * [[Burgess Meredith]] * [[Una Merkel]] * [[Melina Merkuri]] * [[Giusi Merli]] <!-- * [[Alma Merunka]] --> * [[Clive Merrison]] <!-- * [[Jelena Mesar]] --> * [[Paul Mescal]] * [[Debra Messing]] <!-- * [[Igor Mešin]] --> <!-- * [[Drago Meštrović]] --> * [[Laurie Metcalf]] * [[Jesse Metcalfe]] * [[Jack Metzger]] * [[Paul Meurisse]] * [[Breckin Meyer]] * [[Dina Meyer]] * [[Jonathan Rhys Meyers]] * [[Seth Meyers]] * [[Rosario Miano]] * [[Jean-Pierre Michaël]] * [[Marc Michel]] * [[Katrine Michelsen]] * [[Milena Miconi]] * [[Kate Micucci]] <!-- * [[Irena Mičijević]] --> <!-- * [[Nadine Mičić]] --> <!-- * [[Dragan Mićalović]] --> <!-- * [[Dragana Mićalović]] --> * [[Sloboda Mićalović]] * [[Dragan Mićanović]] <!-- * [[Marijana Mićić]] --> <!-- * [[Milutin Mićović]] --> * [[Bette Midler]] * [[Thomas Middleditch]] * [[Robert Middleton]] * [[Toshiro Mifune]] <!-- * [[Bogdan Mihailović]] --> <!-- * [[Ivan Mihailović]] --> <!-- * [[Milan Mihailović]] --> <!-- * [[Milica Mihajlović]] --> <!-- * [[Nela Mihailović]] --> <!-- * [[Iva Mihalić]] --> * [[Ivana Mihić]] <!-- * [[Boris Miholjević]] --> <!-- * [[Jelena Miholjević]] --> * [[Dubravka Mijatović]] <!-- * [[Nikola Mijatović]] --> <!-- * [[Irakli Mikava]] --> <!-- * [[Krešimir Mikić]] --> * [[Lars Mikkelsen]] * [[Mads Mikkelsen]] <!-- * [[Marijana Mikulić]] --> <!-- * [[Jelena Ivanišević Paunović "Jelena Mila"|Jelena Mila]] --> <!-- * [[Relja Milanković]] --> * [[Alyssa Milano]] <!-- * [[Sanja Milardović]] --> <!-- * [[Darko Milas]] --> * [[Carmelo Plinio Milazzo]] * [[Oliver Milburn]] <!-- * [[Branislav Ciga Milenković]] --> <!-- * [[Radoslav Milenković]] --> * [[Žika Milenković]] <!-- * [[Biljana Milenović]] --> * [[Joanna Miles]] <!-- * [[Predrag Miletić]] --> <!-- * [[Ratko Miletić]] --> <!-- * [[Srđan Miletić]] --> * [[Eric Millegan]] * [[Penelope Ann Miller]] * [[Ben Miller]] * [[Dick Miller]] * [[Ezra Miller]] * [[Joshua John Miller]] * [[Kenneth Miller]] * [[Lauren Miller]] * [[Marvin Miller]] * [[Penelope Ann Miller]] * [[Sienna Miller]] * [[T. J. Miller]] * [[Wentworth Miller]] * [[Ben Miles]] <!-- * [[Ivana Miličević]] --> <!-- * [[Jana Milić]] --> <!-- * [[Nikola Milić]] --> <!-- * [[Jovan Milićević (glumac)|Jovan Milićević]] --> <!-- * [[Srboljub Milin]] --> * [[James Millican]] * [[Spike Milligan]] * [[Predrag Milinković|Predrag Preža Milinković]] * [[Boris Milivojević]] <!-- * [[Janko Milivojević]] --> * [[Bill Milner]] <!-- * [[Dragiša Milojković]] --> <!-- * [[Dragoljub Gula Milosavljević]] --> <!-- * [[Milan Milosavljević]] --> <!-- * [[Vladislava Vladica Milosavljević]] --> * [[Andrija Milošević]] * [[Miloš Milošević]] <!-- * [[Milutin Milošević]] --> <!-- * [[Zoran Milošević]] --> <!-- * [[Miodrag Milovanov]] --> <!-- * [[Nebojša Milovanović]] --> <!-- * [[Ognjen Milovanović]] --> * [[Milica Milša]] * [[Donna Mills]] * [[Judson Mills]] * [[Stephanie Anne Mills]] * [[John Miljan]] <!-- * [[Zoran Miljković]] --> * [[Stefanos Miltsakakis]] * [[Nicki Minaj]] * [[Tim Minchin]] <!-- * [[Pavle Minčić]] --> * [[Sal Mineo]] * [[Kate Miner]] * [[Rachel Miner]] * [[Liza Minnelli]] <!-- * [[Helena Minić]] --> <!-- * [[Isidora Minić]] --> * [[Dannii Minogue]] * [[Kylie Minogue]] <!-- * [[Stevan Minja]] --> * [[Miou-Miou]] * [[Evan Mirand]] <!-- * [[Milo Miranović]] --> * [[Helen Mirren]] <!-- * [[Voja Mirić]] --> <!-- * [[Boris Mirković]] --> <!-- * [[Mario Mirković]] --> * [[Elyse Mirto]] * [[Yukio Mishima]] * [[Ardit Mishra]] * [[Mistinguett]] * [[Jimi Mistry]] * [[Simone Missick]] <!-- * [[Bogoljub Mitić]] --> <!-- * [[Branka Mitić]] --> <!-- * [[Katarina Mitrović]] --> <!-- * [[Žarko Mitrović]] --> <!-- * [[Tijana Mladenović]] --> <!-- * [[Anja Mit]] --> * [[John Mitchum]] * [[Robert Mitchum]] * [[David Mitchell]] * [[Eddy Mitchell]] * [[Elizabeth Mitchell]] * [[Eric Mitchell]] * [[John Cameron Mitchell]] * [[Kenneth Mitchell]] * [[Laura Mitchell]] * [[Laurie Mitchell]] * [[Maia Mitchell]] * [[Mark Mitchell]] * [[Penelope Mitchell]] * [[Radha Mitchell]] * [[Sasha Mitchell]] * [[Shay Mitchell]] * [[Silas Weir Mitchell]] * [[Thomas Mitchell]] * [[Yvonne Mitchell]] * [[John Mitchum]] * [[Labina Mitevska]] <!-- * [[Branka Mitić]] --> * [[Rhona Mitra]] * [[Yoko Mitsuya]] * [[Cody Midthunder]] * [[Sonoya Mizuno]] * [[Erena Mizusawa]] <!-- * [[Andrea Mladinić]] --> * [[Vedran Mlikota]] <!-- * [[Mario Mlinarić]] --> * [[Matthew Modine]] <!-- * [[Duško Modrinić]] --> * [[Chuku Modu]] * [[Anjli Mohindra]] * [[Sönke Möhring]] <!-- * [[Strahinja Mojić]] --> <!-- * [[Sreten Mokrović]] --> * [[Gretchen Mol]] * [[Alfred Molina]] * [[Al Molinaro]] * [[Melissa Molinaro]] * [[Mercedes Molto]] * [[Richard Moll]] * [[Jordi Mollà]] * [[Ralf Möller]] * [[Jason Momoa]] * [[Taylor Momsen]] * [[Janelle Monáe]] * [[Dominic Monaghan]] * [[Michelle Monaghan]] * [[Pierre Mondy]] * [[Isabela Moner]] * [[Mo'Nique]] * [[Lúcia Moniz]] * [[Bob Monkhouse]] * [[Marilyn Monroe]] * [[Ricardo Montalbán]] * [[Yves Montand]] * [[Jorge Montesi]] * [[María Montez]] * [[Janet Montgomery]] * [[Sara Montiel]] * [[Edgar Morais]] * [[Esai Morales]] * [[Rick Moranis]] * [[Jeanne Moreau]] * [[Camila Morgado]] * [[Frank Morgan]] * [[Harry Morgan]] * [[Jeffrey Dean Morgan]] * [[Kerry Morgan]] * [[Kerry Grace Morgan]] * [[Peter Kelly Morgan]] * [[Tracy Morgan]] * [[Bárbara Mori]] * [[Naoko Mori]] * [[Cathy Moriarty]] <!-- * [[Noriyuki "Pat" Morita]] --> * [[Deniz Irem Morkoç]] * [[David Morse]] * [[Jim Morse]] * [[Robert Morse]] * [[Roger Morlidge]] * [[Glenn Morshower]] * [[Viggo Mortensen]] * [[Emily Mortimer]] * [[Joe Morton]] * [[Barbara Moore]] * [[Carmen Moore]] * [[Chris Moore]] * [[Clark Moore]] * [[Demi Moore]] * [[Graham Moore]] * [[Joel David Moore]] * [[Julianne Moore]] * [[Michael Moore]] * [[Roger Moore]] * [[Shemar Moore]] * [[Toby Leonard Moore]] * [[Gigio Morra]] * [[Geoff Morrell]] * [[Aubrey Morris]] * [[Greg Morris]] * [[Jeff Morris]] * [[Lamorne Morris]] * [[Alanis Morissette]] * [[David Morrissey]] * [[Jennifer Morrison]] * [[Shelley Morrison]] * [[Temuera Morrison]] * [[Camila Morrone]] * [[Cameron Moulène]] * [[Anson Mount]] * [[John Mountford]] * [[Peter Moon]] * [[Barbara Moore]] * [[Carmen Moore]] * [[Chris Moore]] * [[Clark Moore]] * [[Demi Moore]] * [[Graham Moore]] * [[Joel David Moore]] * [[Julianne Moore]] * [[Michael Moore]] * [[Roger Moore]] * [[Shemar Moore]] * [[Toby Leonard Moore]] * [[Garrett Morris]] * [[Phil Morris]] * [[Max Morrow]] * [[Patsy Montana]] * [[Patricia Montero]] * [[Sara Montiel]] * [[Philippe Morier-Genoud]] * [[Jeanne Moreau]] * [[Yolande Moreau]] * [[Harry Morgan]] * [[Michèle Morgan]] * [[Maia Morgenstern]] * [[Cathy Moriarty]] * [[Margaret Morris]] * [[William Moseley]] <!-- * [[Sara Moser]] --> * [[Josh Mostel]] * [[Carrie-Anne Moss]] * [[Elisabeth Moss]] * [[Matthew Moy]] * [[Stephen Moyer]] <!-- * [[Nina Mrđa]] --> <!-- * [[Andrija Mrkaić]] --> <!-- * [[Dragana Mrkić]] --> <!-- * [[Domagoj Mrkonjić]] --> <!-- * [[Karlo Mrkša]] --> <!-- * [[Ivana Mrvaljević]] --> * [[Anna Mucha]] <!-- * [[Ljubomir Draškić Muci]] --> * [[Myke R. Mueller]] <!-- * [[Minka Muftić]] --> <!-- * [[Andrea Mugoša]] --> * [[Oliver Muirhead]] * [[Hazim Mujčinović]] * [[Aylin Mujica]] * [[Karen Mulder]] * [[Kate Mulgrew]] * [[Edward Mulhare]] * [[Chris Mulkey]] * [[Callan Mulvey]] * [[Martin Mull]] * [[Megan Mullally]] * [[Michel Muller]] * [[Carey Mulligan]] * [[Richard Mulligan]] * [[Melinda Mullins]] * [[Eloise Mumford]] * [[Annie Mumolo]] * [[Koh Chieng Mun]] * [[Paul Muni]] * [[Lotte Munk]] * [[Frankie Muniz]] * [[Olivia Munn]] * [[Antonio Muñoz]] * [[Nicole Muñoz]] * [[Janet Munro]] * [[Lochlyn Munro]] * [[Klaus Münster]] * [[Kōhei Murakami]] * [[Jean Murat]] <!-- * [[Mona Muratović]] --> * [[Bjanka Murgel]] <!-- * [[Momčilo Murić]] --> * [[Caterina Murino]] * [[Bill Murray]] * [[Chad Michael Murray]] * [[Christopher Murray]] * [[Joel Murray]] * [[Brittany Murphy]] * [[Eddie Murphy]] * [[Cillian Murphy]] * [[Padraigin Murphy]] * [[Tony Musante]] <!-- * [[Mediha Muslimović]] --> <!-- * [[Halima Mušić]] --> * [[Ellen Muth]] * [[Ornella Muti]] * [[Zaim Muzaferija]] * [[Ntare Mwine]] * [[Mike Myers]] * [[Sophia Myles]] * [[Mystikal]] ---- == N == * [[Samy Naceri]] * [[Taško Načić]] * [[Mustafa Nadarević]] * [[Karthika Nair]] * [[Megumi Nakajima]] * [[Melaw Nakehk'o]] * [[Antun Nalis]] * [[Leonardo Nam]] * [[Baya Bangue Namkosse]] * [[Jack Nance]] * [[Charles Napier]] * [[Jessica Napier]] * [[Michael Nardelli]] <!-- * [[Vjera Žagar Nardelli]] --> * [[Nargis]] * [[Kevin Nash]] * [[Niecy Nash]] * [[Rachel Nash]] * [[Richard Nash]] * [[Mildred Natwick]] <!-- * [[Aleksandra Naumov]] --> * [[Kate Nauta]] * [[Ximena Navarrete]] * [[Silvia Navarro]] <!-- * [[Bojan Navojec]] --> * [[Goran Navojec]] <!-- * [[Jonas Nay]] --> * [[Kunal Nayyar]] * [[Dylan Neal]] * [[Lauren Neal]] <!-- * [[Bojana Nedeljković]] --> <!-- * [[Mladen Nedeljković]] --> * [[Verica Nedeska]] * [[Liam Neeson]] * [[Lucas Neff]] * [[Navid Negahban]] <!-- * [[Slobodan Negić]] --> * [[Pola Negri]] * [[Stacey Nelkin]] * [[Sam Neill]] * [[Marissa Neitling]] * [[Mladen Nelević]] * [[Aaron Quick Nelson]] * [[Barry Nelson]] * [[David Nelson]] * [[Judd Nelson]] * [[Tim Blake Nelson]] * [[Tyler Nelson]] * [[Kate Nelligan]] * [[Corin Nemec]] <!-- * [[Marina Nemet]] --> <!-- * [[Vanja Nenadić]] --> * [[Nenad Nenadović]] <!-- * [[Bora Nenić]] --> * [[Eric Nenninger]] * [[Franco Nero]] * [[Johann Nestroy]] <!-- * [[Sofija Perić Nešić]] --> * [[Bebe Neuwirth]] * [[John Neville]] * [[Alexander Nevsky]] * [[Gustav Nezval]] * [[William Newell]] * [[Barry Newman]] * [[Fred Newman]] * [[Paul Newman]] * [[Ryan Newman]] * [[William Newman]] * [[Julie Newmar]] * [[Thandie Newton]] * [[Arvy Ngeyitlala]] * [[Delphine Nguyen "Deydey"]] * [[Stephanie Nguyen "Lil Steph"]] * [[Lesley Nicol]] * [[Jonathan Nichols]] * [[Rosa Nichols]] * [[Jack Nicholson]] * [[Julianne Nicholson]] * [[Julia Nickson]] * [[Jasika Nicole]] * [[Daria Nicolodi]] * [[Brigida Nicosia]] * [[Asta Nielsen]] * [[Brigitte Nielsen]] * [[Connie Nielsen]] * [[Leslie Nielsen]] * [[Bill Nighy]] <!-- * [[Milan Nikitović]] --> * [[Nikolai Nikolaeff]] <!-- * [[Aleksandra Nikolić]] --> <!-- * [[Biljana Nikolić]] --> * [[Dragan Nikolić]] * [[Marko Nikolić]] <!-- * [[Mirjana Nikolić]] --> <!-- * [[Suzana Nikolić]] --> <!-- * [[Bogosava Nikšić]] --> <!-- * [[Snežana Nikšić]] --> * [[Olivia Nikkanen]] * [[Garcelle Beauvais-Nilon]] * [[Leonard Nimoy]] <!-- * [[Željko Ninčić]] --> * [[Merab Ninidze]] * [[Nataša Ninković]] * [[Slobodan Ninković]] * [[Shunsuke Nishikawa]] * [[Maki Nishiyama]] * [[Adi Nitzan]] * [[Barbara Niven]] * [[David Niven]] * [[Kip Niven]] * [[Alessandro Nivola]] * [[Cynthia Nixon]] * [[Roberto Nobile]] <!-- * [[Ulrich Noethen]] --> * [[Amparo Noguera]] <!-- * [[Barbara Nola]] --> <!-- * [[Filip Nola]] --> * [[Amaury Nolasco]] * [[Gena Lee Nolin]] * [[Charles Nolte]] * [[Nick Nolte]] * [[Tom Noonan]] * [[Kathleen Noone]] * [[Adela Noriega]] * [[Eduardo Noriega]] * [[Jace Norman]] * [[Katrina Norman]] * [[Grace Nortey]] * [[Edward Norton]] * [[Graham Norton]] <!-- * [[Richard Norton]] --> * [[Chuck Norris]] * [[Lee Norris]] * [[Jack Noseworthy]] <!-- * [[Lorena Nosić]] --> * [[Alain Noury]] * [[B. J. Novak]] * [[Jerzy Nowak]] * [[Kim Novak]] * [[Ramon Novarro]] * [[Don Novello]] <!-- * [[Maja Noveljić]] --> <!-- * [[Nikola Novosel]] --> * [[Bruce Nozick]] * [[Hinko Nučić]] * [[Zlata Numanagić]] * [[Paola Núñez]] <!-- * [[Drago Nusshol]] --> * [[Amy Nuttall]] * [[David Nykl]] * [[Lupita Nyong'o]] ---- == O == * [[D.O.]] * [[David Oakes]] <!-- * [[Vladimir Obleščuk]] --> * [[Jacqueline Obradors]] <!-- * [[Milivoje "Mišo" Obradović]] --> * [[Aliyah O'Brien]] * [[Ben O'Brien]] * [[Dylan O'Brien]] * [[Kieran O'Brien]] * [[Pat O'Brien]] * [[Richard O'Brien]] * [[Ryan Ochoa]] * [[Jerry O'Connell]] * [[Donald O’Connor]] * [[Gavin O'Connor]] * [[Jeanette O'Connor]] * [[Kevin J. O'Connor]] <!-- * [[Zoja Odak]] --> <!-- * [[Olga Odanović]] --> * [[Jennifer O'Dell]] * [[Songül Öden]] * [[Chris O'Donnell]] * [[Keir O'Donnell]] <!-- * [[Jasna Odorčić]] --> * [[Esther Ofarim]] * [[Nick Offerman]] * [[Megumi Ogata]] * [[Gail O'Grady]] * [[Zeynep Öğren]] <!-- * [[Soon-Tek Oh]] --> * [[Catherine O'Hara]] * [[Maureen O'Hara]] * [[Natalie O'Hara]] * [[Scarlett O'Hara]] * [[Sarah O'Hare]] * [[John O'Hurley]] * [[Kimberly Oja]] <!-- * [[Vanesa Ojdanić]] --> * [[Masi Oka]] * [[Patrick O'Kane]] <!-- * [[Nenad Okanović]] --> * [[Meral Okay]] * [[Michael O'Keefe]] * [[Ólafur Darri Ólafsson]] * [[Daniel Olbrychski]] * [[Umut Ölçer]] * [[Gary Oldman]] * [[Kirsten Olesen]] * [[Robert Oliveri]] <!-- * [[Andrijana Oliverić]] --> <!-- * [[Nemanja Oliverić]] --> * [[Laurence Olivier]] * [[America Olivo]] * [[Karen Olivo]] * [[Ali Olomi]] * [[Ashley Olsen]] * [[Elizabeth Olsen]] * [[Mary-Kate Olsen]] * [[Merlin Olsen]] * [[Renee Olstead]] * [[Timothy Olyphant]] * [[Judd Omen]] <!-- * [[Aldin Omerović]] --> <!-- * [[Armin Omerović]] --> <!-- * [[Nermin Omić]] --> * [[Ron O'Neal]] * [[Ryan O'Neal]] * [[Sean O'Neal]] * [[Tatum O'Neal]] * [[Ed O'Neill]] * [[Jennifer O'Neill]] * [[Morgan O'Neill]] * [[Michael Ontkean]] * [[Dhobi Oparei]] * [[David Opatoshu]] * [[Alan Oppenheimer]] * [[Rita Ora]] * [[Ed O'Ross]] * [[Jelisaveta Orašanin]] * [[Genevieve O'Reilly]] <!-- * [[Mia Oremović]] --> <!-- * [[Božidar Orešković]] --> * [[Bojana Ordinačev]] <!-- * [[Ivan Orlov]] --> <!-- * [[Lora Orlović]] --> <!-- * [[Vera Orlović]] --> * [[Julia Ormond]] * [[Ed O'Ross]] * [[John Ortiz]] * [[Scarlet Ortiz]] * [[Sean Orr]] * [[Jose Os]] * [[Ida Elizabeth Osbourne]] * [[Akai Osei]] * [[K. T. Oslin]] <!-- * [[Almira Osmanović]] --> * [[Haley Joel Osment]] <!-- * [[Edin Osmić]] --> <!-- * [[Muharem Osmić]] --> * [[Wayne Osmond]] <!-- * [[Darko Ostojić]] --> <!-- * [[Dubravka Ostojić]] --> * [[Maureen O'Sullivan]] * [[Jess Osuna]] * [[Patton Oswalt]] <!-- * [[Paul Oswell]] --> * [[Catalina Otálvaro]] * [[Carré Otis]] * [[Annette O'Toole]] * [[Ben O'Toole]] * [[Peter O'Toole]] <!-- * [[Ljubica Otašević]] --> <!-- * [[Momčilo Otašević]] --> * [[Ai Otsuka]] * [[Tamzin Outhwaite]] * [[Park Overall]] * [[Kelly Overton]] * [[Nana Owada]] * [[Clive Owen]] * [[Meg Wynn Owen]] * [[Ed Oxenbould]] * [[David Oyelowo]] * [[Frank Oz]] * [[Onur Özaydın]] * [[Serhat Özcan]] * [[Burak Özçivit]] * [[Ecem Özkaya]] * [[Hal Ozsan]] * [[Şükrü Özyıldız]] <!-- * [[Zlatko Ožbolt]] --> ---- == P == <!-- * [[Plan B]] --> * [[Al Pacino]] * [[Roger Lloyd-Pack]] * [[Deepika Padukone]] * [[Patti Page]] <!-- * [[Galiano Pahor]] --> <!-- * [[Ivo Pajić]] --> * [[Ksenija Pajić]] <!-- * [[Zoran Pajić]] --> <!-- * [[Božidar Pajkić]] --> * [[Tatiana Pajkovic]] <!-- * [[Olga Pakalović]] --> * [[Jack Palance]] <!-- * [[Angel Palašev]] --> * [[Adrianne Palicki]] * [[Michael Palin]] * [[Geoffrey Palmer]] * [[Helene Palmer]] * [[Keke Palmer]] * [[Lilli Palmer]] * [[Peter Palmer]] * [[Renzo Palmer]] * [[Teresa Palmer]] * [[Chazz Palminteri]] * [[Adam Pålsson]] * [[Gwyneth Paltrow]] * [[Bar Paly]] * [[Danielle Panabaker]] <!-- * [[Sead Pandur]] --> * [[Hayden Panettiere]] * [[Chris Pang]] <!-- * [[Predrag Panić]] --> * [[John Pankow]] * [[Tony Pantages]] <!-- * [[Marko Mak Pantelić|Marko Pantelić]] --> <!-- * [[Vasa Pantelić]] --> * [[Joe Pantoliano]] <!-- * [[Ivana Panzalović]] --> * [[Irene Papas]] * [[Anna Paquin]] * [[Vanessa Paradis]] * [[Leona Paraminski]] * [[Parviz Parastui]] * [[Fausto Paravidino]] <!-- * [[Etela Pardo]] --> * [[Jessica Paré]] * [[Michael Paré]] * [[Marisa Paredes]] * [[Woodrow Parfrey]] * [[Alexandra Park]] * [[Megan Park]] * [[Randall Park]] * [[Al Parker]] * [[Anthony Ray Parker]] * [[Chris Parker]] * [[David Parker]] * [[Eleanor Parker]] * [[Mary-Louise Parker]] * [[Molly Parker]] * [[Nate Parker]] * [[Nathaniel Parker]] * [[Sarah Jessica Parker]] * [[Suzy Parker]] * [[Maggie Parks]] * [[Charles Parnell]] * [[İnci Melis Pars]] * [[Estelle Parsons]] * [[Jim Parsons]] * [[Dolly Parton]] * [[Audrina Patridge]] * [[Derek Partridge]] * [[Janel Parrish]] * [[Christine Pascal]] * [[Pedro Pascal]] * [[Mihajlo Bata Paskaljević]] * [[Giorgio Pasotti]] * [[Luke Pasqualino]] * [[Robert Pastorelli]] * [[Elsa Pataky]] * [[Dev Patel]] * [[Mandy Patinkin]] * [[Jason Patric]] * [[Robert Patrick]] * [[Tera Patrick]] * [[William Paterson]] * [[Marnette Patterson]] * [[Robert Pattinson]] * [[Merritt Patterson]] * [[Paula Patton]] * [[Will Patton]] * [[Adrian Paul]] * [[Alexandra Paul]] * [[Aleks Paunovic]] <!-- * [[Božidar Pavićević]] --> <!-- * [[Nino Pavleković]] --> <!-- * [[Boris Pavlenić]] --> * [[Milenko Pavlov]] <!-- * [[Ljuba Pavlović]] --> <!-- * [[Marko Pavlović]] --> <!-- * [[Milan Pavlović]] --> <!-- * [[Milena Pavlović]] --> <!-- * [[Marko Pavlovski]] --> * [[Bill Paxton]] * [[Sara Paxton]] * [[John Payne]] * [[Julie Payne]] * [[Tony Payne]] * [[Dick Peabody]] * [[Emily Peachey]] * [[Lennard Pearce]] * [[Jerry-Jane Pears]] * [[Ethan Peck]] * [[Gregory Peck]] * [[Josh Peck]] <!-- * [[Tijana Pečenčić]] --> <!-- * [[Vesna Pećanac]] --> <!-- * [[Nenad Pećinar]] --> * [[Jordan Peele]] * [[Amanda Peet]] * [[Simon Pegg]] <!-- * [[Robert Pehar]] --> * [[Cheng Pei-pei]] <!-- * [[Josip Pejaković]] --> * [[Nikola Pejaković]] <!-- * [[Miloš Pejović]] --> <!-- * [[Dušan Pekić]] --> * [[Tom Pelphrey]] * [[William Peltz]] * [[Candela Peña]] * [[Michael Peña]] * [[Arturo Peniche]] * [[Chris Penn]] * [[Robin Wright Penn]] * [[Jake Pennington]] * [[Joe Penny]] * [[Sydney Penny]] * [[Nia Peeples]] * [[Radames Pera]] <!-- * [[Ana-Marija Percaić]] --> <!-- * [[Jelena Perčin]] --> * [[Missy Peregrym]] <!-- * [[Frane Perišin]] --> <!-- * [[Bojan Perić]] --> <!-- * [[Borko Perić]] --> <!-- * [[Marko Petrić]] --> <!-- * [[Stjepan Perić]] --> * [[Anthony Perkins]] * [[Elizabeth Perkins]] * [[Sue Perkins]] <!-- * [[Dušan Perković]] --> <!-- * [[Ivana Perkunić]] --> * [[Rhea Perlman]] * [[Ron Perlman]] * [[Lina Perned]] <!-- * [[Edo Peročević]] --> * [[Eva Perón]] <!-- * [[Luka Peroš]] --> * [[Slobodan Perović (glumac)|Slobodan Cica Perović]] <!-- * [[Vučić Perović]] --> * [[Sean Pertwee]] * [[Marcello Perracchio]] * [[Mireille Perrey]] * [[Harold Perrineau]] * [[Valerie Perrine]] * [[Maite Perroni]] * [[Brittany Perry-Russell]] * [[Felton Perry]] * [[Joseph V. Perry]] * [[Luke Perry]] * [[Matthew Perry]] <!-- * [[Mada Peršić]] --> <!-- * [[Željko Pervan]] --> <!-- * [[Igor Pervić]] --> * [[Joe Pesci]] <!-- * [[Srđan Pešić]] --> <!-- * [[Stanislava Pešić]] --> * [[Erkan Petekkaya]] * [[Louise Peterhoff]] * [[Ann Petrén]] * [[Rafael Pettersson]] <!-- * [[Prizrenka Petković]] --> <!-- * [[Zlata Petković]] --> <!-- * [[Dejan Petošević]] --> * [[Mirella Petralia]] <!-- * [[Mario Petreković]] --> <!-- * [[Anamarija Petričević]] --> * [[Branka Petrić]] <!-- * [[Marko Petrić]] --> * [[Alistair Petrie]] * [[George O. Petrie]] <!-- * [[Marija Petronijević]] --> <!-- * [[Mikica Petronijević]] --> * [[Toshko Petrov]] <!-- * [[Enver Petrovci]] --> <!-- * [[Bogoljub Petrović]] --> * [[Čedomir Petrović]] * [[Dragan Petrović]] <!-- * [[Jelena Petrović]] --> <!-- * [[Jovana Petrović]] --> <!-- * [[Saša Petrović]] --> * [[Vladimir Petrović]] <!-- * [[Živojin Petrović]] --> <!-- * [[Branislav Petrušević]] --> <!-- * [[Luka Petrušić]] --> * [[Joanna Pettet]] * [[Velizar Peev]] * [[Penny Peyser]] * [[Michelle Pfeiffer]] * [[Mark Phelan]] * [[Gérard Philipe]] * [[Ryan Phillippe]] * [[Bijou Phillips]] * [[Bobbie Phillips]] * [[Busy Philipps]] * [[Kevin Phillips]] * [[Lou Diamond Phillips]] * [[Michelle Phillips]] * [[Robert Phillips]] * [[Wendy Phillips]] * [[Joaquin Phoenix]] * [[River Phoenix]] * [[Maria Isabella Piana]] * [[Jack Pickford]] * [[Mary Pickford]] * [[Walter Pidgeon]] * [[Juan Piedrahita]] * [[Jonathan Pienaar]] * [[Eric Pierpoint]] * [[Jill Pierce]] * [[Florin Piersic Jr.]] * [[Geoff Pierson]] <!-- * [[Miomir Radević-Pigi]] --> * [[Rosamund Pike]] <!-- * [[Marija Pikić]] --> * [[Nick Pilla]] * [[Esmeralda Pimentel]] <!-- * [[Doris Pinčić]] --> * [[Chris Pine]] <!-- * [[Paul Wei Ping-ao]] --> * [[Leah Pinsent]] * [[Adrian Pintea]] * [[Harold Pinter]] * [[Freida Pinto]] <!-- * [[Džana Pinjo]] --> <!-- * [[Hermina Pipinić]] --> * [[Felix Pire]] * [[Joe Piscopo]] * [[Arif Pişkin]] * [[Brad Pitt]] * [[Jacob Pitts]] * [[Jeremy Piven]] <!-- * [[Tanja Pjevac]] --> * [[Mary Kay Place]] * [[Tony Plana]] * [[Aubrey Plaza]] * [[Jesse Plemons]] <!-- * [[Branko Pleša]] --> <!-- * [[Milan Pleština]] --> <!-- * [[Lidija Pletl]] --> * [[Martha Plimpton]] * [[Greg Plitt]] * [[Jack Plotnick]] * [[Joan Plowright]] * [[Christopher Plummer]] * [[Glenn Plummer]] * [[Pierre Png]] * [[Bill Poague]] <!-- * [[Dušan Poček]] --> <!-- * [[Vika Podgorska]] --> <!-- * [[Goran Podlipec]] --> * [[Amy Poehler]] * [[Greg Poehler]] * [[Benoît Poelvoorde]] * [[Clémence Poésy]] <!-- * [[Ron Pohnel]] --> * [[Larry Poindexter]] * [[Kim Poirier]] <!-- * [[Zoran Pokupec]] --> * [[Kristoffer Polaha]] * [[Piotr Polk]] <!-- * [[Irma Polak]] --> * [[Sydney Pollack]] * [[Joey Pollari]] * [[Radko Polič]] * [[Lena Politeo]] * [[Jon Polito]] * [[Teri Polo]] * [[John Polson]] * [[Ivonne Polizzano]] * [[Stefanie Poljakoff]] * [[Sergei Polunin]] * [[Iggy Pop]] * [[Carly Pope]] * [[Adela Popescu]] * [[Massimo Popolizio]] <!-- * [[Raša Popov]] --> <!-- * [[Anja Popović]] --> * [[Gorica Popović]] <!-- * [[Hristina Popović]] --> <!-- * [[Ivana Popović]] --> <!-- * [[Marica Popović]] --> <!-- * [[Miljana Popović]] --> <!-- * [[Miodrag Popović Deba]] --> <!-- * [[Siniša Popović]] --> * [[Albert Popwell]] * [[Nils Poppe]] * [[Javier Portales]] <!-- * [[Gregory Porter]] --> * [[Scott Porter]] * [[Natalie Portman]] * [[Richard Portnow]] <!-- * [[Maja Posavec]] --> <!-- * [[Vladimir Posavec]] --> * [[Parker Posey]] <!-- * [[Kristijan Potočki]] --> <!-- * [[Žarko Potočnjak]] --> * [[Carol Potter]] * [[Monica Potter]] * [[Will Poulter]] * [[Dick Powell]] * [[Drew Powell]] * [[Robert Powell]] * [[Tom Powell]] * [[William Powell]] * [[Tyrone Power]] <!-- * [[Olga Poznatov]] --> * [[Anthony Pratt]] * [[Chris Pratt]] * [[Jennifer Prediger]] <!-- * [[Đuro Prejac]] --> <!-- * [[Dina Prelević]] --> * [[Otto Preminger]] <!-- * [[Amanda Prenkaj]] --> * [[Laura Prepon]] * [[Elvis Presley]] * [[Priscilla Presley]] * [[Carrie Preston]] * [[Cynthia Preston]] * [[Hatty Preston]] * [[Kelly Preston]] * [[Jaime Pressly]] * [[Augustus Prew]] <!-- * [[Zoran Pribičević]] --> <!-- * [[Alma Prica]] --> * [[Dennis Price]] * [[Evadne Price]] * [[Megyn Price]] * [[Vincent Price]] * [[Jason Priestley]] * [[Karim Prince]] * [[William Prince]] * [[Victoria Principal]] * [[Freddie Prinze, Jr]] * [[Lucien Prival]] * [[Lolita Privitera]] <!-- * [[Petre Prličko]] --> * [[Jürgen Prochnow]] <!-- * [[Rajko Prodanović]] --> <!-- * [[Biljana Prokić]] --> * [[Murat Prosçiler]] <!-- * [[Irena Prosen]] --> <!-- * [[Anđelka Prpić]] --> * [[Jonathan Pryce]] * [[Mowava Pryor]] * [[Richard Pryor]] <!-- * [[Ivica Pucar]] --> * [[Wolfgang Puck]] * [[Branka Pujić]] <!-- * [[Tatjana Pujin]] --> <!-- * [[Boško Puletić]] --> * [[Bill Pullman]] * [[Dominic Purcell]] * [[Edna Purviance]] * [[Sergei Puskepalis]] * [[Milan Puzić]] * [[Missi Pyle]] ---- == Q == * [[Maggie Q]] <!-- * [[Bleona|Bleona Qereti]] --> * [[Michel Qissi]] * [[Dennis Quaid]] * [[Randy Quaid]] * [[Charles Quartermaine]] * [[Emmanuel Nii Adom Quaye]] * [[Anthony Quayle]] * [[Valérie Quennessen]] * [[Godfrey Quigley]] * [[Guillermina Quiroga]] * [[Aidan Quinn]] * [[Anthony Quinn]] * [[Glenn Quinn]] * [[Kevin Quinn]] * [[Martha Quinn]] * [[Peter Quinn]] ---- == R == * [[Alan Rachins]] <!-- * [[Goran Radaković]] --> * [[Daniel Radcliffe]] * [[Žarko Radić]] * [[Katarina Radivojević]] * [[Vanessa Radman]] * [[Zoran Radmilović]] <!-- * [[Aleksandar Radojičić]] --> <!-- * [[Mihailo Radojičić]] --> <!-- * [[Radisav Radojković]] --> <!-- * [[Davor Radolfi]] --> <!-- * [[Stefan Radonjić]] --> <!-- * [[Radomir Radosavljević]] --> <!-- * [[Filip Radoš]] --> <!-- * [[Jovan "Jova" Radovanović]] --> * [[Miodrag Radovanović]] <!-- * [[Čedomir Radović]] --> <!-- * [[Dušan Radović]] --> <!-- * [[Milena Radulović]] --> <!-- * [[Staša Radulović]] --> * [[Michael Rady]] * [[Charlotte Rae]] * [[Sarah Rafferty]] * [[Yamila Diaz-Rahi]] * [[Neda Rahmanian]] * [[Kella Raines]] * [[Michael Rainey Jr.]] * [[Claude Rains]] <!-- * [[Olivera Rajak]] --> <!-- * [[Sementa Rajhard]] --> <!-- * [[Isidora Rajković]] --> * [[Puneeth Rajkumar]] <!-- * [[Sofija Rajović]] --> * [[Mary Lynn Rajskub]] <!-- * [[Dunja Rajter]] --> <!-- * [[Dora Dimić Rakar]] --> <!-- * [[Anja Đurinović Rakočević]] --> <!-- * [[Jelena Rakočević]] --> <!-- * [[Miodrag Rakočević]] --> * [[Nikola Rakočević]] <!-- * [[Zlatko Rakonjac]] --> <!-- * [[Janko Rakoš]] --> * [[M. G. Ramachandran]] * [[Ali Ramdani "Lilou"]] * [[Édgar Ramírez]] * [[Harold Ramis]] <!-- * [[Anđela Ramljak]] --> * [[Anthony Ramos]] * [[Carlos Rodriguez Ramos]] * [[George Ramos]] * [[Tony Ramos]] * [[Charlotte Rampling]] * [[Tom Ramsbottom]] * [[Marion Ramsey]] * [[Haley Ramm]] <!-- * [[Alenka Rančić]] --> * [[Josh Randall]] * [[Tony Randall]] * [[Chase Randolph]] * [[Jane Randolph]] * [[John Randolph]] <!-- * [[Zoran Rankić]] --> * [[Kevin Rankin]] * [[Galatea Ranzi]] * [[Doug Rao]] * [[Reneé Rapp]] <!-- * [[Đorđe Rapajić]] --> * [[Sheeri Rappaport]] * [[Virginia Rappe]] * [[Eva Ras]] <!-- * [[Ras Rastoder]] --> * [[Victor Rasuk]] * [[Basil Rathbone]] * [[Abigail Ratchford]] <!-- * [[Marko Ratić]] --> * [[Devin Ratray]] * [[John Ratzenberger]] * [[Janet Rauch]] * [[Melissa Rauch]] * [[Siegfried Rauch]] * [[Luciano Rauso]] * [[Nicholas Ray]] * [[Alec Rayme]] * [[Bill Raymond]] * [[Tania Raymonde]] * [[Sheila Raynor]] <!-- * [[Milena Vasić Ražnatović]] --> * [[Laurie Rea]] * [[Ronald Reagan]] * [[Paul Ready]] * [[Arthur Redcloud]] * [[Robert Redford]] * [[Lynn Redgrave]] * [[Michael Redgrave]] * [[Vanessa Redgrave]] <!-- * [[Marina Redžepović]] --> * [[Jimmy Reddington]] * [[Bar Refaeli]] * [[Joe Regalbuto]] * [[Bridget Regan]] * [[Vincent Regan]] * [[Hans-Michael Rehberg]] * [[Tanja Reichert]] * [[Mike Reid]] * [[Tara Reid]] * [[Luther Reigns]] * [[Chris Reilly]] * [[Giuseppina Reina]] * [[Rob Reiner]] * [[Max Reinhardt]] * [[Haley Reinhart]] * [[Judge Reinhold]] * [[Bruce Reitherman]] * [[Arielle Reitsma]] * [[James Remar]] <!-- * [[Milan Remar]] --> * [[George Remes]] * [[Lee Remick]] * [[Marianne Rendón]] * [[Lyne Renée]] * [[Jean Reno]] * [[Gabrielle Reece]] * [[Donna Reed]] * [[Nikki Reed]] * [[Pamela Reed]] * [[Robert Reed]] * [[Norman Reedus]] * [[Roger Rees]] * [[Justin Berfield Reese]] * [[Christopher Reeve]] * [[Keanu Reeves]] * [[John C. Reilly]] * [[Jeremy Renner]] * [[Ronnie Renner]] * [[Callum Keith Rennie]] * [[Paul Reubens]] * [[Amber Rose Revah]] * [[Samuel Revell "BBoy Sambo"]] <!-- * [[Aleksandra Revenko]] --> * [[Fernando Rey]] * [[Jayden Rey]] * [[Francisco Reyes]] * [[Burt Reynolds]] * [[Debbie Reynolds]] * [[Ryan Reynolds]] * [[Yasmina Reza]] * [[Ving Rhames]] * [[Trevante Rhodes]] * [[Matthew Rhys]] * [[Adam Riancho]] * [[Giovanni Ribisi]] * [[Brett Rice]] * [[Sonja Richter]] * [[Alan Rickman]] * [[Greg Ricks]] * [[Christina Ricci]] * [[Christopher Rich]] * [[Denise Richards]] * [[Kyle Richards]] * [[Michael Richards]] * [[Burton Richardson]] * [[Cameron Richardson]] * [[Dan Richardson]] * [[Derek Richardson]] * [[Haley Lu Richardson]] * [[Joely Richardson]] * [[Kevin Michael Richardson]] * [[LaTanya Richardson]] * [[Natasha Richardson]] * [[Ralph Richardson]] * [[Nate Richert]] * [[Julian Richings]] * [[Branscombe Richmond]] * [[Jeff Richmond]] * [[Alan Rickman]] * [[Suzanne Rico]] * [[Daisy Ridley]] * [[Richard Riddell]] <!-- * [[Filip Riđički]] --> * [[Leni Riefenstahl]] * [[Peter Riegert]] * [[Beth Riesgraf]] * [[Diana Rigg]] * [[Rob Riggle]] * [[Chandler Riggs]] * [[Rihanna]] * [[Chantel Riley]] * [[Charlotte Riley]] * [[Madison Riley]] * [[Sam Riley]] <!-- * [[Ita Rina]] --> * [[Bianca Rinaldi]] * [[Molly Ringwald]] * [[Osvaldo Ríos]] * [[Andrea Riseborough]] <!-- * [[Dragica Ristanović]] --> <!-- * [[Aleksandra Ristić]] --> <!-- * [[Anđelka Ristić]] --> <!-- * [[Nevena Ristić]] --> * [[Lazar Ristovski]] * [[Kane Ritchotte]] * [[John Ritter]] * [[Tex Ritter]] * [[Emmanuelle Riva]] * [[Chita Rivera]] * [[Jesus Rivera]] * [[Naya Rivera]] * [[Rene Rivera]] * [[Zuleyka Rivera]] * [[Crystal Rivers]] * [[Ukweli Roach]] * [[Jason Robards]] * [[Yves Robert]] * [[Doris Roberts]] * [[Eric Roberts]] * [[Julia Roberts]] * [[Leonard Roberts]] * [[Rachel Roberts]] * [[Tanya Roberts]] * [[Britt Robertson]] * [[Clive Robertson]] * [[George R. Robertson]] * [[Iain Robertson]] * [[Kathleen Robertson]] * [[Kimmy Robertson]] * [[Stewart Robertson]] * [[Wendy Robie]] * [[Lisa Robin]] * [[Margot Robbie]] * [[Tim Robbins]] * [[Alexia Robinson]] * [[Andy Robinson]] * [[Bill Robinson]] * [[Cynthia Addai-Robinson]] * [[Edward G. Robinson]] * [[Nick Robinson]] * [[Adan Rocha]] * [[Daniel Rocha]] * [[Jean Rochefort]] * [[Lela Rochon]] * [[Chris Rock]] * [[Sam Rockwell]] * [[Barbara Rocco]] * [[Karel Roden]] * [[Brande Roderick]] <!-- * [[Alek Rodić]] --> <!-- * [[Nađa Rodić]] --> * [[Amália Rodrigues]] * [[James Rodriguez]] * [[Lukas Rodriguez]] * [[Marco Rodríguez]] * [[Maritza Rodríguez]] * [[Michelle Rodriguez]] * [[Ramón Rodríguez]] * [[Rico Rodriguez]] * [[Daniel Roebuck]] * [[Sarah Roemer]] * [[Maurice Roëves]] <!-- * [[Draško Roganović]] --> * [[Seth Rogen]] * [[Charles "Buddy" Rogers]] * [[Ginger Rogers]] * [[Mimi Rogers]] * [[Will Rogers]] <!-- * [[Mirjana Rogina]] --> * [[Zvonimir Rogoz]] * [[Kelly Rohrbach]] * [[Lorena Rojas]] * [[Ana Patricia Rojo]] * [[Roxie Roker]] <!-- * [[Robert Roklicer]] --> * [[Esther Rolle]] * [[Larry Romano]] * [[Ray Romano]] * [[Rolf Römer]] * [[Fernanda Romero]] * [[Rebecca Romijn]] * [[Yu Rongguang]] * [[Michael Rooker]] * [[Jemima Rooper]] * [[Mickey Rooney]] * [[Daniela Romo]] * [[Saoirse Ronan]] <!-- * [[Tara Rosandić]] --> * [[George Rose]] * [[Ruby Rose]] * [[Lisa Rosen]] * [[Michael Rosenbaum]] * [[Katrine Greis-Rosenthal]] * [[Hichem Rostom]] * [[Charlotte Ross]] * [[Fred Ross]] * [[Katharine Ross]] * [[Lee Ross]] * [[W. E. D. Ross]] * [[Ted Ross]] * [[Isabella Rossellini]] * [[Felice Rosser]] * [[Portia de Rossi]] * [[Emmy Rossum]] <!-- * [[Valter Roša]] --> <!-- * [[Ivana Roščić]] --> * [[Cecilia Roth]] * [[Eli Roth]] * [[Tim Roth]] <!-- * [[Cynthia Rothrock]] --> * [[Natasha Rothwell]] * [[Van Roxas]] * [[Richard Roxburgh]] * [[Laila Rouass]] * [[Mickey Rourke]] * [[Stéphane Rousseau]] * [[Peter Rowsthorn]] * [[Rob Roy]] * [[Sharlene Royer]] * [[Špela Rozin]] * [[Heather Roop]] * [[Daniela Ruah]] * [[Andrew Rubin]] * [[Saul Rubinek]] * [[Alan Ruck]] * [[Natalya Rudakova]] <!-- * [[Erna Rudnički]] --> * [[Maya Rudolph]] * [[Paul Rudd]] * [[Neil Ruddock]] * [[Mark Ruffalo]] * [[Victoria Ruffo]] * [[Peter Rühring]] <!-- * [[Vicko Ruić]] --> * [[Mark Ruka]] * [[Sophie Rundle]] * [[Barbara Rush]] * [[Geoffrey Rush]] * [[Matthew Rush]] <!-- * [[Rakan Rushaidat]] --> * [[Stellina Rusich]] * [[William Russ]] * [[Betsy Russell]] * [[Corinne Russell]] * [[Jeannie Russell]] * [[Keri Russell]] * [[Kurt Russell]] * [[Nipsey Russell]] * [[T. E. Russell]] * [[Angelo Russo]] * [[Rene Russo]] * [[Paul Rust]] * [[Margaret Rutherford]] <!-- * [[Dina Rutić]] --> * [[Nickson Ruto]] <!-- * [[Maja Ružić]] --> <!-- * [[Siniša Ružić]] --> * [[Daniel Ryan]] * [[Debby Ryan]] * [[James Ryan]] * [[Jay Ryan]] * [[John P. Ryan (glumac)|John P. Ryan]] * [[Madge Ryan]] * [[Mark Ryan]] * [[Meg Ryan]] * [[Michelle Ryan]] * [[Mitchell Ryan]] <!-- * [[Aleksandr Ryapolov]] --> * [[Winona Ryder]] * [[Emme Rylan]] * [[Georgina Rylance]] * [[Mark Rylance]] * [[RZA]] <!-- * [[Jasmina Ržen]] --> ---- == S == * [[Beren Saat]] * [[Nicolás Saavedra]] * [[Jorge Sabaté]] * [[Jelisaveta Sablić]] * [[Maja Sabljić]] * [[Robin Sachs]] * [[Eva Sachtleben]] * [[Tanc Sade]] * [[Darsheel Safary]] * [[Natalia Safran]] * [[Jonathan Sagall]] * [[Melissa Sagemiller]] * [[Bob Saget]] <!-- * [[Martin Sagner]] --> * [[Nilperi Şahinkaya]] * [[Amy Sakasitz]] * [[Harold Sakata]] <!-- * [[Ana Sakić]] --> * [[Bashir Salahuddin]] * [[Zoe Saldana]] * [[Lino Salemme]] * [[Sabrina Salerno]] <!-- * [[Maja Salkić]] --> * [[Reuben Sallmander]] * [[Kobina Amissa-Sam]] * [[Ljubiša Samardžić]] <!-- * [[Miloš Samolov]] --> * [[George Sampson]] * [[Richard Sammel]] * [[Diana Sánchez]] * [[Roselyn Sánchez]] * [[Toby Sandeman]] * [[Jasmine Sanders]] * [[William Sanderson]] * [[Adam Sandler]] * [[Ethan Sandler]] * [[Thomas Brodie-Sangster]] * [[Juelz Santana]] * [[Zak Santiago]] * [[Reni Santoni]] * [[Nico Santos]] * [[Sara Santostasi]] * [[Al Sapienza]] <!-- * [[Kuzma Saprykin]] --> * [[Shubham Saraf]] * [[Angela Sarafyan]] <!-- * [[Gordan Sarajlić]] --> * [[Susan Sarandon]] * [[Rosa Maria Sardà]] * [[Dick Sargent]] <!-- * [[Ratko Sarić]] --> * [[Serenay Sarıkaya]] * [[Peter Sarsgaard]] * [[Gailard Sartain]] * [[Sumire Satō]] * [[Paul Satterfield]] * [[Daniel Sauli]] * [[Andrea Savage]] * [[Brad Savage]] <!-- * [[Fred Savage]] --> * [[John Savage]] * [[Telly Savalas]] <!-- * [[Ljubiša Savanović]] --> * [[Doug Savant]] * [[Özlem Savaş]] * [[Selen Savaş]] * [[Anja Savčić|Anja Savcic]] <!-- * [[Vladimir Savčić Čobi]] --> * [[Snežana Savić]] * [[Sonja Savić]] * [[Viktor Savić]] <!-- * [[Vladan Savić]] --> <!-- * [[Božidar Savićević]] --> * [[Radmila Savićević]] <!-- * [[Milutin Savković]] --> * [[Julia Sawalha]] * [[Nadim Sawalha]] * [[John Saxon]] * [[Raphael Sbarge]] * [[Josefina Scaglione]] * [[Michael Schaeffer]] * [[Micaela Schäfer]] * [[Harry Shannon]] * [[Puk Scharbau]] * [[Kristen Schaal]] * [[Wendy Schaal]] * [[Heidi Schanz]] * [[Roy Scheider]] * [[Bertil Schedin]] * [[Maria Schell]] * [[Roberto Scheuer]] * [[Vincent Schiavelli]] * [[Richard Schiff]] * [[Emanuel Schikaneder]] * [[Robert Schimmel]] * [[Steve Schirripa]] * [[Mark Schlereth]] * [[Kristian Schmid]] <!-- * [[Branko Schmidt]] --> * [[Harald Schmidt]] * [[Kevin G. Schmidt]] * [[John Schneider]] * [[Maria Schneider]] * [[Rob Schneider]] * [[Romy Schneider]] * [[Stephen Schneider]] <!-- * [[Jason Schnuit]] --> * [[Bobby Schofield]] <!-- * [[Maria Schrader]] --> * [[Bitty Schram]] * [[Max Schreck]] * [[Liev Schreiber]] * [[Pablo Schreiber]] * [[Matt Schulze]] * [[Amy Schumer]] * [[Arnold Schwarzenegger]] * [[Til Schweiger]] * [[David Schwimmer]] * [[Steve Scionti]] * [[Kaya Scodelario]] * [[Adam Scott]] * [[Ashley Scott]] * [[Barry Scott]] * [[Campbell Scott]] * [[Darren E. Scott]] * [[Debralee Scott]] * [[Dougray Scott]] * [[Drew Scott]] * [[Jonathan Scott]] * [[Randolph Scott]] * [[Reid Scott]] * [[Seann William Scott]] * [[William Lee Scott]] * [[Sal Scozzari]] * [[Michael Scratch]] * [[Steven Seagal]] * [[Yoon Se-ah]] * [[Sabrina Seara]] <!-- * [[Brankica Sebastijanović]] --> * [[Jon Seda]] * [[Edie Sedgwick]] * [[Kyra Sedgwick]] <!-- * [[Ljiljana Sedlar]] --> * [[Rhea Seehorn]] * [[Jason Segel]] * [[Santiago Segura]] * [[Jerry Seinfeld]] <!-- * [[Marija Sekelez]] --> * [[Selin Şekerci]] * [[Ricky Sekhon]] <!-- * [[Ramiz Sekić]] --> <!-- * [[Aleksandar Seksan]] --> <!-- * [[Vedrana Seksan]] --> <!-- * [[Nađa Sekulić]] --> * [[Concordia Selander]] * [[Marian Seldes]] * [[William Edwin Self]] * [[Lee Sellars]] * [[Tom Selleck]] * [[Peter Sellers]] * [[Derya Şen]] * [[Riya Sen]] * [[Parla Şenol]] * [[Mack Sennett]] * [[Mariana Seoane]] * [[Ivo Serdar]] * [[Ivan Sergei]] * [[Andy Serkis]] * [[Pepe Serna]] <!-- * [[Filip Sertić]] --> * [[Toni Servillo]] * [[Kang Seung-yoon]] * [[Andrzej Seweryn]] * [[Léa Seydoux]] * [[Amanda Seyfried]] * [[Jane Seymour (glumica)|Jane Seymour]] * [[Selin Sezgin]] * [[Adea Shabani]] * [[Ted Shackelford]] * [[William Shakespeare]] * [[Tupac Shakur]] * [[Tony Shalhoub]] * [[Brendan Shanahan]] * [[Garry Shandling]] * [[Kellie Shanygne Williams]] * [[V. Shantaram]] * [[Michael Shannon]] * [[Omar Sharif]] * [[Ray Sharkey]] * [[Anthony Sharp]] * [[Timm Sharp]] * [[William Shatner]] * [[Grant Shaud]] * [[Darwin Shaw]] * [[Martin Shaw]] * [[Wallace Shawn]] * [[Mikhail Shchepkin]] * [[Charity Shea]] * [[Kenny Sheard]] * [[Norma Shearer]] * [[Chris Sheffield]] * [[Sammy Sheik]] * [[Angela Shelton]] * [[Joshua Shelley]] * [[Dax Shepard]] * [[Mark Sheppard]] * [[Sam Shepard]] * [[Vonda Shepard]] * [[Quinn Shephard]] * [[Eden Sher]] * [[Dave Sheridan]] * [[Nicollette Sheridan]] * [[Vincent Sherman]] * [[Shilpa Shetty]] * [[Vladek Sheybal]] * [[Michael Sheehan]] * [[Ally Sheedy]] * [[Adrienne Shelly]] * [[Charlie Sheen]] * [[Michael Sheen]] * [[Brooke Shields]] * [[Armin Shimerman]] * [[Joanna Shimkus]] * [[Sofia Shinas]] * [[Kiernan Shipka]] * [[Alexandra Shipp]] * [[Talia Shire]] * [[John Shirley-Quirk]] * [[Liu Shishi]] * [[Iliza Shlesinger]] * [[Kent Shocknek]] * [[Martin Short]] <!-- * [[Robin Shou]] --> * [[Grant Show]] * [[Jackie Shroff]] * [[Tiger Shroff]] * [[Elisabeth Shue]] * [[Lydia Shum]] * [[David Shumbris]] * [[Gillian Shure]] <!-- * [[Nikita Yakovlev Shurka]] --> * [[M. Night Shyamalan]] <!-- * [[Daniel Sič]] --> * [[Greg Siebel]] * [[Maggie Siff]] <!-- * [[Rocco Siffredi]] --> * [[Hans Sigl]] * [[Simone Signoret]] * [[Ingvar Eggert Sigurðsson]] <!-- * [[Ermin Sijamija]] --> <!-- * [[Haris Sijarić]] --> <!-- * [[Roko Sikavica]] --> <!-- * [[Sandra Silađev]] --> * [[Kathie Sileno]] * [[Frank Silva]] * [[Gino Silva]] * [[Henry Silva]] * [[Jonathan Silverman]] * [[Sarah Silverman]] * [[Alicia Silverstone]] * [[Brooklyn Rae Silzer]] * [[Eugenio Siller]] * [[Sheila Sim]] <!-- * [[Aleksandra Simić]] --> <!-- * [[Ana Simić]] --> * [[Nikola Simić]] <!-- * [[Slavko Simić]] --> <!-- * [[Mia Simonović]] --> * [[Lars Simonsen]] * [[Jessica Simpson]] * [[Jimmi Simpson]] * [[O. J. Simpson]] * [[Jocko Sims]] * [[Çağla Şimşek]] * [[Henry Simmons]] * [[J. K. Simmons]] * [[Frank Sinatra]] * [[Donald Sinden]] * [[Francesco Sineri]] * [[Lilly Singh]] * [[Gary Sinise]] <!-- * [[Mirjana Sinožić]] --> * [[Shaun Sipos]] * [[Tony Sirico]] * [[Troye Sivan]] * [[Frank Sivero]] * [[Tom Sizemore]] * [[Emma Sjoberg]] * [[Alexander Skarsgård]] * [[Gustaf Skarsgård]] * [[Stellan Skarsgård]] * [[Rachel Skarsten]] * [[Tom Skerritt]] * [[Frank Skinner]] * [[Ed Skrein]] * [[Jenny Slate]] * [[Christian Slater]] * [[Helen Slater]] * [[John Slattery]] * [[Billy Slaughter]] * [[Erika Slezak]] * [[Barry Sloane]] * [[Beau "Casper" Smart]] * [[Jean Smart]] * [[Anthony Smee]] * [[Michael Smiley]] <!-- * Božidar Smiljanić --> <!-- * [[Predrag Smiljković]] --> * [[Arjay Smith]] * [[Art Smith]] * [[Anna Nicole Smith]] * [[Bubba Smith]] * [[Charles Martin Smith]] * [[Courtney Thorne-Smith]] * [[David Lee Smith]] * [[Evelyn Smith]] * [[Jaden Smith]] * [[Jodie Turner-Smith]] * [[Kerr Smith]] * [[Kevin Smith]] * [[Kurtwood Smith]] * [[Lane Smith]] * [[Lauren Lee Smith]] * [[Madison Smith]] * [[Maggie Smith]] * [[Phyllis Smith]] * [[Rachel Smith]] * [[Roger B. Smith]] * [[Sammy Smith]] * [[Shawnee Smith]] * [[Will Smith]] * [[William Smith]] * [[Yeardley Smith]] * [[Jimmy Smits]] * [[Innokenty Smoktunovsky]] <!-- * [[Andrey Smolyakov]] --> * [[Jadwiga Smosarska]] * [[J. B. Smoove]] * [[Cobie Smulders]] * [[Wesley Snipes]] * [[Brittany Snow]] * [[Rick Snyder]] * [[Leelee Sobieski]] * [[Slavko Sobin]] * [[Steven Soderbergh]] <!-- * [[Ana Sofrenović]] --> * [[André Sogliuzzo]] * [[Ahn So-hee]] * [[Keisuke Sohma]] * [[Ružica Sokić]] <!-- * [[Semka Sokolović-Bertok]] --> * [[Zijah Sokolović]] * [[Lucila Solá]] <!-- * [[Daniil Soldatov]] --> * [[Ksenia Solo]] * [[Isabell Sollman]] * [[Suzanne Somers]] * [[Josef Sommer]] * [[Rich Sommer]] * [[Jennifer Sommerfield]] * [[Batuhan Soncul]] * [[Steph Song]] * [[Carmen Soo]] * [[Kevin Sorbo]] * [[Serge Soric]] * [[Mira Sorvino]] * [[Shannyn Sossamon]] * [[Nikolay Sotirov]] * [[Bert Sotlar]] * [[Talisa Soto]] * [[David Soul]] * [[Karla Souza]] <!-- * [[Mladen Sovilj]] --> <!-- * [[Mina Sovtić]] --> * [[Cho Soo-hyang]] * [[Kim Soo-hyun]] * [[Sissy Spacek]] * [[Kevin Spacey]] * [[David Spade]] * [[Charlie Spademan]] * [[James Spader]] * [[Timothy Spall]] * [[Gabriela Spanic]] * [[Paige Spara]] * [[Paul Sparks]] * [[Camilla Sparv]] <!-- * [[Aleksandra Spasojević]] --> <!-- * [[Neda Spasojević]] --> <!-- * [[Jeff Speakman]] --> * [[Mónica Spear]] * [[Eddie Spears]] * [[Michael Spears]] * [[Peter Spears]] * [[Rachel Specter]] * [[Georgina Spelvin]] * [[Aaron Spelling]] * [[Randy Spelling]] * [[Tori Spelling]] * [[Wendie Jo Sperber]] * [[Bud Spencer]] * [[Danielle Spencer]] * [[John Spencer]] * [[Laura Spencer]] * [[Octavia Spencer]] * [[Olivia Spigarelli]] * [[Joe Spinell]] * [[Stephen Spinella]] <!-- * [[Olga Spiridonović]] --> <!-- * [[Radoslav Spitzmüller]] --> * [[Taylor Spreitler]] * [[Rick Springfield]] * [[Ove Sprogøe]] <!-- * [[Milan Srdoč]] --> * [[Atanas Srebrev]] * [[Aleksandar Srećković]] * [[Jelica Sretenović]] * [[Kelly Stables]] * [[John Stafford]] * [[Andy Stahl]] * [[Nick Stahl]] * [[Seamus Stalker]] * [[Sylvester Stallone]] * [[Stanimir Stamatov]] * [[John Stamos]] * [[Terence Stamp]] * [[George Stanchev]] * [[Clive Standen]] * [[Aaron Stanford]] * [[Jason Gray-Stanford]] * [[Arnold Stang]] * [[Tihomir Stanić]] <!-- * [[Olga Stanisavljević]] --> * [[Konstantin Stanislavski]] <!-- * [[Momčilo Stanišić]] --> <!-- * [[Mile Stanković]] --> * [[John Standing]] * [[Brandhyze Stanley]] * [[Florence Stanley]] * [[Christopher Stanley]] <!-- * [[Dragomir Stanojević]] --> <!-- * [[Desimir Stanojević]] --> <!-- * [[Vesna Stanojević]] --> * [[Harry Dean Stanton]] * [[Robert Stanton]] * [[Barbara Stanwyck]] * [[Jean Stapleton]] * [[Maureen Stapleton]] <!-- * [[Ivana Starčević]] --> <!-- * [[Viktor Starčić]] --> * [[Karl-Erik Stark]] * [[Drew Starkey]] * [[Jason Statham]] * [[Aaron Staton]] <!-- * [[Darko Stazić]] --> * [[Ian Stenlake]] * [[Adina Stetcu]] * [[Don Steele]] * [[Sarah Steele]] * [[Mary Steenburgen]] <!-- * [[Ivana Stefanović Iva|Iva Stefanović]] --> <!-- * [[Slobodan Stefanović]] --> * [[Ben Stein]] * [[David Steinberg]] * [[David J. Steinberg]] * [[Hailee Steinfeld]] * [[Nicole Steinwedell]] * [[Francesco Stella]] * [[Amandla Stenberg]] <!-- * [[Žarko Stepanov]] --> <!-- * [[Gorana Stepanić]] --> * [[Harvey Spencer Stephens]] * [[Daniel Stern]] * [[Josef von Sternberg]] <!-- * [[Duško Stevanović]] --> <!-- * [[Mida Stevanović]] --> * [[Andrew Stevens]] * [[Chambers Stevens]] <!-- * [[Christie Stevens]] --> * [[Fisher Stevens]] * [[Katie Stevens]] * [[Ray Stevenson]] * [[Dan Stevens]] * [[David Stevenson]] * [[Alexandra Stewart]] * [[Don Stewart]] * [[James Stewart (glumac)|James Stewart]] * [[Josh Stewart]] * [[Julie Stewart]] * [[Kristen Stewart]] * [[Nils Allen Stewart]] * [[Patrick Stewart]] * [[Roy Stewart]] * [[Sarah Steele]] * [[Eddie Steeples]] * [[David Ogden Stiers]] * [[Hugo Stiglitz]] <!-- * [[Veselin Stijović]] --> * [[Julia Stiles]] * [[Ben Stiller]] * [[Jerry Stiller]] * [[Margo Stilley]] <!-- * [[Nera Stipičević]] --> * [[Maria Rita Stivale]] * [[Boro Stjepanović]] * [[Ljiljana Stjepanović]] <!-- * [[Martina Stjepanović]] --> <!-- * [[Željko Stjepanović]] --> * [[Marianne Stjernqvist]] <!-- * [[Zlatibor Stoimirov]] --> <!-- * [[Ana Katarina Stojanović]] --> <!-- * [[Dušanka Stojanović]] --> * [[Feđa Stojanović]] <!-- * [[Katarina Stojanović]] --> <!-- * [[Marina Perić-Stojanović]] --> <!-- * [[Marko Stojanović]] --> <!-- * [[Miloš Stojanović]] --> * [[Žiža Stojanović]] <!-- * [[Đorđe Stojković]] --> <!-- * [[Jasmina Stojiljković]] --> <!-- * [[Jovana Stojiljković]] --> * [[Vlastimir Đuza Stojiljković]] <!-- * [[Zoran Stojiljković]] --> <!-- * [[Aleksandar Stojković]] --> * [[Danilo Bata Stojković]] <!-- * [[Ema-Ursula Stojković]] --> <!-- * [[Nenad Stojmenović]] --> * [[Oliver Stokes]] * [[Žanka Stokić]] * [[Matt Stokoe]] * [[Eric Stoltz]] * [[Corey Stoll]] * [[Christopher Stollery]] * [[Emma Stone]] * [[Jennifer Stone]] * [[Hank Stone]] * [[Matt Stone]] * [[Mike Stone]] * [[Philip Stone]] * [[Sharon Stone]] * [[Eric Stonestreet]] * [[Peter Stormare]] * [[Matthew Storton]] <!-- * [[Božidar Stošić]] --> * [[Madeleine Stowe]] * [[Austin Stowell]] * [[Georges St-Pierre]] <!-- * [[Katarina Strahinić]] --> * [[Yvonne Strahovski]] * [[Lee Strasberg]] * [[Susan Strasberg]] * [[Marcia Strassman]] * [[David Strathairn]] * [[Meryl Streep]] * [[Barbra Streisand]] * [[Gail Strickland]] * [[René Strickler]] <!-- * [[Željka Stričević]] --> * [[Erich von Stroheim]] * [[Cecily Strong]] <!-- * [[Johnny Strong]] --> * [[Mark Strong]] <!-- * [[Tara Strong]] --> * [[Don Stroud]] * [[Jessica Stroup]] <!-- * [[Marija Ružička Strozzi]] --> <!-- * [[Tito Strozzi]] --> <!-- * [[Lazar Strugar]] --> <!-- * [[Petar Strugar]] --> * [[Joe Strummer]] * [[Gloria Stuart]] * [[Geoff Stults]] * [[George Stults]] * [[Mira Stupica]] * [[Shannon Sturges]] * [[Tom Sturridge]] * [[Harry Styles]] * [[Cecilia Suárez]] * [[David Suchet]] * [[Risako Sugaya]] * [[Barbara Sukowa]] * [[Jessica Sula]] * [[Sule]] * [[Goran Sultanović]] * [[Charlotte Sullivan]] * [[Erik Per Sullivan]] * [[Kyle Sullivan]] * [[Peter Sullivan]] * [[Susan Sullivan]] * [[Yma Sumac]] * [[Maria Sundbom]] <!-- * [[Leonora Surian]] --> * [[Sonny Surowiec]] * [[Kevin Sussman]] * [[Alyssa Sutherland]] * [[Donald Sutherland]] * [[Kiefer Sutherland]] * [[Mena Suvari]] <!-- * [[Davor Svedružić]] --> * [[Bo Svenson]] <!-- * [[Boris Svrtan]] --> <!-- * [[Nina Erak-Svrtan]] --> * <!-- * [[Petra Svrtan]] --> * [[Serinda Swan]] * [[Hilary Swank]] * [[John Cameron Swayze]] * [[Patrick Swayze]] * [[Claire Sweeney]] * [[Sydney Sweeney]] * [[Joel Swetow]] * [[Jodie Sweetin]] * [[Jeremy Swift]] * [[Tilda Swinton]] * [[Amanda Swisten]] * [[Loretta Swit]] * [[Max von Sydow]] * [[Wanda Sykes]] * [[Kevin Symons]] * [[Rubén Szuchmacher]] ---- == Š == <!-- * [[Damir Šaban]] --> <!-- * [[Alen Šalinović]] --> <!-- * [[Abdurahman Šalja]] --> <!-- * [[Petra Šarac]] --> <!-- * [[Maja Šarenac]] --> <!-- * [[Nada Šargin]] --> <!-- * [[Ivan Šarić]] --> <!-- * [[Boris Šavija]] --> <!-- * [[Joža Šeb]] --> <!-- * [[Miro Šegrt]] --> <!-- * [[Branka Šelić]] --> <!-- * [[Andrej Šepetovski]] --> * [[Lucija Šerbedžija]] * [[Rade Šerbedžija]] <!-- * [[Mladen Šerment]] --> <!-- * [[Sven Šestak]] --> <!-- * [[Željko Šestić]] --> <!-- * [[Radenka Ševa]] --> <!-- * [[Boris Šiber]] --> <!-- * [[Kaja Šišmanović]] --> <!-- * [[Dražen Šivak]] --> <!-- * [[Marija Škaričić]] --> <!-- * [[Janez Škof]] --> <!-- * [[Jelena Škondrić]] --> <!-- * [[Ljiljana Šljapić]] --> <!-- * [[Nikola Šoć]] --> <!-- * [[Tatjana Šojić]] --> <!-- * [[Tamara Šoletić]] --> * [[Fabijan Šovagović]] * [[Filip Šovagović]] <!-- * [[Slaven Španović]] --> <!-- * [[Ivor Šparavalo]] --> <!-- * [[Ljerka Šram]] --> <!-- * [[Antonija Stanišić Šperanda]] --> <!-- * [[Andrea Špindel]] --> <!-- * [[Branko Špoljar]] --> <!-- * [[Danijela Štajnfeld]] --> <!-- * [[Vinko Štefanac]] --> <!-- * [[Vlado Štefančić]] --> * [[Slavko Štimac]] <!-- * [[Tomislav Štriga]] --> <!-- * [[Iva Štrljić]] --> * [[Milan Štrljić]] <!-- * [[Katica Šubarić]] --> <!-- * [[Iva Šulentić]] --> <!-- * [[Nikola Šurbanović]] --> <!-- * [[Goran Šušljik]] --> <!-- * [[Vanda Vujanić Šušnjar]] --> <!-- * [[Ines Bojanić Švaić]] --> ---- == T == * [[Mr. T]] * [[Oleg Tabakov]] <!-- * [[Jasmin Tabatabai]] --> <!-- * [[Fuad Tabučić]] --> <!-- * [[Antun Tadić]] --> <!-- * [[Dušan Tadić]] --> * [[Ljuba Tadić]] <!-- * [[Marija Tadić]] --> * [[Kim Tae-ri]] <!-- * [[Ilir Tafa]] --> * [[Cary-Hiroyuki Tagawa]] * [[Saïd Taghmaoui]] <!-- * [[Ana Begić Tahiri]] --> <!-- * [[Kim Tai-chung]] --> * [[Nita Talbot]] * [[Constance Talmadge]] * [[Natalie Talmadge]] * [[Norma Talmadge]] * [[Anthony Tambakis]] * [[Jeffrey Tambor]] * [[Amber Tamblyn]] * [[Russ Tamblyn]] * [[Tamia]] * [[Akim Tamiroff]] * [[Tom Tammi]] * [[Pearl Tan]] * [[Selena Tan]] <!-- * [[Danijela Tanasković]] — --> <!-- * [[Tomislav Tanhofer]] --> * [[Ash Tandon]] <!-- * [[Ratko Tankosić]] --> <!-- * [[Sandra Lončarić Tankosić]] --> * [[Jessica Tandy]] <!-- * [[Mirza Tanović]] --> * [[Antwon Tanner]] * [[Alejandro Tapi]] <!-- * [[Nataša Tapušković]] --> * [[Quentin Tarantino]] * [[Barbara Tarbuck]] * [[Ruut Tarmo]] <!-- * [[Predrag Tasovac]] --> * [[Joe E. Tata]] * [[Nick Tate]] * [[Sharon Tate]] * [[Jacques Tati]] * [[Josif Tatić]] <!-- * [[Milutin Mića Tatić]] --> * [[Kıvanç Tatlıtuğ]] * [[Channing Tatum]] * [[Anatole Taubman]] * [[Audrey Tautou]] * [[Bertrand Tavernier]] * [[Arthur Taxier]] * [[Vic Tayback]] * [[Christine Taylor]] * [[Clarice Taylor]] * [[Delores Taylor]] * [[Dylan Taylor]] * [[Elizabeth Taylor]] * [[Holland Taylor]] * [[Jeremy Lindsay Taylor]] * [[Noah Taylor]] * [[Robert Taylor]] * [[Rod Taylor]] * [[Sandra Taylor]] * [[Sean Taylor]] * [[Stephen Monroe Taylor]] * [[Tamara Taylor]] * [[Tracy Teague]] * [[Valeria Bruni Tedeschi]] * [[Brian Tee]] * [[Özlem Tekin]] * [[Miles Teller]] * [[Shirley Temple]] * [[David Tennant]] * [[Julius Tennon]] * [[Lee Tergesen]] * [[Burçin Terzioğlu]] * [[John Terry]] <!-- * [[Slobodan Tešić]] --> <!-- * [[Petra Težak]] --> <!-- * [[Tara Thaller]] --> * [[Brynn Thayer]] * [[Maria Thayer]] * [[Karl Theobald]] * [[Charlize Theron]] * [[David Thewlis]] * [[Max Thieriot]] * [[Tiffani Thiessen]] * [[Sophia Thomalla]] * [[Antonia Thomas]] * [[Ernest Lee Thomas]] * [[Guthrie Thomas]] * [[James Thomas]] * [[Jay Thomas]] * [[Jeffrey Thomas]] * [[Henry Thomas]] * [[Kristin Scott Thomas]] * [[Larri Thomas]] * [[Liam Thomas]] * [[Robin Thomas]] * [[Sean Patrick Thomas]] * [[Simon Thomas]] * [[Terry Thomas]] * [[Marsha Thomason]] * [[Brian Thompson]] * [[Kenan Thompson]] * [[Lea Thompson]] * [[Melissa Thompson]] * [[Erik Thomson]] * [[Scott Thomson]] * [[Courtney Thorne-Smith]] * [[Billy Bob Thornton]] * [[David Thornton]] * [[Linda Thorson]] * [[David Threlfall]] * [[Ingrid Thulin]] * [[Friedrich von Thun]] * [[Rawson Marshall Thurber]] * [[Uma Thurman]] * [[Jing Tian]] * [[Lawrence Tibbett]] <!-- * [[Vladimir Tica]] --> * [[Rachel Ticotin]] * [[James Tien]] * [[Ray Tiernan]] * [[Gene Tierney]] * [[Lawrence Tierney]] * [[Maura Tierney]] * [[Bre Tiesi]] * [[Don Tiffany]] <!-- * [[Ranko Tihomirović]] --> * [[Lucas Till]] * [[Marcia Wright-Tillman]] * [[Burr Tillstrom]] * [[Jennifer Tilly]] <!-- * [[Srđan Timarov]] --> * [[Justin Timberlake]] * [[Addison Timlin]] <!-- * [[Miloš Timotijević]] --> <!-- * [[Bogdan Tirnanić]] --> * [[Ashley Tisdale]] <!-- * [[Andrea Tivadar]] --> * [[Jason Tobin]] * [[Stephen Tobolowsky]] * [[Doug Toby]] * [[Kiotar Todorov]] <!-- * [[Aleksandar Todorović]] --> * [[Bora Todorović]] * [[Milan Todorović]] <!-- * [[Predrag Todorović]] --> * [[Srđan Todorović]] * [[Richard Todd]] * [[Tony Todd]] * [[Allison Tolman]] <!-- * [[Viktoriya Tolstoganova]] --> * [[Kiana Tom]] <!-- * [[Vera Tomanović]] --> * [[Bridgetta Tomarchio]] <!-- * [[Lisa Tomaschewsky]] --> * [[Vanesa Tomasino]] <!-- * [[Irena Tomasov]] --> <!-- * [[Branislav Tomašević]] --> <!-- * [[Ivan Tomašević]] --> * [[Marisa Tomei]] <!-- * [[Ivan Tomić]] --> <!-- * [[Milan Tomić]] --> * [[Milivoje Mića Tomić]] * [[Tamlyn Tomita]] * [[Lily Tomlin]] * [[Danny Tomlinson]] * [[Kate Tomlinson]] <!-- * [[Borka Tomović]] --> <!-- * [[Darko Tomović]] --> <!-- * [[Radmila Tomović]] --> * [[Paul F. Tompkins]] * [[Maria Tommaselli]] <!-- * [[Dejan Tončić]] --> * [[Emil Tonev]] <!-- * [[Romina Tonković]] --> * [[Regis Toomey]] * [[Isaiah Tootoosis]] * [[Velibor Topić]] * [[Chaim Topol]] <!-- * [[Jovan Torački]] --> * [[Nick Toren]] <!-- * [[Marko Torjanac]] --> <!-- * [[Zvonimir Torjanac]] --> * [[Coraima Torres]] * [[Liz Torres]] * [[Alessandra Torresani]] <!-- * [[Aleksandar "Saša" Torlaković]] --> * [[Rip Torn]] * [[Maria Tornberg]] * [[Guillermo del Toro]] * [[Luis Tosar]] <!-- * [[Selimir Tošić]] --> <!-- * [[Janoš Tot]] --> * [[Gordon Tootoosis]] * [[Michael Tourek]] * [[Beth Toussaint]] * [[Megumi Toyoguchi]] * [[Ricardo Tozzi]] * [[Niek Traa]] * [[Michelle Trachtenberg]] * [[Spencer Tracy]] * [[Sam Trammell]] <!-- * [[Vince Trankina]] --> * [[Valarie Trapp]] <!-- * [[James Tratas]] --> * [[Nancy Travis]] * [[John Travolta]] * [[Nicole Travolta]] * [[Bilyana Trayanova]] * [[Craig Lamar Traylor]] * [[William Traylor]] * [[Harry Treadaway]] * [[Luke Treadaway]] * [[Danny Trejo]] * [[Jacob Tremblay]] <!-- * [[Ludwig Trepte]] --> * [[Reina Triendl]] * [[Paolo Triestino]] <!-- * [[Branislav Trifunović]] --> * [[Sergej Trifunović]] <!-- * [[Tomislav Trifunović]] --> * [[Marie Trintignant]] * [[Jan Tříska]] * [[Travis Tritt]] * [[Wes Tritter]] * [[Vesna Trivalić]] <!-- * Dragan Trninić --> * [[Carol Trost]] <!-- * [[Miroljub Trošić]] --> * [[Trayan Milenov-Troy]] * [[Eugene Troobnick]] * [[Patrick Troughton]] * [[Michael Trucco]] * [[Rachel True]] * [[Yanic Truesdale]] * [[François Truffaut]] * [[Chris Tucker]] * [[Forrest Tucker]] * [[Richard Tucker]] <!-- * [[Jolanda Tudor]] --> * [[Alan Tudyk]] * [[Poppy Corby-Tuech]] * [[Mine Tugay]] * [[John Tui]] <!-- * [[Mirsad Tuka]] --> * [[Teila Tuli]] * [[Gülçin Tunçok]] * [[Jennifer Tung]] * [[Tamara Tunie]] * [[Robin Tunney]] <!-- * [[Miroljub Turajlija]] --> <!-- * [[Dragana Turkalj]] --> * [[Tuğba Melis Türk]] <!-- * [[Andrija Turković]] --> * [[Cenay Türksever]] * [[Glynn Turman]] * [[Kathleen Turner]] * [[Lana Turner]] * [[Sophie Turner]] * [[Ben Turpin]] * [[John Turturro]] * [[Nicholas Turturro]] * [[Stanley Tucci]] * [[Shannon Tweed]] * [[Liv Tyler]] * [[Steven Tyler]] * [[Jud Tylor]] * [[Susan Tyrrell]] * [[Barbara Tyson]] * [[Cicely Tyson]] * [[Richard Tyson]] * [[Margaret Tyzack]] * [[Daniel Tzochev]] ---- == U == * [[Alanna Ubach]] <!-- * [[Ljubomir Ubavkić]] --> <!-- * [[Siniša Ubović]] --> * [[Esmeralda Ugalde]] <!-- * [[Asim Ugljen]] --> <!-- * [[Kristijan Ugrina]] --> * [[Uğurhan]] * [[Ana Ularu]] <!-- * [[Emilie Ullerup]] --> * [[Liv Ulman]] <!-- * [[Renata Ulmanski]] --> * [[Kim Johnston Ulrich]] * [[Rudolf Ulrich]] * [[Çağatay Ulusoy]] * [[Tracey Ullman]] * [[The Undertaker]] * [[Deborah Kara Unger]] * [[Gabrielle Union]] * [[Thomas Upchurch]] * [[Kate Upton]] * [[Robert Urich]] * [[Benny Urquidez]] * [[Jenna Ushkowitz]] * [[Peter Ustinov]] <!-- * [[Đuro Utješanović]] --> <!-- * [[Jasna Malec Utrobičić]] --> * [[Meryem Uzerli]] * [[Muhammet Uzuner]] <!-- * [[Tanasije Uzunović]] --> ---- == V == * [[V (zabavaljač)|V]] <!-- * [[Mirjana Vačić]] --> * [[Susan Vaill]] * [[Grettell Valdéz]] * [[Angélica Vale]] <!-- * [[Duško Valentić]] --> <!-- * [[Kruno Valentić]] --> <!-- * [[Mario Valentić]] --> * [[Gary Valentine]] * [[Rudolph Valentino]] * [[Amber Valletta]] * [[Mark Valley]] * [[Joan Van Ark]] * [[Binkey van Bilderbeek]] * [[Karine Vanasse]] * [[Chris Vance]] * [[Jean-Claude Van Damme]] * [[Ingrid Vandebosch]] * [[James Van Der Beek]] * [[Minouk van Der Valde]] * [[Casper Van Dien]] * [[Sharon Van Etten]] * [[Mario Van Peebles]] * [[Shantel VanSanten]] * [[Kristin Bauer van Straten]] * [[Hans van Tongeren]] * [[Kristopher Van Varenberg]] * [[Travis Van Winkle]] <!-- * [[Dragana Varagić]] --> * [[Leonor Varela]] * [[Matias Varela]] * [[Nia Vardalos]] * [[Jorge Vargas]] * [[Jim Varney]] * [[Michael Vartan]] * [[Rosy Varte]] <!-- * [[Milan Vasić]] --> <!-- * [[Predrag Vasić]] --> <!-- * [[Marko Vasiljević]] --> <!-- * [[Mirka Vasiljević]] --> * [[Kasia Vassos]] * [[Peter Vaughan]] * [[Robert Vaughn]] * [[Emmanuelle Vaugier]] * [[Milana Vayntrub]] * [[Yul Vazquez]] * [[Daniela Vega]] * [[Paz Vega]] * [[Sanja Vejnović]] <!-- * [[Enes Vejzović]] --> * [[Eddie Velez]] <!-- * [[Slobodan Velimirović]] --> * [[Vlasta Velisavljević]] <!-- * [[Kostadinka Velkovska]] --> <!-- * [[Ana Vučak Veljača]] --> * [[Jelena Veljača]] * [[Antonello Venditti]] * [[Lenny Venito]] * [[Cassie Ventura]] * [[Jesse Ventura]] * [[Richard Venture]] * [[Benay Venuta]] * [[Eugen Verber]] * [[Lotte Verbeek]] * [[Carlo Verdone]] * [[Sofía Vergara]] * [[Anne Vernon]] * [[John Vernon]] * [[Kate Vernon]] <!-- * [[Branka Veselinović]] --> <!-- * [[Jelena Helc Vesković]] --> * [[Şükrü Veysel]] * [[Ronan Vibert]] <!-- * [[Ante Vican]] --> <!-- * [[Barbara Vicković]] --> <!-- * [[Marija Vicković]] --> <!-- * [[Katarina Vićentijević]] --> <!-- * [[Branko Vidaković]] --> * [[Sandra Vidal]] <!-- * [[Mateo Videk]] --> <!-- * [[Andrijana Videnović]] --> <!-- * [[Gala Videnović]] --> * [[Emil Videv]] <!-- * [[Branimir Vidić]] --> <!-- * [[Filip Vidović]] --> * [[Ivica Vidović]] * [[Izabela Vidovic]] <!-- * [[Mirjana Bohanec-Vidović]] --> <!-- * [[Zlatan Vidović]] --> <!-- * [[Dijana Vidušin]] --> * [[Gillian Vigman]] * [[Giovanna Vignola]] * [[Alicia Vikander]] <!-- * [[Mihajlo Viktorović]] --> <!-- * [[Olivera Viktorović]] --> <!-- * [[Ana Vilenica]] --> * [[Vando Villamil]] * [[Pamela Villoresi]] * [[Frank Vincent]] * [[Megan Vincent]] * [[Greg Vinkler]] <!-- * [[Jackey Vinson]] --> * [[Irena Violette]] <!-- * [[Nina Violić]] --> <!-- * [[Iva Visković]] --> * [[Goran Višnjić]] <!-- * [[Ornela Vištica]] --> * [[Joe Viterelli]] <!-- * [[Zlatko Vitez]] --> <!-- * [[Monica Vitti]] --> * [[Rena Vlahopoulou]] <!-- * [[Mirko Vlahović]] --> <!-- * [[Miloš Vlalukin]] --> <!-- * [[Marina Vodeničar]] --> * [[Natalia Vodianova]] * [[Mike Vogel]] * [[Stephanie Vogt]] * [[Jon Voight]] <!-- * [[Dušan Vojnović]] --> <!-- * [[Nada Vojinović]] --> <!-- * [[Dimitrije Vojnov]] --> <!-- * [[Dragoljub Vojnov]] --> <!-- * [[Minja Vojvodić]] --> <!-- * [[Janko Popović Volarić]] --> <!-- * [[Esma Voloder]] --> * [[Jenna von Oÿ]] * [[Heidi von Palleske]] * [[Frederica von Stade]] * [[Lark Voorhies]] * [[Arnold Vosloo]] <!-- * [[Danijela Vranješ]] --> <!-- * [[Antun Vrbenski]] --> <!-- * [[Antun Vrdoljak]] --> * [[Janez Vrhovec]] <!-- * [[Slavica Vučak]] --> <!-- * [[Dragan Vučelić]] --> * [[Aljoša Vučković]] * [[Pavle Vuisić]] <!-- * [[Milja Vujanović]] --> <!-- * [[Dragan Vujić]] --> <!-- * [[Dragana Vujić]] --> <!-- * [[Nikola Vujović]] --> <!-- * [[Radovan Vujović]] --> <!-- * [[Mario Vuk]] --> <!-- * [[Ivan Vukelić]] --> * [[Lidija Vukićević]] <!-- * [[Nadežda Vukićević]] --> <!-- * [[Željko Vukmirica]] --> <!-- * [[Milija Vuković]] --> <!-- * [[Ivan Vukušić]] --> <!-- * [[Mladen Vulić]] --> <!-- * [[Predrag Vušović]] --> ---- == W == <!-- * [[G.S. Wade II]] --> * [[Julian Wadham]] * [[Kristina Wagner]] * [[Natasha Gregson Wagner]] * [[Mimmo Wåhlander]] * [[Mark Wahlberg]] * [[Oscar Wahlberg]] * [[Ralph Waite]] * [[Tom Waits]] * [[Nikolaj Coster-Waldau]] * [[Robert Walden]] * [[Claire Waldoff]] * [[Julie Walters]] * [[Christopher Walken]] * [[Andrew W. Walker]] * [[Paul Walker]] * [[Amanda Walsh]] * [[Dylan Walsh]] * [[Gwynyth Walsh]] * [[J.D. Walsh]] * [[Kate Walsh]] * [[Kimberley Walsh]] * [[Ray Walston]] * [[Lucia Walters]] * [[Stephen Walters]] * [[Susan Walters]] * [[Christoph Waltz]] * [[Jordan Wall]] * [[Robert "Bob" Wall]] * [[Basil Wallace]] * [[Eli Wallach]] * [[Jack Walley]] * [[Annabelle Wallis]] * [[Quvenzhané Wallis]] * [[Diego Wallraff]] * [[Maxie Wander]] * [[Ji Wang]] * [[Liza Wang]] * [[Zhenwei Wang]] * [[Zhiheng Wang]] * [[Jessalyn Wanlim]] * [[Patrick Warburton]] * [[Sandy Ward]] * [[Sela Ward]] * [[Susan Ward]] * [[Tom Ward]] * [[Jack Warden]] * [[Kerry Warn]] * [[David Warner]] * [[David Warshofsky]] * [[Denzel Washington]] * [[Kerry Washington]] * [[Mia Wasikowska]] * [[Craig Wasson]] * [[Ken Watanabe]] * [[Suki Waterhouse]] * [[Jack Watkins]] * [[Royale Watkins]] * [[Barry Watson]] * [[Douglas Watson]] * [[Emily Watson]] * [[Emma Watson]] * [[Indica Watson]] * [[Woody Watson]] * [[Gillian Iliana Waters]] * [[Douglas Waters]] * [[Harry Waters Jr.]] * [[Marlys Watters]] * [[Daniel Watterson]] * [[Naomi Watts]] * [[Al Waxman]] * [[Keenen Ivory Wayans]] * [[David Wayne]] * [[John Wayne]] * [[Lil Wayne]] * [[Randy Wayne]] * [[Carl Weathers]] * [[Fritz Weaver]] * [[Sigourney Weaver]] * [[Hugo Weaving]] * [[Jack Webb]] * [[Lucy Webb]] * [[Steven Webb]] * [[Nick Wechsler]] * [[Brenda Wehle]] * [[Robert Weil]] * [[Rachel Weisz]] * [[Bryna Weiss]] * [[Norbert Weisser]] * [[Johnny Weissmuller]] * [[Jess Weixler]] * [[Jackie Welch]] * [[Raquel Welch]] * [[Frank Welker]] * [[Orson Welles]] * [[Tom Welling]] * [[Peter Weller]] * [[Orson Welles]] * [[Tracy Wells]] * [[Jiang Wen]] * [[Ming-Na Wen]] * [[Elmarie Wendel]] * [[George Wendt]] * [[David Wenham]] * [[Pete Wentz]] * [[Yu Wenxia]] * [[Rutina Wesley]] * [[Jemima West]] * [[John Bradley West]] * [[Mae West]] * [[Natalie West]] * [[Floyd Westerman]] * [[David Westhead]] * [[Celia Weston]] * [[Ed Westwick]] * [[Patricia Wettig]] * [[Marius Weyers]] * [[Frank Whaley]] * [[Joanne Whalley]] * [[Leigh Whannell]] * [[Kevin Whately]] * [[Maggie Wheeler]] * [[Forest Whitaker]] * [[Philip Whitchurch]] * [[Christine White]] * [[Jane White]] * [[Julie White]] <!-- * [[Michael Jai White]] --> * [[Nina Toussaint-White]] * [[Jack Whitehall]] * [[Billie Whitelaw]] * [[Rosie Huntington-Whiteley]] * [[Jonathan Whitesell]] * [[Andy Whitfield]] * [[Isiah Whitlock Jr.]] * [[Stuart Whitman]] * [[Grace Lee Whitney]] * [[Jodie Whittaker]] * [[Bo Widerberg]] * [[Richard Widmark]] <!-- * [[Carina Wiese]] --> * [[Dianne Wiest]] * [[Laura Slade Wiggins]] * [[Kristen Wiig]] * [[Emma Wiklund]] * [[Ralph Wilcox]] * [[Gabriella Wilde]] * [[Olivia Wilde]] * [[Gene Wilder]] * [[Roman Wilhelmi]] * [[Robert J. Wilke]] * [[Tom Wilkinson]] * [[Bridgette Wilson]] * [[Chris Wilson]] * [[C.J. Wilson]] * [[Don Wilson]] * [[Elizabeth Wilson]] * [[Luke Wilson]] * [[Niamh Wilson]] * [[Owen Wilson]] * [[Patrick Wilson]] * [[Peta Wilson]] * [[Pete Lee-Wilson]] * [[Rainn Wilson]] * [[Rebel Wilson]] * [[Reno Wilson]] * [[Richard Wilson]] * [[Ruth Wilson]] * [[Scott Wilson]] * [[Sheree J. Wilson]] * [[Anna Wing]] * [[Travis Van Winkle]] * [[Henry Winkler]] * [[Kate Winslet]] * [[Mary Elizabeth Winstead]] * [[Ariel Winter]] * [[Katia Winter]] * [[Vincent Winter]] * [[Wanda Winter]] * [[Fred Willard]] * [[Alexandre Willaume]] * [[Jhaemi Willens]] * [[Billy Dee Williams]] * [[Chris Williams]] * [[Craig Williams]] * [[Evan Williams]] * [[Gary Anthony Williams]] * [[JoBeth Williams]] * [[Maisie Williams]] * [[Mark Williams]] * [[Michelle Williams (glumica)|Michelle Williams]] * [[Nell Williams]] * [[Olivia Williams]] * [[Ralph Williams]] * [[Robin Williams]] * [[Simona Williams]] * [[Treat Williams]] * [[Vanessa Williams]] * [[Wade Williams]] * [[Fred Williamson]] * [[Matt Willig]] * [[Noble Willingham]] * [[Bruce Willis]] * [[David Willis]] * [[Frank Wills]] * [[Calvin Wimmer]] * [[Jeff Wincott]] * [[Michael Wincott]] * [[Beatrice Winde]] * [[Paul Winfield]] * [[Anna Wing]] * [[Travis Van Winkle]] * [[Henry Winkler]] * [[Kate Winslet]] * [[Michael Winslow]] * [[Mary Elizabeth Winstead]] * [[Ray Winstone]] * [[Alex Winter]] * [[Ariel Winter]] * [[Eric Winter]] * [[Katia Winter]] * [[Vincent Winter]] * [[Wanda Winter]] * [[Marian Winters]] * [[Michael Winters]] * [[Katheryn Winnick]] * [[Norman Wisdom]] * [[Robert Wisdom]] * [[Ray Wise]] * [[Joseph Wiseman]] * [[John Witherspoon]] * [[Reese Witherspoon]] * [[Alicia Witt]] * [[Ellen Woglom]] * [[Marcos Woinski]] * [[Matthew Wolf]] * [[Scott Wolf]] * [[Christina Wolfe]] * [[Collette Wolfe]] * [[Gang Dong-won]] * [[Ryu Won]] * [[B. D. Wong]] * [[Russell Wong]] * [[Tom Wopat]] * [[Sam Worthington]] * [[Elijah Wood]] * [[Evan Rachel Wood]] * [[Jacqueline MacInnes Wood]] * [[Natalie Wood]] * [[Tom Wood]] * [[Tyson Wood]] * [[Wallis Currie-Wood]] * [[Holly Woodlawn]] * [[Shailene Woodley]] * [[Renn Woods]] * [[Shannon Woodward]] * [[Jamal Woolard]] * [[Sheb Wooley]] * [[Jaimz Woolvett]] * [[Deborah Ann Woll]] * [[Bow Wow]] * [[Fay Wray]] * [[Nadine Wrietz]] * [[Bonnie Wright]] * [[Carl Wright]] * [[Dorsey Wright]] * [[Gabriella Wright]] * [[Isaac Hempstead Wright]] * [[Jeffrey Wright]] * [[Max Wright]] * [[Robin Wright]] * [[Sarah Wright]] * [[Steven Wright]] * [[Teresa Wright]] * [[Thomas Wright]] * [[Tom Wright]] * [[Magdalena Wróbel]] * [[Constance Wu]] * [[Zhensu Wu]] * [[Klausjürgen Wussow]] * [[Martin Wuttke]] * [[Keke Wyatt]] * [[Zakk Wylde]] * [[Noah Wyle]] * [[Christopher Wyllie]] * [[Keenan Wynn]] ---- == X == * [[Fiona Xie]] * [[Zhou Xun]] ---- == Y == * [[Aysegul Yalçiner]] * [[Mami Yamasaki]] * [[Can Yaman]] <!-- * [[Tadashi Yamashita]] --> * [[Eduardo Yáñez]] * [[Jimmy O. Yang]] * [[Anton Yelchin]] * [[Son Ye-jin]] * [[Donnie Yen]] * [[Michelle Yeoh]] * [[Harout Yerganian]] * [[Nurgül Yeşilçay]] * [[Steven Yeun]] * [[Bolo Yeung]] * [[Murat Yıldırım]] * [[Özge Yıldırım]] * [[Bennu Yıldırımlar]] * [[Kerem Yılmazer]] * [[Françoise Yip]] * [[Danko Yordanov]] * [[Michael York]] * [[Susannah York]] * [[Joji Yoshida]] * [[Adele Yoshioka]] * [[Bellamy Young]] * [[Burt Young]] * [[Damian Young]] * [[Jacob Young]] * [[John Young]] * [[Lola Young, Baroness Young of Hornsey|Lola Young]] * [[Parker Young]] * [[Ric Young]] * [[William Allen Young]] * [[Aaron Yoo]] * [[John Yuan]] * [[Matthew Yuan]] * [[Inés Yujnovsky]] * [[Harris Yulin]] * [[Élodie Yung]] * [[Yunho]] * [[Dilara Yüzer]] ---- == Z == * [[William Zabka]] <!-- * [[Milenko Zablaćanski]] --> * [[Grace Zabriskie]] * [[Néstor Zacco]] <!-- * [[Ivica Zadro]] --> * [[Steve Zahn]] <!-- * [[Kirill Zaitsev]] --> * [[Małgorzata Zajączkowska]] * [[Anna Maria Zamperla]] * [[Billy Zane]] * [[Chiara Zanni]] <!-- * [[Dragan Zarić]] --> <!-- * [[Ivan Zarić]] --> <!-- * [[Ivana Zarić]] --> <!-- * [[Milan Zarić]] --> <!-- * [[Milica Zarić]] --> * [[David Zayas]] * [[Natalie Zea]] <!-- * [[Bojana Zečević]] --> <!-- * [[Ljubo Zečević]] --> * [[Antonia Zegers]] <!-- * [[Ivan Zekić]] --> <!-- * [[Ksenija Zelenović]] --> * [[David Zepeda]] <!-- * [[Branislav Zeremski]] --> * [[Renée Zellweger]] * [[Monica Zetterlund]] * [[Bo Zhang]] * [[Yi Zhao]] <!-- * [[Draško Zidar]] --> <!-- * [[Ranko Zidarić]] --> * [[Ian Ziering]] * [[Madeline Zima]] * [[Constance Zimmer]] * [[Emir Berke Zincidi]] * [[Luca Zingaretti]] * [[Gillian Zinser]] * [[Karl Zinny]] * [[Deborah Zoe]] * [[Alojzy Gonzaga Jazon Żółkowski|Alojzy Żółkowski]] * [[Fortunat Alojzy Gonzaga Żółkowski|Alojzy Żółkowski]] <!-- * [[Zvonimir Zoričić]] --> <!-- * [[Slađana Zrnić]] --> <!-- * [[Patrik Zubaj]] --> * [[Olga Zubarry]] <!-- * [[Božo Zuber]] --> <!-- * [[Zlatan Zuhrić]] --> <!-- * [[Mirsad Zulić]] --> * [[Daphne Zuniga]] * [[José Zúñiga]] <!-- * [[Miralem Zupčević]] --> ---- == Ž == <!-- * [[Jasna Žalica]] --> <!-- * [[Nikola Žarković]] --> <!-- * [[Dušica Žegarac]] --> <!-- * [[Tomislav Žganec]] --> <!-- * [[Ivana Žigon]] --> * [[Jelena Žigon]] * [[Stevo Žigon]] <!-- * [[Bojan Žirović]] --> <!-- * [[Đorđe Živadinović]] --> <!-- * [[Ljubomir Živanović]] --> * [[Milivoje Živanović]] <!-- * [[Marko Živić]] --> <!-- * [[Katarina Živković]] --> * [[Radmila Živković]] <!-- * [[Vladan Živković]] --> * [[Velimir Bata Živojinović]] <!-- * [[Velimir Životić]] --> <!-- * [[Slobodanka Žugić]] --> <!-- * [[Želimira Žujović]] --> <!-- * [[Mira Župan]] --> <!-- * [[Katarina Žutić]] --> * [[Miloš Žutić]] <!-- * [[Miroslav Žužić]] --> [[Kategorija:Filmski glumci| ]] tdtvofq09apnlc0tj1o3h2ll5cadzf8 0 6838 42471582 42243210 2025-06-15T13:30:00Z ~2025-45988 245116 42471582 wikitext text/x-wiki poeme. == Bibliografija == * Romani: ** ''Kletva Peka Perkova'', 1977, 1978 ** ''Gradišta'', 1989 ** ''Daleko bilo'', 1995 ** ''Semolj gora'', 2000, 2001 ** ''Točilo'', 2001 ** ''Kućni krug'', 2003 ** ''Semolj zemlja'', 2005 * Pripovetke i zapisi: ** ''Gorske oči'', 1982 ** ''Nemušti jezik'', 1984 ** ''Vučji tragovi'', 1987 * Poeme: ** ''Moračnik'', 1994 ** ''Tamooni'', 1992 == Vanjske veze == * [http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm Matica srpska|biografija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061210101212/http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm |date=2006-12-10 }} * [http://www.ibiblioteka.net/ Dela Mira Vuksanovića u elektronskom obliku - iBiblioteka] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170710075102/http://www.ibiblioteka.net/ |date=2017-07-10 }} {{Чланови САНУ}} {{Dobitnici NIN-ove nagrade}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Dobitnici NIN-ove nagrade]] [[Kategorija:Matica srpska]] 4ysd7d7vag682uf31rd1w7g0o2my2s4 42471583 42471582 2025-06-15T13:30:10Z MathXplore 162661 Reverted edits by [[Special:Contribs/~2025-45988|~2025-45988]] ([[User talk:~2025-45988|talk]]) to last version by AcaBot: unexplained content removal 42243210 wikitext text/x-wiki '''Miro Vuksanović''' ([[Krnja Jela]], [[Crna Gora]],[4. maj [1944]]), književnik, akademik SANU. Objavljuje romane, pripovetke, zapise i poeme. Dobio je nagrade: ''Politikinu'' za kratku priču,[[Nagrada Miroslavljevo jevanđelje|''Miroslavljevo jevanđelje'']], [[Prosvetina nagrada|''Prosvetinu'']], [[Oktobarska nagrada|''Oktobarsku'']], [[Borbina nagrada Oskar Davičo|Borbinu ''Oskar Davičo'']], Nagradu ''Vukove zadužbine za umetnost'', [[Nagrada Svetozar Ćorović|nagradu ''Svetozar Ćorović'']], Nagradu [[Društvo književnika Vojvodine|Društva književnika Vojvodine]] za knjigu godine, [[Nagrada M.Panić Surep|Nagradu ''M.Panić Surep'']], [[Vukova nagrada|Vukovu nagradu]], [[Nagrada Laza Kostić|Nagradu ''Laza Kostić'']] i druge. Dobitnik je [[NIN-ova nagrada|NIN-ove nagrade]] za [[2005]]. god. i [[Nagrada Meša Selimović|Nagrade ''Meša Selimović'']] za knjigu godine. Miro Vuksanović je bio potpredsednik [[Matica srpska|Matice srpske]] i upravnik Biblioteke Matice srpske u [[Novi Sad|Novom Sadu]]. == Bibliografija == * Romani: ** ''Kletva Peka Perkova'', 1977, 1978 ** ''Gradišta'', 1989 ** ''Daleko bilo'', 1995 ** ''Semolj gora'', 2000, 2001 ** ''Točilo'', 2001 ** ''Kućni krug'', 2003 ** ''Semolj zemlja'', 2005 * Pripovetke i zapisi: ** ''Gorske oči'', 1982 ** ''Nemušti jezik'', 1984 ** ''Vučji tragovi'', 1987 * Poeme: ** ''Moračnik'', 1994 ** ''Tamooni'', 1992 == Vanjske veze == * [http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm Matica srpska|biografija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061210101212/http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm |date=2006-12-10 }} * [http://www.ibiblioteka.net/ Dela Mira Vuksanovića u elektronskom obliku - iBiblioteka] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170710075102/http://www.ibiblioteka.net/ |date=2017-07-10 }} {{Чланови САНУ}} {{Dobitnici NIN-ove nagrade}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Dobitnici NIN-ove nagrade]] [[Kategorija:Matica srpska]] ntaf5ugqmga1jsujn84690xm9ebvulz 42471584 42471583 2025-06-15T13:30:44Z ~2025-45988 245116 42471584 wikitext text/x-wiki '''Miro Vuksanović''' ([[Krnja Jela]], [[Crna Gora]],[4. maj [1944]]), književnik, akademik SANU. Objavljuje romane, pripovetke, zapise i poeme. Dobio je nagrade: ''Politikinu'' za kratku priču,[[Nagrada Miroslavljevo jevanđelje|''Miroslavljevo jevanđelje'']], [[Prosvetina nagrada|''Prosvetinu'']], [[Oktobarska nagrada|''Oktobarsku'']], [[Borbina nagrada Oskar Davičo|Borbinu ''Oskar Davičo'']], Nagradu ''Vukove zadužbine za umetnost'', [[Nagrada Svetozar Ćorović|nagradu ''Svetozar Ćorović'']], Nagradu [[Društvo književnika Vojvodine|Društva književnika Vojvodine]] za knjigu godine, [[Nagrada M.Panić Surep|Nagradu ''M.Panić Surep'']], [[Vukova nagrada|Vukovu nagradu]], [[Nagrada Laza Kostić|Nagradu ''Laza Kostić'']] i druge. Dobitnik je [[NIN-ova nagrada|NIN-ove nagrade]] za [[2005]]. god. i [[Nagrada Meša Selimović|Nagrade ''Meša Selimović'']] za knjigu godine. Miro Vuksanović je bio potpredsednik [[Matica srpska|Matice srpske]] i upravnik Biblioteke Matice srpske u [[Novi Sad|Novom Sadu]]. == Bibliografija == == Vanjske veze == * [http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm Matica srpska|biografija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061210101212/http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm |date=2006-12-10 }} * [http://www.ibiblioteka.net/ Dela Mira Vuksanovića u elektronskom obliku - iBiblioteka] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170710075102/http://www.ibiblioteka.net/ |date=2017-07-10 }} {{Чланови САНУ}} {{Dobitnici NIN-ove nagrade}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Dobitnici NIN-ove nagrade]] [[Kategorija:Matica srpska]] cg3tm9m1bc7v8s6aa0ng03bbyptp50f 42471585 42471584 2025-06-15T13:31:28Z MathXplore 162661 Reverted edits by [[Special:Contribs/~2025-45988|~2025-45988]] ([[User talk:~2025-45988|talk]]) to last version by MathXplore: unexplained content removal 42243210 wikitext text/x-wiki '''Miro Vuksanović''' ([[Krnja Jela]], [[Crna Gora]],[4. maj [1944]]), književnik, akademik SANU. Objavljuje romane, pripovetke, zapise i poeme. Dobio je nagrade: ''Politikinu'' za kratku priču,[[Nagrada Miroslavljevo jevanđelje|''Miroslavljevo jevanđelje'']], [[Prosvetina nagrada|''Prosvetinu'']], [[Oktobarska nagrada|''Oktobarsku'']], [[Borbina nagrada Oskar Davičo|Borbinu ''Oskar Davičo'']], Nagradu ''Vukove zadužbine za umetnost'', [[Nagrada Svetozar Ćorović|nagradu ''Svetozar Ćorović'']], Nagradu [[Društvo književnika Vojvodine|Društva književnika Vojvodine]] za knjigu godine, [[Nagrada M.Panić Surep|Nagradu ''M.Panić Surep'']], [[Vukova nagrada|Vukovu nagradu]], [[Nagrada Laza Kostić|Nagradu ''Laza Kostić'']] i druge. Dobitnik je [[NIN-ova nagrada|NIN-ove nagrade]] za [[2005]]. god. i [[Nagrada Meša Selimović|Nagrade ''Meša Selimović'']] za knjigu godine. Miro Vuksanović je bio potpredsednik [[Matica srpska|Matice srpske]] i upravnik Biblioteke Matice srpske u [[Novi Sad|Novom Sadu]]. == Bibliografija == * Romani: ** ''Kletva Peka Perkova'', 1977, 1978 ** ''Gradišta'', 1989 ** ''Daleko bilo'', 1995 ** ''Semolj gora'', 2000, 2001 ** ''Točilo'', 2001 ** ''Kućni krug'', 2003 ** ''Semolj zemlja'', 2005 * Pripovetke i zapisi: ** ''Gorske oči'', 1982 ** ''Nemušti jezik'', 1984 ** ''Vučji tragovi'', 1987 * Poeme: ** ''Moračnik'', 1994 ** ''Tamooni'', 1992 == Vanjske veze == * [http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm Matica srpska|biografija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061210101212/http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm |date=2006-12-10 }} * [http://www.ibiblioteka.net/ Dela Mira Vuksanovića u elektronskom obliku - iBiblioteka] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170710075102/http://www.ibiblioteka.net/ |date=2017-07-10 }} {{Чланови САНУ}} {{Dobitnici NIN-ove nagrade}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Dobitnici NIN-ove nagrade]] [[Kategorija:Matica srpska]] ntaf5ugqmga1jsujn84690xm9ebvulz 42471587 42471585 2025-06-15T13:33:41Z ~2025-45988 245116 Подаци нису потпуни. Постоји правилна страница. 42471587 wikitext text/x-wiki poeme. == Bibliografija == * Romani: ** ''Kletva Peka Perkova'', 1977, 1978 ** ''Gradišta'', 1989 ** ''Daleko bilo'', 1995 ** ''Semolj gora'', 2000, 2001 ** ''Točilo'', 2001 ** ''Kućni krug'', 2003 ** ''Semolj zemlja'', 2005 * Pripovetke i zapisi: ** ''Gorske oči'', 1982 ** ''Nemušti jezik'', 1984 ** ''Vučji tragovi'', 1987 * Poeme: ** ''Moračnik'', 1994 ** ''Tamooni'', 1992 == Vanjske veze == * [http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm Matica srpska|biografija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061210101212/http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm |date=2006-12-10 }} * [http://www.ibiblioteka.net/ Dela Mira Vuksanovića u elektronskom obliku - iBiblioteka] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170710075102/http://www.ibiblioteka.net/ |date=2017-07-10 }} {{Чланови САНУ}} {{Dobitnici NIN-ove nagrade}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Dobitnici NIN-ove nagrade]] [[Kategorija:Matica srpska]] 4ysd7d7vag682uf31rd1w7g0o2my2s4 42471588 42471587 2025-06-15T13:35:51Z ~2025-45988 245116 42471588 wikitext text/x-wiki poeme. == Vanjske veze == * [http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm Matica srpska|biografija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061210101212/http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm |date=2006-12-10 }} * [http://www.ibiblioteka.net/ Dela Mira Vuksanovića u elektronskom obliku - iBiblioteka] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170710075102/http://www.ibiblioteka.net/ |date=2017-07-10 }} {{Чланови САНУ}} {{Dobitnici NIN-ove nagrade}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Dobitnici NIN-ove nagrade]] [[Kategorija:Matica srpska]] td8vvsuuttp0xg8niq3r7de8js6xl9f 42471590 42471588 2025-06-15T13:36:23Z ~2025-45988 245116 42471590 wikitext text/x-wiki == Vanjske veze == * [http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm Matica srpska|biografija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061210101212/http://www.maticasrpska.org.yu/pages/biografije/vuksanovic_miro.htm |date=2006-12-10 }} * [http://www.ibiblioteka.net/ Dela Mira Vuksanovića u elektronskom obliku - iBiblioteka] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170710075102/http://www.ibiblioteka.net/ |date=2017-07-10 }} {{Чланови САНУ}} {{Dobitnici NIN-ove nagrade}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Dobitnici NIN-ove nagrade]] [[Kategorija:Matica srpska]] 5qfo2gix18acswsdgxdyn8x542c6qzx 0 8467 42471789 42410090 2025-06-16T06:28:33Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471789 wikitext text/x-wiki {{Infokutija zemlja |domaće_ime = Falkland Islands <br /> Islas Malvinas |konvencionalno_dugo_ime = Falklandski/Malvinski Otoci |ime_genitiv = Falklandskih Otoka |demonim = Folklanđani |slika_zastave = Flag of the Falkland Islands.svg |slika_grba = Coat of arms of the Falkland Islands.svg |slika_karte = LocationFalklandIslands.png |državno_geslo = "Desire the right" |državna_himna = "[[God Save the King]]" |službeni_jezici = [[Engleski jezik|engleski]] |glavni_grad = [[Stanley (Falklandski Otoci)|Stanley]] |latd=51 |latm=42 |latNS=S |longd=57 |longm=51 |longEW=W |najveći_grad = glavni_grad |etničke_grupoe = [[Britanci]], [[Skandinavija|Skandinavci]], [[Čileanci]]<ref>{{Cite web |title=visitorfalklands: People |url=http://www.visitorfalklands.com/content/view/38/26/ |access-date=2009-07-12 |archive-date=2009-06-06 |archive-url=https://web.archive.org/web/20090606231421/http://www.visitorfalklands.com/content/view/38/26/ }}</ref> |vlast_tip = [[Britanski prekomorski teritoriji]] |vođa_titula1 = Državni poglavar |vođa_ime1 = [[Charles III od Ujedinjenog Kraljevstva|Charles III]] |vođa_titula2 = [[Guverner]] |vođa_ime2 = [[Nigel Haywood]] |vođa_titula3 = Glavni direktor |vođa_ime3 = [[Tim Thorogood]]<ref>{{cite web |title=Falkland Islands Government appoints new Chief Executive |publisher=Falkland Islands Government |date=30. 08. 2007. |url=http://www.falklands.gov.fk/news-2007.php |accessdate=29. 10. 2007. |archivedate=2007-11-07 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20071107135513/http://www.falklands.gov.fk/news-2007.php |deadurl=yes }}</ref> |površina_rang = 162. |površina_magnituda = 1 E10 |površina_km2 = 12 200 |površina_sq_mi = 4 700 <!--Do not remove per [[WP:MOSNUM]]--> |postotak_voda = 0 |stanovništvo_proc = 3 140<ref name=cia>[https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/fk.html Falkland Islands] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100129145002/https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/fk.html |date=2010-01-29 }}, ''The World Factbook'', CIA. Accessed 14 April 2009.</ref> |stanovništvo_proc_rang = 217. |stanovništvo_proc_godina = jul 2008. |stanovništvo_popis = |stanovništvo_popis_godina = |stanovništvo_gustina_km2 = 0,26 |stanovništvo_gustina_sq_mi = 0,65 <!--Do not remove per [[WP:MOSNUM]]--> |stanovništvo_gustina_rang = 240. |GDP_PPP = 75 mil. $ |GDP_PPP_rang = 223 |GDP_PPP_godina = 2005 |GDP_PPP_per_capita = 25 000 $ (proc. 2002) |GDP_PPP_per_capita_rang = ''nerangirani'' |suverenitet_tip = [[Britanski prekomorski teritoriji]] |uspostava_događaj1 = Dan oslobođenja |uspostava_datum1 = 14. jun 1982. |HDI = |HDI_rang = |HDI_ghodina = |HDI_kategorija = |valuta = [[Funta Falklandskih otoka]]¹ |valuta_kod = FKP |zemlja_kod = |vremenska_zona = |utc_nadom = -4 |vremenska_zona_DST = |utc_nadom_DST = -3 |cctld = [[.fk]] |pozivni_broj = 500 |fusnote = ¹ Fiksirana na [[britanska funta|funtu sterlinga (GBP)]]. }} [[Datoteka: Christchurch-Cathedral.jpg|thumb|300px|right|[[Katedrala]] Christchurch u [[Stanley (Falklandski Otoci)|Stanleyu]]]] '''Falklandski Otoci''' (po [[ujedinjeno Kraljevstvo|britanskom]]) ili '''Malvinski Otoci''' (po [[Argentina|argentinskom]]) je [[arhipelag]] u [[Atlantik|Južnom Atlantiku]] udaljen oko 650&nbsp;km od [[Južna Amerika|južnoameričkog]] kopna i 1 400&nbsp;km od [[Antarktički krug|Antarktičkog kruga]].<ref name=islands/> On se sastoji od dva velika otoka - [[Zapadni Falkland|Zapadnog Falklanda]] i [[Istočni Falkland|Istočnog Falklanda]], te oko 776 manjih otoka <ref name=islands>{{cite web | title = The Islands: Location | work = Falkland Islands Government web site | publisher = | language = engleski | url = http://www.falklands.gov.fk/location.php | year = 2007 | accessdate = 7. 04. 2012 | archive-date = 2007-04-28 | archive-url = https://web.archive.org/web/20070428023347/http://www.falklands.gov.fk/location.php | dead-url = yes }}</ref> Falklandi se nalaze na koordinatama 51° 45′ 00″ jug, i 059° 10′ 00″ zapad. Falklandi su samoupravni [[Britanski prekomorski teritoriji|Britanski prekomorski teritorij]], za koji [[Argentina]] tvrdi da pripadaju njoj. == Kontraverze oko prava na otoke == Suverenitet Malvinskih otoka bio je predmetom spora od njihovog otkrića te su [[Francuska]], [[Španija|Španjolska]], [[Argentina]] i [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velika Britanija]] svojatale suverenitet nakon uspostavljanja naselja. Ali je od [[1833]]. Britanija je u tome imala najviše uspjeha te su Falklandi s vremenom postali važna baza [[Royal Navy|Britanske kraljevske mornarice]], kao i dom za manji broj naseljenika koji se uglavnom bavio uzgojem ovaca. Pokušaj [[nemačka|njemačke]] [[Kriegsmarine]] da godine [[1914]]. napadne Falklande doveo je do [[Bitka kod Falklandskih otoka|Bitke kod Malvinskih otoka]] - jednog od najvećih i najspektakularnijih pomorskih okršaja u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]]. Nakon [[Drugi svjetski rat|drugog svjetskog rata]], [[Dekolonizacija|dekolonizacije]], nestanka [[Britanski Imperij|Britanskog imperija]] i slabljenja britanske vojne moći Argentina je intenzivirirala napore za preuzimanje suvereniteta nad otočjem za koga koristi izraz ''Islas Malvinas''. Krajem [[1960-e|1960-ih]] su po tom pitanju počeli pregovori, a službeni stav [[Foreign Office]]a u to doba je bio da su troškovi održavanja britanskog suvereniteta na tako udaljenom i u [[20. vijek]]u strateški nevažnom području premali da bi opravdali odbijanje argentinskih zahtjeva. No, ostvarenje tog plana je početkom 1980-ih išlo presporo za argentinsku vojnu huntu, pa su godine [[1982]]. otoke zauzele argentinske invazijske snage. Britanska vlada [[Margaret Thatcher]] je na to odgovorila vojnom silom što je dovelo do [[Foklandski rat|Falklandski rat]] koji je završio argentinskim porazom i ponovnim uspostavljanjem britanskog suvereniteta. == Geografija == Ukupna površina arhipelaga je 12 000 [[kvadratni kilometar|km²]], to je nešto malo manje od [[Connecticut]]a ili [[Sjeverna Irska|Sjeverne Irske]], dužina obale se procjenjuje na 1 300&nbsp;km.<ref name=islands/><ref name=cia2>{{cite web | url =https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/fk.html | title =''Falkland Islands (Islas Malvinas)'' | accessdate =5. 04. 2012 | language =engleski | publisher =CIA - The World Factbook | archive-date =2010-01-29 | archive-url =https://web.archive.org/web/20100129145002/https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/fk.html | dead-url =yes }}</ref> Dva glavna otoka sa obje strane [[Falklandski kanal|Falklandskog kanala]] formiraju većinu zemljišta. To su manji [[Zapadni Falkland]] i nešto veći [[Istočni Falkland]], na kojem se nalazi [[glavni grad]] [[Stanley (Falklandski Otoci)|Stanley]], na kom živi većina stanovnika arhipelaga. Na svim otocima arhipelaga živi 3 140 <ref name=cia/> stanovnika. Oba otoka su gorovita, najviša točka na [[Istočni Falkland|Istočnom Falklandu]] od 705 m nalazi se na Planini [[Usborne]], a na [[Zapadni Falkland|Zapadnom Falklandu]] je to [[Planina Adam, Falklandi|Planina Adam]] od 700 m.<ref name=islands/> Ima i [[Močvara|močvarnih]] ravnica, ponajviše u [[Lafonia|Lafoniji]], na južnoj polovici [[Istočni Falkland|Istočnog Falklanda]]. Gotovo sav teritorij arhipelaga koristi se kao jedinstveni pašnjak za velika stada [[ovca|ovaca]]. Brojni manji otoci okružuju dva najveća, to su; [[Barren (Falklandi)|Barren]], [[Beaver (Falklandi)|Beaver]], [[Bleaker]], [[Carcass]], [[George (Falklandi)|George]], [[Keppel (Falklandi)|Keppel]], [[Lively (Falklandi)|Lively]], [[New (Falklandi)|New]], [[Pebble (Falklandi)|Pebble]], [[Saunders (Falklandi)|Saunders]], [[Sealion (Falklandi)|Sealion]], [[Speedwell, Falklandi|Speedwell]], [[Staats (Falklandi)|Staats]], [[Weddell]] i [[West Point (Falklandi)|West Point]]. Otoci [[Jason (Falklandi)|Jason]] leže sjeverozapadno od arhipelaga, a otok [[Beauchene]] južnije. Otoci [[Speedwell, Falklandi|Speedwell]], [[George (Falklandi)|George]] i [[Barren (Falklandi)|Barren]] odvojeni su od [[Istočni Falkland|Istočnog Falklanda]] [[Kanal Eagle|Kanalom Eagle]]. Geološki Falklandi, pripadaju [[Patagonija|Patagoniji]], pokrajini u [[Argentina|Argentini]]. [[Datoteka:San_Carlos_Water,_Falkland_Islands.jpg|left|thumb|260px|[[San Carlos Water|Zaljev San Carlos Water]], jedan od brojnih zaljeva [[Istočni Falkland|Istočnog Falklanda]]]] Falklandi protežu svoj suverenitet na teritorijalno more oko arhipelaga na 12 nautičkih milja (22&nbsp;km), a [[Eksluzivna ekonomska zona|eksluzivnu ekonomsku zonu (ribolovni pojas)]] na 200 nautičkih milja (370&nbsp;km) <ref name=cia2/> i to je glavni razlog nesporazuma sa Argentinom. == Flora i fauna == Falklandski otoci imaju neobičnu [[Flora|floru]] i [[Fauna|faunu]]. Najpoznatija autohtona životinjska vrsta na arhipelagu su [[Magellanov pingvin|Magellanovi pingvini]], koji imaju brojne kolonije po obalama arhipelaga.<ref name=ping>{{cite web | url =http://globaltwitcher.auderis.se/artspec_information.asp?thingid=232 | title =''Magellanic Penguin'' | accessdate =5. 04. 2012 | language =engleski | publisher =GlobalTwitcher | archive-date =2012-06-07 | archive-url =https://web.archive.org/web/20120607230613/http://globaltwitcher.auderis.se/artspec_information.asp?thingid=232 | dead-url =yes }}</ref> [[Datoteka: East-Falkland.jpg|thumb|260px|left|Tipični camp na [[Istočni Falkland|Istočnom Falklandu]]]] == Historija == Oko tog tko je prvi doplovio do Falklandskih otoka i danas postoje kontraverze, po nekim indicijama to su bili [[Patagonija|patagonijski]] indijanci, ali o tome nema nikakvih pisanih tragova, niti jasnih materijalnih dokaza jer su otoci bili nenaseljeni sve do dolaska prvih evropskih istraživača. Prvi pomorac, za kog se pouzdano zna iz pisanih izvora da je doplovio do [[arhipelag]]a [[1600]]. godine bio je [[Nizozemci|Holanđanin]] - [[Sebald de Weert]] po kom su se otoci sve do [[19. vijek]]a i zvali '''Sebeldov arhipelag'''. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanski]] pomorac [[John Strong]] je skrenuvši s rute doplovio do [[Falklandski kanal|Falklandskog kanala]], on se [[29. 1.|29. januara]] [[1690]]. usidrio i iskrcao pored [[Port Howard]]a.<ref name=his>{{cite web | url =http://www.aveguema.org.ar/historimalving.htm | title =''History of Malvinas Islands'' | accessdate =5. 04. 2012 | language =engleski | publisher =Aveguema }}{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Kanal je nazvao po [[Škotska|škotskoj]] [[Plemstvo|plemićkoj]] [[Titula|tituli]] [[Viscount Falkland]], po istoj tituli je kasnije nazvan i cijeli arhipelag, kao i dva najveća otoka. Francuski pomorac [[Louis Antoine de Bougainville]] osnovao je prvo naselje na [[Istočni Falkland|Istočnom Falklandu]] - [[1764]]. [[Port Louis, Falklandi|Port Saint Louis]] i nazvao arhipelag '''Malouines'''.<ref name=brit/>[[Britanci]] su osnovali svoje naselje na [[Zapadni Falkland|Zapadnom Falklandu]] [[1765]], ali su ih [[1770]]. istjerali [[Španjolci]], koji su kupili arhipelag od [[Francuzi|Francuza]].<ref name=brit>{{cite web | url =http://www.britannica.com/EBchecked/topic/200765/Falkland-Islands | title =''Falkland Islands'' | accessdate = 7. 04. 2012 | language=engleski | publisher=Encyclopædia Britannica }}</ref> [[Argentina]] je [[1816]]. okupirala otoke, na osnovu nasljednih prava na španjolske zemlje, tako da ih je [[1820]]. proglasila svojim teritorijem. Britanija je ponovo osvojila otočje [[1833]]. tako da je do sredine [[20. vijek]]a, vladala pomalo konfuzna britansko - argentinska zajednička uprava nad Falklandima. Od [[1960]]. počinju pregovori pod okriljem [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjenih nacija]] oko nadležnosti nad arhipelagom. Argentina je [[1982]]. izvršila invaziju Falklanda, ali ih je britanska vojska nakon odlučne intervencije porazila. Konačno [[1992]]. seizmolozi otkrivaju naftu i plin u okolini arhipelaga, što dovodi do potpisivanja sporazuma o saradnji i zajedničkom delovanju pri istraživanju ovih prostora, [[1995]]. godine između Argentine i Velike Britanije. == Klima == Okruženi hladnim vodama [[atlantik]]a, Falklandski otoci imaju [[Okeanska klima|oceansku klimu]] po [[Köppenova klasifikacija klime|Köppenovoj klasifikaciji klime - ''Cfc'']], karakteristika te klime je da je pod velikim utjecajem [[ocean]]a, tako da ima male godišnje oscilacije. Maksimalna prosječna temperatura u januaru je oko 13&nbsp;°C, a prosječna maksimalna temperatura u julu je oko 4&nbsp;°C. Prosječna godišnja količina oborina je 573.6&nbsp;mm, ali [[Istočni Falkland]] ima nešto više oborina od [[Zapadni Falkland|Zapadnog Falklanda]].<ref name=factsh>{{cite web | url =http://www.falklandislands.com//assets/documents/falklands-factsheet.pdf | title =''The Falkland Islands'' | accessdate =5. 04. 2012 | format =PDF | language =engleski | publisher =Falkland Islands Tourist Board | archivedate =2012-02-28 | archiveurl =https://web.archive.org/web/20120228215012/http://www.falklandislands.com/assets/documents/falklands-factsheet.pdf | deadurl =yes }}</ref> Visoka količina vlage u zraku i vjetrovito vrijeme, su konstantna. Snijeg se rijetko zadržava na tlu, ali može podati u gotovo bilo koje doba godine. Oluja su vrlo česte, naročito u zimskim mjesecima<ref name="autogenerated2">{{cite web |url=http://www.bbc.co.uk/weather/world/country_guides/results.shtml?tt=TT004760 |title=Weather Centre - World Weather - Country Guides - Falkland Islands |publisher=BBC |date= |accessdate=2010-03-15 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20051124072942/http://www.bbc.co.uk/weather/world/country_guides/results.shtml?tt=TT004760 |archivedate=2005-11-24 |deadurl=no }}</ref> klima Falklanda slična je [[Shetland]]ima u [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenom Kraljevstvu]], ali s manje oborina, i oštrijim zimama.<ref name="autogenerated2"/> {{Infookvir vrijeme |mjesto =<!--Faklandi|-->Faklandi |location = Faklandi |Jan-Sij_sr_maks=13 |Feb-Velj_sr_maks=13 |Mar-Ožu_sr_maks=12 |Apr-Tra_sr_maks=9 |Maj-Svi_sr_maks=7 |Jun-Lip_sr_maks=5 |Jul-Srp_sr_maks=4 |Aug-Kol_sr_maks=5 |Sep-Ruj_sr_maks=7 |Okt-Lis_sr_maks=9 |Nov-Stu_sr_maks=11 |Dec-Pro_sr_maks=12 |God_sr_maks=8.9 |Jan-Sij_sr_min=6 |Feb-Velj_sr_min=5 |Mar-Ožu_sr_min=4 |Apr-Tra_sr_min=3 |Maj-Svi_sr_min=1 |Jun-Lip_sr_min=-1 |Jul-Srp_sr_min=-1 |Aug-Kol_sr_min=-1 |Sep-Ruj_sr_min=1 |Okt-Lis_sr_min=2 |Nov-Stu_sr_min=3 |Dec-Pro_sr_min=4 |God_sr_min=2.2 |Jan-Sij_obo=71 |Feb-Velj_obo=58 |Mar-Ožu_obo=64 |Apr-Tra_obo=66 |Maj-Svi_obo=66 |Jun-Lip_obo=53 |Jul-Srp_obo=51 |Aug-Kol_obo=51 |Sep-Ruj_obo=38 |Okt-Lis_obo=41 |Nov-Stu_obo=51 |Dec-Pro_obo=71 |God_obo=681 |Izvor=<ref name=weat>{{cite web|url=http://www.bbc.co.uk/weather/world/city_guides/results.shtml?tt=TT004760|title=''BBC Weather: Stanley, Falkland Islands''|accessdate=7. 04. 2012|publisher=BBC|archiveurl=https://web.archive.org/web/20060828161219/http://www.bbc.co.uk/weather/world/city_guides/results.shtml?tt=TT004760|archivedate=2006-08-28|deadurl=no}}</ref> }} == Privreda == Uzgoj [[ovca|ovaca]] i prerada vune na velikim otočkim farmama uz nešto ribarstva i turizma u novije vrijeme su najvažnije privredne grane. Vlast je u rukama [[guverner]]a, koga bira Parlament Velike Britanije, on upravlja i sa 1 390&nbsp;km udaljenim otocima [[Južna Georgija i otočje Sandwich|Južna Georgija i arhipelag Južni Sandwich]].<ref name=brit/> == Reference == {{izvori}} == Bibliografija == * L.L. Ivanov ''et al''. [[wikisource:en:The Future of the Falkland Islands and Its People|''The Future of the Falkland Islands and Its People''.]] Sofia: Manfred Wörner Foundation, 2003. 96 pp.&nbsp;{{ISBN|954-91503-1-3}} ([[wikisource:es:El Futuro de las Islas Falkland y de Su Pueblo|Capítulo principal]] en español) * Carlos Escudé y Andrés Cisneros, dir. [http://www.cema.edu.ar/ceieg/arg-rree/historia_indice00.htm ''Historia general de las relaciones exteriores de la República Argentina''.] {{Webarchive|url=https://archive.today/20070528111721/http://www.cema.edu.ar/ceieg/arg-rree/historia_indice00.htm |date=2007-05-28 }} Obra desarrollada y publicada bajo los auspicios del Consejo Argentino para las Relaciones Internacionales (CARI). Buenos Aires: GEL/Nuevohacer, 2000. {{ISBN|950-694-546-2}} (en castellano) * Graham Pascoe and Peter Pepper. [http://www.falklandshistory.org/gettingitright.pdf Getting it right: The real history of the Falklands/Malvinas.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110726045510/http://www.falklandshistory.org/gettingitright.pdf |date=2011-07-26 }} May 2008. ([http://www.falklandshistory.org/spanish4.pdf Versión en español] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110221054539/http://www.falklandshistory.org/spanish4.pdf |date=2011-02-21 }}) * D.W. Greig, [http://www.austlii.com/au/journals/AUYrBkIntLaw//1978/2.pdf Sovereignty and the Falkland Islands Crisis.] ''Austrialian Year Book of International Law''. Vol. 8 (1983). pp.&nbsp;20–70. ISSN: 0084-7658 == Vanjske veze == {{Commonscat|Falkland Islands}} * [http://www.britannica.com/EBchecked/topic/200765/Falkland-Islands Falkland Islands (na portalu Encyclopædia Britannica)] {{en icon}} * [http://www.falklandislands.com/contents/view/97 Detaljna karta Falklanda] {{Podjela UK}} {{Južna Amerika}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Falklandi| ]] [[Kategorija:Britanske prekomorske teritorije]] [[Kategorija:Nesamostalni teritoriji u Južnoj Americi]] [[Kategorija:Otoci u Ujedinjenom Kraljevstvu]] [[Kategorija:Otoci u Južnoj Americi]] [[Kategorija:Otoci Atlantskog oceana]] [[Kategorija:Arhipelazi]] 07eq3sfcwy6axgue9o1h2ytjj3vhw19 0 10809 42471567 42471492 2025-06-15T12:48:44Z Zavičajac 76707 42471567 wikitext text/x-wiki [[File:Le Corbusier (1964).jpg|thumb|Le Corbusier (1964)]] '''Charles Le Corbusier''' (La Chaux-de-Fonds, [[6. 10.|6. oktobar]] [[1887]]. - Roquebrune-Cap-Martin kraj Nice, [[27. 3.|27. mart]] [[1965]].), je bio francuski [[arhitekt]] švicarskog porijekla. Pravo ime '''''Charles Edouard Jeanneret''''' zauzima istaknuto mjesto u modernoj umjetnosti kao arhitekt, slikar i pisac. Bio je jedan od najpoznatijih, najuticajnijih, ali i najosporavanijih arhitekata svih vremena. Iako bez formalnog obrazovanja na polju arhitekture, svojim teorijskim, ali prije svega praktičnim radovima dao je ogroman i ključan doprinos razvoju moderne arhitekture i internacionalnog stila, a posredno i celokupne arhitekture XX veka.<ref name="Britanica">{{Cite web |url= https://www.britannica.com/biography/Le-Corbusier |title= Le Corbusier |work= Encyclopedia Britannica |accessdate= 13. 9. 2018}}</ref> I mada su mišljenja stručne javnosti o nekim njegovim stavovima do danas podjeljena, a njegove ideje na zapadu zamjenjene nekim novijim, uticaj koji je izvršio na arhitekturu i urbanizam u dobrom dijelu svijeta ne jenjava ni pola vijeka kasnije. == Ostvarenja u početnom periodu == Primjenom novih materijala, poput armiranog betona, stakla i željeza, te novih građevinskih metoda, u arhitekturi je radikalno prekinuo s tradicionalnim građevinskim formama.<ref>Curtis (2006), p. 93</ref> Le Corbusier postaje poznat prvonagrađenim konkursnim projektom za palatu ''Lige naroda u Ženevi'' [[1927]]. Iz ovog perioda potiče i njegov verovatno najpoznatiji projekat porodične kuće, [[Vila Savoja]] (Villa Savoye) u Poisiju, predgrađu [[Pariz]]a. Izgrađena je između 1928. I 1931. god.<ref>[http://tourisme.monuments-nationaux.fr/en/monuments/bdd/monument/48 Villa Savoye à Poissy: Tourism Industry]. Centre des monuments nationaux. Retrieved on January 19, 2011. (French)</ref><ref name=ConcretePlanet>Courland, Robert. ''Concrete Planet''. Prometheus Books, Amherst, NY. (2012) page 326.</ref> Vila je reprezentativni primjer [[Moderna arhitektura|moderne arhitekture]] i Internacionalnog stila. Već od dvadesetih godina XX veka počinje da se bavi i urbanističkim studijama, čime će izvršiti možda i najveći uticaj na svjetsku arhitektonsku scenu. Godine 1922. predstavlja plan za "Savremeni grad" (fr. Ville Contemporaine), plan humanog naselja za tri miliona stanovnika, gde je insistirao na parkovskim površinama i što većem procentu zelenila, zbog čega su mnogi ovu studiju nazvali "Kule u parku". Na ovim principima zasnovan je i njegov najpoznatiji projekat višeporodičnog stanovanja Unité d'Habitation (jednostavno "stambena zgrada"), koja je prvi put izvedena u Marseju, a kasnije primenjena i u Nantu, Berlinu i drugim gradovima.<ref>{{cite web|url=http://www.larousse.fr/encyclopedie/personnage/Le_Corbusier/129220|title=Encyclopédie Larousse en ligne – Charles Édouard Jeanneret dit Le Corbusier|first=Éditions|last=Larousse|date=|work=larousse.fr}}</ref> == Osnivanje CIAM i Atenska povelja == Tokom 1927. god, Le Corbusier preduzima odlučujuće korake prema promovisanju moderne arhitekture kao dominantnog evropskog stila. Prilikom konkursa za zgradu Lige naroda sastao se sa vodećim njemačkim i austrijskim arhitektama.Na izložbi u Štutgartu, sedamnaest vodećih arhitekata moderne arhitekture bilo je pozvano da prikaže dvadeset i jednu kuću. Le Corbusier i Mies Van der Rohe imali su glavnu ulogu. Zajedno sa Pierre Chareau-om postavljaju temelje za definisanje zajedničkog stila. God. 1928., Le Corbusier je bio jedan od glavnih osnivača Internacionalnog udruženja modernih arhitekata (Congrès International d'Architecture Moderne, [[CIAM]]) u dvorcu La Sarraz u [[Švicarska|Švicarskoj]]. Ovo udruženje je promoviralo „arhitekturu kao društvenu umjetnost” i snažno je utjecalo na arhitekturu 20. stoljeća.<ref name="Theodore">{{Cite web |url= https://www.city-journal.org/html/architect-totalitarian-13246.html |title= Theodore Dalrymple - The Architect as Totalitarian - Le Corbusier’s baleful influence|work= |accessdate= 13. 9. 2018}}</ref> Njegovi planovi o uređenju grada [[Alžir]]a odbijeni su 1942. god., i on se potpuno povlači iz javnosti. God. 1943, pod tajnim imenom, objavljuje [[Atenska povelja|Atensku povelju]], utemeljenu na zaključcima zasjedanja CIAM-a u [[Atena|Ateni]] 1933. god. Povelja je imala presudnu ulogu u oblikovanju poslijeratnog svjetskog [[Urbanizam|urbanizma]]. [[File:Centrosoyuz Moscow - Ak Sakharova view.jpg|mini|desno|Zgrada u SSSR]] == Boravak u SSSR == Između 1928. - 1934. posjećivao je [[SSSR|Sovjetski Savez]], promovišući [[Moderna arhitektura|Modernu arhitekturu]] i projektujući zgradu na Centralnom sovjetskom trgu. Tokom 1932. godine pozvan je da učestvuje na međunarodnom konkursu za projekat nove Sovjetske palate u [[Moskva|Moskvi]], ali je [[Drugi svjetski rat]] je onemogućio gradnju. Nakon [[1945]]. koncentriše se na stambenu problematiku, u skladu sa savremenim postulatima kolektivnog stanovanja. Od [[1947]]. do [[1951]]. gradi takozvani "''Sunčani grad''" u Marseillesu, stambeni blok za 3.600 stanovnika, koji je postao uzor za mnoga slična rješenja. == Zgrada OUN 1947–1952 == [[File:67º Período de Sesiones de la Asamblea General de Naciones Unidas (8020913157).jpg|mini|desno|Zgrada OUN-a koju su projektovali Le Corbusier, [[Oscar Niemeyer]] i [[Wallace K. Harrison]] u periodu 1947–52]] Početkom 1947 Le Corbusier je angažovan na projektu zgrade OUN koja se radila na Ist Riveru u [[Njujork]]u. Umjesto konkursa, formiran je tim projektanata sastavljen od vodećih međunarodnih arhitekata nominovanih od vlada: Le Corbusier, [[Oscar Niemeyer]] iz Brazila, [[Howard Robertson]] iz Velike Britanije, [[Nikolaj Basov]] iz SSSR i još petorica iz ostatka svijeta. Ekipom je rukovodio američki arhitekta [[Wallace K. Harrison]], poznat kao arhitekta porodice [[Rokfeler]], koja je bila i donator izgradnje zgrade.<ref>{{cite web |url=https://archives.un.org/content/oscar-niemeyer-and-united-nations-headquarters-1947-1949 |title=Oscar Niemeyer and the United Nations Headquarters (1947–1949) |work=[[United Nations]] |date=decembar 2014 |accessdate=4. 11. 2014 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20141105002907/https://archives.un.org/content/oscar-niemeyer-and-united-nations-headquarters-1947-1949 |archivedate=5. 11. 2014 |url-status=dead }}</ref> [[File:Chandigarh High Court.jpg|mini|desno|Chandigarh Indija]] == U Indiji == Na pozin [[Nehru]]-a, 1950-ih dobiva priliku ostvariti ideje „Sunčanog grada” dizajnirajući nekoliko građevina. * 1951. - Više zgrada u [[Ahmedabad]]u, [[Indija]]: ** Muzej Sanskar Kendra ** Zgrada udruženja mlinara ** Vila Sarabhai ** Vila Shodhan * U središtu nove prijestolnice indijske države Punjab, Chandigarha, prvog planskog grada u [[Indija|Indiji]] projektovao je od 1952. do 1959. godine: ** Palata pravde Punjaba i Haryane ** Muzej i umjentička galerija ** Zgrada sekretarijata ** Guvernerska palata ** Zgrada parlamenta ** Zgrada fakulteta umjentosti i arhitekture == Le Corbusier i jugoslavenska arhitektura == Još 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća u Le Corbusierovu ateljeu usavršavali su se: [[Zvonimir Kavurić]], Ernest Weissmann, [[Juraj Najdhart]], [[Bela Auer]], [[Drago Ibler]], i [[Vladimir Turina]] iz Hrvatske, te nekoliko srpskih, slovenskih (sedmorica predvođena [[Edvard Ravnikar|Edvardom Ravnikarom]]) i poljskih arhitekata i jedan Rus.<ref name="Krešimir">{{Cite web |url= http://kgalovic.blogspot.com/2014/03/hrvatska-moderna-arhitektura.html |title= Krešimir Galović - HRVATSKA MODERNA ARHITEKTURA OD IDEJE, FUNKCIJE I APSTRAKCIJE DO NOVE TRADICIJE |work= |accessdate= 13. 9. 2016}}</ref> Le Corbusier ih je nazivao 'slavenskom epohom' - Époque slave.<ref name="Ožegović">{{Cite web |url= https://www.tportal.hr/kultura/clanak/otkrivene-tajne-veze-vuka-samotnjaka-le-corbusiera-i-hrvatskih-arhitekata-20160623 |title= Nina Ožegović - Otkrivene tajne veze vuka samotnjaka Le Corbusiera i hrvatskih arhitekata|work= |accessdate= 13. 9. 2018}}</ref> Nakon Drugog svjetskog rata Neidhart se s njim našao nekoliko puta u Parizu, a zatim mu je poslao svoj urbanistički projekt revitalizacije i nove izgradnje [[Marijin dvor|Marijina dvora]] u [[Sarajevo|Sarajevu]]. Taj dokument Le Corbusier je detaljno proučavao, o čemu svjedoče neki komentari koje je zapisao plavom bojom na Neidhardtovoj dokumentaciji. [[Ernest Weissmann]] prvo je radio kod slavnog arhitekta [[Adolf Loose|Adolfa Loosa]], onda je prešao kod Le Corbusiera, a zatim je kao visoko pozicionirani [[OUN|UN]]-ov službenik sjedio uz Le Corbusiera i projektanta iz Brazila, [[Oscar Niemeyer|Oscara Niemeyera]] u projektnom timu za sjedište UN-a. Za Vladimira Turinu nije se znalo da je, nakon usavršavanja kod Le Corbusiera sredinom 1930-ih, ostao s njim u kontaktu i nakon Drugog svjetskog rata. U ljeto 1949. Turina je Le Corbusieru napisao prvo pismo, u kojem mu je poslao projekt Dinamova stadiona koji je projektirao zajedno s [[Franjo Neidhardt|Franjom Neidhardtom]]. Iz te saradnje proizašlo je i prevođenje Le Corbusier-ovih djela na [[hrvatski jezik]]. Jugoslavensko građevinarstvo dugo se oslanjalo na arhitekturu i urbanizam Le Corbusier-a. On sam je primijetio da su graditelji [[Novi Beograd|Novog Beograda]] bili fokusirani isključivo na oblikovne principe, i da su stvorili hladne i pretrpane betonske blokove, kompletno lišene većine centralnih funkcija. {{UNESCO-svjetska baština |ime mjesta = Le Corbusier-ova arhitektura, doprinos Moderni |image = Arch Museum 46.JPG |godina = 2016. |vrst baštine = Kulturno dobro |mjerilo = ii, ii, vi |ugroženost = ne |poveznica = https://whc.unesco.org/en/list/1321 |država = <center>{{flag|Argentina}}<br>{{flag|Belgija}}<br>{{flag|Francuska}}<br>{{flag|Indija}}<br>{{flag|Japan}}<br>{{flag|Njemačka}}<br>{{flag|Švicarska}}<br> }} == Svjetska baština == Iz Le Corbusierovog rada, sa 17 lokacija u sedam zemalja, izabrana su ostvarenja koja čine transnacionalno serijsko vlasništvo [[Svjetska baština|svjetske baštine]]. Odluka je donesena 2016. god. na zasjedanju [[UNESCO]]-a u [[Krakov]]u. Ona su svjedočanstvo pronalaska novog arhitektonskog jezika koji je napravio raskid s prošlošću. Građeni su tokom perioda od pola vijeka, u toku onoga što je Le Corbusier opisao kao „istraživanje pacijenata“. Ova remek-djela kreativnog genija također svjedoče o internacionalizaciji arhitekture širom planete i odražavaju rješenja koja je [[moderna arhitektura]] nastojala da tokom 20. vijeka primjeni za potrebe čovječanstva.<ref>[http://whc.unesco.org/en/list/1321/ UNESCO: Radovi Le Corbusier-a kao svjetska baština - whc.unesco.org - Pristupljeno 30.11.2021]</ref> * Argentina: Kuća Dr Curutcheta, La Plata * Belgija: Kuća Guiette * Francuska: Kuća La Roche i Vila Jeanneret, Naselje Frugès de Pessac, Vila Savoj, Naselje Molitor, Stambene kuće u Marseilleu, Fabrička zgrada u Saint-Dié, Kapela Notre-Dame-du-Haut, Kuča za odmor, Samostanska zgrada svete Marije kod Liona, Dom Kulture u Firminyu * Indija: Complexe du Capitole * Japan: Nacionalni muzej zapadne umjetnosti * Njemačka: Kuća Weissenhof, Stuttgart * Švicarska: Kuća za odmor u Korsou, Stambena zgrada u Ženevi <gallery class="center"> File:India Corbusier.jpg|Palata u Chandigarhu, Indija File:Curutchet.jpg|Kuća Dr Curutcheta, La plata,|Vila Savoj, Poissy,|Naselje Frugès, Pessac, Francuska File:RonchampsBruxelles.jpg|Model kapele Notre-Dame-du-Haut, Francuska File:Cabanon Le Corbusier.jpg|Kuća za odmor, Francuska File:Maison-Guitte.jpg|Kuća Guiette, Antverpen, Belgija File:Weissenhof Corbusier 1.jpg|Stuttgart-Weissenhof, Njemačka File:CorbuVevey 6361.jpg|Vila Jezero, Corseaux, Švicarska File:Geneve immeuble Clarte 2011-08-02 13 55 36 PICT3664.JPG|Stambena zgrada u Ženevi, Švicarska File:2018 National Museum of Western Art, Tokyo 5.jpg|Nacionalni muzej zapadne umjetnosti, Tokio, Japan </gallery> == Literatura == *{{cite book |last = Ivanković |first = Vedran |title = Le Corbusier i hrvatska škola arhitekture |url= https://library.foi.hr/m3/kd1.php?B=20&sqlx=84409&ser=&sqlid=20&sqlnivo=&css=&H=&U=*HRVATSKA |publisher = Zagreb : EPH media - (Biblioteka Hrvatska moderna) |year = 2016 |isbn = 978-953-338-169-5 }} *{{cite book |last = Radović Mahečić |first = Darja |title = Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih / Modern architecture in Croatia 1930’s |url= https://www.mvinfo.hr/knjiga/3543/moderna-arhitektura-u-hrvatskoj-1930-ih-modern-architecture-in-croatia-1930-s |publisher = Školska knjiga, Zagreb |year = 2007 |isbn = }} *{{cite book |last = Ivanković |first = Vedran |title = ANALIZA MODERNE ARHITEKTURE 1950-IH U HRVATSKOJ I EUROPI NA PRIMJERU VIŠESTAMBENIH ZGRADA DRAGE GALIĆA I LE CORBUSIERA |url = https://repozitorij.unios.hr/islandora/object/gfos%3A796 |publisher = Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek (znanstveni rad - pregledni rad) |year = 2007 |isbn = |access-date = 2018-10-10 |archive-date = 2021-07-25 |archive-url = https://web.archive.org/web/20210725025035/https://repozitorij.unios.hr/islandora/object/gfos%3A796 }} * {{cite book |title=Le Corbusier -Ideas and Forms |last=Curtis |first=William J R |authorlink= |year=2006 |publisher=Phaidon Press |location=London & New York |isbn=0-7148-2790-8 |page= |pages= |url= |accessdate=}} == Reference == {{reference|2}} == Vanjske veze == * [http://architect.architecture.sk/le-corbusier-architect/le-corbusier-architect.php Biography of Le Corbusier : architect.architecture.sk] (engl.) * [http://www.designdictionary.co.uk/en/lecorbusier.htm Le Corbusier design] (engl.) * [http://perpetuum-m.blogspot.com/2015/08/le-korbizje-50-godina-kasnije.html Le Corbusier - 50 godina kasnije] {{Commonscat|Le Corbusier}} {{authority control}} [[Kategorija:Arhitekti|Corbusier,Charles Le]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma]] [[Kategorija:Svjetska baština u Francuskoj]] [[Kategorija:Svjetska baština u Švicarskoj]] [[Kategorija:Svjetska baština u Njemačkoj]] [[Kategorija:Svjetska baština u Belgiji]] [[Kategorija:Svjetska baština u Argentini]] [[Kategorija:Svjetska baština u Japanu]] [[Kategorija:Svjetska baština u Indiji]] 6uu0jeutquwaqtw80agyagk4bhq1yb9 0 11774 42471793 42364794 2025-06-16T07:17:48Z ~2025-68162 261491 Mrs 42471793 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Atlantis map 1882.jpg|thumb|300px|Mapa koja pokazuje moguću lokaciju Atlantide, iz ''Atlantis:The Antediluvian World'', Ignacijusa Donelija]] '''Atlantida''' je [[mit]]ski [[ostrvo|otok]], o čijem samom postojanju i mjestu postojanja se još ništa ne zna. Prvi put Atlantidu je spomenuo drevni grčki [[filozofija|filozof]] [[Platon]], koji govori da je ona bila razorena prirodnom katastrofom (vjerojatno strašnim [[potres|zemljotresom]] ili velikom poplavom), prije više od 9.000 godina prije Platonovog vremena. U dijelu ''Kriton'' Platon opisuje rat između [[Atlant]]a i ostatka tadašnjeg svijeta i kaže da se dogodio prije 9.000 godina. Podatak se odnosi na rat, a ne na katastrofu, koja je prouzrokavala potonuće otoka iako je taj rat prekinula prirodna katastrofa. Spominju ju i Prokl (412 - 485. pne.), [[Strabon]] (25. godina ne.), [[Plinije Stariji]] (79. god. n.e.), [[Diodor|Diodor Sicilski]] i mnogi drugi. Zakljucak Atlantida ne postoi i svi koji vjeruju u to au glupi == Mitologija == Prema Platonu Atlantida je bila lijep velik otok, velika kao [[Libija]] i [[Azija]] zajedno, i nalazilo se s one strane [[Heraklo]]vih [[Heraklovi stupovi|stupova]] ([[Gibraltar]]). To je bila plodna i bogata zemlja, koja je davala dvije žetve godišnje. Stanovništvo se bavilo [[zemljoradnja|zemljoradnjom]], stočarstvom, i zanatima. Kopali su i topili rude. Najcijenjeniji [[metal]] je bilo [[zlato]], koga je bilo u izobilju i jedan metal orihalk koji se mogao naći svuda po otoku. U sredini otoka nalazila su se dva izvora: jedan s hladnom i jedan s toplom vodom. Oko njih su stanovnici izgradili bazene za kupanje od kojih su neki bili pokriveni. Postojalo je više gradova i tri pristaništa. Zemljom je upravljao [[Atlant]], [[div]], uz pomoć 10 careva. Sastajali su se svakih 6 godina i donosili zakone i sudili. Stanovništvo je uživalo u sreći i bogatstvu sve dok njihovi carevi, nisu zaratili. Vojsku ostatka svijeta su predvodili [[Grci|Jelini]], a na njihovom čelu su bili [[Atena|Atenjani]]. U strahovitoj bici Grci su pobijedili. U jeku najžešćih bitaka zatutnjli su strašni zemljotresi i Atlantida je potonula u more, što je uzrokovao [[Posejdon]].Atlantida podseca na Pompeju. == Vanjske veze == {{Commonscat|Atlantis}} * [http://www.pantheon.org/articles/a/atlantis.html Atlantida na Panthenon] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070124182726/http://www.pantheon.org/articles/a/atlantis.html |date=2007-01-24 }} * [http://www.atlantia.de/atlantis_english/atlantis.htm Atlantida - kolevka čovečanstva] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20060203160007/http://www.atlantia.de/atlantis_english/atlantis.htm |date=2006-02-03 }} [[Kategorija:Grčka mitologija]] [[Kategorija:Mitološki otoci]] jopvbexi3mtu3b5nnejivv9sn484w4c 42471803 42471793 2025-06-16T09:19:05Z A09 154696 Vraćena izmjena korisnika/korisnice [[Special:Contributions/~2025-68162|~2025-68162]] ([[User talk:~2025-68162|razgovor]]) na posljednju izmjenu korisnika/korisnice [[User:Inokosni organ|Inokosni organ]] 41582512 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Atlantis map 1882.jpg|thumb|300px|Mapa koja pokazuje moguću lokaciju Atlantide, iz ''Atlantis:The Antediluvian World'', Ignacijusa Donelija]] '''Atlantida''' je [[mit]]ski [[ostrvo|otok]], o čijem samom postojanju i mjestu postojanja se još ništa ne zna. Prvi put Atlantidu je spomenuo drevni grčki [[filozofija|filozof]] [[Platon]], koji govori da je ona bila razorena prirodnom katastrofom (vjerojatno strašnim [[potres|zemljotresom]] ili velikom poplavom), prije više od 9.000 godina prije Platonovog vremena. U dijelu ''Kriton'' Platon opisuje rat između [[Atlant]]a i ostatka tadašnjeg svijeta i kaže da se dogodio prije 9.000 godina. Podatak se odnosi na rat, a ne na katastrofu, koja je prouzrokavala potonuće otoka iako je taj rat prekinula prirodna katastrofa. Spominju ju i Prokl (412 - 485. pne.), [[Strabon]] (25. godina ne.), [[Plinije Stariji]] (79. god. n.e.), [[Diodor|Diodor Sicilski]] i mnogi drugi. == Mitologija == Prema Platonu Atlantida je bila lijep velik otok, velika kao [[Libija]] i [[Azija]] zajedno, i nalazilo se s one strane [[Heraklo]]vih [[Heraklovi stupovi|stupova]] ([[Gibraltar]]). To je bila plodna i bogata zemlja, koja je davala dvije žetve godišnje. Stanovništvo se bavilo [[zemljoradnja|zemljoradnjom]], stočarstvom, i zanatima. Kopali su i topili rude. Najcijenjeniji [[metal]] je bilo [[zlato]], koga je bilo u izobilju i jedan metal orihalk koji se mogao naći svuda po otoku. U sredini otoka nalazila su se dva izvora: jedan s hladnom i jedan s toplom vodom. Oko njih su stanovnici izgradili bazene za kupanje od kojih su neki bili pokriveni. Postojalo je više gradova i tri pristaništa. Zemljom je upravljao [[Atlant]], [[div]], uz pomoć 10 careva. Sastajali su se svakih 6 godina i donosili zakone i sudili. Stanovništvo je uživalo u sreći i bogatstvu sve dok njihovi carevi, nisu zaratili. Vojsku ostatka svijeta su predvodili [[Grci|Jelini]], a na njihovom čelu su bili [[Atena|Atenjani]]. U strahovitoj bici Grci su pobijedili. U jeku najžešćih bitaka zatutnjli su strašni zemljotresi i Atlantida je potonula u more, što je uzrokovao [[Posejdon]].Atlantida podseca na Pompeju. == Vanjske veze == {{Commonscat|Atlantis}} * [http://www.pantheon.org/articles/a/atlantis.html Atlantida na Panthenon] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070124182726/http://www.pantheon.org/articles/a/atlantis.html |date=2007-01-24 }} * [http://www.atlantia.de/atlantis_english/atlantis.htm Atlantida - kolevka čovečanstva] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20060203160007/http://www.atlantia.de/atlantis_english/atlantis.htm |date=2006-02-03 }} [[Kategorija:Grčka mitologija]] [[Kategorija:Mitološki otoci]] jp9awubop08n5uy2vdayvkoosoazc7q 0 13102 42471598 42469168 2025-06-15T13:51:00Z ~2025-68058 261235 /* Poznati igrači */ 42471598 wikitext text/x-wiki {{Nogometni klub | ime kluba = GNK Dinamo| slika = [[Datoteka:Dinamo Zagreb logo.png|150px]] | puno ime = Građanski nogometni klub Dinamo | nadimak = ''Plavi'', ''Modri'' | godina osnivanja =[[1911]]. | igralište = [[Stadion Maksimir|Maksimir]], [[Zagreb]] | kapacitet stadiona = 38.000 | direktor = {{ZD|HRV}} [[Velimir Zajec]] | trener = {{ZD|ITA}} [[Fabio Cannavaro]] | liga = [[prva hrvatska nogometna liga|1. HNL]] | sezona = 2022./23. | plasman = 1. (prvaci) | |pattern_la1= |pattern_b1= |pattern_ra1= |pattern_sh1=_nkdzg1112h |leftarm1=1C39BB |body1=1C39BB |rightarm1=1C39BB |shorts1=1C39BB |socks1=1C39BB |pattern_so1=_nkdzg1112h |pattern_la2=_navyborder |pattern_b2=_nkdzg1112a |pattern_ra2=_navyborder |pattern_sh2=_nkdzg1112a |leftarm2=f0e78c |body2=f0e78c |rightarm2=f0e78c |shorts2=f0e78c |socks2=f0e78c |pattern_so2=_nkdzg1112a }} '''GNK Dinamo Zagreb''' (puno ime: Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb) jedan je od dva najpopularnija [[hrvatska]] nogometna kluba. Od osnutka Republike Hrvatske najtrofejniji je klub u državi. Nadimci kluba su: modri, plavi, [[purgeri]]. Maskota kluba je lav ''Maksi''. Dinamo je poznat po svojim vjernim i fanatičnim navijačima [[Bad Blue Boys]]ima. Domaće utakmice klub igra na stadionu [[Stadion Maksimir|Maksimir]]. GNK Dinamo je osnovan 9. VI. 1945., kao nogometna sekcija nakon što su dekretom ukinuti zagrebački nogometni klubovi Građanski, HAŠK i Concordia)<ref>{{Cite web |title=Dinamo |url=http://nogomet.lzmk.hr/clanak.aspx?id=368 |access-date=2011-06-04 |archive-date=2016-03-04 |archive-url=https://web.archive.org/web/20160304190857/http://nogomet.lzmk.hr/clanak.aspx?id=368 }}</ref>. Od 1949 djeluje kao samostalni nogometni klub kad mu pristupaju neki igrači Građanskog (Urch, Kokotović, Wölfl, Cimermančić, Antolković, Lešnik, Pleše, Reiss, Jazbinšek, trener Bukovi). Kako je HŠK Građanski osnovan [[26. 4.|26. travnja]] [[1911]]., Dinamo si za osnutak uzima godine osnutka Građanskog, a 2011. godine mijenja i ime Nogometni klub Dinamo u Građanski nogometni klub Dinamo. Od njega je Dinamo preuzeo plavu boju dresova te nadimak ''Purgeri'', a i grb je vrlo sličan grbu Građanskog. Skupština kluba na sjednici [[12. 4.|12. travnja]] [[2011]]. je, u ime te tradicije, povodom stogodišnjice dopunila naziv kluba, dodavši dotadašnjem prefiksu "nogometni klub" pridjevom "građanski", te od tada klub nosi naziv GNK Dinamo. Najveći rival je [[split]]ski [[HNK Hajduk Split|Hajduk]]. Dinamo i Hajduk igraju ''[[Vječni derbi]]'' oko prestiža u Hrvatskoj. Do danas su odigrali 207 utakmica u svim natjecanjima, a Dinamo je pobjedio 82 puta. U bogatoj povijesti osvojeno je 23 naslova prvaka te 19 nacionalnih kupova. Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio osvojiti neki europski trofej, [[Kup velesajamskih gradova]] [[1967]]. godine, preteču [[UEFA Europska Liga|Kupa UEFA]]-e. Klub je od osnivanja sportski simbol grada [[Zagreb]]a. Procjene na osnovi nekih anketa govore da od 33% <ref>{{Cite web |title=Gfk - Hrvatska |url=http://www.gfk.hr/press/nogomet.htm |access-date=2011-06-04 |archivedate=2008-04-30 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080430100239/http://www.gfk.hr/press/nogomet.htm |deadurl=yes }}</ref> do 36% <ref>{{Cite web |title=Gfk - Hrvatska |url=http://www.gfk.hr/press1/nogomet.htm |access-date=2011-06-04 |archivedate=2008-12-21 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20081221145449/http://www.gfk.hr/press1/nogomet.htm |deadurl=yes }}</ref> građana Hrvatske navija za Dinamo. Najviše odigranih utakmica, 802, za Dinamo ima [[Dražen Ladić]], a najbolji strijelac je [[Igor Cvitanović]] sa 304 postignuta gola. Najduže je bio kapetan [[Tomislav Crnković]]. Dinamo je sadašnji hrvatski [[Prva hrvatska nogometna liga|prvak]] i osvajač [[Hrvatski nogometni kup|Kupa]]. == Historija == {{Glavni|1. HŠK Građanski Zagreb}} Klub nastavlja tradiciju [[1. HŠK Građanski Zagreb‎|Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski)]] utemeljenog u travnju [[1911]]. godine. Pod tim nazivom nastupao je do svibnja [[1945]]. godine, a potom je rasformiran odlukom nove [[komunizam|komunističke]] vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Godine [[1991]]. klub mijenja naziv u HAŠK Građanski, [[1993]]. u Croatia, a u veljači [[2000]]. vraćen je naziv Dinamo. U prostorijama ''Elektre'' u Gundulićevoj ulici, osnovan je [[9. 6.|9. lipnja]] [[1945]]. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na [[Moskva|moskovski]] [[FK Dynamo Moskva|Dinamo]]. Ondašnji zagrebački sportski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa [[Sovjetski Savez|SSSR]]-om. Nakon osnivanja klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, [[Franjo Wölfl|Wölfl]], [[Mirko Kokotović|Kokotović]], [[August Lešnik|Lešnik]], [[Zvonimir Cimermančić|Cimermančić]], Pleše, [[Milan Antolković|Antolković]], Belošević, [[Ivan Jazbinšek|Jazbinšek]], Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener [[Márton Bukovi]]. Od igrača HAŠK klubu su pristupili [[Željko Čajkovski|Čajkovski]], [[Kacian]], Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak [[purgeri]], navijačku bazu, a od [[1969]]. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog. U razdoblju nakon [[drugi svjetski rat|2. svjetskog rata]] bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz [[split]]ski [[HNK Hajduk Split|Hajduk]] te [[beograd]]ske klubove [[FK Crvena zvezda Beograd|Crvena zvezda]] i [[FK Partizan|Partizan]] koji su zbog dominacije u jugoslavenskom nogometu dobili naziv ''velika četvorka''. Osvojio je jugoslavenska prvenstva [[1948]]., [[1954]]., [[1958]]., [[1982]]. i kupove [[1951]]., [[1960]]., [[1963]]., [[1965]]., [[1969]]., [[1980]]. i [[1983]]. Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad [[Leeds United AFC|Leeds Unitedom]], a prije toga je eliminirao njemački [[Eintracht Frankfurt]], talijanski [[Juventus Football Club Torino|Juventus]], rumunjski [[FC Dinamo Bukurešt|Dinamo Bukurešt]], škotski [[Dunfermline]], čehoslovački [[1. FC Brno|Spartak Brno]]. Godine [[1963]]. bio je finalist istog natjecanja izgubivši u istom natjecanja od španjolske [[Valencia|Valencije]]. Nakon 24 godine čekanja Dinamo osvaja svoj četvrti naslov u Jugoslaviji [[1982]]. predvođen legendarnim trenerom [[Miroslav Blažević|Ćirom Blaževićem]] i igračima [[Velimir Zajec|Zajecom]], [[Zlatko Kranjčar|Kranjčarom]], [[Marko Mlinarić|Mlinarićem]], [[Stjepan Deverić|Deverićem]] i [[Marijan Vlak|Vlakom]]. Mnogobrojni igrači slavne 82' generacije postali su idoli navijača i legende kluba. Dinamo je te godine imao više od 40 000 članova, najviše u Europi iza slavne [[F.C. Barcelona|Barcelone]]. Godine [[1991]]. klub, protivno volji navijača mijenja naziv u ''HAŠK Građanski'', a [[1993]]. u ''Croatia Zagreb''. Bio je to potez kojim je tadašnji hrvatski politički vrh predvođen predsjednikom [[Franjo Tuđman|Franjom Tuđmanom]] želio distancirati od komunističke prošlosti i naziva kluba. Tuđman je uspješnim nastupom kluba u Europi, kojeg su državne tvrtke obilno financirale, pod imenom Croatia želio promovirati novostvorenu hrvatsku državu. Navijači Dinama osobito [[Bad Blue Boys]]i žestoko se protive i zahtjevaju vraćanje imena Dinamo. U drugoj polovici devedesetih Dinamo osvaja pet hrvatskih prvenstava u nizu: [[1996]]., [[1997]]., [[1998]]., [[1999]]. i [[2000]]. Pod vodstvom [[Otto Barić|Otta Barića]] 1997. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka. U dva navrata 1998. i 1999. godine igra [[Liga prvaka|Ligu prvaka]]. Godine 1998. nakon pobjede nad [[Celtic F.C.|Celticom]] u trećem pretkolu, u skupini s [[AFC Ajax|Ajaxom]], [[Olympiakos]]om i [[FC Porto|Portom]], Dinamo završava kao drugi iza Olympiacosa s 8 bodova, dvije pobjede i dva poraza. Godine 1999. u skupini s [[Manchester United F.C.|Manchester Unitedom]], [[Olympique de Marseille|Olympiqueom]] iz [[Marseille]]a i [[SK Sturm Graz|Sturmom]] iz [[Graz]]a završava kao posljednji s pobjedom i dva remija. U veljači [[2000]]. godine na [[Valentinovo]], nakon višegodišnje borbe navijača, vraća se ime Dinamo. Početak novog stoljeća obilježen je teškom financijskom situacijom i dugovima prema bivšim igračima. Predsjednik Dinama 2000. postaje [[Mirko Barišić]]. Situacija se polako stabilizira. Dinamo [[2003]]. osvaja prvenstvo ali pokušaji proboja u Europi redovito završavaju uvjerljivim porazima. U trećim pretkolima Lige prvaka [[2000]]. poražen je od [[A.C. Milan|Milana]], [[2003]]. od [[Kijev]]skog [[FK Dinamo Kijev|Dinama]], [[2006]]. od [[Arsenal F.C.|Arsenala]], [[2007]]. od [[SV Werder Bremen|Werdera]] iz [[Bremen]]a i [[2008]]. od [[FK Šahtar Donjeck|Šahtara]] iz [[Donjeck]]a. U tri navrata, [[2004]]., [[2007]]. i [[2008]]. godine modri nastupaju u skupinama [[UEFA Europska Liga|Kupa UEFA]]. Nakon najlošijeg prvenstvenog rezultata u neovisnoj hrvatskoj državi, igranja u Ligi za ostanak, [[Hrvatska nogometna liga - sezona 2004./05.|2005.]] godine, Dinamo doživljava oporavak u narednoj sezoni predvođen trenerom [[Josip Kuže|Josipom Kužeom]] te uvjerljivo osvaja prvenstva [[Hrvatska nogometna liga - sezona 2005./06.|2006.]], [[Hrvatska nogometna liga - sezona 2006./07.|2007.]] i [[Hrvatska nogometna liga - sezona 2007./08.|2008.]] godine. Predvođen [[Branko Ivanković|Brankom Ivankovićem]] kao trenerom, u prvenstvu [[Hrvatska nogometna liga - sezona 2006./07.|2006./07]] od 99 mogućih osvaja 92 boda uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu. == 1967. == [[Datoteka:Grafit Zagreb Peščenica NK Dinamo 1967.jpg|thumb|260px|Grafit na Peščenici u Zagrebu]] {{Glavni|Kup velesajamskih gradova 1966./67.}} Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih kupova. Zbilo se to [[1967]]. kada je Dinamo osvojio [[Kup velesajamskih gradova]] protiv engleskog [[Leeds United AFC|Leeds Uniteda]] , četiri godine kasnije od poraza u finalu istog natjecanja protiv [[Valencia|Valencije]]. Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U studenom [[1966]]. Dinamo je u [[Srednjoeuropski kup|Srednjoeuropskom kupu]], koji se igrao u isto vrijeme kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki [[A.C. Milan]] sa [[Schnellinger]]om, [[Rivers]]om, [[Amarillo]]m, [[Sormani]]jem. [[Slaven Zambata]] je zabio jedini pogodak na utakmici. U veljači [[1967]]. u prijateljskoj utakmici u [[Glasgow]]u, pred više od 65.000 navijača, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni [[Celtic F.C.|Celtic]], momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije postati prvak Europe. Početak sezone pokazao je da sreća obično prati hrabre, jer bez sreće Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv [[Spartak Brno|Spartaka]] iz Brna, modre je spasio ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate. Naime nakon što je sudac bacio novčić Zambata i ostali igrači su počeli skakati od sreće i potpuno zbunili suca i protivnika. Ni do danas se ne zna na čiju je stranu odlučio novčić. Od tada je fortuna očito okrenula leđa modrima jer od tada, više od 40 godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se i sa škotskim [[Dunfermline]]om (2:4 i 2:0), a u trećem strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru). U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova ''Stara dama'' se jedina izvukla, u [[Torino|Torinu]], gdje su Zagrepčani, s dva pogotka [[Jukić]]a, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz [[Juventus Football Club Torino|Juventusa]] od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Golove su zabili [[Novak]], [[Mesić]] i [[Rudolf Belin|Rudi Belin]]. U polufinalu je njemački [[Eintracht Frankfurt]] dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 gola iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao [[Stjepan Lamza]], a golove su postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., [[Josip Gucmirtl]] u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, gol postiže [[Rudi Belin]]. Pohvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su: [[Škorić]], [[Blašković]], [[Brnčić]], Mesić, Belin, [[Ramljak]], Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i [[Rora]]. U finalu je srušen i veliki [[Leeds United AFC|Leeds United]] sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, O'Gradyjem i Jackijem Charltonom. Plavi su 30. kolovoza 1967. u prvoj utakmici postigli odlučujuću prednost od dva gola. Strijelci su bili mladi devetnaestogodišnji [[Marijan Čerček]] i Krasnodar Rora. U uzvratu su [[Englezi]] pokušali na svom terenu dostići Dinamovu prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filip Blaškovićem. Bio je to datum koji će zlatnim slovima biti upisan u povijest hrvatskog nogometa: 6. rujna 1967. Tadašnji predsjednik [[FIFA]]-e Sir Stanley Rous predao je trofej kapetanu i najboljem strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat. * '''Prvo kolo:''' ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of the Czech Republic.svg|25px|border]] Spartak Brno 2-0 ** [[Datoteka:Flag of the Czech Republic.svg|25px|border]] Spartak Brno - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 2-0 * '''Drugo kolo:''' ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of Scotland.svg|25px|border]] Dunfermline 2-0 ** [[Datoteka:Flag of Scotland.svg|25px|border]] Dunfermline - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 4-2 * '''Treće kolo:''' ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of Romania.svg|25px]] Dynamo Pitesti 0-0 ** [[Datoteka:Flag of Romania.svg|25px]] Dynamo Pitesti - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 0-1 * '''Četvrtfinale:''' ** [[Datoteka:Flag of Italy.svg|25px]] Juventus - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 2-2 ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of Italy.svg|25px]] Juventus 3-0 * '''Polufinale:''' ** [[Datoteka:Flag of Germany.svg|25px]] Eintracht Frankfurt - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 3-0 ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of Germany.svg|25px]] Eintracht Frankfurt 4-0 * '''Finale:''' ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of England.svg|25px|border]] Leeds United 2-0 ** [[Datoteka:Flag of England.svg|25px|border]] Leeds United - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 0-0 == Liga prvaka 2011. == Dinamo se nakon trinaest godina čekanja uspjeva plasirati u elitni dio natjecanja, Ligu prvaka. Modri su u drugom pretkolu prošli azerbajdžanski [[Netchi Baku PFC]] ukupnim rezultatom 3-0 (Dinamo nije igrao prvo pretkolo, nego je izravno prešao u drugo). U trećem pretkolu dobivaju malo težeg protivnika, finskog [[Helsingin Jalkapalloklubi]] poznatijeg kao HJK. Dinamo uspjeva proći dalje s ukupnim rezultatom 3-1. U završnom trećem pretkolu su prošli švedski [[Malmö FF]] ukupnim rezultatom 4-3. Dinamo je u prvoj utakmici bio uvjerljiv s 4-1, ali u švedskoj se dogodio veliki preokret Malmoea od 2-0, ali je Dinamo ''spasio'' Ivan Kelava sa nekoliko izvrsnih obrana. Tako se Dinamo, nakon 13 godina čekanja plasirao u Ligu Prvaka. Dinamo je u skupini D, zajedno s [[Real Madrid CF|Real Madridom]], [[Olympique Lyonnais]]om i [[AFC Ajax|Amsterdamsche Football Club Ajax]]. Prvu utakmicu će igrati 14. rujna na Maksimiru protiv Real Madirda. * '''Drugo pretkolo:''' ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of Azerbaijan.svg|25px|border]] Neftchi Baku 3-0 ** [[Datoteka:Flag of Azerbaijan.svg|25px|border]] Neftchi Baku - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 0-0 * '''Treće pretkolo:''' ** [[Datoteka:Flag of Finland.svg|25px]] HJK - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 1-2 ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of Finland.svg|25px]] HJK 1-0 * '''Četvrto pretkolo:''' ** [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo - [[Datoteka:Flag of Sweden.svg|25px]] Malmö FF 4-1 ** [[Datoteka:Flag of Sweden.svg|25px]] Malmö FF - [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Dinamo 2-0 == Sportski uspjesi == * '''Prvenstva: (29)''' ** '''[[Prvenstvo Jugoslavije u nogometu|Prvenstvo SFRJ]]:''' 1948., 1954., [[Prvenstvo Jugoslavije u nogometu 1958.|1958]]., 1981/82. ** '''[[Prva hrvatska nogometna liga|Prvenstvo Republike Hrvatske]]:''' 1992/93., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 1998/99., 1999/2000., 2002/03., 2005/06., 2006/07., 2007/08., 2008/09., 2009/10., 2010/11., 2011/12., 2012/13., 2013/14., 2014/15., 2015/16., 2017/18., 2018./19., 2019./20., 2020./21., 2021./22., 2022./23, 2023./24 * '''Kupovi: (23)''' ** '''[[Kup Jugoslavije u nogometu|Kup Jugoslavije]]:''' 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1979/80., 1982/83. ** '''[[Hrvatski nogometni kup]]:''' 1941., 1993/94., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 2000/01., 2001/02., 2003/04., 2006/07., 2007/08., 2008/09., 2010/11., 2011/12., 2014/15., 2015/16., 2017/18. * '''Superkupovi: (5)''' ** '''[[Superkup Hrvatske u nogometu|Hrvatski superkup]]:''' 2002., 2003., 2006., 2010., 2013. * '''Međunarodni uspjesi:''' ** '''[[Kup velesajamskih gradova]]''': 1967. (finalisti 1963.) ** '''[[Balkanski kup]]''': 1976. {{glavni|GNK Dinamo u europskim natjecanjima}} == Grb i dres == Dres Dinama tradicionalno je [[plavo|tamnoplave]] boje. Rezervni je dres [[Bijela|bijeli]], a u novije je vrijeme zamijenjen srebrnom varijantom. [[2007]]. godine novi je dobavljač sportske opreme [[Diadora]] prvi put u Dinamovoj povijesti prezentirala [[narančasto|narančasti]] dres za gostujuće utakmice. Grb Dinama okruglog je oblika, podijeljen kosom crtom na dvije jednake polovice. Na desnoj strani, na plavoj podlozi, nalazi se malo tiskano slovo ''d'' bijele boje sa zlatnim obrubom. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni [[grb Hrvatske|grb]]. Obrubljen je zlatnom bojom, no u zadnjih nekoliko godina koristila se i srebrna varijanta. U uporabi je od [[1969]]., kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb [[HŠK Građanski|Građanskog]]. == Navijači == === Bad Blue Boys === [[Datoteka:Dinamo BBB 2008.jpg|thumb|right|300px|Bad Blue Boysi na sjevernoj tribini zajedno s igračima proslavljaju naslov prvaka 2008.]] Iako je Dinamo kroz povijest pratila vojska navijača, prva organizirana grupa pojavila se tek 80-ih godina. Nekolicina najvjernijih i najzagriženijih navijača ''Plavih'', po uzoru na inozemne grupe, osnovala je navijačku grupu [[Bad Blue Boys]]. Naziv grupe inspirirao je u to vrijeme vrlo popularan film [[Loši momci|Bad Boys]] sa [[Sean Penn|Seanom Pennom]] u glavnoj ulozi. Od osnutka [[17. 3.|17. ožujka]] [[1986]]. godine, na utakmici s [[HNK Hajduk Split|Hajdukom]] u [[Split]]u, bodre Dinamo u velikom broju, kako na domaćim, tako i na gostujućim utakmicama. Tijekom godina, unatoč brojnim incidentima, postali su zaštitni znak kluba zbog svoje vjernosti i fanatičnog navijanja. Na domaćim utakmicama smješteni su na sjevernoj tribini [[Stadion Maksimir|maksimirskog]] stadiona. Ujedinjeni su u Udrugu navijača Dinama, sa sjedištem u Draškovićevoj ulici u [[Zagreb]]u i Klub navijača Bad Blue Boys. Kao maskotu grupe prihvatili su buldoga, a himna je skupine pjesma ''Dinamo ja volim''. Izdavali su fanzin posvećen njima (''Ajmo plavi''), a u prosincu 2006. godine pokrenut je fanzin ''Dinamov sjever'' kao službeno glasilo Udruge navijača Dinama. Izdaju videomaterijale, a imaju i svoje internetske stranice. === Popularnost === Dinamo je kroz povijest uvijek imao veliku vojsku navijača, kako diljem [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], tako i širem svijeta. Dinamo su u [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslaviji]] uglavnom simpatizirali Hrvati, budući da je bio jedan od simbola hrvatstva. GfK Hrvatska proveo je [[2005]]. istraživanje koje se bavilo popularnošću nogometnih klubova u Hrvatskoj. Približno 33% ispitanika navelo je da navija za Dinamo, što je otprilike 1.500.000 ljudi, trećina ljudi navela je da navija za druge hrvatske klubove, a preostala trećina da ih nogomet ne zanima, te ne navijaju ni za koga. Godine [[2008]]. ponovno je provedeno istraživanje, a 36% ispitanika navelo je Dinamo kao klub za koji navija. Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U istraživanju je uključeno samo područje Republike Hrvatske, tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno još i veći. Dinamo velik broj navijača ima u susjednoj [[Bosna i Hercegovina|BiH]], posebice u dijelovima gdje žive Hrvati, poput zapadne [[Hercegovina|Hercegovine]], dijelova [[Županija Središnja Bosna|Srednje Bosne]] i bosanske [[Posavski kanton|Posavine]]. U inozemstvu, navijači Dinama u većem broju žive u [[Austrija|Austriji]], [[Švajcarska|Švicarskoj]] i [[Nemačka|Njemačkoj]], te u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-u, [[Kanada|Kanadi]] i [[Australija|Australiji]]. '''Rezultati po regijama:''' * [[Zagreb]] i okolica: 55% ispitanika navija za Dinamo * Sjeverna Hrvatska: 42% ispitanika navija za Dinamo * [[Lika]], [[Kordun]], [[Banovina]]: 41% ispitanika navija za Dinamo * [[Slavonija]]: 33% ispitanika navija za Dinamo * [[Istra]], [[Hrvatsko primorje]] i [[Gorski kotar]]: 11% ispitanika navija za Dinamo * [[Dalmacija]]: 7% ispitanika navija za Dinamo == Stadion Maksimir == {{Glavni|Stadion Maksimir}} [[Datoteka:Stadion Maksimir Zapad.jpg|thumb|left|250px|Stadion Maksimir]] Stadion Maksimir je najveći nogometni stadion u [[Zagreb]]u na kojem domaće utakmice igra GNK Dinamo. Nazvan je prema gradskom kvartu u kojem se nalazi. Prvotnim igralištem se služio [[HAŠK]] od [[1912]]. godine, a [[1948]]. na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 1948. godine s [[beograd]]skim [[FK Partizan|Partizanom]]. Postojeći stadion se počeo graditi [[1952]]., a projektanti su bili arhitekti [[Vladimir Turina]], [[Eugen Ehrlich]] i [[Franjo Neidhardt]]. U prvoj dionici gradnje [[1954]]. dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je [[1955]]., a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje izgrađena je [[1961]]. istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta te je postavljena rasvjete. Gradnja južne tribine je započela [[1964]]., a završila [[1969]]. Uprava Dinama preselila se [[1972]]. iz prostorija u Haulikovoj ulici u prostorije na stadionu. Godine [[1974]]. na stadionu je uvedena nova rasvjeta, a [[1998]]. počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjeverna tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju. Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočni tribinu, kapacitet stadiona je bio 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na maksimirskom stadionu igrane su utakmice [[Europsko prvenstvo u nogometu - Jugoslavija 1976.|Europskog prvenstva 1976.]] godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatska reprezentacija]] od [[1990]].; danas se njime redovito koristi i upravlja GNK Dinamo. == Nogometna škola Hitrec-Kacijan == Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: [[Ico Hitrec|Ici Hitrecu]] i [[Ratko Kacian|Ratku Kacianu]]. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije [[drugi svjetski rat|2. svjetskog rata]]. Bio je vođa napada [[HAŠK]]-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u [[švajcarska|švicarskom]] [[Grasshoppers]]u, a ''Kicker'', tada najveći sportski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta. Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945., u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938., a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor nogometne škole je [[Romeo Jozak]]. Nogometna škola je [[2004]]. godine dobila [[Trofej podmlatka]], najvišu nagradu [[Hrvatski nogometni savez|Hrvatskog nogometnog saveza]]. == Rivalitet sa 'splitskim bilima' == {{Glavni|Vječni derbi}} '''[[Vječni derbi]]''' hrvatskog nogometa između [[split]]skog [[Hajduk]]a i [[zagreb]]ačkog Dinama je najveće i najznačajnije suparništvo između dvaju klubova u Hrvatskoj. Iako bi pravilnije bilo reći rivalitet, ime derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba nazivaju ''Vječni derbi''. Suparništvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje od [[1924]]. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu. Građanski i Hajduk su odigrali 27 derbija, a od [[1946]]. godine odigrano je 180 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu. Dinamo je zabilježio 72 pobjede, Hajduk 64, a 44 utakmice su završile neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske odigrano je 77 derbija. Dinamo je zabilježio 32 pobjede, Hajduk 28, a 17 puta utakmica je završila bez pobjednika. '''Statistika''' {| class="wikitable" |- !1924. - 1941. | Građanski - Hajduk |align="right"| 27 |align="right"| 10 |align="right"| 9 |align="right"| 8 |align="center"| 49:45 |- !1946. - 1991. | Dinamo - Hajduk |align="right"| 103 |align="right"| 40 |align="right"| 27 |align="right"| 36 |align="center"| 147:137 |- !1992. - 2009. | Dinamo - Hajduk |align="right"| 77 |align="right"| 32 |align="right"| 17 |align="right"| 28 |align="center"| 97:87 |- !Ukupno ! !align=right!| 207 !align=right!| 82 !align=right!| 53 !align=right!| 72 !align="center"| 293:269 |} === Trenutačna momčad === ''Zadnji put ažurirano: 28. srpnja 2023.'' {{Fs start}} {{Fs player|no= 1|pos=GK|nat=HRV|name=[[Danijel Zagorac]]}} {{Fs player|no= 2|pos=DF|nat=IRN|name=[[Sadegh Moharrami]]|other=}} {{Fs player|no= 4|pos=DF|nat=HRV|name=[[Boško Šutalo]]|other=}} {{Fs player|no= 6|pos=DF|nat=FRA|name=[[Maxname Bernauer]]|other=}} {{Fs player|no= 7|pos=MF|nat=HRV|name=[[Luka Ivanušec]]|other=}} {{Fs player|no= 8|pos=MF|nat=BIH|name=[[Anes Krdžalić]]|other=}} {{Fs player|no= 9|pos=FW|nat=HRV|name=[[Bruno Petković]]|other=}} {{Fs player|no=10|pos=MF|nat=HRV|name=[[Martin Baturina]]|other=}} {{Fs player|no=11|pos=FW|nat=AZE|name=[[Mahir Emreli]]|other=}} {{Fs player|no=13|pos=DF|nat=MAK|name=[[Stefan Ristovski]]|other=}} {{Fs player|no=14|pos=MF|nat=HRV|name=[[Robert Ljubičić]]|other=}} {{Fs player|no=15|pos=DF|nat=UKR|name=[[Bogdan Mihajličenko]]|other=}} {{Fs player|no=17|pos=FW|nat=HRV|name=[[Fran Topić]]|other=}} {{Fs player|no=18|pos=FW|nat=ŠVI|name=[[Josip Drmić]]|other=}} {{Fs player|no=20|pos=FW|nat=HRV|name=[[Antonio Marin]]|other=}} {{Fs mid}} {{Fs player|no=25|pos=MF|nat=BIH|name=[[Petar Sučić]]|other=}} {{Fs player|no=27|pos=MF|nat=HRV|name=[[Josip Mišić]]|other=}} {{Fs player|no=30|pos=MF|nat=JAP|name=[[Takuro Kaneko]]|other=}} {{Fs player|no=31|pos=MF|nat=HRV|name=[[Marko Bulat]]|other=}} {{Fs player|no=33|pos=GK|nat=HRV|name=[[Ivan Nevistić (fudbal)|Ivan Nevistić]]|other=}} {{Fs player|no=36|pos=MF|nat=HRV|name=[[Luka Vrbančić]]|other=}} {{Fs player|no=37|pos=DF|nat=HRV|name=[[Josip Šutalo]]|other=}} {{Fs player|no=39|pos=DF|nat=HRV|name=[[Mauro Perković]]|other=}} {{Fs player|no=40|pos=GK|nat=HRV|name=[[Dominik Livaković]]|other=kapetan}} {{Fs player|no=41|pos=FW|nat=HRV|name=[[Gabriel Rukavina]]|other=}} {{Fs player|no=42|pos=MF|nat=HRV|name=[[Luka Lukanić]]|other=}} {{Fs player|no=55|pos=DF|nat=HRV|name=[[Dino Perić]]|other=}} {{Fs player|no=66|pos=FW|nat=HRV|name=[[Bartol Barišić]]|other=}} {{Fs player|no=70|pos=FW|nat=BIH|name=[[Luka Menalo]]|other=}} {{Fs player|no=77|pos=FW|nat=HRV|name=[[Dario Špikić]]|other=}} {{Fs end}} == Momčadi prvaka == {| class="prettytable" ! Sezona ! Sastav ! Trener | |- | align=center valign=top | [[1923]]. | Šifer, Mesić, Vragović, Kinert, Mantler, Bažant, Pasinek, Rupec, Petrška, Götz, Ferderber, Pavleković, Vrđuka, Babić |Arthur Gaskel |- | align=center valign=top | [[1926]]. | D. Babić, Rupec, Ivančić, Perška, Mantler, Cindrić, Giler, Rudolf Hitrec, Remec, N. Babić, Urbanke, Mihelčić | Josef Brändstatter |- | align=center valign=top | [[1928]]. | Mihelčić, Cindrić, D. Babić, Gmajnički, Perška, Stanković, Rajković Gumhalter, Kralj, Remec, Kovačić, Mihaljević, Mekić | Imre Pozsonyi |- | align=center valign=top | [[1937]]. | Urch, Jazbinšek, Hügl, Kovačević, Kokotović, Danić, Lešnik, Antolković, Pleše, Medarić | Márton Bukovi |- | align=center valign=top | [[1940]]. | Jazbinšek, Cimermančić, Đanić, Belošević, Lešnik, Urch, Brozović, Antolković, Matekalo, Žalant, Kokotović | Márton Bukovi |- | align=center valign=top | [[1943]]. | Antolković, Glaser, Brozović, Cimermančić, Dubac, Lešnik, Jazbinšek, Wölfl, Pleše, Lechner, Kokotović | Márton Bukovi |- | align=center valign=top | [[1948]]. | Arneri, Cimermančić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Pleše | Karl Mütsch |- | align=center valign=top | [[1954]]. | Majerović, Čonč, [[Tomislav Crnković|Crnković]], Osojnak, I. Horvat, Kralj, Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula | Ivan Jazbinšek |- | align=center valign=top | [[1958]]. | Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, [[Tomislav Crnković|Crnković]], [[Franjo Gašpert|Gašpert]], Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić i Prelčec. | Gustav Lechner |- | align=center valign=top | [[1982]]. | Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić | [[Miroslav Blažević]] |- | align=center valign=top | [[1993]]. | Ladić, Ibrahimović, Turković, Panadić, Ištvanić, Lesjak, Stanić, Mamić, Pakasin, Vlaović, Cvitanović, Gašpar, Adžić, Škrinjar, Halilović, Marić, Kosić, Peternac | Miroslav Blažević |- | align=center valign=top | [[1996]]. | Ladić, Ibrahimović, Mladinić, A. Petrović, Mamić, Soldo, Krznar, Tomas, D. Šimić, Turković, Jeličić, Mlinarić, Gašpar, Marić, Kosić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Kovačić, J. Šimić, Golubica | [[Zlatko Kranjčar]] |- | align=center valign=top | [[1997]]. | Ladić, A. Dautbegović, Ibrahimović, D. Šimić, Mladinić, A. Petrović, Jurčić, Galić, Marić, Krznar, Štefulj, Rukavina, M. Cvitanović, Šarić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Mujčin, Kovačić, Kosić, Gašpar | [[Otto Barić]] |- | align=center valign=top | [[1998]]. | Ladić, Butina, Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Bišćan, Tomas, Jurčić, Krznar, Jeličić, Jurić, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Šarić, Marić, Mujčin, Šabić, Rukavina, Viduka, V. Petrović, Šokota, Jurčec, J. Šimić, Munoz | Zlatko Kranjčar |- | align=center valign=top | [[1999]]. | Ladić, Bišćan, Šokota, Štefulj, Jurić, Sedloski, Mujčin, Prosinečki, Jurčić, Banović, Šimić, Tokić, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikić, Kozniku, Mikulenas, Cvitanović | [[Ilija Lončarević]] |- | align=center valign=top | [[2000]]. | Ladić, Butina, Vasilj, Šimić, Pavlović, Bišćan, Sedloski, Jurić, M. Cvitanović, Tokić, Tomas, Abramović, Pilipović, Šabić, Bazina, Krznar, Šarić, Jurčić, Mikić, I. Cvitanović, Šokota, Mujčin, Prosinečki, Rukavina, Jeličić, Kozniku, Mikulenas | [[Marijan Vlak]] |- | align=center valign=top | [[2003]]. | Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, D. Smoje, Krivić, Drpić, Sedloski, Čale, Ćosić, Polovanec, Tomić, Krznar, Papa, Mujčin, Agić, Čutura, Janjetović, M. Jurić, Mikić, S. Marić, Balaban, Zahora, Mitu, Mešanović, Olić, Dragičević, N. Kranjčar | Miroslav Blažević |- | align=center valign=top | [[2006]]. | Lončarić, Turina, Šarlija, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Tomić, Bošnjak, Modrić, Chago, Šarić, Vukojević, Marić, Mamić, Junior, Anderson Costa, Eduardo, Zahora | [[Josip Kuže]] |- | align=center valign=top | [[2007]]. | Lončarić, Turina, Šarlija, Vranjić, Nowotny, M. Cvitanović, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Schildenfield, Tomić, Agić, Pokrivač, Jertec, Mikić, Modrić, Chago, Vukojević, Sammir, Vugrinec, Tadić, Eduardo da Silva | [[Branko Ivanković]] |- | align=center valign=top | [[2008]]. | Koch, Kelava, Lončarić, Buljat, Čale, Mikulić, Schildenfeld, Barbarić, Etto, Carlos, Bišćan, Drpić, Modrić, Chago, Pokrivač, Mikić, Antolić, Sammir, Guela, Vukojević, Vrdoljak, Vugrinec, Balaban, Tadić, Mandžukić, Šokota, Peko | [[Zvonimir Soldo]] |- | align=center valign=top | [[2009]]. | Butina, Kelava, Lončarić, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Lovren, Etto, Hrgović, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Chago, Sammir, Vrdoljak, Sivonjić, Slepička, Tadić, Mandžukić | [[Krunoslav Jurčić]] |- | align=center valign=top | [[2010]]. | Butina, Lončarić, Turina, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Etto, Cufre, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Sammir, Vrdoljak, Antolić, Vrsaljko, Dodo, Kramarić, Primorac, Slepička, Mandžukić | [[Krunoslav Jurčić]] |} == Igrači s najviše nastupa i pogodaka == {|class="wikitable sortable" cellpadding="3" align="left" style="text-align: center;" |+'''Najviše nastupa''' |- !class="unsortable"|# !class="unsortable"|Igrač !class="unsortable"|Karijera !Nastupa |- |1 |align="left"|[[Dražen Ladić]] |1986.-2000. |802 |- |2 |align="left"|[[Marko Mlinarić]] |1978.-1987.<br />1995.-1996. |613 |- |3 |align="left"|[[Srećko Bogdan]] |1975.-1985. |595 |- |4 |align="left"|[[Zlatko Kranjčar]] |1973.-1983. |556 |- |5 |align="left"|[[Drago Vabec]] |1968.-1979.<br />1984. |529 |- |6 |align="left"|[[Mladen Ramljak]] |1962.-1973. |523 |- |7 |align="left"|[[Damir Lesjak]] |1986.-1995. |510 |- |8 |align="left"|[[Slavko Ištvanić]] |1983.-1995. |507 |- |9 |align="left"|[[Ivica Horvat]] |1945.-1957. |507 |- |10 |align="left"|[[Igor Cvitanović]] |1989.-1997.<br />2000.-2001. |502 |} {|class="wikitable sortable" cellpadding="3" align="center" style="text-align: center;" |+'''Najbolji strijelci''' |- !class="unsortable"|# !class="unsortable"|Igrač !class="unsortable"|Karijera !Pogodaka |- |1 |align="left"|[[Igor Cvitanović]] |1989-1997<br />2000-2001 |304 |- |2 |align="left"|[[Dražan Jerković]] |1954.–1966 |300 |- |3 |align="left"|[[Snješko Cerin]] |1978.–1988. |295 |- |4 |align="left"|[[Zlatko Kranjčar]] |1973.-1983. |256 |- |5 |align="left"|[[Željko Čajkovski]] |1945.-1956. |249 |- |6 |align="left"|[[Franjo Wölfl]] |1945.-1953. |254 |- |7 |align="left"|[[Aleksandar Benko]] |1947.-1958. |235 |- |8 |align="left"|[[Slaven Zambata]] |1959.-1969.<br />1972. |227 |- |9 |align="left"|[[Drago Vabec]] |1968.-1979.<br />1984. |183 |- |10 |align="left"|[[Marko Mlinarić]] |1978.-1987.<br />1995.-1996. |174 |} == Poznati igrači == {| |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Domagoj Abramović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Željko Adžić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Jasmin Agić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Domagoj Antolić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Franko Andrijašević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Milan Antolković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Milan Badelj]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Matej Bagarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Boško Balaban]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivica Banović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomislav Barbarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Borna Barišić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Martin Baturina]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Roko Baturina]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Bazina]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Bedi]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Rudolf "Rudi" Belin|Rudolf Belin]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Aleksandar Benko]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Filip Benković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dražen Besek]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Igor Bišćan]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dražen Biškup]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Filip Blašković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Miroslav Blažević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dražen Boban]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zvonimir Boban]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Stjepan Bobek]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Srećko Bogdan]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip "Jozo"Bogdanović|Jozo Bogdanović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Petar Bočkaj]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Bošnjak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Milivoj Bračun]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marijan Bradvić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mirko Braun]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Brekalo]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Brezovec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zoran Brlenić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marijan Brnčić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Fran Brodić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marcelo Brozović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Petar Bručić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Budimir]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marko Bulat]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marijan Buljat]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomislav Butina]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Snješko Cerin]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zvonimir Cimermančić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomislav Crnković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Miroslav Cvenk]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Borislav Cvetković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zvjezdan Cvetković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Željko Cupan]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Igor Cvitanović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Cvitanović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Cvjetković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zlatko Čajkovski]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Željko Čajkovski]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Hrvoje Čale]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Čalušić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marijan Čerček]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vladimir Čonč]] |width="33"|&nbsp; |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Duje Čop]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Čop]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ante Ćorić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vedran Ćorluka]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Ćuže]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Stjepan Deverić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Eduardo Alves da Silva|Eduardo da Silva]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Oélilton Araújo dos Santos|Etto]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Fahrija Dautbegović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mate Dragičević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dino Drpić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dragutin Drvodelić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Drago Dumbović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vilson Džoni]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Neven Đurasek]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Fiolić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Bartol Franjić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Gašpar]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Franjo Glaser]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Branko Gračanin]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Grgurović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Gucmirtl]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Ismet Hadžić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomislav Havojić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Krunoslav Hendija]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Herceg]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Željko Hohnjec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Hitrec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dinko Horkaš]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivica Horvat]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Dragutin Horvat|Josip Drago Horvat]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Mirko Hrgović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Danijel Hrman]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Srećko Huljić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Miralem Ibrahimović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Slavko Ištvanić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Kruno Ivančić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Luka Ivanušec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomislav Ivković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Kristijan Jakić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Rajko Janjanin]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Oskar Jazbinšek]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tin Jedvaj]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Joško Jeličić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Matej Jelić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dražan Jerković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dario Jertec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vedran Ješe]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Antonijo Ježina]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Jozić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Renato Jurčec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Nikola Jurčević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Krunoslav Jurčić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Goran Jurić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Mario Jurić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ratko Kacian]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Domagoj Kapetanović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Teo Kardum]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vlado Kasalo]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Kelava]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivica Kiš]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mladen Klobučar]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomislav Knez]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Bojan Knežević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Fabijan Komljenović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Domagoj Kosić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Robert Kovač]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Abid Kovačević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mateo Kovačić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Kosovo.svg|25px]] [[Ardian Kozniku]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Andrej Kramarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mirko Kramarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Niko Kranjčar]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zlatko Kranjčar]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Nikola Krišto]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Krstanović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Damir Krznar]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Sandro Kulenović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marin Kurtela]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dražen Ladić]] |width="33"|&nbsp; |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Stjepan Lamza]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dejan Lovren]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Jerko Leko]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Damir Lesjak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marko Lešković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[August Lešnik]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Luka Lipošinović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dominik Livaković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Filip Lončarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mirko Lulić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Goran Ljubojević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Lovro Majer]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ante Majstorović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mate Maleš]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Petar Mamić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zoran Mamić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Lev Mantula]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Silvio Marić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Antonio Marin]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vlatko Marković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vladimir Mataušić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Željko Matuš]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan "Ivica" Medarić|Ivan Medarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Leonard Mesarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Filip Mihaljević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Andre Mijatović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mihael Mikić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marko Mikulić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Damir Milinović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivica Miljković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Mišić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mladen Mladenović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Srđan Mladinić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marko Mlinarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Luka Modrić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zvonimir Monsider]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Nikola Moro]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Slobodan Mrgan]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Miljenko Mumlek]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mladen Munjaković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Musa]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Džemal Mustedanagić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Nevistić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marijan Novak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Novaković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Martin Novoselac]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivica Olić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mislav Oršić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Stojan Osojnak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Željko Pakasin]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Igor Pamić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zvonko Pamić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Andrej Panadić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Drago Papa]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Domagoj Pavičić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dino Perić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Saša Peršon]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Željko Perušić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Alen Peternac]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Bruno Petković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vladimir Petrović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Renato Pilipović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Pivarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marko Pjaca]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Nikola Pokrivač]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Kristijan Polovanec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mateo Poljak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Danijel Pranjić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Karlo Primorac]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Robert Prosinečki]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dejan Radonjić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mladen Ramljak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Ražić]] |width="33"|&nbsp; |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Miroslav Rede]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Petar Remete]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mladen Repalust]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marko Rog]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Krasnodar Rora]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ante Rukavina]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomislav Rukavina]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ante Rumora]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Sammir]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Gordon Schildenfeld]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Elvis Scoria]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivica Senzen]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Ilija Sivonjić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marin Skender]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vinko Soldo]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zvonimir Soldo]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Borna Sosa]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Stanić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Želimir "Željko" Stinčić|Željko Stinčić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Mirko Stojanović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Belgium.svg|25px]] [[Branko Strupar]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Danijel Šarić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marko Šarlija]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Adrian Šemper]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dario Šimić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Šimić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Australia.svg|25px]] [[Josip Šimunić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Jozo Šimunović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Šitum]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zoran Škerjanc]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zlatko Škorić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vjekoslav Škrinjar]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomo Šokota]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dino Špehar]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dario Špikić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Daniel Štefulj]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Danijel Štefulj]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Davor Šuker]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Šunjić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Šutalo]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Tadić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marko Tolić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ante Tomić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Stjepan Tomas]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Tomečak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Branko Tucak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Turina]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dževad Turković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Drago Vabec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vladimir Vasilj]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Igor Vidaković]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marijan Vlak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Goran Vlaović]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivica Vrdoljak]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Šime Vrsaljko]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Davor Vugrinec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ognjen Vukojević]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Franjo Wölfl]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Danijel Zagorac]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Velimir Zajec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Slaven Zambata]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Branko Zebec]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zoran Zekić]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Oliver Zelenika]] * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marcel Žigante]] |} == Strani igrači == {| |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Albania.svg|25px]] [[Endri Çekiçi]] * [[Datoteka:Flag of Albania.svg|25px]] [[Emiljano Vila]] * [[Datoteka:Flag of Algeria.svg|25px]] [[El Arbi Hillel Soudani]] * [[Datoteka:Flag of Argentina.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Italy.svg|25px]] [[Adrián Calello]] * [[Datoteka:Flag of Argentina.svg|25px]] [[Leandro Cufré]] * [[Datoteka:Flag of Argentina.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Luis Ibáñez]] * [[Datoteka:Flag of Argentina.svg|25px]] [[Pablo Alejandro Migliore|Pablo Migliore]] * [[Datoteka:Flag of Argentina.svg|25px]] [[Leonardo Germán Sigali|Leonardo Sigali]] * [[Datoteka:Flag of Argentina.svg|25px]] [[Guillermo Suárez]] * [[Datoteka:Flag of Austria.svg|25px]] [[Emir Dilaver]] * [[Datoteka:Flag of Austria.svg|25px]] [[Robert Ljubičić]] * [[Datoteka:Flag of Australia.svg|25px]] [[Eddy Bosnar]] * [[Datoteka:Flag of Australia.svg|25px]] [[Deni Jurić]] * [[Datoteka:Flag of Australia.svg|25px]] [[Eddie Krnčević]] * [[Datoteka:Flag of Australia.svg|25px]] [[Mark Viduka]] * [[Datoteka:Flag of Azerbaijan.svg|25px]] [[Mahir Emreli]] * [[Datoteka:Flag of Belgium.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Côte d'Ivoire.svg|25px]] [[Bakary Saré]] * [[Datoteka:Flag of Belgium.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Branko Strupar]] * [[Datoteka:Flag of Belarus.svg|25px]] [[Vitaly Lisakovich]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Mehmed Alispahić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Zlatan Arnautović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Mustafa Arslanović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Mladen Bartolović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Almir Bekić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Nikola Benco]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Džemil Cerić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of United States.svg|25px]] [[Emil Dragičević]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of United States.svg|25px]] [[Hrvoje Dragičević]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Jasmin Džeko]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Amer Gojak]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Vinko Golob]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Izet Hajrović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Sejad Halilović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Armin Hodžić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Ale Hrnić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Said Husejinović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Edin Husić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Slobodan Janjuš]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Veldin Karić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Adam Kasumović|Atko Kasumović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Davor Landeka]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Lalić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mirko Marić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Luka Menalo]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Enes Mešanović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Edin Mujčin]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Fikret Mujkić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Adi Musić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Dalibor Pandža]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Spaso Papić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Ilijas Pašić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Ivan Peko]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Albin Pelak]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Denijal Pirić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Alojz Renić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ilija Sivonjić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zoran Slišković]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Stojan Stevanović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Nermin Šabić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Salih Šehović]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Josip Škaro]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Haris Škoro]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Damir Šovšić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Nedeljko Topić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Goran Zakarić]] * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Miralem Zjajo]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Alexandre Jose Oliveira|Alexandre]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Carlos Santos de Jesús|Carlos]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Alexandre Henri Marco Silva Cleyton|Cleyton]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Anderson Costa]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Luiz Paulo Hilário Dodô|Dodô]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Eduardo Alves da Silva|Eduardo da Silva]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Oélilton Araújo dos Santos|Etto]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Gabriel dos Santos Magalhães|Gabriel]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Marcos Guilherme de Almeida Santos Matos|Marcos Guilherme]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Jonas Gomes de Sousa|Jonas]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Osmar Ferreira Junior|Osmar]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Jorge Sammir Cruz Campos|Sammir]] * [[Datoteka:Flag of Brazil.svg|25px]] [[Vítor Silva Assis de Oliveira Júnior|Vítor Júnior]] |width="33"|&nbsp; |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Cameroon.svg|25px]] [[Mathias Chago]] * [[Datoteka:Flag of Cameroon.svg|25px]] [[Patrice Kwedi]] * [[Datoteka:Flag of Canada.svg|25px]] [[Nick Dasovic]] * [[Datoteka:Flag of Chile.svg|25px]] [[Bryan Carrasco]] * [[Datoteka:Flag of Chile.svg|25px]] [[Junior Fernandes]] * [[Datoteka:Flag of Chile.svg|25px]] [[Ángelo José Henríquez Iturra|Ángelo Henríquez]] * [[Datoteka:Flag of Chile.svg|25px]] [[Pedro Morales]] * [[Datoteka:Flag of Chile.svg|25px]] [[Juan Carlos Muñoz]] * [[Datoteka:Flag of Costa Rica.svg|25px]] [[Rónald González Brenes]] * [[Datoteka:Flag of Costa Rica.svg|25px]] [[Hernán Medford]] * [[Datoteka:Flag of Côte d'Ivoire.svg|25px]] [[Franck Manga Guela|Did'dy Guela]] * [[Datoteka:Flag of Côte d'Ivoire.svg|25px]] [[Bakary Saré]] * [[Datoteka:Flag of the Czech Republic.svg|25px]] [[Jan Lecjaks]] * [[Datoteka:Flag of the Czech Republic.svg|25px]] [[Miroslav Slepička]] * [[Datoteka:Flag of Germany.svg|25px]] [[Georg Koch]] * [[Datoteka:Flag of Germany.svg|25px]] [[Jens Nowotny]] * [[Datoteka:Flag of Ghana.svg|25px]] [[Lee Addy]] * [[Datoteka:Flag of Greece.svg|25px]] [[Dimitrios Papadopoulos]] * [[Datoteka:Flag of France.svg|25px]] [[Jérémy Taravel]] * [[Datoteka:Flag of France.svg|25px]] [[Kévin Théophile-Catherine]] * [[Datoteka:Flag of Hungary.svg|25px]] [[Ábrahám Jenő]] * [[Datoteka:Flag of Hungary.svg|25px]] [[Vilmos Sipos]] * [[Datoteka:Flag of Hungary.svg|25px]] [[Péter Vig]] * [[Datoteka:Flag of Iran.svg|25px]] [[Ali Karimi]] * [[Datoteka:Flag of Iran.svg|25px]] [[Sadegh Moharrami]] * [[Datoteka:Flag of Japan.svg|25px]] [[Kazuyoshi Miura]] * [[Datoteka:Flag of Japan.svg|25px]] [[Rintaro Tashima]] * [[Datoteka:Flag of Yugoslavia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Kosovo.svg|25px]] [[Kujtim Shala]] * [[Datoteka:Flag of Kosovo.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Albania.svg|25px]] [[Agim Cana]] * [[Datoteka:Flag of Kosovo.svg|25px]] [[Besnik Prenga]] * [[Datoteka:Flag of Kosovo.svg|25px]] [[Amir Rrahmani]] * [[Datoteka:Flag of Lithuania.svg|25px]] [[Gražvydas Mikulėnas]] * [[Datoteka:Flag of Macedonia.svg|25px]] [[Saško Pandev]] * [[Datoteka:Flag of Macedonia.svg|25px]] [[Vasil Ringov]] * [[Datoteka:Flag of Macedonia.svg|25px]] [[Stefan Ristovski]] * [[Datoteka:Flag of Macedonia.svg|25px]] [[Goce Sedloski]] * [[Datoteka:Flag of Mali.svg|25px]] [[Tongo Hamed Doumbia|Tongo Doumbia]] * [[Datoteka:Flag of Moldova.svg|25px]] [[Gheorghe Andronic]] * [[Datoteka:Flag of Montenegro.svg|25px]] [[Fatos Beqiraj]] * [[Datoteka:Flag of Montenegro.svg|25px]] [[Čedomir "Čedo" Jovićević|Čedomir Jovićević]] * [[Datoteka:Flag of Montenegro.svg|25px]] [[Željko Petrović]] * [[Datoteka:Flag of Mozambique.svg|25px]] [[Samuel Luis Chapanga|Campira]] * [[Datoteka:Flag of Nigeria.svg|25px]] [[Samuel Sochukwuma Okwaraji|Samuel Okwaraji]] * [[Datoteka:Flag of Nigeria.svg|25px]] [[Peter Utaka]] * [[Datoteka:Flag of Poland.svg|25px]] [[Damian Kądzior]] * [[Datoteka:Flag of Poland.svg|25px]] [[Grzegorz Sandomierski]] * [[Datoteka:Flag of Portugal.svg|25px]] [[Eduardo dos Reis Carvalho|Eduardo]] * [[Datoteka:Flag of Portugal.svg|25px]] [[Gonçalo José Gonçalves dos Santos|Gonçalo Santos]] * [[Datoteka:Flag of Portugal.svg|25px]] [[Paulo Ricardo Ribeiro de Jesus Machado|Paulo Machado]] * [[Datoteka:Flag of Portugal.svg|25px]] [[Rúben Alexandre Rocha Lima|Ruben Lima]] * [[Datoteka:Flag of Portugal.svg|25px]] [[Ivo Daniel Ferreira Mendonça Pinto|Ivo Pinto]] * [[Datoteka:Flag of Portugal.svg|25px]] [[Tonel]] * [[Datoteka:Flag of Portugal.svg|25px]] [[Wilson Bruno Naval da Costa Eduardo|Wilson Eduardo]] * [[Datoteka:Flag of Romania.svg|25px]] [[Alexandru Mățel]] * [[Datoteka:Flag of Romania.svg|25px]] [[Dumitru Mitu]] * [[Datoteka:Flag of Slovenia.svg|25px]] [[Boštjan Cesar]] * [[Datoteka:Flag of Slovenia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Montenegro.svg|25px]] [[Milan Ćalasan]] * [[Datoteka:Flag of Slovenia.svg|25px]] [[Primož Gliha]] * [[Datoteka:Flag of Slovenia.svg|25px]] [[Srečko Katanec]] * [[Datoteka:Flag of Slovenia.svg|25px]] [[Zoran Pavlović]] * [[Datoteka:Flag of Slovenia.svg|25px]] [[Petar Stojanović]] * [[Datoteka:Flag of Slovenia.svg|25px]] [[Gregor Židan]] * [[Datoteka:Flag of Slovakia.svg|25px]] [[Jakub Sylvestr]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Dragan Bošnjak]] |width="33"|&nbsp; |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Komnen Andrić]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Dragan Bošnjak]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Mirza Golubica]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Zoran Dimitrijević]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Nebojša Malbaša]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Zvonko Marić]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Radmilo Mihajlović]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Zoran Panić]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Mihailo Petrović]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Dušan Purać]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Ranko Stojić]] * [[Datoteka:Flag of Serbia.svg|25px]] [[Milan Šarović]] * [[Datoteka:Flag of Slovenia.svg|25px]] [[Petar Stojanović]] * [[Datoteka:Flag of Spain.svg|25px]] [[Daniel Olmo Carvajal|Dani Olmo]] * [[Datoteka:Flag of Sweden.svg|25px]] [[Walid Atta]] * [[Datoteka:Flag of Switzerland.svg|25px]] [[Josip Drmić]] * [[Datoteka:Flag of Switzerland.svg|25px]] [[Mario Gavranović]] * [[Datoteka:Flag of Trinidad and Tobago.svg|25px]] [[Silvio Spann]] |} == Treneri == {| |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of England.svg|25px]] Arthur Gaskell, 1923-1924. * [[Datoteka:Flag of Austria.svg|25px]] Josef Brandstätter, 1925-1926. * [[Datoteka:Flag of Hungary.svg|25px]] Imre Pozsonyi, 1926-1928. * [[Datoteka:Flag of Ireland.svg|25px]] James Donnelly, 1929-1931. * [[Datoteka:Flag of Hungary.svg|25px]] Giury Molnár, 1932. * [[Datoteka:Flag of England.svg|25px]] Robert Haftl, 1933-1935 * [[Datoteka:Flag of Hungary.svg|25px]] [[Márton Bukovi]], 1935-1945. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Branko Kunst, 1945. * [[Datoteka:Flag of Hungary.svg|25px]] Márton Bukovi, 1945-1947. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Mirko Kokotović, 1947. * [[Datoteka:Flag of Austria.svg|25px]] Karl Mütsch, 1948. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Bruno Knežević, 1948-1949. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Bernard Hügl, 1950-1952. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Milan Antolković]], 1952-1953. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ivan Jazbinšek]], 1953-1955. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Bogdan Cuvaj, 1956. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Milan Antolković, 1957. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Gustav Lechner, 1957-1958. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Milan Antolković, 1959-1960. * [[Datoteka:Flag of Hungary.svg|25px]] Márton Bukovi, 1960-1961. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Milan Antolković, 1961-1964. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Vlatko Konjevod, 1964-1965. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Branko Zebec]], 1965-1967. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Ivica Horvat,1967-1970. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zlatko Čajkovski]],1970-1971. |width="33"|&nbsp; |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Dražan Jerković]], 1971-1972. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Stjepan Bobek]], 1972. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Domagoj Kapetanović, 1973. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Ivan Marković, 1973-1974. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Mirko Bazić, 1974-1977. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Rudolf Belin, 1977-1978. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Vlatko Marković]], 1978-1980. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Ivan Marković. 1980. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Miroslav Blažević]], 1980-1983. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Rudolf Belin, 1983. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Vlatko Marković, 1983. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Branko Zebec, 1984. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Tomislav Ivić]], 1984-1985. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Zdenko Kobeščak, 1985. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Miroslav Blažević, 1986-1988. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Skoblar]], 1988-1989. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Rudolf Belin, 1989. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Josip Kuže]], 1989-1990. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Vlatko Marković, 1990-1991. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Zdenko Kobeščak, 1991-1992. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Vlatko Marković, 1992. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Miroslav Blažević, 1992-1994. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Ivan Bedi, 1994. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zlatko Kranjčar]], 1994-1996. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Otto Barić]], 1996-1997. |width="33"|&nbsp; |valign="top"| * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marijan Vlak]], 1997-1998. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Zlatko Kranjčar, 1998. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Ivan Bedi / Hrvoje Braović, 1998. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Velimir Zajec, 1998-1999. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Ilija Lončarević, 1999. * [[Datoteka:Flag of Argentina.svg|25px]] [[Osvaldo Ardiles]], 1999. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Marijan Vlak, 1999-2000. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Hrvoje Braović, 2000-2001. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Ilija Lončarević, 2001-2002. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Marijan Vlak, 2002. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Miroslav Blažević, 2002-2003. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Nikola Jurčević]] , 2003-2004. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Đuro Bago, 2004. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Nenad Gračan]], 2004. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ilija Lončarević]], 2005. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zvjezdan Cvetković]], 2005. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Josip Kuže, 2005-2006. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Branko Ivanković]], 2006.-2008. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zvonimir Soldo]], 2008. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Branko Ivanković]], 2008. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Marijan Vlak]], 2008.-2009. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Krunoslav Jurčić]], 2009. - 2010. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Velimir Zajec]], 2010. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Sreten Ćuk, 2010. * [[Datoteka:Flag of Bosnia and Herzegovina.svg|25px]] [[Vahid Halilhodžić]], 2010. - 2011. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Marijo Tot, 2011. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Krunoslav Jurčić]], 2011. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Ante Čačić]], 2011. - 2012. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Krunoslav Jurčić]], 2012. - 2013. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Damir Krznar]], 2013. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Branko Ivanković]], 2013. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zoran Mamić]], 2013. - 2016. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Zlatko Kranjčar]], 2016. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] Željko Sopić, 2016. * [[Datoteka:Flag of Bulgaria.svg|25px]] [[Ivaylo Petev]], 2016.- 2017. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Mario Cvitanović]], 2017.- 2018. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Nikola Jurčević]], 2018. * [[Datoteka:Flag of Croatia.svg|25px]] [[Nenad Bjelica]], 2018. - |} == Reference == {{reflist}} == Poveznice == {{Commonscat|NK Dinamo Zagreb|GNK Dinamo Zagreb}} * [[1. HŠK Građanski Zagreb]] * [[Vječni derbi]] == Vanjske veze == * [http://www.nk-dinamo.hr/ GNK Dinamo Zagreb - Službene stranice] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100502090630/http://www.nk-dinamo.hr/ |date=2010-05-02 }} {{GNK Dinamo Zagreb}} {{1.Jugoslavenska nogometna liga}} {{1. HNL}} {{Pobjednici Kupa velesajamskih gradova}} [[Kategorija:GNK Dinamo Zagreb| ]] [[Kategorija:Fudbalski klubovi u Hrvatskoj]] [[Kategorija:Fudbal u Zagrebu]] ms3kkitvd6aeodied1evazb6djyv7w6 0 13395 42471761 42456804 2025-06-15T21:20:42Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 1 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471761 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:NGC7293 (2004).jpg|thumb|[[Helix Nebula]], nazvana "Okom Boga"]] '''Duhovnost''' (spiritualnost) je aspekt ljudskosti koji se odnosi na način na koji pojedinci traže i izražavaju smisao i svrhu, kao i na način na koji doživljavaju svoju povezanost s trenutkom, sa sobom, drugima, prirodom, s onim što je značajno, te s onim što je sveto. == Duhovnost i religioznost == Potrebno je podvojiti između dva smisla duhovnosti: duhovnost ''u'' religiji i duhovnost ''za razliku od'' religije. U skorije vrijeme, duhovnost ''u'' religiji često podrazumijeva da je [[vjera]] vjernika ličnija, manje osnovana na dogmi, kao i otvorenija prema novim idejama i uticajima. Oni koji govore o duhovnosti ''za razliku od'' religije općenito vjeruju da postoje mnogi "putevi duhovnosti" i da nema objektivne istine koja bi ukazala na najbolji put koji bi trebalo slijediti. Duhovnost se može shvatiti i na način koji nudi [[kulturalna antropologija|kulturalni antropolog]] i [[yoga|yogi]], [[William Irwin Thompson]]: "Religija nije identična duhovnosti; radije, religija je oblik koji duhovnost poprima u civilizaciji." == Duhovnost i nauka == Budući da je duhovnost egzaktno i empirijski nemjerljiva, egzaktne nauke su na velikoj muci oko preciziranja i definisanja duhovnih pojmova. Kroz ljudsku misaonu istoriju, duhovnost je često stavljana kao protivteža [[racionalnost]]i i [[empiricizam|empiričnosti]] egzaktnih nauka. == Duhovne tradicije i zajednice == * [[Bahá'í vjera]] * [[budizam]], [[džainizam]] * [[katolička duhovnost]] * [[pravoslavna duhovnost]] * [[feministička duhovnost]] * [[gnosticizam]] * [[hinduizam]] * [[humanizam]] * [[islam]], [[sufizam]] * [[jevrejstvo]] * [[neo-konfučijanizam]], [[daoizam]] * [[paganizam]], [[neopaganizam]], * [[New Age]], [[spiritualizam]] * [[šamanizam]] * [[sikizam]] * [[Subud]] * [[Surat Shabd Yoga|Surat Shabda joga]] * [[unitarijanski univerzalizam]] == Povezano == * [[Spisak pojmova koji se odnose na duhovnost]] * [[meditacija]], [[hrišćanska meditacija]] * [[hrišćanski vegetarijanizam]] * [[značenje života]] * [[razum]] * [[religija]] == Vanjske veze == {{Commonscat|Spirituality}} * [http://www.puteviduhovnosti.com/\ The Paths of Spirituality]{{Dead link|date=September 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} * [http://www.fonsvitae.com/MG1.html Resources/Books on World Spirituality] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100113192355/http://www.fonsvitae.com/MG1.html |date=2010-01-13 }} * [http://www.sahajayoga.org/ sahajayoga.org: a place to experience self realisation for free] * [http://www.lifetheory.com/ LifeTheory.com: An online forum on life and spirituality] * [http://solair.eunet.yu/~dbeli/ Biblija za novo doba] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090615024600/http://solair.eunet.yu/~dbeli/ |date=2009-06-15 }} Biblija za novo doba, Drago Bjelica, 2009. * [http://www.gnosticweb.com/ Gnosticweb] Providing Free Global Access to Spiritual Information. * [http://www.edgelife.net/glossary/spirituality.htm A new definition of spirituality] * [http://www.avatarsearch.com/ AvatarSearch.com: A search engine for spiritual-related topics] * [http://www.kheper.net/ Kheper.net: An overview of everything spiritual]{{Dead link|date=April 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} * [http://www.ias.org/ International Association of Sufism] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20190920153524/http://ias.org/ |date=2019-09-20 }} * [http://www.gatheringlight.com/ Long Term (monthly) Private Spiritual Riverside Retreats] * [http://www.sufiblog.com/ Multi-faith Spirituality] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131229063318/http://www.sufiblog.com/ |date=2013-12-29 }} * [http://www.new-age-spirituality.com/ New Age Spirituality] * [http://www.sos.org/ Science of Spirituality] * [http://www.acu-cell.com/sh.html Spiritual aspects of Health and Healing] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20051212155822/http://www.acu-cell.com/sh.html |date=2005-12-12 }} * [http://www.masterpath.org/sriGaryOlsen/index.htm Spiritual Awakening and Spiritual Growth] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20051212154157/http://www.masterpath.org/sriGaryOlsen/index.htm |date=2005-12-12 }} * [http://www.onespirit.com Spiritual Book Club] * [http://www.spiritualcinemacircle.com/ Spiritual Cinema Circle] * [http://www.spiritualforums.com/ Spiritual Forums] * [http://www.quranichealing.com/bp.asp?caid=53 Spiritual Purification and Wellness] * [http://www.level-of-consciousness.org/ Spirituality and consciousness forum] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20051211152545/http://www.level-of-consciousness.org/ |date=2005-12-11 }} * [http://www.rudraksha-ratna.com Spirituality and Rudraksha] * [http://www.srcm.org/literature/articles/srcmintro.jsp Spirituality begins where religion ends - Shri Ram Chandra Mission] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20081023121257/http://www.srcm.org/literature/articles/srcmintro.jsp |date=2008-10-23 }} * [http://www.ericdigests.org/2002-3/adult.htm Spirituality in Adult and Higher Education] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20060929205421/http://www.ericdigests.org/2002-3/adult.htm |date=2006-09-29 }} * [http://amanecerespiritual.tripod.com/index_en.htm Spiritual Dawn - Morality and Philosophy Essay] * [http://www.arches.uga.edu/~godlas/Sufism.html Sufism -- Sufis -- Sufi Orders] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20060805053019/http://www.arches.uga.edu/%7Egodlas/Sufism.html |date=2006-08-05 }} by Dr. Alan Godlas, University of Georgia * [http://www.sufiblog.com/ SufiBlog ] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131229063318/http://www.sufiblog.com/ |date=2013-12-29 }}Sufism online spiritual magazine of Sufi Meditation (Muraqaba) and Healing * [http://www.thespiritual.org The Spiritual: Journal of Natural Spirituality]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} An on-line resource of rare texts and reflections on natural spirituality, thoughtless-ness, egoless-ness and mind-brain duality. * [http://www.spiritualwisdom.org.uk/ Spiritual Wisdom] There is a universal spirituality which can be expressed in many ways, but this site uses the insights of Emanuel Swedenborg to help explain the meaning of our lives. [[Kategorija:Duhovnost| ]] [[Kategorija:Sopstvo]] [[Kategorija:Ljudsko ponašanje]] [[Kategorija:Filozofija života]] 7vfp22dnra5i5392del9g16h0ryjhv2 0 16904 42471675 41593986 2025-06-15T17:19:24Z JužnjačkiEditor123 241679 42471675 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Dragas iz vazduha2.jpg|thumb|Dragaš iz vazduha]] '''Dragaš''' ([[Albanski jezik|albanski]]: ''Dragash'' ili ''Dragashi'', ili ''Sharr'' ili ''Sharri'') je grad koji se nalazi na jugu [[Kosovo|Kosova]], te predstavlja administrativno središte [[Opština Dragaš|istoimene opštine]] osnovane pod upravom [[UNMIK]]-a. Ona se sastoji od teritorija bivših opština [[Opština Gora|Gora]] i [[Opština Opolje|Opolje]]. U ovoj nacionalno mješovitoj opštini Gora i Opolje živi oko 40.000 stanovnika, a većinu još iz doba [[Jugoslavija|Jugoslavije]] čine [[Albanci]], mada su nekad Goranci bili apsolutna većina. Teritorija opštine Dragaš se nalazi na sjevernim geografskim širinama od 41 52' 30" do 42 09' 03" i istočnim geografskim dužinama od 20 35' 39" do 20 48' 26". Dragaš administrativno pripada [[Okrug Prizreni|Prizrenskom okrugu]] == Vanjske veze == {{Commonscat|Dragaš}} * [http://kk.rks-gov.net/dragash/?lang=sr-Latn-CS Municipal Dragash] - službena stranica * [http://www.osce.org/documents/html/pdftohtml/1185_en.pdf.html OSCE Municipal Profile of Dragash / Dragas ]{{Dead link|date=November 2022 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} * [http://www.sok-kosovo.org/pdf/population/Kosovo_and_its_population.pdf SOK Kosovo and its population] * [http://www.newkosova.org/ Kosova Kosovo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070315013743/http://www.newkosova.org/ |date=2007-03-15 }} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Gradovi na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Dragaš]] ktnp0sohr9or9nhfsq7wrkip0krthvr 0 17600 42471679 42194829 2025-06-15T17:27:08Z JužnjačkiEditor123 241679 42471679 wikitext text/x-wiki '''Opština Gora''' je opština koja je nastala u državi [[Srbija|Srbiji]] nastala iz sreza Gorskog Vardarske Banovine. Površina opštine je 385,6 km². Administrativni centar je bio u mestu [[Vranište (Gora)|Vranište]]. Danas, ponovo postoji opština Gora pod ingerencijom Republike Srbije, sa administrativnim centrom u selu [[Vranište (Gora)|Vranište]] i matičnom službom u [[Kruševac|Kruševcu]]. Na [[Kosovo|Kosovu]], za kosovske vlasti, postoji [[opština Dragaš]]. [[UNMIK]] je formirao ovu opštinu, a danas je pod rukovodstvom kosovskih institucija. Opština Dragaš obuhavata Opolje i teritoriju opštine Gora. Za sve iole razumne i učene ljude istorija ne može da se promeni nekakvim plavim šlemovima i zelenim novčanicama tako da je Gora postojala i pre osvajačkih pohoda zapadnih sila koje su sada na vlasti. == Naselja == {| |- valign=top | * Baçka * Brod * Vranissta * Globoçica * [[Dikance]] * Dragass | * Zli potok * Krstec * Krussevo * Kukałane * Łesstane * Łubossta * Mlike * Orçussa * Radessa * Rapça * Restelica |} {{Opštine Srbije}} [[Kategorija:Opština Gora| ]] [[Kategorija:Općine Kosova|Gora]] [[Kategorija:Prizrenski upravni okrug]] nguzd3l3ymbll1wjrktkt0a6ktwvlaq 0 21514 42471599 42338262 2025-06-15T13:53:03Z ~2025-68058 261235 /* Poznati bivši igrači */ 42471599 wikitext text/x-wiki {{ nogometni klub | ime kluba = HNK Šibenik | slika = | puno ime = HNK Šibenik | nadimak = | godina osnivanja = [[1932]]. | igralište = [[Šubićevac]] | navijači = [[Šibenski Funcuti|Funcuti]] | kapacitet stadiona = 8.000 | direktor = Jure Zoričić | trener = Krunoslav Rendulić | liga = [[2. HNL]] | sezona = | plasman = | trenutačna sezona = | pattern_la1=|pattern_b1=_thinwhitesides|pattern_ra1= | leftarm1=FD6D19|body1=FD6D19|rightarm1=FD6D19|shorts1=FD6D19|socks1=FD6D19 | pattern_la2=|pattern_b2=_thinwhitesides|pattern_ra2= | leftarm2=000080|body2=000080|rightarm2=000080|shorts2=000080|socks2=000080 }} '''HNK Šibenik''' je nogometni klub iz [[Šibenik]]a. == Historija == HNK Šibenik osnovan je 1. prosinca 1932. godine pod imenom RSD Šibenik. No, konstituirajuća Skupština održana je tek 30. kolovoza 1933. godine na kojoj je za prvog predsjednika izabran dr. Martin Čičin-Šain. Veliki problem predstavljalo im je i nepostojanje adekvatnog igrališta. Najidealniji uvjeti za izgradnju novog igrališta bili su u Crnici, pored tvornice ''La Dalmatienne''. Svečano otvorenje igrališta obavljeno je 31. svibnja 1936. godine kada je i održan turnir na kojem su, uz domaći Šibenik, sudjelovali ''Osvit'', ''Split'' i ''AŠK'' iz Splita. Nekako u isto vrijeme osnovan je i ''Osvit'' - prvi registrirani klub u Šibeniku (osnovan 29. veljače 1933. godine u prostorijama hotela ''Krka''). Za prvog predsjednika izabran je dr. Marko Grdović. Najveći problem predstavljalo je nepostojanje igrališta, no, i to je ubrzo riješeno. Izgrađen je stadion na Šubićevcu čije je svečano otvorenje uveličao ''Hajduk''. Gosti su uvjerljivo s 10:2 nadvisili domaći ''Osvit''. ''Osvit'' je brzo napredovao te je postigao niz značajnijih uspjeha u susretima s manjim i većim klubovima u Dalmaciji. JRSK ''Šibenik'' 1935. godine postaje član splitskog nogometnog podsaveza. Osim nogometa, u okviru radničkog društva djelovale su i esperanto i šahovska sekcija, rukometna i boksačka sekcija, plivačka i atletska sekcija, … Krajem 1939. godine ''Osvit'' proživljava krizu, te se fuzionira s novoosnovanim klubom ''Hajduk'' (14. travnja 1940. godine). Odlučeno je i da se ''Osvit'' ubuduće zove ''Građanski'', a za njegova predsjednika izabran je Anton Antić. No, već 1941. vraćen je stari naziv ''Osvit''. Radnički sportski klub ''Šibenik'' raspušten je 28. prosinca 1940., na iznenađenje brojnih članova društva i brojnih simpatizerima. Iako je bilo pokušaja da društvo nastavi s radom, ti pokušaji nisu urodili plodom. A pored ''Šibenika'', u Hrvatskoj je zabranom i progonom zahvaćeno oko 30 radničko-sportskih društava. Oslobođenjem domovine stvorene su velike mogućnosti za razvoj svih sportova, samim time i nogometa. Krajem 1944. godine pokreće se akcija za osnivanje fiskulturnog društva na tradicijama radničkog sportskog kolektiva – RSD ''Šibenik''. Ubrzo se to i ostvarilo, a temelje novog društva činili su uglavnom juniori i pomladak predratnog društva i mjesnog rivala ''Osvita''. FD ''Šibenik'' 1946. godine prvi put sudjeluje u jednom prvenstvenom sportskom natjecanju, a već iduće godine osvaja naslov prvaka Dalmacije. Igrao je ''Šibenik'' i u Drugoj saveznoj ligi, republičkoj i međurepubličkoj ligi, Hrvatsko-slovenskoj ligi, jedinstvenoj drugoj ligi, … Godine 1950. rasformiralo se fiskulturno društvo ''Šibenik'' i osnovao se samostalan nogometni klub pod nazivom ''Šibenik''. Stadion na kojem je ''Šibenik'' igrao svoje utakmice otvoren je 1. svibnja 1948., a nosio je ime narodnog heroja Rade Končara. U sezoni 1950./'51. ''Šibenik'' je osvojio prvo mjesto u republičkoj ligi, a dres Šibenika tada su nosili: Gaščić, Batinica, Tambača, Blažević. A. Erak, Tedling, Marenci, Bego, Đurić, … Iduće sezone ''Šibenik'' je prvi put postao drugoligaš, no, već u idućoj taj je status izgubio. U sezoni 1954./'55. ''Šibenik'' je po drugi put sudjelovao u natjecanju Hrvatsko-slovenske lige. Zauzeo je 4. mjesto te je stekao pravo sudjelovanja u I. zonskoj ligi. Od sezone 1958./'59. sve do 71./'72. ''Šibenik'' se natjecao u II. Saveznoj ligi – zapad. Sezone je uvijek završavao ili pri vrhu (četvrto ili peto mjesto) ili u sredini tablice (osmo, deveto mjesto). ''Šibenik'' je 1957. godine bio i polufinalist Kupa Jugoslavije. U sezoni 1975./'76. Šibenik je bio pobjednik hrvatske lige, skupine jug. U kvalifikacijama za Drugu ligu, u dvije utakmice protiv sisačkog Metalca, nisu se uspjelu domoći Druge lige, te su ostali u hrvatskoj. Razdoblje između sezona 1975./'76. do sezone 1982./'83. jedno je od najlošijih u povijesti kluba. U jedinstvenoj jugoslavenskoj Drugoj ligi igrao je Šibenik u sezoni 1987./'88.. Dva je puta bio na domak Prve lige, ali nije uspio. I tada je, kao i danas, direktor kluba bio prof. Marko Karađole. Godine [[1992]]. godine preimenovan je u ''HNK Šibenik''. Tijekom 1992. i 1993. zbog ratne opasnosti na Šubićevcu, NK Šibenik je domaće utakmice igrao na splitskom području. U [[prva hrvatska nogometna liga|1. HNL]] su igrali od 1992. do sezone 2002./03., kada ispadaju u [[druga hrvatska nogometna liga|2. HNL]], a u najviši rang hrvatskog nogometa vraćaju se 2006. Uz to su imali i malo sreće jer kao prvak druge lige jug nisu trebali igrati dodatne kvalifikacije s prvakom druge lige sjever, koji nije dobio licencu za prvu ligu. U sezoni 2006/07 ostvaruju najveći dotadašnji uspjeh u povijesti, 4. mjesto u HNL. U sezoni 2009/10 ulaze u finale Hrvatskog kupa sa [[Hajduk]]om, a kao četvrtoplasirana momčad [[prva hrvatska nogometna liga|1. HNL]] ostvaruju premijerni nastup u [[UEFA Europska liga|Uefinoj Europskoj ligi]]. [[2008]]. godine klub je dobio [[Trofej podmlatka]], najvišu nagradu [[Hrvatski nogometni savez|Hrvatskog nogometnog saveza]]. == Stadion == {{glavni|Šubićevac}} Domaći teren se zove "[[Šubićevac]]", kao i dio grada u kojem je smješten. == Poznati bivši igrači == {{div col}} * {{ZD|HRV}} [[Željko Maretić]], višegodišnji najbolji strijelac druge jugoslavenske nogometne lige 1980-ih, svojevremeno igrao i u [[HNK Rijeka|Rijeci]] * {{ZD|HRV}} [[Slaven Bilić]], bivši [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]], današnji izbornik [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatske reprezentacija]] * {{ZD|HRV}} [[Zoran Slavica]], bivši [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]], današnji trener vratara u klubu * {{ZD|HRV}} [[Tomislav Erceg]], bivši [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]], jedan od najboljih strijelaca u povijesti HNL-a, (97 golova) * {{ZD|HRV}} [[Dean Računica]], bivši [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]], današnji trener u [[split]]skom [[HNK Hajduk Split|Hajduku]] * {{ZD|HRV}} [[Ante Žaja]], poznati igrač * {{ZD|ALB}} [[Illy Shehu]], bivši [[Albanska nogometna reprezentacija|albanski reprezentativac]], drugi najbolji strijelac HNL u sezoni 1994/95. * {{ZD|HRV}} [[Goran Tomić]], ostvario najveći transfer u povijesti kluba od 700.000 €, danas je skaut u klubu * {{ZD|HRV}} [[Ivica Križanac]], [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]], današnji igrač RNK Split * {{ZD|HRV}} [[Nikola Kalinić]], [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]], današnji igrač engleskog [[Blackburn Rovers|Blackburna]] * {{ZD|SRB}} [[Petar Nikezić]], poznati igrač * {{ZD|HRV}} [[Darko Dražić]], poznati igrač * {{ZD|HRV}} [[Nikica Cukrov]], poznati igrač * {{ZD|HRV}} [[Frane Bućan]], poznati igrač * {{ZD|HRV}} [[Ante Rukavina]], [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]] * {{ZD|HRV}} [[Gordon Schildenfield]], [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]] * {{ZD|HRV}} [[Gordan Ciprić]] * {{ZD|HRV}} [[Miroslav Cvenk]] * {{ZD|HRV}} [[Davor Dželalija]] * {{ZD|BIH}} [[Ermin Zec]], [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine|bosanski reprezentativac]] * {{ZD|HRV}} [[Goran Blažević]], bivši vratar * {{ZD|HRV}} [[Arijan Ademi]], mladi [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske|hrvatski reprezentativac]], * {{ZD|HRV}} [[Duje Ćaleta-Car]] * {{ZD|BIH}} [[Almin Kulenović]] * {{ZD|BIH}} [[Ismet Mulavdić]] * {{ZD|HRV}} [[Goran Zlopaša]] * {{ZD|BIH}} [[Mehmed Alispahić]], [[fudbalska ili nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine|bosanski reprezentativac]] * {{ZD|HRV}} [[Stipe Balajić]] * {{ZD|HRV}} [[Goran Tomić]] * {{ZD|HRV}} [[Domagoj Kosić]] * {{ZD|BIH}} [[Marijan Bakula]] * {{ZD|HRV}} [[Silvije Čavlina]] * {{ZD|BIH}} [[Gabrijel Pendić]] * {{ZD|KAM}} [[Patrice Kwedi]] * {{ZD|BIH}} [[Almir Memić]] * {{ZD|HRV}} {{ZD|BIH}} [[Ivan Radeljić]] * {{ZD|HRV}} {{ZD|BIH}} [[Zorislav Jonjić]] * {{ZD|HRV}} [[Antonio Jakoliš]] * {{ZD|HRV}} [[Frane Vitaić]] * {{ZD|HRV}} [[Mate Maleš]] * {{ZD|HRV}} [[Željko Malčić]] * {{ZD|BIH}} [[Ivan Božić]] * {{ZD|HRV}} [[Ivan Pešić]] {{div col end}} == Treneri od 1992. == {{div col|cols=4}} 1992. * {{ZD|HRV}} [[Nikica Cukrov]] 1992.-1993. * {{ZD|HRV}} {{ZD|BIH}} Franjo Džidić]] * {{ZD|HRV}} [[Krasnodar Rora]] 1993.-1994. * {{ZD|HRV}} [[Branko Tucak]] * {{ZD|HRV}} [[Ivica Matković]] 1994.-1995. * {{ZD|HRV}} [[Ivica Šangulin]] * {{ZD|HRV}} [[Rajko Magić]] 1995.-1996. * {{ZD|HRV}} [[Željko Maretić]] 1996.-1997. * {{ZD|HRV}} [[Vinko Begović]] 1997.-1998. * {{ZD|HRV}} [[Željko Maretić]] * {{ZD|HRV}} [[Ivan Buljan]] 1998.-1999. * {{ZD|HRV}} [[Stipe Kedžo]] * {{ZD|HRV}} [[Rajko Magić]] * {{ZD|HRV}} [[Stanko Mršić]] 1999.-2000. * {{ZD|HRV}} [[Stanko Mršić]] * {{ZD|HRV}} [[Anđelko Godinić]] * {{ZD|HRV}} [[Goran Krešimir Vidov]] * {{ZD|HRV}} [[Željko Maretić]] * {{ZD|HRV}} [[Vjekoslav Lokica]] 2000.-2001. * {{ZD|HRV}} [[Milo Nižetić]] * {{ZD|HRV}} [[Vjekoslav Lokica]] 2001.-2002. * {{ZD|HRV}} [[Vjekoslav Lokica]] * {{ZD|HRV}} [[Franko Bogdan]] 2002.-2003. * {{ZD|HRV}} [[Franko Bogdan]] * {{ZD|HRV}} [[Stanko Mršić]] * {{ZD|HRV}} [[Luka Bonačić]] 2003.-2004. * {{ZD|HRV}} [[Franko Bogdan]] * {{ZD|HRV}} [[Milan Petrović]] 2004.-2005. * {{ZD|HRV}} [[Milan Petrović]] * {{ZD|HRV}} [[Petar Bakotić]] 2005.-2006. * {{ZD|HRV}} [[Ivan Pudar]] 2006.-2007. * {{ZD|HRV}} [[Ivan Pudar]] * {{ZD|BIH}} [[Anel Karabeg]] 2007.-2008. * {{ZD|HRV}} [[Ivica Kalinić]] 2008.-2009. * {{ZD|HRV}} [[Ivica Kalinić]] 2009.-2010. * {{ZD|HRV}} [[Ivica Kalinić]] * {{ZD|HRV}} [[Anđelko Godinić]] * {{ZD|HRV}} [[Branko Karačić]] 2010.-2011. * {{ZD|HRV}} [[Branko Karačić]] * {{ZD|HRV}} [[Anđelko Godinić]] * {{ZD|HRV}} [[Vjekoslav Lokica]] 2011.-2013. * {{ZD|HRV}} [[Goran Tomić]] 2013.-2014. * {{ZD|HRV}} [[Goran Tomić]] * {{ZD|HRV}} [[Ivan Bulat]] * {{ZD|HRV}} [[Nikica Cukrov]] 2014. * {{ZD|HRV}} [[Damir Petravić]] 2014.-2016. * {{ZD|HRV}} [[Mirko Labrović]] 2016. * {{ZD|HRV}} [[Krešimir Sunara]] 2016. * {{ZD|HRV}} [[Goran Tomić]] 2016. * {{ZD|HRV}} [[Ivan Katalinić]] 2016. * {{ZD|HRV}} [[Anđelko Godinić]] 2016.-2017. * {{ZD|HRV}} [[Stipe Balajić]] 2017. * {{ZD|HRV}} [[Zoran Slavica]] 2017.-2019. * {{ZD|HRV}} [[Borimir Perković]] 2019.- * {{ZD|HRV}} [[Krunoslav Rendulić]] {{div col end}} == Vanjske veze == {{Commonscat|HNK Šibenik}} * [http://hnk-sibenik.hr/index.asp?cID=1 Službene stranice] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100628190653/http://hnk-sibenik.hr/index.asp?cID=1 |date=2010-06-28 }} {{2. HNL}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:HNK Šibenik| ]] [[Kategorija:Nastanci 1932.]] [[Kategorija:Fudbalski klubovi u Hrvatskoj|Šibenik]] [[Kategorija:Fudbalski ili nogometni klubovi u Šibensko-kninskoj županiji|Šibenik]] [[Kategorija:Sport u Šibeniku]] ioat18h8c9rs164akc5ps5z2w5q4gr2 0 22095 42471797 41814113 2025-06-16T08:29:32Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471797 wikitext text/x-wiki {{Infobox Monarch |name =Filip II |title =[[Basileus]] [[Makedonija (antička)|Makedonije]] |image =[[Datoteka:Filip II Macedonia.jpg|250px]] |caption =<small>Bista Filipa II Makedonskog</small> |reign =359. ne. – 336. pne. |coronation =nije kralj Makedonije |othertitles oo = |full name = |native_lang1 = [[Grčki jezik|grčki]] |native_lang1_name1= Φίλιππος |native_lang2 = |native_lang2_name1= |native_lang8 = |native_lang8_name1= |predecessor =[[Aminta IV od Makedonije|Aminta IV]] |successor =[[Aleksandar Veliki]] |suc-type = |heir = |queen = |consort = |spouse 1 =[[Audata]] |spouse 2 =[[Fila od Elimeje]] |spouse 3 =[[Nikesipolis]] |spouse 4 =[[Filina]] |spouse 5 =[[Olimpijada (kraljica)|Olimpijada]] |spouse 6 =[[Meda od Odese]] |spouse 7 =[[Kleopatra Euridika od Makedonije|Kleopatra Euridika]] |spouse 8 = |spouse 9 = |spouse 10 = |issue =[[Kinana]]<br />[[Filip III od Makedonije|Filip III]]<br />[[Aleksandar Veliki]]<br />[[Kleopatra od Makedonije|Kleopatra]]<br />[[Tesalonika od Makedonije|Tesalonika]] |royal house =[[Argeadi|Argeadska dinastija]] |dynasty = |royal anthem = |father =[[Aminta III]] |mother =[[Euridika I od Makedonije|Euridika I]] |date of birth =382. pne. |place of birth =[[Pela]], [[Makedonija (antička)|Makedonija]] |date of death =oktobar 336. pne. (dob 46) |place of death =[[Vergina|Aigai]], [[Makedonija (antička)|Makedonija]] |date of burial = |place of burial =[[Vergina|Aigai]], [[Makedonija (antička)|Makedonija]] |}} '''Filip II Makedonski''' ([[382. pne.]] - [[336. pne.]]), kralj [[Makedonija (antička)|Makedonije]] (vladao [[359. pne.]] - [[336. pne.]]), je bio otac [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Velikog]] ([[Aleksandar Veliki|Aleksandar III Makedonski]]) i [[Filip III od Makedonije|Filipa III Makedonskog]]. == Podrijetlo i dolazak na vlast == Rođen je u [[Pela|Peli]] [[382. pne.]] i bio je najmlađi sin kralja [[Aminta III|Aminte III]] i kraljice Euridike. U mladosti (oko [[368. pne.]] - [[365. pne.]]) Filip je bio talac u [[Teba (Grčka)|Tebi]], vodećem gradu Grčke u to vrijeme. Za vrijeme svog zatočeništva u [[Teba (Grčka)|Tebi]] primio je vojno i diplomatsko znanje od [[Epaminonda|Epaminonde]] i stupio u [[Pederastija u antičkoj Grčkoj|pederastijski]] odnos sa [[Pelopida|Pelopidom]] te živio sa [[Pemenet]]om. [[364. pne.]] se vratio u Makedoniju. Smrt starije braće, kraljeva [[Aleksandar II od Makedonije|Aleksandra II]] i [[Perdika III|Perdike III]], omogućila mu je da preuzme prijestolje [[359. pne.|359. godine pne.]] iako je originalno trebao samo da bude regent svog bratića Aminte IV, sina Perdike III. == Vladanje == Poslije dolaska na prijestolje, sproveo je korjenite vojne reforme. Po uzoru na Grke stvorio je [[teška pješadija|tešku pješadiju]], nepoznatu u Makedoniji do tada. Pored teške, formirao je i srednju pješadiju koja je zbog veće pokretljivosti dejstvovala između pješadije i konjice i obezbjeđivala neprekidnost borbenog poretka. Reorganizovao je [[konjica|konjicu]] i od nje stvorio rod vojske ravnopravan [[pješadija|pješadiji]]. Tom novom profesionalnom vojskom Filip II je počeo osvajačke pohode. [[Datoteka:Map Macedonia 336 BC-bg.svg|thumb|levo|220px|Teritorija Filipa II Makedonskog.]] Uspon Makedonije pod Filipom, tekao je munjevitom brzinom. Već [[357. gpne.]], zauzeo je [[Amfipolis|Amfipolj]], atinsku koloniju na ušću Strimona ([[Struma|Strume]]), što je značilo otvoren put za Pangajsku goru čuvenu po rudnicima [[srebro|srebra]], kao i ostalih ruda. Godine [[356. pne.]], Filip je osvojio Potideju i raselio tamošnje atinske kleruhe. Grad je ustupio Halkiđanima sa kojima je sklopio savez. U podnožju Pangajske gore je osnovao grad kome je dao ime Filipi, naselivši ga Makedoncima. Počeo je da eksploatiraše Pangajske rudnike i da kuje zlatan novac po uzoru na [[ahemenidska Monarhija|persijski]] darik. Godine [[352. pne.]], Filip se umiješao u ''sveti rat'', pošto su Fokiđani opljačkali čuveno proročište u [[Delfi]]ma Tesalci su se obratili Filipu za pomoć, a on je [[Bitka na Kročkom polju|kod Krokos polja]] izvojevao pobjedu. Filip je stao na čelo tesalske vojske, što je značilo da mu se vlast tada prostirala do [[Termopil]]a. Filipova vojska je napredovala na svim pravcima; u [[Trakija|Trakiji]], na [[Halkidiki (poluostrvo)|Halkidikiju]], [[Dardaneli|Helespontu]]... na kraju su [[Tračani]] sa njim sklopili savez. * Godine [[349. pne.]], [[Demosten]] je održao Prvu Filipiku, gdje je prvi put otvoreno nastupio protiv Filipa. U filipikama on je otvoreno napadao Filipa II, nazivajući ga barbarinom (kao što su Grci u to vrijeme nazivali sve ne-grke) ukazavajući time Atinjanima da Filip nije grčkog porekla. * Godine [[348. pne.]], Filip je osvojio Olint, a ostali gradovi na Halkidiku su prisajedinjeni Makedoniji. * Godine [[346. pne.]], Filip je na svom dvoru vodio pregovore sa Atinjanima na kojima su učestvovali i Demosten i [[Eshin]]. Zaključen je mir. U međuvremenu, Filip je konačno osvojio Trakiju, upao u Srednju Grčku i prisilio Fokiđane da napuste Delfe. Makedonija je primljena u delfijsku Amfiktioniju, što je u stvari značilo primanje u zajednicu polisa. Takozvanim Filokratovim mirom, sklopljenim između Filipa i [[Atena|Atine]], priznata su mu sva dotadašnja osvajanja, što je u suštini značilo potpunu nemoć Atine, čije je građanstvo bilo podeljeno za i protiv Filipa. Dok mu je Demosten bio ogorčeni protivnik, Eshin i [[Izokrat|Isokrat]] su bili njegovi vatreni zagovornici. Filip se tada sve više isticao kao ličnost predodređena da povede konačnu borbu protiv [[Perzija|Persije]], kao i ujedinitelj svih Grka. [[Datoteka:Pausanius assassinates Philip during the procession into the theatre by Andre Castaigne (1898-1899).jpg|thumb|left|200px|Filip je ubijen uz prisustvo mnogih zvaničnika iz Grčke.]] * Posle niza pohoda protiv raznih gradova, Filip je osvojio Bizant, što je Atinjane dovelo do bijesa pa su mu [[340. pne.]], objavljuju rat. [[Datoteka:Facade_of_Philip_II_tomb_Vergina_Greece.jpg|thumb|left|200px|Grobnica Filipa II Makedonskog, [[Vergina]], Grčka.]] U [[Bitka kod Heroneje|bici kod Heroneje]] [[338. pne.]] pobijedio je snage [[Teba (Grčka)|Tebe]] i [[Atena|Atene]] i time obezbijedio prevlast u Grčkoj. Kao vrhovni komandant makedonske i gčke vojske počeo je [[337. pne.]] rat protiv [[Perzija|Persije]] i uputio 10.000 ljudi preko Helesponta ([[Dardaneli]]) u Aziju da tamo stvore osnovicu za operacije, ali prije nego što je i sam krenuo s glavninom snaga, ubijen je u Egi ([[Edessa]]), na svadbi svoje kćerke Kleopatre, [[336. pne.]] od strane svog tjelohranitelja i [[homoseksualnost|homoseksualnog]] ljubavnika [[Pauzanija iz Orestisa|Pauzanije]]. Kako i zašto je došlo do atentata na Filipa do danas nije pouzdano razjašnjeno. Pohod protiv [[Perzija|Persije]] izveo je [[334. pne.]] njegov sin [[Aleksandar Veliki|Aleksandar III Makedonski]]. == Vanjske veze == {{Commonscat|Philip II of Macedon}} * [http://www.american-pictures.com/genealogy/persons/per01295.htm#0 A family tree focusing on his ancestors] * [http://freepages.genealogy.rootsweb.com/~jamesdow/s060/f000137.htm A family tree focusing on his descedants] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20081006093454/http://freepages.genealogy.rootsweb.com/~jamesdow/s060/f000137.htm |date=2008-10-06 }} * [http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Plutarch/Lives/Alexander*/home.html Plutarch: Life of Alexander] * [http://www.livius.org/phi-php/philip/philip_ii.htm Philip II of Macedonia] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160303185526/http://www.livius.org/phi-php/philip/philip_ii.htm |date=2016-03-03 }} biography by Jona Lendering on [http://livius.org/ Livius: ''Articles in Ancient History''] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110219030023/http://www.livius.org/ |date=2011-02-19 }} * [http://pothos.org Pothos.org], [http://pothos.org/alexander.asp?paraID=53&keyword_id=9&title=Death%20of%20Philip:%20Murder%20or%20Assassination? Death of Philip: Murder or Assassination?] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070310192728/http://pothos.org/alexander.asp?paraID=53&keyword_id=9&title=Death%20of%20Philip%3A%20Murder%20or%20Assassination%3F |date=2007-03-10 }} * [http://virtualreligion.net/iho/philip2_mac.html Philip II of Macedon] entry in historical sourcebook by Mahlon H. Smith * [http://www.le.ac.uk/ua/pr/press/facingfacts.html Facial reconstruction expert revealed how technique brings past to life], press release of the University of Leicester, with a portrait of Philip based on a reconstruction of his face. {{s-start}} {{s-hou|[[Argeadi|Argeadska dinastija]]||382. pne.||336. pne.}} {{s-bef|before=[[Aminta IV od Makedonije|Aminta IV]]}} {{s-ttl|title=[[Makedonski kraljevi|Kralj Makedonije]]|years=359–336. pne.}} {{s-aft|after=[[Aleksandar Veliki|Aleksandar III Veliki]]}} {{end}} [[Kategorija:Rođeni 382. pne.]] [[Kategorija:Umrli 336. pne.]] [[Kategorija:Makedonski kraljevi]] [[Kategorija:Aleksandar Veliki]] [[Kategorija:Filip II Makedonski| ]] 8cs1zolwof3lmfy6mv6coukcb23psxa 0 25967 42471653 42461566 2025-06-15T16:38:53Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471653 wikitext text/x-wiki {{Infokutija Veličanstvo (BS) | Ime =Diana Spencer | Titula =Princeza od Velsa<br />Vojvotkinja od Cornwalla i Rothesaya | Slika =[[Datoteka:Princess diana bristol 1987 01.jpg|200px]] | Opis slike = | Supružnik =[[Charles, princ od Velsa]] | Djeca =[[Princ William od Velsa]]<br />[[Princ Henry od Velsa]] | Otac =[[John Spencer, 8. grof Spencer]] | Majka =[[Frances Burke Roche]] | Datum rođenja =[[1. 7.|1. juli]] [[1961]] | Datum smrti =[[31. 8.|31. august]] [[1997]] | Mjesto smrti =[[Pariz]] |}} '''Diana, Princeza od Walesa''' (''Diana, Princess of Wales'', [[djevojačko prezime|rođ.]] ''[[Lady]] Diana Frances [[Spencer family|Spencer]]'', [[1. 7.]] [[1961]] – [[31. 8.]] [[1997]]) bila je prva [[brak|supruga]] [[Princ Charles od Walesa|princa Charlesa od Walesa]], najstarijeg sina i prijestonasljednika [[Elizabeta II|kraljice Elizabete II]]. Njena dva sina, [[Princ William od Walesa|prinčevi William]] i [[Princ Henry od Walesa|Harry]], su drugi i treći po redu za nasljedstvo [[Britanska monarhija|britanske]], [[Kanadska monarhija|kanadske]], [[Australska monarhija|australske]], [[Novozelandska monarhija|novozelandske]] i 12 kruna u [[Komonveltska kraljevstva|Komonveltskim kraljevstvima]]. Rođena je u malo poznatoj, staroj grofovskoj porodici, kćerka [[John Spencer, 8. grof Spencer|Johna Spencera]] i njegove prve žene, [[Frances Burke Roche]]. Bila je potomak englesko-škotskih kraljeva čiji potomci nisu nikada sjeli na britanski tron, braće [[Karlo II Engleski|Karla II]] (kroz dva vanbračna sina) i [[Jakov II Engleski|Jakova II]] (kroz vanbračnu kćerku), te je u britansku kraljevsku porodicu prvi put unijela njihovu krv. Otac i majka su joj se razveli kada je imala samo osam godina, što je uveliko uticalo na njeno odrastanje. == Princeza od Velsa == Charles, na kojeg se vršio pritisak da se oženi kako bi osigurao nasljednika, već je bio u svojim tridesetima kada je upoznao dvanaest godina mlađu Dianu. Jedini uslov koji mu je majka, kraljica [[Elizabeta II|Elizabeta II od Ujedinjenog Kraljevstva]], postavila pri odabiru supruge bio je da joj nevjesta bude protestantkinja. Također je bilo poželjno da bude kraljevskog ili bar plemićkog porijekla, te da je djevica. Diana, koja je tada radila kao dadilja u [[London]]u, ispunjavala je sva kraljičina očekivanja. Charles i Diana zaručili su se [[24. 2.|24. februara]] [[1981]]. godine,<ref name=bbc1>{{cite web|url=http://www.bbc.co.uk/politics97/diana/ob-child.html |title=The life of Diana, Princess of Wales |publisher=Bbc.co.uk |date= |accessdate = 21. 12. 2013.}}</ref> a vjenčali [[29. 7.|29. jula]] u katedrali St. Paul's, a ne u [[Westminsterska opatija|Westminsterskoj opatiji]], što je tradicija, pošto opatija nije imala dovoljno mjesta za sve zvanice. Diana se pred oltarom zbunila i pomiješala Charlesova srednja imena.<ref name=bbc3>{{Cite web |title=Prince forgets an important date as royal marriage ends |url=http://www.telegraph.co.uk/htmlContent.jhtml?html=%2Farchive%2F1996%2F07%2F16%2Fnchuck16.html |access-date=2021-08-20 |archivedate=2008-05-26 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080526214741/http://www.telegraph.co.uk/htmlContent.jhtml?html=%2Farchive%2F1996%2F07%2F16%2Fnchuck16.html |deadurl=yes }}</ref> Vjenčanje je pratilo 750 miliona ljudi.<ref name=bbc2>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/onthisday/hi/dates/stories/july/29/newsid_2494000/2494949.stm |title=On This Day 1981: Charles and Diana marry |publisher=BBC News |date= |accessdate = 21. 12. 2013.}}</ref> Prvu bračnu noć princ i princeza od Velsa proveli su u zamku lorda Mountabattena, u čast Charlesovih roditelja koji su tu proveli svoju prvu bračnu noć. Dana [[21. 7.|21. jula]] [[1982]]. godine, Diana i Charles su dobili svog prvog sina, [[princ William od Velsa|Williama]]. Diana je odbila poštovati tradiciju, porodivši se u bolnici St. Mary's, a ne u [[Buckinghamska palača|Buckinghamskoj palači]]. Drugi sin, [[princ Henry od Velsa|Henry]], rodio se [[15. 9.|15. septembra]] [[1985]]. [[Datoteka:John Travolta and Princess Diana.jpg|thumb|200px|lijevo|Diana i [[John Travolta]]]] Naizgled sretni kraljevski brak princa i princeze od Velsa počeo se raspadati već krajem [[1980]]tih. Mediju su u početku zataškavali bračne probleme. Krivili su jedno drugo za bračne probleme, a preko njihovih prijatelja, izjave su dospijele do medija. Charles je oživio svoju staru, predbračnu ljubavnu vezu sa [[Camilla, vojvotkinja od Cornwalla|Camillom Parker Bowles]], a kao odgovor na muževu nevjeru, Diana je započela romansu sa svojim instruktorom jahanja, Jamesom Hewittom. Svoju vezu sa Hewittom potvrdila je i na [[BBC]]-u, godinu dana nakon što se Charles odvažio priznati svoj preljub u televizijskom intervjuu. Kraljica nije kaznila ni Charlesa ni Dianu, iako je u [[Engleska|Engleskoj]] preljub sa ženom kralja ili prijestolonasljednika smatran veleizdajom (koja se kažnjavala smrću) još od [[1351]]. godine. Princ i princeza od Velsa prestali su živjeti zajedno [[9. 12.|9. decembra]] [[1992]]. godine. U tom momentu Dianini odnosi sa pojedinim članovima kraljevske porodice je poljuljan. Dobra prijateljica joj je ostala [[Sarah, vojvotkinja od Yorka]], žena Charlesovog mlađeg brata [[princ Andrew, vojvoda od Yorka|Andrewa]]. U decembru [[1995]]. godine kraljica Elizabeta II je zatražila od Charlesa i Diane da se razvedu.<ref name=time2>[http://www.time.com/time/daily/special/diana/readingroom/9697/21296.htmlOn Diana Draws Blood]{{dead link}}</ref> Diana i Charles su se razveli [[28. 8.|28. augusta]] [[1996]]. godine.<ref name=time>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/3868403.stm |title=Timeline: Diana, Princess of Wales |publisher=BBC News |date = 05. 07. 2004. |accessdate = 21. 12. 2013.}}</ref> Diana je primila svotu novca od 17,000,000 funti, zajedno sa zakonskom naredbom kojom joj se zabranjuje daljnje raspravljanje o razvodu. Iste godine su se razveli vojvoda i vojvotkinja od Yorka, pa je kraljica donijela odredbu kojom se svim bivšim supružnicima članova kraljevske porodice oduzima pravo oslovljavnja sa ''Vaša Kraljevska Visosti''. Kraljica je, međutim, i dalje priznavala Dianu kao člana kraljevske porodice; ona je bila majka njenih unuka, od kojih će jedan najvjerovatnije postati [[kralj]].<ref name=newsbbc>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/7328754.stm |title=Princess Diana unlawfully killed |publisher=BBC News |date = 07. 04. 2008. |accessdate = 21. 12. 2013.}}</ref> == Nakon razvoda == [[Datoteka:Coat of Arms of Diana, Princess of Wales (1981-1996).svg|thumb|250px|lijevo|Dianin grb]] Nakon razvoda Diana je konačno pronašla sreću u [[Dodi al-Fajed|Dodiju al-Fajedu]]. Kako sada više nije morala učestvovati u kraljevskim dužnostima, postala je aktivan član organizacije [[Crveni križ|Crveni krst]]. Svoje angažiranje u projektu čišćenja svijeta od mina uvijek je stavljala na humanitarni, a ne na politički nivo. U jednom intervjuu je izjavila da se najviše divi [[Margaret Thatcher]] i [[Madonna|Madonni]], zbog njihovog uspjeha, te [[Majka Tereza|Majci Terezi]], zbog njene posvećenosti humanitarnom radu. === Humanitarne akcije === Počevši još [[1980]]. godine, Diana se angažovala u humanitarnim akcijama. Počela je posjećivati bolnice i njegovati bolesnike kao dio svoje uloge princeze od Velsa, a zanimanje za unesrećene je održala do kraja života. Svoj uticajni status koristila je kako bi smanjila diskriminaciju osoba oboljelih od [[SIDA|AIDS]]-a. Kada je bilo uvriježeno mišljenje da se AIDS prenosi dodirom, Diana je, među prvim slavnim osobama, javno sjela na krevet bolesnika i držala ga za ruku. Njenom podvigu divio se i tadašnji predsjednik [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih Država]], [[Bill Clinton]]. Diana se također zanimala za uklanjanje mina iz ratom pogođenih zemalja. Njene slike na kojima hoda kroz minsko polje u [[Angola|Angoli]] obišle su svijet. Britanski konzervativci odmah su je proglasili ludom, te je optuživali da se miješa u politiku.<ref name=newsbbc2>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/onthisday/hi/dates/stories/january/15/newsid_2530000/2530603.stm |title=1997: Princess Diana sparks landmines row |publisher=BBC News |date= |accessdate = 21. 12. 2013.}}</ref> U [[august]]u, tek nekoliko dana pred pogibiju, posjetila je [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], gdje se sastala sa žrtvama mina. Godine [[1997]]. primila je Nobelovu nagradu zbog pomaganja u čišćenju minskih polja. == Smrt == Dana [[31. 8.|31. augusta]], Diana i njen ljubavnik, Dodi al-Fajed, napustili su [[Pariz|pariški]] hotel Ritz dvadeset minuta nakon ponoći i vraćali se u svoj apartman. Nijedan od četiri putnika u automobilu nije nosio pojas.<ref name=spiegel>{{cite web |url=http://www.spiegel.de/img/0,1020,984100,00.jpg |title=Fotografija snimljena 2 minute prije nesreće |date= |accessdate=21. 12. 2013. |archivedate=2008-05-28 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080528010735/http://www.spiegel.de/img/0,1020,984100,00.jpg |deadurl=yes }}</ref><ref name=nacional>{{cite web |author=Autor: Tanja Molvarec |url=http://www.nacional.hr/articles/view/44346/ |title=Princezu Dianu nisu ubile tajne službe |publisher=Nacional.hr |date=29. 06. 2012. |accessdate=21. 12. 2013. |archivedate=2008-05-12 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080512082926/http://www.nacional.hr/articles/view/44346/ |deadurl=yes }}</ref> Vozeći velikom brzinom u želji da izmaknu paparazzima, vozač [[Henri Paul]] je izgubio kontrolu nad vozilom i udario u trinaesti stub tunela.<ref name=newsbbc3>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/6217366.stm |title=Timeline:How Diana died |publisher=BBC News |date = 14. 12. 2006. |accessdate = 21. 12. 2013.}}</ref> Henri i Dodi su poginuli na mjestu nesreće. Jedan od novinara koji su nastavili fotografirati mjesto nesreće izjavio je da je Diana bila pri svjesti, ali da je na njegove riječi mogla odgovoriti jedino treptanjem. Teško ranjena Diana prevezena je u bolnicu Pitié-Salpêtrière, i to tek dva sata nakon nesreće. Uprkos naporima da se voljena princeza spasi, Diana je podlegla teškim ozljedama u 4:00.<ref name=emergency>{{Cite web |title=Princess Diana Killed In A Tragic Accident |url=http://www.emergency.com/dianaded.htm |access-date=2010-08-12 |archivedate=2009-01-03 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20090103061205/http://www.emergency.com/dianaded.htm |deadurl=yes }}</ref> Jedini koji je preživio nesreću bio je Dodijev tjelohranitelj, Trevor Rees-Jones. Diana, svojevremeno princeza od Velsa i žena od koje se očekivalo da postane kraljica, sahranjena je [[6. 9.|6. septembra]] na otočiću usred jezera Round Oval. Jezerom plivaju četiri crna labuda, a krase ga još i bijeli lopoči. Putem do njenog groba raste 36 hrastova; svaki od njih obilježava po jednu godinu princezina života. Sahranjena je u crnoj haljini koju je naručila nekoliko sedmica pred smrt, sa krunicom u rukama. Krunica je bila poklon Majke Tereze, koja je umrla sedmicu dana nakon Diane. Njenu sahranu pratile su 2,5 milijarde ljudi.<ref name=newsbbc4>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/onthisday/hi/dates/stories/september/6/newsid_2502000/2502307.stm |title=1997: Diana's funeral watched by millions |publisher=BBC News |date = 06. 09. 1997. |accessdate = 21. 12. 2013.}}</ref> === Teorije o smrti === Smrt Diane Spencer je i danas, deset godina nakon tragedije, ostala popularna tema. Razne teorije zavjere podržavao je Dodijev otac, Muhamed al-Fajed. Najčešće je glavni lik ovih teorija o zavjeri Charlesov otac, [[Princ Philip, vojvoda od Edinburgha|princ Philip]], ali se često navodi i ime samog Charlesa.<ref name=newsbbc10>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/7251568.stm |title=Point-by-point: Al Fayed's claims |publisher=BBC News |date = 19. 02. 2008. |accessdate = 21. 12. 2013.}}</ref> Porota Vrhovnog suda u Londonu zaključila je da je do nesreće došlo zato što je vozač bio pijan, ali i zbog novinara koji su pratili automobil.<ref name=newsbbc11>{{Cite web |title=Britanski sud: princeza Diana poginula zbog pijanog vozača |url=http://www.mediainfo.ba/index.php/200804082592/ZANIMLJIVOSTI/Britanski-sud-Princeza-Diana-poginula-zbog-pijanog-vozaca.html |access-date=2010-08-12 |archivedate=2008-06-10 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080610023141/http://www.mediainfo.ba/index.php/200804082592/ZANIMLJIVOSTI/Britanski-sud-Princeza-Diana-poginula-zbog-pijanog-vozaca.html |deadurl=yes }}</ref> Doktori su negirali popularnu tvrdnju da je Diana bila trudna u vrijeme smrti. Iako su također potvrdili da je vozač bio pijan, te da niko od putnika nije bio vezan pojasom, i dalje nastaju nove teorije, prema kojima je Diana najčešće žrtva planirane nesreće. Sama Diana je svom prijatelju u pismu poslanom deset mjeseci pred pogibiju iznijela svoje sumnje da je ''neko'' želi ubiti.<ref name=voanews>{{Cite web |title=Princeza Diana vjerovala da princ Charles priprema njeno smaknuće |url=http://www.voanews.com/bosnian/archive/2004-01/a-2004-01-06-4-1.cfm |access-date=2008-08-03 |archivedate=2008-08-03 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080803182433/http://www.voanews.com/bosnian/archive/2004-01/a-2004-01-06-4-1.cfm |deadurl=yes }}</ref> == Ostavština == [[Datoteka:Diana trafalgar square.jpg|thumb|desno|200px|''"Diana u sjećanju"'']] Dianu Spencer danas smatraju izuzetno karizmatičnom ženom, koja je upamćena po svom šarmu, a ne fizičkoj ljepoti. Njen humanitarni rad se i danas jako cijeni, ali je zasjenjen problematičnim brakom sa Charlesom. U javnoj anketi koju je proveo BBC [[2002]]. godine, Britanci su Dianu stavili na treće mjesto, čime je nadmašila svoju bivšu svekrvu i sve ostale britanske monarhe. Njeni sinovi, William i Henry, priredili su dobrotvorni koncert [[1. 7.|1. jula]] [[2007]]. godine, na dan koji bi bio njen 46. rođendan. Svih 60,000 ulaznica puštenih u prodaju u [[januar]]u prodano je u svega nekoliko minuta, a novac sakupljen tom prilikom dat je u humanitarne svrhe. Oni koji su je voljeli smatrali su je svojim uzrorom, a neki su čak zahtjevali da se proglasi sveticom. Sa druge strane, ljudi kojima nije bila draga govorili su kako je bila umno poremećena. Jedan biograf napisao je da je princeza možda bolovala od sindroma udvojene ličnosti, a sama Diana je priznala da se borila sa [[depresija|depresijom]] i [[bulimija|bulimijom]]. Od objavljivanja zaruka sa Charlesom, vjerovatnim nasljednikom krune, pa do danas, deset godina nakon pogibije, Diana je među najpopularnijim i najfotografiranijim ženama svijeta. == Titule od rođenja do smrti == * '''[[1. 7.|1. juli]] [[1961]] - [[9. 6.|9. juni]] [[1975]]''': ''Časna'' Diana Spencer * '''[[9. 6.|9. juni]] [[1975]] - [[29. 7.|29. juli]] [[1981]]''': Ledi Diana Spencer * '''[[29. 7.|29. juli]] [[1981]] - [[28. 8.|28. august]] [[1996]]''': ''Njena Kraljevska Visost'' Princeza Charles, princeza od Velsa, princeza od Škotske, vojvotkinja od Cornwalla, vojvotkinja od Rothesaya, grofica od Chestera, grofica od Carricka, baronica od Renfrewa, gospodarica ostrva * '''[[28. 8.|28. august]] [[1996]] - [[31. 8.|31. august]] [[1997]]''': Diana, princeza od Velsa Često se spominje kao "princeza Diana", iako ona to nije nikada bila. Budući da je princeza postala udavši se za princa, tokom braka bila je ''princeza Charles, princeza od Velsa''. Nakon razvoda je, po tradiciji davanja titula razvedenim ženama, njena titula bila ''Diana, princeza od Velsa''. {{Redoslijed| |prethodnik = [[Marija od Tecka]] |gl_članak_funkcija = [[Princeza od Velsa]]<br /><center>[[1981]] - [[1996]]</center> |nasljednik = [[Camilla, vojvotkinja od Cornwalla|Camilla Shand]] }} == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == {{Commonscat|Diana, Princess of Wales}} * [http://www.thetruthseeker.co.uk/article.asp?ID=70 The Truth Seeker] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071121001339/http://www.thetruthseeker.co.uk/article.asp?ID=70 |date=2007-11-21 }} * [http://news.bbc.co.uk/1/hi/uk/6162041.stm Tests 'prove' Diana driver drunk] * [http://www.livingtrustnetwork.com/content/lwt/wills/dianawill.php Last Will and Testament of Diana, Princess of Wales] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080524052442/http://www.livingtrustnetwork.com/content/lwt/wills/dianawill.php |date=2008-05-24 }} * [http://www.belfasttelegraph.co.uk/news/story.jsp?story=678526 Belfast Telegraph] Inquiry set to shock * [http://www.theworkcontinues.org/ Diana, Princess of Wales Memorial Fund] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20121221090712/http://www.theworkcontinues.org/ |date=2012-12-21 }} * [http://www.englishmonarchs.co.uk/windsor_6.htm Diana, Princess of Wales illustrated] * [http://www.tree.familyhistory.uk.com/fproyal.php The Royal Family Tree of Europe] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20210212014955/http://www.tree.familyhistory.uk.com/fproyal.php |date=2021-02-12 }} * [http://www.remembered-forever.org/diana/index.php Respectful Tribute to Diana] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070615040810/http://www.remembered-forever.org/diana/index.php |date=2007-06-15 }} * [http://diana.spencer.muchloved.com A Public Contribution Memorial to Diana] * [http://www.documentary-film.net/search/video-listings.php?e=32 Princess Diana Death] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070806011457/http://www.documentary-film.net/search/video-listings.php?e=32 |date=2007-08-06 }} dokumentarni film o smrti Diane. * [http://www.theroyalist.net/content/view/1534/2/ Download: Lord Stevens' 832-page Operation Paget Report Into The Death of Diana] [[14. 12.]] [[2006]]. * [http://www.surreycoroner.info/inquests.html H.M. Coroner of Surrey: The Official Inquest Into The Deaths of Diana, Princess of Wales & Dodi Al Fayed] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080923032645/http://www.surreycoroner.info/inquests.html |date=2008-09-23 }} * [http://www.theroyalist.net/content/view/1605/1/ William & Harry Request 'Swift' Conclusion To Diana Inquiry] [[8. 1.]] [[2007]]. * [http://news.bbc.co.uk/1/hi/uk/6418227.stm BBC News: Coroner Requests Evidence of Diana Murder Plot] ; Kritike * [http://konkanicatholics.blogspot.com/2006/09/saint-princess-diana-or-mother-teresa.html Identifying the Real Saint: The Princess in a Mercedes or the bare-foot Nun?] * [http://www.intelligentgiving.com/princess_diana Princess Diana didn't leave anything to charity] {{Lifetime|1961|1997|Diana, princeza od Walesa}} [[Kategorija:Englesko plemstvo]] [[Kategorija:Biografije, Ujedinjeno Kraljevstvo]] q5vw2svkvjvo9qpq1how7lhv6ts75z9 0 31366 42471655 42422206 2025-06-15T16:43:50Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471655 wikitext text/x-wiki {{Infokutija02 glumac | ime = Dick Van Dyke | slika = Dick Van Dyke 2 crop.jpg | opis = Dick Van Dyke (1988) | ime_po_rođenju = Richard&nbsp;Wayne&nbsp;Van&nbsp;Dyke | datum_rođenja = {{bda|1925|12|13|df=y}} | mjesto_rođenja = {{flagicon|USA}} [[West Plains (Missouri)|West Plains]], [[Missouri]], [[Sjedinjene Američke Države|SAD]] | zanimanje = glumac, komičar, pjevač, producent, scenarist | period = 1955&ndash; | supružnik = Margie Willett (1948–1984) <br /> Arlene Silver (2012–present)<ref name="arlene"/> | partner = [[Michelle Triola]]<br />(1976–2009; njena smrt) | djeca = 4; među kojima i sin [[Barry Van Dyke|Barry]] | rodbina = [[Jerry Van Dyke]] <small>(brat)</small><br />[[Shane Van Dyke]] <small>(unuk)</small> | znamenite_uloge = '''Robert Petrie''' u ''[[The Dick Van Dyke Show]]''<br />'''Bert''' u ''[[Mary Poppins (film)|Mary Poppins]]''<br />'''Mr. Potts''' u ''[[Chitty Chitty Bang Bang]]''<br />'''Dr. Mark Sloan''' u ''[[Diagnosis: Murder]]''<br />'''Cecil Fredericks''' u ''[[Night at the Museum]]'' | nagrade = {{awd|award=[[Primetime Emmy Award za najboljeg glavnog glumca u humorističkoj seriji|Emmy za glumca u humorističkoj seriji]]|year=1964, 1965 i 1966|title=[[The Dick Van Dyke Show]]}}<br />{{awd|award=[[Tony Award za najboljeg sporednog glmuca u mjuziklu|Tony za sporednog glumca u mjuziklu]]|year=1961|title=[[Bye Bye Birdie]]}} }} '''Richard Wayne "Dick" Van Dyke''' ([[13. 12.|13.12.]] [[1925]].-) je [[Emmy Award|Emmyjima]] nagrađivani [[sjedinjene Američke Države|američki]] [[film]]ski, [[teatar|kazališni]] i [[televizija|televizijski]], [[glumci|glumac]], [[komičar]] i [[plesač]]. Najpoznatiji je po ulogama u ''[[Mary Poppins (film)|Mary Poppins]]'', ''[[Chitty Chitty Bang Bang (film)|Chitty Chitty Bang Bang]]'', ''[[The Dick Van Dyke Show]]'' [[1960-e|1960-ih]], i u ulozi dr. Marka Sloana u seriji ''[[Diagnosis: Murder]]'' [[1990-e|1990-ih]]. Nedavno je tumačio lik Cecila Fredericksa u filmu ''[[Night at the Museum]]''. == Biografija == Van Dyke se rodio u gradu [[West Plains (Missouri)]] u državi [[Missouri]], a odrastao u gfradu [[Danville (Illinois)|Danville]] u državi [[Illinois]]. Otac mu je bio Loren Wayne Van Dyke, trgovački putnik za Sunshine Biscuit Company koji se povremeno bavio komedijom, a majka Hazel Vorice McCord. Porodica, čije je originalno ime Van Dijk, je [[Nizozemci|holandskog]] porijekla. Nakon dvogodišnjeg boravka u gradu [[Crawfordsville (Indiana)|Crawfordsville]] u [[Indiana|Indiani]], godine 1940. se vratio u Danville i završio srednju školu. Još kao dijete je osjetio želju da se bavi [[industrija zabave|show businessom]], a inspiraciju su mu dali filmovi [[Laurel & Hardy|Stanlija i Olija]] u lokalnom [[bioskop|kinu]]. Prva prilika za to su bile srednjoškolske i amaterske kazališne predstave. Kada je izbio [[drugi svjetski rat]], Van Dyke se prijavio u [[United States Army Air Forces|ratno zrakoplovstvo]] te tamo sudjelovao kao zabavljač, u predstavama, a potom i kao [[radio DJ]]. Godine 1948. Van Dyke se oženio za Margie Willet, koja će mu roditi četvoro djece: Christiana, [[Barry Van Dyke|Barryja]], Carrie Beth i Stacy. Barry je kasnije i sam postao glumac, te nastupao zajedno s ocem u kasnijim fazama njegove karijere. Van Dyke je nakon rata iskustva stjecao kao radijski, a potom televizijski voditelj, radeći na lokalnim stanicama u [[Atlanta|Atlanti]] i [[New Orleans]]u. Godine 1956. mreža CBS je angažirala da postane voditelj njenog jutarnjeg programa, a potom je sudjelovao na kvizovima, bilo kao voditelj, bilo kao sudionik. Godine [[1956]]. imao je glumački debi u TV-seriji ''[[The Phil Silvers Show]]''. Van Dyke je potom napustio CBS kako bi se kao glumac okušao na Broadwayu. Ti su napori okrunjeni ulogom u mjuziklu ''[[Bye Bye Birdie]]'' za koju je dobio nagradu [[Tony Awards|Tony]]. U predstavi ga je zapazio iz [[Carl Reiner]] te ga odlučio angažirati za glavnu ulogu u TV-sitkomu ''[[The Dick Van Dyke Show]]''. Uloga Roba Petrieja mu je donijela tri uzastopne nagrade [[Emmy Award|Emmy]] za najboljeg glumca u humorističkoj seriji i otvorila vrata za filmsku karijeru. Filmski debi je 1963. imao u filmskoj ekranizaciji ''Bye Bye Birdie'', nakon čega je slijedila uloga londonskog dimnjačara Berta u filmu [[Mary Poppins (film)|Mary Poppins]]. Iako je film doživio ogromnu popularnost, Van Dykeov pokušaj da govori s [[cockney]] naglaskom je dan-danas predmetom izrugivanja. S druge strane, pjesma ''[[Chim Chim Cher-ee]]'' koju je izvodio je postala veliki hit 1960-ih. Nakon toga su slijedili uglavnom slabi filmovi, ali i ''[[Chitty Chitty Bang Bang]]'', jedan od najpopularnijih filmova dekade. Nakon što je [[1969]]. u filmu ''Comic'' odigrao prvu ozbiljnu dramsku ulogu, godine 1971. je angažiran za još jedan sitcom, ovaj put pod nazivom ''[[The New Dick Van Dyke Show]]''. Serija se održala tri sezone, a snimanje je prekinuto, jer se Van Dyke preselio u [[Arizona|Arizonu]] i nije imao volje putovati do studija. Godine [[1974]]. Van Dyke je zaradio nominaciju za Emmy ulogom biznismena-alkoholičara u TV-filmu ''[[The Morning After (1974 film)|The Morning After]]''. Taj film se smatra tako realističnim prikazom [[alkoholizam|alkoholizma]] da se dan-danas prikazuje kao dio programa u centrima za odvikavanje. Nedugo nakon njega je Van Dyke priznao kako je ulogu temeljio na vlastitim iskustvima s tom bolešću. Kasnih 1970-ih i 1980-ih Van Dyke nije imao previše uspjeha u nastojanju da oživi karijeru televizijskog komičara, a 1984. se nakon duge rastave i formalno razevo od supruge. Međutim, 1989. je došlo do preokreta kratkim nastupom u popularnom sitcomu ''[[The Golden Girls]]'' za koga je dobio još jednu nominaciju za Emmy. Godine 1993. je počeo tumačiti lik dr. Marka Sloanea u kriminalističkoj seriji ''[[Diagnosis: Murder]]'', a koja se snimala osam sezona. Osim glumom, Van Dyke se u posljednje vrijeme bavi i kompjuterskom 3D grafikom, te je dizajnirao neke od efekata korištenih u ''Diagnosis: Murder''. Sa djevojkom [[Michelle Triola]] je živio od 1976. do njene smrti 2009. Tri godine kasnije se oženio za vizažisticu Arlene Silver. == Filmografija == {{col-begin}} {{col-break}} * ''[[Bye Bye Birdie]]'' (1963) * ''[[What a Way to Go!]]'' (1964) * ''[[Mary Poppins (film)|Mary Poppins]]'' (1964) * ''[[The Art of Love]]'' (1965) * ''[[Lt. Robin Crusoe, U.S.N.]]'' (1966) * ''[[Divorce American Style]]'' (1967) * ''[[Fitzwilly]]'' (1967) * ''[[Never a Dull Moment (film)|Never a Dull Moment]]'' (1968) * ''[[Chitty Chitty Bang Bang (film)|Chitty Chitty Bang Bang]]'' (1968) * ''[[Some Kind of a Nut]]'' (1969) * ''[[The Comic]]'' (1969) {{col-break}} * ''[[Cold Turkey (film)|Cold Turkey]]'' (1971) * ''[[Tubby the Tuba]]'' (1976) * ''[[The Runner Stumbles]]'' (1979) * ''[[Dick Tracy (film)|Dick Tracy]]'' (1990) * ''[[Batman: New Times]]'' (2005) * ''[[Curious George (film)|Curious George]]'' (2006) * ''[[Night at the Museum]]'' (2006) * ''[[Broadway: Beyond the Golden Age]]'' (2007) (''uskoro'') {{col-end}} == Televizija == {{col-begin}} {{col-break}} * ''The Morning Show (najavljivač [[1955]]-[[2006]]) * ''CBS Cartoon Theater'' (1956) * ''The Chevy Showroom Starring Andy Williams'' ([[1958]]) * ''Mother's Day'' (1958-[[1959]]) * ''Laugh Line'' (1959) (prekinuto snimanje nakon 3 mjeseca) * ''[[The Dick Van Dyke Show]]'' ([[1961]]-[[1966]]) * ''Dick Van Dyke and the Other Woman'' ([[1969]]) * ''Dick Van Dyke Meets Bill Cosby'' ([[1970]]) * ''The New Dick Van Dyke Show'' ([[1971]]-[[1974]]) * ''Julie and Dick at Covent Garden'' (1974) * ''[[The Morning After (1974 film)|The Morning After]]'' (1974) * ''[[Kristofor Kolumbo|Columbo: Negative Reaction]]'' (1974) * ''Van Dyke and Company'' ([[1976]]) * ''[[The Carol Burnett Show]]'' (regularna postava [[1977]]) * ''True Life Stories'' ([[1981]]) * ''The Country Girl'' ([[1982]]) * ''Drop-Out Father'' (1982) * ''Wrong Way Kid'' ([[1983]]) (glas) * ''Found Money'' (1983) * ''Breakfast with Les and Bess'' ([[1985]]) {{col-break}} * ''Strong Medicine'' ([[1986]]) * ''Ghost of a Chance'' ([[1987]]) * ''The Van Dyke Show'' ([[1988]]) * ''Matlock'' ([[1990]]) * ''Daughters of Privilege'' ([[1991]]) * ''[[Diagnosis: Murder]]'' ([[1992]]-[[2001]]) * ''[[The House on Sycamore Street]]'' (1992) * ''The Town That Santa Forgot'' ([[1993]]) (glas) * ''[[A Twist of the Knife]]'' (1993) * ''[[Becker (TV series)|Becker]] ([[1999]]) * ''[[Diagnosis: Murder]]'' (1993-[[2001]]) * ''Paul O'Grady does America (2003) * ''[[A Town Without Pity]]'' ([[2002]]) * ''[[Diagnosis Murder:Without Warning|Without Warning]]'' (2002) * ''[[Sabrina, the Teenage Witch (TV series)|Sabrina the Teenage Witch]]'' ([[2002]]) * ''The Gin Game'' ([[2003]]) * ''The Alan Brady Show'' (2003) (glas) * ''[[The Dick Van Dyke Show|The Dick Van Dyke Show Revisited]]'' ([[2004]]) * ''[[Scrubs]]'' ([[2004]]) * ''Murder 101'' ([[2006]]) * ''Murder 101: College Can Be Murder'' ([[2007]]) {{col-end}} == Izvori == {{izvori|refs= <ref name="arlene">{{cite web|url=http://rumorfix.com/2012/03/dick-van-dyke-86-marries-40-year-old-makeup-artist/|title=Dick Van Dyke, 86, Marries 40-Year-Old Makeup Artist|publisher=Article and video interview with Van Dyke and Silver, RumorFix.com|date=March 9, 2012|accessdate=11. III 2012|archiveurl=https://www.webcitation.org/665zpIrAr?url=http://rumorfix.com/2012/03/dick-van-dyke-86-marries-40-year-old-makeup-artist/|archivedate=2012-03-12|deadurl=no}}</ref> }} == Vanjske veze == * [http://jimhillmedia.com/blogs/jim_hill/archive/2004/08/11/443.aspx Van Dyke's 3D graphics involvement] * [http://www.danville.k12.il.us/schools/DHS_Site/aboutus/mwextrapdf/june_2004.pdf#search=%22dick%20%22van%20dyke%22%20Crawfordsville%22 Dick Van Dyke in Danville, Ill and Crawfordsville, Ind.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061117074611/http://www.danville.k12.il.us/schools/DHS_Site/aboutus/mwextrapdf/june_2004.pdf#search=%22dick%20%22van%20dyke%22%20Crawfordsville%22 |date=2006-11-17 }} – PDF Article * {{ibdb name|38860|Dick Van Dyke}} * {{IMDb ime|0001813|Dick Van Dyke}} * [http://dick-van-dyke.fantribute.com/ Fan Site for Dick Van Dyke] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20151006123817/http://dick-van-dyke.fantribute.com/ |date=2015-10-06 }} * [http://tesla.liketelevision.com/liketelevision/tuner.php?channel=99&format=tv&theme=guide Watch Dick Van Dyke Show Episode] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20150915140117/http://tesla.liketelevision.com/liketelevision/tuner.php?channel=99&format=tv&theme=guide |date=2015-09-15 }} * [http://www.museum.tv/archives/etv/V/htmlV/vandykedic/vandykedic.htm At the Museum of Broadcast Communications] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090420064556/http://www.museum.tv/archives/etv/V/htmlV/vandykedic/vandykedic.htm |date=2009-04-20 }} * [http://www.pbs.org/hollywoodpresents/gingame/dvd/index.html "Remembering Van Dyke Show"] {{Webarchive|url=https://archive.today/20120524094902/http://www.pbs.org/hollywoodpresents/gingame/dvd/index.html |date=2012-05-24 }} * [http://legends.disney.go.com/legends/detail?key=Dick+Van+Dyke Dick Van Dyke -Disney Legends profile] * [http://video.google.com/videoplay?docid=1927294345326806785&q=archive+of+american+television+dick+van+dyke Watch Dick Van Dyke talk about his career for the Archive of American Television Arts and Sciences] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070525200725/http://video.google.com/videoplay?docid=1927294345326806785&q=archive+of+american+television+dick+van+dyke |date=2007-05-25 }} * [http://www.toontracker.com/terry/terry2.htm/ Dick Van Dyke hosting CBS Cartoon Theater] * [http://www.edanville.com/home Dick's Home town community portal] * {{tvtome person|id=1552|name=Dick Van Dyke}} {{EmmyAward KomedijaGlavniGlumac}} {{Commonscat}} {{Lifetime|1925||Van Dyke, Dick}} [[Kategorija:Američki pjevači]] [[Kategorija:Američki teatarski glumci]] [[Kategorija:Američki filmski glumci]] [[Kategorija:Američki televizijski glumci]] [[Kategorija:Dobitnici Emmy nagrade za najboljeg glavnog glumca u humorističkoj seriji]] [[Kategorija:Dobitnici i dobitnice Tony Award]] [[Kategorija:Hollywood Walk of Fame]] 0aevs250ayzfn59oxugzzdrkk9rue7o 0 31594 42471804 42241884 2025-06-16T10:25:02Z ~2025-68234 261536 42471804 wikitext text/x-wiki {{klica}} {{Fudbalski klub (BS)| Ime kluba = Bayern | Puno ime = FC Bayern München AG | Grb = [[Datoteka:FC Bayern München logo (2017).svg|150px]]| Nadimak = ''Der FCB'' <br />''Die Bayern'' (Bavarci) <br />''Die Roten'' (Crveni) <br /> ''FC Hollywood'' | Datum osnivanja = [[27. 2.|27. februar]], [[1900]]. | Stadion = [[Allianz Arena]], [[Minhen|München]] | Kapacitet = 69 901 | Predsjednik kluba = {{ZD|NJE}} [[Uli Hoeneß]] | Trener = Vincent Company | Adresa = Säbenerstr. 51, <br />81 547 München | Liga = [[Bundesliga (njemački nogomet)|1. Bundesliga]] | Plasman u prethodnoj sezoni = [[Bundesliga (njemački nogomet)|1. Bundesliga]], 1. mjesto | uzorak_lr1=_bayern1718h|uzorak_t1=_bayern1718h|uzorak_dr1=_bayern1718h| lijeva ruka1=FF0000|tijelo1=FF0000|desna ruka1=FF0000|šorc1=FF0000|čarape1=FF0000| uzorak_lr2=_bayern1718a|uzorak_t2=_fbm1718a|uzorak_dr2=_bayern1718a| lijeva ruka2=09295B|tijelo2=09295B|desna ruka2=09295B|šorc2=09295B|čarape2=09295B| }} '''Bayern München''' je [[nemačka|njemački]] [[fudbal|nogometni]] klub. == Historija == Osnovan je [[1900]]. godine u [[Minhen|Münchenu]]. Nekada je svoje utakmice igrao na [[Olimpijski Stadion München|Olimpijskom Stadionu]], ali se preselio na novi [[stadion]] po imenu [[Allianz Arena]] [[2005]]. godine. Bayern je najpoznatiji klub u Njemačkoj, te broji oko 97.745 navijača. Ovaj klub je, takođe, jedan od četiri kluba, koji su osvojili sva tri velika europska trofeja. == Trenutni sastav == Ažurirano: 27. novembar 2018.<ref>{{cite web |url=https://fcbayern.com/de/teams/profis |title=FC Bayern München – Profis |website=fcbayern.com |publisher=FC Bayern München AG |accessdate=4. 12. 2018.}}</ref> {{Fs start}} {{Fs player|no= 1|pos=GK|nat=GER|name=[[Manuel Neuer]]|other=[[Kapiten (fudbal)|kapiten]]}} {{Fs player|no= 2|pos=FW|nat=GER|name=[[Sandro Wagner]]}} {{Fs player|no= 4|pos=DF|nat=GER|name=[[Niklas Süle]]}} {{Fs player|no= 5|pos=DF|nat=GER|name=[[Mats Hummels]]}} {{Fs player|no= 6|pos=MF|nat=ESP|name=[[Thiago Alcântara]]}} {{Fs player|no= 7|pos=MF|nat=FRA|name=[[Franck Ribéry]]}} {{Fs player|no= 8|pos=DF|nat=ESP|name=[[Javi Martínez]]}} {{Fs player|no= 9|pos=FW|nat=POL|name=[[Robert Lewandowski]]}} {{Fs player|no=10|pos=MF|nat=NED|name=[[Arjen Robben]]}} {{Fs player|no=11|pos=MF|nat=COL|name=[[James Rodríguez]]}} {{Fs player|no=13|pos=DF|nat=BRA|name=[[Rafinha]]}} {{Fs player|no=17|pos=DF|nat=GER|name=[[Jérôme Boateng]]}} {{Fs mid}} {{Fs player|no=18|pos=MF|nat=GER|name=[[Leon Goretzka]]}} {{Fs player|no=20|pos=FW|nat=KOR|name=[[Jeong Woo-yeong]]}} {{Fs player|no=22|pos=MF|nat=GER|name=[[Serge Gnabry]]}} {{Fs player|no=24|pos=MF|nat=FRA|name=[[Corentin Tolisso]]}} {{Fs player|no=25|pos=FW|nat=GER|name=[[Thomas Müller]]}} {{Fs player|no=26|pos=GK|nat=GER|name=[[Sven Ulreich]]}} {{Fs player|no=27|pos=DF|nat=AUT|name=[[David Alaba]]}} {{Fs player|no=29|pos=MF|nat=FRA|name=[[Kingsley Coman]]}} {{Fs player|no=32|pos=DF|nat=GER|name=[[Joshua Kimmich]]}} {{Fs player|no=35|pos=MF|nat=POR|name=[[Renato Sanches]]}} {{Fs player|no=36|pos=GK|nat=GER|name=Christian Früchtl}} {{Fs player|no=39|pos=GK|nat=GER|name=Ron-Thorben Hoffmann}} {{Fs end}} == Poznati igrači == * [[Klaus Augenthaler]] * [[Raimond Aumann]] * [[Michael Ballack]] * [[Franz Beckenbauer]] * [[Paul Breitner]] * [[Ali Daei]] * [[Bernd Dürnberger]] * [[Stefan Effenberg]] * [[Giovane Élber]] * [[Dieter Hoeneß]] * [[Ulrich Hoeneß]] * [[Oliver Kahn]] * [[Toni Kroos]] * [[Jürgen Klinsmann]] * [[Thomas Linke]] * [[Bixente Lizarazu]] * [[Sepp Maier]] * [[Roy Makaay]] * [[Lothar Matthäus]] * [[Gerd Müller]] * [[Hans Pflügler]] * [[Franz Roth]] * [[Claudio Pizarro]] * [[Karl-Heinz Rummenigge]] * [[Mehmet Scholl]] * [[Olaf Thon]] * [[Jürgen Kohler]] * [[Andreas Brehme]] * [[Thomas Helmer]] * [[Christian Nerlinger]] * [[Zlatko Škorić]] * [[Alfréd Schaffer]] * [[Georg Schwarzenbeck]] * [[Markus Babbel]] * [[Samuel Osei Kuffour|Samuel Kuffour]] * [[Roland Grahammer]] * [[Roland Wohlfarth]] * [[Hans-Dieter Flick]] * [[Rainer Zobel]] * [[Emil Kostadinov]] * [[Mark Hughes]] * [[Oliver Kreuzer]] * [[Søren Lerby]] * [[Dieter Frey]] * [[Ludwig Kögl]] * [[Hans Dorfner]] * [[Michael Rummenigge]] * [[Alan McInally]] * [[Marcel Witeczek]] * [[Michael Sternkopf]] * [[Walter Junghans]] * [[Norbert Janzon]] * [[Lars Lunde]] * [[Helmut Winklhofer]] * [[Kurt Niedermayer]] * [[Ásgeir Sigurvinsson]] * [[Wolfgang Kraus]] * [[Hans Weiner]] * [[Kalle Del'Haye]] * [[Hasan Salihamidžić]] * [[Dieter Baumann]] * [[Jean-Pierre Papin]] * [[Bruno Labbadia]] * [[Norbert Eder]] * [[Norbert Nachtweih]] * [[Udo Horsmann]] * [[Reinhold Mathy]] * [[Frank Hartmann]] * [[Bertram Beierlorzer]] * [[Robert Kovač]] * [[Niko Kovač]] * [[Mario Mandžukić]] * [[Ivica Olić]] * [[Danijel Pranjić]] * [[Owen Hargreaves]] * [[Mats Hummels]] * [[Paolo Guerrero]] * [[Luca Toni]] * [[Hamit Altıntop]] * [[Robert Kovač]] * [[Niko Kovač]] * [[Lúcio]] * [[Daniel Van Buyten]] * [[Martín Demichelis]] * [[Zé Roberto]] * [[Claudio Miguel Pizarro Bosio|Claudio Pizarro]] * [[Jan Schlaudraff]] * [[Mark van Bommel]] * [[Christian Lell]] * [[Andreas Ottl]] * [[Wolfgang Dremmler]] * [[Wolfgang Kraus]] * [[Branko "Brane" Oblak]] * [[Dušan Jovanović]] * [[Radmilo Mihajlović]] * [[Michael Tarnat]] * [[Brian Laudrup]] * [[Mario Basler]] * [[Stefan Reuter]] * [[Christian Ziege]] * [[Thorsten Fink]] * [[Miroslav Klose]] * [[Lukas Podolski]] * [[Roque Santa Cruz]] * [[Carsten Jancker]] * [[Alexander Zickler]] * [[Thomas Strunz]] * [[Jens Jeremies]] * [[Manfred Bender]] * [[Manfred Schwabl]] * [[Bastian Schweinsteiger]] * [[Paulo Sérgio]] * [[Arjen Robben]] * [[Ruggiero Rizzitelli]] * [[Peter Kupferschmidt]] * [[Peter Pumm]] * [[August Starek]] * [[Werner Olk]] * [[Franz Roth]] * [[Rainer Ohlhauser]] * [[Dieter Brenninger]] * [[Thomas Kastenmaier]] * [[Conrad Heidkamp]] * [[Markus Schupp]] * [[Manuel Neuer]] * [[Andreas Herzog]] * [[Jean-Marie Pfaff]] * [[Dietmar Hamann]] * [[Mario Gómez]] * [[Jérôme Agyenim Boateng|Jérôme Boateng]] * [[Robert Lewandowski]] * [[Thomas Kraft]] * [[Willy Sagnoll]] * [[Mario Götze]] * [[Javier "Javi" Martínez Aginaga|Javi Martínez]] * [[Sebastian Deisler]] * [[Ciriaco Sforza]] * [[Dante Bonfim Costa Santos|Dante]] * [[Holger Badstuber]] * [[David Olatokunbo Alaba|David Alaba]] * [[Torsten Frings]] * [[Tim Borowski]] * [[Hans-Jörg Butt]] * [[Mohammad Ali Karimi Pashaki|Ali Karimi]] * [[Zvjezdan Misimović]] * [[Douglas Costa]] * [[Patrik Andersson]] * [[Luiz Gustavo Dias|Luiz Gustavo]] * [[Marcell Jansen]] * [[Anatoliy Oleksandrovych Tymoshchuk|Anatoliy Tymoshchuk]] * [[Piotr Artur Trochowski|Piotr Trochowski]] * [[Diego Armando Valentin Contento|Diego Contento]] * [[Xherdan Shaqiri]] * [[Renato Júnior Luz Sanches|Renato Sanches]] * [[Joshua Kimmich]] * [[Kingsley Coman]] * [[Landon Timothy Donovan|Landon Donovan]] * [[Breno Vinicius Rodrigues Borges|Breno]] * [[Adolf Kunstwadl]] * [[Jürgen Röber]] * [[Pepe Reina]] * [[Valérien Ismaël]] * [[Michael Rensing]] * [[Medhi Amine El Mouttaqi|Medhi Benatia]] * [[Sven Scheuer]] * [[Hans Weiner]] * [[Berkant Göktan]] * [[Vahid Hashemian]] * [[Bernd Dreher]] * [[Stefan Wessels]] * [[David Jarolím]] * [[Max Eberl]] * [[José Ernesto Sosa]] * [[Sebastian Rode]] * [[Juan Bernat Velasco|Juan Bernat]] * [[Gianluca Gaudino]] * [[Sandro Wagner]] * [[Pablo Thiam]] * [[Markus Feulner]] * [[Sinan Kurt]] * [[Julian Green]] * [[Stephan Fürstner]] * [[Fabian Benko]] * [[Jan Kirchhoff]] * [[Mitchell Weiser]] * [[Ivan Lučić]] * [[Patrick Weihrauch]] * [[Niklas Dorsch]] * [[Erdal Öztürk]] * [[Tom Starke]] * [[Sven Ulreich]] == Treneri == * [[Zlatko Tschik Čajkovski]] ([[1963]]-[[30.6.1968]]) * [[Branko Zebec]] (1.7.1968-[[13.3.1970]]) * [[Udo Lattek]] (14.3.1970-[[2.1.1975]]) * [[Dettmar Cramer]] (16.1.1975-[[1.12.1977]]) * [[Gyula Lóránt]] (2.12.1977-[[28.2.1979]]) * [[Pál Csernai]] (1.3.1979-[[16.5.1983]]) * [[Reinhard Saftig]] (17.5.1983)-[[30.6.1983]]) * [[Udo Lattek]] (1.7.1983-[[30.6.1987]]) * [[Jupp Heynckes]] (1.7.1987-[[8.10.1991]]) * [[Søren Lerby]] (9.10.1991-[[11.3.1992]]) * [[Erich Ribbeck]] (12.3.1992-[[27.12.1993]]) * [[Franz Beckenbauer]] (7.1.1994-[[30.6.1994]]) * [[Giovanni Trapattoni]] (1.7.1994-[[30.6.1995]]) * [[Otto Rehhagel]] (1.7.1995-[[27.4.1996]]) * [[Franz Beckenbauer]] (29.4.1996)-[[30.6.1996]]) * [[Giovanni Trapattoni]] (1.7.1996-[[30.6.1998]]) * [[Ottmar Hitzfeld]] (1.7.1998-[[30.6.2004]]) * [[Felix Magath]] (od [[28. 6.|28. juna]] 2004. godine do 2007. januara) * [[Ottmar Hitzfeld]] (od 2007. do 2008.) * [[Louis van Gaal]] (od 2009. do 2011.) * [[Jupp Heynckes]] (od 2011. do 2013.) * [[Pep Guardiola]] (od 2013. do 2016.) * [[Carlo Ancelotti]] (od 2016. do 2017.) * [[Willy Sagnol]] (2017.) * [[Jupp Heynckes]] (od 2017. do 2018.) * [[Niko Kovač]] (od 2018. - ) == Reference== {{reference}} == Vanjske veze == {{Commonscat}} * [http://www.fcbayern.t-com.de/en/index.php Službena stranica] {{Fußball-Bundesliga}} {{Pobjednici UEFA Lige prvaka}} {{Pobjednici UEFA Europske lige}} [[Kategorija:Fudbalski klubovi u Njemačkoj|Bayern]] m3lymr3lycdhnv9pvix0557298xkk8d 0 33013 42471787 42422376 2025-06-16T05:18:28Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471787 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Aesopnurembergchronicle.jpg|thumb|250px|right| Ezop, oslikan u [[Nirnberška Hronika|Nirnberškoj Hronici]] [[Hartman Šedel]]a.]] '''Ezop''' ([[grčki jezik|grčki]] '''{{polytonic|Αἴσωπος}}''' – '''Aisōpos'''), poznat po svojim [[basna]]ma, bio je [[ropstvo|rob]] u [[antička Grčka|antičkoj Grčkoj]], savremenik [[Krez]]a i [[Pizistrat]]a, živeo od 560-620.godine. Njegove basne i dan danas služe kao moralne pouke ili naravoučenija a pretežno su namenjena deci. Po jednom [[mit]]u, Ezop je postao oslobođen ropstva ali su ga [[Delfi]]njani pogubili. Važno je napomenuti da o ovome nema nikakvih verodostojnih izvora te stoga mnogi naučnici sumnjaju u njegovo postojanje. == Život == Mesto Ezopovog rođenja je mala AZIJA. Po rečima retkih pisaca koji ga pominju, [[Aristofan]]a, [[Platon]]a, [[Ksenofon]]a i [[Aristotel]]a, Ezop je bio rob nekome ko se zvao Ksantos. Po rečima istoričara [[Herodot]]a Ezopa su ubili stanovnici [[Delfi|Delfa]], a razlog je najverovatnije zbog svog slobodoumlja,tako sto su ga gurnuli sa visoke stene u Delfima. == Ezopove basne == [[Image:Aesopus - Aesopus moralisatus, circa 1485 - 2950804 Scan00010.tif|thumb|''Aesopus moralisatus'', 1485]] Služeći se likovima i osobinama životinja, Ezop je kroz svoje basne podvrgao ruglu nedostojne vladare i silnike, ismejao glupost i pohlepu, lenjost i nemar, bahatost i zlobu. Pripovedaju se širom zemaljske kugle i imaju neosporno trajnu literarnu vrednost. Francuski pesnik [[La Fonten]] je preradio mnoge od Ezopovih basana. Ruski pisac [[Lav Tolstoj]] napisao je nekoliko slobodnih obrada basana. Najpoznatije basne su: * Vuk u ovčjoj koži * Lisica i gavran * Lav i miš * Žaba i vo * Lisica i grožđe * Zec i kornjača * Mrav i cvrčak * Dečak koji je vikao vuk * Lenji lav * Mudri zdral * Uobrazeni zec == Vanjske veze == {{Commonscat|Aesop}} * {{gutenberg author|id=Ezop|name=Ezop}} * [http://librivox.org/aesops-fables-menu/ Audioknjiga sa basnama] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100304131846/http://librivox.org/aesops-fables-menu/ |date=2010-03-04 }} * [http://aesop.planetnull.com Aesop's Fables Illustrated - Ilustracije Ezopovih basana] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170708052557/http://aesop.planetnull.com/ |date=2017-07-08 }} * [http://www.bookyards.com/biography.html?author_id=490&author_name=Aesop%27s Ezopova dela] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070929104903/http://www.bookyards.com/biography.html?author_id=490&author_name=Aesop%27s |date=2007-09-29 }} [[Kategorija:Starogrčki pisci]] 6ljs6dtmc3ihdge4deewpyslgwyrl29 0 34754 42471786 42249687 2025-06-16T05:14:50Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471786 wikitext text/x-wiki '''''The Ex­odus Decoded''''' je [[dokumentarni film]] koga je [[2006]]. godine snimio [[Kanada|kanadski]] filmaš [[jevreji|židovskog]] porijekla [[Simcha Jacobovici]] i u njime iznio nove dokaze o bijegu hebrejskih robova iz [[egipat]]skog sužanjstva. Narator je filma znameniti [[filmski reditelj|rećiser]] [[James Cameron]], a jedan od suradnika je bio i [[Charles Pellegrino]], autor knjige ''Unearthing Atlantis''. Jacobovici u filmu sugerira da se [[Egzodus]] zbio oko godine [[1500-e pne.|1500. pne.]], za vrijeme vladavine faraona [[Ahmose I|Ahmosea I]], te da je koincidirao s erupcijom [[Santorini]]ja za koju naučnici vjeruju da je uništila [[Minojci|minojsku civilizaciju]]. U filmu se [[egipatske pošasti|biblijske pošasti koje su poharale Egipat]] tumače kao rezultat vulkanske erupcije, odnosno njome uzrokovane [[limnička erupcija|limničke erupcije]] u [[Delta Nila|Delti Nila]]. == Izvori == <references /> == Vanjske veze == * [http://theexodusdecoded.com ''The Exodus Decoded'' Official Website] * [http://www.heardworld.com/higgaion/?page_id=119 ''The Exodus Decoded'' at Higgaion - 16-part scene-by-scene review] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110711155806/http://www.heardworld.com/higgaion/?page_id=119 |date=2011-07-11 }} * [http://www.grahamphillips.net/Books/act_new.htm The Official Graham Phillips Website - Act of God] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100122092243/http://www.grahamphillips.net/Books/act_new.htm |date=2010-01-22 }} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Dokumentarni filmovi]] lggsrxnz0715hqohg1vs37abrdh58ie 0 44299 42471750 42239931 2025-06-15T20:35:01Z Inokosni organ 160059 /* Vanjske veze */ 42471750 wikitext text/x-wiki {{NPOV}} {{Ažuriranje}} {{Sređivanje}} {{Infokutija02 muzičar <!-- See Wikipedia:WikiProject Musicians --> | ime = Dragana Mirković| | slika = | Landscape = | tip = solo_singer | ime_po_rođenju = Dragana Mirković | datum_rođenja = {{birth date and age|1968|1|18|df=y}} | mesto_rođenja = [[Požarevac]], [[Socijalistička Republika Srbija|SR Srbija]], [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] | žanr = [[Turbofolk|Turbo-Folk]], [[Pop-Folk]] | zanimanje = [[pjevač]]ica | period = 1984–2024 | URL = [http://www.dragana.at// www.dragana.at/] }} '''Dragana Mirković,''' rođena [[18. 1.|18. januara]] [[1968]]. u [[Kasidol|Kasidolu,]] u Srbiji, je srpska [[folk]] [[pjevač|pevačica]]. Dragana je najveća jugoslovenska zvezda devedesetih godina i jedna je od najvećih zvezda na Balkanu svih vremena. Tokom devedesetih godina popularnost joj je bila na nivou, koji niko nikada, ni pre, ni kasnije, nije dostigao. Najpoznatija Draganina pesma je “Kad bi znao kako čeznem”, koju mnogi smatraju jednom od najlepših narodnih pesama svih vremena. Među najveće hitove spadaju i “Pitaju me u mom kraju”, “Poslednje veče”, “Ne vraćam se starim ljubavima”, “Pečat na usnama”, “Umirem, majko”, “Milo moje, što te nema”, “Sama”, “Sto ću čuda učiniti”, “Život moj”(duet sa Danijelom Đokićem) i mnogi drugi. 2017. godine Dragana izdaje svoj 21. studijski album simboličnog naziva "Od milion jedan", koji njeni obožavaoci smatraju jednim od najboljih u njenoj karijeri, a po kom će nositi naziv i velika balkanska turneja, na kojoj će Dragana održati 19 solističkih koncerata u svim većim gradovima na Balkanu. Turneja zvanično počinje 19. maja 2017. godine u areni Boris Trajkovski u Skoplju, a nastavlja se u dvorani Mejdan u Tuzli. == Koncerti,nastupi == == Luče iz Kasidola == Dragana je odrasla u šestočlanoj porodici u Kasidolu, mestu blizu [[Požarevac|Požarevca]]. Sa muzikom se upoznala zahvaljujući svom dedi Dragutinu, koga je slušala kada je svirao [[harmonika|harmoniku]]. Sa 5 godina naučila je prvu pesmu "Devojka sokolu zulum učinila". NJen muzički talenat je brzo primećen, jer je učestvujući na lokalnim takmičenjima privukla pažnju važnih ljudi iz "Diskosa" koji su joj ponudili da snimi [[gramofonska ploča|ploču]]. Nakon porodične diskusije rešeno je da Dragana snimi ploču, ali da prvo završi školu. Petnaestogodišnja Dragana je kući donela [[Vukova diploma|Vukovu diplomu]] i svoju prvu ploču '''Imam dečka nemirnog'''. Pesma je postala hit pošto je prodata u 160.000 primeraka a Dragana je dobila nadimak "Luče iz Kasidola". == Karijera == Posle uspeha prve ploče snima svake godine po jednu i polako su se izdvajali hitovi poput '''"Spasi me samoće", "Kad bi znao kako čeznem", "Mamina i tatina", "Simpatija"''' i mnogi drugi. Kao član "Južnog Vetra" pevala je na turnejama širom bivše "Jugoslavije", a na koncertu na "Tašmajdanu" je pevala pred tada rekordnih 11.000 ljudi. U svojoj ,skoro tri decenije, dugoj karijeri snimila je preko 205 pesama. == Najveća zvezda == Vrtoglavi uspeh stiže u devedesetim. Dragana prelazi u "ZaM" i snima jednu od najprodavanijih ploča ikada. Svih 13 pesama sa ploče postali su hitovi "Umirem majko", "Pitaju me u mom kraju", "Dve sudbine" i dr. Pesme su bile u folk-rok stilu i publika ih je oduševljeno prihvatila. Snima hit za hitom i puni dvorane širom zemlje. Draganini hitovi su "Baš tebe volim ja", "Do poslednjeg daha", "Crni leptir", "Opojni su zumbuli", "Volela bih da te vidim" i mnogi drugi. == Glumica == 12.04.[[1994|1994.]] Draganin prvi [[film]] '''"Slatko od snova"''' je imao svoju premijeru. Film je bajkovita priča sa elementima komedije o Deni, devojci koja radi u [[Mek Donaldsu]] a sanja da postane zvezda. U filmu su se pojavile mnoge zvezde srpskog glumšta a Dragana je za potrebe filma pevala na engleskom jeziku i tako postala jedina folk pevačica koja je pevala na engleskom. Uskoro ćemo je opet gledati na filmu, jer glumi pevačicu u filmu "Lutalica". == Dragana privatno == Dragana se uvek trudila da svoj privatni život drži daleko od očiju javnosti. Mnogo godina je bila u vezi sa Zoranom Bašanovićem koji je bio i njen menadžer, ali se udala za Tonija Bjelića, biznismena koji živi u Beču, i rodila dvoje dece Marka (2001) i Manuelu (2002). 2024. godine Dragana saopštava javnosti da je podnela zahtev za razvod braka od supruga Tonija, nakon 24 godine braka. == Povratak == Nakon udaje Dragana se povukla iz javnosti. Nakon četiri godine pauze snimila je povratnički album "Trag u vremenu" [[2004]]. Sa albuma kao hit se odmah izdvojila pesma "Evo dobro sam". Trenutno je aktuelna albumom "Eksplozija". == Prva == Dragana je u mnogo čemu bila prva. Prva je pevačica koja je uradila remiks jedne svoje pesme, nosila je bubicu na koncertima i plesala i smatrana je najboljom igračicom među pevačicama. Prva je snimila visoko budzetni animirani spot za pesmu " Za mene si ti " koji je tada kostao vrlogkavih 60 000 maraka. Prva je pevacica koja je izdala Cd nepravilnog oblika u obliku slova D. == Diskografija == === Albumi === * "Imam dečka nemirnog" (1984) * "Umiljato oko moje" (1985) * "Spasi me samoće" (1986) * "Ruže cvetaju samo u pesmama" (1987) * "Najlepši par" (1988) * "Simpatija" (1989) * "Pomisli želju" (1990) * "Album 8" (1991) * "Album 9" (1992) * "Album 10" (1993) * "Album 11" (1994) * "Album 12" (1995) * "Album 13" (1996) * "Album 14" (1997) * "Album 15" (1999) * "Album 16" (2000) * "Trag u vremenu" (2004) * "Eksplozija" (2008) * "20" (2012) * "Od milion jedan" (2017) === Saradnje === * "Svi grešimo" sa Sinanom Sakićem (1989) * "E, moj doktore" sa Zanom (1990) * "Sele moja" sa [[Zorica Brunclik|Zoricom Brunclik]] (1995) * "Samo jedan sat ' sa Beat Sreet-om ( 1995) * "Divlja devojka" sa [[Nino]]m (1996) * "Oči pune tuge" sa [[Željko Šašić|Željkom Šašićem]] (1997) * "Srcu nije lako" sa [[Divlji Kesten|Divljim Kestenom]] (2003) * "Ja imam te, a k'o da nemam te" sa [[Hari Mata Hari]]jem (2003) * "Život moj" sa [[Danijel Đokić|Danijelom Đokićem]] (2007) * "Jači nego ikad" sa JV (Šemsom, Miletom, Kemalom i Sinanom)(2008) * "Gromovi" sa Bobanom Rajovićem (2009) * "Misliš da je meni lako" sa Plavim Orkestrom (2012) * „Kad nas vide zagrljene“ s Hankom Paldum * "Trovanje" sa Danijelom Đokićem (2017) * “Proklet rođen” s Vuk Mobom (2018) * ”Sad i zauvek” s Acom Lukasom (2022) * ”Kad srce stane” s Ivanom Zakom (2024) == Vanjske veze == * [http://www.dragana.at/ Zvanični sajt] * [http://www.dmsat.tv/ Draganin satelitski TV kanal] {{Lifetime|1968||Mirković,Dragana}} [[Kategorija:Biografije, Požarevac]] [[Kategorija:Srpske pevačice]] [[Kategorija:Turbofolk]] cul9u8ybkcs2vhsajzn33p9ml503zur 0 44357 42471592 42413428 2025-06-15T13:44:09Z ~2025-68058 261235 /* Glavni urednici */ 42471592 wikitext text/x-wiki {{Infokutija novine | naziv = Vjesnik | logo = [[Datoteka:Vjesnik Logo.svg|180px|centre]] | slika = Vjesnik bok.jpg | opis = Nekadašnje sjedište Vjesnika u Zagrebu | tip = dnevne [[novine]] | format = [[cijeli format]], [[berliner (format)|berliner]] | osnivanje = 24. lipanj 1940 | prestanak_izlaženja = 20. travanj 2012<ref name="zadnjibroj">{{cite news|url=http://www.politikaplus.com/novost/55490/danas-tiskan-zadnji-broj-vjesnika-od-sutra-samo-na-internetu|title=Danas tiskan zadnji broj Vjesnika, od sutra samo na internetu|date=20. 4. 2012|work=Poltika Plus|accessdate=18. VI 2012|archive-date=2012-04-29|archive-url=https://web.archive.org/web/20120429055721/http://www.politikaplus.com/novost/55490/Danas-tiskan-zadnji-broj-Vjesnika-od-sutra-samo-na-internetu}}</ref> | vlasnik = [[Savez komunista Hrvatske|Komunistička partija Hrvatske]] (1940-1944)<br />[[Hrvatska]] (1944 - 2012) | price = | owners = | izdavač = [[Tiskarsko i izdavačko poduzeće Vjesnik|Vjesnik d.d.]] (1946–2008)<ref>{{cite encyclopedia |url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=64988 |title=Vjesnik d.d. |encyclopedia=[[Hrvatska enciklopedija]] |edition=mrežno |publisher=[[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]] |year=2021 |access-date=30. 1. 2023}}</ref><br />[[Narodne novine]] d.d. (2008–2010)<ref name="narodne-novine"/><br />Tiskara Vjesnik (2010–2012)<ref name="narodne-novine">{{cite web |url=https://net.hr/danas/hrvatska/narodne-novine-vise-nece-izdavati-cfd7e822-b1d1-11eb-bb3a-0242ac150015 |title=Narodne novine više neće izdavati Vjesnik |publisher=net.hr |date=16. 6. 2010 |access-date=30. 1. 2023}}</ref> | chiefeditor = | staff = | jezik = [[Hrvatski jezik|hrvatski]] | circulation = | sjedište = Slavonska avenija 4,<br />[[Zagreb]], [[Croatia]] | ISSN = 0350-3305 | website = [http://www.vjesnik.hr/ www.vjesnik.hr] |}} '''Vjesnik''' je bio [[Hrvatska|hrvatski]] politički dnevni list, koji je izlazio [[Zagreb]]u. Uz njega je postojala i izdavačka kuća, sa nizom drugih izdanja, koja je u vrijeme [[socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|socijalističke Jugoslavije]] imala je osobito velik značaj. Prvi broj izašao je [[24. 6.|24. lipnja]] [[1940]]. godine, a list se zvao ''Politički vjesnik''. Prilikom tiska je načinjena pravopisna greška, pa je pogrešno stajalo "vijesnik" umjesto "vjesnik". List je, u ilegali, pokrenuo Centralni komitet [[Savez komunista Hrvatske|Komunističke partije Hrvatske]]. Početkom [[1941]]. godine list dobiva naziv ''Vjesnik radnog naroda''. Početkom [[Drugi svjetski rat|II. svjetskog rata]] izlazi kao mjesečnik, sada nazvan ''Vjesnik Hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte'', preselivši u jesen 1941. na [[Kordun]], pa [[1942]]. u zaselak Tomići kraj [[Drežnica (Ogulin)|Drežnice]]. Zanimljivo je da u zaglavlju lista od kolovoza 1941. stoji parola "[[Smrt fašizmu - sloboda narodu!]]" koju prihvaća cijeli oslobodilački pokret. Od [[1943]]. tiska se na Kapeli, ponovno kao tjednik. Redakcija se, shodno tijeku rata, nastavlja seliti, a u siječnju [[1945]]. stiže u [[Split]]. Od 11. svibnja 1945., pod današnjim imenom, ''Vjesnik'' izlazi kao dnevnik. Tek se tada i službeno u impresumu navodi ime glavnog urednika; bio je to [[Šerif Šehović]]. Prve poratne godine ''Vjesnika'' protječu u službi novoj vlasti. Šezdesetih godina širi se dopisnička mreža, list se sadržajno osvježava, a naklada raste. ''Vjesnikova'' kuća tada izdaje časopise i revije, od kojih su najpoznatiji bili ''Vjesnik u srijedu'' (VUS) i ''[[Start (magazin)|Start]]''. Pokreće se akcija "Plava vrpca Vjesnika", nagrada za pothvate spašavanja na moru. Uoči "[[Hrvatsko proljeće|Hrvatskog proljeća]]", list dostiže nakladu od preko 100.000 primjeraka. Godine [[1990]]. dolazi u interesnu sferu nove, [[Hrvatska demokratska zajednica|HDZ]]-ove vlasti. Kraće vrijeme, 1992. godine, list nosi naziv ''Novi vjesnik''. Za ''Vjesnik'' je karakteristično da, za razliku od drugih vodećih dnevnih listova u post-komunističkom razdoblju, nije bio privatiziran, te da je sve vrijeme bio u državnom vlasništvu. Posljednji tiskani broj izašao je [[20. 4.|20. travnja]] [[2012]]. Nakon toga do [[26. 4.|26. travnja]] [[2012]] izlazi u elektronskom obliku (e-novine), a zatim samo kao internetski portal Vjesnik.hr. Portal je u lipnju 2012. prestao s radom. == Glavni urednici == * [[Mladen Iveković]] (1940.) * [[Josip Gjergja]] (1941.) * [[Šime Balen]] (1943.) * [[Šerif Šehović]] (1945.) * [[Branko Priselac]] (1946.) * [[Josip Kirigin]] (1946.) * [[Branko Škrinjar]] (1947.-1948.) * [[Zvane Črnja]] * [[Franko Franulović]] * [[Živko Vnuk]] (1950.) * [[Frane Barbieri]] (1951.-1953.) * [[Joško Palavršić]] (1953.-1955.) * [[Božidar Novak]] (1955.-1963.) * [[Milan Beslać]] (1963.-1966.) * [[Mirko Peršen]] (1966.-1968.) * [[Josip Vrhovec]] (1968.-1969.) * [[Milovan Baletić]] (1970.-1971.) * [[Drago Auguštin]] (1972.-1975.) * [[Pero Pletikosa]] (1975.-1983.) * [[Davor Šošić]] (1984.-1986.) * [[Uroš Šoškić]] (1986.-1987.) * [[Stevo Maoduš]] (1987.-1990.) * [[Hidajet Biščević]] (1990.-1992.) * [[Radovan Stipetić]] (1992.-1993.) * [[Božidar Petrač]] (1993.) * [[Krešimir Fijačko]] (1993.-1994.) * [[Ante Ivković]] (1994.- 1996.) * [[Nenad Ivanković]] (1996.-2000.) * [[Igor Mandić]] (2000.) * [[Zlatko Herljević]] (2000.- 2001.) * [[Krešimir Fijačko]] (2001.- 2004.) * [[Andrea Latinović]] (2004.- 2005.) * [[Darko Đuretek]] (2005.- 2010.) * [[Bruno Lopandić]], (2010.- 2012.) * [[Mirela Lilek, glavna urednica portala Vjesnik.hr]], (2011.- ) == Suradnici == * [[Gerhard Ledić]] (1926. - 2010.) * [[Fran Višnar]] (1951. - 2015.) == Reference == {{izvori}} == Vanjske veze == * [http://www.vjesnik.hr/razno/Vjesnik60/Default.asp?c=1 Feljton povodom 60. godišnjice Vjesnika] * [http://www.hnd.hr/vjesnik-novina-koja-je-nestajala VJESNIK - novina koja je nestala] [[Kategorija:Hrvatske dnevne novine]] grt9z246nvyq6ma3ele9qa7t4cij503 0 45747 42471780 41587299 2025-06-16T01:49:26Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471780 wikitext text/x-wiki {{Infokutija biografija | ime = Eliot Spitzer | slika = Eliot Spitzer.jpg|desno|250px | širina_slike = 250px | opis = Eliot Spitzer | ime_po_rođenju = | datum_rođenja = {{Birth date and age|1959|6|10|df=y}} | mjesto_rođenja = | datum_smrti = <!-- {{Death date and age|YYYY|MM|DD|YYYY|MM|DD|df=y}} --> | mjesto_smrti = | prebivalište = | državljanstvo = | zanimanje = | roditelji = }} '''Eliot Laurence Spitzer''' ([[10. 6.]] [[1959]].-) je [[sjedinjene Američke Države|američki]] advokat i bivši [[Demokratska stranka SAD|demokratski]] političar. Na mjestu [[guverner New Yorka|guvernera New Yorka]] je služio od januara 2007. do ostavke [[17. 3.]] [[2008]]. izazvane otkrićem da se služio uslugama mreže elitnih prostitutki. Prije nego što je izabran za guvernera, Spitzer je služio kao [[Vrhovni advokat države New York]]. == Vanjske veze == {{Commonscat|Eliot Spitzer}} '''Službeni sajtovi''': * [http://www.ny.gov/governor/press/resignation.pdf Resignation Letter] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080414160541/http://www.ny.gov/governor/press/resignation.pdf |date=2008-04-14 }} * [http://www.spitzer2006.com/ Eliot Spitzer for Governor] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20040611093533/http://www.spitzer2006.com/ |date=2004-06-11 }} - Official gubernatorial campaign website '''Nepristrrani''': * [http://www.followthemoney.org/database/StateGlance/candidate.phtml?si=200634&c=422598 Follow the Money - Eliot L Spitzer] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110429120329/http://www.followthemoney.org/database/StateGlance/candidate.phtml?si=200634&c=422598 |date=2011-04-29 }} 2006 campaign contributions * [http://www.ontheissues.org/Eliot_Spitzer.htm On the Issues - Eliot Spitzer] issue positions and quotes * [http://votesmart.org/bio.php?can_id=BNY14465 Project Vote Smart - Governor Eliot Spitzer (NY)] profile '''Biografije i profili''': * [http://www.nga.org/portal/site/nga/menuitem.29fab9fb4add37305ddcbeeb501010a0/?vgnextoid=1f99417491fbf010VgnVCM1000001a01010aRCRD&vgnextchannel=1af5c274eee62010VgnVCM1000001a01010aRCRD National Governors Association - New York Governor Eliot Spitzer] * [http://www.time.com/time/archive/preview/0,10987,1003960,00.html "TIME Crusader of the Year 2002: Eliot Spitzer"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20050903221733/http://www.time.com/time/archive/preview/0,10987,1003960,00.html |date=2005-09-03 }}, by Adi Ignatius, [[21. 12.]] [[2002]] issue of ''[[Time Magazine]]'' * [http://slate.msn.com/id/2108509/fr/rss/ "Eliot Spitzer - How New York's attorney general became the most powerful man on Wall Street"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080316051252/http://slate.msn.com/id/2108509/fr/rss/ |date=2008-03-16 }} - Profile by Daniel Gross from ''[[Slate (magazin)|Slate]]'''s "Assessment" column, [[21. 10.|21.10.]], [[2004]] * [http://news.bbc.co.uk/2/hi/business/3745334.stm "Corruption probe hits US insurers"] - BBC News, [[15. 10.]] [[2004]]. * [http://www.brookeamasters.com/ "Spoiling for a Fight: The Rise of Eliot Spitzer"] by Brooke A. Masters (Times Books, July 2006) * [http://ssrn.com/abstract=877488 "The Small Laws: Eliot Spitzer and the Way to Insurance Market Reform,"] by Sean M. Fitzpatrick, 74 Fordham L. Rev. 3041 (2006) * [http://www.02138mag.com/lists/PC/1105.html "Power Couples"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080708200242/http://www.02138mag.com/lists/PC/1105.html |date=2008-07-08 }} profile in [[02138]], October 2006. '''Intervjui''': * [http://www.pbs.org/wgbh/pages/frontline/shows/wallstreet/interviews/spitzer.html ''Frontline: The Wall Street Fix''] - from the [[Public Broadcasting Service|PBS]]-series ''[[Frontline (PBS)|Frontline]]'', [[16. 4.|16.4.]], [[2003]]. * [http://www.pbs.org/now/politics/spitzer.html ''NOW with Bill Moyers'': New York Attorney General Eliot Spitzer] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080430013302/http://www.pbs.org/now/politics/spitzer.html |date=2008-04-30 }} - Streaming video and transcripts of Spitzer's multiple interviews on the [[Public Broadcasting Service|PBS]] series ''[[NOW (series)|NOW with Bill Moyers]]''. * [http://www.nrdc.org/onearth/04fal/briefings2.asp "The Pollution Buster"] - Interview with Elizabeth Kolbert in Fall 2004 issue of ''OnEarth Magazine'', publication of the [[Natural Resources Defense Council]]. '''Medijsko praćenje''': * [http://topics.nytimes.com/top/reference/timestopics/people/s/eliot_l_spitzer/index.html New York Times - Eliot L. Spitzer] collected news stories and commentary * {{newseum front page archive|day=13|year=08|month=03}} * [http://www.breakinglegalnews.com/search/spitzer Breaking Legal News - Eliot L. Spitzer] Collection of News of Eliot Spitzer * [http://news.bbc.co.uk/2/hi/business/3745334.stm "Corruption probe hits US insurers"] - [[BBC]] coverage of Spitzer's probe of insurance industry practices, [[15. 10.]] [[2004]]. * [http://news.bbc.co.uk/2/hi/business/3945079.stm "Spitzer targets music companies"] - [[BBC]] coverage of Spitzer's prosecution of payola, [[22. 10.]] [[2004]] * [http://www.gregpalast.com/elliot-spitzer-gets-nailed/ Greg Palast, ''Eliot's Mess''] * [http://www.writersvoice.net/2008/03/podcast-64-greg-palast-on-spitzer-and-the-bank-bailout-also-field-report-on-narrative-journalism/ Greg Palast interview on Spitzer scandal timing] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080509135352/http://www.writersvoice.net/2008/03/podcast-64-greg-palast-on-spitzer-and-the-bank-bailout-also-field-report-on-narrative-journalism/ |date=2008-05-09 }} '''Kritike''': Greg Palast * [http://www.federalismproject.org/agwatch/ Attorney General Watch] - blog of the [[American Enterprise Institute]], a [[Conservatism|conservative]] [[trust mozgova|think tank]], critical of Eliot Spitzer and other state attorneys general. * [http://www.cato.org/research/articles/reynolds-041022.html "Not Spitzer's Job"] - article by [[Alan Reynolds]], senior fellow of the [[Cato Institute]], a [[libertarian]] think-tank. Reprinted from ''[[The Wall Street Journal]]'' * [http://www.theroyalgazette.com/apps/pbcs.dll/article?AID=/20041203/BUSINESS/112030125 "The unintended economic consequences of Spitzer"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070211043117/http://www.theroyalgazette.com/apps/pbcs.dll/article?AID=/20041203/BUSINESS/112030125 |date=2007-02-11 }} - Commentary by Mark Gilbert in ''The Royal Gazette'' of Bermuda (originally published by [[Bloomberg L.P.|Bloomberg]] News) * [http://www.opinionjournal.com/editorial/feature.html?id=110008324 The Passion of Eliot Spitzer: Is he telling the truth as he tries to "take people out"?] by Kimberley A. Strassel, [[The Wall Street Journal]], May 2006 * [http://www.realclearpolitics.com/articles/2006/05/the_passion_of_eliot_spitzer.html Eliot Spitzer's Real Agenda... is Eliot Spitzer] By Kimberley A. Strassel, [[The Wall Street Journal]], May 2006 * [http://blog.kir.com/archives/003094.asp Houston attorney Tom Kirkendall's] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080313224723/http://blog.kir.com/archives/003094.asp |date=2008-03-13 }} collection of opinion and article references critical of the history of Eliot Spitzer as Attorney General. * [http://www.cato-at-liberty.org/2008/03/11/power-corrupts-elliot-spitzers-record-as-ny-attorney-general/ "Power Corrupts: Elliot <nowiki>[sic]</nowiki> Spitzer’s Record as N.Y. Attorney General"] By Alan Reynolds, Cato-at-liberty, Mar 8, 2008. '''Izvještaji''': * [http://www.oag.state.ny.us/press/2007/jul/FINAL%20REPORT_1.pdf Report of Investigation into the Alleged Misuse of New York State Aircraft and the Resources of the New York State Police (New York State Attorney General)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080311184028/http://www.oag.state.ny.us/press/2007/jul/FINAL%20REPORT_1.pdf |date=2008-03-11 }} * [http://www.thesmokinggun.com/archive/years/2008/0310082spitzer1.html FBI affidavit regarding the Emperor's Club VIP scandal] {{s-start}} {{s-legal}} {{s-bef|before=[[Dennis Vacco]]}} {{s-ttl|title=[[Vrhovni advokat države New York]]|years=1999 - 2006}} {{s-aft|after=[[Andrew Cuomo]]}} {{s-off}} {{s-bef|before=[[George Pataki]]}} {{s-ttl|title=[[Guverner New Yorka]] |years=2007 - 2008 {{s-aft|after=[[David Paterson]]}} }} {{s-end}} {{Lifetime|1959||Spitzer, Eliot Laurence}} [[Kategorija:Američki političari]] [[Kategorija:Guverneri New Yorka]] eqitsfoi7mkn7xht5d8w7gagvpxjfk9 0 53232 42471681 42390842 2025-06-15T17:31:15Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471681 wikitext text/x-wiki {{Infokutija02 glumac | bgcolour = silver | ime = Dirk Bogarde | slika = Dirk Bogarde Jane Birkin Cannes.jpg | ime_po_rođenju = Derek Jules Gaspard Ulric Niven van den Bogaerde | datum_rođenja = {{birth date|1921|3|28|df=yes}} | mjesto_rođenja = [[West Hampstead]], London, Engleska | datum_smrti = {{death date and age|1999|5|8|1921|3|28|df=yes}} | mjesto_smrti = [[Chelsea (London)|Chelsea]] | period = 1939 - 1990 | nagrade = {{awd|award=[[Nagrada BAFTA za najboljeg glavnog glumca]]|year=1963|title=[[The Servant (film)|The Servant]]|year2=1965|title2=[[Darling (film)|Darling]]}} }} Sir '''Dirk Bogarde''' (28. mart 1921 – 8. maj 1999.) bio je [[engleska|engleski]] glumac i književnik. Zahvaljujući markantnom izgledu je postao jedna od najvećih zvijezda poratne [[Britanska kinematografija|britanske kinematografije]]. Usprkos neuspjelog pokušaja proboja u Hollywood, 1960-ih je postao međunarodna zvijezda zahvaljujući nastupu u nizu prestižnih filmova gdje je često tumačio kontroverzne uloge. Od 1970-ih je manje glumio, a više se posvetio pisanju. == Filmografija == Naslovi s asteriskom (*) su [[tV-film|napravljeni za televiztiju]]. {|class="wikitable" |- !Film !Godina !Lik |- |''[[Come on George!]]'' |1939 |statist <small>(van špice)</small> |- |''[[Dancing with Crime]]'' |1947 |Policajac |- |''[[Esther Waters]]'' |1948 |William Latch |- |''[[Boys in Brown]]'' |1949 |Alfie Rawlins |- |''[[Quartet (film)|Quartet]]'' |1949 |George Bland (segment "The Alien Corn") |- |''[[Once a Jolly Swagman]]'' |1948 |Bill Fox |- |''[[Dear Mr. Prohack]]'' |1949 |Charles Prohack |- |''[[The Woman in Question]]'' |1950 |R.W. (Bob) Baker |- |''[[The Blue Lamp]]'' |1950 |Tom Riley |- |''[[Blackmailed (1950 film)|Blackmailed]]'' |1950 |Stephen Mundy |- |''[[So Long at the Fair]]'' |1950 |George Hathaway |- |''[[Appointment in London]]'' |1952 |Wing Commander Tim Mason |- |''Hunted'' |1952 |Chris Lloyd |- |''[[Penny Princess]]'' |1952 |Tony Craig |- |''[[The Gentle Gunman]]'' |1952 |Matt Sullivan |- |''[[They Who Dare]]'' |1953 |Por. Graham |- |''[[The Sea Shall Not Have Them]]'' |1954 |Narednik MacKay |- |''[[For Better, for Worse]]'' |1954 |Tony Howard |- |''[[Doctor in the House]]'' |1954 |Dr Simon Sparrow |- |''[[The Sleeping Tiger]]'' |1954 |Frank Clemmons |- |''[[Simba (film)|Simba]]'' |1955 |Alan Howard |- |''[[Doctor at Sea (film)|Doctor at Sea]]'' |1955 |Dr. Simon Sparrow |- |''[[The Spanish Gardener (film)|The Spanish Gardener]]'' |1956 |Jose |- |''[[Cast a Dark Shadow]]'' |1957 |Edward "Teddy" Bare |- |''[[Ill Met by Moonlight]]'' |1957 |Maj. [[Patrick Leigh Fermor]] aka Philedem |- |''[[Doctor at Large]]'' |1957 |Dr. Simon Sparrow |- |''[[Campbell's Kingdom]]'' |1957 |Bruce Campbell |- |''[[A Tale of Two Cities (film, 1958)|A Tale of Two Cities]]'' |1958 |[[Sydney Carton]] |- |''[[The Wind Cannot Read]]'' |1958 |Por. Michael Quinn |- |''[[The Doctor's Dilemma (film)|The Doctor's Dilemma]]'' |1958 |Louis Dubedat |- |''[[Libel (film)|Libel]]'' |1959 |Sir Mark Sebastian Loddon/Frank Welney/Number Fifteen |- |''[[Song Without End]]'' |1960 |[[Franz Liszt]] |- |''[[The Angel Wore Red]]'' |1960 |Arturo Carrera |- |''[[Victim (film)|Victim]]'' |1961 |Melville Farr |- |''[[We Joined the Navy]]'' |1962 |Cameo appearance (Dr. Simon Sparrow) |- |''[[The Singer Not the Song]]'' |1961 |Anacleto |- |''[[H.M.S. Defiant]]'' |1962 |Por. Scott-Padget |- |''[[The Password is Courage]]'' |1962 |Narednik [[Charles Coward]] |- |''[[The Mind Benders (film)|The Mind Benders]]'' |1963 |Dr. Henry Longman |- |''[[I Could Go On Singing]]'' |1963 |David Donne |- |''[[The Servant (film)|The Servant]]'' |1963 |Hugo Barrett |- |''[[Doctor in Distress (film)|Doctor in Distress]]'' |1963 |Dr. Simon Sparrow |- |''[[King & Country]]'' |1964 |Capt. Hargreaves |- |''[[Hot Enough for June]]'' |1964 |Nicholas Whistler |- |''[[The High Bright Sun]]'' |1964 |Maj. McGuire |- |''[[Darling (film)|Darling]]'' |1965 |Robert Gold |- |''[[Modesty Blaise (1966 film)|Modesty Blaise]]'' |1966 |Gabriel |- |*''[[Blithe Spirit]]'' |1966 |Charles Condomine |- |''[[Accident (1967 film)|Accident]]'' |1967 |Stephen |- |''[[Our Mother's House]]'' |1967 |Charlie Hook |- |''[[Sebastian (1968 film)|Sebastian]]'' |1968 |Sebastian |- |''[[The Fixer (film)|The Fixer]]'' |1968 |Bibikov |- |''[[The Damned (film)|La Caduta degli dei (The Damned)]]'' |1969 |Frederick Bruckmann |- |''[[Oh! What a Lovely War]]'' |1969 |Stephen |- |''[[Justine (film)|Justine]]'' |1969 |Pursewarden |- |*''[[Upon This Rock]]'' |1970 |[[Bonnie Prince Charlie]] |- |''[[Death in Venice (film)|Morte a Venezia (Death in Venice)]]'' |1971 |Gustav von Aschenbach |- |''[[Night Flight from Moscow]]'' |1973 |Philip Boyle |- |''[[The Night Porter|Il Portiere di notte (The Night Porter)]]'' |1974 |Maximilian Theo Aldorfer |- |''[[Permission to Kill]]'' |1975 |Alan Curtis |- |''[[A Bridge Too Far (1977 film)|A Bridge Too Far]]'' |1977 |[[Frederick Browning|General-lajtnant Frederick 'Boy' Browning]] |- |''[[Providence (film)|Providence]]'' |1977 |Claude Langham |- |''[[Despair (film)|Despair]]'' |1978 |Hermann Hermann |- |*''[[The Patricia Neal Story]]'' |1981 |[[Roald Dahl]] |- |*''[[May We Borrow Your Husband?]]'' |1986 |William Harris |- |''[[The Vision (TV Movie)|The Vision]]'' |1988 |James Marriner |- |''[[Daddy Nostalgie]]'' |1990 |Daddy |} == Ostala djela == === Autobiografije i memoari === * ''A Postillion Struck by Lightning'', 1977 * ''Snakes and Ladders'', 1978 * ''An Orderly Man'', 1983 * ''Backcloth'', 1986 * ''A Particular Friendship'', 1989 * ''Great Meadow'', 1992 * ''A Short Walk from Harrods'', 1993 * ''Cleared for Take-Off'', 1995 * ''For the Time Being: Collected Journalism'', 1998 * ''Dirk Bogarde: The Complete Autobiography'' (contains the first four autobiographies only) === Romani === * ''A Gentle Occupation'', 1980 * ''Voices in the Garden'', 1981 * ''West of Sunset'', 1984 * ''Jericho'', 1991 * ''A Period of Adjustment'', 1994 * ''Closing Ranks'', 1997 === Biografije === * Margaret Hinxman & Susan d'Arcy,: ''The Films of Dirk Bogarde'' 1974 * [[Robert Tanitch]]: ''Dirk Bogarde: The Complete Career Illustrated'' 1988. * [[Sheridan Morley]]: ''Dirk Bogarde, Rank Outsider'', 1996. * John Coldstream: ''Dirk Bogarde, The Authorised [[Biografija|Biography]]'', 2004. * John Coldstream: ''Ever, Dirk: The Bogarde Letters'', 2008. == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == * [http://www.dirkbogarde.co.uk/ Official Dirk Bogarde website] * {{imdb ime|0001958|ime=Dirk Bogarde}} * {{Screenonline name|id=447784|name=Dirk Bogarde}}. Biography and credits * [http://www.fyne.co.uk/index.php?item=362 Dirk Bogarde] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20111016095829/http://www.fyne.co.uk/index.php?item=362 |date=2011-10-16 }} [[Fyne Times]] article * [http://www.celesteartprize.co.uk/2007/publiconlinevote/artist_6.asp Dirk Bogarde] Dirk Bogarde by Neil McNally * [http://www.glbtq.com/arts/bogarde_d.html Dirk Bogarde] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071107184209/http://www.glbtq.com/arts/bogarde_d.html |date=2007-11-07 }} Dirk Bogarde at [[glbtq.com]] * [http://www.findagrave.com/cgi-bin/fg.cgi?page=gr&GSln=bogarde&GSfn=dirk&GSbyrel=in&GSdyrel=in&GSob=n&GRid=19424& Dirk Bogarde] Profile at [[Find A Grave]] * [http://www.telegraph.co.uk/arts/main.jhtml?xml=/arts/2008/08/03/sv_dirkbogarde.xml Telegraph.co.uk] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080813042321/http://www.telegraph.co.uk/arts/main.jhtml?xml=%2Farts%2F2008%2F08%2F03%2Fsv_dirkbogarde.xml |date=2008-08-13 }} The letters of Dirk Bogarde [http://www.telegraph.co.uk/arts/main.jhtml?xml=/arts/2008/08/03/sv_dirkbogarde.xml Part 1] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080813042321/http://www.telegraph.co.uk/arts/main.jhtml?xml=%2Farts%2F2008%2F08%2F03%2Fsv_dirkbogarde.xml |date=2008-08-13 }} [http://www.telegraph.co.uk/arts/main.jhtml?xml=/arts/2008/08/10/sv_dirkbogarde.xml Part 2] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080813042346/http://www.telegraph.co.uk/arts/main.jhtml?xml=%2Farts%2F2008%2F08%2F10%2Fsv_dirkbogarde.xml |date=2008-08-13 }} * [http://www.spectator.co.uk/the-magazine/books/902741/in-his-own-words.thtml The Spectator] [[Bryan Forbes]] reviews The letters of Dirk Bogarde <!--spacing, please do not remove--> {{start box}} {{s-ach}} {{succession box | title = [[Nagrada BAFTA za najboljeg glavnog glumca]] | years = 1963<br />'''za ''[[The Servant]]'' ''' | before= [[Peter O'Toole]]<br />za ''[[Lawrence of Arabia (film)|Lawrence of Arabia]]'' | after = [[Richard Attenborough]]<br />za ''[[Guns at Batasi]]'' & ''[[Seance on a Wet Afternoon]]'' }} {{succession box | title = Nagrada BAFTA za najboljeg glavnog glumca | years = 1965<br />'''za ''[[Darling]]'' ''' | before= [[Richard Attenborough]]<br />za ''[[Guns at Batasi]]'' & ''[[Seance on a Wet Afternoon]]'' | after = [[Richard Burton]]<br />za ''[[The Spy Who Came in from the Cold]]'' & ''[[Who's Afraid of Virginia Woolf? (film)|Who's Afraid of Virginia Woolf?]]'' }} {{end}} {{Lifetime|1921|1999|Bogarde, Dirk}} {{Commonscat}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Dobitnici BAFTA-e]] [[Kategorija:Britanski filmski glumci]] [[Kategorija:Britanski pisci]] [[Kategorija:Gej glumci]] [[Kategorija:LGBT osobe iz Engleske]] [[Kategorija:Britanski vojnici u Drugom svjetskom ratu]] owjkk697vcyarxozrhyl1qly8hm4jb2 0 54568 42471622 42461562 2025-06-15T15:13:40Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471622 wikitext text/x-wiki {{Infokutija demografija |ime = Demografija SFRJ |slika2 = Yugoslavia ethnic map.jpg |tekst_slike2 = Narodni sastav Jugoslavije 1991. |br_stanovnika = 23.528.230 (1991) |gustina = 92 |priraštaj = 6,3 |natalitet = 15,4 |mortalitet = 9,1 |život_duž = 68 godina (muškarci), 73 godine (žene) |fertilitet = |odojčad_smrt = 27,3 |migracije = -64.622 |0-14_god = 24,5 |15-64_god = 66 |65_god = 9,5 |ukupno_pol = |0-14_pol = |15-64_pol = |65_pol = |nacionalnost = Jugoslaveni |etnik_većina = [[Srbi]], [[Hrvati]], [[Muslimani]], [[Slovenci]], [[Makedonci]], [[Crnogorci]] |etnik_manjina = [[Albanci]], [[Mađari]], [[Nijemci]], [[Turci]], [[Česi]] |jezik_zvanični = [[srpskohrvatski]] |jezik_ostalo = albanski, mađarski, slovenski, makedonski }} '''[[Demografija]] [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije]]''' utvrđivala se putem [[Popis stanovništva|popisa stanovništva]] koji se provodio jednom svakog desetljeća, i to u razdoblju od 1948. do 1991., putem kojeg su se žitelji evidentirali radi statistike po prebivalištu u jednoj od šest republika, dobi, spolu, narodnosti, zaposlenosti i gustoči naseljenosti, dok se religiozni popis proveo jedino 1953. Pošto je Jugoslavija bila sastavljena od šest republika, bila je multi-etnička federacija sa nekoliko naroda bez apsolutne većine. Prema zadnjem službenom popisu stanovništva Jugoslavije, [[1991]]., ta je država imala 23.528.230 stanovnika. {{Sfn|Baltic|2007|loc=str. 25-26}} Prosječna gustoća naseljenosti bila je 92 stanovnika na km². Kasnije se, iste godine, ponovio taj popis u nekim bivšim republikama koje su stekle neovisnost da bi se utvrdio njihov službeni rezultat. Primjerice, [[Hrvatska]] je prema jugoslavenskom popisu tada imala 4.760.344 stanovnika{{Sfn|FAO|1996|loc=str. 4}} od kojih su [[Hrvati]] činili 77,9 % stanovništva, da bi prema novoj verziji hrvatske vlada taj broj stanovnika bio zapravo 4.784.265 od kojeg su Hrvati činili zapravo 78,1 % stanovništva.{{Sfn|Eberhardt|2003|loc=str. 382}} Stanovništvo države se neravnomjerno mijenjao: od 1921., kada je imala 12 milijuna, do 1991., kada je imala 23 milijuna stanovnika, broj žitelja Jugoslavije se udvostručio. 1950., bila je 29. najmnogoljudnija država svijeta. Ipak, primjerice, u Sloveniji se broj stanovnika u tom razdoblju povećao samo za 80 %, dok se na Kosovu gotovo učetverostručio. U istom razdoblju, broj nepismenih pao je sa četvrtine stanovništva na manje od 6%. Očekivani prosječni životni vijek muškaraca povećao sa u razdoblju 1948.-1981. sa 48,6 na 67,7 godina, a ženski sa 53 na 73,2 godine. Udio poljoprivrednog u ukupnom broju stanovništva Jugoslavije smanjio sa 1948. sa 67,2% na samo 19,9% 1981. godine. [[Srbi]], [[Hrvati]] i [[Slovenci]] su bilježili stagnaciju po stopi plodnosti, dok su [[Bošnjaci]] i [[Albanci]] bilježili velik rast, najviše u 1960-ima i 1970-ima. Do 1990-ih, Albanci su po udjelu stanovništva prestigli Slovence i [[Makedonci|Makedonce]]. Zabilježen je i porast [[Jugoslaveni|Jugoslavena]] koji su 1981. dosegli brojku od preko 1,2 milijuna, da bi se potom njihov broj smanjivao te se oni opredjeljivali za druge narodnosti. Zadnji popis iz 1991. zabilježio je vrhunac broja stanovnika te države. Nakon raspada SFRJ, sve republike su zabilježile trend pada nataliteta a tri trend negativnog prirodnog prirasta, izuzev Slovenije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, makar je i kod njih povećanje stanovništva vrlo nisko. == Uvod == Posljednji popis prije uspostave Federativne Narodne Republike Jugoslavije (1963. godine ime države je promijenjeno u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija) održan je 1931. godine u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Prema tom popisu, na teritoriju Kraljevine Jugoslavije koja nije obuhvaćala područja Istre i slovenskog primorja oko Trsta, koji su bili dio Italije, živjelo je 13.934.038 stanovnika, od toga: 6.785.501 pravoslavnih, 5.217.847 rimokatolika, 231.169 evangelika, 1.561.166 muslimana i 138.355 drugih.<ref>{{cite web|url=http://publikacije.stat.gov.rs/G1931/Pdf/G19314001.pdf|title=Popis 1931. godine}}</ref> Do 1940. stanovništvo je uspjelo da naraste do 15.811.000 stanovnika.Podaci o nacionalnosti nisu bili popisivani. Što se tiče vitalne statistike, u periodu između dva svjetska rata u Kraljevini se svake godine rađalo više od 400 tisuća djece, a stopa nataliteta je dvadesetih godina bila oko 35 promila, da bi do 1939. godine pala na 25,9 promila. Stopa smrtnosti je bila izuzetno visoka za današnje okolnosti. 1919. godine ona je iznosila 22,1 promila, ali je do 1939. uspjela da se smanji na 15 promila. Najveća stopa prirodnog prirasta je zabilježena 1930. godine i iznosila je 16,5 promila, tj. stanovništvo se na osnovu prirodnog priraštaja povećalo za 227.773 ili 1,65% stanovnika. 1939. rast je iznosio 1,09 %. Stopa razvoda u međuratnoj Jugoslaviji je bila mnogo manja nego u kasnijem razdoblju za vrijeme SFRJ. Svake godine se u prosjeku razvodilo oko 5 do 6 tisuća brakova, a stopa razvoda je bila konstantna i iznosila je oko 50 razvoda na 1000 brakova svake godine, dok je u SFRJ ta stopa varirala od 120 do 140 razvoda na 1000 brakova. Poslije popisa iz 1931. godine, usljed ratnih okolnosti, naredni je održan tek 1948. godine u FNRJ. === Vitalna statistika Kraljevine Jugoslavije od 1919. do 1940. === {| class="wikitable sortable" ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Živorođeni ! style="width:60pt;" |Umrli ! style="width:60pt;" |Prirodna promjena ! style="width:60pt;" |Stopa nataliteta ! style="width:60pt;" |Stopa mortaliteta ! style="width:60pt;" |Prirodni priraštaj ! style="width:60pt;" |Stopa ukupnog fertiliteta ! style="width:60pt;" |Žensko fertilno stanovništvo (15-49 godina) |- |'''1919''' | style="text-align:right;" |11.706.957 | style="text-align:right;" |'''347.748''' | style="text-align:right;" |258.638 | style="text-align:right; color:green;" |'''89.110''' | style="text-align:right;" |'''29,7''' | style="text-align:right;" |22,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''7,6''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1920''' | style="text-align:right;" |11.881.764 | style="text-align:right;" |'''422.267''' | style="text-align:right;" |250.090 | style="text-align:right; color:green;" |'''172.177''' | style="text-align:right;" |'''35,5''' | style="text-align:right;" |21,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''14,5''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1921''' | style="text-align:right;" |12.059.178 | style="text-align:right;" |'''442.530''' | style="text-align:right;" |252.104 | style="text-align:right; color:green;" |'''190.426''' | style="text-align:right;" |'''36,7''' | style="text-align:right;" |20,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''15,8''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1922''' | style="text-align:right;" |12.239.245 | style="text-align:right;" |'''420.910''' | style="text-align:right;" |254.478 | style="text-align:right; color:green;" |'''166.432''' | style="text-align:right;" |'''34,4''' | style="text-align:right;" |20,8 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,6''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1923''' | style="text-align:right;" |12.421.997 | style="text-align:right;" |'''432.779''' | style="text-align:right;" |252.543 | style="text-align:right; color:green;" |'''180.236''' | style="text-align:right;" |'''34,8''' | style="text-align:right;" |20,3 | style="text-align:right; color:green;" |'''14,5''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1924''' | style="text-align:right;" |12.607.480 | style="text-align:right;" |'''442.835''' | style="text-align:right;" |254.527 | style="text-align:right; color:green;" |'''188.308''' | style="text-align:right;" |'''35,1''' | style="text-align:right;" |20,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''14,9''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1925''' | style="text-align:right;" |12.795.732 | style="text-align:right;" |'''437.070''' | style="text-align:right;" |239.429 | style="text-align:right; color:green;" |'''197.641''' | style="text-align:right;" |'''34,2''' | style="text-align:right;" |18,7 | style="text-align:right; color:green;" |'''15,4''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1926''' | style="text-align:right;" |12.986.796 | style="text-align:right;" |'''459.035''' | style="text-align:right;" |244.761 | style="text-align:right; color:green;" |'''214.274''' | style="text-align:right;" |'''35,3''' | style="text-align:right;" |18,8 | style="text-align:right; color:green;" |'''16,5''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1927''' | style="text-align:right;" |13.180.709 | style="text-align:right;" |'''451.617''' | style="text-align:right;" |276.294 | style="text-align:right; color:green;" |'''175.323''' | style="text-align:right;" |'''34,3''' | style="text-align:right;" |21,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,3''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1928''' | style="text-align:right;" |13.377.523 | style="text-align:right;" |'''437.523''' | style="text-align:right;" |272.606 | style="text-align:right; color:green;" |'''164.917''' | style="text-align:right;" |'''32,7''' | style="text-align:right;" |20,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''12,3''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1929'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1932/Pdf/G193211001.pdf|title=Statistički godišnjak Kraljevine Jugoslavije, 1929}}</ref> | style="text-align:right;" |13.577.272 | style="text-align:right;" |'''452.544''' | style="text-align:right;" |286.249 | style="text-align:right; color:green;" |'''166.295''' | style="text-align:right;" |'''33,3''' | style="text-align:right;" |21,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''12,2''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1930''' | style="text-align:right;" |13.780.006 | style="text-align:right;" |'''489.270''' | style="text-align:right;" |261.497 | style="text-align:right; color:green;" |'''227.773''' | style="text-align:right;" |'''35,5''' | style="text-align:right;" |19,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''16,5''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1931''' | style="text-align:right;" |13.982.000 | style="text-align:right;" |'''470.275''' | style="text-align:right;" |276.840 | style="text-align:right; color:green;" |'''193.435''' | style="text-align:right;" |'''33,6''' | style="text-align:right;" |19,8 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,8''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1932''' | style="text-align:right;" |14.174.000 | style="text-align:right;" |'''465.935''' | style="text-align:right;" |272.180 | style="text-align:right; color:green;" |'''193.755''' | style="text-align:right;" |'''32,9''' | style="text-align:right;" |19,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,7''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1933''' | style="text-align:right;" |14.369.000 | style="text-align:right;" |'''452.229''' | style="text-align:right;" |243.717 | style="text-align:right; color:green;" |'''208.512''' | style="text-align:right;" |'''31,5''' | style="text-align:right;" |17,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''14,5''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1934''' | style="text-align:right;" |14.566.000 | style="text-align:right;" |'''460.913''' | style="text-align:right;" |248.882 | style="text-align:right; color:green;" |'''212.031''' | style="text-align:right;" |'''31,6''' | style="text-align:right;" |17,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''14,6''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1935''' | style="text-align:right;" |14.767.000 | style="text-align:right;" |'''441.728''' | style="text-align:right;" |248.978 | style="text-align:right; color:green;" |'''192.750''' | style="text-align:right;" |'''29,9''' | style="text-align:right;" |16,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,1''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1936''' | style="text-align:right;" |14.970.000 | style="text-align:right;" |'''435.861''' | style="text-align:right;" |240.879 | style="text-align:right; color:green;" |'''194.982''' | style="text-align:right;" |'''29,1''' | style="text-align:right;" |16,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,0''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1937'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1938/Pdf/G193811001.pdf|title=Statistički godišnjak Kraljevine Jugoslavije, 1937}}</ref> | style="text-align:right;" |15.172.000 | style="text-align:right;" |'''424.448''' | style="text-align:right;" |242.337 | style="text-align:right; color:green;" |'''182.111''' | style="text-align:right;" |'''28,0''' | style="text-align:right;" |16,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''12,0''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1938'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1939/Pdf/G193911001.pdf|title=Statistički godišnjak Kraljevine Jugoslavije, 1938-1939}}</ref> | style="text-align:right;" |15.384.000 | style="text-align:right;" |'''411.381''' | style="text-align:right;" |240.303 | style="text-align:right; color:green;" |'''171.078''' | style="text-align:right;" |'''26,7''' | style="text-align:right;" |15,6 | style="text-align:right; color:green;" |'''11,1''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1939'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1941/Pdf/G194111001.pdf|title=Statistički godišnjak Kraljevine Jugoslavije, 1940}}</ref> | style="text-align:right;" |15.596.000 | style="text-align:right;" |'''403.938''' | style="text-align:right;" |233.196 | style="text-align:right; color:green;" |'''170.742''' | style="text-align:right;" |'''25,9''' | style="text-align:right;" |15,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''10,9''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1940''' | style="text-align:right;" |15.811.000 | style="text-align:right;" | | style="text-align:right;" | | style="text-align:right; color:green;" | | style="text-align:right;" | | style="text-align:right;" | | style="text-align:right; color:green;" | | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Živorođeni ! style="width:60pt;" |Umrli ! style="width:60pt;" |Prirodna promjena ! style="width:60pt;" |Stopa nataliteta ! style="width:60pt;" |Stopa mortaliteta ! style="width:60pt;" |Prirodni priraštaj ! style="width:60pt;" |Stopa ukupnog fertiliteta ! style="width:60pt;" |Žensko fertilno stanovništvo (15-49 godina) |- |} === Brakovi i razvodi u Kraljevini Jugoslaviji od 1919. do 1940. === {| class="wikitable sortable " ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Broj sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Broj razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda na 1000 sklopljenih brakova |- |'''1919''' | style="text-align:right;" |11.706.957 | style="text-align:right;" |'''225.605''' | style="text-align:right;" | | style="text-align:right;" |19,3 | style="text-align:right;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1920''' | style="text-align:right;" |11.881.764 | style="text-align:right;" |'''185.954''' | style="text-align:right;" |'''5.687''' | style="text-align:right;" |15,7 | style="text-align:right;" |0,5 | style="text-align:right;" |'''30,6''' |- |'''1921''' | style="text-align:right;" |12.059.178 | style="text-align:right;" |'''157.055''' | style="text-align:right;" |'''6.720''' | style="text-align:right;" |13,0 | style="text-align:right;" |0,6 | style="text-align:right;" |'''42,8''' |- |'''1922''' | style="text-align:right;" |12.239.245 | style="text-align:right;" |'''131.776''' | style="text-align:right;" |'''6.548''' | style="text-align:right;" |10,8 | style="text-align:right;" |0,5 | style="text-align:right;" |'''49,7''' |- |'''1923''' | style="text-align:right;" |12.421.997 | style="text-align:right;" |'''129.796''' | style="text-align:right;" |'''6.492''' | style="text-align:right;" |10,4 | style="text-align:right;" |0,5 | style="text-align:right;" |'''50,0''' |- |'''1924''' | style="text-align:right;" |12.607.480 | style="text-align:right;" |'''114.896''' | style="text-align:right;" |'''5.508''' | style="text-align:right;" |9,1 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''47,9''' |- |'''1925''' | style="text-align:right;" |12.795.732 | style="text-align:right;" |'''123.005''' | style="text-align:right;" |'''5.481''' | style="text-align:right;" |9,6 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''44,6''' |- |'''1926''' | style="text-align:right;" |12.986.796 | style="text-align:right;" |'''124.249''' | style="text-align:right;" |'''4.940''' | style="text-align:right;" |9,6 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''39,8''' |- |'''1927''' | style="text-align:right;" |13.180.709 | style="text-align:right;" |'''124.104''' | style="text-align:right;" |'''5.254''' | style="text-align:right;" |9,4 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''42,3''' |- |'''1928''' | style="text-align:right;" |13.377.523 | style="text-align:right;" |'''121.334''' | style="text-align:right;" |'''5.580''' | style="text-align:right;" |9,1 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''46,0''' |- |'''1929''' | style="text-align:right;" |13.577.272 | style="text-align:right;" |'''128.120''' | style="text-align:right;" |'''6.070''' | style="text-align:right;" |9,4 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''47,4''' |- |'''1930''' | style="text-align:right;" |13.780.006 | style="text-align:right;" |'''138.322''' | style="text-align:right;" |'''5.826''' | style="text-align:right;" |10,0 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''42,1''' |- |'''1931''' | style="text-align:right;" |13.982.000 | style="text-align:right;" |'''126.072''' | style="text-align:right;" |'''6.393''' | style="text-align:right;" |9,0 | style="text-align:right;" |0,5 | style="text-align:right;" |'''50,7''' |- |'''1932''' | style="text-align:right;" |14.174.000 | style="text-align:right;" |'''111.059''' | style="text-align:right;" |'''5.231''' | style="text-align:right;" |7,8 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''47,1''' |- |'''1933''' | style="text-align:right;" |14.369.000 | style="text-align:right;" |'''111.503''' | style="text-align:right;" |'''5.500''' | style="text-align:right;" |7,8 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''49,3''' |- |'''1934''' | style="text-align:right;" |14.566.000 | style="text-align:right;" |'''99.704''' | style="text-align:right;" |'''5.520''' | style="text-align:right;" |6,8 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''55,4''' |- |'''1935''' | style="text-align:right;" |14.767.000 | style="text-align:right;" |'''110.129''' | style="text-align:right;" |'''5.561''' | style="text-align:right;" |7,5 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''50,5''' |- |'''1936''' | style="text-align:right;" |14.970.000 | style="text-align:right;" |'''109.528''' | style="text-align:right;" |'''5.022''' | style="text-align:right;" |7,3 | style="text-align:right;" |0,3 | style="text-align:right;" |'''45,9''' |- |'''1937''' | style="text-align:right;" |15.172.000 | style="text-align:right;" |'''117.717''' | style="text-align:right;" |'''6.547''' | style="text-align:right;" |7,8 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''55,6''' |- |'''1938''' | style="text-align:right;" |15.384.000 | style="text-align:right;" |'''121.605''' | style="text-align:right;" |'''6.466''' | style="text-align:right;" |7,9 | style="text-align:right;" |0,4 | style="text-align:right;" |'''53,2''' |- |'''1939''' | style="text-align:right;" |15.596.000 | style="text-align:right;" |'''123.817''' | style="text-align:right;" |'''7.103''' | style="text-align:right;" |7,9 | style="text-align:right;" |0,5 | style="text-align:right;" |'''57,4''' |- |'''1940''' | style="text-align:right;" |15.811.000 | style="text-align:right;" | | style="text-align:right;" | | style="text-align:right;" | | style="text-align:right;" | | style="text-align:right;" | |- ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Broj sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Broj razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda na 1000 sklopljenih brakova |} == Popis stanovništva 1948. == [[Datoteka:Yugoslavia census 1948.png|right|thumb|320px|Narodni sastav FNRJ prema popisu iz 1948.]] {{glavni|Popis stanovništva 1948. u FNRJ}} Prema popisu stanovništva obavljenom 15. ožujka 1948., Jugoslavija je imala 15.772.098 stanovnika te je bio vidljiv [[Demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu|demografski gubitak]] tijekom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]]. Prema rezultatima istraživanja iz 1964., Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osoba, civila i [[Partizani|partizana]]. Po republikama, najviše žrtava je imala Hrvatska: 194.749 poginulih ili nestalih civila i partizana ili 32,6% ukupno stradalih. Bosna i Hercegovina je imala 177.045 žrtava (29,6%), uža Srbija 97.728 (16,4%), Vojvodina 41.370 (6,9%), Slovenija 40.791 (6,8%), Makedonija 19.706 (3,3%), Crna Gora 16.903 (2,8%) a Kosovo 7.927 (1,3%), dok se za 1.744 nije znalo porijeklo republike.<ref>{{cite web|accessdate=23. kolovoza 2013|title=Yugoslavia: Manipulations with the Numbers of Second World War Victims|author=Vladimir Žerjavić|publisher=Hrvatski informativni centar|url=http://www.hic.hr/books/manipulations/p03.htm|archive-date=2012-07-16|archive-url=https://web.archive.org/web/20120716183148/http://www.hic.hr/books/manipulations/p03.htm|dead-url=yes}}</ref> Po udjelu postotka poginulih, najviše je imala Bosna i Hercegovina, oko 7% ukupnog stanovništva, a najmanje Kosovo, oko 1%. Savezni statistički ured navodi da bi bez rata Jugoslavija imala oko 18,3 milijuna stanovnika, ali da je broj žitelja od zadnjeg popisa iz 1931. ipak povećan za 1,3 milijuna stanovnika ili 9,1%.{{Sfn|Šimek-Škoda|1948|loc=str. 153}} Procjenjen broj ubijenih [[Kolaboracija|kvislinških i kolboracionisičkih snaga]] je 125.000.<ref>[http://pescanik.net/mitologija-politika-i-istorija-na-blajburskom-polju/ Mitologija, politika i istorija na blajburškom polju] Milivoj Bešlin 13. maj 2017. Pristupljeno 30. juni 2017.</ref> Time se broj ubijenih penje na 750.000 do 800.000 osoba. Jugoslavija time izgubila 5,9{{Sfn|Thomas|2014|p=24}}&ndash;6,6 %{{Sfn|Myers|Campbell|1954|p=20}} svoje ukupne populacije u ratu. [[Ivo Banac]] procjenjuje da su Srbi su izgubili 487.000 osoba ili 6,9 % ukupne narodne populacije, Hrvati 207.000 ili 5,4 %, Muslimani 86.000 ili 6,8 % a Židovi 60.000 ili 77,9 %.{{Sfn|Thomas|2014|p=24}} Jugoslavija je uz to dodatano zbog negativne migracije izgubila 600.000 do 700.000 ljudi koji su izbjegli iz države, uglavnom [[Nijemci|Nijemaca]], [[Talijan]]a, [[Mađar]]a, ali i drugih, uglavnom antikomunista koji su pobjegli u zapadne države.{{Sfn|Myers|Campbell|1954|p=20}} Zbog rata je uništeno i 20 % ukupnih stambenih jedinica, čime je 3.000.000 osoba postalo beskućnicima. {{Sfn|Myers|Campbell|1954|p=20}} Popis iz 1948. je prvi put uključio i područja [[Istra|Istre]] i slovenskog primorja oko [[Trst]]a, koje je prije pripadalo [[Italija|Italiji]].{{Sfn|Šimek-Škoda|1948|loc=str. 153}} Zadnji popis prije toga obavljen je 1931. u [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevini Jugoslaviji]], prema kojem je tada imala 14.534.000 stanovnika, bez gore spomenutih teritorija.{{Sfn|Yugoslav Survey|1992|loc=str. 3}} Obrazac je sadržavao 13 pitanja i uputstvo za popunjavanje. Bilo je predviđeno da [[muslimani]] jugoslavenskog etničkog porekla daju neki od neki od odgovora: Srbin-musliman, Hrvat-musliman ili neopredijeljen-musliman, s tim što su Srbi-muslimani uključeni u Srbe, Hrvati-muslimani u Hrvate i Makedonci-muslimani u Makedonce, dok su neopredijeljeni-muslimani iskazani posebno, što je izazvalo poneke konfuzije. Kasnijim popisima muslimanima je priznat status naroda. Izuzev Hrvatske (14.545 manje osoba), sve ostale republike su zabilježile rast stanovništva.{{Sfn|Šimek-Škoda|1948|loc=str. 153}} Od ukupno 15,77 milijuna žitelja, najviše je otpalo na Srbiju: 6.527.966 ili 41,4%. [[Kosovo]] je imalo 727.820 žitelja (498.242 [[Albanci]] ili 68,4%, 171.911 [[Srbi]] ili 23,6%{{Sfn|Petričević|1983|loc=str. 165}}), Vojvodina 1.663.212 žitelja (Srbi 841.246 ili 50,6%, [[Mađari]] 428.932 ili 25,8%, [[Hrvati]] 134.232 ili 8,1%{{Sfn|Petričević|1983|loc=str. 127}}) a uža Srbija 4.134.934 žitelja (Srbi 3.810.573 ili 92,2%, Albanci 33.289 ili 0,8% i drugi{{Sfn|Petričević|1983|loc=str. 146}}). Na Hrvatsku je otpalo 3.779.858 ili 24% stanovništva Jugoslavije. Hrvata je bilo 2.975.339 ili 78,7%, Srba 543.795 ili 14,4%.{{Sfn|Jordan|1989|loc=str. 27}} Bosna i Hercegovina je imala 2.565.277 žitelja, od toga 1.136.116 Srba (44,3%), 788.403 Muslimana/Bošnjaka (30,7%), 614.123 Hrvata (23,9%) i drugih.{{Sfn|Kasapović|2005|loc=str. 81}} Makedonija je brojala 1.152.986 stanovnika (789.648 Makedonci ili 68,4%, 197.389 Albanci 17,1%),{{Sfn|Eberhardt|2003|loc=str. 410}} Slovenija 1.391.873 (1.350.459 Slovenci ili 97%, 16.069 Hrvati ili 1,2%) a Crna Gora 377.189 (342.008 Crnogorci ili 90,7%, 19.425 Albanci ili 5,1% i drugi). Radno aktivnog stanovništva bilo je 46,3%.<ref name="Feldbauer117"/> Jugoslavija je zabilježila pet gradova većih od 100.000 stanovnika, šest od preko 50.000 i 17 s preko 20.000. Ukupan broj gradskog stanovništva bio je 1,94 milijuna ili 12,3%,{{Sfn|Šimek-Škoda|1948|loc=str. 155}} a seoskog 13,83 milijuna ili 87,7%. Najveći gradovi bili su [[Beograd]] (367.816 stanovnika),{{Sfn|Seferagić|1988|loc=str. 96}} [[Zagreb]] (279.623 stanovnika),{{Sfn|Seferagić|1988|loc=str. 96}} [[Ljubljana]] (115.095 stanovnika) i [[Sarajevo]] (113.769 stanovnika). == Popis stanovništva 1953. == [[Datoteka:Yugoslavia census 1953.png|right|thumb|320px|Narodni sastav FNRJ prema popisu iz 1953.]] {{glavni|Popis stanovništva 1953. u FNRJ}} Prema popisu stanovništva iz 1953., Jugoslavija je imala 16.936.573 stanovnika, što ju je tada svrstavalo na visoko 29. mjesto na [[Popis država po stanovništvu|listi najmnogoljudnijih država svijeta]].{{Sfn|Bierbaum|loc=str. 278}} Najviše je opet imala Srbija: 6.979.154 stanovnika ili 41,2%. Kosovo je imalo 808.141 žitelja (524.559 Albanci ili 64.9%, 189.969 Srbi ili 23.5%, 34.583 Turci ili 4.3% i drugi{{Sfn|Petričević|1983|loc=str. 165}}), [[Vojvodina]] 1.699.545 žitelja (Srbi 865.538 ili 50,9%, Mađari 435.179 ili 25,6%, Hrvati 127.027 ili 7,5% i drugi{{Sfn|Petričević|1983|loc=str. 127}}) a [[uža Srbija]] 4.471.468 žitelja (Srbi 4.088.724 ili 91,4%, Muslimani 64.303 ili 1,4%, Albanci 39.989 ili 0,9% i drugi{{Sfn|Petričević|1983|loc=str. 146}}). Hrvatska je brojala 3.936.022 stanovnika (Hrvati 3.128.661 ili 79,5%, Srbi 588.756 ili 15%){{Sfn|Jordan|1989|loc=str. 27}}. Bosna i Hercegovina brojala je 2.847.459 stanovnika (Srbi 1.264.372 ili 44,4%, Muslimani-Bošnjaci 891.800 ili 31,3%, Hrvati 654.229 ili 23%),{{Sfn|Bieber|1999|loc=str. 75}} Slovenija 1,5 milijuna (96,5% Slovenci), Makedonija 1,3 milijuna (Makedonci 66%, Turci 15,6%, Albanci 12,5%, Srbi 2,7%){{Sfn|Eberhardt|2003|loc=str. 410}} a Crna Gora 419.873. Prosječna starost u Jugslaviji bila je 23,8 godina.{{Sfn|Iwańska|1955|loc=str. 39}} Jugoslavija je te godine imala 7.848.857 radno aktivnog stanovništva, ili 46% ukupne populacije. Od toga broja, 5.182.521 (66%) je radilo u [[Poljoprivredno gospodarstvo|poljoprivredi]], 812.702 (10%) u industriji, 478.222 (6%) u [[Upravna jedinica|upravi]], 365.770 (5%) u [[Zanatstvo|zanatu]], 240.431 (3%) u prometu i drugim. Uža Srbija je imala 52%, Hrvatska i Slovenija imale su po 48%, Vojvodina 45%, BiH 42%, Makedonija 41%, Crna Gora 36% a Kosovo samo 33% radno aktivnog stanovništva.<ref>{{cite web|title=FNRJ - Aktivno stanovništvo po vrstama djelatnosti|url=http://www.stat.si/publikacije/popisi/1953/1953_2_01.pdf|accessdate=4. listopada 2013|publisher=stat.si}}{{Dead link|date=May 2024 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Među radnim stanovništvom bilo je samo 2.680.265 žena ili 34%.{{Sfn|David|1962|loc=str. 42}} 8.545.935 ljudi je bilo uzdržavano (djeca, mladež, umirovljenici, nemoćni, nezaposleni). Vjeroispovijest je istražena samo tijekom popisa iz 1953., kada se 41,2% stanovništva izjasnilo kao [[pravoslavci]]ma, 31,7% [[katolici]]ma, 12,3% [[muslimani]]ma, 12,6% [[Nereligioznost|nije bilo religiozno]] a 0,9% bili su [[protestanti]].<ref name="str. 40"/> Udio nepismenih bio je 25,4%, ili gotovo četvrtina stanovništva.<ref name="Feldbauer118"/> == Popis stanovništva 1961. == {{glavni|Popis stanovništva 1961. u FNRJ}} Prema popisu stanovništva iz 1961., Jugoslavija je imala 18,55 milijuna stanovnika, što ju je tada svrstavalo na osmo mjesto najmnogoljudnijih država [[Europa|Europe]], iza [[SSSR]]-a, [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanije]], [[Zapadna Njemačka|Zapadne Njemačke]], [[Francuska|Francuske]], [[Italija|Italije]], [[Španjolska|Španjolske]] i [[Poljska|Poljske]].{{Sfn|Rakičević|1968|loc=str. 33}} Popis se obavljao između 1. i 8. travnja 1961. [[Srbija]] je prema tim rezultatima imala 7.642.227 stanovnika ili 41,2% ukupnog stanovništva Jugoslavije. Prosječna gustoča naseljenosti bila je 87 stanovnika/km², što je bilo iznad jugoslavenskog prosjeka od 73 stanovnika/km². Prirodni priraštaj stanovništva Srbije bio je 11,3‰ (uža Srbija 9,5‰, Vojvodina 11‰ a Kosovo 21,2‰). Etnički sastav Srbije bio je sljedeći: Srbi 5.704.740 (74,6%), Albanci 699.799 (9,2%), Mađari 449.586 (5,9%), Hrvati 196.411 (2,6%), Slovaci 77.873 (1%) i drugi.{{Sfn|Krleža (VI)|1969|loc=str. 114}} Na Kosovu je bilo 646.605 Albanaca (67,1%), 227.016 Srba (23,6%) i drugih,{{Sfn|Petričević|1983|loc=str. 165}} a u Vojvodini je narodni sastav bio sljedeći: Srbi 1.017.717 (54,9%), Mađari 442.561 (23,9%), Hrvati 145.341 (7,8%) i drugi.{{Sfn|Petričević|1983|loc=str. 127}} U naseljima od preko 5.000 stanovnika živjelo je 33% stanovništva, a u naseljima preko 50.000 12% stanovništva. [[Radno aktivno stanovništvo|Radno-aktivnog stanovništva]] bilo je 50,5%.{{Sfn|Krleža (VI)|1969|loc=str. 114}} Druga najmnogoljudnija republika bila je Hrvatska sa 4.159.696 žitelja ili 74 stanovnika/km², u rangu prosjeka Jugoslavije. Narodni sastav bio je sljedeći: Hrvati 3.339.890 (80,3%), Srbi 624.990 (15%), Mađari 42.347 (1%), [[Slovenci]] 39.103 (0,9%) i drugi.{{Sfn|Krleža (III)|1969|loc=str. 95}} Na radno aktivno stanovništvo otpadalo je 1.954.269 stanovnika ili 47%, od toga na [[Industrija|industriju]] i [[rudarstvo]] 353.000, [[Trgovina|trgovinu]] i [[ugostiteljstvo]] 99.500, [[građevinarstvo]] 83.900, promet 79.600, [[poljoprivreda]] i [[ribarstvo]] 72.200 i druge.{{Sfn|Krleža (III)|1969|loc=str. 95}} [[Bruto domaći proizvod|Narodni dohodak]] ostvaren u Hrvatskoj 1964. bio je 1.470.501 milijuna jugoslovenskih dinara ili preko četvrtine ukupnog dohotka Jugoslavije.{{Sfn|Krleža (III)|1969|loc=str. 95}} Treća najmnogoljudnija republika bila je Bosna i Hercegovina sa 3.277.948 žitelja ili 64 stanovnika/km², ispod prosjeka Jugoslavije. Od 1853. do 1961., njeno stanovništvo je utrostručeno. Narodni sastav bio je sljedeći: Srbi 1.406.057 (42,9%), Bošnjaci 842.248 (25,7%), Hrvati 711.665 (21,7%) i drugi. Više od 76% stanovništvo bilo je zaposljeno u poljoprivredi, a samo 11% u industriji.{{Sfn|Krleža (I)|1969|loc=str. 125}} Makedonija je imala 1.406.003 stanovnika (1.000.866 Makedonaca ili 71,2%, 183.103 Albanaca ili 13%, 131.481 Turaka ili 9,4% i drugih{{Sfn|Krleža (IV)|1969|loc=str. 196}}), Slovenija 1.591.523 (Slovenci 1.522.248 ili 95,6%, Hrvati 31.429 ili 2%, Srbi 13.609 ili 0,9%<ref>{{cite web|url=http://www.stat.si/popis2002/en/rezultati_html/slo-t-07eng.htm|title=7. Population by ethnic affiliation, Slovenia, Census 1953, 1961, 1971, 1981, 1991 and 2002|publisher=stat.si|accessdate=22. kolovoza 2013|year=2002|author=Statistički ured Slovenije}}{{Dead link|date=May 2024 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>). Kretanje godišnjeg narodnog dohotka po stanovniku se gotovo utrostručio: 1939. bio je tek 210$ po stanovniku, 1953. bio je 250$, 1962. već 480$ da bi 1965. dosegnuo razinu od 570$, što je tada Jugoslaviju svrstavalo među srednje razvijene zemlje.{{Sfn|Krleža (III)|1969|loc=str. 335}} Broj stranih [[turista]] povećan je sa pola milijuna 1957. na 3,6 milijuna 1967., čime je prihod od stranih valuta povećan sa 4,5 milijuna$ na 133 milijuna.{{Sfn|Allcock|2000|loc=str. 82}} == Popis stanovništva 1971. == [[Datoteka:Population growth Yugoslavia 1953-1986.png|right|mini|320px|Grafikon koji pokazuje broj živorođenih i umrlih u Jugoslaviji, kao i ukupni prirodni prirast stanovništva od 1953. do 1986. Uočljiva je stagnacija broja rođenih i stoga prirodnog prirasta]] {{glavni|Popis stanovništva 1971. u SFRJ}} Prema popisu stanovništva iz 1971., Jugoslavija je imala 20,52 milijuna stanovnika. Srbi su činili 71,2% stanovništva Srbije, Hrvati 79,4% stanovništva Hrvatske, Slovenci 94,0% stanovništva Slovenije, Makedonci 69,3% stanovništva Makedonije, Crnogorci 67,2% stanovništva Crne Gore dok su Bošnjaci činili 39,6%, Srbi 37,2% a Hrvati 20,6% stanovništva Bosne i Hercegovine. Na Kosovu, 73,7% stanovništva bili su Albanci, 18,4% Srbi, 2,5% Crnogorci. U Vojvodini, 55,8% stanovništva bili su Srbi, 21,7% Mađari, 3,7% Slovaci i drugi.<ref name="str. 40">[[#DRC|Centar za demografsko istraživanje 1974.]], str. 40</ref> Srbija je imala preko osam milijuna stanovnika, Hrvatska preko četiri milijuna, Bosna 3,75 milijuna stanovnika, Slovenija i Makedonija su imali 1,7 milijuna stanovnika, a Crna Gora ponovno jedina imala manje od milijun, odnosno 529.604. U usporedbi sa 1961., broj domaćinstava koji 1971. nije imao izvore od poljoprivrede je porastao sa 43,4% na 60,3%.<ref>[[#DRC|Centar za demografsko istraživanje 1974.]], str. 42</ref> Udio nepismenih bio je 15,1%.<ref name="Feldbauer118"/> SFRJ je 1971. imala 27.568 naselja, od čega su 127 bili gradovi veći od 10.000 žitelja. Od toga, samo je 21 grad imao više od 50.000, devet više od 100.000 a dva grada (Zagreb i Beograd) više od 500.000 stanovnika. U šest glavnih gradova republika i dva glavna grada pokrajina bilo je sveukupno 2.382.000 žitelja ili 11% ukupnog stanovništva države.<ref>[[#DRC|Centar za demografsko istraživanje 1974.]], str. 52</ref> U razdoblju od 1921.-1971., glavni gradovi su porasli za 438,5 % dok se ukupno stanovništvo SFRJ povećalo za samo 62,5%.<ref>[[#DRC|Centar za demografsko istraživanje 1974.]], str. 53</ref> SFRJ je tada imala i 5.042.514 stanova, od čega je 901.011 sagrađeno do 1918., 1.026.390 između dva svjetska rata, 1.241.874 između 1946-1960., a čak 1.741.793 stanova (35%) je sagrađeno iza 1960.<ref>{{cite web|title=1-3. Stanovi prema godini izgradnje i kvalitetu|accessdate=9. rujna 2013|publisher=stat.si|url=http://www.stat.si/publikacije/popisi/1971/1971_1-26.pdf}}{{Dead link|date=May 2024 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> 1971. SFRJ je od ukupnog broja stanovnika imala 62,6% radno sposobnog stanovništva (Srbija je imala 64,1 % radno sposobnih, Hrvatska 64,2% a BiH 58,9%).<ref>[[#DRC|Centar za demografsko istraživanje 1974.]], str. 56</ref> U primarnom sektoru ([[poljoprivreda]] i [[šumarstvo]]) je radilo 48,7% radno sposobnih žitelja, u sekundarnom sektoru ([[Industrijska proizvodnja|proizvodnja]], [[trgovina]], [[obrt]]) 28,7% a u tercijarnom sektoru ([[prijevoz]], [[komunikacije]], usluge) 21,7% žitelja.<ref>[[#DRC|Centar za demografsko istraživanje 1974.]], str. 63</ref> Deset najvećih gradova SFRJ bili su:{{Sfn|Danmarks statistik|1984|loc=str. 570}} {| class="wikitable sortable" style="font-size:95%;" !width="100px"|grad!!width="100px"| stanovništvo!!width="100px" |grb!!width="100px" |zastava!!width="1o0px" |slika |- | [[Beograd]] || 746.105 ||[[Datoteka:Small Coat of Arms Belgrade.svg|70px|center]] ||[[Datoteka:Flag of Belgrade.svg|100px|center]] ||[[Datoteka:Belgrade iz balona.jpg|100px|center]] |- | [[Zagreb]] | 566.224 | [[Datoteka:Coat of arms of Zagreb.svg|60px|center]] | [[Datoteka:Flag of Zagreb.svg|50px|border|center]] | [[Datoteka:Zagreb trg bana Jelačića.jpg|100px|center]] |- | [[Skopje]] | 312.980 | [[Datoteka:Coat of arms of Skopje.svg|60px|center]] | [[Datoteka:Flag of Skopje, North Macedonia.svg|50px|center]] | [[Datoteka:Aleksandar Makedonski vo Skopje 03.JPG|100px|center]] |- | [[Sarajevo]] | 243.980 | [[Datoteka:Coat of arms of Sarajevo.svg|60px|center]] | [[Datoteka:Flag of Sarajevo.svg|100px|center]] | [[Datoteka:Sarajevo twilight.jpg|100px|center]] |- | [[Ljubljana]] | 173.853 | [[Datoteka:Blason ville si Ljubljana (Slovénie).svg|60px|center]] | [[Datoteka:Flag of Ljubljana.svg|100px|center]] | [[Datoteka:Ljubljana-sever.JPG|100px|center]] |- | [[Split]] | 152.905 | [[Datoteka:Coat_of_arms_of_Split_(SRC).svg|60px|center]] | [[Datoteka:Flag of the City of Split.svg|100px|center]] | [[Datoteka:Split iz zraka.jpg|100px|center]] |- | [[Novi Sad]] | 141.375 | [[Datoteka:Novi Sad.svg|60px|center]] | [[Datoteka:Flag of Novi Sad, Serbia.svg|border|100px|center]] | [[Datoteka:Citadel Petrovaradin.jpg|100px|center]] |- | [[Rijeka]] | 132.222 | [[Datoteka:Coat of arms of the Free State of Fiume.svg|60px|center]] | [[Datoteka:Flag_of_Rijeka.svg|border|100px|center]] | [[Datoteka:Rijeka-view-2.jpg|100px|center]] |- | [[Niš]] | 127.654 | [[Datoteka:Nis Coat of Arms.png|60px|center]] | [[Datoteka:Flag of Niš.gif|100px|center]] | [[Datoteka:Nisgradnocu.jpg|100px|center]] |- | [[Kragujevac]] | 97.167 | [[Datoteka:Kragujevac city Coat of Arms.jpg|60px|center]] | [[Datoteka:Flag_of_Kragujevac.png|100px|center]] | [[Datoteka:The-Old-church-1.jpg|100px|center]] |} == Popis stanovništva 1981. == {{glavni|Popis stanovništva 1981. u SFRJ}} [[Datoteka:Yugoslavia ethnic composition changes 1948-1991.png|desno|mini|320px|Tablica promjena udjela glavnih naroda SFRJ prema popisima od 1948. do 1991. izražene u postocima]] Prema popisu stanovništva iz 1981., Jugoslavija je imala 22.424.711 stanovnika ili 88 stanovnika/km². Nakon 1970., prirodni prirast lagano se povećao sa 8,9‰ and 9,7‰ 1976., ali je do 1986. opet spao na 6,4‰. U razdoblju 1948.-1981., broj domaćinstava je povećan za 71,6%.<ref>[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 113</ref> Najveći [[Stopa plodnosti|prirodni prirast]] 1986. imalo je Kosovo sa 24,5‰, a najmanji Vojvodina sa 0,3‰.<ref name="ReferenceA">[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 114</ref> 1981. bilo je registrirano 173.036 sklopljenih brakova (od toga 42.021 u užoj Srbiji (24,3%), 36.631 u BiH (21,2%), 33.855 u Hrvatskoj (19,6%), 16.303 u Makedoniji (9,4%), 15.542 u Vojvodini (9%) i dr.). Pozitivnu migraciju u razdoblju 1971.-1981. imali su uža Srbija (115.529 stanovnika ili 2,07%), Slovenija (48.469 stanovnika ili 2,63%), Vojvodina i Makedonija, a negativnu [[Migracija|migracijsku]] bilancu imale se sve ostale republike, od toga najviše iz BiH (odlazak 135.163 stanovnika ili -3,2%), Kosova (odlazak 58.972 stanovnika ili -3,6%) i Hrvatske (odlazak 31.262 stanovnika ili -0,7%).<ref>[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 115</ref> Očekivani prosječni životni vijek muškaraca povećao sa u razdoblju 1948.-1981. sa 48,6 na 67,7 godina, a ženski sa 53 na 73,2 godine. Jugoslavija je imala 8.779.735 radno aktivnog stanovništva ili 39,2% ukupnog stanovništva. Najviše je od toga broja bilo zaposleno u poljoprivredi i ribarstvu (2,6 milijuna ili 29,6%), industriji i rudarstvu (2,21 milijuna ili 25,1%), građevinarstvu (0,69 milijuna ili 7,9%), trgovini (0,59 milijuna ili 6,7%), prometu (0,445 milijuna ili 5,1%) i drugim djelatnostima.<ref name="Feldbauer117">[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 117</ref> Najviše su zaposlenih imali Uža Srbija - 2.664.648 ili 46,8% ukupnog stanovništva - i Slovenija - 888.018 ili 47% ukupnog stanovništva - a najmanje Kosovo - 305.151 ili 19,3% ukupnog stanovništva. Hrvatska je tada imala 1.891.741 zaposlenih ili 41,1% ukupnih žitelja.<ref name="Feldbauer117"/> Udio poljoprivrednog u ukupnom broju stanovništva Jugoslavije smanjio sa 1948. sa 67,2% na samo 19,9% 1981. godine. Broj nepismenih bio je 9,5%<ref name="Feldbauer118">[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 118</ref> Po dobnoj strukturi, naviše je bilo osoba u starosti između 25-29 godina (1.894.128 ili 8,4% stanovništva) i između 0-4 godine (1.862.656 ili 8,3% stanovništva). Međutim, to se dosta razlikovalo od republike do republike. Primjerice, u BiH je najviše bilo osoba u starosti između 15-19 godina (433.304 ili 10,5% stanovništva) a na Kosovu naviše između 0-4 godine (235.912 ili 14,9% stanovništva).<ref>[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 120</ref> [[Datoteka:Population growth of the four nations of Yugoslavia 1953-1991.png|lijevo|mini|320px|Prirodni priraštaj četiri najveća naroda u SFRJ po desetljeću, od 1953. do 1991.]] Od ukupnog broja stanovnika, najviše je bilo Srba: 8.140.452 ili 36,3%, ali ih je bilo za 2.794 pripadnika manje u odnosu na popis iz 1971., vjerojatno zbog izjašnjavanja dijela kao Jugoslaveni. Od ukupnog broja, Srba je u užoj Srbiji bilo 4.865.283 ili 85,4% stanovništva; u Vojvodini 1.107.375 ili 54,4% stanovništva; na Kosovu 209.497 ili 13,2% stanovništva; u BiH 1.320.738 ili 32% stanovništva; u Hrvatskoj 531.502 ili 11,6% stanovništva; u Makedoniji 44.468 ili 2,3% stanovništva; u Sloveniji 42.182 ili 2,2% stanovništva; te u Crnoj Gori 19.407 ili 3,3% stanovništva.<ref name="Feldbauer123">[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 123</ref> Hrvata je bilo 4.428.005 ili 19,7% stanovništva, ali ih je bilo za 98.777 pripadnika manje u odnosu na zadnji popis, vjerojatno jer su se i oni dijelom izjašnjavali kao Jugoslaveni. Od ukupnog broja, Hrvata je u Hrvatskoj bilo 3.454.661 ili 75% stanovništva; u BiH 758.140 ili 18,4% stanovništva; u Vojvodini 109.203 ili 5,4% stanovništva; u Sloveniji 55.623 ili 2,9% stanovništva; u užoj Srbiji 31.447 ili 0,6% stanovništva; na Kosovu 8.718 ili 0,6% stanovništva; u Crnoj Gori 6,904 ili 1,2% stanovništva te u Makedoniji 3.307 ili 0,2% stanovništva.<ref name="Feldbauer123"/> Bošnjaka je bilo 1.999.957 ili 8,9% stanovništva, što je povećanje za 270.025 pripadnika u odnosu na zadnji popis. Od ukupnog broja, Bošnjaka je bilo u BiH 1.630.033 ili 39,5% stanovništva; u Srbiji 215.166 ili 2,3% stanovništva; u Crnoj Gori 78.080 ili 13,4% stanovništva; u Makedoniji 39.513 ili 2,1% stanovništva; u Hrvatskoj 23.740 ili 0,5% stanovništva te u Sloveniji 13.425 ili 0,7% stanovništva.<ref name="Feldbauer123"/> Bilo je još i 1.753.554 Slovenaca ili 7,8% stanovništva (najviše u Sloveniji, 1.712.445 ili 90,5% stanovništva); 1.730.364 Albanaca ili 7,7% stanovništva (najviše na Kosovu, 1.226.736 ili 77,4% stanovništva); 1.339.729 Makedonaca ili 6% stanovništva (najviše u Makedoniji, 1.279.323 ili 67% stanovništva); 579.023 Crnogoraca ili 2,6% stanovništva (najviše u Crnoj Gori, 400.488 ili 68,5% stanovništva); 426.866 Mađara ili 1,9% stanovništva (najviše u Vojvodini, 385.356 ili 18,9% stanovništva); 1.219.045 Jugoslavena ili 5,4 % stanovništva (najviše u Srbiji, 441.941 ili 4,7% stanovništva) i drugih.<ref name="Feldbauer123"/> == Popis stanovništva 1991. == [[Datoteka:Yugoslavia census 1991.png|right|thumb|320px|Narodni sastav SFRJ prema popisu iz 1948.]] {{glavni|Popis stanovništva 1991. u SFRJ}} ''Stanovništvo''{{Sfn|Lozny|2011|loc=str. 378}} * [[Slovenija]] - 1.962.606 * [[Hrvatska]] - 4.760.344 * [[Bosna i Hercegovina|BiH]] - 4.364.574 * [[Crna Gora]] - 615.267 * [[Sjeverna Makedonija|Makedonija]] - 2.033.964 * [[Srbija]] - 9.791.475 ([[Kosovo]] 1.954.747, Uža [[Srbija]] 5.824.211, [[Vojvodina]] 2.012.517) * '''Jugoslavija''' - 23.528.230 Od ukupnog broja stanovnika, narodni sastav bio je sljedeći: [[Srbi]] 8.526.872 (36,2 %), [[Hrvati]] 4.636.700 (19,7 %), [[Bošnjaci]] 2.353.002 (10,0 %), [[Albanci]] 2.178.393 (9,3 %), [[Slovenci]] 1.760.460 (7,5 %), [[Makedonci]] 1.372.272 (5,8 %), [[Crnogorci]] 539.262 (2,3 %), [[Mađari]] 378.997 (1,6 %), Jugoslaveni 710.394 (3,0%) i drugi.{{Sfn|Baltic|2007|loc=str. 25-26}}{{Sfn|Yugoslav Survey|1992|loc=str. 12}} Ipak, zbog prilika usred raspada SFRJ, i sam popis bio je kaotičan tako da su pojedine republike objavile tek preliminarne rezultate bez detaljnijih analiza, dok su Albanci na Kosovu bojkotirali popis.{{Sfn|Baltic|2007|loc=str. 25-26}} === Nadopunjen popis 1991. === ''Stanovništvo'' * [[Slovenija]] - 1.965.986 * [[Hrvatska]] - 4.784.265 * [[Bosna i Hercegovina|BiH]] - 4.377.033 * [[Crna Gora]] - 615.035 * [[Sjeverna Makedonija|Makedonija]] - 2.033.964 ([[1994]]. ponovljen popis, 1.936.877 stanovnika) * [[Srbija]] - 9.778.991 (Uža [[Srbija]] 5.808.906, [[Vojvodina]] 2.031.992) * '''Jugoslavija''' - 23.542.815 == Broj ljudi po domaćinstvima u SFRJ od 1948. do 1981. == {| {{prettytable}} | Prosječan broj članova | [[1948]]. | [[1953]]. | [[1961]]. | [[1971]]. | [[1981]]. |- | [[Bosna i Hercegovina|BiH]] | 5,15 | 5,04 | 4,64 | 4,41 | 4,00 |- | [[Crna Gora]] | 4,51 | 4,56 | 4,43 | 4,34 | 4,09 |- | [[Hrvatska]] | 4,94 | 3,81 | 3,56 | 3,43 | 3,23 |- | [[Sjeverna Makedonija]] | 5,27 | 5,30 | 5,02 | 4,68 | 4,39 |- | [[Slovenija]] | 3,78 | 3,66 | 3,47 | 3,35 | 3,18 |- | [[Srbija]] | 4,39 | 4,32 | 3,96 | 3,76 | 3,63 |- | [[Jugoslavija]] | 4,37 | 4,29 | 3,99 | 3,82 | 3,62 |} <ref>[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 119</ref> == Popisi stanovništva po republikama od 1948. do 1981. == {| {{prettytable}} | Republike | [[1948]]. | [[1953]]. | [[1961]]. | [[1971]]. | [[1981]]. |- | [[Bosna i Hercegovina|BiH]] | 2.563.767(16,2%) | 2.847.459(16,8%) | 3.277.948(17,6%) | 3.746.111(18,3%) | 4.124.256(18,4%) |- | [[Crna Gora]] | 377.189(2,4%) | 419.873(2,5%) | 471.894(2,5%) | 529.604(2,6%) | 584.310(2,6%) |- | [[Hrvatska]] | 3.779.858(24%) | 3.936.022(23,2%) | 4.159.696(22,4%) | 4.426.221(21,6%) | 4.601.469(20,5%) |- | [[Sjeverna Makedonija]] | 1.152.986(7,3%) | 1.304.514(7,7%) | 1.406.003(7,6%) | 1.647.308(8%) | 1.909.136(8,5%) |- | [[Slovenija]] | 1.439.800(9,1%) | 1.504.427(8,8%) | 1.591.523(8,6%) | 1.727.137(8,4%) | 1.891.864(8,4%) |- | [[Srbija]] | 6.527.966(41,4%) | 6.979.154(41,2%) | 7.642.227(41,2%) | 8.446.591(41,2%) | 9.313.676(41,5%) |- | [[Jugoslavija]] | 15.841.566 (100%) | 16.991.449 (100%) | 18.549.291 (100%) | 20.522.972 (100%) | 22.424.711 (100%) |} == Narodni sastav od 1948. do 1981. == {| {{prettytable}} | Narodnosti | [[1948]]. | [[1953]]. | [[1961]]. | [[1971]]. | [[1981]]. |- | [[Srbi]] | 6.547.117(41,5%) | 7.065.923(41,7%) | 7.806.152(42,1%) | 8.143.246(39,7%) | 8.140.452(36,3%) |- | [[Hrvati]] | 3.784.353(24%) | 3.975.550(23,5%) | 4.293.809(23,1%) | 4.526.782(22,1%) | 4.428.005(19,7%) |- | [[Bošnjaci]] | 808.921(5,1%) | 998.698(5,9%) | 972.940(5,2%) | 1.729.932(8,4%) | 1.999.957(8,9%) |- | [[Slovenci]] | 1.415.432(9%) | 1.487.100(8,8%) | 1.589.211(8,6%) | 1.678.032(8,2%) | 1.753.554(7,8%) |- | [[Albanci]] | 750.431(4,8%) | 754.245(4,5%) | 914.733(4,9%) | 1.309.523(6,4%) | 1.730.364(7,7%) |- | [[Makedonci]] | 810.126(5,1%) | 893.247(5,3%) | 1.045.513(5,6%) | 1.194.784(5,8%) | 1.339.729(6%) |- | [[Jugoslavija]]<ref name="ReferenceB">[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 124</ref> | 15.772.098 (100%) | 16.936.573 (100%) | 18.549.291 (100%) | 20.522.972 (100%) | 22.424.711 (100%) |} == Vitalna statistika == === Vitalna statistika SFRJ od 1947. do 1991. === {| class="wikitable sortable" ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Živorođeni ! style="width:60pt;" |Umrli ! style="width:60pt;" |Prirodna promjena ! style="width:60pt;" |Stopa nataliteta ! style="width:60pt;" |Stopa mortaliteta ! style="width:60pt;" |Prirodni priraštaj ! style="width:60pt;" |Stopa ukupnog fertiliteta ! style="width:60pt;" |Žensko fertilno stanovništvo (15-49 godina) |- |'''1947''' | style="text-align:right;" |15.679.000 | style="text-align:right;" |'''416.799''' | style="text-align:right;" |199.902 | style="text-align:right; color:green;" |'''216.897''' | style="text-align:right;" |'''26,6''' | style="text-align:right;" |12,7 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,8''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1948''' | style="text-align:right;" |15.901.032 | style="text-align:right;" |'''446.634''' | style="text-align:right;" |214.015 | style="text-align:right; color:green;" |'''232.619''' | style="text-align:right;" |'''28,1''' | style="text-align:right;" |13,5 | style="text-align:right; color:green;" |'''14,6''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1949''' | style="text-align:right;" |16.133.000 | style="text-align:right;" |'''483.663''' | style="text-align:right;" |217.180 | style="text-align:right; color:green;" |'''266.483''' | style="text-align:right;" |'''30,0''' | style="text-align:right;" |13,5 | style="text-align:right; color:green;" |'''16,5''' | style="text-align:right; color:blue;" | | style="text-align:right;" | |- |'''1950''' | style="text-align:right;" |16.339.860 | style="text-align:right;" |'''492.993''' | style="text-align:right;" |212.165 | style="text-align:right; color:green;" |'''280.828''' | style="text-align:right;" |'''30,2''' | style="text-align:right;" |13,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''17,2''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''3,77''' | style="text-align:right;" |4.411.195 |- |'''1951''' | style="text-align:right;" |16.578.223 | style="text-align:right;" |'''446.254''' | style="text-align:right;" |234.689 | style="text-align:right; color:green;" |'''211.565''' | style="text-align:right;" |'''26,9''' | style="text-align:right;" |14,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''12,8''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''3,32''' | style="text-align:right;" |4.455.670 |- |'''1952''' | style="text-align:right;" |16.793.498 | style="text-align:right;" |'''498.172''' | style="text-align:right;" |197.520 | style="text-align:right; color:green;" |'''300.652''' | style="text-align:right;" |'''29,7''' | style="text-align:right;" |11,8 | style="text-align:right; color:green;" |'''17,9''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''3,65''' | style="text-align:right;" |4.500.131 |- |'''1953''' | style="text-align:right;" |17.048.601 | style="text-align:right;" |'''484.139''' | style="text-align:right;" |211.790 | style="text-align:right; color:green;" |'''272.349''' | style="text-align:right;" |'''28,4''' | style="text-align:right;" |12,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''16,0''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''3,41''' | style="text-align:right;" |4.544.601 |- |'''1954'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1954/Pdf/G19542002.pdf|title=Statistički godišnjak FNRJ, 1954}}</ref> | style="text-align:right;" |17.284.632 | style="text-align:right;" |'''493.567''' | style="text-align:right;" |187.521 | style="text-align:right; color:green;" |'''306.046''' | style="text-align:right;" |'''28,6''' | style="text-align:right;" |10,8 | style="text-align:right; color:green;" |'''17,7''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''3,40''' | style="text-align:right;" |4.600.326 |- |'''1955'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1955/Pdf/G19552002.pdf|title=Statistički godišnjak FNRJ, 1955}}</ref> | style="text-align:right;" |17.522.438 | style="text-align:right;" |'''471.394''' | style="text-align:right;" |199.982 | style="text-align:right; color:green;" |'''271.412''' | style="text-align:right;" |'''26,9''' | style="text-align:right;" |11,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''15,5''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''3,18''' | style="text-align:right;" |4.656.054 |- |'''1956''' | style="text-align:right;" |17.690.580 | style="text-align:right;" |'''460.235''' | style="text-align:right;" |198.497 | style="text-align:right; color:green;" |'''261.738''' | style="text-align:right;" |'''26,0''' | style="text-align:right;" |11,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''14,8''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''3,04''' | style="text-align:right;" |4.711.776 |- |'''1957''' | style="text-align:right;" |17.865.515 | style="text-align:right;" |'''426.701''' | style="text-align:right;" |190.334 | style="text-align:right; color:green;" |'''236.367''' | style="text-align:right;" |'''23,9''' | style="text-align:right;" |10,7 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,2''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,77''' | style="text-align:right;" |4.745.520 |- |'''1958''' | style="text-align:right;" |18.034.999 | style="text-align:right;" |'''432.399''' | style="text-align:right;" |166.801 | style="text-align:right; color:green;" |'''265.598''' | style="text-align:right;" |'''24,0''' | style="text-align:right;" |9,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''14,7''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,79''' | style="text-align:right;" |4.749.438 |- |'''1959''' | style="text-align:right;" |18.226.203 | style="text-align:right;" |'''424.276''' | style="text-align:right;" |180.747 | style="text-align:right; color:green;" |'''243.529''' | style="text-align:right;" |'''23,3''' | style="text-align:right;" |9,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,4''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,76''' | style="text-align:right;" |4.708.379 |- |'''1960'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1960/Pdf/G19602001.pdf|title=Statistički godišnjak FNRJ, 1960}}</ref> | style="text-align:right;" |18.402.257 | style="text-align:right;" |'''432.595''' | style="text-align:right;" |182.693 | style="text-align:right; color:green;" |'''249.902''' | style="text-align:right;" |'''23,5''' | style="text-align:right;" |9,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,6''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,83''' | style="text-align:right;" |4.689.628 |- |'''1961''' | style="text-align:right;" |18.592.567 | style="text-align:right;" |'''422.180''' | style="text-align:right;" |167.447 | style="text-align:right; color:green;" |'''254.733''' | style="text-align:right;" |'''22,7''' | style="text-align:right;" |9,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''13,7''' | style="text-align:right; color:blue; " |'''2,78''' | style="text-align:right;" |4.670.880 |- |'''1962''' | style="text-align:right;" |18.815.935 | style="text-align:right;" |'''413.093''' | style="text-align:right;" |186.843 | style="text-align:right; color:green;" |'''226.250''' | style="text-align:right;" |'''22,0''' | style="text-align:right;" |9,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''12,0''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,68''' | style="text-align:right;" |4.766.916 |- |'''1963''' | style="text-align:right;" |19.036.409 | style="text-align:right;" |'''407.406''' | style="text-align:right;" |169.744 | style="text-align:right; color:green;" |'''237.662''' | style="text-align:right;" |'''21,4''' | style="text-align:right;" |8,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''12,5''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,64''' | style="text-align:right;" |4.804.648 |- |'''1964''' | style="text-align:right;" |19.260.364 | style="text-align:right;" |'''401.104''' | style="text-align:right;" |181.255 | style="text-align:right; color:green;" |'''219.849''' | style="text-align:right;" |'''20,8''' | style="text-align:right;" |9,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''11,4''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,62''' | style="text-align:right;" |4.861.010 |- |'''1965'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1965/Pdf/G19652001.pdf|title=Statistički godišnjak SFRJ, 1965}}</ref> | style="text-align:right;" |19.489.605 | style="text-align:right;" |'''408.158''' | style="text-align:right;" |170.549 | style="text-align:right; color:green;" |'''237.609''' | style="text-align:right;" |'''20,9''' | style="text-align:right;" |8,8 | style="text-align:right; color:green;" |'''12,2''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,69''' | style="text-align:right;" |4.938.773 |- |'''1966''' | style="text-align:right;" |19.739.122 | style="text-align:right;" |'''399.802''' | style="text-align:right;" |159.570 | style="text-align:right; color:green;" |'''240.232''' | style="text-align:right;" |'''20,3''' | style="text-align:right;" |8,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''12,2''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,64''' | style="text-align:right;" |5.043.670 |- |'''1967''' | style="text-align:right;" |19.960.120 | style="text-align:right;" |'''389.640''' | style="text-align:right;" |174.060 | style="text-align:right; color:green;" |'''215.580''' | style="text-align:right;" |'''19,5''' | style="text-align:right;" |8,7 | style="text-align:right; color:green;" |'''10,8''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,55''' | style="text-align:right;" |5.176.374 |- |'''1968''' | style="text-align:right;" |20.121.246 | style="text-align:right;" |'''382.543''' | style="text-align:right;" |174.800 | style="text-align:right; color:green;" |'''207.743''' | style="text-align:right;" |'''19,0''' | style="text-align:right;" |8,7 | style="text-align:right; color:green;" |'''10,3''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,47''' | style="text-align:right;" |5.291.934 |- |'''1969''' | style="text-align:right;" |20.251.498 | style="text-align:right;" |'''382.764''' | style="text-align:right;" |188.693 | style="text-align:right; color:green;" |'''194.071''' | style="text-align:right;" |'''18,9''' | style="text-align:right;" |9,3 | style="text-align:right; color:green;" |'''9,6''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,43''' | style="text-align:right;" |5.421.866 |- |'''1970'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1970/Pdf/G19702001.pdf|title=Statistički godišnjak SFRJ, 1970}}</ref> | style="text-align:right;" |20.386.272 | style="text-align:right;" |'''363.278''' | style="text-align:right;" |181.843 | style="text-align:right; color:green;" |'''181.435''' | style="text-align:right;" |'''17,8''' | style="text-align:right;" |8,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''8,9''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,27''' | style="text-align:right;" |5.492.906 |- |'''1971''' | style="text-align:right;" |20.579.890 | style="text-align:right;" |'''375.762''' | style="text-align:right;" |179.113 | style="text-align:right; color:green;" |'''196.649''' | style="text-align:right;" |'''18,3''' | style="text-align:right;" |8,7 | style="text-align:right; color:green;" |'''9,6''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,38''' | style="text-align:right;" |5.458.432 |- |'''1972''' | style="text-align:right;" |20.797.221 | style="text-align:right;" |'''380.743''' | style="text-align:right;" |190.578 | style="text-align:right; color:green;" |'''190.165''' | style="text-align:right;" |'''18,3''' | style="text-align:right;" |9,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''9,1''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,36''' | style="text-align:right;" |5.518.843 |- |'''1973''' | style="text-align:right;" |21.008.154 | style="text-align:right;" |'''379.051''' | style="text-align:right;" |180.997 | style="text-align:right; color:green;" |'''198.054''' | style="text-align:right;" |'''18,0''' | style="text-align:right;" |8,6 | style="text-align:right; color:green;" |'''9,4''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,31''' | style="text-align:right;" |5.575.065 |- |'''1974''' | style="text-align:right;" |21.223.359 | style="text-align:right;" |'''382.947''' | style="text-align:right;" |177.691 | style="text-align:right; color:green;" |'''205.256''' | style="text-align:right;" |'''18,0''' | style="text-align:right;" |8,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''9,7''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,29''' | style="text-align:right;" |5.596.395 |- |'''1975'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1975/Pdf/G19752003.pdf|title=Statistički godišnjak SFRJ, 1975}}</ref> | style="text-align:right;" |21.441.297 | style="text-align:right;" |'''388.037''' | style="text-align:right;" |184.907 | style="text-align:right; color:green;" |'''203.130''' | style="text-align:right;" |'''18,1''' | style="text-align:right;" |8,6 | style="text-align:right; color:green;" |'''9,5''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,28''' | style="text-align:right;" |5.651.830 |- |'''1976''' | style="text-align:right;" |21.674.043 | style="text-align:right;" |'''392.364''' | style="text-align:right;" |182.965 | style="text-align:right; color:green;" |'''209.399''' | style="text-align:right;" |'''18,1''' | style="text-align:right;" |8,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''9,7''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,26''' | style="text-align:right;" |5.684.130 |- |'''1977''' | style="text-align:right;" |21.900.681 | style="text-align:right;" |'''384.637''' | style="text-align:right;" |182.803 | style="text-align:right; color:green;" |'''201.834''' | style="text-align:right;" |'''17,6''' | style="text-align:right;" |8,3 | style="text-align:right; color:green;" |'''9,2''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,19''' | style="text-align:right;" |5.706.563 |- |'''1978''' | style="text-align:right;" |22.121.687 | style="text-align:right;" |'''381.387''' | style="text-align:right;" |191.087 | style="text-align:right; color:green;" |'''190.300''' | style="text-align:right;" |'''17,2''' | style="text-align:right;" |8,6 | style="text-align:right; color:green;" |'''8,6''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,16''' | style="text-align:right;" |5.720.058 |- |'''1979''' | style="text-align:right;" |22.297.376 | style="text-align:right;" |'''378.803''' | style="text-align:right;" |190.304 | style="text-align:right; color:green;" |'''188.499''' | style="text-align:right;" |'''17,0''' | style="text-align:right;" |8,5 | style="text-align:right; color:green;" |'''8,5''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,13''' | style="text-align:right;" |5.748.224 |- |'''1980'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1980/Pdf/G19802003.pdf|title=Statistički godišnjak SFRJ, 1980}}</ref> | style="text-align:right;" |22.359.500 | style="text-align:right;" |'''382.120''' | style="text-align:right;" |197.369 | style="text-align:right; color:green;" |'''184.751''' | style="text-align:right;" |'''17,1''' | style="text-align:right;" |8,8 | style="text-align:right; color:green;" |'''8,3''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,14''' | style="text-align:right;" |5.776.387 |- |'''1981''' | style="text-align:right;" |22.499.154 | style="text-align:right;" |'''369.047''' | style="text-align:right;" |201.201 | style="text-align:right; color:green;" |'''167.846''' | style="text-align:right;" |'''16,4''' | style="text-align:right;" |8,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''7,5''' | style="text-align:right;" |'''2,09''' | style="text-align:right;" |5.706.892 |- |'''1982''' | style="text-align:right;" |22.646.153 | style="text-align:right;" |'''378.814''' | style="text-align:right;" |203.272 | style="text-align:right; color:green;" |'''175.542''' | style="text-align:right;" |'''16,7''' | style="text-align:right;" |9,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''7,8''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,14''' | style="text-align:right;" |5.686.451 |- |'''1983''' | style="text-align:right;" |22.800.697 | style="text-align:right;" |'''374.610''' | style="text-align:right;" |218.980 | style="text-align:right; color:green;" |'''155.630''' | style="text-align:right;" |'''16,4''' | style="text-align:right;" |9,6 | style="text-align:right; color:green;" |'''6,8''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,11''' | style="text-align:right;" |5.704.798 |- |'''1984''' | style="text-align:right;" |22.954.868 | style="text-align:right;" |'''377.362''' | style="text-align:right;" |214.725 | style="text-align:right; color:green;" |'''162.637''' | style="text-align:right;" |'''16,4''' | style="text-align:right;" |9,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''7,1''' | style="text-align:right; color:blue;" |'''2,11''' | style="text-align:right;" |5.729.944 |- |'''1985'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1985/Pdf/G19852003.pdf|title=Statistički godišnjak SFRJ, 1985}}</ref> | style="text-align:right;" |23.121.383 | style="text-align:right;" |'''366.629''' | style="text-align:right;" |212.883 | style="text-align:right; color:green;" |'''153.746''' | style="text-align:right;" |'''15,9''' | style="text-align:right;" |9,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''6,6''' | style="text-align:right;" |'''2,05''' | style="text-align:right;" |5.764.187 |- |'''1986''' | style="text-align:right;" |23.259.342 | style="text-align:right;" |'''359.626''' | style="text-align:right;" |213.149 | style="text-align:right; color:green;" |'''146.477''' | style="text-align:right;" |'''15,5''' | style="text-align:right;" |9,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''6,3''' | style="text-align:right;" |'''2,00''' | style="text-align:right;" |5.830.545 |- |'''1987''' | style="text-align:right;" |23.393.494 | style="text-align:right;" |'''359.338''' | style="text-align:right;" |214.666 | style="text-align:right; color:green;" |'''144.672''' | style="text-align:right;" |'''15,4''' | style="text-align:right;" |9,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''6,2''' | style="text-align:right;" |'''2,00''' | style="text-align:right;" |5.820.653 |- |'''1988''' | style="text-align:right;" |23.526.195 | style="text-align:right;" |'''356.268''' | style="text-align:right;" |213.466 | style="text-align:right; color:green;" |'''142.802''' | style="text-align:right;" |'''15,1''' | style="text-align:right;" |9,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''6,1''' | style="text-align:right;" |'''1,98''' | style="text-align:right;" |5.838.991 |- |'''1989''' | style="text-align:right;" |23.594.157 | style="text-align:right;" |'''336.394''' | style="text-align:right;" |215.483 | style="text-align:right; color:green;" |'''120.911''' | style="text-align:right;" |'''14,3''' | style="text-align:right;" |9,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''5,1''' | style="text-align:right;" |'''1,88''' | style="text-align:right;" |5.895.545 |- |'''1990'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1990/Pdf/G19902003.pdf|title=Statistički godišnjak SFRJ, 1990}}</ref><ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1992/pdf/G19924001.pdf|title=Demografska statistika 1990, Jugoslavija}}</ref> | style="text-align:right;" |23.657.623 | style="text-align:right;" |'''335.152''' | style="text-align:right;" |212.148 | style="text-align:right; color:green;" |'''123.004''' | style="text-align:right;" |'''14,2''' | style="text-align:right;" |9,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''5,2''' | style="text-align:right;" |'''1,87''' | style="text-align:right;" |5.922.912 |- |'''1991'''<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G1991/Pdf/G19912003.pdf|title=Statistički godišnjak SFRJ, 1991}}</ref> | style="text-align:right;" |23.532.279 | style="text-align:right;" |'''325.922''' | style="text-align:right;" |221.929 | style="text-align:right; color:green;" |'''103.993''' | style="text-align:right;" |'''13,8''' | style="text-align:right;" |9,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''4,4''' | style="text-align:right;" |'''1,94''' | style="text-align:right;" |5.669.046 |- ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Živorođeni ! style="width:60pt;" |Umrli ! style="width:60pt;" |Prirodna promjena ! style="width:60pt;" |Stopa nataliteta ! style="width:60pt;" |Stopa mortaliteta ! style="width:60pt;" |Prirodni priraštaj ! style="width:60pt;" |Stopa ukupnog fertiliteta ! style="width:60pt;" |Žensko fertilno stanovništvo (15-49 godina) |- |} === Brakovi i razvodi u SFRJ od 1947. do 1991. === {| class="wikitable sortable " ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Broj sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Broj razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda na 1000 sklopljenih brakova |- |'''1947''' | style="text-align:right;" |15.679.000 | style="text-align:right;" |'''205.835''' | style="text-align:right;" |'''20.915''' | style="text-align:right;" |13,1 | style="text-align:right;" |1,3 | style="text-align:right;" |'''101,6''' |- |'''1948''' | style="text-align:right;" |15.901.032 | style="text-align:right;" |'''203.822''' | style="text-align:right;" |'''24.586''' | style="text-align:right;" |12,8 | style="text-align:right;" |1,5 | style="text-align:right;" |'''120,6''' |- |'''1949''' | style="text-align:right;" |16.133.000 | style="text-align:right;" |'''184.078''' | style="text-align:right;" |'''16.985''' | style="text-align:right;" |11,4 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''92,3''' |- |'''1950''' | style="text-align:right;" |16.339.860 | style="text-align:right;" |'''185.965''' | style="text-align:right;" |'''17.879''' | style="text-align:right;" |11,4 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''96,1''' |- |'''1951''' | style="text-align:right;" |16.578.223 | style="text-align:right;" |'''170.133''' | style="text-align:right;" |'''15.538''' | style="text-align:right;" |10,3 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''91,3''' |- |'''1952''' | style="text-align:right;" |16.793.498 | style="text-align:right;" |'''176.055''' | style="text-align:right;" |'''12.359''' | style="text-align:right;" |10,5 | style="text-align:right;" |0,7 | style="text-align:right;" |'''70,2''' |- |'''1953''' | style="text-align:right;" |17.048.601 | style="text-align:right;" |'''167.940''' | style="text-align:right;" |'''16.020''' | style="text-align:right;" |9,9 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''95,4''' |- |'''1954''' | style="text-align:right;" |17.284.632 | style="text-align:right;" |'''171.547''' | style="text-align:right;" |'''16.053''' | style="text-align:right;" |9,9 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''93,6''' |- |'''1955''' | style="text-align:right;" |17.522.438 | style="text-align:right;" |'''162.711''' | style="text-align:right;" |'''19.389''' | style="text-align:right;" |9,3 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''119,2''' |- |'''1956''' | style="text-align:right;" |17.690.580 | style="text-align:right;" |'''156.379''' | style="text-align:right;" |'''19.336''' | style="text-align:right;" |8,8 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''123,6''' |- |'''1957''' | style="text-align:right;" |17.865.515 | style="text-align:right;" |'''154.970''' | style="text-align:right;" |'''20.421''' | style="text-align:right;" |8,7 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''131,8''' |- |'''1958''' | style="text-align:right;" |18.034.999 | style="text-align:right;" |'''170.242''' | style="text-align:right;" |'''21.856''' | style="text-align:right;" |9,4 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''128,4''' |- |'''1959''' | style="text-align:right;" |18.226.203 | style="text-align:right;" |'''163.572''' | style="text-align:right;" |'''21.483''' | style="text-align:right;" |9,0 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''131,3''' |- |'''1960''' | style="text-align:right;" |18.402.257 | style="text-align:right;" |'''168.120''' | style="text-align:right;" |'''22.085''' | style="text-align:right;" |9,1 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''131,4''' |- |'''1961''' | style="text-align:right;" |18.592.567 | style="text-align:right;" |'''168.510''' | style="text-align:right;" |'''21.532''' | style="text-align:right;" |9,1 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''127,8''' |- |'''1962''' | style="text-align:right;" |18.815.935 | style="text-align:right;" |'''162.672''' | style="text-align:right;" |'''21.198''' | style="text-align:right;" |8,6 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''130,3''' |- |'''1963''' | style="text-align:right;" |19.036.409 | style="text-align:right;" |'''157.909''' | style="text-align:right;" |'''21.328''' | style="text-align:right;" |8,3 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''135,1''' |- |'''1964''' | style="text-align:right;" |19.260.364 | style="text-align:right;" |'''166.998''' | style="text-align:right;" |'''21.405''' | style="text-align:right;" |8,7 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''128,2''' |- |'''1965''' | style="text-align:right;" |19.489.605 | style="text-align:right;" |'''174.301''' | style="text-align:right;" |'''21.649''' | style="text-align:right;" |8,9 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''124,2''' |- |'''1966''' | style="text-align:right;" |19.739.122 | style="text-align:right;" |'''168.789''' | style="text-align:right;" |'''23.042''' | style="text-align:right;" |8,6 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''136,5''' |- |'''1967''' | style="text-align:right;" |19.960.120 | style="text-align:right;" |'''169.282''' | style="text-align:right;" |'''20.840''' | style="text-align:right;" |8,5 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''123,1''' |- |'''1968''' | style="text-align:right;" |20.121.246 | style="text-align:right;" |'''170.470''' | style="text-align:right;" |'''20.984''' | style="text-align:right;" |8,5 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''123,1''' |- |'''1969''' | style="text-align:right;" |20.251.498 | style="text-align:right;" |'''174.507''' | style="text-align:right;" |'''20.178''' | style="text-align:right;" |8,6 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''115,6''' |- |'''1970''' | style="text-align:right;" |20.386.272 | style="text-align:right;" |'''182.704''' | style="text-align:right;" |'''20.473''' | style="text-align:right;" |9,0 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''112,1''' |- |'''1971''' | style="text-align:right;" |20.579.890 | style="text-align:right;" |'''183.916''' | style="text-align:right;" |'''21.347''' | style="text-align:right;" |8,9 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''116,1''' |- |'''1972''' | style="text-align:right;" |20.797.221 | style="text-align:right;" |'''186.156''' | style="text-align:right;" |'''22.040''' | style="text-align:right;" |9,0 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''118,4''' |- |'''1973''' | style="text-align:right;" |21.008.154 | style="text-align:right;" |'''183.665''' | style="text-align:right;" |'''23.221''' | style="text-align:right;" |8,7 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''126,4''' |- |'''1974''' | style="text-align:right;" |21.223.359 | style="text-align:right;" |'''181.192''' | style="text-align:right;" |'''24.802''' | style="text-align:right;" |8,5 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''136,9''' |- |'''1975''' | style="text-align:right;" |21.441.297 | style="text-align:right;" |'''180.046''' | style="text-align:right;" |'''25.137''' | style="text-align:right;" |8,4 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''139,6''' |- |'''1976''' | style="text-align:right;" |21.674.043 | style="text-align:right;" |'''174.918''' | style="text-align:right;" |'''24.431''' | style="text-align:right;" |8,1 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''139,7''' |- |'''1977''' | style="text-align:right;" |21.900.681 | style="text-align:right;" |'''178.783''' | style="text-align:right;" |'''22.990''' | style="text-align:right;" |8,2 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''128,6''' |- |'''1978''' | style="text-align:right;" |22.121.687 | style="text-align:right;" |'''178.819''' | style="text-align:right;" |'''24.180''' | style="text-align:right;" |8,1 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''135,2''' |- |'''1979''' | style="text-align:right;" |22.297.376 | style="text-align:right;" |'''176.310''' | style="text-align:right;" |'''21.952''' | style="text-align:right;" |7,9 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''124,5''' |- |'''1980''' | style="text-align:right;" |22.359.500 | style="text-align:right;" |'''171.439''' | style="text-align:right;" |'''22.583''' | style="text-align:right;" |7,7 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''131,7''' |- |'''1981''' | style="text-align:right;" |22.499.154 | style="text-align:right;" |'''173.036''' | style="text-align:right;" |'''22.557''' | style="text-align:right;" |7,7 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''130,4''' |- |'''1982''' | style="text-align:right;" |22.646.153 | style="text-align:right;" |'''172.359''' | style="text-align:right;" |'''22.715''' | style="text-align:right;" |7,6 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''131,8''' |- |'''1983''' | style="text-align:right;" |22.800.697 | style="text-align:right;" |'''171.906''' | style="text-align:right;" |'''22.127''' | style="text-align:right;" |7,5 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''128,7''' |- |'''1984''' | style="text-align:right;" |22.954.868 | style="text-align:right;" |'''167.789''' | style="text-align:right;" |'''22.260''' | style="text-align:right;" |7,3 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''132,7''' |- |'''1985''' | style="text-align:right;" |23.121.383 | style="text-align:right;" |'''163.022''' | style="text-align:right;" |'''23.952''' | style="text-align:right;" |7,1 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''146,9''' |- |'''1986''' | style="text-align:right;" |23.259.342 | style="text-align:right;" |'''160.277''' | style="text-align:right;" |'''22.557''' | style="text-align:right;" |6,9 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''140,7''' |- |'''1987''' | style="text-align:right;" |23.393.494 | style="text-align:right;" |'''163.469''' | style="text-align:right;" |'''22.907''' | style="text-align:right;" |7,0 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''140,1''' |- |'''1988''' | style="text-align:right;" |23.526.195 | style="text-align:right;" |'''160.419''' | style="text-align:right;" |'''23.127''' | style="text-align:right;" |6,8 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''144,2''' |- |'''1989''' | style="text-align:right;" |23.594.157 | style="text-align:right;" |'''158.544''' | style="text-align:right;" |'''22.761''' | style="text-align:right;" |6,7 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''143,6''' |- |'''1990''' | style="text-align:right;" |23.657.623 | style="text-align:right;" |'''146.975''' | style="text-align:right;" |'''20.551''' | style="text-align:right;" |6,2 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''139,8''' |- |'''1991''' | style="text-align:right;" |23.532.279 | style="text-align:right;" |'''134.826''' | style="text-align:right;" |'''17.551''' | style="text-align:right;" |5,7 | style="text-align:right;" |0,7 | style="text-align:right;" |'''130,2''' |- ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Broj sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Broj razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda na 1000 sklopljenih brakova |} == Promjene == [[Datoteka:Yugoslavia demography.png|thumb|desno|320px|Tablica demografskih promjena Jugoslavije od 1961.]] Stanovništvo Jugoslavije jako se neravnomjerno mijenjalo a bilo je i složene narodne strukture bez ijednog većinskog naroda (Srbi su bili najbrojniji narod, ali bez apsolutne većine. Najveći udio u Jugoslaviji su imali 1961., kada ih je bilo 42,1 %). Najviše se promijenio udio [[Albanci|Albanaca]], čiji se broj skoro utrostručio za samo 43 godine, tako da ih je 1948. bilo samo 750.431, da bi ih [[1991]]. bilo više od 2,17 milijuna. Albanci su 1991. bojkotirali popis stanovništva na Kosovu, tako da je njihov točan broj na području bivše Jugoslavije sporan, no postoje procjene da ih je tada u cijeloj Srbiji bilo 1.674.353.Skladno s time, pokrajina u kojoj je bilo najviše albanaca, [[Kosovo]], je imalo najveći natalitet populacije u cijeloj Europi, preko 20 promila, ali je i ono doživjelo velik pad stope plodnosti u 21. stoljeću. Jugoslavensko stanovništvo polagano je starjelo: prosječna starost stanovnika je bila je samo 24 godine 1950-ih{{Sfn|Iwańska|1955|loc=str. 39}} da bi 1980-ih bila deset godina više. Najmanje povećanje stanovnika po republikama u te 43 godine zabilježen je u Sloveniji i Hrvatskoj, koji je iznosio samo 4, odnosno 3 % u razdoblju od 1981. do 1991. godine. U te 43 godine njihov broj stanovnika povećao se za 26 % (Hrvatska), odnosno 35 % (Slovenija), a u Kosovu za čak 166 %. Od 1921., kada je imala 12 milijuna, do 1991., kada je imala 23 milijuna stanovnika, broj žitelja Jugoslavije se udvostručio. [[1981]]. najveći gradovi su bili [[Beograd]] (1.087.915 stanovnika), [[Zagreb]] (648.586 stanovnika), [[Skoplje|Skopje]] (408.143 stanovnika), [[Sarajevo]] (319.017 stanovnika) i [[Ljubljana]] (224.817 stanovnika).<ref>[[#Feldbauer|Feldbauer 1988.]], str. 124, 125, 126</ref> Broj stambenih jedinica i/ili kuća povećao se sa 2,4 milijuna 1921. na 6,1 milijuna 1981. godine.{{Sfn|Allcock|2000|loc=str. 355}} Od 22,4 milijuna stanovnika, [[Srpskohrvatski jezik]] je govorilo 16.342.885 stanovnika ili 72.9 % stanovništva, [[Slovenski jezik|Slovenski]] 1.761.393 stanovnika ili 7,9 %, Albanski 1.756.663 stanovnika ili 7,8 %, Makedonski 1.373.956 stanovnika ili 6,1 % a ostalih 5,3 % je govorilo drugm jezicima.<ref name="ReferenceB"/> Nepismenih je [[1953]]. bilo 25,4 %, [[1971]]. 15,1 % da bi [[1981]]. taj udio smanjen na 9,5 %. Najveći udio nepismenih 1981. imali su [[Kosovo]] sa 17,6 % i Bosna sa 14,5 % stanovništva.<ref name="Feldbauer118"/> === Nakon raspada SFRJ === Iako su neki demografski analitičari početkom [[1980-ih]] procjenjivali da će stanovništvo Jugoslavije do [[2000]]. narasti do 25,65 milijuna stanovnika,<ref name="ReferenceA"/> počevši od 1990-ih i prelaska država u neovisnost i kapitalistički sustav, primjećen je trend smanjivanja nataliteta kod većine naroda, tako da je, primjerice, broj Srba čak i smanjen 2002. na području uže Srbije (1991. ih je bilo 5.108.683, a [[2002]]. samo još 4.891.031). Nakon [[raspad SFRJ|raspada SFRJ]] i [[Ratovi u bivšoj Jugoslaviji|ratova]], broj stanovnika na području bivše Jugoslavije se smanjio, što zbog velikog broja mrtvih, što zbog emigracije u druge zemlje. Borislav Radović procjenjuje da su ratovi prouzročili 3.725.300 izbjeglica ili raseljenih, od kojih je jedan dio trajno napustio područje bivše Jugoslavije i otišao živjeti u inozemstvo.Tako se procjenjuje da se na teritoriju te bivše države 2002. nalazilo samo oko 22,3 do 23 milijuna stanovnika, što je smanjenje za 2 do 6 % (u usporedbi sa 23,5 milijuna prije 10 godina): Srbija (bez Kosova) je brojala 7.498.001 stanovnika,Hrvatska 4.437.460,<ref>{{cite web |url=http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H01_01_01/H01_01_01.html |title=Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2001. |publisher=Državni zavod za statistiku RH |access-date=2009-02-06 |archive-date=2009-02-01 |archive-url=https://web.archive.org/web/20090201120521/http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/H01_01_01/H01_01_01.html }}</ref> Slovenija 1.964.036,{{Sfn|Magone|2010|loc=str. 134}} Sjeverna Makedonija 2.022.547,<ref>{{cite web|url=http://www.stat.gov.mk/OblastOpsto_en.aspx?id=2|title=Population|publisher=Statistički ured Republike Sjeverne Makedonije|accessdate=22. kolovoza 2013}}</ref> Crna Gora 620.145{{Sfn|Ujedinjeni narodi|2010|loc=str. 10}} dok popis za BiH i Kosovo nije obavljen. Procjene o broju stanovnika BiH 2001. su različite. Prema siteu GeoHive, [[Federacija Bosne i Hercegovine]] je 2001. imala 2.312.397 stanovnika, distrikt [[Brčko]] 43.516 a [[Republika Srpska]] 1.447.477, što je sveukupno 3.803.390 žitelja. ''Nationsencyclopedia'' procjenuje, uz opasku da se može raditi o značajnoj pogrešci, da je cijela BiH u [[jul|srpnju]] 2001. imala 3.922.205 stanovnika<ref>{{cite web|url=http://www.nationsencyclopedia.com/economies/Europe/Bosnia-and-Herzegovina.html|title=BOSNIA AND HERZEGOVINA - Country overview|publisher=Nationsencyclopedia|accessdate=1. lipnja 2011|author=Valentin Hadjiyski}}</ref> ''[[The World Factbook]]'' je također procjenila da je BiH imala tada 3.922.205 stanovnika.{{Sfn|Powell|2009|loc=str. 32}} S druge strane, [[Svjetska banka]] i Međunarodna Energetska Agencija procjenile da je BiH 2001. imala oko 4,06 milijuna stanovnika, zasnovano na analizi podataka o potrošnji energije te države.<ref>{{cite web|url=http://iaea.org/inisnkm/nkm/aws/eedrb/data/BA-gp.html|title=Energy and Environment Data Reference Bank (EEDRB): Bosnia and Herzegovina|publisher=Međunarodna atomska energetska agencija|year=2007|archiveurl=https://web.archive.org/web/20100116033053/http://iaea.org/inisnkm/nkm/aws/eedrb/data/BA-gp.html|archivedate=2010-01-16|access-date=2013-08-22|deadurl=yes}}</ref> [[BBC]] procjenjuje da je Kosovo 2001. imalo oko 2 milijuna stanovnika.<ref>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/4385768.stm|title=Muslims in Europe: Country guide|date=23. prosinca 2005|author=BBC News|publisher=bbc.co.uk|accessdate=1. lipnja 2011}}</ref> S druge strane, [[Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju]] daje procjenu da je tada Kosovo imalo do 2,4 milijuna žitelja. Ako bi se uzele najniže procjene o stanovništvu BiH i Kosovu - 3,8 milijuna i 2 milijuna stanovnika - na području bivše Jugoslavije se 2001. nalazilo oko 22.345.000 stanovnika. Ako bi se uzele najviše procjene - 4,06 milijuna i 2,4 milijuna - ukupan broj stanovnika je bio oko 23.000.000. Ekonomsko stanje država uglavnom se pogoršalo. Hrvatska je u socijalizmu SFRJ bila zemlja visoke zaposlenosti i niske nezaposlenosti, dok je – otkako je prešla na liberalni kapitalizam – postala zemljom niske zaposlenosti i visoke nezaposlenosti. 1952. zaposlenih je bilo oko 500.000 osoba, a nezaposlenih samo 14.000. 1971. godine nezaposlenih je u Hrvatskoj bilo 40.000, (iako su mnogi posao nalazili i na "privremenom radu" u inozemstvu), a 1990., samo 160.000 osoba. 2011., samostalna Hrvatska imala je oko 300.000 nezaposlenih.<ref>{{cite web|url=http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Hrvatska-u-Jugoslaviji-ostvarivala-bolje-gospodarske-rezultate-nego-danas|publisher=Novi list|title=Hrvatska u Jugoslaviji ostvarivala bolje gospodarske rezultate nego danas|author=Ivo Jakovljević|date=17. rujna 2011|accessdate=24. kolovoza 2013|archivedate=2013-06-01|archiveurl=https://web.archive.org/web/20130601221711/http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Hrvatska-u-Jugoslaviji-ostvarivala-bolje-gospodarske-rezultate-nego-danas|deadurl=yes}}</ref> Zbog loše ekonomske situacije, na prostorima bivše Jugoslavije zabilježen je sve veći broj odlaska stanovništva na rad u inozemstvo, što je dodatno pogoršalo demografsku sliku republika. ==== Vitalna statistika od raspada SFRJ ==== <ref>{{cite web|url=https://ec.europa.eu/eurostat/data/database|title=Eurostat/Database/Population and social conditions/Demography and migration(demo)}}</ref><ref>{{cite web|url=http://bhas.gov.ba/?lang=bs|title=Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine - novi sajt}}</ref><ref>{{cite web|url=http://www.bhas.ba/index.php?lang=ba|title=Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine - stari sajt|access-date=2020-05-17|archivedate=2020-05-11|archiveurl=https://web.archive.org/web/20200511094351/https://bhas.ba/index.php?lang=ba|deadurl=yes}}</ref><ref>{{cite web|url=http://fzs.ba/|title=Federalni zavod za statistiku}}</ref><ref>{{cite web|url=https://www.rzs.rs.ba/|title=Zavod za statistiku Republike Srpske}}</ref><ref>{{cite web|url=https://www.dzs.hr/default.htm|title=Državni zavod za statistiku - Republika Hrvatska|access-date=2020-05-17|archive-date=2020-05-09|archive-url=https://web.archive.org/web/20200509135010/https://www.dzs.hr/default.htm}}</ref><ref>{{cite web|url=https://ask.rks-gov.net/sr/agencija-za-statistiku-kosova|title=Agencija za statistiku Kosova|access-date=2020-05-17|archive-date=2020-06-01|archive-url=https://web.archive.org/web/20200601100638/https://ask.rks-gov.net/sr/agencija-za-statistiku-kosova|dead-url=yes}}</ref><ref>{{cite web|url=https://www.monstat.org/cg/index.php|title=Zavod za statistiku Crne Gore - MONSTAT}}</ref><ref>{{cite web|url=http://www.stat.gov.mk/Default_en.aspx|title=State Statistical Office of the Republic of North Macedonia}}</ref><ref>{{cite web|url=https://www.stat.gov.rs/sr-Latn/|title=Zavod za statistiku Republike Srbije}}</ref><ref>{{cite web|url=https://www.stat.si/StatWeb/en|title=Statistical Office of the Republic of Slovenia (SURS)|access-date=2020-05-17|archive-date=2019-06-29|archive-url=https://web.archive.org/web/20190629175729/https://www.stat.si/StatWeb/en}}</ref> {| class="wikitable sortable" ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Živorođeni ! style="width:60pt;" |Umrli ! style="width:60pt;" |Prirodna promjena ! style="width:60pt;" |Stopa nataliteta ! style="width:60pt;" |Stopa mortaliteta ! style="width:60pt;" |Prirodni priraštaj ! style="width:60pt;" |Stopa ukupnog fertiliteta ! style="width:60pt;" |Žensko fertilno stanovništvo (15-49 godina) |- |'''1992¹⁾''' | style="text-align:right;" |19.093.910 | style="text-align:right;" |'''241.009''' | style="text-align:right;" |193.027 | style="text-align:right; color:green;" |'''47.982''' | style="text-align:right;" |'''12,6''' | style="text-align:right;" |10,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''2,5''' | style="text-align:right;" |'''1,81''' | style="text-align:right;" |4.587.453 |- |'''1993¹⁾''' | style="text-align:right;" |19.028.602 | style="text-align:right;" |'''241.687''' | style="text-align:right;" |193.845 | style="text-align:right; color:green;" |'''47.842''' | style="text-align:right;" |'''12,7''' | style="text-align:right;" |10,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''2,5''' | style="text-align:right;" |'''1,82''' | style="text-align:right;" |4.599.657 |- |'''1994¹⁾''' | style="text-align:right;" |18.967.461 | style="text-align:right;" |'''239.163''' | style="text-align:right;" |189.950 | style="text-align:right; color:green;" |'''49.213''' | style="text-align:right;" |'''12,6''' | style="text-align:right;" |10,0 | style="text-align:right; color:green;" |'''2,6''' | style="text-align:right;" |'''1,80''' | style="text-align:right;" |4.614.649 |- |'''1995¹⁾''' | style="text-align:right;" |18.906.042 | style="text-align:right;" |'''241.820''' | style="text-align:right;" |193.377 | style="text-align:right; color:green;" |'''48.443''' | style="text-align:right;" |'''12,8''' | style="text-align:right;" |10,2 | style="text-align:right; color:green;" |'''2,6''' | style="text-align:right;" |'''1,82''' | style="text-align:right;" |4.644.106 |- |'''1996''' | style="text-align:right;" |22.418.439 | style="text-align:right;" |'''288.279''' | style="text-align:right;" |222.215 | style="text-align:right; color:green;" |'''66.064''' | style="text-align:right;" |'''12,9''' | style="text-align:right;" |9,9 | style="text-align:right; color:green;" |'''2,9''' | style="text-align:right;" |'''1,84''' | style="text-align:right;" |5.529.314 |- |'''1997''' | style="text-align:right;" |22.386.266 | style="text-align:right;" |'''282.599''' | style="text-align:right;" |227.208 | style="text-align:right; color:green;" |'''55.391''' | style="text-align:right;" |'''12,6''' | style="text-align:right;" |10,1 | style="text-align:right; color:green;" |'''2,5''' | style="text-align:right;" |'''1,80''' | style="text-align:right;" |5.535.115 |- |'''1998''' | style="text-align:right;" |22.254.224 | style="text-align:right;" |'''266.468''' | style="text-align:right;" |229.710 | style="text-align:right; color:green;" |'''36.758''' | style="text-align:right;" |'''12,0''' | style="text-align:right;" |10,3 | style="text-align:right; color:green;" |'''1,7''' | style="text-align:right;" |'''1,71''' | style="text-align:right;" |5.514.073 |- |'''1999''' | style="text-align:right;" |22.131.334 | style="text-align:right;" |'''253.555''' | style="text-align:right;" |230.670 | style="text-align:right; color:green;" |'''22.885''' | style="text-align:right;" |'''11,5''' | style="text-align:right;" |10,4 | style="text-align:right; color:green;" |'''1,0''' | style="text-align:right;" |'''1,63''' | style="text-align:right;" |5.491.127 |- |'''2000''' | style="text-align:right;" |22.012.836 | style="text-align:right;" |'''252.432''' | style="text-align:right;" |233.138 | style="text-align:right; color:green;" |'''19.294''' | style="text-align:right;" |'''11,5''' | style="text-align:right;" |10,6 | style="text-align:right; color:green;" |'''0,9''' | style="text-align:right;" |'''1,64''' | style="text-align:right;" |5.464.536 |- |'''2001''' | style="text-align:right;" |21.905.623 | style="text-align:right;" |'''247.883''' | style="text-align:right;" |226.415 | style="text-align:right; color:green;" |'''21.468''' | style="text-align:right;" |'''11,3''' | style="text-align:right;" |10,3 | style="text-align:right; color:green;" |'''1,0''' | style="text-align:right;" |'''1,61''' | style="text-align:right;" |5.438.762 |- |'''2002''' | style="text-align:right;" |21.832.507 | style="text-align:right;" |'''244.577''' | style="text-align:right;" |232.015 | style="text-align:right; color:green;" |'''12.562''' | style="text-align:right;" |'''11,2''' | style="text-align:right;" |10,6 | style="text-align:right; color:green;" |'''0,6''' | style="text-align:right;" |'''1,60''' | style="text-align:right;" |5.415.880 |- |'''2003''' | style="text-align:right;" |21.760.178 | style="text-align:right;" |'''238.054''' | style="text-align:right;" |238.117 | style="text-align:right; color:red;" |'''-63''' | style="text-align:right;" |'''10,9''' | style="text-align:right;" |10,9 | style="text-align:right; color:red;" |'''0,0''' | style="text-align:right;" |'''1,56''' | style="text-align:right;" |5.378.295 |- |'''2004''' | style="text-align:right;" |21.686.268 | style="text-align:right;" |'''236.589''' | style="text-align:right;" |234.872 | style="text-align:right; color:green;" |'''1.717''' | style="text-align:right;" |'''10,9''' | style="text-align:right;" |10,8 | style="text-align:right; color:green;" |'''0,1''' | style="text-align:right;" |'''1,55''' | style="text-align:right;" |5.341.344 |- |'''2005''' | style="text-align:right;" |21.651.961 | style="text-align:right;" |'''233.114''' | style="text-align:right;" |242.763 | style="text-align:right; color:red;" |'''-9.649''' | style="text-align:right;" |'''10,8''' | style="text-align:right;" |11,2 | style="text-align:right; color:red;" |'''-0,4''' | style="text-align:right;" |'''1,53''' | style="text-align:right;" |5.300.025 |- |'''2006''' | style="text-align:right;" |21.607.654 | style="text-align:right;" |'''228.716''' | style="text-align:right;" |236.171 | style="text-align:right; color:red;" |'''-7.455''' | style="text-align:right;" |'''10,6''' | style="text-align:right;" |10,9 | style="text-align:right; color:red;" |'''-0,3''' | style="text-align:right;" |'''1,51''' | style="text-align:right;" |5.266.493 |- |'''2007''' | style="text-align:right;" |21.602.063 | style="text-align:right;" |'''226.270''' | style="text-align:right;" |240.402 | style="text-align:right; color:red;" |'''-14.132''' | style="text-align:right;" |'''10,5''' | style="text-align:right;" |11,1 | style="text-align:right; color:red;" |'''-0,7''' | style="text-align:right;" |'''1,50''' | style="text-align:right;" |5.233.557 |- |'''2008''' | style="text-align:right;" |21.587.543 | style="text-align:right;" |'''234.278''' | style="text-align:right;" |238.583 | style="text-align:right; color:red;" |'''-4.305''' | style="text-align:right;" |'''10,9''' | style="text-align:right;" |11,1 | style="text-align:right; color:red;" |'''-0,2''' | style="text-align:right;" |'''1,56''' | style="text-align:right;" |5.201.891 |- |'''2009''' | style="text-align:right;" |21.590.089 | style="text-align:right;" |'''237.747''' | style="text-align:right;" |241.825 | style="text-align:right; color:red;" |'''-4.078''' | style="text-align:right;" |'''11,0''' | style="text-align:right;" |11,2 | style="text-align:right; color:red;" |'''-0,2''' | style="text-align:right;" |'''1,59''' | style="text-align:right;" |5.169.753 |- |'''2010''' | style="text-align:right;" |21.574.677 | style="text-align:right;" |'''232.918''' | style="text-align:right;" |240.801 | style="text-align:right; color:red;" |'''-7.883''' | style="text-align:right;" |'''10,8''' | style="text-align:right;" |11,2 | style="text-align:right; color:red;" |'''-0,4''' | style="text-align:right;" |'''1,57''' | style="text-align:right;" |5.136.236 |- |'''2011''' | style="text-align:right;" |21.518.638 | style="text-align:right;" |'''218.047''' | style="text-align:right;" |239.896 | style="text-align:right; color:red;" |'''-21.849''' | style="text-align:right;" |'''10,1''' | style="text-align:right;" |11,1 | style="text-align:right; color:red;" |'''-1,0''' | style="text-align:right;" |'''1,49''' | style="text-align:right;" |5.066.856 |- |'''2012''' | style="text-align:right;" |21.493.322 | style="text-align:right;" |'''222.150''' | style="text-align:right;" |242.318 | style="text-align:right; color:red;" |'''-20.168''' | style="text-align:right;" |'''10,3''' | style="text-align:right;" |11,3 | style="text-align:right; color:red;" |'''-0,9''' | style="text-align:right;" |'''1,53''' | style="text-align:right;" |5.035.415 |- |'''2013''' | style="text-align:right;" |21.458.433 | style="text-align:right;" |'''217.095''' | style="text-align:right;" |237.659 | style="text-align:right; color:red;" |'''-20.564''' | style="text-align:right;" |'''10,1''' | style="text-align:right;" |11,1 | style="text-align:right; color:red;" |'''-1,0''' | style="text-align:right;" |'''1,50''' | style="text-align:right;" |4.996.561 |- |'''2014''' | style="text-align:right;" |21.400.256 | style="text-align:right;" |'''214.380''' | style="text-align:right;" |240.030 | style="text-align:right; color:red;" |'''-25.650''' | style="text-align:right;" |'''10,0''' | style="text-align:right;" |11,2 | style="text-align:right; color:red;" |'''-1,2''' | style="text-align:right;" |'''1,50''' | style="text-align:right;" |4.955.821 |- |'''2015''' | style="text-align:right;" |21.299.117 | style="text-align:right;" |'''208.503''' | style="text-align:right;" |250.585 | style="text-align:right; color:red;" |'''-42.082''' | style="text-align:right;" |'''9,8''' | style="text-align:right;" |11,8 | style="text-align:right; color:red;" |'''-2,0''' | style="text-align:right;" |'''1,47''' | style="text-align:right;" |4.900.318 |- |'''2016''' | style="text-align:right;" |21.216.274 | style="text-align:right;" |'''206.588''' | style="text-align:right;" |243.510 | style="text-align:right; color:red;" |'''-36.922''' | style="text-align:right;" |'''9,7''' | style="text-align:right;" |11,5 | style="text-align:right; color:red;" |'''-1,7''' | style="text-align:right;" |'''1,48''' | style="text-align:right;" |4.854.833 |- |'''2017''' | style="text-align:right;" |21.136.897 | style="text-align:right;" |'''204.340''' | style="text-align:right;" |250.723 | style="text-align:right; color:red;" |'''-46.383''' | style="text-align:right;" |'''9,7''' | style="text-align:right;" |11,9 | style="text-align:right; color:red;" |'''-2,2''' | style="text-align:right;" |'''1,48''' | style="text-align:right;" |4.807.719 |- |'''2018 ''' | style="text-align:right;" |21.063.396 | style="text-align:right;" |'''201.191''' | style="text-align:right;" |247.312 | style="text-align:right; color:red;" |'''-46.121''' | style="text-align:right;" |'''9,6''' | style="text-align:right;" |11,7 | style="text-align:right; color:red;" |'''-2,2''' | style="text-align:right;" |'''1,48''' | style="text-align:right;" |4.760.976 |- |'''2019''' | style="text-align:right;" |'''21.003.163''' | style="text-align:right;" |'''196.920''' | style="text-align:right;" |'''248.548''' | style="text-align:right; color:red;" |'''-51.628''' | style="text-align:right;" |'''9,4''' | style="text-align:right;" |'''11,8''' | style="text-align:right; color:red;" |'''-2,5''' | style="text-align:right; color:red;" |'''1,47''' | style="text-align:right;" |'''4.710.257''' |- ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Živorođeni ! style="width:60pt;" |Umrli ! style="width:60pt;" |Prirodna promjena ! style="width:60pt;" |Stopa nataliteta ! style="width:60pt;" |Stopa mortaliteta ! style="width:60pt;" |Prirodni priraštaj ! style="width:60pt;" |Stopa ukupnog fertiliteta ! style="width:60pt;" |Žensko fertilno stanovništvo (15-49 godina) |- | colspan="10" |^{'''1) Statistika od 1992. do 1995. godine ne uključuje podatke za Bosnu i Hercegovinu.'''} |- |} ==== Brakovi i razvodi od raspada SFRJ ==== {| class="wikitable sortable " ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Broj sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Broj razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda na 1000 sklopljenih brakova |- |'''1992¹⁾''' | style="text-align:right;" |19.093.910 | style="text-align:right;" |'''110.205''' | style="text-align:right;" |'''13.356''' | style="text-align:right;" |5,8 | style="text-align:right;" |0,7 | style="text-align:right;" |'''121,2''' |- |'''1993¹⁾''' | style="text-align:right;" |19.028.602 | style="text-align:right;" |'''109.168''' | style="text-align:right;" |'''14.659''' | style="text-align:right;" |5,7 | style="text-align:right;" |0,8 | style="text-align:right;" |'''134,3''' |- |'''1994¹⁾''' | style="text-align:right;" |18.967.461 | style="text-align:right;" |'''107.819''' | style="text-align:right;" |'''14.170''' | style="text-align:right;" |5,7 | style="text-align:right;" |0,7 | style="text-align:right;" |'''131,4''' |- |'''1995¹⁾''' | style="text-align:right;" |18.906.042 | style="text-align:right;" |'''108.778''' | style="text-align:right;" |'''14.493''' | style="text-align:right;" |5,8 | style="text-align:right;" |0,8 | style="text-align:right;" |'''133,2''' |- |'''1996''' | style="text-align:right;" |22.418.439 | style="text-align:right;" |'''124.066''' | style="text-align:right;" |'''15.332''' | style="text-align:right;" |5,5 | style="text-align:right;" |0,7 | style="text-align:right;" |'''123,6''' |- |'''1997''' | style="text-align:right;" |22.386.266 | style="text-align:right;" |'''125.473''' | style="text-align:right;" |'''16.698''' | style="text-align:right;" |5,6 | style="text-align:right;" |0,7 | style="text-align:right;" |'''133,1''' |- |'''1998''' | style="text-align:right;" |22.254.224 | style="text-align:right;" |'''124.267''' | style="text-align:right;" |'''17.029''' | style="text-align:right;" |5,6 | style="text-align:right;" |0,8 | style="text-align:right;" |'''137,0''' |- |'''1999''' | style="text-align:right;" |22.131.334 | style="text-align:right;" |'''123.738''' | style="text-align:right;" |'''16.213''' | style="text-align:right;" |5,6 | style="text-align:right;" |0,7 | style="text-align:right;" |'''131,0''' |- |'''2000''' | style="text-align:right;" |22.012.836 | style="text-align:right;" |'''127.536''' | style="text-align:right;" |'''18.702''' | style="text-align:right;" |5,8 | style="text-align:right;" |0,8 | style="text-align:right;" |'''146,6''' |- |'''2001''' | style="text-align:right;" |21.905.623 | style="text-align:right;" |'''124.876''' | style="text-align:right;" |'''19.754''' | style="text-align:right;" |5,7 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''158,2''' |- |'''2002''' | style="text-align:right;" |21.832.507 | style="text-align:right;" |'''129.179''' | style="text-align:right;" |'''22.118''' | style="text-align:right;" |5,9 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''171,2''' |- |'''2003''' | style="text-align:right;" |21.760.178 | style="text-align:right;" |'''127.019''' | style="text-align:right;" |'''20.395''' | style="text-align:right;" |5,8 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''160,6''' |- |'''2004''' | style="text-align:right;" |21.686.268 | style="text-align:right;" |'''127.410''' | style="text-align:right;" |'''21.208''' | style="text-align:right;" |5,9 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''166,5''' |- |'''2005''' | style="text-align:right;" |21.651.961 | style="text-align:right;" |'''121.375''' | style="text-align:right;" |'''20.406''' | style="text-align:right;" |5,6 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''168,1''' |- |'''2006''' | style="text-align:right;" |21.607.654 | style="text-align:right;" |'''122.956''' | style="text-align:right;" |'''20.162''' | style="text-align:right;" |5,7 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''164,0''' |- |'''2007''' | style="text-align:right;" |21.602.063 | style="text-align:right;" |'''129.528''' | style="text-align:right;" |'''21.183''' | style="text-align:right;" |6,0 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''163,5''' |- |'''2008''' | style="text-align:right;" |21.587.543 | style="text-align:right;" |'''126.441''' | style="text-align:right;" |'''19.805''' | style="text-align:right;" |5,9 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''156,6''' |- |'''2009''' | style="text-align:right;" |21.590.089 | style="text-align:right;" |'''125.209''' | style="text-align:right;" |'''20.542''' | style="text-align:right;" |5,8 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''164,1''' |- |'''2010''' | style="text-align:right;" |21.574.677 | style="text-align:right;" |'''119.129''' | style="text-align:right;" |'''19.490''' | style="text-align:right;" |5,5 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |'''163,6''' |- |'''2011''' | style="text-align:right;" |21.518.638 | style="text-align:right;" |'''116.577''' | style="text-align:right;" |'''22.210''' | style="text-align:right;" |5,4 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''190,5''' |- |'''2012''' | style="text-align:right;" |21.493.322 | style="text-align:right;" |'''114.573''' | style="text-align:right;" |'''21.599''' | style="text-align:right;" |5,3 | style="text-align:right;" |1,0 | style="text-align:right;" |'''188,5''' |- |'''2013''' | style="text-align:right;" |21.458.433 | style="text-align:right;" |'''111.595''' | style="text-align:right;" |'''22.704''' | style="text-align:right;" |5,2 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''203,4''' |- |'''2014''' | style="text-align:right;" |21.400.256 | style="text-align:right;" |'''114.548''' | style="text-align:right;" |'''23.368''' | style="text-align:right;" |5,4 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |'''204,0''' |- |'''2015''' | style="text-align:right;" |21.299.117 | style="text-align:right;" |'''117.066''' | style="text-align:right;" |'''24.824''' | style="text-align:right;" |5,5 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''212,1''' |- |'''2016''' | style="text-align:right;" |21.216.274 | style="text-align:right;" |'''114.489''' | style="text-align:right;" |'''25.170''' | style="text-align:right;" |5,4 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''219,8''' |- |'''2017''' | style="text-align:right;" |21.136.897 | style="text-align:right;" |'''116.669''' | style="text-align:right;" |'''24.750''' | style="text-align:right;" |5,5 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''212,1''' |- |'''2018 ''' | style="text-align:right;" |21.063.396 | style="text-align:right;" |'''116.843''' | style="text-align:right;" |'''25.019''' | style="text-align:right;" |5,5 | style="text-align:right;" |1,2 | style="text-align:right;" |'''214,1''' |- |'''2019''' | style="text-align:right;" |'''21.003.163''' | style="text-align:right;" |'''115.604''' | style="text-align:right;" |'''25.732''' | style="text-align:right;" |'''5,5''' | style="text-align:right;" |'''1,2''' | style="text-align:right; color:red;" |'''222,6''' |- ! style="width:40pt;" | ! style="width:60pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:60pt;" |Broj sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Broj razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa sklopljenih brakova ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda ! style="width:60pt;" |Stopa razvoda na 1000 sklopljenih brakova |- | colspan="7" |^{'''1)Statistika od 1992. do 1995. godine ne uključuje podatke za Bosnu i Hercegovinu.'''} |} === 2011. godine === Trend smanjivanja stanovništva nastavljen je i 2011. Slovenija je te godine imala 2.050.189 stanovnika,<ref>{{cite web| url=https://www.delo.si/novice/slovenija/slovenija-v-zacetku-leta-s-2-050-189-prebivalci.html| title=Slovenija v začetku leta s 2.050.189 prebivalci}}</ref> Hrvatska 4.284.889,<ref>{{cite web| url=https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/SI-1468.pdf| title=STANOVNIŠTVO PREMA STAROSTI I SPOLU, POPIS 2011| access-date=2020-05-09| archive-date=2020-06-14| archive-url=https://web.archive.org/web/20200614071853/https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/SI-1468.pdf}}</ref> Srbija (bez Kosova) 7.182.862 stanovnika,<ref>{{cite web| url=https://www.stat.gov.rs/sr-latn/oblasti/popis/popis-2011/| title=Popis 2011}}</ref> Kosovo 1.739.825<ref>{{cite web| url=https://ask.rks-gov.net/media/1615/stanovnistvo-prema-polu-i-nacionalnosti-na-nivou-naselja.pdf| title=STANOVNIŠTVO PREMA POLU I NACIONALNOSTI NA NIVOU NASELJA,2011| access-date=2020-05-09| archive-date=2020-09-30| archive-url=https://web.archive.org/web/20200930154705/https://ask.rks-gov.net/media/1615/stanovnistvo-prema-polu-i-nacionalnosti-na-nivou-naselja.pdf| dead-url=yes}}</ref> a Crna Gora 620.029 stanovnika.<ref>{{cite web| url=https://www.monstat.org/cg/page.php?id=534&pageid=322| title=Podaci na nivou Crne Gore}}</ref> Prema podacima [[Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013.|popisa stanovništva iz 2013.]], Bosna i Hercegovina je imala 3.531.159 stanovnika.<ref>{{cite web| url=http://ba.n1info.com/Vijesti/a130158/Republika-Srpska-objavila-rezultate-popisa-stanovnistva.html| title=Republika Srpska objavila rezultate popisa stanovništva}}</ref> U okviru BiH , prema podacima Agencije za statistiku BiH, Federacija Bosne i Hercegovine je prema rezultatima popisa imala 2.219.220 stanovnika, Republika Srpska 1.228.243 stanovnika, dok je Brčko Distrikt imao 83.516 stanovnika. Republika Srpska nije priznala rezultate popisa, pa je odlučila da objavi sopstvene podatke o broju stanovnika za svoju teritoriju, pa prema podacima koje je objavio Republički zavod za statistiku u Srpskoj je živjelo 1.170.342 stanovnika.<ref>{{cite web| url=http://www.statistika.ba/| title=Popis 2013,BiH}}</ref> Jedina država za čiji se broj stanovnika još uvijek ne zna točan broj je Sjeverna Makedonija, u kojoj je prekinut popis stanovništva 2011. zbog optužbi za falsificiranje broja stanovnika albanske zajednice.Procjenjuje se da je Sjeverna Makedonija 2011. godine brojala 2.058.539 žitelja.<ref>{{cite web| url=http://www.stat.gov.mk/Publikacii/PDFGodisnik2013/03-Naselenie-Population.pdf| title=Statistical Yearbook, 2013-Population}}</ref> Prema tim podacima, na području bivše Jugoslavije je 2011.-2013. živjelo oko 21.467.500 stanovnika, ili oko četiri do sedam % manje nego prije 10 godina. === 2018. godine === Tijekom druge decenije 21. stoljeća nastavljen je trend opadanja stanovništva na prostoru bivše Jugoslavije. To se dešava kroz, s jedne strane, ubrzan pad nataliteta i stoga povećanje negativne stope prirodnog priraštaja i s druge strane, kroz ubrzano iseljavanje tijekom ove decenije. Prema procjenama zavoda za statistiku zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije, sredinom 2018. godine u Sloveniji je živjelo 2.070.050 stanovnika,<ref>{{cite web|url=https://www.stat.si/StatWeb/en/News/Index/7732|title=On 1 July 2018 Slovenia's population 2,070,050 or 3.170 more than six months earlier}}</ref> Hrvatska je imala 4.087.843 stanovnika,<ref>{{cite web|url=https://www.hgk.hr/documents/demografija-zupanija-rh5e469c278533f.pdf|title=DEMOGRAFSKI POKAZATELJI U HRVATSKIM ŽUPANIJAMA}}</ref> Srbija (bez Kosova) 6.982.604 stanovnika,<ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G2019/Pdf/G20191180.pdf|title=Процене становништва, 2018.}}</ref> Kosovo 1.797.086,<ref>{{cite web|url=https://ask.rks-gov.net/media/5013/procena-stanovnistva-2018.pdf|title=PROCENA Stanovništvo Kosova 2018|access-date=2020-05-17|archive-date=2021-06-26|archive-url=https://web.archive.org/web/20210626140657/https://ask.rks-gov.net/media/5013/procena-stanovnistva-2018.pdf|dead-url=yes}}</ref> Crna Gora 622.227 stanovnika,<ref>{{cite web|url=https://www.monstat.org/userfiles/file/demografija/procjene%20stanovnistva/2018/saopstenje%202018%20%2027%2005%202019(1).pdf|title=Procjene stanovništva i osnovni demografski pokazatelji,2018. godina}}</ref> BiH 3.427.369 (Federacija BiH 2.196.233,<ref>{{cite web|url=http://fzs.ba/wp-content/uploads/2018/08/14.2.1.pdf|title=Procjena ukupnog broja stanovnika u Federaciji BiH po kantonima, 2018, stanje sredina godine}}</ref> Republika Srpska 1.147.902,<ref>{{cite web|url=https://www.rzs.rs.ba/static/uploads/saopstenja/stanovnistvo/procene_stanovnistva/2013-2018/Procjene_Stanovnistva_2013_2018.pdf|title=Procjena stanovništva 2013-2018}}</ref> a Brčko Distrikt 83.234 stanovnika), a Sjeverna Makedonija 2.076.217 stanovnika. Prema tim podacima, na području bivše Jugoslavije je 2018. godine živjelo 21.063.396 stanovnika, što predstavlja za oko 2,5 milijuna stanovnika manje nego na popisu 1991. godine. Tačan broj stanovnika zemalja bivše Jugoslavije će se saznati na popisima koji su planirani za 2021. godinu u svim zemljama osim u Bosni i Hercegovini u kojoj popis neće biti održan prije 2023. godinu.<ref>{{cite web|url=https://www.klix.ba/vijesti/bih/bih-nece-imati-popis-stanovnistva-prije-2023-godine/200109071|title=BiH neće imati popis stanovništva prije 2023. godine}}</ref> U 2018. godini na prostoru bivše Jugoslavije rođeno je 201.191 beba i broj rođenih se iz godine u godinu smanjuje. 1950. godine rođene su 492.993 bebe, što je za oko 2,5 puta više nego što se rodilo 2018. godine. 1950. stopa nataliteta u SFRJ je iznosila 30,2 promila, stopa prirodnog priraštaja je iznosila 17,2 promila , a stopa fertiliteta je iznosila 3,77. U 2018. godini stopa nataliteta je iznosila 9,2 promila, stopa prirodnog priraštaja je bila negativna i iznosila je -2,2 promila, a stopa fertiliteta 1,48 što je nedovoljno za prosto obnavljanje stanovništva. Veliki pad nataliteta dogodio se u svim zemljama bivše SFRJ. U Srbiji se 1950. godine rodilo 163.297 djece, dok je 2018. rođeno skoro 100.000 djece manje, 63.975. U Hrvatskoj je broj rođenih 1950. bio 95.174, a 2018. samo 36.945 beba, u Sjevernoj Makedoniji 1950. 49.560, a 2018. 21.333, dok je u BiH 1950. rođeno 102.680, a 2018. samo 29.328 rođene djece. Kosovo je imalo nagli pad rođenih u posljednjih 30 godina. 1988. rodilo se 56.283 beba, i ta godina je bila godina sa najvećim brojem rođenih beba na Kosovu. Međutim, 30 godina kasnije, 2018. godine, rodilo se samo 22.761 beba, što je pad za oko 60% rođenih. Na Kosovo je početkom pedesetih godina svaka žena rađala u prosjeku oko sedmoro djece sa stopom rađanja od preko 45 promila, osamdesetih oko četvoro djece sa stopom rađanja od 30 promila, dok je 2018. stopa fertiliteta iznosila samo 1,6 djece po ženi, a stopa rađanja 12,7 promila. Zemlja sa najvišom stopom fertiliteta je Crna Gora i ona iznosi 1,76 djece po ženi. Najniža stopa fertiliteta zbilježena je u Bosni i Hercegovini i iznosi 1,29. Jedna od stvari koja dodatno opterećuje lošu demografsku situaciju je drastično povećana stopa razvoda brakova. U 2018. zabilježena su ukupno 116.843 braka i 25.019 razvoda, a stopa razvoda je iznosila 214,1 na 1000 brakova. U Kraljevini Jugoslaviji je stopa razvoda u prosjeku iznosila oko 50 na 1000 brakova, a u SFRJ u prosjeku oko 120-140 na 1000 brakova. Najveća stopa razvoda u 2018. godini je zabilježena u Sloveniji i Hrvatskoj i iznosi 323,5 na 1000 brakova za Sloveniju , odnosno 307,5 na 1000 brakova za Hrvatsku. Najmanja stopa razvoda je na Kosovu i iznosi 59,2 na 1000 brakova, što je ujedno i najniža stopa razvoda u Evropi. {| class="wikitable sortable" |+<center>'''<big>Vitalna statistika 2018. godine</big>'''</center> !Države ! style="width:40pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:40pt;" |Živorođeni ! style="width:40pt;" |Umrli ! style="width:40pt;" |Prirodna promjena ! style="width:40pt;" |Stopa nataliteta ! style="width:40pt;" |Stopa mortaliteta ! style="width:40pt;" |Prirodni priraštaj ! style="width:40pt;" |Stopa ukupnog fertiliteta ! style="width:40pt;" |Žensko fertilno stanovništvo (15-49 godina) |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Bosna i Hercegovina]]''' | style="text-align:right;" |3.427.369 | style="text-align:right;" |29.328 | style="text-align:right;" |37.237 | style="text-align:right; color:red;" | -7.909 | style="text-align:right;" |8,6 | style="text-align:right;" |10,9 | style="text-align:right; color:red;" | -2,3 | style="text-align:right;" |1,29 | style="text-align:right;" |789.815 |- | style="text-align:left; text-indent:40px;" |''[[Federacija Bosne i Hercegovine]]<ref>{{Cite web|url=http://fzs.ba/wp-content/uploads/2019/06/Demografija_.pdf|title=DEMOGRAFSKA STATISTIKA 2018|}}</ref>'' | style="text-align:right;" |2.196.233 | style="text-align:right;" |18.899 | style="text-align:right;" |21.442 | style="text-align:right; color:red;" | -2.543 | style="text-align:right;" |8,6 | style="text-align:right;" |9,8 | style="text-align:right; color:red;" | -1,2 | style="text-align:right;" |1,25 | style="text-align:right;" |522.788 |- | style="text-align:left; text-indent:40px;" |''[[Republika Srpska]]<ref>{{cite web|url=http://www2.rzs.rs.ba/static/uploads/bilteni/stanovnistvo/BiltenDemografskaStatistika_2019_WEB.pdf|title=ДЕМОГРАФСКА СТАТИСТИКА 2019}}</ref><ref>{{cite web|url=http://www2.rzs.rs.ba/static/uploads/bilteni/godisnjak/2019/StatistickiGodisnjak_2019_WEB.pdf|title=Статистички годишњак Републике Српске 2019|access-date=2020-05-17|archive-date=2020-07-11|archive-url=https://web.archive.org/web/20200711153437/https://www.rzs.rs.ba/static/uploads/bilteni/godisnjak/2019/StatistickiGodisnjak_2019_WEB.pdf|dead-url=yes}}</ref>'' | style="text-align:right;" |1.147.902 | style="text-align:right;" |9.568 | style="text-align:right;" |14.763 | style="text-align:right; color:red;" | -5.195 | style="text-align:right;" |8,3 | style="text-align:right;" |12,9 | style="text-align:right; color:red;" | -4,5 | style="text-align:right;" |1,37 | style="text-align:right;" |247.599 |- | style="text-align:left; text-indent:40px;" |''[[Brčko Distrikt]] <ref>{{cite web|url=http://bhas.gov.ba/data/Publikacije/Bilteni/2019/BRC_07_2018_TB_0_BS.pdf|title=DEMOGRAFIJA u Brčko distriktu BiH 2014-2018.godina|}}</ref>'' | style="text-align:right;" |83.234 | style="text-align:right;" |861 | style="text-align:right;" |1.032 | style="text-align:right; color:red;" | -171 | style="text-align:right;" |10,3 | style="text-align:right;" |12,4 | style="text-align:right; color:red;" | -2,1 | style="text-align:right;" |1,58 | style="text-align:right;" |19.428 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Crna Gora]]'''<ref>{{cite web|url=http://monstat.org/userfiles/file/publikacije/godisnjak%202019/4.pdf|title=Statistički godišnjak 2019|}}</ref> | style="text-align:right;" |622.227 | style="text-align:right;" |7.264 | style="text-align:right;" |6.504 | style="text-align:right; color:green;" |760 | style="text-align:right;" |11,7 | style="text-align:right;" |10,5 | style="text-align:right; color:green;" |1,2 | style="text-align:right;" |1,76 | style="text-align:right;" |144.894 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Hrvatska]]'''<ref>{{cite web|url=https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/CroInFig/croinfig_2019.pdf|title=Hrvatska u brojkama 2019|3=|access-date=2020-05-17|archive-date=2021-11-15|archive-url=https://web.archive.org/web/20211115072931/https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/CroInFig/croinfig_2019.pdf}}</ref> | style="text-align:right;" |4.087.843 | style="text-align:right;" |36.945 | style="text-align:right;" |52.706 | style="text-align:right; color:red;" | -15.761 | style="text-align:right;" |9,0 | style="text-align:right;" |12,9 | style="text-align:right; color:red;" | -3,9 | style="text-align:right;" |1,47 | style="text-align:right;" |875.747 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Kosovo]]'''<ref>{{cite web|url=https://ask.rks-gov.net/media/5358/statisticki-godisnjak-2019.pdf|title=Statistički Godišnjak Republike Kosova 2019|3=|access-date=2020-05-17|archive-date=2022-05-06|archive-url=https://web.archive.org/web/20220506104555/https://ask.rks-gov.net/media/5358/statisticki-godisnjak-2019.pdf|dead-url=yes}}</ref> | style="text-align:right;" |1.797.086 | style="text-align:right;" |22.761 | style="text-align:right;" |8.998 | style="text-align:right; color:green;" |13.763 | style="text-align:right;" |12,7 | style="text-align:right;" |5,0 | style="text-align:right; color:green;" |7,7 | style="text-align:right;" |1,60 | style="text-align:right;" |489.345 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Sjeverna Makedonija]]''' <ref>{{cite web|url=http://www.stat.gov.mk/PrikaziPublikacija_en.aspx?id=34&rbr=770|title=Statistical Yearbook, 2019|}}</ref> | style="text-align:right;" |2.076.217 | style="text-align:right;" |21.333 | style="text-align:right;" |19.727 | style="text-align:right; color:green;" |1.606 | style="text-align:right;" |10,3 | style="text-align:right;" |9,5 | style="text-align:right; color:green;" |0,8 | style="text-align:right;" |1,43 | style="text-align:right;" |507.275 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Slovenija]]''' <ref>{{cite web|url=https://www.stat.si/StatWeb/en/News/Index/8253|title=Demographic events, Slovenia, 2018|3=|access-date=2020-05-17|archive-date=2022-12-21|archive-url=https://web.archive.org/web/20221221171827/https://www.stat.si/StatWeb/en/News/Index/8253}}</ref> | style="text-align:right;" |2.070.050 | style="text-align:right;" |19.585 | style="text-align:right;" |20.485 | style="text-align:right; color:red;" | -900 | style="text-align:right;" |9,5 | style="text-align:right;" |9,9 | style="text-align:right; color:red;" | -0,4 | style="text-align:right;" |1,61 | style="text-align:right;" |430.225 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Srbija]] <ref>{{cite web|url=https://publikacije.stat.gov.rs/G2019/Pdf/G201914016.pdf|title=Демографска статистика 2018|}}</ref>''' | style="text-align:right;" |6.982.604 | style="text-align:right;" |63.975 | style="text-align:right;" |101.655 | style="text-align:right; color:red;" | -37.680 | style="text-align:right;" |9,2 | style="text-align:right;" |14,6 | style="text-align:right; color:red;" | -5,4 | style="text-align:right;" |1,48 | style="text-align:right;" |1.523.675 |- ! style="text-align:left; text-indent:40px;" |<big>[[Jugoslavija]]</big> ! style="text-align:right;" |21.063.396 ! style="text-align:right;" |201.191 ! style="text-align:right;" |247.312 ! style="text-align:right; color:red;" |-46.121 ! style="text-align:right;" |9,6 ! style="text-align:right;" |11,7 ! style="text-align:right; color:red;" |-2,2 ! style="text-align:right;" |1,48 ! style="text-align:right;" |4.760.976 |} {| class="wikitable sortable" |+<center>'''<big>Brakovi i razvodi u 2018. godini</big>'''</center> !Države ! style="width:40pt;" |Stanovništvo sredinom godine ! style="width:40pt;" |Broj sklopljenih brakova ! style="width:40pt;" |Broj razvoda ! style="width:40pt;" |Stopa sklopljenih brakova ! style="width:40pt;" |Stopa razvoda ! style="width:40pt;" |Stopa razvoda na 1000 sklopljenih brakova |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Bosna i Hercegovina]]''' | style="text-align:right;" |3.427.369 | style="text-align:right;" |19.659 | style="text-align:right;" |3.084 | style="text-align:right;" |5,7 | style="text-align:right;" |0,9 | style="text-align:right;" |156,9 |- | style="text-align:left; text-indent:40px;" |''[[Federacija Bosne i Hercegovine]]'' | style="text-align:right;" |2.196.233 | style="text-align:right;" |13.061 | style="text-align:right;" |1.823 | style="text-align:right;" |5,9 | style="text-align:right;" |0,8 | style="text-align:right;" |139,6 |- | style="text-align:left; text-indent:40px;" |''[[Republika Srpska]]'' | style="text-align:right;" |1.147.902 | style="text-align:right;" |5.966 | style="text-align:right;" |963 | style="text-align:right;" |5,2 | style="text-align:right;" |0,8 | style="text-align:right;" |161,4 |- | style="text-align:left; text-indent:40px;" |''[[Brčko Distrikt]]'' | style="text-align:right;" |83.234 | style="text-align:right;" |632 | style="text-align:right;" |298 | style="text-align:right;" |7,6 | style="text-align:right;" |3,6 | style="text-align:right;" |471,5 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Crna Gora]]''' | style="text-align:right;" |622.227 | style="text-align:right;" |3.321 | style="text-align:right;" |849 | style="text-align:right;" |5,3 | style="text-align:right;" |1,4 | style="text-align:right;" |255,6 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Hrvatska]]''' | style="text-align:right;" |4.087.843 | style="text-align:right;" |19.921 | style="text-align:right;" |6.125 | style="text-align:right;" |4,9 | style="text-align:right;" |1,5 | style="text-align:right;" |307,5 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Kosovo]]''' | style="text-align:right;" |1.797.086 | style="text-align:right;" |16.871 | style="text-align:right;" |999 | style="text-align:right;" |9,4 | style="text-align:right;" |0,6 | style="text-align:right;" |59,2 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Sjeverna Makedonija]]''' | style="text-align:right;" |2.076.217 | style="text-align:right;" |13.494 | style="text-align:right;" |1.620 | style="text-align:right;" |6,5 | style="text-align:right;" |0,8 | style="text-align:right;" |120,1 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Slovenija]]''' | style="text-align:right;" |2.070.050 | style="text-align:right;" |7.256 | style="text-align:right;" |2.347 | style="text-align:right;" |3,5 | style="text-align:right;" |1,1 | style="text-align:right;" |323,5 |- | style="text-align:left; text-indent:20px;" |'''[[Srbija]]''' | style="text-align:right;" |6.982.604 | style="text-align:right;" |36.321 | style="text-align:right;" |9.995 | style="text-align:right;" |5,2 | style="text-align:right;" |1,4 | style="text-align:right;" |275,2 |- ! style="text-align:left; text-indent:40px;" |<big>[[Jugoslavija]]</big> ! style="text-align:right;" |21.063.396 ! style="text-align:right;" |116.843 ! style="text-align:right;" |25.019 ! style="text-align:right;" |5,5 ! style="text-align:right;" |1,2 ! style="text-align:right;" |214,1 |} {| class="wikitable sortable" |+<center>'''<big>Prosječna starost stanovništva 2018. godine po republikama</big>'''</center> !Države | style="width:40pt;" |'''[[Slovenija]]''' | style="width:40pt;" |'''[[Hrvatska]]''' | style="width:40pt;" |'''[[Srbija]]''' | style="width:40pt;" |'''[[Bosna i Hercegovina]]''' | style="width:40pt;" |'''[[Crna Gora]]''' | style="width:40pt;" |'''[[Sjeverna Makedonija]]''' | style="width:40pt;" |'''[[Kosovo]]''' |- ! style="text-align:left; text-indent:20px;" |Prosječna starost (u godinama)<ref>{{cite web|url=https://worldpopulationreview.com/countries/median-age/|title=Countries by Median Age 2018|access-date=2020-05-17|archive-date=2020-05-27|archive-url=https://web.archive.org/web/20200527230806/https://worldpopulationreview.com/countries/median-age/|dead-url=yes}}</ref> | style="text-align:right;" |44,5 | style="text-align:right;" |43,0 | style="text-align:right;" |42,6 | style="text-align:right;" |42,1 | style="text-align:right;" |40,7 | style="text-align:right;" |37,9 | style="text-align:right;" |29,1 |} Uz ubrzani pad nataliteta, drugi razlog pada broja stanovnika je i visoka stopa iseljavanja iz zemalja bivše Jugoslavije.<ref>{{cite web|url=https://www.europeandatajournalism.eu/cro/Vijesti/Data-news/2019.-godina-bijeg-sa-Balkana|title=2019. godina: bijeg sa Balkana}}</ref> Prema podacima Eurostata, u 2018. godini u zemlje Evropske Unije emigriralo je 53.500 stanovnika BiH, 51.000 stanovnika Srbije, 34.500 stanovnika Kosova, 24.300 stanovnika Sjeverne Makedonije i 3.000 stanovnika Crne Gore.<ref>{{cite web|url=https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-datasets/-/migr_resedu|title=First permits issued for education reasons by reason, length of validity and citizenship/View table}}</ref><ref>{{cite web|url=https://www.rts.rs/page/stories/sr/story/125/drustvo/3626161/egzodus-sa-zapadnog-balkana-u-brojkama.html|title="Egzodus" sa Zapadnog Balkana u brojkama}}</ref> Prema podacima Državnog zavoda za statistiku<ref>{{cite web|url=https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2019/07-01-02_01_2019.htm|title=MIGRACIJA STANOVNIŠTVA REPUBLIKE HRVATSKE U 2018.|access-date=2020-05-17|archive-date=2020-09-26|archive-url=https://web.archive.org/web/20200926182108/https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2019/07-01-02_01_2019.htm}}</ref> u 2018. u Republiku Hrvatsku iz inozemstva se doselilo 26.029 osoba, a u inozemstvo se odselilo 39.515 osoba. Saldo migracije stanovništva Republike Hrvatske s inozemstvom bio je negativan i iznosio je -13.486. Prema podacima Statističkog ureda Republike Slovenije<ref>{{cite web|url=https://www.stat.si/StatWeb/en/News/Index/8217|title=In 2018, every week 126 Slovenian citizens and 133 foreigners emigrated from Slovenia}}</ref> u 2018. u Republiku Sloveniju iz inozemstva se doselilo 28.455 osoba, a u inozemstvo se odselilo 13.527 osoba. Saldo migracije stanovništva Republike Slovenije s inozemstvom bio je pozitivan i iznosio je +14.928 osoba, što znači da je Slovenija jedina zemlja u bivšoj Jugoslaviji koja ima pozitivan migracioni saldo. Zbog velike emigracije, posebno mladih, došlo je do smanjenja stope nezaposlenosti, koja je bila vrlo visoka. Ali također, uslijed velikih emigracija i lošeg nataliteta, došlo je do drastičnih promjena u starosnoj strukturi stanovništva, što je rezultiralo da se prosječna starost stanovništva, zajedno sa udjelom starijih osoba i umirovljenika, drastično povećala. Skoro u svim zemljama bivše SFRJ prosječna starost je preko 40 godina. Sve to je dovelo do toga da se u određenim zanimanjima javio deficit radne snage, pa su neke zemlje odlučile da uvoze radnu snagu iz inozemstva. Taj je proces najizraženiji u Sloveniji, koja uvozi radnu snagu, uglavnom iz BiH, ali i iz ostalih zemalja bivše SFRJ.<ref>{{cite web|url=https://www.nezavisne.com/ekonomija/analize/Nedostatak-radne-snage-u-Sloveniji-ozbiljniji-nego-prije-krize/537883|title=Nedostatak radne snage u Sloveniji ozbiljniji nego prije krize}}</ref> Hrvatska je također posljednjih godina počela uvoziti radnu snagu, uglavnom iz zemalja regiona.<ref>{{cite web|url=https://www.nezavisne.com/ekonomija/privreda/Hrvatska-uvozi-najvise-radnika-od-zemalja-EU/566658|title=Hrvatska uvozi najviše radnika od zemalja EU}}</ref> Te su dvije zemlje počele u manjoj mjeri da uvoze radnu snagu i iz drugih regiona svijeta, kao što su Azija,Latinska Amerika i Afrika, u kojima je stanovništvo u porastu i taj proces imigracije strane radne snage će se povećati u budućnosti.<ref>{{cite web|url=http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/NOVA-PRAVILA-Hrvatska-prelazi-na-slovenski-model-nema-vise-nikakvog-ogranicenja-na-uvoz-stranih-radnika|title=NOVA PRAVILA Hrvatska prelazi na slovenski model - nema više nikakvog ograničenja na uvoz stranih radnika}}</ref> Druge zemlje bivše Jugoslavije ne uvoze radnu snagu u većoj mjeri, ali zbog nedostatka radne snage i starenja stanovništva, procjena je da će u skorijoj budućnosti i one morati da uvoze radnike iz raznih dijelova svijeta.<ref>{{cite web|url=https://biznis.telegraf.rs/info-biz/3072195-budite-svesni-nema-vise-radnika-ni-u-srbiji|title="Budite svesni - nema više radnika ni u Srbiji"}}</ref><ref>{{cite web|url=https://www.rts.rs/page/stories/sr/story/125/drustvo/3067841/da-li-ce-srbija-morati-da-uvozi-radnu-snagu.html|title=Da li će Srbija morati da uvozi radnu snagu?}}</ref> == Napomene == {{reflist|3}} == Literatura == {{refbegin}} * {{cite book|title=Explaining Yugoslavia|first=John B.|last=Allcock|publisher=C. Hurst & Co. Publishers|year=2000|isbn=9781850652779|ref=harv}} * {{cite book| last=Baltic| first=Nina| url=http://www.eurac.edu/en/research/institutes/imr/Documents/ReportontheTheoryandPracticeofHumanRightsandMinorityRightsundertheYugoslavCommunistS.pdf| year=2007| title=Theory and Practice of Human and Minority Rights under the Yugoslav Communist System| publisher=Human and Minority Rights in the Life Cycle of Ethnic Conflicts| archiveurl=https://web.archive.org/web/20120911163136/http://www.eurac.edu/en/research/institutes/imr/Documents/ReportontheTheoryandPracticeofHumanRightsandMinorityRightsundertheYugoslavCommunistS.pdf| archivedate=1. juli 2017| ref=harv}} * {{cite book|title=Bosnien-Herzegowina und der Libanon im Vergleich: historische Entwicklung und politisches System vor dem Bürgerkrieg|first=Florian |last=Bieber|publisher=Pro Universitate Verlag|year=1999|isbn=9783932490507|ref=harv}} * {{cite book|title=Changing by degrees : steps to reduce greenhouse gases|publisher=United States, Office of Technology Assessment, Diane Publishing|first=Rosina M.|last=Bierbaum|isbn=9781428921467|url=https://books.google.com/books?id=jklBdrZa6bAC&printsec=frontcover&dq=Changing+by+degrees+:+steps+to+reduce+greenhouse+gases&hl=hr&sa=X&redir_esc=y#v=onepage&q=yugoslavia&f=false|ref=harv}} * {{cite book|title=Statistisk Arbog 1984: statistical yearbook|last=Danmarks statistik|publisher=Danmarks Statistik|year=1984|isbn=9788750106272|ref=harv}} * {{Cite book|location=Beograd|ref=DRC|publisher=Centar za demografsko istraživanje|year=1974|url=http://www.cicred.org/Eng/Publications/pdf/c-c55.pdf|title=The Population of Yugoslavia|access-date=2013-08-15|archive-date=2015-10-04|archive-url=https://web.archive.org/web/20151004175412/http://www.cicred.org/Eng/Publications/pdf/c-c55.pdf}} * {{cite book|last=David| title=Adult education in Yugoslavia - Opseg 1 |first=Marcel|publisher=UNESCO|year=1962|ref=harv}} * {{cite book|last=Eberhardt|title=Ethnic Groups and Population Changes in Twentieth-century Central-Eastern Europe: History, Data, and Analysis|url=https://archive.org/details/ethnicgroupspopu0000eber|first=Piotr|publisher=M.E. Sharpe|year=2003|isbn=9780765618337|ref=harv}} * {{cite web|last=Feldbauer|year=1996|title=Country Report to the FAO International Technical Conference on Plant Genetic Resources|location=Zagreb|publisher=Hrvatska banka biljnih gena|first=Božidar|url=http://www.fao.org/fileadmin/templates/agphome/documents/PGR/SoW1/Europe/CROATIA.pdf|ref=harv}} * {{Cite book|location=Zagreb|ref=Feldbauer| year=1988| title=Atlas svijeta| publisher=[[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]]| isbn=8670530041}} * {{cite book|last=Iwańska|title=Contemporary Poland: society, politics, economy - Opseg 22|first=Alicja|publisher=University of Chicago for the Human Relations Area Files|year=1955|ref=harv}} * {{cite book|last=Jordan|first=Peter|year=1989|title=Atlas Ost- und Südosteuropa: Bevölkerung aktuelle Karten zu Ökologie, Bevölkerung und Wirtschaft. Population : up-to-date ecological, demographic and economic maps, Opseg 2|publisher=Österreichisches Ost- und Südosteuropa-Institut|isbn=9783443285265|ref=harv}} * {{cite book|last=Kasapović|first=Mirjana|title=Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država|publisher=Politička Kultura|year=2005|isbn=9789536213948|url=https://books.google.com/books?hl=hr&id=t7wVAQAAIAAJ&dq=Bosna+i+Hercegovina:+podijeljeno+dru%C5%A1tvo+i+nestabilna+dr%C5%BEava&q=2.565.277+&redir_esc=y|ref=harv}} * {{cite book|last=Krleža (I)|first=Miroslav|title=Enciklopedija Leksikografskog Zavoda (I. svezak - A-Ćus)|location=Zagreb|year=1969|publisher=Jugoslavenski leksikografski zavod|ref=harv}} * {{cite book|last=Krleža (III)|first=Miroslav|title=Enciklopedija Leksikografskog Zavoda (III. svezak - Heliodor-Lagerlof)|location=Zagreb|year=1969|publisher=Jugoslavenski leksikografski zavod|ref=harv}} * {{cite book|last=Krleža (IV)|first=Miroslav|title=Enciklopedija Leksikografskog Zavoda (III. svezak - Laghouat-Oživljavanje)|location=Zagreb|year=1969|publisher=Jugoslavenski leksikografski zavod|ref=harv}} * {{cite book|last=Krleža (VI)|first=Miroslav|title=Enciklopedija Leksikografskog Zavoda (VI. svezak - Skadar-Žvale)|location=Zagreb|year=1969|publisher=Jugoslavenski leksikografski zavod|ref=harv}} * {{cite book|last=Lozny|title=Comparative Archaeologies: A Sociological View of the Science of the Past|first=Ludomir R.|publisher=Springer|year=2011|isbn= 9781441982254|ref=harv}} * {{cite book|last=Magone|title=Contemporary European Politics: A Comparative Introduction|first=José|publisher=Routledge|year=2010|isbn=9780203846391|ref=harv}} * {{cite book | last1=Myers | first1=Paul F. | last2=Campbell | first2=Arthur A. | first3= | last3= | title=The Population of Yugoslavia | edition=5 | publisher=U.S. Government Printing Office | year=1954 | location=Michigan | url=https://books.google.com/books?id=Wvcw5ZhEF64C&pg=PA20&dq=yugoslavia+world+war+lost+per+cent+population&hl=hr&sa=X&redir_esc=y#v=onepage&q=yugoslavia%20world%20war%20lost%20per%20cent%20population&f=false | ref=harv }} * {{cite book | last=Thomas | title=The South Slav Conflict: History, Religion, Ethnicity, and Nationalism | first=Raju G.C | publisher=Routledge | year=2014 | isbn=9781135597177 | url=https://books.google.com/books?id=oNngAwAAQBAJ&pg=PA24&dq=bosnia+muslims+lost+percent+total+population+war&hl=hr&sa=X&redir_esc=y#v=onepage&q=bosnia%20muslims%20lost%20percent%20total%20population%20war&f=false | ref=harv }} * {{cite book|last=Petričević|title=Nacionalnost stanovništva Jugoslavije: nazadovanje Hrvata i manjina, napredovanje Muslimana i Albanaca: Opseg 5 iz Knjižnica Sloboda|first=Jure|publisher=Verlag Adria|year=1983|isbn=|url=https://books.google.com/books?redir_esc=y&hl=hr&id=8T8rAAAAIAAJ&dq=Nacionalnost+stanovni%C5%A1tva+Jugoslavije%3A+nazadovanje+Hrvata+i+manjina&focus=searchwithinvolume&q=808%2C141|ref=harv}} * {{cite book|title=Encyclopedia of North American Immigration: Facts on File library of American history|first=John|last=Powell|publisher= Infobase Publishing|year=2009|isbn=9781438110127|ref=harv}} * {{cite book|title=Yugoslavia: Land and People|first=Tomislav L.|last=Rakičević|year=1968|isbn=|ref=harv}} * {{cite book|title=Kvaliteta života i nova stambena naselja: Knj.6 iz Biblioteka Revije za sociologiju|first=Dušica |last=Seferagić|publisher=Sociološko društvo Hrvatske|year=1988|isbn=9788681175040|ref=harv}} * {{cite web|url=http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=85624|last=Šimek-Škoda|first=K|year=1948|title=Popis stanovništva Jugoslavije godine 1948.|publisher=Hrvatski geografski glasnik, Vol.11.-12. No.1. Lipanj 1950.|ref=harv}} * {{cite book|title=Population and Vital Statistics Report|year=2010|last=Ujedinjeni narodi|publisher=Hidden Spring|isbn=9789211615401|ref=harv}} * {{cite book|title=Yugoslav Survey: Opseg 33|last=Yugoslav Survey|publisher=Publicističko-izdavački zavod "Jugoslavija"|location=Beograd|year=1992|ref=harv}} {{refend}} == Vanjske veze == * [https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_Bosnia_and_Herzegovina Demografija Bosne i Hercegovine] * [https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_Montenegro Demografija Crne Gore] * [https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_Croatia Demografija Hrvatske] * [https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_Kosovo Demografija Kosova] * [https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_North_Macedonia Demografija Sjeverne Makedonije] * [https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_Slovenia Demografija Slovenije] * [https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_Serbia Demografija Srbije] * [https://web.archive.org/web/20120117195621/http://www.ucm.es/BUCM/revistas/ghi/0214400x/articulos/CHCO9393110171A.PDF Stanovništvo Jugoslavije 1991.] Španjolski jezik * [https://web.archive.org/web/20070926223450/http://www.zrc-sazu.si/Zgds/pdf/gv72-2-krajnc.pdf Stanovništvo Slovenije] * [https://web.archive.org/web/20081009052523/http://www.rastko.org.yu/antropologija/glasnici-ei/44/sradovanovic.pdf Stanovništvo Srbije 1991.] * [http://www.makedonija.info/republic.html Stanovništvo Makedonije 1991.] * [http://www.planbleu.org/publications/idd_cotiers_hr.pdf Stanovništvo Hrvatske] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090205073050/http://www.planbleu.org/publications/idd_cotiers_hr.pdf |date=2009-02-05 }} Engleski jezik * [http://www.dzs.hr/ Državni zavod za statistiku u Hrvatskoj] * [http://www.njegos.org/census/index.htm Promjena populacije u Crnoj Gori od 1909. do 2003.] * [https://web.archive.org/web/20080311170926/http://www.urc.bl.ac.yu/stradanje/sastav.html Promjena populacije u BiH od 1948. do 1991.] {{Popisi stanovništva Jugoslavije}} {{Izabran}} [[Kategorija:Demografija Jugoslavije]] 9nu7mncyag6m2khghn87f1d1stl3cvg 0 55099 42471688 41443052 2025-06-15T17:44:48Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471688 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Cowboy.jpg|thumb|desno|240px|[[Kauboj]] kao ikona Divljeg Zapada, cca. 1888.]] '''Divlji Zapad''' ({{lang-en|Wild West}}) ili '''Stari Zapad''' (''Old West'') je izraz koji se koristi za [[Zapad SAD|zapadni dio današnjih SAD]] u periodu koji se okvirno smješta u drugu polovicu [[19. vijek]]a, rjeđe cijeli 19. vijek. Taj period je karakteriziralo širenje [[Sjedinjene Američke Države|SAD]] na područje od [[Mississippi]]ja do [[Tihi ocean|Pacifika]] - prvo kroz formalne teritorijalne akvizicije, zatim kroz masovno naseljavanje [[bijela (kavkaska) rasa|bjelačkog]] stanovništva na široko, prostrano i resursima bogato područje, čime su ispunjeni ciljevi [[Manifest sudbine|Manifesta sudbine]]. Taj su proces karakterizirali sukobi između naseljenika i domorodačkih [[Indijanci|Indijanaca]], ali i samih naseljenika koji su se, u nedostatku čvrste [[država|državne]] vlasti, morali služiti [[samopomoć]]i i [[nasilje]]m kako bi rješavali teritorijalne, pravne i druge sporove oko novostečene zemlje i resursa. S druge strane, nesputanost državnom kontrolom je dovela i do razvitka [[individualizam|individualizma]] i kulture u kojoj se pojedinac nikada ne smije pomiriti s nepravdom. Period Divljeg Zapada je postao jednim od ključnih elemenata američke popularne kulture, zahvaljujući književnom i filmskom žanru [[western]]a. Izraz "Divlji Zapad" se danas ponekad pejorativno koristi za opisivanje područja na kojima vlada [[anarhija]]. == Vanjske veze == {{Commonscat|Wild West}} ;Kultura * [http://www.westernfolklife.org Western Folklife Center] ;Historija * [http://www.vlib.us/americanwest/ American West History] * [http://www.pbs.org/weta/thewest/ New Perspectives on 'The West'] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090307083648/http://www.pbs.org/weta/thewest/ |date=2009-03-07 }}. The West Film Project, [[WETA-TV]], 2001. * [http://www.skyways.org/orgs/fordco/dodgecity.html Dodge City, Kansas 'Cowboy Capital'] * [http://www.skyways.org/orgs/fordco/ftdodge.html Fort Dodge, Kansas History] by Ida Ellen Rath, 1964 w/ photos * [http://www.vlib.us/old_west Old West Kansas] * [http://www.tombstonetimes.com/ Tombstone Arizona History] ;Media * [http://www.antiquebooks.net/readpage.html#frontier 1908 Book on the Real West] Free to read and full text search. * [http://www.lonepinefilmhistorymuseum.org/filmhistory1.asplonepinefilmhistorymuseum Lone Pine Film History Museum]{{Dead link|date=September 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} * [http://employees.oxy.edu/jerry/monval.htm Monument Valley film history] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080724230722/http://employees.oxy.edu/jerry/monval.htm |date=2008-07-24 }} * [http://employees.oxy.edu/jerry/oldtucsn.htm Old Tucson film history] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070927200556/http://employees.oxy.edu/jerry/oldtucsn.htm |date=2007-09-27 }} * [http://www.tucsonweekly.com/gbase/Tools/PrintFriendly?url=%2Fgbase%2FBooks%2FContent%3Foid%3Doid%253A41522 Plundered Province: Examining The American West As A Literary Region] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080501121518/http://www.tucsonweekly.com/gbase/Tools/PrintFriendly?url=%2Fgbase%2FBooks%2FContent%3Foid%3Doid%253A41522 |date=2008-05-01 }} - [[Tucson Weekly]], September 2, 1999 [[Kategorija:Divlji Zapad| ]] [[Kategorija:Historija SAD]] 12k0jwk41w7ekeyywfjw2v9d9zbqc2p 0 55253 42471770 41895922 2025-06-15T23:19:06Z ~2025-68130 261420 42471770 wikitext text/x-wiki {{Infobox actor | image = Sergej Trifunovic Crop.jpg | name = Sergej Trifunović | imagesize = 220px | caption = Sergej Trifunović na [[Tribeca filmski festival|Filmskom festivalu Tribeca]] 2008. | birthname = Sergej Trifunović | birthdate = {{birth date and age|1972|9|2|df=y}} | location = [[Mostar]], [[SR Bosna i Hercegovina]], [[SFRJ]] | deathdate = | deathplace = | yearsactive = 1993 &ndash; | othername = | homepage = | academyawards = | emmyawards = | spouse = }} '''Sergej Trifunović''' (rođen [[2. septembar|2. septembra]] [[1972]]. godine u [[Mostar]]u, [[Bosna i Hercegovina|BiH]]) je srpski glumac, poreklom iz glumačke porodice. Njegov otac [[Tomislav Trifunović]] i brat [[Branislav Trifunović]] su takođe glumci.<ref name="IMDb">[http://www.imdb.com/name/nm0872729/bio Biography for Sergej Trifunovic], [[IMDb]]</ref> Trifunović je jedan od najpopularnijih glumaca svoje generacije iz Srbije. Studirao je glumu na [[Fakultet dramskih umetnosti|Fakultetu dramskih umetnosti]], a na velikom platnu se prvi put pojavio 1995. u filmu „[[Tuđa Amerika]]”. Proslavio se ulogama u filmovima „[[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo s predumišljajem]]”, „[[Stršljen (film)|Stršljen]]”, „[[Spasitelj (film)|Spasitelj]]”, „Kad porastem biću Kengur”„[[Munje!]]”, „[[Karaula (film)|Karaula]]” i seriji „[[Crni Gruja]]". == Biografija == Sergej Trifunović je rođen 2. septembra 1972. godine u [[Mostar]]u porodici glumca [[Tomislav Trifunović|Tomislava Trifunovića]] i pravnice Slobodanke. Njegov mlađi brat je glumac [[Branislav Trifunović]]. Otac Tomislav je u svojoj karijeri često selio, pa je Sergej živeo u Mostaru, [[Užice|Užicu]], [[Kruševac|Kruševcu]] i [[Beograd]]u.<ref name="ilustrovana">{{cite web |url=http://www.ilustrovana.com/2003/2338/3.htm |title=Sergej Trifunović - Ceo život u dva kofera |accessdate=07. 03. 2009 |work=Srđan Jokanović |publisher=Ilustrovana Politika |date= |archivedate=2011-03-11 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110311104609/http://www.ilustrovana.com/2003/2338/3.htm |deadurl=yes }}]</ref> Godine 1990. se upisao na beogradsku [[Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu|Fakultetu dramskih umetnosti]] u klasi profesora [[Vladimir Jevtović|Vladimira Jevtovića]]. Zajedno sa njim su studirali [[Nataša Ninković]], [[Vojin Ćetković]] i [[Nebojša Glogovac]].<ref name="IMDb"/> Diplomirao je 1994. godine. Oženio se 2024 Isidorom Mijanović sada Trifunović === Početak karijere === Prvu ulogu na velikom platnu dobio je u filmu [[Goran Paskaljević|Gorana Paskaljevića]] „[[Tuđa Amerika]]“ iz 1995. U tom filmu je tumačio ulogu Lukasa, starijeg Bajinog ([[Miki Manojlović]]) bezobzirnog sina koji je jedini uspeo da ostvari [[američki san]]. Iste godine Trifunović se pojavio u filmu „[[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo sa predumišljajem]]“ [[Gorčin Stojanović|Gorčina Stojanovića]] u kom je tumačio ulogu Krsmana Jakšića, mladog oficira [[OZNA|Ozne]] iz provincije, zaljubljenog u Jelenu, predratnu gospođicu ([[Ana Sofrenović]]) za koju mora da se bori protiv Jovana ([[Dragan Mićanović]]), uobraženog sina Jeleninog očuha, čijeg su oca nove vlasti zatvorile jer je bio simpatizer monarhije. Trifunović se pojavio kao specijalni gost na albumu „[[Heart Core]]“ pop grupe [[Eva Braun (grupa)|Eve Braun]] u obradi pesme „Odvedi me iz ovog grada“, grupe [[Film (grupa)|Film]]).<ref>[https://www.discogs.com/Eva-Braun-Heart-Core/release/1305066], Eva Braun</ref> === Proboj === Godina 1998. je bila uspešna za Trifunovića. Prvo je u filmu „[[Stršljen (film)|Stršljen]]“ Gorčina Stojanovića tumačio ulogu Albanca Miljaima, plaćenog ubicu koji radi za albansku mafiju i zaljubljenog u Srpkinju Adrijanu ([[Mirjana Joković]]). Potom je glumio i u srpsko-američkom filmu „[[Spasitelj (film)|Spasitelj]]“ reditelja [[Predrag Antonijević|Predraga Antonijevića]] zajedno sa [[Denis Kvejd|Denisom Kvejdom]]. U tom filmu je igrao Gorana, surovog vojnika [[Vojska Republike Srpske|Vojske Republike Srpske]]. Konačno, glumio je otmičara autobusa u [[Goran Paskaljević|Paskaljevićevom]] filmu „[[Bure baruta]]“. Prethodne uloge i dobro znanje engleskog jezika su mu donele glavnu mušku ulogu u francuskoj drami „[[Ljubavnici]]“ (''Lovers'') [[Žan-Mark Bar|Žan-Marka Bara]] iz 1999. u kojoj glumi Dragana, ilegalnog emigranta iz Jugoslavije zaljubljenog u Francuskinju kome preti deportacija i ulogu u američkom filmu reditelja [[Li Dejvis|Lija Dejvisa]] i producenta [[Spajk Li|Spajka Lija]] „[[Tri posle ponoći]]“ (''3 AM'') iz 2001.<ref>{{Cite web |title=Intervju za magazin Vreme, 1. april 2000. |url=http://www.vreme.com/arhiva_html/482/14.html |access-date=2009-03-02 |archive-date=2010-01-08 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100108081322/http://www.vreme.com/arhiva_html/482/14.html |dead-url=yes }}</ref> U filmu Tri posle ponoći prvobitno je trebalo da glumi Albanca, ali je na njegov zahtev nacionalnost promenjena, prvo u muslimana, pa kasnije u Srbina iz Mostara.<ref>[http://www.nin.co.yu/2000-07/20/13672.html Igram, a kukati bih hteo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070630150854/http://www.nin.co.yu/2000-07/20/13672.html |date=2007-06-30 }}, NIN, br. 2586, 20. jul 2000.</ref> Bile su mu ponuđene uloge u filmu „[[Ljubav pre svega]]“ (''Birtday Girl'') sa [[Nikol Kidman]], koju je odbio zbog [[NATO bombardovanje SRJ|bombardovanja Jugoslavije 1999.]] (ta uloga je kasnije pripala [[Metju Kasovic|Metjuu Kasovicu]]) i u filmu ''[[Bad Company]]'' (ulogu dobio [[Dragan Mićanović]]) jer nije bio zadovoljan ulogom.<ref name="ilustrovana"/> === 2000e === Godine 2001. je glumio u popularnoj srpskoj urbanoj komediji „[[Munje!]]“, [[Radivoje Andrić|Radivoja Andrića]]. Trifunović je tokom 2002. služio vojni rok u [[Petrovaradin]]u. Posle vojske dobio je ulogu Crnog Gruje u istoimenoj [[Crni Gruja|srpskoj seriji]], ali nije glumio u nastavku serije „Crni Gruja 2“ jer je pokušao da svoju karijeru nastavi u Americi, pa je uloga pripala [[Nenad Jezdić|Nenadu Jezdiću]]. 2003. godine je glumio u Andrićevom hitu „[[Kad porastem biću Kengur]]“ i „[[Profesionalac (film iz 2003)|Profesionalcu]]“ [[Dušan Kovačević|Dušana Kovačevića]]. U Americi je imao glavnu ulogu u niskobudžetnom američkom filmu „[[Ljubav (film)|Ljubav]]“ (''Love'') [[Vladan Nikolić|Vladana Nikolića]], u kom je igrao Vanju Novakovića, bivšeg specijalca [[JNA]], koji radi u Njujorku kao plaćeni ubica i nakon jednog neuspelog zadatka uzima za taoca svoju bivšu suprugu. Ulogu u filmu Trifunović je dobio slučajno, pošto je prethodni glumac otkazao učešće u filmu<ref>{{Cite web |title=Ilustrovana Politika |url=http://www.ilustrovana.com/2006/2459/2.htm |access-date=2009-03-02 |archivedate=2011-12-05 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20111205135857/http://www.ilustrovana.com/2006/2459/2.htm |deadurl=yes }}</ref> U 2005. je glumio u visokobudžetnom filmu „[[Karaula (film)|Karaula]]“ [[Rajko Grlić|Rajka Grlića]] po romanu Ante Tomića „Ništa nas ne smije iznenaditi“ u koprodukciji svih država nastalih od bivše [[SFRJ]]. U filmu igrao je Ljubu Paunovića, buntovnog vojnika koji se usled sukoba sa starešinom Safetom Pašićem ([[Emir Hadžihafizbegović]]) postaje psihopata. Do kraja godine imao je sporedne uloge u niskobudžetnoj domaćoj drami „[[Aporija]]“ [[Aris Movsesijan|Arisa Movsesijana]], bosansko-hrvatskom-srpskom filmu „[[Sve džaba]]“ [[Antonije Nuić|Antonija Nuića]] i domaćem „[[Uslovna sloboda]]“ [[Miroslav Živanović|Miroslava Živanovića]]. U Americi Trifunović je imao male uloge u seriji „[[Spavačka ćelija]]“ (''Sleeper Cell'') o i filmu „[[Next]]“, u kom glumi teroristu koji pokušava da ubije glavnog protagonistu filma Krisa Džonsona ([[Nikolas Kejdž]]). U 2007. imao je sporednu ulogu u američko-srpskom filmu „[[Srpski ožiljci]]“ („Serbian Scars“). Trifunović je želeo ulogu Gavrila u najskupljem srpskom filmu svih vremena „[[Sveti Georgije ubiva aždahu]]“, međutim, došlo je do „kreativnog razmimoilaženja“ između njega i reditelja [[Srđan Dragojević|Srđana Dragojevića]].<ref>{{cite web |url=http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=13503 |title=Sergej Trifunović: Nisam kriv zbog gubitka uloge u filmu "Sveti Georgije ubiva aždahu", želeo sam da tumačim lik Gavrila |accessdate=07. 03. 2009 |work= |publisher=PRESS Online |date=15. 06. 2007 |archive-date=2020-10-08 |archive-url=https://web.archive.org/web/20201008155920/http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=13503 |dead-url=yes }}</ref> U međuvremenu je nastavio da izgrađuje karijeru u Americi sporednom ulogom sina diktatora izmišljene zemlje u filmu „[[War Inc]]“. Film je uglavnom dobio negativne kritike. Krajem 2007. i početkom 2008. bio je angažovan na snimanju filma „[[Turneja (film)|Turneja]]“. == Politika == Tokom 1990ih Trifunović je učestvovao na brojnim skupovima protiv ondašnjeg predsednik SRJ [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]]. == Uloge == {{Filmografija-domaći|glumca=Sergeja Trifunovića}} |- | 1993. || [[Raj (film)|Raj]] || |- | 1995. || [[Tuđa Amerika]] || Lukas |- | 1995. || [[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo s predumišljajem]] || Krsman Jakšić |- | 1998. || [[Ljubinko i Desanka]] || Ljubinko |- | 1998. || [[Stršljen (film)|Stršljen]] || Miljaim |- | 1998. || [[Spasitelj (film)|Spasitelj]] || Goran |- | 1998. || [[Bure baruta]] || otmičar autobusa |- | 1999. || [[Ljubavnici]] || Dragan |- | 2001. || [[Tri posle ponoći]] || Raša |- | 2001. || [[Munje!]] || Pop |- | 2001. || [[Treći kanal od sunca]] || |- | 2002. || [[Lisice (serija)|Lisice]] || Nebojša Đuričko |- | 2002. || [[Ko čeka dočeka]] || |- | 2003. || [[Profesionalac]] || tihi ludak |- | 2003. || [[Crni Gruja]] || Crni Gruja |- | 2004. || [[Kad porastem biću Kengur]] || Braca |- | 2005. || [[Pogled sa Ajfelovog tornja]] || |- | 2005. || [[Ljubav (film)|Ljubav]] || Vanja Novaković |- | 2006. || [[Aporija]] || Zoran |- | 2006. || [[Karaula (film)|Karaula]] || Ljuba Paunović |- | 2006. || [[Uslovna sloboda]] || vozač |- | 2006. || [[Sve džaba]] || Skladištar |- | 2006. || [[Spavačka ćelija]] || |- | 2007. || [[Next]] || gospodin Vajt |- | 2007. || [[Bitange i princeze]] || menadžer Kocka |- | 2007. || [[U ime sina]] || Tarik |- | 2007. || [[Maska (TV film 2007)|Maska]] || [[Branko Radičević]] |- | 2008. || [[Srpski ožiljci]] || Beni |- | 2008. || [[War, Inc.]] || |- | 2008. || [[Turneja (film)|Turneja]] || vođa Pantera |} == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == * {{IMDb ime|id=0872729|name=Sergej Trifunović}} {{Lifetime|1972| |Trifunović, Sergej}} {{commonscat|Sergej Trifunović}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski glumci]] [[Kategorija:Biografije, Mostar]] jfv0puysqqggrtnn6biloj16yp1vhqo 42471772 42471770 2025-06-15T23:28:31Z ~2025-68130 261420 /* Biografija */ 42471772 wikitext text/x-wiki {{Infobox actor | image = Sergej Trifunovic Crop.jpg | name = Sergej Trifunović | imagesize = 220px | caption = Sergej Trifunović na [[Tribeca filmski festival|Filmskom festivalu Tribeca]] 2008. | birthname = Sergej Trifunović | birthdate = {{birth date and age|1972|9|2|df=y}} | location = [[Mostar]], [[SR Bosna i Hercegovina]], [[SFRJ]] | deathdate = | deathplace = | yearsactive = 1993 &ndash; | othername = | homepage = | academyawards = | emmyawards = | spouse = }} '''Sergej Trifunović''' (rođen [[2. septembar|2. septembra]] [[1972]]. godine u [[Mostar]]u, [[Bosna i Hercegovina|BiH]]) je srpski glumac, poreklom iz glumačke porodice. Njegov otac [[Tomislav Trifunović]] i brat [[Branislav Trifunović]] su takođe glumci.<ref name="IMDb">[http://www.imdb.com/name/nm0872729/bio Biography for Sergej Trifunovic], [[IMDb]]</ref> Trifunović je jedan od najpopularnijih glumaca svoje generacije iz Srbije. Studirao je glumu na [[Fakultet dramskih umetnosti|Fakultetu dramskih umetnosti]], a na velikom platnu se prvi put pojavio 1995. u filmu „[[Tuđa Amerika]]”. Proslavio se ulogama u filmovima „[[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo s predumišljajem]]”, „[[Stršljen (film)|Stršljen]]”, „[[Spasitelj (film)|Spasitelj]]”, „Kad porastem biću Kengur”„[[Munje!]]”, „[[Karaula (film)|Karaula]]” i seriji „[[Crni Gruja]]". == Biografija == Sergej Trifunović je rođen 2. septembra 1972. godine u [[Mostar]]u porodici, u glumca [[Tomislav Trifunović|Tomislava Trifunovića]] i pravnice Slobodanke. Njegov mlađi brat je glumac [[Branislav Trifunović]]. Otac Tomislav se u svojoj karijeri često selio, pa je Sergej živeo u Mostaru, [[Užice|Užicu]], [[Kruševac|Kruševcu]] i [[Beograd]]u.<ref name="ilustrovana">{{cite web |url=http://www.ilustrovana.com/2003/2338/3.htm |title=Sergej Trifunović - Ceo život u dva kofera |accessdate=07. 03. 2009 |work=Srđan Jokanović |publisher=Ilustrovana Politika |date= |archivedate=2011-03-11 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110311104609/http://www.ilustrovana.com/2003/2338/3.htm |deadurl=yes }}]</ref> Godine 1990. se upisao na beogradsku [[Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu|Fakultetu dramskih umetnosti]] u klasi profesora [[Vladimir Jevtović|Vladimira Jevtovića]]. Zajedno sa njim su studirali [[Nataša Ninković]], [[Vojin Ćetković]] i [[Nebojša Glogovac]].<ref name="IMDb"/> Diplomirao je 1994. godine. Oženio se 2024. godine Isidorom Mijanović (sada Trifunović). === Početak karijere === Prvu ulogu na velikom platnu dobio je u filmu [[Goran Paskaljević|Gorana Paskaljevića]] „[[Tuđa Amerika]]“ (1995). U tom filmu je tumačio ulogu Lukasa, starijeg Bajinog ([[Miki Manojlović]]) bezobzirnog sina, koji je jedini uspeo da ostvari [[američki san]]. Iste godine Trifunović se pojavio u filmu „[[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo sa predumišljajem]]”, [[Gorčin Stojanović|Gorčina Stojanovića]], u kom je tumačio ulogu Krsmana Jakšića, mladog oficira [[OZNA|Ozne]] iz provincije, zaljubljenog u Jelenu, predratnu gospođicu ([[Ana Sofrenović]]), za koju mora da se bori protiv Jovana ([[Dragan Mićanović]]), uobraženog sina Jeleninog očuha, čijeg su oca nove vlasti zatvorile jer je bio simpatizer monarhije. Trifunović se pojavio kao specijalni gost na albumu „[[Heart Core]]” pop grupe [[Eva Braun (grupa)|Eve Braun]] u obradi pesme „Odvedi me iz ovog grada”, grupe [[Film (grupa)|Film]]).<ref>[https://www.discogs.com/Eva-Braun-Heart-Core/release/1305066], Eva Braun</ref> === Proboj === Godina 1998. je bila uspešna za Trifunovića. Prvo je u filmu „[[Stršljen (film)|Stršljen]]“ Gorčina Stojanovića tumačio ulogu Albanca Miljaima, plaćenog ubicu koji radi za albansku mafiju i zaljubljenog u Srpkinju Adrijanu ([[Mirjana Joković]]). Potom je glumio i u srpsko-američkom filmu „[[Spasitelj (film)|Spasitelj]]“ reditelja [[Predrag Antonijević|Predraga Antonijevića]] zajedno sa [[Denis Kvejd|Denisom Kvejdom]]. U tom filmu je igrao Gorana, surovog vojnika [[Vojska Republike Srpske|Vojske Republike Srpske]]. Konačno, glumio je otmičara autobusa u [[Goran Paskaljević|Paskaljevićevom]] filmu „[[Bure baruta]]“. Prethodne uloge i dobro znanje engleskog jezika su mu donele glavnu mušku ulogu u francuskoj drami „[[Ljubavnici]]“ (''Lovers'') [[Žan-Mark Bar|Žan-Marka Bara]] iz 1999. u kojoj glumi Dragana, ilegalnog emigranta iz Jugoslavije zaljubljenog u Francuskinju kome preti deportacija i ulogu u američkom filmu reditelja [[Li Dejvis|Lija Dejvisa]] i producenta [[Spajk Li|Spajka Lija]] „[[Tri posle ponoći]]“ (''3 AM'') iz 2001.<ref>{{Cite web |title=Intervju za magazin Vreme, 1. april 2000. |url=http://www.vreme.com/arhiva_html/482/14.html |access-date=2009-03-02 |archive-date=2010-01-08 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100108081322/http://www.vreme.com/arhiva_html/482/14.html |dead-url=yes }}</ref> U filmu Tri posle ponoći prvobitno je trebalo da glumi Albanca, ali je na njegov zahtev nacionalnost promenjena, prvo u muslimana, pa kasnije u Srbina iz Mostara.<ref>[http://www.nin.co.yu/2000-07/20/13672.html Igram, a kukati bih hteo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070630150854/http://www.nin.co.yu/2000-07/20/13672.html |date=2007-06-30 }}, NIN, br. 2586, 20. jul 2000.</ref> Bile su mu ponuđene uloge u filmu „[[Ljubav pre svega]]“ (''Birtday Girl'') sa [[Nikol Kidman]], koju je odbio zbog [[NATO bombardovanje SRJ|bombardovanja Jugoslavije 1999.]] (ta uloga je kasnije pripala [[Metju Kasovic|Metjuu Kasovicu]]) i u filmu ''[[Bad Company]]'' (ulogu dobio [[Dragan Mićanović]]) jer nije bio zadovoljan ulogom.<ref name="ilustrovana"/> === 2000e === Godine 2001. je glumio u popularnoj srpskoj urbanoj komediji „[[Munje!]]“, [[Radivoje Andrić|Radivoja Andrića]]. Trifunović je tokom 2002. služio vojni rok u [[Petrovaradin]]u. Posle vojske dobio je ulogu Crnog Gruje u istoimenoj [[Crni Gruja|srpskoj seriji]], ali nije glumio u nastavku serije „Crni Gruja 2“ jer je pokušao da svoju karijeru nastavi u Americi, pa je uloga pripala [[Nenad Jezdić|Nenadu Jezdiću]]. 2003. godine je glumio u Andrićevom hitu „[[Kad porastem biću Kengur]]“ i „[[Profesionalac (film iz 2003)|Profesionalcu]]“ [[Dušan Kovačević|Dušana Kovačevića]]. U Americi je imao glavnu ulogu u niskobudžetnom američkom filmu „[[Ljubav (film)|Ljubav]]“ (''Love'') [[Vladan Nikolić|Vladana Nikolića]], u kom je igrao Vanju Novakovića, bivšeg specijalca [[JNA]], koji radi u Njujorku kao plaćeni ubica i nakon jednog neuspelog zadatka uzima za taoca svoju bivšu suprugu. Ulogu u filmu Trifunović je dobio slučajno, pošto je prethodni glumac otkazao učešće u filmu<ref>{{Cite web |title=Ilustrovana Politika |url=http://www.ilustrovana.com/2006/2459/2.htm |access-date=2009-03-02 |archivedate=2011-12-05 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20111205135857/http://www.ilustrovana.com/2006/2459/2.htm |deadurl=yes }}</ref> U 2005. je glumio u visokobudžetnom filmu „[[Karaula (film)|Karaula]]“ [[Rajko Grlić|Rajka Grlića]] po romanu Ante Tomića „Ništa nas ne smije iznenaditi“ u koprodukciji svih država nastalih od bivše [[SFRJ]]. U filmu igrao je Ljubu Paunovića, buntovnog vojnika koji se usled sukoba sa starešinom Safetom Pašićem ([[Emir Hadžihafizbegović]]) postaje psihopata. Do kraja godine imao je sporedne uloge u niskobudžetnoj domaćoj drami „[[Aporija]]“ [[Aris Movsesijan|Arisa Movsesijana]], bosansko-hrvatskom-srpskom filmu „[[Sve džaba]]“ [[Antonije Nuić|Antonija Nuića]] i domaćem „[[Uslovna sloboda]]“ [[Miroslav Živanović|Miroslava Živanovića]]. U Americi Trifunović je imao male uloge u seriji „[[Spavačka ćelija]]“ (''Sleeper Cell'') o i filmu „[[Next]]“, u kom glumi teroristu koji pokušava da ubije glavnog protagonistu filma Krisa Džonsona ([[Nikolas Kejdž]]). U 2007. imao je sporednu ulogu u američko-srpskom filmu „[[Srpski ožiljci]]“ („Serbian Scars“). Trifunović je želeo ulogu Gavrila u najskupljem srpskom filmu svih vremena „[[Sveti Georgije ubiva aždahu]]“, međutim, došlo je do „kreativnog razmimoilaženja“ između njega i reditelja [[Srđan Dragojević|Srđana Dragojevića]].<ref>{{cite web |url=http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=13503 |title=Sergej Trifunović: Nisam kriv zbog gubitka uloge u filmu "Sveti Georgije ubiva aždahu", želeo sam da tumačim lik Gavrila |accessdate=07. 03. 2009 |work= |publisher=PRESS Online |date=15. 06. 2007 |archive-date=2020-10-08 |archive-url=https://web.archive.org/web/20201008155920/http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=13503 |dead-url=yes }}</ref> U međuvremenu je nastavio da izgrađuje karijeru u Americi sporednom ulogom sina diktatora izmišljene zemlje u filmu „[[War Inc]]“. Film je uglavnom dobio negativne kritike. Krajem 2007. i početkom 2008. bio je angažovan na snimanju filma „[[Turneja (film)|Turneja]]“. == Politika == Tokom 1990ih Trifunović je učestvovao na brojnim skupovima protiv ondašnjeg predsednik SRJ [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]]. == Uloge == {{Filmografija-domaći|glumca=Sergeja Trifunovića}} |- | 1993. || [[Raj (film)|Raj]] || |- | 1995. || [[Tuđa Amerika]] || Lukas |- | 1995. || [[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo s predumišljajem]] || Krsman Jakšić |- | 1998. || [[Ljubinko i Desanka]] || Ljubinko |- | 1998. || [[Stršljen (film)|Stršljen]] || Miljaim |- | 1998. || [[Spasitelj (film)|Spasitelj]] || Goran |- | 1998. || [[Bure baruta]] || otmičar autobusa |- | 1999. || [[Ljubavnici]] || Dragan |- | 2001. || [[Tri posle ponoći]] || Raša |- | 2001. || [[Munje!]] || Pop |- | 2001. || [[Treći kanal od sunca]] || |- | 2002. || [[Lisice (serija)|Lisice]] || Nebojša Đuričko |- | 2002. || [[Ko čeka dočeka]] || |- | 2003. || [[Profesionalac]] || tihi ludak |- | 2003. || [[Crni Gruja]] || Crni Gruja |- | 2004. || [[Kad porastem biću Kengur]] || Braca |- | 2005. || [[Pogled sa Ajfelovog tornja]] || |- | 2005. || [[Ljubav (film)|Ljubav]] || Vanja Novaković |- | 2006. || [[Aporija]] || Zoran |- | 2006. || [[Karaula (film)|Karaula]] || Ljuba Paunović |- | 2006. || [[Uslovna sloboda]] || vozač |- | 2006. || [[Sve džaba]] || Skladištar |- | 2006. || [[Spavačka ćelija]] || |- | 2007. || [[Next]] || gospodin Vajt |- | 2007. || [[Bitange i princeze]] || menadžer Kocka |- | 2007. || [[U ime sina]] || Tarik |- | 2007. || [[Maska (TV film 2007)|Maska]] || [[Branko Radičević]] |- | 2008. || [[Srpski ožiljci]] || Beni |- | 2008. || [[War, Inc.]] || |- | 2008. || [[Turneja (film)|Turneja]] || vođa Pantera |} == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == * {{IMDb ime|id=0872729|name=Sergej Trifunović}} {{Lifetime|1972| |Trifunović, Sergej}} {{commonscat|Sergej Trifunović}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski glumci]] [[Kategorija:Biografije, Mostar]] ozbuuj1q07c6oabg2hoa3udfsudkvu3 42471773 42471772 2025-06-15T23:29:38Z ~2025-68130 261420 /* Politika */ 42471773 wikitext text/x-wiki {{Infobox actor | image = Sergej Trifunovic Crop.jpg | name = Sergej Trifunović | imagesize = 220px | caption = Sergej Trifunović na [[Tribeca filmski festival|Filmskom festivalu Tribeca]] 2008. | birthname = Sergej Trifunović | birthdate = {{birth date and age|1972|9|2|df=y}} | location = [[Mostar]], [[SR Bosna i Hercegovina]], [[SFRJ]] | deathdate = | deathplace = | yearsactive = 1993 &ndash; | othername = | homepage = | academyawards = | emmyawards = | spouse = }} '''Sergej Trifunović''' (rođen [[2. septembar|2. septembra]] [[1972]]. godine u [[Mostar]]u, [[Bosna i Hercegovina|BiH]]) je srpski glumac, poreklom iz glumačke porodice. Njegov otac [[Tomislav Trifunović]] i brat [[Branislav Trifunović]] su takođe glumci.<ref name="IMDb">[http://www.imdb.com/name/nm0872729/bio Biography for Sergej Trifunovic], [[IMDb]]</ref> Trifunović je jedan od najpopularnijih glumaca svoje generacije iz Srbije. Studirao je glumu na [[Fakultet dramskih umetnosti|Fakultetu dramskih umetnosti]], a na velikom platnu se prvi put pojavio 1995. u filmu „[[Tuđa Amerika]]”. Proslavio se ulogama u filmovima „[[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo s predumišljajem]]”, „[[Stršljen (film)|Stršljen]]”, „[[Spasitelj (film)|Spasitelj]]”, „Kad porastem biću Kengur”„[[Munje!]]”, „[[Karaula (film)|Karaula]]” i seriji „[[Crni Gruja]]". == Biografija == Sergej Trifunović je rođen 2. septembra 1972. godine u [[Mostar]]u porodici, u glumca [[Tomislav Trifunović|Tomislava Trifunovića]] i pravnice Slobodanke. Njegov mlađi brat je glumac [[Branislav Trifunović]]. Otac Tomislav se u svojoj karijeri često selio, pa je Sergej živeo u Mostaru, [[Užice|Užicu]], [[Kruševac|Kruševcu]] i [[Beograd]]u.<ref name="ilustrovana">{{cite web |url=http://www.ilustrovana.com/2003/2338/3.htm |title=Sergej Trifunović - Ceo život u dva kofera |accessdate=07. 03. 2009 |work=Srđan Jokanović |publisher=Ilustrovana Politika |date= |archivedate=2011-03-11 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110311104609/http://www.ilustrovana.com/2003/2338/3.htm |deadurl=yes }}]</ref> Godine 1990. se upisao na beogradsku [[Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu|Fakultetu dramskih umetnosti]] u klasi profesora [[Vladimir Jevtović|Vladimira Jevtovića]]. Zajedno sa njim su studirali [[Nataša Ninković]], [[Vojin Ćetković]] i [[Nebojša Glogovac]].<ref name="IMDb"/> Diplomirao je 1994. godine. Oženio se 2024. godine Isidorom Mijanović (sada Trifunović). === Početak karijere === Prvu ulogu na velikom platnu dobio je u filmu [[Goran Paskaljević|Gorana Paskaljevića]] „[[Tuđa Amerika]]“ (1995). U tom filmu je tumačio ulogu Lukasa, starijeg Bajinog ([[Miki Manojlović]]) bezobzirnog sina, koji je jedini uspeo da ostvari [[američki san]]. Iste godine Trifunović se pojavio u filmu „[[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo sa predumišljajem]]”, [[Gorčin Stojanović|Gorčina Stojanovića]], u kom je tumačio ulogu Krsmana Jakšića, mladog oficira [[OZNA|Ozne]] iz provincije, zaljubljenog u Jelenu, predratnu gospođicu ([[Ana Sofrenović]]), za koju mora da se bori protiv Jovana ([[Dragan Mićanović]]), uobraženog sina Jeleninog očuha, čijeg su oca nove vlasti zatvorile jer je bio simpatizer monarhije. Trifunović se pojavio kao specijalni gost na albumu „[[Heart Core]]” pop grupe [[Eva Braun (grupa)|Eve Braun]] u obradi pesme „Odvedi me iz ovog grada”, grupe [[Film (grupa)|Film]]).<ref>[https://www.discogs.com/Eva-Braun-Heart-Core/release/1305066], Eva Braun</ref> === Proboj === Godina 1998. je bila uspešna za Trifunovića. Prvo je u filmu „[[Stršljen (film)|Stršljen]]“ Gorčina Stojanovića tumačio ulogu Albanca Miljaima, plaćenog ubicu koji radi za albansku mafiju i zaljubljenog u Srpkinju Adrijanu ([[Mirjana Joković]]). Potom je glumio i u srpsko-američkom filmu „[[Spasitelj (film)|Spasitelj]]“ reditelja [[Predrag Antonijević|Predraga Antonijevića]] zajedno sa [[Denis Kvejd|Denisom Kvejdom]]. U tom filmu je igrao Gorana, surovog vojnika [[Vojska Republike Srpske|Vojske Republike Srpske]]. Konačno, glumio je otmičara autobusa u [[Goran Paskaljević|Paskaljevićevom]] filmu „[[Bure baruta]]“. Prethodne uloge i dobro znanje engleskog jezika su mu donele glavnu mušku ulogu u francuskoj drami „[[Ljubavnici]]“ (''Lovers'') [[Žan-Mark Bar|Žan-Marka Bara]] iz 1999. u kojoj glumi Dragana, ilegalnog emigranta iz Jugoslavije zaljubljenog u Francuskinju kome preti deportacija i ulogu u američkom filmu reditelja [[Li Dejvis|Lija Dejvisa]] i producenta [[Spajk Li|Spajka Lija]] „[[Tri posle ponoći]]“ (''3 AM'') iz 2001.<ref>{{Cite web |title=Intervju za magazin Vreme, 1. april 2000. |url=http://www.vreme.com/arhiva_html/482/14.html |access-date=2009-03-02 |archive-date=2010-01-08 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100108081322/http://www.vreme.com/arhiva_html/482/14.html |dead-url=yes }}</ref> U filmu Tri posle ponoći prvobitno je trebalo da glumi Albanca, ali je na njegov zahtev nacionalnost promenjena, prvo u muslimana, pa kasnije u Srbina iz Mostara.<ref>[http://www.nin.co.yu/2000-07/20/13672.html Igram, a kukati bih hteo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070630150854/http://www.nin.co.yu/2000-07/20/13672.html |date=2007-06-30 }}, NIN, br. 2586, 20. jul 2000.</ref> Bile su mu ponuđene uloge u filmu „[[Ljubav pre svega]]“ (''Birtday Girl'') sa [[Nikol Kidman]], koju je odbio zbog [[NATO bombardovanje SRJ|bombardovanja Jugoslavije 1999.]] (ta uloga je kasnije pripala [[Metju Kasovic|Metjuu Kasovicu]]) i u filmu ''[[Bad Company]]'' (ulogu dobio [[Dragan Mićanović]]) jer nije bio zadovoljan ulogom.<ref name="ilustrovana"/> === 2000e === Godine 2001. je glumio u popularnoj srpskoj urbanoj komediji „[[Munje!]]“, [[Radivoje Andrić|Radivoja Andrića]]. Trifunović je tokom 2002. služio vojni rok u [[Petrovaradin]]u. Posle vojske dobio je ulogu Crnog Gruje u istoimenoj [[Crni Gruja|srpskoj seriji]], ali nije glumio u nastavku serije „Crni Gruja 2“ jer je pokušao da svoju karijeru nastavi u Americi, pa je uloga pripala [[Nenad Jezdić|Nenadu Jezdiću]]. 2003. godine je glumio u Andrićevom hitu „[[Kad porastem biću Kengur]]“ i „[[Profesionalac (film iz 2003)|Profesionalcu]]“ [[Dušan Kovačević|Dušana Kovačevića]]. U Americi je imao glavnu ulogu u niskobudžetnom američkom filmu „[[Ljubav (film)|Ljubav]]“ (''Love'') [[Vladan Nikolić|Vladana Nikolića]], u kom je igrao Vanju Novakovića, bivšeg specijalca [[JNA]], koji radi u Njujorku kao plaćeni ubica i nakon jednog neuspelog zadatka uzima za taoca svoju bivšu suprugu. Ulogu u filmu Trifunović je dobio slučajno, pošto je prethodni glumac otkazao učešće u filmu<ref>{{Cite web |title=Ilustrovana Politika |url=http://www.ilustrovana.com/2006/2459/2.htm |access-date=2009-03-02 |archivedate=2011-12-05 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20111205135857/http://www.ilustrovana.com/2006/2459/2.htm |deadurl=yes }}</ref> U 2005. je glumio u visokobudžetnom filmu „[[Karaula (film)|Karaula]]“ [[Rajko Grlić|Rajka Grlića]] po romanu Ante Tomića „Ništa nas ne smije iznenaditi“ u koprodukciji svih država nastalih od bivše [[SFRJ]]. U filmu igrao je Ljubu Paunovića, buntovnog vojnika koji se usled sukoba sa starešinom Safetom Pašićem ([[Emir Hadžihafizbegović]]) postaje psihopata. Do kraja godine imao je sporedne uloge u niskobudžetnoj domaćoj drami „[[Aporija]]“ [[Aris Movsesijan|Arisa Movsesijana]], bosansko-hrvatskom-srpskom filmu „[[Sve džaba]]“ [[Antonije Nuić|Antonija Nuića]] i domaćem „[[Uslovna sloboda]]“ [[Miroslav Živanović|Miroslava Živanovića]]. U Americi Trifunović je imao male uloge u seriji „[[Spavačka ćelija]]“ (''Sleeper Cell'') o i filmu „[[Next]]“, u kom glumi teroristu koji pokušava da ubije glavnog protagonistu filma Krisa Džonsona ([[Nikolas Kejdž]]). U 2007. imao je sporednu ulogu u američko-srpskom filmu „[[Srpski ožiljci]]“ („Serbian Scars“). Trifunović je želeo ulogu Gavrila u najskupljem srpskom filmu svih vremena „[[Sveti Georgije ubiva aždahu]]“, međutim, došlo je do „kreativnog razmimoilaženja“ između njega i reditelja [[Srđan Dragojević|Srđana Dragojevića]].<ref>{{cite web |url=http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=13503 |title=Sergej Trifunović: Nisam kriv zbog gubitka uloge u filmu "Sveti Georgije ubiva aždahu", želeo sam da tumačim lik Gavrila |accessdate=07. 03. 2009 |work= |publisher=PRESS Online |date=15. 06. 2007 |archive-date=2020-10-08 |archive-url=https://web.archive.org/web/20201008155920/http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=13503 |dead-url=yes }}</ref> U međuvremenu je nastavio da izgrađuje karijeru u Americi sporednom ulogom sina diktatora izmišljene zemlje u filmu „[[War Inc]]“. Film je uglavnom dobio negativne kritike. Krajem 2007. i početkom 2008. bio je angažovan na snimanju filma „[[Turneja (film)|Turneja]]“. == Politika == Tokom 1990-ih Trifunović je učestvovao na brojnim skupovima protiv ondašnjeg predsednik SRJ [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]]. == Uloge == {{Filmografija-domaći|glumca=Sergeja Trifunovića}} |- | 1993. || [[Raj (film)|Raj]] || |- | 1995. || [[Tuđa Amerika]] || Lukas |- | 1995. || [[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo s predumišljajem]] || Krsman Jakšić |- | 1998. || [[Ljubinko i Desanka]] || Ljubinko |- | 1998. || [[Stršljen (film)|Stršljen]] || Miljaim |- | 1998. || [[Spasitelj (film)|Spasitelj]] || Goran |- | 1998. || [[Bure baruta]] || otmičar autobusa |- | 1999. || [[Ljubavnici]] || Dragan |- | 2001. || [[Tri posle ponoći]] || Raša |- | 2001. || [[Munje!]] || Pop |- | 2001. || [[Treći kanal od sunca]] || |- | 2002. || [[Lisice (serija)|Lisice]] || Nebojša Đuričko |- | 2002. || [[Ko čeka dočeka]] || |- | 2003. || [[Profesionalac]] || tihi ludak |- | 2003. || [[Crni Gruja]] || Crni Gruja |- | 2004. || [[Kad porastem biću Kengur]] || Braca |- | 2005. || [[Pogled sa Ajfelovog tornja]] || |- | 2005. || [[Ljubav (film)|Ljubav]] || Vanja Novaković |- | 2006. || [[Aporija]] || Zoran |- | 2006. || [[Karaula (film)|Karaula]] || Ljuba Paunović |- | 2006. || [[Uslovna sloboda]] || vozač |- | 2006. || [[Sve džaba]] || Skladištar |- | 2006. || [[Spavačka ćelija]] || |- | 2007. || [[Next]] || gospodin Vajt |- | 2007. || [[Bitange i princeze]] || menadžer Kocka |- | 2007. || [[U ime sina]] || Tarik |- | 2007. || [[Maska (TV film 2007)|Maska]] || [[Branko Radičević]] |- | 2008. || [[Srpski ožiljci]] || Beni |- | 2008. || [[War, Inc.]] || |- | 2008. || [[Turneja (film)|Turneja]] || vođa Pantera |} == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == * {{IMDb ime|id=0872729|name=Sergej Trifunović}} {{Lifetime|1972| |Trifunović, Sergej}} {{commonscat|Sergej Trifunović}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski glumci]] [[Kategorija:Biografije, Mostar]] o30d1tp4o6ln6syfo8e4qabzmrjutwq 0 57766 42471571 42443560 2025-06-15T13:06:13Z ~2025-66875 261227 S,Selenić je bio profesor dramaturgije na FDUu od 1965, do kraja svog života. U jednom trenutku i dekan na FDU--u. A pre toga je radio i kao umetnički direktor "Avala filma". Studirao je engleski jezik i književnost. Dodala sam dva intervjua sa njim u spoljašnjim vezama. 42471571 wikitext text/x-wiki '''Slobodan Selenić''' ([[Pakrac]], Jugoslavija 7. jun 1933. — [[Beograd]] 27. oktobra 1995.) bio je srpski pisac i kritičar, pisao je romane, drame i pozorišnu kritiku. Bio je umetnički direktor Avala filma. Od 1965. godine je predavao dramaturgiju na Fakultetu za pozorište, fil, radio i televiziju (danas Fakultet dramskih uetnosti). Dopisni je član [[SANU]]. Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih [[NIN-ova nagrada|NIN-ove nagrade]] 1980. godine za roman Prijatelji. Studirao je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a postdiplomske studije u Bristolu 1950. Po njegovom istoimenom romanu i scenariju, 1995. je snimljen film [[Ubistvo s predumišljajem (film)|Ubistvo s predumišljajem]]. U nekoliko svojih romana (Timor mortis, Pismo glava, Očevi i oci, Ubistvo s predumišljajem ), prati tokove samospoznaje i opstanka jedne imanentno tragične kulture. Izrazito realističan, uglavnom je pisao o sukobu evropske kulture i balkanske zaostalosti na području bivše Jugoslavije. Glavna preokupacija njegovih dela bio je dolazak na vlast Komunističke partije 1945. i postepeno uništavanje privrednog i kulturnog života započetog između dva svetska rata. Bio je član DEPOS-a (Demokratske opozicije Srbije) 1992., ali razočaran korumpiranošću opozicionih političkih lidera, napustio je dalji politički angažman. Umro je u Beogradu od raka 1995. == Najpoznatija dela == *romani ** ''Memoari Pere Bogalja'' (1968.) ** ''Pismo glava'' (1972.) ** ''[[Prijatelji (roman, 1983)|Prijatelji]]'' (1980.) <small>(od 1983.) ''Prijatelji sa Kosančićevog venca 7''</small> ** ''[[Očevi i oci]]'' (1985.) ** ''Timor mortis'' (1989.) ** ''Ubistvo s predumišljajem'' (1993.) *drame: **''Ruženje naroda'' **''Knez Pavle'' == Vanjske veze == * [http://www.imdb.com/name/nm0783068/ Profil na IMDB-u] * https://www.youtube.com/watch?v=iREhVpoq6wA * https://www.youtube.com/watch?v=QEJ0Zhhf9dc {{Dobitnici NIN-ove nagrade}} {{klica-biog}} {{Lifetime|1933|1995|Selenicć, Slobodan}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Dobitnici NIN-ove nagrade]] ccydopgf31r480avht9lovy43ko4b25 0 58322 42471565 42248553 2025-06-15T12:46:37Z Zavičajac 76707 42471565 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Kenzo Tange 1981.jpg|mini|Kenso Tange]] '''Kenzo Tange''' (丹下健三; ''Tange Kenzō'' rođen [[4. septembar]], [[1913]]. - [[22. mart]], [[2005]].) je [[japan]]ski [[arhitekta]], i dobitnik [[Pricerova nagrada|Pricerove nagrade]] [[1987]]. godine. Tange je svetsku slavu stekao rekonstrukcijom Hirošime, razorene u Drugom svetskom ratu. Tange je bio učesnik rekonstrukcije zemljotresom razorenog [[Skoplje|Skoplja]]. [[Datoteka:Tokyo city-hall01.jpg|thumb|Šinjaku-ku Tokio]] == Biografija == Rodio se [[4. septembar|4. septembra]] [[1913.]] godine u Osaki a detinjstvo je proveo u gradu Imbari na japanskom ostrvu Šikoku. [[1935.]] godine je počeo sa studijem arhitekture na univerzitetu u Tokiju i za to se odlučio upoznavajući se sa arhitekturom [[Le Korbizje]]a. Za vreme rata je počeo sa studijem urbanizma. [[1946.]] godine je postao vanredan profesor na tokijskom univerzitetu i osnovao je „Tange Laboratoriju“ Na tokijskom univerzitetu je radio kao profesor od [[1963.]] – [[1974.]] godine i postao je traženi predavač na univerzitetima kao Harvard, Jel, Berkli i drugim. == Delo == U svetsku istoriju kulture se upisao kao arhitekta i urbanista koji je radio na oporavku Japana posle [[Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]] ali i kao tvorac nezaboravnih visećih konstrukcija za tokijsku letnju olimpijadu ili paviljona „EXPO“ u Osaki. Već jako rano je pokušavao da kombinuje avangardne elemente sa japanskom tradicionalnom arhitekturom a u kasnijim godinama se okretao ka internacionalnom stilu u arhitekturi. Njegov celosvetski debi je učešće na „Centar mira“ i „Spomenik u Hirošimi“ [[1949.]] godine i od toga doba je stvarao mnoge arhitektonske i urbanističke projekte u celom svetu. [[1959.]] godine je doktorirao sa radom „Prostorne strukture u velegradu“ i ovoj temi je posvetio celi svoj život.- na primer u „Planu za Tokijo [[1960.]]“ u projektu gradskog dela Fijera u Bolonji i novog grada za 60.000 ljudi u Kataniji u Italiji. Tange je radio i u stilu brutalizma i takova je skupštinska zgrada u Kurašiki i telekomunikaciona zgrada Jamanaši u Kofu. === Životno delo === Životno delo arhitekta Kenzo Tange je „Olimpijski i sportski areal“ za tokijsku olimpijadu. Izgradio ga je iz krivih linija koje su proizašle iz oblika konstrukcije od visećih lančanih krovova i od spiralnih oblika odvijajućih se od središnjih nosećih armiranobetonskih pilona. Kao jedini arhitekta dobio je odlikovanje od olimpijskog komiteta za svoj rad. == Nagrade == Kenzo Tange je dobio mnoge nagrade za svoj rad kao zlatna medalja RIBA, AIA francuske akademije [[1987.]] godine kao i najvišu nagradu [[Pricerova nagrada|Pricerovu nagradu]] – najvišu nagradu u ovoj branži. Te iste godine je predstavio i svoj dalji projekat tokijske skupštine. == Motto == U svim projektima rezonuje Tangeov moto: Arhitektura mora imati nešto što čoveka hvata za srce, no uporedo njene osnovne forme i prostori moraju da imaju istu logiku. Kreativni rad je u naše doba jedinstvo tehnologije i humanosti. Tradicija ima ulogu katalizatora koji ubrzava hemijsku reakciju no u konačnom rezultatu se više ne može detektovati. Tradicija može biti deo dela no sama o sebi nije stvaralačka. == Njegovi najznačajniji radovi == * Memorijalni park mira u [[Hirošima|Hirošimi]] * Katolička katedrala, [[Tokio]] * [[Tokio]] većnica * Gimnazijum za Olimpijadu [[1964.]] [[Tokio]] * Fuđi TV == Galerija == <gallery> Datoteka:Heiwa-kinenkan.jpg|'''1955''': „Hiroshima Peace Memorial Museum“ u memorialnom parku u Hirošimi Datoteka:Kagawa-Pref-Office-east.jpg|'''1958''': „Prefectural the Government Building“ u Kagavi Datoteka:Yoyogi Gymnasium.jpg|'''1964''': „Yoyogi National Gymnasium“ gimnazija u Tokiju Datoteka:TokyoTocho.jpg|'''1991''': „Metropolitan Government Building“ u Tokiju Datoteka:FujiTVStudioOdaiba.jpg|'''1996''': „The Fuji TV headquarters“ u Odabi Datoteka:Kagawa-Pref-Office-main.jpg|'''2000''': „Prefectural the Government Building“ u Kagavi Datoteka:Tokyo Metropolitan Goverment Building no1 Tocho 08 7 December 2003.jpg|Administrativna zgrada Šinjuku- Tokijo </gallery> == Vanjske veze == {{Commonscat|Kenzo Tange}} * [http://www.ktaweb.com/en_index2.html Zvanični sajt] {{Dobitnici Pritzkerove nagrade}} {{Lifetime|1913|2005|Tange, Kenzo}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Japanski arhitekti]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma]] [[Kategorija:Dobitnici Pritzkerove nagrade]] tde6iokqqz2dc0vzlmxtojixjcwh0cf 0 59994 42471694 42465721 2025-06-15T18:11:38Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471694 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Breastfeeding.jpg|thumb|Dojenje novorođenčeta]] '''Dojenje''' je proces u kojem žena hrani [[novorođenče]] ili bebu [[mlijeko]]m iz svojih [[Dojke|grudi]]. Tek rođene bebe odmah u samom početku imaju [[refleks]] [[Sisanje|sisanja]] i [[Gutanje|gutanja]]. == Mehanizam nastanka mlijeka == Već prije same [[Trudnoća|trudnoće]] započinje priprema organizma trudnice na proces dojenja. Kod većine trudnica na samom početku trudnoće dolazi do povećanja grudi, širenja [[Mliječne žlijezde|mliječnih žlijezda]] što je najčešće praćeno bolom na dodir i osjećajem nelagode kod trudnica. Grudne bradavice postaju tamnije, a areole bradavica se šire. U posljednjim mjesecima trudnoće u grudima majki se stvara takozvano predmlijeko. Izgled i količina [[Mlijeko|mlijeka]] se mijenja u prvom mjesecu donjenja. Prvih nekoliko dana je gusto i žuto - bogato [[protein|bjelančevinama]]. To mlijeko se naziva kolostrum. Poslije njega slijedi prelazno mlijeko tokom dvije sedmice, a potom zrelo mlijeko krajem prvog mjeseca. U punoj laktaciji ženske dojke mogu dnevno izlučiti ukupno oko 800 -{ml}-, pa do 1000 -{ml}-, najviše 1200 -{ml}- mlijeka. == Hormonska regulacija == Međutim, unatoč tome što su tokom trudnoće prisutni svi [[hormoni]] potrebni za laktaciju, a [[mliječne žlijezde]] potpuno razvijene, u trudnoći ne dolazi do laktacije. Razlog za to su visoke koncentracije hormona [[estrogeni|estrogena]] i [[progesteron]]a, koji sprječavaju učinak [[prolaktin]]a na žljezdano tkivo dojke. [[Prolaktin]] je [[polipeptid]]ni [[hormoni|hormon]] kojeg luči [[hipofiza]] i koji sudjeluje u nizu biohemijskih događaja u trudnoći, a takođe je najvažniji hormon za biosintezu mlijeka. On omogućava [[Sinteza|sintezu]] primarnog proteina - [[kazein]]a, neophodnog za produkciju mlijeka. Maksimalna vrijednost prolaktina u organizmu je u trudnoći,a iznosi oko 6000&nbsp;ng/ml. Izlaskom [[placenta|placente]] dolazi do naglog sniženja koncentracije [[estrogeni|estrogena]] i [[progesteron]]a te počinje neometano laktogeno djelovanje [[prolaktin]]a. Laktacija počinje dva do tri dana nakon [[porođaj|poroda]]. Ako žena ne doji, traje najmanje sedam dana, a nivo prolaktina u tom slučaju pada na normalu za oko dvije do tri sedmice. Prolaktin na kraju trudnoće ima gotovo deset puta veću koncentaciju nego prije same trudnoće. Ipak, pored prolaktina, za laktaciju su neophodni i drugi [[hormoni]], kao što su [[inzulin]], [[progesteron]], [[estrogeni|estrogen]] i [[kortizol]]. Humani placentarni laktogen takođe ima laktogeno djelovanje. == Nervni podražaj == Podražaj za produkciju [[prolaktin]]a je dojenje. Dojenjem se nervni podražaji prenose u [[hipotalamus]], gdje se smanjuje produkcija [[dopamin]]a, koji ima ulogu kočenja lučenja prolaktina. Koncentracija prolaktina postaje normalna tri do četiri mjeseca po [[porođaj|porodu]], ali se dojenjem održava laktacija jer dojenje stimulira lučenje i [[oksitocin]]a, [[hormoni|hormona]] koji potiče kontrakciju [[Glatka muskulatura|glatkih mišića]] u dojkama te tako pomaže istiskivanju mlijeka pri dojenju. Zahvaljujući ovim mehanizmima, količina novostvorenog mlijeka u dojkama je ekvivalentan podojenom mlijeku. Ako se dojka ne prazni, sekrecija [[Mlijeko|mlijeka]] počinje opadati već nakon 48 sati. == Ishrana dojilje == Prema preporukama [[sjedinjene Američke Države|američkog]] ''National Research Councila'' dojilja treba dodatnih 500 kcal za stvaranje mlijeka. Takođe treba u prosjeku 50% više [[kalcij]]uma, [[željezo|željeza]] i [[vitamin B9|folne kiseline]], a 10 do 25% više [[protein]]a, [[magnezij]]uma, [[jod]]a, [[cink]]a, [[selen]]a, [[vitamina C]] i [[vitamina E]], [[B-1]] i [[B-2]] u odnosu na potrebe žena koje nisu trudne. Takođe, u vrijeme dojenja povećana je potreba za tečnošću. == Važnost dojenja == Svjetska zdravstvena organizacija ([[SZO]]), ''American Academy of Pediatrics'' (AAP) i mnoge druge zdravstene organizacije preporučuju dojenje. Majčino [[mlijeko]] je prirodna prehrana svakog [[novorođenče]]ta i dojenčeta. Dojenjem se djetetu osigurava ne samo hrana nego i toplina, zaštita. Prirodna prehrana utječe na zdravlje djeteta, jer predstavlja optimalnu hranu koja je najbolje probavljiva i utiče na sazrijevanje djetetovog [[Digestivni trakt|probavnog trakta]], štiti novorođenče od [[Infekcija|infekcije]], spriječava razvoj [[Alergija|alergijskih]] bolesti, dijete preko mlijeka dobiva [[Antitelo|antitijela]] majke čime se jača otpornost, Dojenjem se između majke i djeteta uspostavlja čvrsta emotivna veza. == Povezano == * [[Babinje]] * [[Erotska laktacija]] == Vanjske veze == {{Commonscat|Breastfeeding|Dojenje}} (Na srpskohrvatskom) * [http://www.ringeraja.rs/zasto-je-dojenje-najbolje_277.html Zašto je dojenje najbolje?] * [http://www.ringeraja.rs/alergije-i-dojenje_276.html Alergije i dojenje] (Na njemačkom) {{SiJez|de}} * [http://www.afs-stillen.de/ http://www.afs-stillen.de/] * [http://www.bfr.bund.de/cd/2404 Empfehlungen der Nationalen Stillkommission] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20060615075836/http://www.bfr.bund.de/cd/2404 |date=2006-06-15 }} * [http://www.rund-ums-baby.de/stillberatung/ http://www.rund-ums-baby.de/stillberatung/] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090602231349/http://www.rund-ums-baby.de/stillberatung/ |date=2009-06-02 }} * [http://www.lalecheliga.de/ http://www.lalecheliga.de/] * [http://www.lalecheliga.at/ http://www.lalecheliga.at/] * [http://www.stillen.at/ http://www.stillen.at/] * [http://eltern.de/mein_baby/baby_alltag/stillfilm.html Videosequenz „Erfolgreich stillen“] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070318011731/http://www.eltern.de/mein_baby/baby_alltag/stillfilm.html |date=2007-03-18 }} * [http://www.kindergesundheit-info.de/1157.0.html Stillen, Ernährung des Säugling] * [http://www.stillkinder.de/ http://www.stillkinder.de/] (Na engleskom) {{SiJez|en}} * [http://www.breastfeeding.asn.au Australian Breastfeeding Association] * [http://mammary.nih.gov/reviews/lactation/Neville001/ Human Milk Secretion: An Overview] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070403062619/http://mammary.nih.gov/reviews/lactation/Neville001/ |date=2007-04-03 }} * [[Congressional Research Service]] (CRS): [http://digital.library.unt.edu/govdocs/crs/search.tkl?q=breastfeeding&search_crit=title&search=Search&date1=Anytime&date2=Anytime&type=form Reports regarding Breastfeeding and U.S. law] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071011135915/http://digital.library.unt.edu/govdocs/crs/search.tkl?q=breastfeeding&search_crit=title&search=Search&date1=Anytime&date2=Anytime&type=form |date=2007-10-11 }} * [http://www.fda.gov/fdac/features/895_brstfeed.html U.S. Food and Drug Administration (FDA) "Breast-Feeding Best Bet for Babies"] * [http://www.infactcanada.ca/Breastfeeding_Rights.htm Canadian Breastfeeding Rights] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220117000955/http://www.infactcanada.ca/Breastfeeding_Rights.htm |date=2022-01-17 }} * [http://lalecheleague.org/ La Leche League International]{{Dead link|date=August 2024 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} * [http://www.kellymom.com/ Kellymom.com] [[Kategorija:Prehrana]] [[Kategorija:Djetinjstvo]] oo9xf4w09g0mbjfy0wvkioso09vt207 0 70724 42471756 42267996 2025-06-15T20:45:33Z Zavičajac 76707 42471756 wikitext text/x-wiki [[File:Ante Vranković i Vjenceslav Richter.jpeg|mini|240px|Vjenceslav Richter (desno) u razgovoru s likovnim kritičarem [[Korisnik:Ante Vranković|Antom Vrankovićem]] na terasi Richterova doma na Vrhovcu 38 u Zagrebu, 30. svibnja 2000.]] '''Vjenceslav Richter''' ([[Omilje]]/[[Donja Drenova]] kod [[Sveti Ivan Zelina|Sv. Ivana Zeline]], [[8. 4.|8. travnja]] [[1917]]. - [[Zagreb]], [[2. 12.|2. prosinca]] [[2002]].), jedan je od najpoznatijih [[hrvatska|hrvatskih]] [[arhitektura|arhitekata]] [[20. vijek|dvadesetog stoljeća]]. Diplomirao je 1949. kod ing. arh. Zdenka Strižića na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz arhitekturu aktivno se bavio i ostalim likovnim umjetnostima ([[skulptura|kiparstvo]], [[slikarstvo]], [[grafika]], [[scenografija]]), te iza sebe ostavio vrijedan opus u tim disciplinama, a posebno značajan je njegov doprinos na području teoretskih istraživanja i rasprava o umjetnosti. Osobite uspjehe postigao je na području izložbene paviljonske arhitekture. [[Datoteka:Vjenceslav Richter - Original project for Yugoslav Pavilion on EXPO 1958.png|mini|240px|Vjenceslav Richter: Maketa izvornog projekta za Jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, 1958.]] ==Izložbeni paviljon s temeljima u zraku== Na natječaju za jugoslavenski paviljon za svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958., Richter dobiva prvu nagradu radikalno smjelim projektom izložbenog paviljona s „temeljima u zraku“. Na 60 m visokom čeličnom stupu s vrhom zabodenim u vodenu površinu, trebala je na čeličnoj užadi visjeti lagana struktura paviljona, koji je trebao asocirati na jedrilicu na moru. Taj spektakularan, vrlo originalan i posve nekonvencionalan projekt, kojem je namjera bila da privuče pažnju svojom originalnošću, tehničkom smionošću i mediteranskom toplinom, nije naišao na razumijevanje stručnih krugova u Beogradu. [[File:Vjenceslav Richter - Vila Zagorje, Dvorana za audijencije, strop.jpg|mini|240px|Vila Zagorje, Dvorana za audijencije, strop]] Statičari „Inženjerije“ Lazarović i Deškoviće napali su projekt kao „kretenizam“, jer „tko je vidio temelje u zraku?“ Richter im je odgovorio da bi se doista radilo o kretenizmu kada bi se to usvojilo kao praksa, no da je ovdje riječ o izuzetnoj prigodi, svjetskoj izložbi, te da je to prigoda da jedna mala zemlja na jedan možda „izokrenuti“ način privuče pažnju na sebe. Shvativši da će inzistiranjem na ovom nekonvencionalnom rješenju izgubiti angažman, Richter je jarbol (koji je možda ionako bilo nemoguće izvesti u zadanome roku) zamijenio rasterom od 12 konvencionalnih stupova, čime je njegov hrabri (neo)avangardni projekt poprimio odlike nenametljivog modernizma. Usprkos konformizmu svojih naručitelja, Richter je tim „zdanjem bez vrata“, oživljenim kiparskim djelima najboljih tadašnjih suvremenih hrvatskih umjetnika, ostvario vanserijski Gesamtkunstwerk (cjelovito umjetničko djelo) – „palaču od čelika, stakla mramora i drveta, čija elegancija leži u vlastitoj suzdržanosti“ - kako su pisale tadašnje belgijske novine. Paviljon je kasnije otkupljen i prenesen u okolicu Bruxellesa, te se i danas u njemu nalazi katolička škola, pa predstavlja jedno od rijetkih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture u svijetu. ==Drugi važni paviljonski projekti== Nakon ovog uspjeha, 1960. Richter je pozvan da se prijavi na natječaj za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Torinu: odbio je, ali je malo kasnije u restoranu u Frankopanskoj na salveti nacrtao projekt, suprotan relativno strogom rješenju paviljona iz Bruxellesa, koji nije imao niti jednu ravnu liniju, već je tlocrtno bio baziran isključivo na krugovima i elipsama. Vrhunac Richterova rada na području izložbenih paviljona bio je svakako projekt nacionalnog paviljona na 13. triennalu u Milanu 1965. Cjelokupni izložbeni prostor bio je sačinjen od najobičnijih letvi 2*4&nbsp;cm. Na sastanku Saveza primijenjenih umjetnika u Sloveniji, tijekom trajanja izložbe, napao ga je slovensko-bosanski arhitekt Ivan Štraus riječima: „Kolega, pa šta vi radite, uvijek neke bjesne gliste, ja sam se sramio kada sam došao u taj paviljon!“ Ali kada se vratio u Zagreb, Richtera je na stolu čekao telegram kojim mu je javljeno da je za taj, u našoj izgleda uvijek konformističkoj sredini napadani paviljon, dobio zlatnu medalju! Richterovo izrazito smjelo avangardno rješenje za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu 1967. temeljio na nekonvencionalnoj pretpostavci da paviljon za svjetsku izložbu uopće ne mora biti klasična zgrada. Tu je ideju Richter pretočio u projekt koji se sastojao od 2 stranice tj. od polovice piramide, koja je predstavljala svojevrsnu divovsku, nekoliko desetaka metara visoku „nišu“ tj. zaklon za eksponate: rješenje je međutim bilo previše avangardno, te nikada nije realizirano. [[Datoteka:Kotarska upravna zgrada (idejni projekt), Sveti Ivan Zelina, detalj pročelja.jpg|mini|240px|Vjenceslav Richter: Kotarska upravna zgrada (idejni projekt), [[Sveti Ivan Zelina]], detalj pročelja, projektirano 1951.-1953., podignuto 1953.-1954.]] ==Literatura== Vesna Meštrić (ur): Buntovnik s vizijom, katalog izložbe, Zagreb, 2017. Ante Vranković: Buntovnik s vizijom, Prigorski glasnik, 141, Sveti Ivan Zelina, studeni 2017., 30. 11. 2017., str. 12 [https://www.academia.edu/35823144/Richterov_hommage_Zelini_Kaj_5-6_2017.docx Ante Vranković: Richterov hommage Zelini, Kaj, 5-6, Zagreb, 2017., str. 149-153] == Vanjske veze == * [http://www.richter.com.hr Službene stranice] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080414230823/http://www.richter.com.hr/ |date=2008-04-14 }} * [http://www.arhitektura.info/~zagreb1/01prilozi/12_richter/richter_00.htm Informacije na arhitektura.info] {{Lifetime|1917|2002|Richter, Vjenceslav}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Hrvatski arhitekti]] [[Kategorija:Jugoslavenski arhitekti]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma|R, ]] h2d3tur5cjy0y6ie9imo9ftq7unewvb 42471758 42471756 2025-06-15T20:55:08Z Zavičajac 76707 42471758 wikitext text/x-wiki [[File:Ante Vranković i Vjenceslav Richter.jpeg|mini|240px|Vjenceslav Richter (desno) u razgovoru s likovnim kritičarem [[Korisnik:Ante Vranković|Antom Vrankovićem]] na terasi Richterova doma na Vrhovcu 38 u Zagrebu, 30. svibnja 2000.]] '''Vjenceslav Richter''' ([[Omilje]]/[[Donja Drenova]] kod [[Sveti Ivan Zelina|Sv. Ivana Zeline]], [[8. 4.|8. travnja]] [[1917]]. - [[Zagreb]], [[2. 12.|2. prosinca]] [[2002]].), jedan je od najpoznatijih [[hrvatska|hrvatskih]] [[arhitektura|arhitekata]] [[20. vijek|dvadesetog stoljeća]]. Diplomirao je 1949. kod ing. arh. Zdenka Strižića na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz arhitekturu aktivno se bavio i ostalim likovnim umjetnostima ([[skulptura|kiparstvo]], [[slikarstvo]], [[grafika]], [[scenografija]]), te iza sebe ostavio vrijedan opus u tim disciplinama, a posebno značajan je njegov doprinos na području teoretskih istraživanja i rasprava o umjetnosti. Osobite uspjehe postigao je na području izložbene paviljonske arhitekture. [[Datoteka:Vjenceslav Richter - Original project for Yugoslav Pavilion on EXPO 1958.png|mini|240px|Vjenceslav Richter: Maketa izvornog projekta za Jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, 1958.]] ==Izložbeni paviljon s temeljima u zraku== Na natječaju za jugoslavenski paviljon za svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958., Richter dobiva prvu nagradu radikalno smjelim projektom izložbenog paviljona s „temeljima u zraku“. Na 60 m visokom čeličnom stupu s vrhom zabodenim u vodenu površinu, trebala je na čeličnoj užadi visjeti lagana struktura paviljona, koji je trebao asocirati na jedrilicu na moru. Taj spektakularan, vrlo originalan i posve nekonvencionalan projekt, kojem je namjera bila da privuče pažnju svojom originalnošću, tehničkom smionošću i mediteranskom toplinom, nije naišao na razumijevanje stručnih krugova u Beogradu. [[File:Vjenceslav Richter - Vila Zagorje, Dvorana za audijencije, strop.jpg|mini|240px|Vila Zagorje, Dvorana za audijencije, strop]] Statičari „Inženjerije“ Lazarović i Deškoviće napali su projekt kao „kretenizam“, jer „tko je vidio temelje u zraku?“ Richter im je odgovorio da bi se doista radilo o kretenizmu kada bi se to usvojilo kao praksa, no da je ovdje riječ o izuzetnoj prigodi, svjetskoj izložbi, te da je to prigoda da jedna mala zemlja na jedan možda „izokrenuti“ način privuče pažnju na sebe. Shvativši da će inzistiranjem na ovom nekonvencionalnom rješenju izgubiti angažman, Richter je jarbol (koji je možda ionako bilo nemoguće izvesti u zadanome roku) zamijenio rasterom od 12 konvencionalnih stupova, čime je njegov hrabri (neo)avangardni projekt poprimio odlike nenametljivog modernizma. Usprkos konformizmu svojih naručitelja, Richter je tim „zdanjem bez vrata“, oživljenim kiparskim djelima najboljih tadašnjih suvremenih hrvatskih umjetnika, ostvario vanserijski Gesamtkunstwerk (cjelovito umjetničko djelo) – „palaču od čelika, stakla mramora i drveta, čija elegancija leži u vlastitoj suzdržanosti“ - kako su pisale tadašnje belgijske novine. Paviljon je kasnije otkupljen i prenesen u okolicu Bruxellesa, te se i danas u njemu nalazi katolička škola, pa predstavlja jedno od rijetkih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture u svijetu. ==Drugi važni paviljonski projekti== Nakon ovog uspjeha, 1960. Richter je pozvan da se prijavi na natječaj za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Torinu: odbio je, ali je malo kasnije u restoranu u Frankopanskoj na salveti nacrtao projekt, suprotan relativno strogom rješenju paviljona iz Bruxellesa, koji nije imao niti jednu ravnu liniju, već je tlocrtno bio baziran isključivo na krugovima i elipsama. Vrhunac Richterova rada na području izložbenih paviljona bio je svakako projekt nacionalnog paviljona na 13. triennalu u Milanu 1965. Cjelokupni izložbeni prostor bio je sačinjen od najobičnijih letvi 2*4&nbsp;cm. Na sastanku Saveza primijenjenih umjetnika u Sloveniji, tijekom trajanja izložbe, napao ga je slovensko-bosanski arhitekt Ivan Štraus riječima: „Kolega, pa šta vi radite, uvijek neke bjesne gliste, ja sam se sramio kada sam došao u taj paviljon!“ Ali kada se vratio u Zagreb, Richtera je na stolu čekao telegram kojim mu je javljeno da je za taj, u našoj izgleda uvijek konformističkoj sredini napadani paviljon, dobio zlatnu medalju! Richterovo izrazito smjelo avangardno rješenje za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu 1967. temeljio na nekonvencionalnoj pretpostavci da paviljon za svjetsku izložbu uopće ne mora biti klasična zgrada. Tu je ideju Richter pretočio u projekt koji se sastojao od 2 stranice tj. od polovice piramide, koja je predstavljala svojevrsnu divovsku, nekoliko desetaka metara visoku „nišu“ tj. zaklon za eksponate: rješenje je međutim bilo previše avangardno, te nikada nije realizirano. [[Datoteka:Kotarska upravna zgrada (idejni projekt), Sveti Ivan Zelina, detalj pročelja.jpg|mini|240px|Vjenceslav Richter: Kotarska upravna zgrada (idejni projekt), [[Sveti Ivan Zelina]], detalj pročelja, projektirano 1951.-1953., podignuto 1953.-1954.]] ==Literatura== Vesna Meštrić (ur): Buntovnik s vizijom, katalog izložbe, Zagreb, 2017. Ante Vranković: Buntovnik s vizijom, Prigorski glasnik, 141, Sveti Ivan Zelina, studeni 2017., 30. 11. 2017., str. 12 [https://www.academia.edu/35823144/Richterov_hommage_Zelini_Kaj_5-6_2017.docx Ante Vranković: Richterov hommage Zelini, Kaj, 5-6, Zagreb, 2017., str. 149-153] == Vanjske veze == * [http://www.richter.com.hr Službene stranice] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20080414230823/http://www.richter.com.hr/ |date=2008-04-14 }} * [http://www.arhitektura.info/~zagreb1/01prilozi/12_richter/richter_00.htm Informacije na arhitektura.info] {{Lifetime|1917|2002|Richter, Vjenceslav}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Hrvatski arhitekti]] [[Kategorija:Jugoslavenski arhitekti]] jd7jyx25zzqnhqp0krw0exg4kjes0yk 0 78241 42471607 42466457 2025-06-15T14:35:43Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 1 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471607 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:28nentor.jpg|thumb|right|300px|Albanski prvaci proglašavaju nezavisnost [[Albanija|Albanije]] sa balkona Skupštine u [[Valona|Valoni]].]] '''Albanska deklaracija o nezavisnosti''' ([[Albanski jezik|albanski]]: ''Deklarata e Pavarësisë'') dokument je usvojen [[28. 11.|28. novembra]] [[1912]]. na skupštini u [[Valona|Valoni]] kojim je osnovana [[Nezavisna Albanija]] i okončan period [[Albanski narodni preporod|albanskog narodnog preporoda]]. == Pozadina == {{Glavni članak|Albanski narodni preporod|Prvi balkanski rat|Srpska okupacija Albanije}} Članice [[Balkanski savez|Balkanske lige]] su napale [[Otomansko Carstvo|Otomansko carstvo]] oktobra 1912. godine u cilju podele njegovih balkanskih poseda, što je dobrim delom uključivalo oblasti naseljene Albancima.<ref name="Golgota">{{Cite web |title=Leo Frojndlih, Albanska golgota |url=http://www.albanianhistory.net/texts20_1/AH1913_1.html |access-date=2010-04-13 |archive-date=2012-05-31 |archive-url=https://web.archive.org/web/20120531131757/http://www.albanianhistory.net/texts20_1/AH1913_1.html |dead-url=yes }}</ref> Albanci su se protivili zauzimanju njihovih naselja i organizovali su dobrovoljačke jedinice koje su pružale jak otpor.<ref name="Danas">[http://www.danas.rs/dodaci/vikend/otpor_okupaciji_i_modernizaciji.26.html?news_id=105029 Otpor okupaciji i modernizaciji]</ref> [[Datoteka:Isa boletini vlora 1912.jpg|thumb|[[Isa Boljetinac]] sa borcima nakon povlačenja u Valonu [[1912]].]] Srbija je u toku oktobra i novembra 1912. zaposela veći deo Albanije, zajedno sa albanskom obalom na kojoj je najvažnija strateška tačka bila luka [[Drač]]. Računalo se sa politikom svršenog čina.<ref name="Knjiga o Kosovu"/> Kada je crnogorska vojska napala [[Skadar]], naišla je na jak otpor turskog garnizona potpomognutog sa šest hiljada albanskih dobrovoljaca.<ref name="SCG i Kosovo">[http://www.rastko.rs/cms/files/books/474e828f5a0ad СРБИЈА, ЦРНА ГОРА И КОСОВО – ПРЕГЛЕД 1878-1914]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Posle dugotrajne opsade uz pomoć srpske vojske i mnogo ljudskih žrtava, [[nikola I. Petrović Njegoš|kralj Nikola]] je ušao u grad 23. aprila, kapitulacijom Esad-paše.<ref name="Knjiga o Kosovu"/> Grčka vojska je prodirala sa juga. Nakon što su vojske balkanskih država osvojile većinu albanskih oblasti, albanski glavari su se povukli na slobodnu [[Oblast Vlora|oblast Vlore]] (Valone). Albanski predstavnici su se u početku borili za autonomiju Albanije u okviru Otomanskog carstva. Međutim, nakon velikih potresa u prvom balkanskom ratu, kada su balkanske teritorije Otomanskog carstva podeljene između susednih država, Albanci se takođe odlučuju za stvaranje nezavisne države. == Pripremanje skupštine == Istaknutu ulogu u ovim događajima je imao albanski političar [[Ismail Qemali|Ismail Kemali]]. Nakon što je srpska vojska posle [[Kumanovska bitka|Kumanovske bitke]] (23. i 24 oktobar 1912) ušla u [[Skoplje]] Kemali je doputovao iz Trsta u [[Bukurešt]], u kojem je živela velika zajednica Albanaca. Kemali se u Bukureštu dogovorio sa albanskim prvacima da zajedno otputuju u [[Velika Albanija|Albanski vilajet]]. On je iz [[Bukurešt]]a slao telegrame u sve krajeve Albanskog vilajeta tražeći da svi pošalju delegate u Valonu na veliki nacionalni kongres. Kemali se takođe susreo sa ministrom inostranih poslova [[Austro-Ugarska|Austrougarske]] Grofom Berčtoldom, koji je podržao njegove poglede na rešenje nacionalnog pitanja Albanaca i stavio mu na raspolaganje brod koji ga je prevezao do [[luka|luke]] [[Drač]].<ref name="Knjiga o Kosovu"/> Iz Drača je Ćemali sa grupom Albanaca iz [[Rumunija|Rumunije]] odjahao u Valonu.<ref>[http://ia360629.us.archive.org/0/items/memoirsofismailk00ismauoft/memoirsofismailk00ismauoft_bw.pdf Memoari Ismaila Ćemalija, -{CONSTABLE AND COMPANY LTD}-, London, 1920, strana 372.]{{Dead link|date=November 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>. Luku [[Valona]] je grčka [[mornarica]] držala u blokadi i sa svojih [[brod]]ova je vršila artiljerijsko bombardovanje grada.<ref>[http://books.google.com/books?id=IJ2s9sQ9bGkC&pg=PA342&dq=greek+occupation+of+southern+albania&hl=en&ei=gqbES9_OHKDQmgPL3qTLDg&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=8&ved=0CFoQ6AEwBw#v=onepage&q=greek%20occupation%20of%20southern%20albania&f=false The Albanians: an ethnic history from prehistoric times to the present, by Edwin E. Jacques]</ref> == Narodna skupština u Vlori == === Delegati === U Valoni je u kući [[Džemil-beg]]a ({{jez-alb|Xhemil bey}}) održana velika narodna skupština kojoj su prisustvovali predstavnici iz svih oblasti u kojima žive Albanci.<ref name="albanianhistory.net">{{Cite web |title=Robert Elsi, Tekstovi i dokumenti o albanskoj istoriji, objavljeno na sajtu o albanskoj istoriji |url=http://www.albanianhistory.net/texts20_1/AH1912_1.html |access-date=2010-04-13 |archive-date=2011-05-07 |archive-url=https://web.archive.org/web/20110507115750/http://www.albanianhistory.net/texts20_1/AH1912_1.html |dead-url=yes }}</ref> Skupštinu su činili predstavnici sa teritorije četiri vilajeta Osmanskog Carstva (Kosovski, Skadarski, Janjinski i Bitoljski vilajet) uključujući i nekolicinu Albanaca iz [[Bukurešta]]. Navedeni predstavnici se u Albaniji nazivaju Očevima osnivačima ({{jez-alb|Baballaret e kombit}}): [[Datoteka:Ismail Qemali.jpg|thumb|[[Ismail Qemali]], vodeća figura borbe za nezavisnost Albanije.]] * [[Berat]]: [[Sami Bey Vrioni]], [[Ilias Bey Vrioni]], [[Taq Tutulani]], [[Babë Dud Karbunara]]; * [[Oblast Skrapar|Skrapar]]: [[Xhelal bej Koprencka]]; [[Hajredin bej Cakrani]]; * [[Lušnja]]: [[Qemal bej Mullai]], [[Ferit bej Vokopola]], [[Nebi Efendi Sefa]]; * [[Debar]]: [[Myfti Vehbi Dibra]], [[Sherif Lengu]]; * [[Oblast Mat|Mat]]: [[Zog od Albanije|Ahmet Zogu]] (kasnije Kralj Zog), [[Riza bej Zogolli]], [[Kurt Agë Kadiu]]; * [[Ohrid]] i [[Struga]]: [[Zyhdi bej Ohri]], [[Dr. H. Myrtezai]], [[Nuri Sojlliu]], [[Hamdi bej Ohri]], [[Mustafa Baruti]], [[Dervish bej Hima]]; * [[Drač]]: [[Abaz Efendi Çelkupa]], [[Mustafa Agë Hanxhiu]], [[Jahja Ballhysa]], [[Dom Nikollë Kaçorri]]; * [[Tirana]]: [[Abdi bej Toptani]], [[Murat bej Toptani]]; Ymer Sollaku * [[Šijak]]: [[Xhelal Deliallisi]], [[Ymer bej Deliallisi]], [[Ibrahim Efendiu]]; * [[Kroja]]: [[Mustafa Kruja|Mustafa Merlika-Kruja]]; * [[Elbasan]]: [[Lef Nosi]], [[Shefqet bej Daiu]], [[Qemal bej Karaosmani]], [[Dervish bej Biçaku]]; * [[Pećinski distrikt|Pećin]]: [[Mahmud Efendi Kaziu]]; * [[Oblast Gramš|Gramš]]: [[Ismail Qemali Gramshi]] (''ne mešati ga sa [[Ismail Qemali]]''); * [[Đirokastra]]: [[Elmaz Boçe]], [[Veli Harxhi]], [[Myfid bej Libohova]], [[Petro Poga]], [[Jani Papadhopulli]]; * [[Oblast Parmet|Parmet]]: [[Veli bej Këlcyra]], [[Syrja bej Vlora]]; * [[Tepelenë|Tepelene]]: [[Feim bej Mezhgorani]]; * [[Janjina]]: [[Kristo Meksi]], [[Aristidh Ruci]]; * [[Čamerija]]: [[Veli Gërra]], [[Jakup Veseli]], [[Rexhep Demi]], [[Azis Tahir Ajdonati]]; * [[Oblast Delvine|Delvine]]: [[Avni bej Delvina]]; * [[Oblast Korče|Korča]]: [[Pandeli Cale]], [[Thanas Floqi]], [[Spiro Ilo]], * [[Pogradec]]: [[Hajdar Blloshmi]]; * [[Kosovski vilajet|Kosovski Vilajet]] ([[Đakovica]], [[Kosovska Mitrovica|Mitrovica]], [[Peć (grad)|Peć]], [[Plav]]-[[Gusinje]], itd.): [[Rexhep Mitrovica]], [[Bedri bej Ipeku]], [[Salih Gjuka]], [[Mit'hat Bey Frashëri]], [[Mehmet Pashë Derralla]], [[Isa Boljetinac|Isa Boletini]], [[Riza bej Gjakova]], [[Hajdin bej Draga]], [[Dervish bej Ipeku]], [[Zenel bej Begolli]], [[Qerim Begolli]]; * [[Skadar]]: [[Luigj Gurakuqi]]; * [[Valona|Vlora]]: [[Ismail Qemali]], [[Zihni Abaz Kanina]], [[Zyhdi Efendi Vlora]], [[Qazim Kokoshi]], [[Jani Minga]], [[Eqerem bej Vlora]]; * Albanska emigracija iz [[Bukurešt]]a: [[Dhimitër Zografi]], [[Dhimitër Mborja]], [[Dhimitër Berati]], [[Dhimitër Ilo]] Iako je iz određenih oblasti Osmanskog carstva u kojima su živeli [[Albanci]] bilo prisutno više osoba, dogovoreno je da svaki [[regija|region]] ima po jedan glas, nezavisno od broja osoba iz tog regiona koje su prisutne <ref name="albanianhistory.net"/>. Predstavnici nekih gradova koji su se nalazili pod opsadom (npr. [[Korča|Korče]] i [[Skadar|Skadra]]) nisu mogli da stignu do Valone, pa su među prisutnima odabrane osobe koje će zastupati te krajeve.<ref name="albanianhistory.net"/>. === Odluke === U Valoni, dana [[28. 11.|28. novembra]] 1912. godine, Narodna skupština je proglasila Albaniju za nezavisnu državu.<ref>Historia e Popullit Shqiptar II (Istorija albanskog naroda II), Priština, 1968, str. 352.</ref> Po usvajanju teksta deklaracije [[Ismail Qemali|Ismail Ćemali]] je izašao na terasu zgrade skupštine i pred okupljenim građanima razvio crvenu [[zastava Albanije|albansku zastavu]] sa crnim [[dvoglavi orao|dvoglavim orlom]]. Nakon toga su albanski predstavnici uputili telegrame balkanskim susedima: [[Datoteka:Flag_of_Albanian_Provisional_Government_(1912-1914).svg|thumb|Nacionalna [[zastava Albanije]] usvojena na skupštini.]] {{izdvojeni citat|Želim da obavestim vaše ekselencije o izuzetnom događaju u narodnom životu Albanaca. Predstavnici svih albanskih oblasti, različitih veroispovesti, koji su se sastali juče u narodnoj skupštiti u gradu Valoni, objavili su nezavisnost Albanije i izabrali privremenu vladu. Albanci su srećni što se pridružuju porodici slobodnih naroda istočne Evrope sa jedinim ciljem da žive u miru sa svim susedima. Nadamo se da će ovu promenu u životu našeg naroda kao i našu privremenu vladu priznati vlade vaših ekselencija, da će svako neprijateljsko dejstvovanje vaše vojske u našoj zemlji prestati i da će sve albanske teritorije koje su sad zaposednute od strane savezničkih vojski, opet biti slobodne.<ref>{{Cite web |title=Balkanski ratovi |url=http://cdsee.org/pdf/WorkBook3_sr.pdf |access-date=2010-04-14 |archive-date=2012-03-04 |archive-url=https://web.archive.org/web/20120304163618/http://www.cdsee.org/pdf/WorkBook3_sr.pdf |dead-url=yes }}</ref>|Telegram predsednika albanske privremene vlade ministrima inostranih poslova Crne Gore, Srbije, Bugarske i Grčke, 29. novembra 1912. }} Dana 4. decembra 1912, Skupština Valone izabrala je prvu Vladu nezavisne Albanije. Na čelu privremene vlade bio je [[Ismail Qemali|Ismail Kemali]], koji je uspeo da pridobije podršku Austrije i Italije. Takođe, uspostavljeno je veće staraca (albanski: ''Plekёsia''), koje je pomagalo Vladi na dužnosti. Organizovanje narodne vojske povereno je Rizi-beju iz Đakovice i [[Isa Boljetinac|Isi Boljetincu]], koji se ispred srpske vojske preko Ljume povukao u Valonu.<ref>D. Đorđević, Izlazak Srbije na Jadransko more i konferencija ambasadora u Londonu 1912, str. 84-85, Beograd, 1956.</ref> Skupština je za [[Zastava Albanije|albansku nacionalnu zastavu]] izabrala crvenu zastavu sa [[dvoglavi orao|dvoglavim orlom]] [[Skenderbeg]]a. Granice novoproglašene države nisu bile jasno utvrđene. Deklaraciju su izglasali albanski prvaci iz sva četiri vilajeta koja su naseljavali Albanci (Kosovski, Skadarski, Janjinski i Bitoljski), ali nisu činili apsolutnu većinu stanovnika. Takođe, Privremena vlada Albanije u trenutku proglašenja nezavisnosti nije imala kontrolu nad mnogim oblastima na koje je polagala pravo. == Međunarodno priznanje i utvrđivanje granica == Radi ustanovljenja novih granica na Balkanu sazvana je u [[London]]u međunarodna konferencija ambasadora velikih sila (Austro-ugarske, Italije, Rusije, Francuske, Nemačke i Ujedinjenog Kraljevstva). Članice Balkanske lige nisu priznavale nezavisnost Albanije i tražile su podelu albanskih teritorija. Međutim, već prvog dana ambasadorske konferencije, 17. decembra 1912. godine, donet je načelni zaključak o formiranju Kneževine Albanije garantovane od strane šest sila.<ref name="Knjiga o Kosovu"/> [[Datoteka:Albania-CIA WFB Map.png|thumb|desno|Priznate granice Albanije.]] Albanska delegacija je zahtevala punu nezavisnost Albanije u okviru svojih etničkih granica. Srbija je zahtevala da se granična linija povuče razvođem zapadno od Ohridskog jezera i Crnog Drima, tako bi dobila Dečane, Đakovicu, Prizren, [[Debar]] i [[Ohrid]]. Crna Gora je, pak, tražila granicu na reci Mati i razvođu Drima i Fani, tako da joj pripadnu Skadar, [[Šenđin|Medova]] i [[Lješ]]. Grčka je, na jugu, tražila čitav severni Epir.<ref name="Knjiga o Kosovu"/> Protiv zahteva balkanskih suseda navodio se [[demografija|demografski]] argument. Austro-Ugarska je, u skladu sa demografijom, predlagala granicu Albanije koja bi obuhvatala i Đakovicu, Debar, Korču, Janjinu, Strugu i Ohrid, [[Peć (grad)|Peć]] i [[Prizren]].<ref name="Knjiga o Kosovu"/> Srbija je, uz podršku Francuske i Rusije, uspela da dobije Peć, Đakovicu, Prizren, Debar i Ohrid.<ref name="Danas"/> [[20. 12.|20. decembra]] 1912. ambasadorska konferencija u Londonu je priznala nezavisnu Albaniju.<ref name="Hall">[http://books.google.com/books?id=ZSllgZ-1D4YC&pg=PA74&dq=serbia+albania+1912&as_brr=3&cd=2#v=onepage&q=serbia%20albania%201912&f=false Richard C. Hall, The Balkan Wars, 1912-1913: prelude to the First World War]</ref> [[Londonski mir (1913)|Londonskim mirovnim ugovorom]] [[30. 5.|30. maja]] [[1913]]. godine Albanija je zvanično priznata kao država. [[29. 7.|29. jula]] [[1913]]. godine velike sile su Kneževinu Albaniju stavile pod upravu međunarodne komisije na period od deset godina, a za prvog kneza Albanije postavljen je Nemac [[Vilhelm od Vida]] (Wilhelm von Wied). Novonastala [[Kneževina Albanija]] je obuhvatila tek oko polovinu albanske etničke teritorije, dok se veliki broj Albanaca našao u okviru [[Srbija|Srbije]], [[Crna Gora|Crne Gore]] i [[Grčka|Grčke]].<ref name="Elsi">{{Cite web |title=Robert Elsie, The Conference of London 1913 |url=http://www.albanianhistory.net/texts20_1/AH1913_2.html |access-date=2010-04-13 |archivedate=2011-02-11 |archiveurl=https://www.webcitation.org/query?url=http%3A%2F%2Fwww.albanianhistory.net%2Ftexts20_1%2FAH1913_2.html&date=2011-02-11 |deadurl=yes }}</ref> Međutim, ni po zaključenju Londonske konferencije srpske trupe se nisu povukle na demarkacionu liniju. Tek ultimativnom pretnjom velikih sila i topovima sa austrijskih i italijanskih brodova okrenutim ka luci Drač, Srbija je bila primorana na povlačenje.<ref name="Novaković">{{Cite web |title=Kosta Novaković, Srbizacija i kolonizacija Kosova |url=http://www.kosova.com/arkivi1997/expuls/dok5.htm |access-date=2010-04-13 |archivedate=2013-12-25 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20131225040933/http://www.kosova.com/arkivi1997/expuls/dok5.htm |deadurl=yes }}</ref> Srpska vojska se počela povlačiti iz Albanije u drugoj polovini avgusta 1913. godine, u toku Drugog balkanskog rata<ref name="Knjiga o Kosovu">{{Cite web |title=Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu |url=http://www.kosovo.net/sk/rastko-kosovo/istorija/knjiga_o_kosovu/bogdanovic-kosovo_3.html |access-date=2010-04-13 |archive-date=2010-05-26 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100526172148/http://www.kosovo.net/sk/rastko-kosovo/istorija/knjiga_o_kosovu/bogdanovic-kosovo_3.html |dead-url=yes }}</ref>. == Posledice == [[Datoteka:Jugoslavia invasion Albania 1921.jpg|thumb|[[The New York Times]], 9.novembar 1921.]] Uprkos podršci zapadnih zemalja, albanska država se od samog nastanka suočavala sa ozbiljnim problemima. Novoosnovanu državu su 1912-1913 [[srpska okupacija Albanije|okupirale]] trupe okolnih zemalja (Srbije, Crne Gore i Grčke). [[Esad Paša Toptani|Esad-paša Toptani]] je krajem [[1913]] uz pomoć Srbije preuzeo vlast u centralnoj Albaniji, ne priznajući nadležnost privremene vlade. Međunarodna zajednica je [[1914]] za upravnika Albanije imenovala [[Vilhelm od Vida|Vilhelma od Vida]], ali zbog izbijanja pobune i prvog svetskog rata on iste godine napušta zemlju. Tokom narednih godina, u Albaniji je vladala neka vrsta [[anarhija|bezvlašća]].<ref>« L'anarchie règne toujours en Albanie », ''Le Miroir'', {{Date|1|februar|1914}}</ref> Tokom velikog rata, delove Albanije su sukcesivno zauzimale razne države ([[Srbija]], [[Austro-Ugarska]], [[Italija]]), da bi po završetku rata Italija, [[Grčka]] i novoosnovana [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevina SHS]] nastavile otimanje oko nje. [[Valonski rat|Valonskim ratom]] [[1920]] Albanci proteruju Italijane, nakon čega uspostavljaju kontrolu većim delom albanske teritorije. Beogradska vlada je i dalje nastavila da izaziva nestabilnosti u Albaniji, pružanjem podrške svojim klijentima i katoličkom separatizmu na severu ([[Oblast Mirdita|Republika Mirdita]]).<ref name="Banac">[http://books.google.com/books?id=KfqbujXqQBkC&pg=PA297&dq=Serbian+occupation+Albania&lr=&as_brr=3&cd=5#v=onepage&q=Serbian%20occupation%20Albania&f=false Ivo Banac, The national question in Yugoslavia: origins, history, politics]</ref> Tijekom [[1921]] Kraljevina SHS će zajedno s Grčkom<ref>[http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?res=9802E0DA103EEE3ABC4B53DFB767838A639EDE Report Greeks Invade Albania]</ref> početi voditi [[agresorski rat|agresivni rat]] protiv [[Albanija|Albanije]] koji će doći na naslovne strane svetske štampe i na dnevni red [[Liga naroda|Lige naroda]]<ref>[http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?_r=1&res=9D0DE1DD1539E133A25753C1A9679D946095D6CF Albania will test the league's power]</ref>. Ambasadorska konferencija u [[Pariz]]u je [[21. 11.|21. novembra]] [[1921]]. potvrdila granice Albanije iz 1913. godine i priznala Albaniju kao potpuno nezavisnu i suverenu državu. == Nasleđe == Dan usvajanja deklaracije o nezavisnosti Albanije se slavi kao državni praznik u Albaniji pod nazivom Dan nezavisnosti<ref>{{Cite web |title=Internet sajt o nacionalnim praznicima u svetu |url=http://aglobalworld.com/holidays-around-the-world/albania-independence-day/ |access-date=2010-04-13 |archive-date=2020-11-09 |archive-url=https://web.archive.org/web/20201109033104/http://aglobalworld.com/holidays-around-the-world/albania-independence-day/ |dead-url=yes }}</ref>. Ovaj praznik slave i Albanci van Albanije, neki i pod imenom [[Dan albanske zastave]]. == Povezano == * [[Prizrenska liga]] * [[Albanski narodni preporod]] * [[Srpska okupacija Albanije]] * [[Vojna istorija Albanije 1912–1920]] * [[Valonski rat]] == Izvori == {{Izvori|2}} == Vanjske veze == * {{en}} [http://www.albanianphotography.net/en/dmm.html The Dutch Military Mission to Albania 1913-1914] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130818152321/http://www.albanianphotography.net/en/dmm.html |date=2013-08-18 }} {{Nezavisna Albanija}} [[Kategorija:1912.]] [[Kategorija:Historija Albanije]] [[Kategorija:Balkanski ratovi]] [[Kategorija:Albanski nacionalni preporod]] [[Kategorija:Dokumenti]] [[Kategorija:Deklaracije o nezavisnosti|Albanija]] jz9e4ajw5avnce74iuavmi2pfknvaeo 0 81700 42471752 42459515 2025-06-15T20:40:40Z Inokosni organ 160059 42471752 wikitext text/x-wiki '''Srpstvo''' ([[ćirilica|ćir.]] '''српство'''), apstraktan<ref>{{en icon}} {{cite book|last=Kecmanović|first=Nenad|authorlink=Nenad Kecmanović|title=The Reaches of Democracy|publisher=Humanity Books|location=Amherst|page=115|year=2008|isbn=9781591026518}}</ref> je pojam [[Srpski nacionalizam|srpskog nacionalizma]] koji se koristi za ukupnost "srpskih" naroda i zemalja.<ref name="ToalDahlman2011">{{en icon}} {{cite book|last1=Toal|first1=Gerard|last2=Dahlman|first2=Carl T.|title=Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and Its Reversal|publisher=[[Oxford University Press]]|location=Oxford; New York|pages=53-54|year=2011|isbn=9780199730360}}</ref> Upotrebljava se i kao sinonim za [[Velika Srbija|Veliku Srbiju]]<ref name="ToalDahlman2011"/> ("ujedinjeno srpstvo").<ref name="Banac1988">{{en icon}} {{cite book|last=Banac|first=Ivo|authorlink=Ivo Banac|title=The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics|publisher=[[Cornell University Press]]|location=Ithaca|pages=110|year=1988|isbn=9780801494932}}</ref> Takođe označava skup željenih vrednosti koje nekoga definišu [[Srbi]]nom. Za ideologe nacionalizma glavni indikator „srpstva“ je pripadnost pravoslavlju,<ref name="Banac1988"/> na osnovu čega dele stanovništvo Srbije na „Srbe“ i „ostale građane“.<ref>[http://www.filozofijainfo.com/index.php?option=com_content&view=article&id=633:braa-po-mozgu&catid=50:kulturni-apriori&Itemid=61 Branimir Marković, Braća po mozgu]{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> {{Quote box | citat = „Moje pleme snom mrtvijem spava, <br /> [[File:Njegosh vladika.jpg|75px|right]] suza moja nema roditelja, <br /> nada mnom je nebo zatvoreno, <br /> ne prima mi ni plača ni molitve; <br /> u ad mi se svijet pretvorio, <br /> a svi ljudi pakleni duhovi. <br /> Crni dane, a crna sudbino! <br /> O kukavno Srpstvo ugašeno...<ref>[http://www.njegos.org/petrovics/gvijenac.htm Gorski vijenac]</ref>“ | izvor = [[Petar II Petrović Njegoš]], ''[[Gorski vijenac]]'' | width = 40% | align = right}} Književnik i vladika [[Petar II Petrović Njegoš]] u svom delu "[[Gorski vijenac]]" učestalo rabi pojam srpstva. Za Njegoša je srpstvo prvenstveno religiozna kategorija.<ref>[http://pi.library.yorku.ca/ojs/index.php/soi/article/viewFile/8045/7218 Kosovo Myths: Karadžić, Njegoš, and the Transformation of Serb Memory]</ref> Pojam "srpstva" se često vezuje za [[pravoslavlje]], preciznije za [[SPC|srpsko pravoslavlje]] (ili [[svetosavlje]]), odnosno za pripadnost [[Srpska pravoslavna crkva|Srpskoj pravoslavnoj crkvi]], kako to tvrde njeni predstavnici: {{izdvojeni citat|Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac... Srbin ne može biti ateista... Srbin nekršten ne biva.<ref>{{Cite web |title=Stevan Filipović, Sveto trojstvo |url=http://pescanik.info/content/view/7516/1359/ |access-date=2011-10-23 |archive-date=2014-04-07 |archive-url=https://web.archive.org/web/20140407070940/http://pescanik.info/content/view/7516/1359/ |dead-url=yes }}</ref>|[[Patrijarh Pavle]]}} {{izdvojeni citat|U mom kraju, u mom selu, Srbin je čovek, komunisti nisu Srbi govorili smo, to su Turci, ne može samo krv i meso da bude karakteristika Srba.<ref name="sekularizam">[http://www.pescanik.info/content/view/1641/61/ Koalicija za sekularnu državu]</ref>|episkop [[Atanasije Jevtić]]}} Izjednačavanjem srpstva i pravoslavlja, Crkva se predstavlja kao legitimni predstavnik nacije i zastupnik [[nacionalni interes|nacionalnog interesa]].<ref name="Marjanović"/> Teolog [[Zoran Krstić]] smatra da je poistovećivanje vere i nacije u Srba ostavština turskog nasleđa.<ref name="Није сваки Србин православац">[http://www.nspm.rs/crkva-i-politika/nije-svaki-srbin-pravoslavac.html Није сваки Србин православац]</ref> Kritičari upozoravaju da je ovakvo izjednačavanje neopravdano, jer se radi o različitim stvarima - pravoslavlje je [[religija]] koju čine pripadnici brojnih naroda i nacija, a srpstvo je [[nacija]] u kojoj može postojati više (ne)veroispovesti.<ref name="Marjanović">{{Cite web |title=Radovan Marjanović, Sekularna država ili teokratija – pitanje je sad |url=http://www.velikiprasak.com/2011/07/sekularna-drzava-ili-teokratija-pitanje-je-sad/ |access-date=2011-10-12 |archivedate=2014-04-07 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20140407081033/http://www.velikiprasak.com/2011/07/sekularna-drzava-ili-teokratija-pitanje-je-sad/ |deadurl=yes }}</ref> Profesor [[Ljubiša Rajić]] smatra da su "''političari dopustili Srpskoj pravoslavnoj crkvi da izjednači Srbe sa pravoslavljem i time otera i isključi iz nacionalnog korpusa sve muslimane Srbe, sve katolike Srbe i sve Srbe ateiste i agnostike, i onda sebe predstavi kao jedinu instituciju koja stolećima štiti srpske nacionalne i kulturne interese i etničku samobitnost srpskog naroda''".<ref>[http://www.danas.org/content/most_crkva_drzava/1889873.html Zašto Tadić sedi u Sinodu SPC?]</ref> Usled poistovećivanja srpstva s pravoslavljem, promena religije je, po pravilu, značila i promenu [[etnicitet]]a. Iako postoje brojni istorijski primeri prelaska Srba u [[katoličanstvo]] ili [[islam]], danas ne postoje Srbi katolici niti Srbi muslimani, već se smatra da su [[asimilacija|asimilovani]] u [[Hrvat]]e i [[Bošnjak]]e.<ref name="Није сваки Србин православац"/> S druge strane, prihvatanje srpskog pravoslavlja je često značilo [[posrbljavanje]]. Za razliku od srpstva i [[hrvatstvo|hrvatstva]] koji su poistovećeni s religijom, neki drugi nacionalni koncepti su znatno šire definisani. Tako je npr. [[albanstvo]] definisano kao nadreligijska kategorija, koja objedinjuje katolike, muslimane i pravoslavce izrekom: "''Vera Albanca je albanstvo''."<ref>{{Cite web |title=ALBANSTVO UMESTO ISLAMA |url=http://www.balkanmagazin.net/kolumna/religija/albanstvo_umesto_islama.xhtml |access-date=2011-09-01 |archive-date=2010-01-22 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100122202900/http://www.balkanmagazin.net/kolumna/religija/albanstvo_umesto_islama.xhtml }}</ref><ref>[http://www.bosnacitat.com/tag/albanstvo “Nemojte gledati crkve i džamije, vjera Albanaca je albanstvo.”]</ref> Srpstvo se često povezuje sa [[Kosovski mit|kosovskim mitom]], po kojem se Srbi stalno žrvuju za "[[carstvo nebesko]]". [[Borka Pavićević]] smatra da "srpstvo treba redefinirati", jer "dok se kod nas Srba ne dokine ta mitologija dželata i žrtava, mi nećemo nikuda stići".<ref>[http://nenadobradovic.files.wordpress.com/2011/06/2000_09_30_15a151.pdf Srpstvo treba redefinirati]{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Pojmu srpstvo se nekad suprotstavlja pojam [[Srbijanci|srbijanstvo]], kao ukupnost stanovnika Srbije, bez obzira na etničku pripadnost.<ref>{{Cite web |title=Srpstvo i srbijanstvo |url=http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=14144 |access-date=2011-08-31 |archivedate=2014-04-07 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20140407065403/http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=14144 |deadurl=yes }}</ref> == Povezano == * [[Srbi]] * [[Srbijanci]] * [[Srbizacija]] * [[Srbofobija]] == Izvori == {{Izvori|2}} == Vanjske veze == {{wiktionary}} * [http://www.danas.rs/vesti/feljton/srpstvo_jugoslovenstvo_i_panslavizam.24.html?news_id=143674 Holm Zundhausen, Srpstvo, jugoslovenstvo i panslavizam] * [http://guskova.ru/q?a=l&doc=/~mladich/Njegosh/1847/srbstvo_ss Svetozar Stijović, Srpstvo u pesničkom delu Petra II Petrovića Njegoša] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090221122604/http://guskova.ru/q?a=l&doc=%2F~mladich%2FNjegosh%2F1847%2Fsrbstvo_ss |date=2009-02-21 }} * [http://www.nin.co.rs/2001-04/19/17558.html Zora Latinović, Kukavno Srpstvo] * [http://www.pobjeda.me/citanje.php?datum=2011-04-23&id=207196 Živko Andrijašević, Srpstvo u Crnoj Gori] * [http://www.rastko.rs/rastko-du/istorija/jmitrovic/1992/jmitrovic-dubrovnik_l.html Jeremija Mitrović, Srpstvo Dubrovnika] [[Kategorija:Srpski nacionalizam]] [[Kategorija:Srpski iredentizam]] [[Kategorija:Srpska pravoslavna crkva]] ro7m553x80wj3apujvlftdf1f36qotq 42471755 42471752 2025-06-15T20:45:16Z Inokosni organ 160059 /* Izvori */ 42471755 wikitext text/x-wiki '''Srpstvo''' ([[ćirilica|ćir.]] '''српство'''), apstraktan<ref>{{en icon}} {{cite book|last=Kecmanović|first=Nenad|authorlink=Nenad Kecmanović|title=The Reaches of Democracy|publisher=Humanity Books|location=Amherst|page=115|year=2008|isbn=9781591026518}}</ref> je pojam [[Srpski nacionalizam|srpskog nacionalizma]] koji se koristi za ukupnost "srpskih" naroda i zemalja.<ref name="ToalDahlman2011">{{en icon}} {{cite book|last1=Toal|first1=Gerard|last2=Dahlman|first2=Carl T.|title=Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and Its Reversal|publisher=[[Oxford University Press]]|location=Oxford; New York|pages=53-54|year=2011|isbn=9780199730360}}</ref> Upotrebljava se i kao sinonim za [[Velika Srbija|Veliku Srbiju]]<ref name="ToalDahlman2011"/> ("ujedinjeno srpstvo").<ref name="Banac1988">{{en icon}} {{cite book|last=Banac|first=Ivo|authorlink=Ivo Banac|title=The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics|publisher=[[Cornell University Press]]|location=Ithaca|pages=110|year=1988|isbn=9780801494932}}</ref> Takođe označava skup željenih vrednosti koje nekoga definišu [[Srbi]]nom. Za ideologe nacionalizma glavni indikator „srpstva“ je pripadnost pravoslavlju,<ref name="Banac1988"/> na osnovu čega dele stanovništvo Srbije na „Srbe“ i „ostale građane“.<ref>[http://www.filozofijainfo.com/index.php?option=com_content&view=article&id=633:braa-po-mozgu&catid=50:kulturni-apriori&Itemid=61 Branimir Marković, Braća po mozgu]{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> {{Quote box | citat = „Moje pleme snom mrtvijem spava, <br /> [[File:Njegosh vladika.jpg|75px|right]] suza moja nema roditelja, <br /> nada mnom je nebo zatvoreno, <br /> ne prima mi ni plača ni molitve; <br /> u ad mi se svijet pretvorio, <br /> a svi ljudi pakleni duhovi. <br /> Crni dane, a crna sudbino! <br /> O kukavno Srpstvo ugašeno...<ref>[http://www.njegos.org/petrovics/gvijenac.htm Gorski vijenac]</ref>“ | izvor = [[Petar II Petrović Njegoš]], ''[[Gorski vijenac]]'' | width = 40% | align = right}} Književnik i vladika [[Petar II Petrović Njegoš]] u svom delu "[[Gorski vijenac]]" učestalo rabi pojam srpstva. Za Njegoša je srpstvo prvenstveno religiozna kategorija.<ref>[http://pi.library.yorku.ca/ojs/index.php/soi/article/viewFile/8045/7218 Kosovo Myths: Karadžić, Njegoš, and the Transformation of Serb Memory]</ref> Pojam "srpstva" se često vezuje za [[pravoslavlje]], preciznije za [[SPC|srpsko pravoslavlje]] (ili [[svetosavlje]]), odnosno za pripadnost [[Srpska pravoslavna crkva|Srpskoj pravoslavnoj crkvi]], kako to tvrde njeni predstavnici: {{izdvojeni citat|Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac... Srbin ne može biti ateista... Srbin nekršten ne biva.<ref>{{Cite web |title=Stevan Filipović, Sveto trojstvo |url=http://pescanik.info/content/view/7516/1359/ |access-date=2011-10-23 |archive-date=2014-04-07 |archive-url=https://web.archive.org/web/20140407070940/http://pescanik.info/content/view/7516/1359/ |dead-url=yes }}</ref>|[[Patrijarh Pavle]]}} {{izdvojeni citat|U mom kraju, u mom selu, Srbin je čovek, komunisti nisu Srbi govorili smo, to su Turci, ne može samo krv i meso da bude karakteristika Srba.<ref name="sekularizam">[http://www.pescanik.info/content/view/1641/61/ Koalicija za sekularnu državu]</ref>|episkop [[Atanasije Jevtić]]}} Izjednačavanjem srpstva i pravoslavlja, Crkva se predstavlja kao legitimni predstavnik nacije i zastupnik [[nacionalni interes|nacionalnog interesa]].<ref name="Marjanović"/> Teolog [[Zoran Krstić]] smatra da je poistovećivanje vere i nacije u Srba ostavština turskog nasleđa.<ref name="Није сваки Србин православац">[http://www.nspm.rs/crkva-i-politika/nije-svaki-srbin-pravoslavac.html Није сваки Србин православац]</ref> Kritičari upozoravaju da je ovakvo izjednačavanje neopravdano, jer se radi o različitim stvarima - pravoslavlje je [[religija]] koju čine pripadnici brojnih naroda i nacija, a srpstvo je [[nacija]] u kojoj može postojati više (ne)veroispovesti.<ref name="Marjanović">{{Cite web |title=Radovan Marjanović, Sekularna država ili teokratija – pitanje je sad |url=http://www.velikiprasak.com/2011/07/sekularna-drzava-ili-teokratija-pitanje-je-sad/ |access-date=2011-10-12 |archivedate=2014-04-07 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20140407081033/http://www.velikiprasak.com/2011/07/sekularna-drzava-ili-teokratija-pitanje-je-sad/ |deadurl=yes }}</ref> Profesor [[Ljubiša Rajić]] smatra da su "''političari dopustili Srpskoj pravoslavnoj crkvi da izjednači Srbe sa pravoslavljem i time otera i isključi iz nacionalnog korpusa sve muslimane Srbe, sve katolike Srbe i sve Srbe ateiste i agnostike, i onda sebe predstavi kao jedinu instituciju koja stolećima štiti srpske nacionalne i kulturne interese i etničku samobitnost srpskog naroda''".<ref>[http://www.danas.org/content/most_crkva_drzava/1889873.html Zašto Tadić sedi u Sinodu SPC?]</ref> Usled poistovećivanja srpstva s pravoslavljem, promena religije je, po pravilu, značila i promenu [[etnicitet]]a. Iako postoje brojni istorijski primeri prelaska Srba u [[katoličanstvo]] ili [[islam]], danas ne postoje Srbi katolici niti Srbi muslimani, već se smatra da su [[asimilacija|asimilovani]] u [[Hrvat]]e i [[Bošnjak]]e.<ref name="Није сваки Србин православац"/> S druge strane, prihvatanje srpskog pravoslavlja je često značilo [[posrbljavanje]]. Za razliku od srpstva i [[hrvatstvo|hrvatstva]] koji su poistovećeni s religijom, neki drugi nacionalni koncepti su znatno šire definisani. Tako je npr. [[albanstvo]] definisano kao nadreligijska kategorija, koja objedinjuje katolike, muslimane i pravoslavce izrekom: "''Vera Albanca je albanstvo''."<ref>{{Cite web |title=ALBANSTVO UMESTO ISLAMA |url=http://www.balkanmagazin.net/kolumna/religija/albanstvo_umesto_islama.xhtml |access-date=2011-09-01 |archive-date=2010-01-22 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100122202900/http://www.balkanmagazin.net/kolumna/religija/albanstvo_umesto_islama.xhtml }}</ref><ref>[http://www.bosnacitat.com/tag/albanstvo “Nemojte gledati crkve i džamije, vjera Albanaca je albanstvo.”]</ref> Srpstvo se često povezuje sa [[Kosovski mit|kosovskim mitom]], po kojem se Srbi stalno žrvuju za "[[carstvo nebesko]]". [[Borka Pavićević]] smatra da "srpstvo treba redefinirati", jer "dok se kod nas Srba ne dokine ta mitologija dželata i žrtava, mi nećemo nikuda stići".<ref>[http://nenadobradovic.files.wordpress.com/2011/06/2000_09_30_15a151.pdf Srpstvo treba redefinirati]{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Pojmu srpstvo se nekad suprotstavlja pojam [[Srbijanci|srbijanstvo]], kao ukupnost stanovnika Srbije, bez obzira na etničku pripadnost.<ref>{{Cite web |title=Srpstvo i srbijanstvo |url=http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=14144 |access-date=2011-08-31 |archivedate=2014-04-07 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20140407065403/http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=14144 |deadurl=yes }}</ref> == Povezano == * [[Srbi]] * [[Srbijanci]] * [[Srbizacija]] * [[Srbofobija]] == Reference == {{Izvori|2}} == Vanjske veze == {{wiktionary}} * [http://www.danas.rs/vesti/feljton/srpstvo_jugoslovenstvo_i_panslavizam.24.html?news_id=143674 Holm Zundhausen, Srpstvo, jugoslovenstvo i panslavizam] * [http://guskova.ru/q?a=l&doc=/~mladich/Njegosh/1847/srbstvo_ss Svetozar Stijović, Srpstvo u pesničkom delu Petra II Petrovića Njegoša] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090221122604/http://guskova.ru/q?a=l&doc=%2F~mladich%2FNjegosh%2F1847%2Fsrbstvo_ss |date=2009-02-21 }} * [http://www.nin.co.rs/2001-04/19/17558.html Zora Latinović, Kukavno Srpstvo] * [http://www.pobjeda.me/citanje.php?datum=2011-04-23&id=207196 Živko Andrijašević, Srpstvo u Crnoj Gori] * [http://www.rastko.rs/rastko-du/istorija/jmitrovic/1992/jmitrovic-dubrovnik_l.html Jeremija Mitrović, Srpstvo Dubrovnika] [[Kategorija:Srpski nacionalizam]] [[Kategorija:Srpski iredentizam]] [[Kategorija:Srpska pravoslavna crkva]] rmv7pxqpo5vss0iafdoifvuoxn9a0s5 0 84020 42471568 41818288 2025-06-15T12:51:32Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471568 wikitext text/x-wiki {{Infokutija02 umjetnik | ime =Dante Gabriel Rossetti | slika =Rossetti selbst.jpg | opis =''[[Autoportret]]'', 1847 | datum_rođenja =[[12. 5.|12. maj]] [[1828]] | mjesto_rođenja =[[London]], [[Engleska]] | datum_smrti ={{dda|1882|4|9|1828|5|12|df=y}} | mjesto_smrti =Birchington-on-Sea, [[Engleska]] |država za kategoriju=Engleska | nacionalnost = | obrazovanje = | supružnik = | pokret = [[Prerafaeliti]] | vrsta_umjetnosti =[[slikarstvo]] | djela = | utjecao = | utjecali = | nagrade = | potpis =Dante Gabriel Rosetti signature.svg | web-stranica = }} '''Dante Gabriel Rossetti''' ([[London]], [[12. 5.|12.5.]] [[1828]]. - [[Birchington-on-Sea]], [[Kent]], [[9. 4.|9.4.]] [[1882]].), engleski slikar i pjesnik. [[Engleska|Engleski]] slikar i pjesnik, sin [[italija]]nskog pjesnika Gabriela koji je kao politički emigrant došao u [[London]] iz [[Napulj]]a. Dante Gabriel bio je pjesnik, dramatičar i prevodilac [[Dante Alighieri|Dantea]], a paralelno s [[književnost|književnošću]] bavio se i [[slikarstvo]]m. Njegove slike u ulju, [[akvarel]]u i [[pastel]]u prožete su sanjarstvom, sentimentalnošću i misticizmom njegove [[poezija|poezije]]. Radio je slike s mitološkim, biblijskimm, historijskim i alegorijskim sadržajima, a posebno su ga inspirirale teme iz Dantea. Jedan je od osnivača '''[[Prerafaeliti|Bratstva prerafaelita]]'''. Prema muzikalnosti svojih [[sonet]]a smatra se najvećim engleskim majstorom nakon Wordswortha. == Vanjske veze == * [http://www.rossettiarchive.org The Rossetti Archive] * [http://www.preraphaelites.org/the-collection/artist-biography/dante-gabriel-rossetti/ Birmingham Museums and Art Gallery's Pre-Raphaelite Online Resource] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20090713200020/http://www.preraphaelites.org/the-collection/artist-biography/dante-gabriel-rossetti/ |date=2009-07-13 }} * [http://www.LizzieSiddal.com Website about Rossetti's wife, Elizabeth Siddal] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20040325185140/http://www.lizziesiddal.com/ |date=2004-03-25 }} {{Commonscat|Dante Gabriel Rossetti}} {{Lifetime|1828|1882|Rosetti, Dante Gabriel}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Engleski slikari]] [[Kategorija:Engleski pjesnici]] nrh9thd0li082pzgwtksy8hay2y62z7 10 91838 42471577 41753120 2025-06-15T13:19:29Z Edgar Allan Poe 29250 42471577 wikitext text/x-wiki {{Navbox |name = Glavni gradovi Azije |title = [[Glavni grad]]ovi i administrativni centri država i teritorija [[Azija|Azije]] |listclass = hlist |nowrapitems= yes |above = [[Šablon:Glavni gradovi Afrike|Afrika]] • [[Šablon:Glavni gradovi Evrope|Evropa]] • [[Šablon:Glavni gradovi Južne Amerike|Južna Amerika]] • [[Šablon:Glavni gradovi Oceanije|Oceanija]] • [[Šablon:Glavni gradovi Sjeverne Amerike|Sjeverna Amerika]] |group1 = [[Popis država|Samostalne države]] |list1 = * '''[[Kabul]]''', {{small|[[Afganistan|{{color|grey|Afganistan}}]]}} * '''[[Erevan]]''', {{small|[[Armenija|{{color|grey|Armenija}}]]}} * '''[[Baku]]''', {{small|[[Azerbejdžan|{{color|grey|Azerbejdžan}}]]}} * '''[[Manama]]''', {{small|[[Bahrein|{{color|grey|Bahrein}}]]}} * '''[[Dhaka]]''', {{small|[[Bangladeš|{{color|grey|Bangladeš}}]]}} * '''[[Bandar Seri Begawan]]''', {{small|[[Brunej|{{color|grey|Brunej}}]]}} * '''[[Thimphu]]''', {{small|[[Butan|{{color|grey|Butan}}]]}} * '''[[Manila]]''', {{small|[[Filipini|{{color|grey|Filipini}}]]}} * '''[[Tbilisi]]''', {{small|[[Gruzija|{{color|grey|Gruzija}}]]{{color|grey|¹}}}} * '''[[New Delhi]]''', {{small|[[Indija|{{color|grey|Indija}}]]}} * '''[[Jakarta]]''', {{small|[[Indonezija|{{color|grey|Indonezija}}]]{{color|grey|²}}}} * '''[[Bagdad]]''', {{small|[[Irak|{{color|grey|Irak}}]]}} * '''[[Teheran]]''', {{small|[[Iran|{{color|grey|Iran}}]]}} * '''[[Dili]]''', {{small|[[Istočni Timor|{{color|grey|Istočni Timor}}]]{{color|grey|²}}}} * '''[[Jeruzalem]]''' {{small|(''[[de facto]]'')}}, {{small|[[Izrael|{{color|grey|Izrael}}]]}} * '''[[Tōkyō]]''', {{small|[[Japan|{{color|grey|Japan}}]]}} * '''[[Sana (Jemen)|Sana]]''', {{small|[[Jemen|{{color|grey|Jemen}}]]}} * '''[[Aman]]''', {{small|[[Jordan|{{color|grey|Jordan}}]]}} * '''[[Seoul]]''', {{small|[[Južna Koreja|{{color|grey|Južna Koreja}}]]}} * '''[[Phnom Penh]]''', {{small|[[Kambodža|{{color|grey|Kambodža}}]]}} * '''[[Doha]]''', {{small|[[Katar|{{color|grey|Katar}}]]}} * '''[[Astana]]''', {{small|[[Kazahstan|{{color|grey|Kazahstan}}]]{{color|grey|¹}}}} * '''[[Peking]]''', {{small|[[Kina|{{color|grey|NR Kina}}]]}} * '''[[Nikozija]]''', {{small|[[Kipar|{{color|grey|Kipar}}]]}} * '''[[Biškek]]''', {{small|[[Kirgistan|{{color|grey|Kirgistan}}]]}} * '''[[Kuvajt (grad)|Kuvajt]]''', {{small|[[Kuvajt|{{color|grey|Kuvajt}}]]}} * '''[[Vientiane]]''', {{small|[[Laos|{{color|grey|Laos}}]]}} * '''[[Bejrut]]''', {{small|[[Libanon|{{color|grey|Libanon}}]]}} * '''[[Malé]]''', {{small|[[Maldivi|{{color|grey|Maldivi}}]]}} * '''[[Kuala Lumpur]]''', {{small|[[Malezija|{{color|grey|Malezija}}]]}} * '''[[Naypyidaw|Nay Pyi Taw]]''', {{small|[[Mjanmar|{{color|grey|Mjanmar}}]]}} * '''[[Ulan Bator]]''', {{small|[[Mongolija|{{color|grey|Mongolija}}]]}} * '''[[Katmandu]]''', {{small|[[Nepal|{{color|grey|Nepal}}]]}} * '''[[Maskat]]''', {{small|[[Oman|{{color|grey|Oman}}]]}} * '''[[Islamabad]]''', {{small|[[Pakistan|{{color|grey|Pakistan}}]]}} * '''[[Moskva]]''', {{small|[[Rusija|{{color|grey|Rusija}}]]{{color|grey|¹}}}} * '''[[Rijad]]''', {{small|[[Saudijska Arabija|{{color|grey|Saudijska Arabija}}]]}} * '''[[Singapur]]''', {{small|[[Singapur|{{color|grey|Singapur}}]]{{color|grey|{{sup|4}}}}}} * '''[[Damask]]''', {{small|[[Sirija|{{color|grey|Sirija}}]]}} * '''[[Pjongjang|P'yŏngyang]]''', {{small|[[Sjeverna Koreja|{{color|grey|Sjeverna Koreja}}]]}} * '''[[Šri Džajavardenepura Kote]]''', {{small|[[Šri Lanka|{{color|grey|Šri Lanka}}]]}} * '''[[Dušanbe]]''', {{small|[[Tadžikistan|{{color|grey|Tadžikistan}}]]}} * '''[[Bangkok]]''', {{small|[[Tajland|{{color|grey|Tajland}}]]}} * '''[[Ašgabat]]''', {{small|[[Turkmenistan|{{color|grey|Turkmenistan}}]]}} * '''[[Ankara]]''', {{small|[[Turska|{{color|grey|Turska}}]]{{color|grey|¹}}}} * '''[[Abu Dabi]]''', {{small|[[UAE|{{color|grey|Ujedinjeni Arapski Emirati}}]]}} * '''[[Taškent]]''', {{small|[[Uzbekistan|{{color|grey|Uzbekistan}}]]}} * '''[[Hanoi]]''', {{small|[[Vijetnam|{{color|grey|Vijetnam}}]]}} |group3 = Ostali teritoriji |list3 = * '''[[Hong Kong]]''', {{small|[[Hong Kong|{{color|grey|Hong Kong}}]]{{color|grey|{{sup|3, 4}}}}}} * '''[[Makao]]''', {{small|[[Makao|{{color|grey|Makao}}]]{{color|grey|{{sup|3, 4}}}}}} |group2 = [[Popis nepriznatih država|Nepriznate ili<br>djelomično priznate države]] |list2 = * '''[[Suhumi]]''', {{small|[[Abhazija|{{color|grey|Abhazija}}]]}} * '''[[Chinvali]]''', {{small|[[Južna Osetija|{{color|grey|Južna Osetija}}]]}} * '''[[Ramala]]''' {{small|(''[[de facto]]'')}} / '''[[Jeruzalem]]''' {{small|(''proklamiran'')}}, {{small|[[Palestina|{{color|grey|Palestina}}]]}} * '''[[Taipei]]''', {{small|[[Tajvan|{{color|grey|Tajvan}}]]}} * '''[[Sjeverna Nikozija]]''', {{small|[[Turska Republika Sjeverni Kipar|{{color|grey|Sjeverni Kipar}}]]}} |below= ¹&nbsp;Djelomično u [[Europa|Europi]]. • ²&nbsp;Smatra se i dijelom [[Oceanija|Oceanije]]. • ³&nbsp;[[Posebna upravna regija]] [[Kina|NR Kine]]. • ⁴&nbsp;U pitanju je [[grad-država]]. }}<noinclude>[[Kategorija:Azijski šabloni| ]]</noinclude> 1e79lzdkkfrznbbmolhf2fku4qia5zb 0 97092 42471782 41818687 2025-06-16T04:35:52Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471782 wikitext text/x-wiki '''Eulije Nikon''' ({{lang-la|Aeulius Nicon}}, ? - 148/149), poznat i kao ''Nikon Pergamski'', bio je [[Rimska Grčka|grčko-rimski]] arhitekt rodom iz [[Pergam]]a, poznat prije svega kao otac znamenitog ljekara [[Galen]]a. Nikon se osim arhitekturom bavio i astronomijom, matematikom i filozofijom, a za svog sina je htio političku ili spisateljsku karijeru. Međutim, u snu mu se, po Galenovim navodima, obratio bog [[Asklepije]] i rekao da sinu omogući ljekarsku karijeru. == Izvori == * [http://www.medicinaantiqua.org.uk/bio_gal.html Galen: a Biographical Sketch] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20071229061305/http://www.medicinaantiqua.org.uk/bio_gal.html |date=2007-12-29 }} * [http://www.pbs.org/wnet/redgold/printable/p_galen.html Innovators & Pioneers: Galen] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20120914145837/http://www.pbs.org/wnet/redgold/printable/p_galen.html |date=2012-09-14 }} {{Normativna kontrola}} {{DEFAULTSORT:Nicon, Aeulius}} [[Kategorija:Starogrčki arhitekti]] [[Kategorija:Umrli 140-ih]] im8g74y3nelz3ghfvcv4tq0z8t5l05c 0 102912 42471781 42024728 2025-06-16T02:36:16Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471781 wikitext text/x-wiki {{Okvir bivše zemlje svijeta |ime= Imārat Bayhān |hr_ime=Emirat Bejhan |izvorno_ime= إمارة بيحان‎ |zastava=Flag of Beihan.svg |zastava_i = |grb_i = |grb= |genitiv= |kontinent = Azija |regija = Arapski poluotok |država = |era = |status = Emirat |status_tekst = |carstvo = Britansko Carstvo |vlada_tip = |godina_start = [[1890]] |godina_kraj = [[1967]] |događaj_start = |datum_start = |datum_kraj = |p1 = |flag_p1 = |s1 = Demokratska Narodna Republika Jemen |flag_s1 = Flag of South Yemen.svg |mapa = FederationOfSouthArabiaMap.jpg | |glavni_grad =[[Beihan]] |jezik = [[arapski jezik|arapski]] |vjera = [[islam]] |valuta = | }} '''Emirat Bejhan''' ([[Arapski jezik|arapski]]: إمارة بيحان‎ = ''Imarat Bajhan'', [[Engleski jezik|engleski]]: ''Emirate of Beihan'') bio je [[vazal]]na [[Feudalizam|feudalna]] država [[Britanski Imperij|Britanskog Carstva]] koja je postojala od [[1890]] do [[1967]] godine na jugu [[Arabija|Arapskog poluotoka]] istočno od luke [[Aden]], kao dio '''[[Protektorat Aden|Protektorata Aden]]'''. Danas je teritorij ovog bivšeg emirata dio [[jemen]]ske [[Šabva (Muhafaza)|Muhafaze Šabve]]. Prijestolnica ovog [[emir]]ata bio je grad Suk Abdula, danas se zove [[Beihan]] (ili ''Bajhan al Kisab'') == Historija == Vladarski plemenski klan, ''familija Hašimi'', postali su vladari Bejhana u drugoj polovici [[18. vijek]]a. Pred kraj [[19. vijek]]a, Bejhan je došao pod [[Britanski Imperij|Britanski]] uticaj [[Britanski Imperij|Britanijom]] i postao dio [[Protektorat Aden|Protektorata Aden]]<ref name=st>[http://www.worldstatesmen.org/Yemen_protectorate.html States of the Aden Protectorates (sa portala WorldStatesmen) pristupljeno 14. 02. 2011.]</ref>. Potom je Emirat Bejhan [[1959]] bio jedan od osnivača nove britanske kolonijalne tvorevine [[Federacija Arapskih Emirata Juga|Federacije Arapskih Emirata Juga]]. Nakon toga Bejhan je bio jedan od prvih 15 članova osnivača [[Južnoarapska Federacija|Južnoarapske Federacije]] [[1962]]. godine. Posljednji [[emir]] ove feudalne države bio je ''Šarif Salih ibn al-Husein al-Abili'', on je razvlašćen [[1967]].<ref name=st/> kad je ukinut Emirat Bejhan, te osnovana [[Demokratska Narodna Republika Jemen|Narodna Republika Južni Jemen]], koja se ujedinila s [[Arapska Republika Jemen|Sjevernim Jemenom]] [[22. 5.|22. maja]] [[1990]]. u današnju državu [[Jemen|Republiku Jemen]]. == Emiri Emirata Bejhan == * Šarif al-Husein ibn Kais al-Hašimi, - oko 1750. - 1800. * Sukbil ibn al-Husein Abu al-Kaisi, - oko 1800. - 1820. * Šarif al-Barak ibn Abil, - oko .... - .... * Šarif Muhsin ibn al-Barak, - oko .... - 1903. * Šarif Ahmad ibn Muhsin al-Abili, - 1903. - 1935. * Husain bin Ahmad Al Muhsin (vladao kao [[regent]] umjesto Šarif Saliha), - 1935. - 1967. * Šarif Salih ibn al-Husayn al- Abili (rođen 1935., formalni [[emir]]) 1935. - jul 1967.<ref name=st/> == Povezano == * [[Kolonija Aden]] * [[Protektorat Aden]] * [[Federacija Arapskih Emirata Juga]] * [[Južnoarapska Federacija]] == Bibliografija == * R.J. Gavin: ''Aden Under British Rule: 1839-1967''. London: C. Hurst & Company, 1975. {{en icon}} * [http://www.worldstatesmen.org/Yemen_protectorate.html WorldStatesmen - Države Protektorata Aden] {{en icon}} == Izvori == {{izvori}} == Vanjske veze == * [https://archive.today/20121204171946/www.terra.es/personal7/jqvaraderey/190523ar.gif Karta Arapskog poluotoka (1905.-1923.) sa državama Adenskog Protektorata] * [http://www.allstates-flag.com/fotw/flags/ye_wahid.html#wbh Zastava Emirata Bejhan] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110515011122/http://www.allstates-flag.com/fotw/flags/ye_wahid.html#wbh |date=2011-05-15 }} [[Kategorija:Bivše države u Aziji]] [[Kategorija:Historija Jemena]] qobyr9l1p62e6elf0q4pocvbya3r4m1 0 106049 42471605 42471449 2025-06-15T14:25:47Z SyntaxTerror 177617 cleaned version of [[File:The Protocols of the Elders of Zion by Nilus (1912).jpg]] 42471605 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:The Protocols of the Elders of Zion by Nilus (1912) - cleaned.jpg|thumb|right| [[Sergei Alexandrowitsch Nilus|Sergei Nilus]], ''Veliko u malom''. prikaz u ruskom izdanju iz 1911.]] '''Protokoli sionskih mudraca''' (na [[ruski jezik|ruskom]]: '''Протоколы сионских мудрецов''' ili '''Сионские протоколы''') su [[antisemitizam|antisemitski]] zapis koji je navodno zbirka zapisnika sa masonskih sastanaka te opisuje navodnu [[židovi|židovsku]] i [[masoni|masonsku]] zavjeru da se zavlada [[svijet]]om. ''Protokoli'' se ubrajaju u najpoznatije historijske falsifikate.<ref>[[Hadassa Ben-Itto|Ben-Itto, Hadassa]]: ''The Lie That Wouldn’t Die: The Protocols of the Elders of Zion'', 2005 (Vallentine Mitchell). [http://www.timesonline.co.uk/printFriendly/0,,1-7-1506190,00.html Review]{{Dead link|date=October 2024 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref><ref>Les Protocoles des Sages de Sion, par Pierre-André Taguieff. Tome I : Un faux et ses usages dans le siècle (408 p.); tome II : Études et documents (816 p.). Berg International, 1992.</ref> U svom eseju ''Knjiga kraljeva i budala'' pisac [[Danilo Kiš]] detaljno istražuje porijeklo i sudbinu ove knjige. == Historija == ''Protokoli'' su prvi put štampani [[1903]]. godine u ruskom listu ''Znamja'', a kasnije ponovo [[1905]]. kao dvanaesto poglavlje knjige ruskog pravnika, mistika i pisca religioznih pamfleta [[Sergej Nilus|Sergeja Nilusa]]. Nilus je tvrdio da rukopis potiče sa Prvog cionističkog kongresa održanog od 29. do 31. augusta 1897. u [[Basel]]u. Kada mu je skrenuta pažnja na to da je kongres bio otvoren za javnost i da su mnogi nežidovi prisustvovali, promijenio je priču i tvrdio da je rukopis potekao sa tajnih sastanaka održavanih 1902. i 1903. godine da bi na kraju rekao da je tekst dobio već 1901. godine. .<ref name=Kominsky1970>[[Morris Kominsky]], ''The Hoaxers'', 1970. p. 209 {{ISBN|0-8283-1288-5}}</ref> Najveći dio teksta „Protokola“ potiče iz djela francuskog pisca i satirista [[Maurice Joly]]-ja ''Razgovor između [[Niccolò Machiavelli|Macchiavelija]] i [[Charles-Louis de Secondat Montesquieu|Montesquiea]] na onome svijetu'', napisanog 1864. godine kao kritika politike [[Napoleon III|Napoleona Trećeg]]<ref>http://links.jstor.org/sici?sici=0032-3497(197723)10%3A1%3C18%3ATTIHMJ%3E2.0.CO%3B2-D</ref>. Djelo nije antisemitskog karaktera niti se u njemu spominju [[Židovi]]. Dijalog se vodi između Macchiavelija, kome su u usta stavljene ideje [[Napoleon III|Napoleona Trećeg]] i Montesquiera, koji govori sa liberalnih pozicija. Poglavlja Protokola od broja 1. do 19. prate Jollyijev ''Dijalog'', od poglavlja 1. do 17. na mnogim mjestima od riječi do reči. Jedan manji dio teksta je preuzet iz romana ''Biarritz'' [[Hermann Goedsche|Hermanna Goedschea]] , napisanog 1868. godine. .<ref name="jstor.org">http://www.jstor.org/view/00138266/ap020234/02a00240/0</ref> Goedsche je roman objavio pod pseudonimom „Sir John Retcliff“. Jedno poglavlje u knjizi je nosilo naslov ''Židovsko [[groblje]] u [[Prag]]u i Vijeće predstavnika dvanaest plemena Izraela'' i objavljeno je posebno 1872. godine u Sankt Petersburgu kao pamflet. Roman je nastao pod direktnim uticajem Joly-jevog „Razgovora“ iz koga je prepisan znatan dio materijala, kao i iz romana ''Joseph Balsamo'' [[Alexandre Dumas (otac)|Alexandrea Dumasa oca]] . Sam Goedsche je izgubio posao u pruskoj pošti 1848. godine pošto je otkriveno da je falsifikovao dokumente kojima bi dokazao da je tadašnji kandidat na izborima radio protiv kralja. == Porijeklo falsifikata == Predsjednik ruskog Vijeća ministara, Petar Stolipin, je 1905. sproveo istragu i zaključio da su protokoli progurani već 1897. godine. On je o rezultatima svoje istrage informisao cara Nikolaja II koji je, mada i sam antisemit, navodno izjavio da Protokole treba zaplijeniti jer se ne može "pravedan cilj postići prljavim sredstvima".<ref>[http://www.fedorov.ru/stolypin.html P. Stolypin's attempt to resolve the Jewish question] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20120210161318/http://www.fedorov.ru/stolypin.html |date=2012-02-10 }} by Boris Fyodorov</ref><ref name=Burtsev1938>[http://www.jewniverse.ru/RED/Burtsev/BPSM-1-4.htm The Protocols of the Elders of Zion: A Proved Forgery] by Vladimir Burtsev (Paris, 1938) p.106 (Ch.4)</ref> Porijeklo „Protokola“ je na Zapadu rasvetljeno 1920. godine u Londonu <ref name="jstor.org"/> kada je engleski novinar Lucien Wolf otkrio u listu Times da je tekst gotovo u cjelom preuzet iz prethodno navedena dva rada. Najveći broj historičara se slaže da je „Protokole“ napisao oko 1890. godine Matvej Golovinski, novinar rusko-francuskog porijekla, operativac Ohrane, ruske tajne policije, i antisemit. Ruski historičar [[Mihail Lepekin]] je 18. novembra 1999. objavio rezultate svojih istraživanja izvora Protokola u francuskom listu Ekspres. Po Lepekinu, autor je [[Matvej Golovinski]], a djelo je nastalo 1901. godine. Djelo je pisano pod okriljem Ohrane koja je nastojala da ograniči careve modernističke težnje za industrijalizacijom, a Golovinski je angažiran da bi kompromitirao bogate Židove koji su u Rusiji imali značajnu političku moć. Glavni organizatori su bili ultrareakcionarni [[Ivan Golemikin]], bivši ministar unutrašnjih poslova i [[Pjotr Rakovski]], šef tajne policije. Lepekin je svoje istraživanje osnivao na dokumentima ruskih arhivia koji su postali dostupni 1992. godine. On nije prvi koji je identificirao Golovinskog. To je prvi put uradio 1944. godine njemački pisac [[Konrad Heiden]].<ref>http://debatebothsides.com/archive/index.php/t-46111.html</ref> Lepekin tvrdi da nalazi pokazuju da je agent Ohrane francuz Henri Bint bio angažiran platiti izradu. To je Bint priznao 1917. Sergeju Svatikovu, tadašnjem predstavniku vlade Kerenskog kada je ovaj došao u Pariz da razriješi dužnosti bivše službenike Ohrane. Dokumente o Golovinskom i njegovom nalogu je 1925. bivši ruski poslanik, [[Vasilije Maklakov]], predao američkoj fondaciji Hoover dok je Bintov privatni arhiv bio kupljen i držan u [[Prag]]u sve dok ga SSSR nije preuzeo 1946. godine .<ref>http://www.phdn.org/antisem/protocoles/origines.html</ref> 26. novembra 1993. godine, u Okružnom sudu u Moskvi (Čerjomušinski okrug), sud, sa predsjedavajućom sudijom Valentinom Belikovom i članovima vijeća Bunjinom i Jakovljevom, po tužbi desničarske grupe „Pamjat“ protiv lista ''Židovska gazeta'', a poslije mišljenja više stručnjaka, donosi presudu da su "Protokoli" falsifikat i da se njihovo štampanje treba smatrati [[antisemitizam|antisemitizmom]]. Panel stručnjaka se sastojao od tri člana koje su obe strane u sporu odobrile i koji nisu bili židovskog porijekla.<ref>{{Cite web |title=Archive copy |url=http://www.intjewishlawyers.org/pdf/Justice%20-%201.pdf |access-date=2011-03-20 |archivedate=2006-09-09 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20060909120905/http://www.intjewishlawyers.org/pdf/Justice%20-%201.pdf |deadurl=yes }}</ref> == Uticaj == „Protokoli“ spadaju među najviše zloupotrebljavane zapise u historiji. Iako je njihova autentičnost stavljena pod sumnju takoreći odmah poslije štampanja, a ubrzo potom i potpuno osporena, na ''Protokole'' su se kao na istinite uporno pozivale razne antisemitske struje i politički pokreti, počevši od ruskih, preko Hitlera do modernih azijskih i južnoameričkih. == Povezano == * [[Antisemitizam]] == Izvori == {{reference}} == Vanjske veze == {{Commonscat|Protocols of the Elders of Zion}} * [http://public.carnet.hr/dragotadic/dodaci/knjige/protokoli_sionskih_mudraca.pdf Puni tekst protokola] * [https://web.archive.org/web/20061204055446/http://www.voanews.com/croatian/archive/2006-04/2006-04-25-voa8.cfm Analiza protokola] {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Knjige 1903.]] [[Kategorija:Književne prevare]] [[Kategorija:Rusko Carstvo]] [[Kategorija:Antisemitizam]] 1pr456g3a1tdt8o6168tju9zo0xip7c 0 114900 42471800 42329225 2025-06-16T09:03:27Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471800 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Apatosaurus louisae.jpg|right|thumb|250px|Kostur [[Apatosaur]]a]] '''Fiziologija dinosaura''' povijesno je bila kontroverzna tema, posebno što se tiče [[termoregulacija|termoregulacije]]. Nedavno su otkriveni mnogi novi dokazi o fiziološkim procesima u dinosaura, ne samo u vezi s metaboličkim sustavom i termoregulacijom nego i [[dišni sistem|dišnim]] i [[Krvožilni sustav|krvožilnim sustavom]]. Tijekom ranog perioda [[paleontologija|paleontologije]] dinosaura u širokim se krugovima smatralo da su oni bili tromi, glomazni i hladnokrvni gušteri. Međutim, otkrićem mnogo kompletnijih [[kostur|skeleta]] na zapadu [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Američkim Državama]], počevši od 1870-ih godina, znanstvenici su mogli napraviti bolje interpretacije [[biologija|biologije]] i fiziologije dinosaura. [[Edward Drinker Cope]], konkurent [[Othniel Charles Marsh|Othniela Charlesa Marsha]] u "Ratovima kostiju", istaknuo je da su barem neki dinosauri bili aktivni i pokretljivi, što se može vidjeti na slici dva "[[Dryptosaurus|Laelapsa]]" u borbi; ta je slika stvorena pod direkcijom [[Charles R. Knight|Charlesa R. Knighta]].<ref name=SGL00b>Lucas, Spencer G. (2000). ''Dinosaurs: The Textbook'', 3rd, McGraw-Hill Companies, Inc., 3-9.</ref> Usporedno, razvoj Darwinove evolucije, kao i otkriće ''[[Archaeopteryx]]a'' i ''[[Compsognathus]]a'', naveo je [[Thomas Henry Huxley|Thomasa Henryja Huxleya]] na pretpostavku da su dinosauri bili u bliskom srodstvu s [[ptica]]ma.<ref name=FW04>{{cite book|title=The Evolution and Extinction of the Dinosaurs (2nd Edition)|year=2005|chapter=Theropoda I:Nature red in tooth and claw|editor=Fastovsky DE, Weishampel DB|author=Fastovsky DE, Weishampel DB|pages=265–299|publisher=Cambridge University Press|isbn=0-521-81172-4}}</ref> Unatoč ovakvom razmatranju, slika se dinosaura kao velikih gmazova ukorijenila<ref name=SGL00b /> i većina su se aspekata njihove [[paleobiologija|paleobiologije]] tumačila kao tipično gmazovska, sve do prve polovice dvadesetog stoljeća.<ref>{{cite journal | author=E.H., Cowles, R.B. and Bogert, C.M. | title=Temperature Tolerances in the American Alligator and Their Bearing on the Habits, Evolution, and Extinction of the Dinosaurs | url=https://archive.org/details/sim_quarterly-review-of-biology_1947-06_22_2/page/145 | journal=The Quarterly Review of Biology | volume=22 | issue= 2 | month=June | year=1947 | pages=145–146 | doi=10.1086/395712 }}</ref> Počevši od 1960-ih godina i nastupanjem "renesanse dinosaura", pogled na dinosaure i njihovu fiziologiju počeo se drastično mijenjati, na osnovi otkrića pernatih dinosaura u [[Narodna Republika Kina|Kini]]. Prema tom novom pogledu, ptice su evoluirale od vrlo pokretljivih dinosaura maniraptora. == Povijest izučavanja == === Rane interpretacije dinosaura: od 1820-ih do ranih 1900-ih === Izučavanje dinosaura počelo je tijekom 1820-ih u [[engleska|Engleskoj]]. Pioniri na ovom polju, poput [[William Buckland|Williama Bucklanda]], [[Gideon Mantell|Gideona Mantella]] i [[Richard Owen|Richarda Owena]], za prve su, vrlo nepotpune ostatke, smatrali da su pripadali velikim četveronožnim zvijerima.<ref name=SGL00a>{{cite book |last=Lucas |first=Spencer G. |year=2000 |title=Dinosaurs: The Textbook |url=https://archive.org/details/dinosaurstextboo00luca |edition=3rd |publisher=McGraw-Hill Companies, Inc. |isbn=0-07-303642-0 |pages=[https://archive.org/details/dinosaurstextboo00luca/page/1 1]–3}}</ref> Jedni od njihovih prvih radova mogu se vidjeti u Kristalnoj palači. Dinosauri koje su oni konstruirali tijekom 1950-ih predstavljaju dinosaure kao guštere slične [[slonovi]]ma.<ref name=HT97>{{cite book |last=Torrens |first=Hugh |editor=Farlow, James O.; and Brett-Surman, Michael K. (eds.) |title=The Complete Dinosaur |year=1997 |publisher=Indiana University Press |location=Bloomington|isbn=0-253-33349-0 |pages=175–190 |chapter=Politics and Paleontology }}</ref> Unatoč gmazolikom izgledu, Owen je pretpostavljao da su srca i dišni sustavi dinosaura bili sličniji onima [[sisavac]]a nego onima [[reptil|gmazova]].<ref name=SGL00a/> [[Datoteka:Laelaps-Charles Knight-1897.jpg|thumb|right|240px|Crtež "''Lealapsa''" (sada ''[[Dryptosaurus]]'') iz [[1897|1897.]] godine, [[Charles R. Knight]].]] === Promjena pogleda na dinosaure i "renesansa" === Međutim, tijekom kasnih 1960-ih pogled na dinosaure počeo se mijenjati, počevši s radom [[John Ostrom|Johna Ostroma]] na ''[[Deinonychus]]u'' i evoluciji ptica.<ref name=MJB00>{{cite book |last=Benton |first=Michael J. |authorlink=Michael J. Benton |editor=Paul, Gregory S. (ed.) |title=The Scientific American Book of Dinosaurs |url=https://archive.org/details/scientificameric0000unse_z5s3 |year=2000 |publisher=St. Martin's Press |location=New York |isbn=0-312-26226-4 |pages=[https://archive.org/details/scientificameric0000unse_z5s3/page/10 10]–44 |chapter=A brief history of dinosaur paleontology}}</ref> Njegov student [[Robert T. Bakker|Bob Bakker]] popularizirao je promjenu mišljenja u više radova, počevši s radom ''Superiornost dinosaura'' (1968. godine).<ref>Bakker, R.T. (1968). "The superiority of dinosaurs" ''Discovery'', v. 3(2), p. 11-22</ref> U tim se objavama zalagao za to da su dinosauri bili toplokrvne i aktivne životinje. U većini je radova Bakker uokvirio svoje argumente kao nove dokaze, što je dovelo do oživljavanja ideja koje su bile popularne krajem 19. stoljeća. U ovom periodu počinje takozvana "renesansa dinosaura", koja i danas traje. Bakker je koristio razne anatomske i statističke argumente kako bi obranio svoju tvrdnju,<ref>Bakker, R.T. (1986). "The Return of the Dancing Dinosaurs" in ''Dinosaurs Past and Present, vol. I'' Edited by S. J. Czerkas and E. C. Olson, Natural History Museum of Los Angeles County, Los Angeles</ref><ref name="Bakker1972AnatomicalAndEcologicalEvidenceOfEndothermy">Bakker, R.T. (1972). "Anatomical and ecological evidence of endothermy in dinosaurs". ''Nature'' 238:81-85.</ref> a o njegovoj su metodologiji znanstvenici vatreno debatirali. <ref>R.D.K. Thomas and E.C. Olson (Ed.s) (1980). ''A Cold Look at the Warm-Blooded Dinosaurs''</ref> Ove su debate pokrenule zanimanje za nove metode utvrđivanja ponašanja izumrlih životinja, kao što je [[histologija]] kostiju pomoću koje su utvrđene stope rasta mnogih dinosaura. Danas se uglavnom smatra da su mnogi ili možda svi dinosauri imali višu metaboličku stopu od današnjih [[reptil|gmazova]], ali situacija je i kompleksnija i raznolikija nego što je to Bakker smatrao. Na primjer, dok su maleni dinosauri možda zaista bili toplokrvni, oni veći mogli su biti [[giganototermija|inercijalni homeotermi]],<ref>Benton, M.J. (2005). ''Vertebrate Palaeontology''. Oxford, 221-223.</ref><ref>Paladino, F.V., O'Connor, M.P., and Spotila, J.R. (1990). "Metabolism of leatherback turtles, gigantothermy, and thermoregulation of dinosaurs". ''Nature'' 344, 858-860 doi:10.1038/344858a0</ref> a mnogi su pak možda bili na prijelazu između [[toplokrvnost]]i i [[hladnokrvnost]]i.<ref>Barrick, R.E., Showers, W.J., Fischer, A.G. (1996). "Comparison of Thermoregulation of Four Ornithischian Dinosaurs and a Varanid Lizard from the Cretaceous Two Medicine Formation: Evidence from Oxygen Isotopes" ''Palaios'', 11:4 295-305 doi:10.2307/3515240</ref> == Ishrana i probava == Prvi su dinosauri gotovo sigurno bili [[grabežljivac|grabežljivci]] i imali zajedničke osobine (specifične za grabežljivce) sa svojim najbližim srodnicima, poput ''[[Lagosuchus]]a''; neke su od tih osobina relativno veliki, zakrivljeni i oštri zubi u velikim [[čeljust]]ima koje su se mogle jako otvoriti i zatvoriti, kao [[makaze|škare]]. Imali su relativno malene [[trbuh|abdomene]], budući da mesožderi ne trebaju velike [[probavni sistem|probavne sustave]]. Poslije su dinosauri grabežljivci postali mnogo veći, ali su u osnovi imali iste osobine. Umjesto da je žvaču, ovi su grabežljivci gutali cijelu hranu.<ref name="Norman2001DinosaurFeeding">{{Cite book | author=Norman, D.B. | chapter=Dinosaur Feeding | date=April 2001 | title=Encyclopedia of Life Sciences | publisher=John Wiley & Sons | doi=10.1038/npg.els.0003321 | url=http://mrw.interscience.wiley.com/emrw/9780470015902/els/article/a0003321/current/abstract | accessdate=10. 09. 2009. }}{{Dead link|date=October 2022 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Ishrana [[ornitomimosauri|ornitomimosaura]] i [[oviraptosauri|oviraptosaura]] je nepoznata: iako su [[evolucija|evoluirali]] od [[teropodi|teropoda]] (koji su bili grabežljivci), imali su malene čeljusti i nisu imali oštre [[zubi|zube]] tipičnih grabežljivaca, ali nema dokaza o njihovoj ishrani niti kako su jeli i probavljali [[Hrana|hranu]].<ref name="Norman2001DinosaurFeeding" /> Osobine ostalih grupa dinosaura upućuju na to da su bili [[biljojedi|biljožderi]]: čeljusti su im se mogle malo otvoriti i zatvarale su se kao rolete, pa su im se zubi susretali u isto vrijeme; abdomeni su im bili veliki kako bi primili veliku količinu [[vegetacija|vegetacije]] koju su jeli i kako bi skladištili ovu hranu na duže vrijeme (budući da biljna hrana zahtijeva dužu probavu od [[meso|mesa]]). Ovi veliki probavni sustavi možda su i sadržavali [[endosimbioza|endosimbiotične]] [[mikroorganizmi|mikroorganizme]] koji mogu probaviti [[celuloza|celulozu]], budući da je nijedan poznati živi organizam ne može izravno probaviti.<ref name="Norman2001DinosaurFeeding" /> [[Sauropodi]], koji su bili biljožderi, nisu žvakali hranu jer su im zubi i čeljusti bili prilagođeni samo za skidanje lišća s [[biljka|biljaka]]. [[Ornithischia]], također biljožderi, pokazuju više pristupa obradi hrane. Oklopljeni [[ankilosauridi]] i [[stegosauri]] imali su malene glave, slabe čeljusti i zube i smatra se da su se hranili slično kao sauropodi. [[Pahicefalosauri]] su imali malene glave i slabe čeljusti i zube, ali po njihovom kratkom probavnom sustavu može se zaključiti da su se drugačije hranili, možda [[voće]]m, sjemenjem ili izdancima, koji su bili hranjiviji od lišća.<ref name="Norman2001DinosaurFeeding" /> S druge strane, ornitopodi poput ''[[Hypsilophodon]]a'', ''[[Iguanodon]]a'' i razni drugi ornitomimosauri imali su kljunove za otkidanje vegetacije te čeljusti i zube dobro prilagođene žvakanju. [[Ceratopsi]] su imali slične mehanizme.<ref name="Norman2001DinosaurFeeding" /> Često se smatra da su barem neki dinosauri gutali kamenje ([[gastrolit]]e), kako bi potpomogli probavu meljenjem hrane u svojim mišićavim [[želudac|želucima]]; tu osobinu, ako su je imali, dijelili su s pticama. Oliver Wings je [[2007|2007.]] godine u znanstvenoj literaturi pregledao navodne pronalaske gastrolita i naišao je na znatan broj zabuna, počevši od nedostatka dogovorene i objektivne definicije gastrolita. On je otkrio da progutano čvrsto kamenje i šljunak mogu pomoći u probavi kod ptica koje se hrane žitaricama, ali nije neophodno. Također je otkrio i da se obično ptice koje se hrane [[insekt|kukcima]] [[leto|ljeti]] i sjemenjem [[zima|zimi]] u ljeto riješe kamenčića i šljunka. Za gastrolite se često smatralo da su bili važni za sauropode, jer je vegetacija kojom su se oni hranili zahtijevala vrlo temeljitu probavu, ali Wings je zaključio da je ova ideja bila netočna: gastroliti su bili pronađeni samo kod malog broja fosila sauropoda; ondje gdje su nađeni, njihova je količina bila premalena i u većini je slučajeva [[kamen]]je bilo premekano da bi bilo efikasno za mljevenje hrane; većina je ovih gastrolita vrlo uglačana, ali gastroliti koje koriste današnje životinje ogrubjeli su trošenjem i korodirali zbog želučane [[kiselina|kiseline]]; stoga su "gastroliti" kod sauropoda vjerojatno bili slučajno progutani. S druge strane, on je zaključio da su gastroliti nađeni kod naprednih teropoda poput ''[[Sinornithomimus]]a'' i ''[[Caudipteryx]]a'' isti kao kod ptica, i da se korištenje gastrolita možda pojavilo rano kod grupe dinosaura od koje su potekli navedeni dinosauri i same ptice.<ref name="Wings2007ReviewOfGastrolithFunction">{{cite journal | author=Wings, O. | year=2007 | title=A review of gastrolith function with implications for fossil vertebrates and a revised classification | journal=Acta Palaeontologica Polonica | volume=52 | issue=1 |pages=1–16 | url=http://app.pan.pl/archive/published/app52/app52-001.pdf |format=PDF| accessdate = 2008-09-10 }}</ref><ref name="WingsSander2007NoGastricMillInSauropods">{{cite journal | author=Wings, O., and Sander. P.M. | month=March | year=2007 | title=No gastric mill in sauropod dinosaurs: new evidence from analysis of gastrolith mass and function in ostriches | journal=Proceedings of the Royal Society: Biologocal Sciences | volume=274 | issue=1610 | pages=635–640 | doi=10.1098/rspb.2006.3763 | pmid=2197205 | url=http://www.pubmedcentral.nih.gov/articlerender.fcgi?artid=2197205 | accessdate=2008-09-10 | archive-date=2013-08-01 | archive-url=https://archive.today/20130801115314/http://www.pubmedcentral.nih.gov/articlerender.fcgi?artid=2197205 }}</ref> == Razmnožavanje == Kada trebaju snijeti jaja, ženke nekih vrsta ptica dobiju poseban tip kosti u stražnjim udovima, između tvrde vanjske kosti i [[Koštana srž|koštane srži]]. Ova kost, bogata kalcijem, služi za stvaranje ljuske jajeta, a ptice koje ju dobiju pojedu je nakon što snesu jaja.<ref name="LeeWerning2008SexualMaturity" /> Ova je kost pronađena kod fosila teropoda ''[[Tiranosaur|Tyrannosaurusa]]'' i ''[[Alosaurus|Allosaurusa]]'' i ornitopoda ''[[Tenontosaurus]]a''.<ref name="LeeWerning2008SexualMaturity">{{cite journal |last=Lee |first=Andrew H. |coauthors=and Werning, Sarah |year=2008 |title=Sexual maturity in growing dinosaurs does not fit reptilian growth models |journal=Proceedings of the National Academy of Sciences |volume=105 |issue=2 |pages=582–587 |doi=10.1073/pnas.0708903105 |url=http://www.pnas.org/cgi/content/abstract/105/2/582 | accessdate = 2008-09-10 |format=abstract page |pmid=18195356 |pmc=2206579 }}</ref><ref name="SchweitzerEtAl2005GenderSpecific">{{cite journal |last=Schweitzer |first=M.H. |coauthors=Wittmeyer, J.L.; and Horner, J.R. |title=Gender-specific reproductive tissue in ratites and ''Tyrannosaurus rex'' |journal=Science |volume=308 |pages=1456–1460|url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/abstract/308/5727/1456 |doi=10.1126/science.1112158 |year=2005 |format=abstract page |pmid=15933198 |issue=5727}}</ref> Budući da se linija dinosaura u koju spadaju ''Allosaurus'' i ''Tyrannosaurus'' u evoluciji dinosaura vrlo rano odvojila od linije kojoj pripada ''Tenontosaurus'', prisustvo ove kosti u obje grupe upućuje na to da dinosauri uglavnom jesu stvarali ovo tkivo. S druge strane, krokodili, drugi najbliži srodnici dinosaura nakon ptica, ne stvaraju navedenu kost. Ovo se tkivo možda prvi put pojavilo kod kladusa [[Ornithodira]], jedne [[trijas]]ne grupe [[arhosauri|arhosaura]] od kojih se smatra da su dinosauri evoluirali.<ref name="LeeWerning2008SexualMaturity" /> Medularna je kost pronađena kod neodraslih primjeraka, što pokazuje da su dinosauri dostizali spolnu zrelost prije nego što bi dostigli punu veličinu. Spolna zrelost u adolescentnoj dobi također se može naći kod gmazova i kod sisavaca srednje do velike veličine, ali ptice i maleni sisavci dostižu spolnu zrelost samo nakon što dostignu punu veličinu - što se dešava u njihovoj prvoj godini. Rana spolna zrelost također se povezuje sa specifičnim osobinama životnih ciklusa životinja: mladi se rađaju relativno dobro razvijeni, a stopa je smrtnosti među odraslima visoka.<ref name="LeeWerning2008SexualMaturity" /> == Dišni sustav == ==== Zračne vreće ==== [[Datoteka:BirdRespiration.svg|thumb|Ptičja pluća sadrže svjež zrak i tijekom udisanja i tijekom izdisanja zato što njihove zračne vreće obavljaju "pumpanje", a pluća jednostavno upijaju kisik.]] Od 1870-ih godina pa nadalje znanstvenici su se uglavnom slagali da su postkranijalni skeleti mnogih dinosaura sadržavali mnoge zračne vreće, posebno u kralješcima. Dugo vremena ove su se šupljine jednostavno smatrale sredstvima za smanjenje težine, ali [[Robert T. Bakker|Bakker]] je predložio da su to bile zračne vreće kao one kod ptica, i koje čine dišni sustav ptica najefikasnijim na svijetu.<ref name="Bakker1972AnatomicalAndEcologicalEvidenceOfEndothermy"/> John Ruben ''et al.'' ([[1997|1997.]], [[1999|1999.]], [[2003|2003.]], [[2004|2004.]]) osporili su ovo i predložili da su dinosauri imali "plimni" dišni sustav (unutra i vani), koji je pokretao mehanizam jetrenoga klipa, kao kod krokodila: mišići pričvršćeni za [[Preponska kost|preponsku kost]] povlače [[jetra|jetru]] unazad, što uzrokuje širenje [[pluća]] i uvlačenje zraka; kada se mišići opuste, pluća se vraćaju u prijašnje stanje i oblik te životinja izdiše. Oni također kažu da je ovo razlog za sumnju u podrijetlo ptica od dinosaura.<ref name="RubenJonesEtAl1997LungStructure">{{cite journal |author=Ruben, J.A., Jones, T.D., Geist, N.R. and Hillenius, W. J. |title=Lung structure and ventilation in theropod dinosaurs and early birds |journal=Science |month=November | year=1997 |volume=278 |issue=5341 |pages=1267–1270 |doi=10.1126/science.278.5341.1267 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/abstract/278/5341/1267 |format=abstract page }}</ref><ref name="RubenJonesEtAl1998LungVentilationAndGasExchange" /><ref name="RubenDalSassoEtAl1999PulmonaryFunction">{{cite journal |author=Ruben, J.A., Dal Sasso, C., Geist, N.R., Hillenius, W. J., Jones, T.D., and Signore, M. |title=Pulmonary function and metabolic physiology of theropod dinosaurs |journal=Science |month=January | year=1999 |volume=283 |issue=5401 |pages=514–516 |doi=10.1126/science.283.5401.514 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/abstract/283/5401/514 |format=abstract page |pmid=9915693 }}</ref><ref name="RubenJonesGeist2003">{{cite journal |author=Ruben, J. A., Jones, T. D. and Geist, N. R. |title=Respiration and reproductive paleophysiology of dinosaurs and early birds |journal=Physiol. Biochem. Zool. |volume=72 |pages=141−164 |year=2003 |doi=10.1086/375425 |pmid=12794669 |issue=2 }}</ref><ref name="HilleniusRuben2004EvolutionOfEndothermy">{{cite journal |author=Hillenius, W. J., and Ruben, J.A. |title=The Evolution of Endothermy in Terrestrial Vertebrates: Who? When? Why? |journal=Physiological and Biochemical Zoology |volume=77 |issue=6 |pages=1019–1042 |month = November |year = 2004 |doi=10.1086/425185 |url=http://www.journals.uchicago.edu/doi/abs/10.1086/425185 |format=abstract page |pmid=15674773 }}</ref> Kritičari su tvrdili da bi, bez zračnih vreća kao kod ptica, neznatna poboljšanja krvožilnog i dišnog sustava današnjih gmazova omogućila gmazu da postigne 50% do 70% dotoka kisika sisavca slične veličine<ref name="HicksFarmer1997LungVentilation">{{cite journal |author=Hicks, J.W., and Farmer, C.G. |title=Lung Ventilation and Gas Exchange in Theropod Dinosaurs |journal=Science |month=November | year=1997 | volume=278 |issue=5341 |pages=1267–1270 |doi=10.1126/science.278.5341.1267 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/summary/281/5373/45a }}</ref> i da nedostatak zračnih vreća ne bi zaustavio razvoj endotermije.<ref name="HicksFarmer1999GasExchangePotential">{{cite journal |author=Hicks, J.W., and Farmer, C.G. |title=Gas exchange potential in reptilian lungs: implications for the dinosaur–avian connection |journal=Respiration Physiology |volume=117 |issue=2-3 |month=September |year=1999 |pages=73–83 |doi=10.1016/S0034-5687(99)00060-2 |url=http://www.sciencedirect.com/science?_ob=ArticleURL&_udi=B6T3J-3XJTT7J-1&_user=10&_rdoc=1&_fmt=&_orig=search&_sort=d&view=c&_acct=C000050221&_version=1&_urlVersion=0&_userid=10&md5=05cfc805ead3556c11239dd471cf00c6 |pmid=10563436 |access-date=2011-06-26 |archive-date=2012-12-08 |archive-url=https://archive.today/20121208165708/http://www.sciencedirect.com/science?_ob=ArticleURL&_udi=B6T3J-3XJTT7J-1&_user=10&_rdoc=1&_fmt=&_orig=search&_sort=d&view=c&_acct=C000050221&_version=1&_urlVersion=0&_userid=10&md5=05cfc805ead3556c11239dd471cf00c6 |dead-url=yes }}</ref> Rijetko je tko opovrgnuo u znanstvenim člancima tvrdnje Rubena i njegovih suradnika da dinosauri nisu mogli imati zračne vreće; no u jednom se članku ističe da je fosil ''Sinosauropteryxa'', na kojem su bazirali većinu argumenata, bio veoma sravnjen i tako nije bilo moguće razlučiti je li jetra bila pravog oblika da bi bila dio mehanizma jetrenog klipa.<ref name="CurrieChen2001AnatomyOfSinosauropteryx" /> Neka nedavna istraživanja jednostavno navode, bez daljnjih komentara, da su Ruben ''et al.'' protiv prisustva zračnih vreća kod dinosaura.<ref name="OConnorClaessens2005BasicAvianPulmonaryDesign" /> Istraživači su predstavili dokaze i argumente za zračne vreće kod [[sauropodi|sauropoda]], [[prosauropoda]], [[Celuridi|Coeluridae]], [[Ceratosauri]]a i teropoda ''[[Aerosteon]]a'' i ''[[Coelophysis]]s''. U naprednih sauropoda ("neosauropoda") kralješci zadnjeg dijela [[leđa]] i kuka pokazuju znakove zračnih vreća. Kod ranih sauropoda samo su [[vrat]]ni kralješci imali ovu osobinu. Ako je razvojni slijed kod embrija ptica vodič, zračne su vreće zapravo evoluirale prije kanala u skeletu u kojima se one nalaze u kasnijim oblicima.<ref name="Wedel2003VertebralPneumaticity">{{cite journal |author=Wedel, M.J. |title=Vertebral pneumaticity, air sacs, and the physiology of sauropod dinosaurs |journal=Paleobiology |volume=29 |issue=2 |pages=243–255 |doi=10.1666/0094-8373(2003)029<0243:VPASAT>2.0.CO;2 |url=http://paleobiol.geoscienceworld.org/cgi/content/abstract/29/2/243 |year=2003 |format=abstract page }} Puni tekst je dostupa na {{cite news |url=http://findarticles.com/p/articles/mi_qa4067/is_200304/ai_n9202774 |title=Findarticles.com: Vertebral pneumaticity, air sacs, and the physiology of sauropod dinosaurs |work=Paleobiology |year=2003 |access-date=2011-06-26 |archive-date=2011-04-11 |archive-url=https://web.archive.org/web/20110411160617/http://findarticles.com/p/articles/mi_qa4067/is_200304/ai_n9202774/ |dead-url=yes }} i {{cite web |url=http://sauroposeidon.net/Wedel_2003a_sauropod-pneumaticity.pdf |format=PDF |title=Vertebral pneumaticity, air sacs, and the physiology of sauropod dinosaurs |access-date=2011-06-26 |archivedate=2015-02-15 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20150215060509/http://sauroposeidon.net/Wedel_2003a_sauropod-pneumaticity.pdf |deadurl=yes }} Detaljne anatomske analize se mogu naći na {{cite journal |author=Wedel, M.J. |title=The Evolution of Vertebral Pneumaticity in Sauropod Dinosaurs |journal=Journal of Vertebrate Paleontology |volume=23 |issue=2 |pages=344–357 |doi=10.1671/0272-4634(2003)023[0344:TEOVPI]2.0.CO;2 |year=2003 }}</ref><ref name="Wedel2006OriginPostcranialPneumaticity">{{cite journal |author=Wedel, M.J. |month=June |year=2006 |title=Origin of postcranial skeletal pneumaticity in dinosaurs |journal=Integrative Zoology |volume=1 |issue=2 |pages=80–85 |doi=10.1111/j.1749-4877.2006.00019.x |url=http://www.blackwell-synergy.com/doi/abs/10.1111/j.1749-4877.2006.00019.x |format=abstract page |access-date=2011-06-26 |archive-date=2019-09-15 |archive-url=https://web.archive.org/web/20190915213017/http://www.blackwell-synergy.com/doi/abs/10.1111/j.1749-4877.2006.00019.x |dead-url=yes }}</ref> [[Datoteka:Dino bird h.jpg|thumb|Usporedba zaračnih vreća ''Majungasaurusa'' i ptice.]] Dokazi zračnih vreća pronađeni su i kod teropoda. Istraživanja upućuju na to da fosili [[Celuridi|Coeluridae]],<ref>{{cite journal |author=Naish, D., Martill, D. M. and Frey, E. |month=June | year=2004 |title=Ecology, systematics and biogeographical relationships of dinosaurs, including a new theropod, from the Santana Formation (?Albian, Early Cretaceous) of Brazil |journal=Historical Biology |volume=16 |issue=2-4 |url=http://www.informaworld.com/smpp/content~content=a714008021~db=all |doi=10.1080/08912960410001674200 |pages=57–70 }} Ovo je također jedna od tema na Naishovom blogu, {{cite web |url=http://darrennaish.blogspot.com/2006/06/basal-tyrant-dinosaurs-and-my-pet.html |title=Basal tyrant dinosaurs and my pet ''Mirischia'' }} - pažnja: ''Mirischia'' je pripadala [[Celuridi|Coeluridae]] za koje Naish smatra da su u bliskom srodstvu sa ''[[Compsognathus]]om''.</ref> [[Ceratosauri]]a,<ref name="OConnorClaessens2005BasicAvianPulmonaryDesign">{{cite journal |author=O'Connor, P., and Claessens, L. |month=July | year=2005 |title=Basic avian pulmonary design and flow-through ventilation in non-avian theropod dinosaurs |journal=Nature |volume=436 |pages=253–256 |doi=10.1038/nature03716 |url=http://www.nature.com/nature/journal/v436/n7048/full/nature03716.html |pmid=16015329 |issue=7048}}</ref> i teropoda ''[[Coelophysis]]a'' i ''[[Aerosteon]]a'' dokazuju postojanje zračnih vreća. ''Coelophysis'' iz kasnog trijasa jedan je od najranijih dinosaura čiji fosili dokazuju kanale za zračne vreće.<ref name="Wedel2006OriginPostcranialPneumaticity" /> ''Aerosteon'', kasnokredski alosaur, imao je pticama najsličnije zračne vreće dosada otkrivene.<ref name="SerenoMartinezEtAl2008AvianIntrathoracicAirSacsInNewPredatoryDinosaur">{{cite journal|year=2008|month=September|title=Evidence for Avian Intrathoracic Air Sacs in a New Predatory Dinosaur from Argentina|journal=PLoS ONE|volume=3|issue=9|pages= e3303doi=10.1371/journal.pone.0003303|url=http://www.plosone.org/article/info:doi/10.1371/journal.pone.0003303|doi=10.1371/journal.pone.0003303|accessdate = 2008-09-29|author=Sereno PC, Martinez RN, Wilson JA, Varricchio DJ, Alcober OA, et al.|pmid=18825273|pmc=2553519}}</ref> Rani [[sauropodomorfi]], uključujući i tradicionalno zvane "prosauropode", možda su također imali zračne vreće. Iako su moguća pneumatska uvlačenja pronađena kod ''[[Plateosaur]]usa'' i ''[[Thecodontosaurus]]a'', ta su uvlačenja vrlo malena. Jedno istraživanje iz 2007. godine zaključilo je da su prosauropodi vjerojatno imali abdominalne i cervikalne zračne vreće, prema dokazima za to kod sestrinskog taksona (teropodi i sauropodi). Istraživanjem se zaključilo da je nemoguće odrediti jesu li prosauropodi imali pluća slična pticama; međutim, zračne su vreće gotovo sigurno bile prisutne kod dinosaura.<ref name="Wedel">{{cite journal| last =Wedel| first =Mathew| title =What pneumaticity tells us about 'prosauropods', and vice versa| journal =Special Papers in Palaeontology| volume =77| issue =| pages =207–222| publisher =| location =| year =2007| url =http://sauroposeidon.net/Wedel_2007_pneumaticity-and-prosauropods.pdf| format =PDF| accessdate =2007-10-31| archive-date =2008-07-05| archive-url =https://web.archive.org/web/20080705145519/http://sauroposeidon.net/Wedel_2007_pneumaticity-and-prosauropods.pdf| dead-url =yes}}</ref> Dosada nisu pronađeni dokazi za zračne vreće kod [[Ornithischia]]. No ovo ne znači da ti dinosauri nisu imali metaboličku stopu koja se može usporediti s onom u sisavaca, budući da sisavci također nemaju zračne vreće.<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> Predložena su tri objašnjenja za razvoj zračnih vreća kod dinosaura:<ref name="SerenoMartinezEtAl2008AvianIntrathoracicAirSacsInNewPredatoryDinosaur" /> * Povećanje dišnog kapaciteta. Ovo je vjerojatno najčešća hipoteza i dobro se uklapa s idejom da su mnogi dinosauri imali prilično visoku metaboličku stopu. * Poboljšanje ravnoteže i pokretljivosti postavljanjem centra gravitacije niže i smanjenjem efekta rotacijske inercije. Međutim, ovo ne objašnjava veliku količinu zračnih vreća kod četveronožnih sauropoda. * Mehanizam za hlađenje. Izgleda da su pera i zračne vreće nastale u otprilike isto vrijeme kod [[koelurosauri|koelurosaura]]. Ako je perje zadržavalo toplinu, njihovi bi vlasnici trebali nešto pomoću čega bi je otpuštali. Ova je ideja moguća, no potrebno je još empirijskih dokaza. Kalkulacije zapremine raznih dijelova dišnog sustava sauropoda ''Apatosaurusa'' podržavaju ideju zračnih vreća kao kod ptica u sauropoda: * Pretpostavljajući da ''Apatosaurus'', kao i ptice i krokodili, nije imao [[ošit]], zapremina praznog prostora 30-tonskog primjerka bi bila oko 184 litre. Ovo je ukupna zapremina usta, dušnika i zračnih cijevi. Ako životinja izdiše manje od ovoga, ustajali zrak se ne izbacuje i uvlači se nazad u pluća tijekom sljedećeg udisaja. * Procjene njegove zapremine pluća - količina udahnutog ili izdahnutog zraka u jednom dahu - ovise o tipu dišnog sustava koji je životinja imala: 904&nbsp;litara ako je bio kao kod ptica; 225&nbsp;litara ako je bio kao kod sisavaca; 19&nbsp;litara ako je bio kao kod gmazova. Na osnovu ovoga, ''[[Apatosaur]]us'' nije mogao imati gmazovski dišni sustav, zato što bi zapremina pluća bila manja od zapremine praznog prostora, pa se ustajali zrak ne bi izbacivao, već bi ostajao u plućima. Također, dišni sustav sisavaca bi omogućavao plućima samo oko 225&nbsp;−&nbsp;184&nbsp;=&nbsp;41&nbsp;litara svježeg, oksidovanog [[vazduh|zraka]] u svakom udisaju. ''Apatosaurus'' je tako morao imati bilo sustav nepoznat ljudima ili onaj kao kod ptica, sa više zračnih vreća kroz koje prolazi zrak. Nadalje, sustav kao kod ptica bi zahtijevao samo zapreminu pluća od oko 600&nbsp;litara, dok bi sustav kao kod sisavaca zahtijevao oko 2950&nbsp;litara, što bi prelazilo procijenjenih 1700&nbsp;litara mogućeg prostora prsa kod 30-tonskog ''Apatosaurusa''′.<ref name="PaladinoEtAlInFarlowBrettSurman1997">{{ Cite book |author=Paladino, F.V., Spotila, J.R., and Dodson, P. |year=1997 |contribution=A Blueprint for Giants: Modeling the Physiology of Large Dinosaurs |editor=Farlow, J.O. and Brett-Surman, M.K. |title=The Complete Dinosaur |pages=491–504 |isbn=0253213134 |publisher=Indiana University Press |location=Bloomington, Ind.}}</ref> Dišni sustavi dinosaura sa zračnim vrećama su možda mogli održavati viši nivo aktivnosti nego kod sisavaca slične veličine i građe. Uz omogućavanje vrlo efikasnog opskrbljivanja [[kiseonik|kisikom]], brzi protok zraka bi bio efektivan mehanizam za hlađenje, što je vrlo važno za životinje koje su aktivne ali prevelike da bi se riješile sve nepotrebne topline kroz [[koža|kožu]].<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997">{{Cite book |author=Reid, R.E.H. | contribution=Dinosaurian Physiology: the Case for "Intermediate" Dinosaurs |editor=Farlow, J.O., and Brett-Surman, M.K. |title=The Complete Dinosaur |year=1997 |publisher=Indiana University Press |location=Bloomington|isbn=0-253-33349-0 |pages=449–473 |url=http://books.google.com/?id=FOViD-lDPy0C&pg=PA449&lpg=PA449&dq=%22The+Complete+Dinosaur%22+%22intermediate+dinosaurs%22 | accessdate = 12. 09. 2008. }}</ref> [[Datoteka:Airsacs-bird.jpg|350px|thumb|right| ''Processus uncinatus'' su malene bijele kukice koje se nalaze otprilike na polovici svakog rebra. Ostatak dijagrama prikazuje zračne vreće i ostale dijelove ptičjeg dišnog sustava.]] ==== ''Processus uncinatus'' ==== Ptice na zadnjem dijelu rebara imaju kukice po imenu ''[[Processus uncinatus]]'' i one daju prsnim [[mišići]]ma bolju potporu kada se prsa šire dok ptica udiše. Veličina ovih kukica je povezana sa načinom života ptice: kraće su kod ptica koje hodaju, a najduže kod ptica koje rone, jer one moraju brzo nadopuniti rezerve [[kiseonik|kisika]] kada izrone. [[Maniraptori]] su također imali ove kukice i one su proporcionalno bile iste dužine kao i kod današnjih ptica koje rone, što je činjenica koja ukazuje na to da su maniraptori trebali veliku opskrbu kisikom.<ref name="CoddManning2008AvianlikeBreathingMechanics">{{cite journal |author=Codd, J.R., Manning, P.L., Norell, M.A., and Perry, S.F. |title=Avian-like breathing mechanics in maniraptoran dinosaurs | journal=Proceedings of the Royal Society B |volume=275 |issue=1631 |month=January | year=2008 |pages=157–161 |doi=10.1098/rspb.2007.1233 |url=http://journals.royalsociety.org/content/y082l221mj5j12m0/?p=5d13436d652f494c9a12b94d21ed1eee&pi=7 |pmid=17986432 |pmc=2596187 }} News summary at {{cite web |title=Why Dinosaurs Had 'Fowl' Breath |url=http://www.sciencedaily.com/releases/2007/11/071107074326.htm |date=November 7, 2007 }}</ref><ref name="TickleEnnosEtAl2007FunctionalSignificanceOfUncinateProcesses">{{cite journal |author=Tickle, P.G., Ennos, A.R., Lennox, L.E., Perry, S.F. and Codd, J.R. |title=Functional significance of the uncinate processes in birds |month=November | year=2007 |journal=Journal of Experimental Biology |issue=210 |pages=3955–3961 |doi=10.1242/jeb.008953 |url=http://jeb.biologists.org/cgi/content/abstract/210/22/3955 |volume=210 |pmid=17981863 }}</ref> Ploče koje su možda funkcionirale na isti način kao i ''Processus uncinatus'' su zabilježene kod fosila ''[[Thescelosaurus]]a'' (pripadnika [[Ornithischia]]) i navedene su kao dokaz visoke konzumacije kisika i time vioke metaboličke stope.<ref name=PFetal00>{{cite journal | author=Fisher, P.E., Russell, D.A., Stoskopf, M.K., Barrick, R.E., Hammer, M., and Kuzmitz A.A. |title=Cardiovascular Evidence for an Intermediate or Higher Metabolic Rate in an Ornithischian Dinosaur |journal=Science |month=April | year=2000 |volume=288 |issue=5465|pages=503–505 |doi=10.1126/science.288.5465.503 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/full/288/5465/503?ijkey=sI48bx6nH8M2Q | pmid=10775107 }} Ali treba obratiti pažnju na to da je glavni subjekt ovog rada to da je fosil dao jake dokaze za četverodjelno srce kod dinosaura, što uglavnom nije prihvaćeno kod znanstvenika.</ref> <br clear="all" /> ==== Nosne školjke ==== Nosne školjke su uvijene strukture od tanke [[kosti]] u [[Nosna šupljina|nosnoj šupljini]]. U većine sisavaca i ptica one postoje i prekrivene su [[sluznica|sluzokožom]] koja vrši dvije funkcije: poboljšava osjet njuha povećavanjem područja dostupnog za absorbiranje zračnih [[kemikalija]]; uz to zagrijava i vlaži udahnuti zrak i vadi [[vlaga|vlagu]] i toplinu iz izdahnutog zraka, kako bi se spriječilo isušivanje [[pluća]]. [[Datoteka:Illu nose nasal cavities.jpg| thumb | right | 300px | Ljudske nosne školjke su vrlo jednostavne, ali po poziciji slične ostalim sisavcima.]] Ruben ''et al.'' su argumentirali u nekoliko objava da:<ref name="RubenJonesEtAl1997LungStructure" /><ref name="RubenJonesEtAl1998LungVentilationAndGasExchange">{{cite journal |author=Ruben, J.A., Jones, T.D., Geist, N.R., Leitch, A., and Hillenius, W.J. |title=Lung ventilation and gas exchange in theropod dinosaurs |journal=Science |volume=278 |issue=5341 |pages=1267–1270 |doi=10.1126/science.278.5341.1267 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/short/278/5341/1267 |year=1997 }}</ref><ref name="RubenDalSassoEtAl1999PulmonaryFunction" /><ref name="RubenHilleniusEtAl1996MetabolicStatus">{{cite journal |author=Ruben, J.A., Hillenius, W.J., Geist, N.R., Leitch, A., Jones, T.D., Currie, P.J., Horner, J.R., and Espe, G. |title=The metabolic status of some Late Cretaceous dinosaurs |journal=Science |month=August | year=1996 |volume=273 |issue=5279 |pages=1204–1207 |doi=10.1126/science.273.5279.1204 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/abstract/273/5279/1204 |format=abstract page }}</ref><ref name="RubenJones2000FurAndFeathers">{{cite journal |author=Ruben, J.A., and Jones, T.D. |title=Selective Factors Associated with the Origin of Fur and Feathers |journal=American Zoologist |year=2000 |volume=40 |issue=4 |pages=585–596 |doi=10.1093/icb/40.4.585 |url=http://icb.oxfordjournals.org/cgi/content/full/40/4/585}}</ref> * Nosne školjke nisu bile pronađene kod dinosaura (istraga se fokusirala na pripadnike [[Celurosauri|Coelurosauria]]) * Svi dinosauri koje su pregledali su imali premalene i prekratke nosne šupljine za nosne školjke. * Stoga dinosauri nisu mogli imati stopu disanja za stopu metabolizma sisavaca ili ptica dok su se odmarali, jer bi im se pluća isušila. Međutim, bilo je primjedbi na ove argumente: * Nosne školjke su odsutne ili vrlo malene kod nekih ptica (npr. [[nojevke]], [[cjevonosnice]] i [[sokolovke]]) i sisavaca (npr. [[kit]]ovi, [[mravojedi]], [[šišmiš]]i, [[slonovi]] i većina [[primati|primata]]),<ref name="Bang1966">{{cite journal |author=Bang, B.G. | year=1966 | title=The olfactory apparatus of Procellariiformes |journal=Acta Anatomica | volume=65 | pages=391–415 |doi=10.1159/000142884 |pmid=5965973 |issue=1 }}</ref><ref name="Bang1977">{{cite journal |author=Bang, B.G. | year=1971 | title= Functional anatomy of the olfactory system in 23 orders of birds |journal=Acta Anatomica | volume=79 (supplement 58) | pages=1–76}}</ref><ref name="Scott1954">{{cite journal |author=Scott, J.H. | year=1954 | title=Heat regulating function of the nasal mucous membrane |journal=Journal of Larynology and Otology | volume=68 |pages=308–317}}</ref><ref name="Coulombeetal1965">{{cite journal |author=Coulombe, H.N., Sam H. Ridgway, S.H., and Evans, W.E. | year=1965 | title=Respiratory water exchange in two species of porpoise |url=https://archive.org/details/sim_science_1965-07-02_149_3679/page/n85 | journal=Science | volume=149 | issue=3679 | pages=86–88 | doi=10.1126/science.149.3679.86 |pmid=17737801}}</ref> iako su ove životinje u potpunosti endotermne i u nekim slučajevima veoma aktivne. * Druga istraživanja zaključuju da su nosne šupljine dinosaura bile dovoljno velike i široke za nosne školjke ili slične mehanizme za izbjegavanje isušivanja pluća.<ref name="Witmer2001NostrilPosition">{{cite journal |author=Witmer, L.M. |title=Nostril Position in Dinosaurs and Other Vertebrates and Its Significance for Nasal Function |journal=Science |month=August | year=2001|issue=5531 |pages=850–853 |doi=10.1126/science.1062681 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/abstract/293/5531/850 |volume=293 |format=abstract page |pmid=11486085 }}</ref> * Nosne školjke su osjetljive i rijetko se fosiliziraju. Posebno nisu bile pronađene kod fosilnih ptica. == Krvožilni sustav == [[Datoteka:Willoheart.jpg|thumb|225px|right|Moguće srce teselosaura po imenu "Willo" (u sredini).]] U principu se moglo očekivati da su dinosauri imali dvodijelnu cirkulaciju kojom je upravljalo četverodijelno srce, budući da bi mnogi trebali visok krvni pritisak kako bi krv došla do njihovih glava, koje su bile visoko iznad tla, ali pluća kralježnjaka mogu tolerirati samo vrlo nizak krvni pritisak.<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> Godine [[2000|2000.]] opisan je skelet ''[[Thescelosaurus]]a'' i navedeno je da su i četverodijelno [[srce]] i [[aorta]] ostali očuvani. Autori su naveli da struktura srca navodi na višu stopu metabolizma kod ''Thescelosaurusa'', a ne gmazovsku hladnokrvnost.<ref name=FRSBHK00>{{cite journal |last=Fisher |first=Paul E. |coauthors=Russell, Dale A.; Stoskopf, Michael K.; Barrick, Reese E.; Hammer, Michael; and Kuzmitz, Andrew A. |year=2000 |month=April |title=Cardiovascular evidence for an intermediate or higher metabolic rate in an ornithischian dinosaur |journal=Science |volume=288 |issue=5465 |pages=503–505 |doi=10.1126/science.288.5465.503 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/reprint/288/5465/503.pdf?ijkey=c75f52279333bdb9fa3d0504b786c07f9e35e2f9 |accessdate = 2007-03-10 |pmid=10775107 }}</ref> Njihovi zaključci su bili disputirani; drugi istraživači su objavili jedan rad u kojem tvrde da je srce zapravo [[minerali|mineralni]] "cement". Naveli su: [[anatomija]] koja je bila data za taj predmet je netočna, na primjer navodna "aorta" je najuža tamo gdje se susreće sa "srcem" i nedostaju joj [[arterija|arterije]] koje se granaju iz nje; "srce" jednim dijelom guta jedno rebro i na nekim mjestima ima unutrašnju strukturu od koncentričnih slojeva; postoji još jedno očvrsnuće iza desne noge.<ref name=RMS01>{{cite journal |last=Rowe |first=Timothy |coauthors=McBride, Earle F.; and Sereno, Paul C. |year=2001 |month=February |title=Technical comment: dinosaur with a heart of stone |journal=Science |volume=291 |issue=5505 |pages=783a |doi=10.1126/science.291.5505.783a |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/full/291/5505/783a |accessdate = 2007-03-10 |pmid=11157158 }}</ref> Originalni autori su branili svoj položaj; složili su se da se u prsima nalazilo očvrsnuće, ali oko mišićavijih dijelova srca i aorte i tako ih je očuvalo.<ref name=RFBS01>{{cite journal |last=Russell |first=Dale A. |authorlink=Dale Russell |coauthors=Fisher, Paul E.; Barrick, Reese E.; and Stoskopf, Michael K. |year=2001 |month=February |title=Reply: dinosaur with a heart of stone |journal=Science |volume=291 |issue=5505 |pages=783a |doi=10.1126/science.291.5505.783a |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/full/291/5505/783a |accessdate = 2007-03-10 |pmid=11157158 }}</ref> Bez obzira na to je li taj predmet stijena ili zaista srce, možda će imati malo relevantnosti na unutrašnju anatomiju i metaboličku stopu dinosaura. I današnji [[krokodil]]i i ptice, najbliži živući srodnici dinosaura, imaju četverodijelno srce, iako malo drugačije kod krokodila, i dinosauri su ga vjerojatno također imali. Međutim, takva srca ne moraju biti povezana sa metaboličkom stopom.<ref name=CH04>Chinsamy, Anusuya; and Hillenius, Willem J. (2004). "Physiology of nonavian dinosaurs". ''The Dinosauria'', 2nd. 643–659.</ref> == Rast i životni ciklus == Nijedno pronađeno [[jaje]] dinosaura nije bilo veće od [[košarka]]ške lopte, a [[zametak|embriji]] velikih dinosaura, poput ''[[Maiasaura]]'', bili su pronađeni u relativno malenim jajima.<ref name="CarpenterHirschHorner1994Intro">{{Cite book |author=Carpenter, K., Hirsch, K.F., and Horner, J.R. | contribution=Introduction |editor=Carpenter, K., Hirsch, K.F., Horner, J.R. |title=Dinosaur Eggs and Babies |year=1994 |publisher=Cambridge University Press |isbn=0521567238 |url=http://books.google.com/?id=9BPIRx-OpRMC&pg=PA256&lpg=PA256&dq=dinsaur+egg+size }}</ref> Poput sisavaca, dinosauri su prestajali rasti kada bi dostigli tipičnu veličinu odraslih svoje vrste, dok odrasli gmazovi nastavljaju polako rasti ako imaju dovoljno hrane. Dinosauri svih veličina su rasli brže od današnjih gmazova slične veličine; ali rezultati poređenja sa toplokrvnim sisavcima slične veličine ovise o njihovoj veličini:<ref name="EricksonRogersYerby2001DinosaurianGrowthPatterns ">{{cite journal |author=Erickson, G.M., Curry Rogers, K., Yerby, S.A. | title=Dinosaurian growth patterns and rapid avian growth rates |journal=Nature |volume=412 |pages=429–433 |month=July | year=2001 |doi=10.1038/35086558 |url=http://www.nature.com/nature/journal/v412/n6845/full/412429a0.html |pmid=11473315 |issue=6845 }} Kristina Rogers je također objavila radove o tome pod svojim djevojačkim prezimenom, Kristina Curry.</ref><ref name="Curry1999OntogeneticHistologyOfApatosaurus">{{cite journal |doi=10.1080/02724634.1999.10011179 |author=Curry, K.A. |title=Ontogenetic Histology of ''Apatosaurus'' (Dinosauria: Sauropoda): New Insights on Growth Rates and Longevity |journal=Journal of Vertebrate Paleontology |year=1999 |volume=19 |issue=4 |pages=654–665 |url=http://www.vertpaleo.org/publications/jvp/19-654-665.cfm |access-date=2011-06-26 |archive-date=2010-07-15 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100715065946/http://www.vertpaleo.org/publications/jvp/19-654-665.cfm |dead-url=yes }}</ref> {| class="wikitable" style="margin: 1em auto 1em auto;" ! Težina (kg) !! Komparativna stopa rasta kod dinosaura !! Današnje životinje slične veličine |- | style="text-align:center;" | 0,22 || Sporije od [[tobolčari|tobolčara]] || [[Pacov|Štakor]] |- | style="text-align:center;" | 1 - 20 || Slično tobolčarima, sporije od ptica [[Potrkušci i čučavci|potrkušaca]] (onih [[ptica]] koje mogu trčati odmah nakon rođenja) || Od [[Zamorac|zamorca]] do [[Andski kondor|andskog kondora]] |- | style="text-align:center;" | 100 - 1000 || Brže od tobolčara, slično pticama potrkušcima, sporije od [[Viši sisavci|viših sisavaca]] || Od [[Crveni klokan|crvenog klokana]] do [[Polarni medvjed|polarnog medvjeda]] |- | style="text-align:center;" | 1500 – 3500 || Slično većini viših sisavaca || Od [[Američki bizon|američkog bizona]] do [[nosorozi|nosoroga]] |- | style="text-align:center;" | 25000 i više || Vrlo brzo, slično današnjim [[kit]]ovima; ali oko pola stope rasta kod ptica čučavica iste veličine || Kitovi |} [[Datoteka:Tyrantgraph.png|thumb|380px|right|Grafik koji pokazuje pretpostavljenu stopu rasta (masa tijela naprema starosti) kod četiri tiranosaurida. Crna linija predstavlja ''Tyrannosaurusa rexa''. Na osnovu Erickson et al. [[2004|2004.]]]] ''Tyrannosaurus rex'' je pokazivao veliko povećanje rasta u "tinejdžerskom dobu":<ref name="EricksonMakovickyEtAl2004GigantismOftyrannosaurids">{{cite journal |author=Erickson, G.M., Makovicky, P.J., Currie, P.J., Norell, M.A., Yerby, S.A. & Brochu, C.A. |month=August | year=2004 |title=Gigantism and comparative life-history parameters of tyrannosaurid dinosaurs |journal=Nature |volume=430 |pages=772–775 |doi=10.1038/nature02699 |url=http://www.nature.com/nature/journal/v430/n7001/abs/nature02699.html |format=abstract page |pmid=15306807 |issue=7001 }}</ref><ref name="HornerPadian2004AgeAndGrowthOfTRex">{{cite journal |author=Horner, J. R., and Padian,K. |volume=271 |issue=1551 |month=September | year=2004 |title=Age and growth dynamics of Tyrannosaurus rex|journal=Proceedings of the Royal Society of London B |pages=1875–1880 |doi=10.1098/rspb.2004.2829 |url=http://journals.royalsociety.org/content/bjdpufn76xrd5k2y/ |pmid=15347508 |pmc=1691809 }}</ref> * ½ tone sa deset godina * vrlo brz rast do oko dvije tone u periodu srednje tinejdžerske dobi (oko ½ tone godišnje). * zanemariv rast nakon drugog desetljeća starosti. Izučavanje skeleta [[hadrosauri|hadrosaura]] ''[[Hypacrosaurus]]a'' iz [[2008|2008.]] godine je pokazalo da je ovaj dinosaur rastao još i brže i dostizao svoju punu veličinu sa oko 15 godina; glavni dokaz za to je bio broj i dužina prstenova rasta na kostima ("prstenova" koji pokazuju koliko je [[kosti|kost]] narasla u određenom periodu). Autori su saznali da je ovo ostajalo nepromjenjivo prema teoriji [[Životni ciklus|životnog ciklusa]] koja kaže da vrste koje su plijen rastu brže od grabežljivaca kako bi nadoknadile veliki broj mladunaca stradalih zbog grabežljivaca, ako ima dovoljno hrane koja podržava brz rast.<ref>{{cite journal | author=Cooper,, L.N., Lee, A.H., Taper, M.L., and Horner, J.R. | title=Relative growth rates of predator and prey dinosaurs reflect effects of predation | journal=Proceedings of the Royal Society: Biology | month=August | year=2008 | url=http://journals.royalsociety.org/content/t68465274748300k/ | accessdate = 2008-08-26 | doi=10.1098/rspb.2008.0912 | volume=1 | pages=-1 | pmid=18682367 | issue=1651 | pmc=2605812 }}</ref> Izgleda da su induvidualni dinosauri živjeli prilično kratko, npr. najstariji tiranosaur dosada pronađen je imao 28 godina kada je umro, a najstariji sauropod je imao 38 godina.<ref name="EricksonMakovickyEtAl2004GigantismOftyrannosaurids" /> Grabežljivci su vjerojatno bili krivi za visoku stopu smrtnosti vrlo mladih dinosaura, a kompeticija za pravo na parenje je bila kriva za visoku stopu smrtnosti odraslih dinosaura.<ref name=ECIW06>{{cite journal |author=Erickson, G.M., Currie, P.J., Inouye, B.D. and Winn, A.A. |title=Tyrannosaur Life Tables: An Example of Nonavian Dinosaur Population Biology |journal=Science |month=July | year=2006 |volume=313 |issue=5784 |pages=213–217 |doi=10.1126/science.1125721 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/short/313/5784/213 |pmid=16840697 }}</ref> == Metabolizam == Znanstveno mišljenje o načinu života, metabolizmu i regulaciji temperature dinosaura je variralo tijekom vremena od otkrića dinosaura sredinom 19-og stoljeća. Znanstvenici su se neslagali u tome da li su dinosauri uopće bili u stanju regulirati svoju tjelesnu temperaturu. Nedavno je ''"toplokrvnost dinosaura"'' (tj. aktivan način života i relativno konstantna [[tjelesna temperatura]]) postala prihvaćenija i debata se fokusirala na mehanizme regulacije temperature i koliko je metabolička stopa dinosaura bila slična onoj kod sisavaca i ptica. === O čemu se vodi debata === "Toplokrvnost" je kompleksan i prilično neodređen pojam, zato što u nju spadaju neke ili sve navedene vrste tarmoregulacije: * '''[[Homeotermija]]''', tj. održavanje relativno konstantne tjelesne temperature. Današnji endotermi održavaju različite unutrašnje temperature: 28&nbsp;°C do 30&nbsp;°C kod [[jednootvorni]]h [[sisavac]]a i [[ljenjivci|ljenjivaca]]; 33&nbsp;°C do 36&nbsp;°C kod [[tobolčari|tobolčara]]; 36&nbsp;°C do 38&nbsp;°C kod većine [[Viši sisavci|viših sisavaca]]; i oko 41&nbsp;°C kod [[ptica]].<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> * '''[[Tahimetabolizam]]''', tj. održavanje visoke metaboličke stope, posebno tijekom odmaranja. Za ovo je potrebna prilično visoka i stabilna tjelesna temperatura, jer: biokemijski procesi se odvijaju upola sporije kada se temperatura životinje spusti ispod 10&nbsp;°C; većina enzima ima optimalnu temperaturu rada i njihova efikasnost brzo pada izvan granice tog optimuma.<ref name="McGowan11991DinosaursSpitfiresSeaDragonsP133To135">{{cite book | author=McGowan, C. |title=Dinosaurs, Spitfires and Sea Dragons | url=https://archive.org/details/dinosaursspitfir00mcgo |year=1991 | pages=[https://archive.org/details/dinosaursspitfir00mcgo/page/133 133]–135 | publisher=Harvard University Press |isbn=0-674-20769-6 }}</ref> * '''[[Endotermija]]''', tj. mogućnost stvaranja vlastite topline, naprimjer sagorijevanjem [[masnoća]], bilo kroz odmaranje ili aktivnost [[mišići|mišića]]. Iako je endotermija u principu najpouzdaniji način održavanja relativno konstantne temperature, skupa je; današnji sisavci, na primjer, trebaju 10 do 13 puta više hrane od današnjih gmazova.<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> Veliki dinosauri su možda također održavali unutrašnju temperaturu inercijalnom homeotermijom. [[Toplinski kapacitet]] tako velikih životinja je bio toliko visok da bi trebalo dva dana ili više da im se temperatura značajno promijeni, a ovo bi ublažavalo varijacije koje izazivaju dnevni temperaturni ciklusi. Ovaj efekat ublažavanja je bio posmatran kod velikih kornjača i krokodila, ali ''[[Plateosaur]]us'', koji je težio oko 700 kg, je možda bio najmanji dinosaur kod kojeg bi homeotermija bila efikasna. Inercijalna homeotermija nije bila moguća za malene vrste ili za mlade većih vrsta.<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> Fermentiranje vegetacije u [[stomak|stomacima]] velikih biljoždera također može stvoriti dosta topline, ali ova metoda održavanja visoke i stabilne temperature nije bila moguća za mesoždere, malene biljoždere ili mlade velikih biljoždera.<ref>{{ cite journal | author=Mackie, R.I. | title=Mutualistic Fermentative Digestion in the Gastrointestinal Tract: Diversity and Evolution | journal=Integrative and Comparative Biology | volume=42 | issue=2 | pages=319–326 | year=2002 | url=http://icb.oxfordjournals.org/cgi/content/full/42/2/319 | accessdate = 2008-09-12 | doi=10.1093/icb/42.2.319 }}</ref> Budući da su unutrašnji mehanizmi izumrlih bića nepoznati, većina diskusija se fokusira na homeotermiju i tahimetabolizam. Procjenjivanje metaboličkih stopa komplikuju razlike između te stope dok je životinja aktivna i dok se odmara. Kod svih današnjih gmazova i većine sisavaca i ptica, maksimalna stopa tijekom cjelodnevne aktivnosti je 10 do 20 puta viša od minimalne metaboličke stope tijekom odmora. Međutim, kod nekoliko sisavaca ove stope se razlikuju za faktor od 70. Teoretski bi bilo moguće za kopnenog kralježnjaka da ima gmazovsku metaboličku stopu tijekom odmaranja i stopu sličnu onoj kod ptica dok je aktivan. Međutim, životinja sa takvom stopom ne bi mogla brzo rasti. Ogromni biljožderi [[sauropodi]] su se možda cijelo vrijeme kretali, konstantno u potrazi za hranom, da bi njihova potrošnja energije bila slična našoj, bez obzira na to da li su im metaboličke stope bile niske ili visoke.<ref>{{ Cite book | author=Paul, G.S. | chapter=Cope's rule | page=211 | title=Morrison Symposium Proceedings: A Special Issue Of The Journal Modern Geology | editor=Carpenter, K., Fraser, N., Chure, D., and Kirkland, J.I. | publisher=Taylor & Francis | year=1998 | isbn=9056991833 | url=http://books.google.com/?id=CLEPeg_SjTcC&dq=sprawling+limbs+efficient | accessdate = 12. 09. 2008. }}</ref> === Metaboličke mogućnosti === Glavne mogućnosti su:<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> * da su dinosauri bili [[Ektotermija|hladnokrvni]], kao današnji [[reptil|gmazovi]], osim toga što bi veličina mnogih stabilizirala njihovu [[Tjelesna temperatura|tjelesnu temperaturu]]. * da su bili [[Homeotermija|toplokrvni]], kao današnji sisavci i ptice, a ne kao gmazovi. * da nisu bili ni toplokrvni ni hladnokrvni, već da su imali metabolizam različit i na neki način osrednji između hladnokrvnosti i toplokrvnosti. * da su kod nekih vrsta postojala dva ili više tipova metabolizma. Dinosauri su postojali oko 150 milijuna [[godina]], tako da je vrlo moguće da su različite grupe razvile različite [[metabolizam|metabolizme]] i načine [[termoregulacija|termoregulacije]] i da su neki razvili različitu [[fiziologija|fiziologiju]] od prvih dinosaura. Ako su svi ili neki dinosauri imali prelazne metabolizme, možda su imali sljedeće osobine:<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> * Nisku metaboličku stopu odmora, koja bi mogla smanjiti količinu hrane potrebne za preživljavanje i dopustiti da se više nje iskoristi za rast nego kod životinja sa visokom metaboličkom stopom odmora. * Inercijalnu homeotermiju * Mogućnost kontroliranja gubitka topline širenjem i skupljanjem krvnih sudova tik ispod kože, kao što to rade današnji gmazovi. * Dvodijelna cirkulacija kojom upravlja četverodijelnog [[srce|srca]]. * Visok kapacitet pluća, što omogućava kontinuiranu aktivnost. Robert Reid je predložio da bi se takve životinje mogla smatrati "neuspjelim endotermima". On je razmatrao i dinosaure i trijaske pretke sisavaca kako su prolazili kroz fazu sa ovim osobinama. Sisavci su bili primoreni postati manji kako su arhosauri počeli dominirati [[ekologija|ekološkim]] nišama za srednje do velike životinje. Njihovo smanjenje veličine ih je učinilo ranjivijima gubitku topline zato što im se povećavao odnos površina naprema [[masa|masi]], i time su morali povećati stvaranje unutarnje topline i na taj način su postali potpuno endotermni. S druge strane, dinosauri su postali srednje velike i velike životinje i tako su mogli održavati srednji tip metabolizma.<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> === Struktura kostiju === [[Datoteka:Apatosaurus33.jpg|right|thumb|250px|Umjetnički prikaz Apatosaura]] Armand de Ricqlès je otkrio [[Haversovi kanali|Haversove kanale]] u kostima dinosaura i tvrdio je da je to bio dokaz endotermije kod dinosaura. Ovi kanali su česti kod "toplokrvnih" životinja i povezuju se sa brzim rastom i aktivnim načinom života zato što pomažu u recikliranju kostiju kako bi podržali brz rast i popravljanje štete nastale stresom ili povredama.<ref>Ricqles, A. J. de. (1974). ''Evolution of endothermy: histological evidence''. Evolutionary Theory 1: 51-80</ref> Bakker je tvrdio da je prisustvo fibrolamelarne kosti (koja se brzo stvara i ima končast, isprepleten izgled) kod fosila dinosaura dokaz endotermije.<ref name="Bakker1972AnatomicalAndEcologicalEvidenceOfEndothermy" /> Međutim, kao rezultat drugih, većinom kasnijih istraživanja, struktura kosti se ne smatra dobrim pokazateljem metabolizma dinosaura, sisavaca ili gmazova: * [[Kosti]] dinosaura često imaju [[Prstenovi rasta|prstenove rasta]], koje stvaraju naizmjenični periodi brzog i sporog rasta; zapravo, u mnogim istraživanjima se broji broj prstenova kako bi se odredila starost dinosaura.<ref name="Curry1999OntogeneticHistologyOfApatosaurus" /><ref name="EricksonMakovickyEtAl2004GigantismOftyrannosaurids"/> Formiranje prstenova rasta obično potiču sezonske promjene temperature, a ovaj sezonski uticaj se ponekada smatrao kao znak sporog metabolizma i aktotermije. Ali prstenovi rasta se mogu naći i kod [[Polarni medvjed|polarnih medvjeda]] i sisavaca koji [[hibernacija|hiberniraju]].<ref name="ChinsamyRich1998PolarDinosaurBone">{{cite journal |doi=10.1080/02724634.1998.10011066 |author=Chinsamy, A., Rich, T., and Vickers-Rich, P. |year=1998 |title=Polar dinosaur bone histology |journal=Journal of Vertebrate Paleontology |volume=18 |issue=2 |pages=385–390 |url=http://www.vertpaleo.org/publications/jvp/18-385-390.cfm |access-date=2011-06-26 |archive-date=2010-07-15 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100715110202/http://www.vertpaleo.org/publications/jvp/18-385-390.cfm |dead-url=yes }}</ref><ref name=KMO96>{{cite book |author=Klevezal, G.A., Mina, M.V., and Oreshkin, A.V. |title=Recording structures of mammals. Determination of age and reconstruction of life history |year=1996 |publisher=CRC Press |isbn=9054106212 }}</ref> * Fibrolamelarne kosti su česte kod mladih krokodila i ponekada se mogu naći kod odraslih.<ref name="Enlow1963PrinciplesOfBoneRemodeling">{{cite book |author=Enlow, D.H. |year=1963 |title=Principles of Bone Remodeling. An account of post-natal growth and remodeling processes in long bones and the mandible |publisher=C.C. Thomas |location=Springfield, IL }}</ref><ref name="Reid1984PrimaryBone">{{cite journal |author=Reid, R.E.H. |year=1984 |title=Primary bone and dinosaurian physiology |url=https://archive.org/details/sim_geological-magazine_1984-11_121_6/page/589 |journal=Geological Magazine |volume=121 |pages=589–598 |doi=10.1017/S0016756800030739 }}</ref> * Haversijeva kost je pronađena kod kornjača i krokodila,<ref name="Reid1997HowDinosaursGrew">{{cite book |last=Reid|first=R.E.H |editor=Farlow, J.O. and Brett-Surman, M.K. |title=The Complete Dinosaur |year=1997 |publisher=Indiana University Press |location=Bloomington|isbn=0-253-33349-0 |pages=403–413 |chapter=How dinosaurs grew }}</ref> ali često ne postoji kod malenih ptica, [[šišmiš]]a, [[rovke|rovki]] i [[glodavci|glodara]].<ref name="Reid1984PrimaryBone" /> Unatoč tome, de Ricqlès je ustrajao sa izučavanjima strukture kostiju dinosaura i arhosaura. Sredinom [[2008|2008.]] godine koautorirao je jedan rad u kojem su se ispitali primjerci kostiju raznih arhosaura, uključujući i rane dinosaure, i u kojem je zaključeno da:<ref name="deRicqlèsPadianEtAl2008HighGrowthRatesInArchosaurs">{{cite journal |title=On the origin of high growth rates in archosaurs and their ancient relatives: Complementary histological studies on Triassic archosauriforms and the problem of a "phylogenetic signal" in bone histology |author=de Ricqlès, A., [[Kevin Padian|Padian, K.]], Knoll, F., and [[Jack Horner (paleontologist)|Horner, J.R.]] |journal=Annales de Paléontologie |volume=94 |issue=2 |month=April |year=2008 |doi=10.1016/j.annpal.2008.03.002 |url=http://www.sciencedirect.com/science?_ob=ArticleURL&_udi=B6VR4-4SGTM31-1&_user=10&_rdoc=1&_fmt=&_orig=search&_sort=d&view=c&_version=1&_urlVersion=0&_userid=10&md5=9a3e43971a6ba624665aeea5badf20f6 |accessdate=2008-09-10 |pages=57 |archive-date=2012-12-17 |archive-url=https://archive.today/20121217174650/http://www.sciencedirect.com/science?_ob=ArticleURL&_udi=B6VR4-4SGTM31-1&_user=10&_rdoc=1&_fmt=&_orig=search&_sort=d&view=c&_version=1&_urlVersion=0&_userid=10&md5=9a3e43971a6ba624665aeea5badf20f6 |dead-url=yes }} Abstract also online at {{cite web |url=http://palaeoblog.blogspot.com/2008/05/origin-of-high-growth-rates-in.html |title=The Origin of High Growth Rates in Archosaurs |accessdate=2008-06-03 }}</ref> * su čak i najraniji arhosauri možda bili u stanju brzo rasti, što ukazuje na to da su imali prilično visoku metaboličku stopu. Iako je izvlačenje zaključaka o najranijim arhosaurima iz kasnijih oblika teško, zato što su varijacije zavisne od vrsta u koštanoj strukuri i stopi rasta vrlo vjerojatne, postoje strategije istraživanja koje mogu minimizirati rizik koje takvi faktori mogu izazvati u analizi. * da su se arhosauri podijelili u tri glavne grupe u [[trijas]]u: [[ornitodire]], od kojih su evoluirali dinosauri, su zadržali brz rast; [[Crocodylomorpha|preci krokodila]] su prešli na tipičniji "gmazovski" spori rast; i većina drugih trijaskih arhosaura je imala osrednje stope rasta. === Stopa rasta === Dinosauri su relativno brzo rasli od malenih [[jaje|jaja]] do težine od nekoliko [[tona]]. Prirodna interpretacija ovoga je da su dinosauri vrlo brzo pretvarali hranu u tjelesnu težinu, za što je potreban vrlo brz metabolizam, za aktivno traženje i brzo asimiliranje [[hrana|hrane]].<ref name="Paul1988PDWp155">{{cite book|last=Paul |first=G.S. |year=1988 |title=Predatory Dinosaurs of the World |url=https://archive.org/details/predatorydinosau00paul | page=[https://archive.org/details/predatorydinosau00paul/page/155 155] |location=New York |publisher=Simon and Schuster |isbn=0671619462 }}</ref> Međutim, jedna preliminarna istraga o vezi između veličine odraslih, stope rasta i [[temperatura|temperature]] tijela, zaključila je da su veći dinosauri imali višu tjelesnu temperaturu od manjih; na primjer, za ''[[Apatosaur]]usa'', najvećeg poznatog dinosaura, se procjenjuje da je imao tjelesnu temperaturu koja je prelazila 41&nbsp;°C, a za manje dinosaure je procijenjeno oko 25&nbsp;°C<ref name="GilloolyAllenCharnov2006FossilsPredictBodyTemperatures"/> – za poređenje, normalna tjelesna temperatura [[čovjek]]a je oko 37&nbsp;°C.<ref name="Mackowiaketal">{{Cite journal| doi = 10.1001/jama.268.12.1578 | volume = 268 | issue = 12 | pages = 1578–1580| last = Mackowiak | first = P. A. | coauthors = S. S. Wasserman, M. M. Levine| title = A critical appraisal of 98.6 degrees F, the upper limit of the normal body temperature, and other legacies of Carl Reinhold August Wunderlich| journal = JAMA | accessdate = 2007-08-22 | date = 1992-09-23| url = http://jama.ama-assn.org/cgi/content/abstract/268/12/1578| pmid = 1302471}}</ref><ref name="Elert">{{Cite journal | last = Elert | first = Glenn | title = Temperature of a Healthy Human (Body Temperature) | url = http://hypertextbook.com/facts/LenaWong.shtml | accessdate = 2008-12-04 | doi = 10.1046/j.1471-6712.2002.00069.x | year = 2002 | journal = Scandinavian Journal of Caring Sciences | volume = 16 | pages = 122 | pmid = 12000664 | last2 = Forsberg | first2 = C | last3 = Wahren | first3 = LK | issue = 2 | archive-date = 2010-09-26 | archive-url = https://web.archive.org/web/20100926162224/http://hypertextbook.com/facts/LenaWong.shtml }}</ref> Prema ovim procjenama, istraga je zaključila da su veliki dinosauri bili inercijalni homeotermi (njihovu temperaturu je stabilizirala njihova veličina) i da su dinosauri bili ektotermi (hladnokrvni, jer nisu stvarali toliko topline kao sisavci dok se nisu kretali ili probavljali hranu).<ref name="GilloolyAllenCharnov2006FossilsPredictBodyTemperatures">{{cite journal |author=Gillooly, J.F., Allen, A.P., and Charnov, E.L. |title=Dinosaur Fossils Predict Body Temperatures |journal=PLoS Biolology |volume=4 |issue=8 |pages=e248 | month=August | year=2006 |doi=10.1371/journal.pbio.0040248 |url=http://biology.plosjournals.org/perlserv/?request=get-document&doi=10.1371/journal.pbio.0040248 |pmid=16817695 |pmc=1489189 }} Postoji manje stručan pregled na {{cite journal |author=Gross, L. |title=Math and Fossils Resolve a Debate on Dinosaur Metabolism |journal=PLoS Biolology |volume=4 |issue=8 |pages=e255 |month=August | year=2006 |doi=10.1371/journal.pbio.0040255 |url=http://biology.plosjournals.org/perlserv/?request=get-document&doi=10.1371/journal.pbio.0040255 |pmid=20076616 |pmc=1489188 }}</ref> Ovi rezultati su u skladu sa vezom između veličine i stope rasta dinosaura (opisane iznad).<ref name="EricksonRogersYerby2001DinosaurianGrowthPatterns " /><ref name="Curry1999OntogeneticHistologyOfApatosaurus" /> === Stopa izotopa kisika u kostima === Stopa [[izotop]]a ¹⁶O i ¹⁸O u kostima ovisi o temperaturi na kojoj se kost formirala - što je viša temperatura, više je ¹⁶O. Barrick i Showers ([[1999|1999.]]) analizirali su stopu izotopa kod dva teropoda koji su živjeli u umjerenim područjima svijeta sa sezonskom varijacijom temperature; u pitanju su ''[[Tiranosaur|Tyrannosaurus]]'' ([[Sjedinjene Američke Države|SAD]]) i ''[[Giganotosaurus]]'' ([[Argentina]]):<ref name="BarrickShowers1999">{{cite journal | author=Barrick, R.E., and Showers, W.J. | year=1999 | title=Thermophysiology and biology of ''Giganotosaurus'': comparison with ''Tyrannosaurus'' | journal=Palaeontologia Electronica | volume=2 | issue=2 | url=http://palaeo-electronica.org/1999_2/gigan/issue2_99.htm | accessdate=2008-09-10 | archive-date=2011-05-17 | archive-url=https://web.archive.org/web/20110517220816/http://palaeo-electronica.org/1999_2/gigan/issue2_99.htm | dead-url=yes }}</ref> * leđni kralješci oba dinosaura nisu imali znakove sezonske varijacije, što pokazuje da su oba dinosaura održavala konstantnu unutrašnju temperaturu unatoč sezonskim varijacijama u temperaturi zraka. * rebra i nožne kosti obadvojice su pokazivale veću vrijabilnost u temperaturi i nižu prosječnu temperaturu što je mjesto bilo dalje od kralješnice. Barrick i Showers su zaključili da su oba dinosaura bili endotermni, ali sa nižom metaboličkom stopom nego današnji sisavci, i da je inercijalna homeotermija bila važan dio regulacije temperature kod odraslih. Njihova slična analiza nekih kasnokredskih pticokukih dinosaura iz 1996. je dovela do sličnog rezultata.<ref>{{cite journal | author=Barrick, R.E, Showers, W.J., and Fischer, A.G. | title=Comparison of Thermoregulation of Four Ornithischian Dinosaurs and a Varanid Lizard from the Cretaceous Two Medicine Formation: Evidence from Oxygen Isotopes | journal=PALAIOS | volume=11 | issue=4 | month=August | year=1996 | pages=295–305 |url=http://www.jstor.org/pss/3515240 | accessdate = 2008-09-10 | doi=10.2307/3515240 | jstor=10.2307/3515240 | publisher=SEPM Society for Sedimentary Geology }} </ref> Međutim, ovaj pogled je bio osporavan. Dokaz ukazuje na [[homeotermija|homeotermiju]], ali sam po sebi ne može dokazati endotermiju. Dalje, stvaranje kostiju možda nije bilo kontinuirano na mjestima blizu ekstermiteta - kod skeleta [[alosaurus|alosaura]] linije obustavljenog rasta su rijetka ili ih nema, ali su česte na [[prsti]]ma. Iako nema apsolutnog dokaza da su ove linije bile vezane za temperaturu, možda su označavale vrijeme kada su ekstermiteti bili toliko hladni da su kosti prestale rasti. Ako je tako, podaci o stopi izotopa bi bili neoptpuni, posebno za vremena kada su ekstermiteti bili najhladniji. Stope izotopa kisika su možda nepouzdana metoda za procjenjivanje temperature ako se ne može pokazati da je kost jednako rasla u svim svojim dijelovima.<ref name="ReidInFarlowBrettSurman1997" /> === Stopa grabežljivaca i plijena === [[Robert T. Bakker|Bakker]] je matrao da:<ref name="Bakker1974DinosaurBioenergeticsReply">{{cite journal |author=Bakker, R.T. |title=Dinosaur Bioenergetics - A Reply to Bennett and Dalzell, and Feduccia |journal=Evolution |volume=28 |issue=3 |month=September | year=1974 |pages=497–503 |url=http://www.jstor.org/pss/2407178 |doi=10.2307/2407178 |jstor=10.2307/2407178 |publisher=Society for the Study of Evolution }}</ref> * su hladnokrvni grabežljivci trebali mnogo manje hrane od toplokrvnih, pa bi data masa plijena mogla podržavati mnogo više hladnokrvnih nego toplokrvnih grabežljivaca. * odnos totalne mase grabežljivaca naprema masi plijena u zajednicama dinosaura je bio mnogo sličniji onom kod zajednica današnjih i nedavno izumrlih toplokrvnih životinja, nego onom kod zajednica nedavno izumrlih i fosilnih hladnokrvnih životinja. * time bi dinosauri grabežljivci bili toplokrvni. A budući da su prvi dinosauri (npr. ''[[Staurikosaurus]]'', ''[[Herrerasaurus]]'') bili grabežljivci, svi dinosauri su morali biti toplokrvni. Ovaj argument je na više polja bio kritiziran i više se ne uzima zaozbiljno (sljedeća lista kritika je daleko od iscrpne):<ref name="FastovskyWeishampelSibbick2005EvolutionAndExtinctionOfDinosaurs">{{cite book |author=Fastovsky, D.E., Weishampel, D.B., and Sibbick, J. |title=The Evolution and Extinction of the Dinosaurs |year=2005 |publisher=Cambridge University Press |isbn=0521811724 |url=http://books.google.com/?id=M8nt10bkovIC&pg=PA371&lpg=PA371&dq=dinosaur+predator+prey+ratio }}</ref><ref name="Farlow1980PredatorPreyBiomassRatios">{{Cite book |author=Farlow, J.O. |year=1980 |chapter=Predator/prey biomass ratios, community food webs and dinosaur physiology |editor=Thomas, R.D.K. and Olson, E.C. |title=A cold look at the warm-blooded dinosaurs |pages=55–83 |publisher=American Association for the Advancement of Science |location=Boulder, CO |url=http://bio.fsu.edu/~amarquez/Evolutionary%20Morphology%20fall%202004/Farlow/Predator-Prey%20biomass%20ratios,%20community%20food%20webs%20and%20dinosaur%20physiology.pdf |format=PDF |access-date=2011-06-26 |archivedate=2008-12-17 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20081217091538/http://bio.fsu.edu/~amarquez/Evolutionary%20Morphology%20fall%202004/Farlow/Predator-Prey%20biomass%20ratios,%20community%20food%20webs%20and%20dinosaur%20physiology.pdf |deadurl=yes }}</ref> * Procjene o težini dinosaura mnogo variraju, a čak i malena varijacija može napraviti veliku razliku u izračunatoj stopi grabežljivaca i plijena. * Njegovi primjeri možda nisu bili reprezentativni. Bakker je dobio svoj rezultat brojanjem [[muzej]]skih primjeraka, ali oni obično više skupljaju rijetke ili neobično dobro očuvane primjerke i ne predstavljaju cijela nalazišta. Čak i fosilna nalazišta ne moraju točno predstavljati pravu populaciju; na primjer manje i mlađe životinje nemaju glomazne kosti i tako je manje vjerojatno da će ostati očuvane. * Nema objavljenih stopa grabežljivaca naprema plijenu za velike ektotermne grabežljivce, jer su takvi grabežljivci vrlo rijetki i uglavnom se pojavljuju na vrlo malenim [[ostrvo|otocima]]. Veliki ektotermni biljožderi su isto tako rijetki. Bakker je bio prinuđen da uporedi stopu grabežljivaca naprema plijenu kod sisavaca sa tom stopom kod [[riba]] i [[beskralježnjaci|beskralježnjaka]], čija je dužina života mnogo kraća i druge razlike također izoblikuju stopu grabežljivaca i plijena. * Zamisao pretpostavlja da populaciju grabežljivaca ograničava samo količina dostupnog plijena. Međutim, drugi faktori poput nedostatka gnijezdilišta, [[kanibalizam|kanibalizma]] ili ubijanje od strane ostalih grabežljivaca mogu zadržati populaciju grabežljivaca ispod granice koju nameće biomasa plijena; ovo bi snizilo stopu grabežljivaca naprema plijenu. * Ekološki faktori mogu netočno smanjiti stopu grabežljivaca naprema plijenu, na primjer: jedan grabežljivac može loviti samo neku vrstu plijena; [[bolest]]i, paraziti i izgladnjelost mogu ubiti neke biljoždere umjesto da ih grabežljivac ulovi. * Vrlo je teško precizno odrediti tko lovi koga. Na primjer, mlade biljoždere mogu loviti [[gušteri]] i [[zmija|zmije]], dok sisavci love odrasle. Obrnuto, mladi mnogih grabežljivaca su većinom živjeli na beskralježnjacima i s vremenom bi prešli na [[kralješnjaci|kralježnjake]]. === Pozicija i hod === [[Datoteka:Sprawling and erect hip joints - horiz.png|thumb | right | 300px | Izgledi kuka i pozicije udova.]] Udovi dinosaura su bili uspravni i nalazili su se ispod tijela, a ne sa strane kao kod guštera i [[daždevnjak]]a. Dokazi za ovo su uglovi površine zglobova i lokacije vezivanja mišića i tetiva za kosti. Pokušaji da se dinosaure predstavi sa odmaknutim udovima završavaju sa bićima koja imaju kukove, [[koljeno|koljena]], [[rame]]na i zglobove na krivim mjestima.<ref>Ovo je bilo priznato ne kasnije od 1909. godine: {{cite web |title=Dr. Holland and the Sprawling Sauropods |url=http://www.hmnh.org/library/diplodocus/holland1910.html |access-date=2011-06-26 |archivedate=2011-06-12 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110612180650/http://www.hmnh.org/library/diplodocus/holland1910.html |deadurl=yes }} Argumenti i mnoge slike također postoje u {{cite book |title=Hot Blooded Dinosaurs |author=Desmond, A. |publisher=DoubleDay |year=1976 |isbn=0385270631}}</ref> "Carrierovo ograničenje" navodi da kralježnjaci koji dišu i imaju 2 [[pluća|plućna]] krila i pokreću tijela ustranu tijekom hoda vrlo teško dišu dok se kreću. Ovo jako ograničava njihovu izdržljivost i tjera ih da troše više vremena na odmaranje nego na kretanje.<ref name="Carrier1987LocomotorStaminaInTetrapods" /> Odmaknuti udovi zahtijevaju savijanje ustranu tijekom kretanja (osim kod [[kornjača]], koje su vrlo spore i čiji oklop drži njihova tijela ukočenim). Ali unatoč Carrierovom ograničenju, odmaknuti udovi su efikasni za bića koja provode većinu vremena odmarajući se na stomaku i pokrećući se samo nekoliko sekundi odjednom, zato što ovakva pozicija omogućava minimalno trošenje energije za lijeganje i dizanje. Pravi udovi povećavaju količinu potrebne energije za dizanje i lijeganje, ali izbjegavaju Carrierovo ograničenje. Ovo pokazuje da su dinosauri bili aktivne životinje zato što bi prirodna selekcija pogodovala zadržavanju odmaknutih udova da su dinosauri bili spori i provodili većinu vremena odmarajući se. Aktivan način života zahtijeva metabolizam koji brzo nedopunjava energiju i raščlanjuje otpadne produkte koji izazivaju umor, tj. zahtijeva prilično brz metabolizam i znatan nivo toplokrvnosti. I Bakker i Ostrom su istakli da su svi dinosauri imali prave zadnje udove i da su svi četveronožni dinosauri, osim ceratopsa i ankilosaura, imali prave prednje udove; i da među živućim vrstama samo toplokrvni sisavci i ptice imaju prave udove (Ostrom je dao na znanje da je povremeni "visoki hod" krokodila jedini izuzetak). Bakker je tvrdio da je ovo jasan dokaz endotermije (toplokrvnosti) kod dinosaura, dok je Ostrom smatrao da je to uvjerljivo, ali ne zaključno.<ref name="Bakker1972AnatomicalAndEcologicalEvidenceOfEndothermy" /><ref name="Ostrom1980EvidenceOfEndothermyInDinosaurs">{{Cite book |author=Ostrom, J.H. |year=1980 |chapter=The evidence of endothermy in dinosaurs |editor=Thomas, R.D.K. and Olson, E.C. |title=A cold look at the warm-blooded dinosaurs |pages=82–105 |publisher=American Association for the Advancement of Science |location=Boulder, CO |url=http://bio.fsu.edu/~amarquez/Evolutionary%20Morphology%20fall%202004/Ostrom/The%20evidence%20for%20endothermy%20in%20dinosaurs%20-%20Ostrom.pdf |format=PDF |access-date=2011-06-26 |archivedate=2008-05-27 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080527192758/http://bio.fsu.edu/~amarquez/Evolutionary%20Morphology%20fall%202004/Ostrom/The%20evidence%20for%20endothermy%20in%20dinosaurs%20-%20Ostrom.pdf |deadurl=yes }}</ref> Jedno istraživanje iz 2009. godine je podržalo hipotezu da je endotermija bila česta barem kod većih dinosaura i da je naslijedna za sve dinosaure, na osnovi načina hodanja.<!-- <ref>{{cite doi|10.1371/journal.pone.0007783}}</ref> --> === Perje === [[Datoteka:Microraptor mmartyniuk.png|thumb|''[[Microraptor]]'']] [[Datoteka:Edmontosaurusskin.jpg|thumb|156px|left|Otisak kože hadrosaurida ''[[Edmontosaurus]]a'']] Nema sumnje da su mnogi teropodi imali [[pero|perje]], uključujući i ''[[Shuvuuia]]u'', ''[[Sinosauropteryx]]a'' i ''[[Dilong]]a'' (rani tiranosaurid).<ref name="SchweitzerWattEtAl1999FeatherlikeStructuresOfShuvuuia">{{cite journal |author=Schweitzer, M.H., J.A. Watt, R. Avci, L. Knapp, L. Chiappe, M. Norell and M. Marshall. |month=July |year=1999 |title=Beta-keratin specific immunological reactivity in feather-like structures of the Cretaceous alvarezsaurid, ''Shuvuuia deserti'' |journal=Journal of Experimental Zoology (Mol Dev Evol) |volume=285 |issue=2 |pages=146–157 |doi=10.1002/(SICI)1097-010X(19990815)285:2<146::AID-JEZ7>3.0.CO;2-A |url=http://www3.interscience.wiley.com/cgi-bin/abstract/63000744/ABSTRACT |format=abstract page |access-date=2011-06-26 |archive-date=2012-12-10 |archive-url=https://archive.today/20121210052218/http://www3.interscience.wiley.com/cgi-bin/abstract/63000744/ABSTRACT |dead-url=yes }}</ref><ref name="CurrieChen2001AnatomyOfSinosauropteryx">{{cite journal |author=Currie, P.J., and Chen, P-j. |title=Anatomy of ''Sinosauropteryx prima'' from Liaoning, northeastern China |journal=Canadian Journal of Earth Sciences |volume=38 |issue=12 |month=December | year=2001 |pages=1705–1727 |url=http://www.ingentaconnect.com/content/nrc/cjes/2001/00000038/00000012/art00008 |doi=10.1139/cjes-38-12-1705 }}</ref><ref name="XuNorellEtAlBasalTyrannosauroidsFromChina">{{cite journal|author=Xu X.; Norell, M.A.; Kuang X.; Wang X.; Zhao Q.; and Jia C.|title=Basal tyrannosauroids from China and evidence for protofeathers in tyrannosauroids|journal=Nature|year=2004|volume=431|issue=7009|pages=680–684|pmid=15470426 |doi=10.1038/nature02855 |url=http://www.nature.com/nature/journal/v431/n7009/abs/nature02855.html|format=abstract page }}</ref> Smatra se da je služilo za inzulaciju i time je ono dokaz toplokrvnosti. Ali otisci perja su pronađeni samo kod pripadnika [[Celuridi|Coeluridae]] (u koje spadaju i preci ptica i preci tiranosaurida) i tako nam trenutno perje ne daje informacije o metabolizmu drugih većih grupa dinosaura, npr. [[Coelophysidae]], [[Ceratosauri]]a, [[Carnosauria]], [[Sauropodi|Sauropoda]] ili [[Ornithischia]]. Zapravo, fosilizirana koža ''[[Carnotaurus]]a'' (jednog abelisaurida koji nisu bili pripadnici Coeluridae) pokazuje gmazoliku kože bez perja sa redovima kvrga.<ref name="BonaparteNovasCoria1990Carnotaurus">{{cite journal |author=Bonaparte, J.F., Novas, E.E., and Coria, R.A. |year=1990 |title=''Carnotaurus sastrei'' Bonaparte, the horned, lightly built carnosaur from the Middle Cretaceous of Patagonia |journal=Natural History Museum of Los Angeles County Contributions in Science |volume=416 |pages=1–42 |url=http://dinosaurs.nhm.org/staff/coriaworks.htm |access-date=2011-06-26 |archive-date=2008-05-10 |archive-url=https://web.archive.org/web/20080510084320/http://dinosaurs.nhm.org/staff/coriaworks.htm |dead-url=yes }}</ref> Ali odrasli ''Carnotaurus'' je težio oko jedne tone, a sisavci ove veličine i veći imaju ili vrlo kratke dlake ili golu kožu, pa nam možda koža ''Carnotaurusa'' ništa ne govori o tome da li su manji teropodi koji ne spadaju u Coeluridae imali perje. Otisci kože ''[[Pelorosaurus]]a'' i drugih sauropoda (ogromnih dinosaura sa dugim vratom) otkrivaju velike šestougaone krljušti, a neki sauropodi, poput ''[[Saltasaurus]]a'', su imali koštane ploče na koži.<ref>{{ Cite journal |author=Czerkas, S. A. |year=1994 |title=Aspects of Sauropod Paleobiology, The history and interpretation of sauropod skin impressions |volume=10 |location=Lisbon, Portugal | editor=Lockley, M.G., dos Santos, V.F., Meyer, C.A., and Hunt, A.P. | journal=Gaia }}</ref> Koža ceratopsa se sastojala od velikih višeugaonih krljušti, ponekada sa raštrkanim kružnim pločama.<ref name="DodsonBarlowe1996Horned Dinosaurs">{{cite book |author=Dodson, P., and Barlowe, W.D. |title=The Horned Dinosaurs: A Natural History |year=1996 |publisher=Princeton University Press |isbn=0691059004 |url=http://books.google.com/?id=NsBhg_H5FEwC&pg=PA31&lpg=PA31&dq=%22ceratopsian%22+skin }} Vidjeti i sliku na {{cite web |url=http://piclib.nhm.ac.uk/piclib/www/image.php?img=96447&frm=ser&search=cat_4 |title=Ceratopsian skin |access-date=2011-06-26 |archivedate=2014-02-03 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20140203051057/http://piclib.nhm.ac.uk/piclib/www/image.php?img=96447&frm=ser&search=cat_4 |deadurl=yes }}</ref> "Mumificirani" ostaci i otisci kože hadrosaurida otkrivaju krljušti nalik na kamenčiće. Teško je da su ankilosauridi, poput ''[[Euoplocephalus]]a'', imali insulaciju, budući da je većina njihove kože bila pokrivena koštanim kuglicama i pločama.<ref name="NewScientistBulletproofArmour">{{cite web |url=http://www.newscientist.com/article/dn6674-dinosaurs-bulletproof-armour-revealed.html |title=Dinosaurs' "bulletproof" armour revealed | date=16 November 2004 |publisher=NewScientist.com news service |author=Gosline, A. }}</ref> Isto tako, ne postoje dokazi insulacije kod stegosaura. <br clear="all" /> === Polarni dinosauri === Fosili dinosaura su bili pronađeni u regijama koje su u njihovo doba bile blizu polovima, ponajprije na jugoistoku [[australija|Australije]], na [[Antarktik]]u i u regiji North Slope na [[Aljaska|Aljasci]]. Ne postoje dokazi za promjenu ugla nagnutosti Zemlje, pa su se polarni dinosauri i ostatak ekosistema morali prilagoditi istim ekstremnim varijacijama dužine dana kroz godinu, koje se i danas dešavaju na sličnim [[Geografska širina|geografskim širinama]] (u ljeto cijeli dan može biti bez [[noć]]i, a u zimu cijeli dan bez svjetlosti).<ref name="RichGangloff2002PolarDinosaurs">{{cite journal |author=Rich, T.H., Vickers-Rich, P., and Gangloff, R.A. |title=Polar Dinosaurs |journal=Science |month=February |year=2002 |volume=295 |issue=5557 |pages=979–980 |doi=10.1126/science.1068920 |url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/summary/295/5557/979 |pmid=11834803 }} See also {{cite web |url=http://aprn.org/wp-content/uploads/2007/08/dinosaurs-antarctic.pdf |format=PDF |title=Dinosaurs of the Antarctic |author=Vickers-Rich, P., and Rich, T.H. |publisher=Scientific American |year=2004 |access-date=2011-06-26 |archive-date=2008-05-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20080517100516/http://aprn.org/wp-content/uploads/2007/08/dinosaurs-antarctic.pdf |dead-url=yes }} and {{cite web |url=http://aprn.org/wp-content/uploads/2007/08/dinosaurs-arctic-alaska.pdf |format=PDF |title=Dinosaurs of Arctic Alaska |author=Fiorillo, A.R. |publisher=Scientific American |year=2004 |access-date=2011-06-26 |archive-date=2008-05-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20080517100549/http://aprn.org/wp-content/uploads/2007/08/dinosaurs-arctic-alaska.pdf |dead-url=yes }}</ref> Izučavanja fosilizirane vegetacije pokazuju da je North Slope na Aljasci imao maksimalnu temperaturu od 13&nbsp;°C i minimalnu temperaturu od 2&nbsp;°C do 8&nbsp;°C u posljednjih 35 milijuna godina perioda [[kreda (period)|krede]] (malo hladnije od [[Portland, Oregon|Portlanda]], [[Oregon]], ali i malo toplije od [[Calgary]]ja, [[Alberta]]). Pa ipak, u North Slopeu nisu pronađeni fosili velikih hladnokrvnih životinja poput guštera i krokodila, koji su u isto vrijeme bili česti u Alberti, [[montana|Montani]] i u [[Wyoming]]u. Ovo nagovještava da su barem neki dinosauri bili toplokrvni.<ref name="RichGangloff2002PolarDinosaurs" /> Predloženo je da su sjevernoamerički polarni dinosauri možda migrirali do toplijih regija kako se zima približavala, a da su na Aljasci živjeli tijekom ljeta čak iako su bili hladnokrvni.<ref name="Hotton1980HappyWanderers">{{ Cite book |author=Hotton, N. |year=1980 |chapter=An alternative to dinosaur endothermy: The happy wanderers|editor=Thomas, R.D.K. and Olson, E.C. |title=A cold look at the warm-blooded dinosaurs |pages=311–350 |publisher=American Association for the Advancement of Science |location=Boulder, CO }}</ref> Međutim, za putovanje do Montane i nazad bi bilo potrebno više energije nego što jedan hladnokrvni kralježnjak stvori tijekom cijele godine;drugim riječima, dinosauri sa Aljaske su morali biti toplokrvni bez obzira na to jesi li migrirali ili ostajali gdje jesu tijekom zime.<ref name="Paul1988PDWp160">{{cite book|last=Paul |first=G.S. |year=1988 |title=Predatory Dinosaurs of the World |url=https://archive.org/details/predatorydinosau00paul |location=New York |publisher=Simon and Schuster |isbn=0671619462 | pages=[https://archive.org/details/predatorydinosau00paul/page/160 160]–161 }}</ref> Jedan članak iz 2008. godine o migraciji dinosaura, koji su napisali Phil R. Bell i Eric Snively, predlaže da je većina polarnih dinosaura, uključujući [[teropodi|teropode]], [[sauropodi|sauropode]], [[ankilosauri|ankilosaure]] i [[hipsilofodonti|hipsilofodonte]], vjerojatno prezimljavala; međutim, [[hadrosauridi]] poput ''[[Edmontosaurus]]a'' su vjerojatno mogli godišnje preći 2600&nbsp;km.<ref name=PBES08>{{cite journal|last=Bell |first=Phil R. |coauthors=and Snively, E. |year=2008 |title=Polar dinosaurs on parade: a review of dinosaur migration |journal=Alcheringa |volume=32 |issue=3 |pages=271–284 |doi=10.1080/03115510802096101}}</ref><ref name=RLlivesci08>{{cite web|url=http://www.livescience.com/animals/081204-polar-dinosaurs.html |title=Polar Dinosaurs Endured Cold Dark Winters |last=Lloyd |first=Robin |date = 04. 12. 2008. |work=LiveScience.com |publisher=Imaginova |accessdate = 11. 12. 2008.}}</ref> Teže je odrediti klimu jugoistočne Australije: na ovim nalazištima postoje dokazi permafrosta, pukotina u [[led]]u i brežuljkastog tla stvorenog pomjeranjem podzemnog leda, što navodi na to da je prosječna godišnja temperatura varirala između -6&nbsp;°C i 5&nbsp;°C; istraživanja izotopa kisika u ovim nalazima su dali prosječnu godišnju temperaturu od 1,5&nbsp;°C do 2,5&nbsp;°C. Međutim, raznolikost fosilne [[vegetacija|vegetacije]] i veličina [[fosil]]nog drveća prelazi ono što se danas nalazi u sličnim hladnim staništima, i nitko nije uspio objasniti kako bi takva vegetacija preživjela hladnoću; za usporedbu, [[Fairbanks, Aljaska]] ima prosječnu godišnju temperaturu od 2,9&nbsp;°C.<ref name="RichGangloff2002PolarDinosaurs" /> Migriranje od i do jugoistočne Australije bi bilo vrlo teško za malene dinosaure, poput ''[[Leaellynasaura]]'', biljoždera velikog od 60 cm do 90 cm, budući da je more na sjeveru blokiralo prolaz do toplijih [[Geografska širina|geografskih širina]].<ref name="RichGangloff2002PolarDinosaurs" /> Primjerci kostiju ''Leaellynasaura'' i ''[[Timimus]]a'', ornitomimida dugog oko 3,5 m i u kukovima visokog oko 1,5 m, pretpostavlja da su ova dva dinosaura imala različite načine preživljavanja hladnih i tamnih zima: primjerak ''Timimusa'' je imao znakove obustavljenog rasta, pa je stoga možda [[hibernacija|hibernirao]]; ali primjerak ''Leaellynasaura'' nije imao znakove obustavljenog rasta, pa je vjerojatno ostajao aktivan tijekom cijele zime.<ref name=CRR98>{{cite journal |author=Chinsamy, A., Rich, T.H., and Vickers-Rich, P. |year=1998 |journal=Journal of Vertebrate Paleontology |volume=18 |issue=2 pages=385–390 |title=Polar dinosaur bone histology }} Vidi i {{cite web |url=http://www.smithsonianmag.com/history-archaeology/dinosaur-temperature-200712.html |title=Taking a Dinosaur's Temperature |date=December 2007 |publisher=Smithsonian magazine |author=Leslie, M. |access-date=2011-06-26 |archivedate=2008-12-10 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20081210205003/http://www.smithsonianmag.com/history-archaeology/dinosaur-temperature-200712.html |deadurl=yes }}</ref> === Dokazi za bihevioralnu termoregulaciju === Neki dinosauri, npr. ''[[Spinosaurus]]'' i ''[[Ouranosaurus]]'', su na leđima imali "jedra" koja su podržavale bodlje koje su rasle iz kralježaka. (Ovo je bio slučaj i kod sinapsida ''[[Dimetrodon]]a''.) Takvi dinosauri su mogli koristiti jedra za: * absorbiranje topline kada su im jedra bila pod pravim uglom od sunčevih zraka. * gubljenje topline kada bi se okrenuli pravo ili od sunca, ili kada bi se našli u sjeni. Međutim, vrlo mali dio dinosaura je imao jedro. Jedna česta interpretacija ploča na leđima stegosaura je da su se koristile za razmjenu topline tijekom termoregulacije, budući da su ploče ispujnene krvnim žilama koje bi teoretski mogle absorbirati i rasipati toplinu.<ref name="BufrenilFalrowRiqles1986">{{cite journal |author=de Bufrenil, V., Farlow, J.O., and de Riqles, A. |title=Growth and function of ''Stegosaurus'' plates: evidence from bone histology |journal=Paleobiology |volume=12 |issue=4 |year=1986 |pages=459–473 |url=http://www.jstor.org/pss/2400518 |publisher=Paleontological Society}}</ref> <br clear="all" /> Ovo je možda funkcionisalo kod stegosaura sa veličim pločama, poput ''[[Stegosaurus]]a'', ali drugi stegosauri, poput ''[[Wuerhosaurus]]a'', ''[[Tuojiangosaurus]]a'' i ''[[Kentrosaurus]]a'', su imali manje ploče čija je površina teško mogla biti podobna za termoregulaciju. Nedavno je i sama ideja da su ploče stegosaura služile za termoregulaciju postala upitna.<ref>{{cite web |url=http://www.innovations-report.de/html/berichte/biowissenschaften_chemie/bericht-44440.html |title=Stegosaur plates and spikes for looks only |date=18. 5. 2005. |access-date=2011-06-26 |archivedate=2011-09-27 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110927124153/http://www.innovations-report.de/html/berichte/biowissenschaften_chemie/bericht-44440.html |deadurl=yes }}</ref> === Zagonetka sa krokodilima i metabolizam ranih arhosaura === Izgleda da su i prvi dinosauri imali osobine na kojima se temelji pretpostavka da su bili toplokrvni - a osobito uspravljeni udovi. Ovo postavlja pitanje "Kako su dinosauri postali toplokrvni?" Najočitiji mogući odgovori su: * "Njihovi najbliži preci ([[arhosauri]]) su bili toplokrvni, a dinosauri su vrlo rano u svojoj evoluciji počeli razvijati toplokrvnost." Ovo bi ukazivalo na to da su dinosauri dosta razvili toplokrvnost u vrlo kratkom vremenu, u možda manje od 20 milijuna godina. Ali kod predaka sisavaca, evolucija toplokrvnosti izgleda da je zahtijevala mnogo više vremena, počevši sa prvim oblikom nepca početkom sredine [[perm (geologija)|perma]];<ref name="Kermack1984MammalianCharacters">{{cite book |author=Kermack, D.M. and Kermack, K.A. |year=1984 |title=The evolution of mammalian characters |publisher=Croom Helm Kapitan Szabo Publishers |location=London |isbn=0-7099-1534-9 |page=149 }}</ref> razvoj toplokrvnosti se nastavio sve do pojavljivanja [[dlake|dlaka]] prije oko 164 milijuna godina sredinom [[jura (period)|jure]].<ref name="FirstHairyFossilMammal"> Najraniji očiti dokazi dlaka ili krzna su pronađeni kod fosila ''[[Castorocauda]]e'', prije 164 milijuna godina. {{cite journal|last=Ji|first=Q.|coauthors=Luo, Z-X, Yuan, C-X, and Tabrum, A.R. |month=February | year=2006|title=A Swimming Mammaliaform from the Middle Jurassic and Ecomorphological Diversification of Early Mammals |journal=Science |volume=311|issue=5764|url=http://www.sciencemag.org/cgi/content/abstract/311/5764/1123|pmid=16497926|doi=10.1126/science.1123026|pages=1123|format=abstract page}} Vidi i na {{cite web |url=http://news.nationalgeographic.com/news/2006/02/0223_060223_beaver.html |title=Jurassic "Beaver" Found; Rewrites History of Mammals}} Već od 1950-ih je diskutirano postojanje dokaza dlake kod ranotrijaskih sinodonata poput ''[[Thrinaxodon]]a'': {{cite journal |last=Brink |first=A.S. |title=A study on the skeleton of ''Diademodon'' |journal=Palaeontologia Africana |volume=3 |pages=3–39 |year=1955 }} i {{cite book |last=Kemp |first=T.S. |title=Mammal-like reptiles and the origin of mammals |url=https://archive.org/details/mammallikereptil0000kemp |publisher=Academic Press |year=1982 |location=London |page=[https://archive.org/details/mammallikereptil0000kemp/page/363 363]}} ali malene cijevi u njušci sinodonta su u najboljem slučaju neodređeni dokazi, jer se slične cjevčice mogu naći i kod nekoliko živućih gmazova: {{cite journal |last=Estes |first=R. |title=Cranial anatomy of the cynodont reptile ''Thrinaxodon liorhinus'' |url=https://archive.org/details/biostor-824 |journal=Bulletin of the Museum of Comparative Zoology |pages=165–180 |year=1961 |issue=1253 }} and {{cite journal |author=Ruben, J.A., and Jones, T.D. |title=Selective Factors Associated with the Origin of Fur and Feathers |journal=American Zoologist |year=2000 |volume=40 |issue=4 |pages=585–596 |doi=10.1093/icb/40.4.585 |url=http://icb.oxfordjournals.org/cgi/content/full/40/4/585}}</ref>. * "Najbliži preci dinosaura ([[arhosauri]]) su bili barem jednim dijelom toplokrvni, a dinosauri su kasnije dalje evoluirali u tom smjeru." Ovaj odgovor postavlja dva problema: ('''A''') Rana evolucija arhosaura je još uvijek vrlo slabo istražena - veliki broj primjeraka i vrsta je pronađen sa početka trijasa, ali su samo dvije vrste pronađene u stijenama iz kasnog perma (''[[Archosaurus]] rossicus'' i ''[[Protorosaurus]] speneri''); ('''B''') Krokodili su se razvili malo prije dinosaura i u bliskom su srodstvu sa njima, ali su hladnokrvni (vidjeti dolje). Krokodili predstavljaju zagonetku ako se smatra da su dinosauri bili atkivni i sa konstantnom temperaturom tijela. Krokodili su evoluirali malo prije dinosaura i, nakon ptica, njihovi su najbliži srodnici - ali današnji krokodili su hladnokrvni. Na ovo se postavlja nekoliko pitanja: * Ako su dinosauri velikim dijelom bili toplokrvni, kada i kojom brzinom je toplokrvnost evoluirala kod njih? * Današnji krokodili su hladnokrvni, ali imaju nekoliko osobina povezanih sa toplokrvnošću. Kako su dobili ove osobine? Današnji krokodili su hladnokrvni, ali mogu hodati sa uspravljenim udovima i imaju nekoliko osobina vezanih za toplokrvnost kako bi poboljšali opskrbu kisikom:<ref name="McGowan11991DinosaursSpitfiresSeaDragonsP151To152" /> * četverodijelno srce. Sisavci i ptice imaju četverodijelna srca. Gmazovi koji nisu krokodili imaju trodijelna srca, koja su manje efikasna zato što omogućavaju oksidovanoj i deoksidovanoj krvi da se pomiješa i da se tako jedan dio deoksidirane krvi pošelj van umjesto u pluća. Srca današnjih krokodila su četverodijelna, ali manja u odnosu na veličinu tijela i rade pod manjim pritiskom nego kod sisavaca i ptica. Ona također imaju i prolaz pomoću kojeg srce funkcionira kao trodijelno pod vodom, i na taj se način očuvava kisik.<ref>{{cite web |url=http://www.abc.net.au/science/news/stories/s167223.htm |title=Secret of the crocodile heart }}</ref> * [[ošit]], koji potpomaže disanje. * [[nepce]], koje omogućava hranjenje i disanje u isto vrijeme. * mehanizam jetrenog klipa za napumpavanje pluća. Ovo je drugačije od mehanizma napumpavanja kod sisavaca i ptica, ali je slično ono za što neki znanstvenici tvrde da su našli kod nekih dinosaura.<ref name="RubenJonesEtAl1997LungStructure" /><ref name="RubenDalSassoEtAl1999PulmonaryFunction" /> Zašto je prirodna selekcija bila naklonjena razvoju ovih osobina, koje su vrlo važne za aktivna toplokrvna bića, ali beskorisna za hladnokrvne vodene lovce iz zasjede koji provode većinu vremena plutajući u vodi ili ležeći na obali rijeke? [[Datoteka:Terrestrisuchus BW.jpg| thumb | 300px | right | Rekonstrukcija ''[[Terrestrisuchus]]a'', vrlo vitkog i dugonogog trijaskog krokodilomorfa. ]] Tijekom kasnih 1980-ih bilo je predloženo da su krokodili u početku bili aktivni, toplokrvni grabežljivci i da su njihovi preci arhosauri bili također toplokrvni.<ref name="Carrier1987LocomotorStaminaInTetrapods">{{cite journal |last=Carrier |first=D.R. |title=The evolution of locomotor stamina in tetrapods: circumventing a mechanical constraint |url=https://archive.org/details/sim_paleobiology_summer-1987_13_3/page/326 |journal=Paleobiology |volume=13 |issue= |pages=326–341 |year=1987 }}</ref><ref name="McGowan11991DinosaursSpitfiresSeaDragonsP151To152">{{cite book | author=McGowan, C. |title=Dinosaurs, Spitfires and Sea Dragons | url=https://archive.org/details/dinosaursspitfir00mcgo |year=1991 | pages=[https://archive.org/details/dinosaursspitfir00mcgo/page/151 151]–152 | publisher=Harvard University Press |isbn=0-674-20769-6 }}</ref> Nedavno je istraga razvoja krokodila otkrila da [[zametak|embriji]] krokodila prvo razviju potpuno funkcionalna četverodijelna srca, a tek onda modifikacije koje čine da njihovo srce radi kao trodijelno pod vodom. Uz princip da ontogenija pobjeđuje filogeniju, istraživači su zaključili da su prvi krokodili imali četverodijelna srca i da su time bili toplokrvni, a tek kasnije razvili trodijelno srce kako su postajali vodeni grabežljivci iz zasjede.<ref>Summers, A.P. (2005). ''Evolution: Warm-hearted crocs''. Nature 434: 833-834</ref><ref>{{cite journal |author=Seymour, R. S., Bennett-Stamper, C. L., Johnston, S. D., Carrier, D. R. and Grigg, G. C. |year=2004 |title=Evidence for endothermic ancestors of crocodiles at the stem of archosaur evolution |journal=Physiological and Biochemical Zoology |volume=77 |issue=6 |pages=1051–1067 |url=http://www.journals.uchicago.edu/doi/abs/10.1086/422766 |doi=10.1086/422766 |format=abstract page |pmid=15674775 }} Vidjeti i obrazloženje ovoga, sa korisnim ilustracijama, na {{cite web |url=http://pharyngula.org/index/weblog/comments/hot_blooded_crocodiles/ |title=Hot-blooded crocodiles? |author=Myers, P.Z. |date=2005-04-19 |access-date=2011-06-26 |archive-date=2008-02-16 |archive-url=https://web.archive.org/web/20080216115144/http://pharyngula.org/index/weblog/comments/hot_blooded_crocodiles/ }}</ref> Još novija istraživanja kostiju arhosaura i njihove implikacije za stopu rasta također pretpostavljaju da su rani arhosauri imali prilično visoku metaboličku stopu i da su trijaski preci krokodila prešli na tipičniju gmazovsku metaboličku stopu.<ref name="deRicqlèsPadianEtAl2008HighGrowthRatesInArchosaurs" /> Ako je ovakav pogleda točan, razvoj toplokrvnosti kod arhosaura (koji je dostigao svoj vrhunac kod dinosaura) i kod sisavaca bi zahtijevao sličnu količinu vremena. Također bi bio u skladu sa fosilnim dokazima: * Najraniji krokodili, npr. ''[[Terrestrisuchus]]'', su bili vitki, dugonogi kopneni grabežljivci. * Uspravni udovi su se pojavili rano u evoluciji arhosaura, a oni kod pripadnika [[Rauisuchia]] su bili vrlo slabo prilagođeni bilo kakvoj drugoj poziciji.<ref>{{cite journal |author=Hutchinson, J.R. |title=The evolution of locomotion in archosaurs |journal=Comptes Rendus Palevol |issue=3-4 |month=March |year=2006 |pages=519–530 |doi=10.1016/j.crpv.2005.09.002 |url=http://www.sciencedirect.com/science?_ob=ArticleURL&_udi=B6X1G-4J6WP8M-1&_user=10&_rdoc=1&_fmt=&_orig=search&_sort=d&view=c&_acct=C000050221&_version=1&_urlVersion=0&_userid=10&md5=ff4c612aef14e51e872112989be76277 |volume=5 |access-date=2011-06-26 |archive-date=2008-12-01 |archive-url=https://web.archive.org/web/20081201234112/http://www.sciencedirect.com/science?_ob=ArticleURL&_udi=B6X1G-4J6WP8M-1&_user=10&_rdoc=1&_fmt=&_orig=search&_sort=d&view=c&_acct=C000050221&_version=1&_urlVersion=0&_userid=10&md5=ff4c612aef14e51e872112989be76277 |dead-url=yes }}</ref> == Izvori == {{reflist|2}} {{Authority control}} {{Izabran}} [[Kategorija:Dinosauri]] [[Kategorija:Paleontologija]] [[Kategorija:Biologija]] [[Kategorija:Anatomija]] cenacjhpntr7ylvz3a01q7vu4fryvog 0 144841 42471732 42468460 2025-06-15T19:52:26Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471732 wikitext text/x-wiki {{Infokutija02 film | naslov filma = Odvuci me u pakao | naslov = ''Drag Me to Hell'' | slika = Dragmetohell.jpg | slike = Poster filma | širina_slike = 190px | režija = [[Sam Raimi]] | producent = [[Grant Curtis]]<br />Sam Raimi<br />[[Robert G. Tapert]] | scenarij = Sam Raimi<br />[[Ivan Raimi]] | narator = | uloge = [[Alison Lohman]]<br />[[Justin Long]]<br />[[Lorna Raver]]<br />[[Dileep Rao]]<br />[[Adriana Barraza]]<br />[[David Paymer]]<br />[[Reggie Lee]] | glazba = [[Christopher Young]] | fotografija = [[Peter Deming]] | montaža = [[Bob Murawsky]] | scenografija = | kostimografija = | distributer = [[Universal Studios|Universal Pictures]] (SAD)<br />[[Lionsgate]] (UK) | premijera = 2009. | trajanje = 99 minuta | država = [[Sjedinjene Američke Države|SAD]] | jezik = [[engleski jezik|engleski]] | budžet = 30,000.000 $ | neto = 90,810.892 $<ref name="BoxOfficeMojo">[http://www.boxofficemojo.com/movies/?id=dragmetohell.htm Box Office Mojo]</ref> | žanr = | prethodi = | slijedi = | web stranica = http://www.dragmetohell.net/ | imdb_id = 1127180 }} '''''Odvuci me u pakao''''' (originalno: '''''Drag Me to Hell''''') je [[horor]] film iz [[2009]]., redatelja [[Sam Reimi|Sama Reimija]]. Radnja filma odvija se oko mlade bankovne službenice Christine Brown ([[Alison Lohman]]), koja želeći impresionirati šefa odbija produžiti kredit [[romi|Romkinji]] Syliviji Ganush ([[Lorna Raver]]). Kao osvetu, Ganush stavlja kletvu na Christine, prema kojoj će nakon tri dana biti odvučena u [[pakao]], gdje će "gorjeti do vječnosti". Film je premijerno prikazan na [[filmski festival u Kanu|filmskom festivalu u Cannesu]], te je dobio mnoge pozitivne kritike, a zarada filma trenutačno iznosi preko 90 milijuna dolara. == Radnja filma == Godine [[1969]]. u [[Pasadena (Kalifornija)|Pasadeni]] mladi par traži pomoć medija Shaune San Dene ([[Flor de Maria Chahua]]) jer njihov sin tvrdi da čuje i vidi čudovišta. San Dena pokuša pomoći obitelji seansom, no budu napadnuti od neviđene sile koja dječaka odvuče u vatreno grotlo. Godine [[2009]]. u [[Los Angeles]]u, kreditna službenica Christine Brown ([[Alison Lohman]]) nada se da će dobit mjesto pomoćnog menađera, za koje se natječe sa kolegom Stuom Robinom ([[Reggie Lee]]). Želeći impresionirati šefa Jima Jacksa ([[David Paymer]]), koji joj je savjetovao da mora biti odlučna, odbija produžiti otplatu [[hipoteka|hipoteke]] staroj [[romi|romkinji]] Sylviji Ganush ([[Lorna Raver]]), koju to veoma uzruja. Na parkiralištu banke, Christinu napadne Sylvia. Nakon borbe, Sylvija joj otkida gumb sa jakne, te pomoću njega stavlja kletvu na Christine. Kasnije, nakon što počinje čuti i vidjeti čudovište, Christine zajedno sa svojim dečkom Clayom Deltonom ([[Justin Long]]) odluči posjetiti gataoca Rhama Jasa ([[Dileep Rao]]), koji joj kaže da je progoni duh. Christine počinje dobivati noćne more o Ganush, te je odluči posjetiti, no dolazi na karmine, te saznaje da je umrla noć prije. Vraća se kod Rhama Jasa, koji joj objašnjava da je progoni moćni [[demon]] Lamia, koji će je mučiti tri dana, prije nego što je odvuče u [[pakao]], te joj predlaže da žrtvuje životinju. Idući dan, nakon što ju demon nastavi proganjati, u očaju da zaustavi napade ubija svoju [[mačka|mačku]]. Misleći da je time zadovoljila demona, te da se više neće vraćati, odlazi na večeru kod Clayovih roditelja, no Lamia ju nastavlja proganjati. Christine se vraća Rhamu, koji joj kaže da joj može pomoći Shauna San Dena ([[Adriana Barazza]]). Zajedno dolaze do San Dene koja priprema seansu u kojoj planira zarobiti Lamijin duh u [[domaća koza|kozi]], te ju ubiti, čime bi demon nestao. San Dena dopušta Lamiji da uđe u njezini tijelo, te demon kaže da neće stati dok Christine ne umre. Tada Christine stavlja Shauninu ruku na kozu, te demon prelazi u njeno tijelo. Shauninin pomoćnik Miloš, u pokušaju da ubije kozu biva ugrizen, te demon preuzima njegovo tijelo. Shauna uspijeva protjerati demona sa seanse, no pritom umire. Rham Jas kaže Christini da je jedini način da se riješi kletve da nekome pokloni ukleti predmet, njen gumb. Christine stavlja gumb omotnicu, te pokušava smislit kome bi ga poklonila, buduća da će ta osoba biti odvučena u pakao. Isprva ga je htjela dat svom kolegi Stuu, no predomišlja se, te uz Rhamovu pomoć saznaje da ga može predati Ganush. Stiže na groblje, te iskopava Ganushin grob i stavlja joj omotnicu u usta. Drugi dan, stiže na losanđelesku željezničku postaje, gdje se trebala sastati sa Clayom. Kako stiže vlak, Clay kaže Christine da je našao njen gumb, te ona shvaća da je pomiješala omotnice. Prestravljena i u šoku, pada na tračnice te vlak kreće prema njoj, no prije nego što je stigao, pod njom se otvara vatreno grotlo te je odvlači u pakao. == Uloge == [[Datoteka:Drag Me to Hell ComicCon panel.jpg|thumb|desno|Redatlej Sam Raimi i glumci Dileep Rao, Alison Lohman i Justin Long]] * [[Alison Lohman]] kao Christine Brown: mlada bankovna službenica, koja bude prokleta i napadnuta od demona Lamije * [[Justin Long]] kao Clayton "Clay" Dalton: Christinin dečko * [[Lorna Raver]] kao Sylvia Ganush: starija romkinja koja stavlja kletvu na Christine. Umire dan nakon napada, no njen duh nastavlja proganjati Christine * [[Dileep Rao]] kao Rham Jas: prorok koji pokušava pomoći Christine * [[David Paymer]] kao Jim Jacks: Christinin šef * [[Reggie Lee]] kao Stu Rubin: Christinin kolega * [[Adriana Barraza]] kao Shaun San Dena: medij koja pokušava pomoći Christini i ubiti demona. Mladu San Denu glumi [[Flor de Maria Chahua]] * [[Chelcie Ross]] kao Leonard Dalton: Claytonov otac * [[Molly Cheek]] kao Trudy Dalton: Claytonova majka * [[Bojana Novakovic]] kao Ilenka Ganush: unuka Sylvije Ganush * [[Art Kimbro]] kao glas Lamije: moćni demon koji progoni Christine == Muzika == Glazbu za film je skladao [[Christopher Young]], koji je i prije surađivao sa [[Sam Raimi|Raimijem]] na filmovima ''[[Dar (2000)|Dar]]'' i ''[[Spider-Man 3]]''. Soundtrack je objavljen [[18. 8.|18. kolovoza]] [[2009]]. Sam Rimi je izjavio da je htio da se glazbom dočara nepostojeći svijet, svijet "natprirodnog".<ref>{{Cite web |title=Postmagazine.com |url=http://www.postmagazine.com/ME2/dirmod.asp?tier=4&mid=8F3A7027421841978F18BE895F87F791&sid=&nm=&id=9A2AE6F97AE946859A3C884BDE603E22&type=Publishing&mod=Publications%3A%3AArticle |access-date=2012-01-16 |archive-date=2009-08-02 |archive-url=https://web.archive.org/web/20090802031958/http://www.postmagazine.com/ME2/dirmod.asp?sid=&nm=&type=Publishing&mod=Publications%3A%3AArticle&mid=8F3A7027421841978F18BE895F87F791&tier=4&id=9A2AE6F97AE946859A3C884BDE603E22 }}</ref> ==== Popis pjesama ==== # "Drag Me to Hell" – 2:33 # "Mexican Devil Disaster" – 4:33 # "Tale of a Haunted Banker" – 1:52 # "Lamia" – 4:06 # "Black Rainbows" – 3:24 # "Ode to Ganush" – 2:23 # "Familiar Familiars" – 2:11 # "Loose Teeth" – 6:31 # "Ordeal by Corpse" – 4:35 # "Bealing Bells with Trumpet" – 5:12 # "Brick Dogs Ala Carte" – 1:46 # "Buddled Brain Strain" – 2:51 # "Auto-Da-Fe" – 4:31 # "Concerto to Hell" – 5:59 == Reference == {{izvori}} == Vanjske veze == * [http://www.dragmetohell.net Službena stranica] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20190407054511/https://www.dragmetohell.net/ |date=2019-04-07 }} * {{imdb naslov|id=1127180|naslov=Drag Me to Hell}} {{Nagrada Saturn za najbolji horor film}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Filmovi 2009.]] [[Kategorija:Horor filmovi]] [[Kategorija:Dobitnici nagrade Saturn za najbolji horor ili triler]] 5edg27kdp2zd1bxhlu737hq7ctu0y1j 0 144886 42471809 41803963 2025-06-16T10:35:40Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 2 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471809 wikitext text/x-wiki {{Chembox-lat | Verifiedfields = | verifiedrevid = 458267616 | ImageFile1 =Phosphat-Ion.svg | ImageFile1_Ref = {{chemboximage|correct|}} | ImageSize1 = 140 | ImageName1 = Stereo skeletal formula of phosphate | ImageFileL1 = Phosphate-3D-balls.png | ImageFileL1_Ref = {{chemboximage|correct|}} | ImageSizeL1 = 140 | ImageNameL1 = Aromatic ball and stick model of phosphate | ImageFileR1 = Phosphate-3D-vdW.png | ImageFileR1_Ref = {{chemboximage|correct|}} | ImageSizeR1 = 120 | ImageNameR1 = Space-filling model of phosphate | SystematicName = Fosfat<ref>{{cite web|title = Phosphates – PubChem Public Chemical Database|url = http://pubchem.ncbi.nlm.nih.gov/summary/summary.cgi?cid=1061&loc=ec_rcs|work = The PubChem Project|location = USA|publisher = National Center of Biotechnology Information}}</ref> | Section1 = {{Chembox Identifiers-lat | CASNo = 14265-44-2 | CASNo_Ref = {{cascite|correct|CAS}} | PubChem = 1061 | PubChem_Ref = {{PubChem|correct|pubchem}} | ChemSpiderID = 1032 | ChemSpiderID_Ref = {{chemspidercite|correct|chemspider}} | MeSHName = Phosphates | ChEBI_Ref = {{ebicite|correct|EBI}} | ChEBI = 18367 | ChEMBL = 289287 | ChEMBL_Ref = {{ebicite|correct|EBI}} | Beilstein = 3903772 | Gmelin = 1997 | 3DMet = | UNII_Ref = {{fdacite|correct|FDA}} | UNII = NK08V8K8HR | SMILES = [O-]P([O-])([O-])=O | SMILES1 = [O-]P(=O)([O-])[O-] | SMILES2 = O=P([O-])([O-])[O-] | StdInChI = 1S/H3O4P/c1-5(2,3)4/h(H3,1,2,3,4)/p-3 | StdInChI_Ref = {{stdinchicite|correct|chemspider}} | StdInChIKey = NBIIXXVUZAFLBC-UHFFFAOYSA-K | StdInChIKey_Ref = {{stdinchicite|correct|chemspider}} }} | Section2 = {{Chembox Properties-lat | Formula = PO₄³⁻ | MolarMass = 94,9714 g mol⁻¹ | ExactMass = 94,953420000 g mol⁻¹ }} }} [[Datoteka:Phosphate_formula.svg|thumb|upright|Generalna [[hemijska struktura]] organofosfata.]] [[Datoteka:Phosphate Group.svg|upright|thumb|[[Strukturna formula]] fosfatne [[funkcionalna grupa|funkcionalne grupe]] kao što se nalazi u slabo [[kiselina|kiselim]] [[vodeni rastvor|vodenim rastvorima]]. U [[baza (hemija)|baznim]] vodenim rastvorima, grupa donira dva [[atom]]a [[vodik|vodonika]] i [[jon]]izovana je kao fosfatna grupa sa negativnim naelektrisanjem od 2.<ref>{{cite book |last = Campbell|first = Neil A.|coauthors = Reece, Jane B.|title = Biology|url = https://archive.org/details/biology0000camp_m5i4|edition = Seventh|publisher = Benjamin Cummings|date = 2005|location = San Francisco, California|pages = [https://archive.org/details/biology0000camp_m5i4/page/65 65]|isbn = 0-8053-7171-0 }}</ref>]] '''Fosfat''', je [[anorganska hemija|neorganskoj hemiji]] [[sol|so]] [[fosfatna kiselina|fosforne kiseline]]. U [[organska kemija|organskoj hemiji]], fosfat, ili [[organofosfat]], je [[estar]] fosforne kiseline. Organski fosfati su važni u [[biohemija|biohemiji]] i [[biogeohemija|biogeohemiji]] ili [[ekologija|ekologiji]]. Neorganiski fosfati se [[rudarstvo|iskopavaju]] da bi se dobio [[fosfor]] za upotrebu u agrikulturi i industriji.<ref name=PhosphatePrimer>{{cite web |url=http://fipr1.state.fl.us/PhosphatePrimer |title=Phosphate Primer |access-date=2012-01-17 |archivedate=2008-06-20 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080620034416/http://fipr1.state.fl.us/PhosphatePrimer |deadurl=yes }}</ref><ref name=Kuntz1>{{cite web |url=http://www.foodproductdesign.com/articles/661ingredient2.html |title=Figuring Out Phosphates |month=June |year=2006 |author=Lynn A. Kuntz |access-date=2012-01-17 |archive-date=2008-12-20 |archive-url=https://web.archive.org/web/20081220024733/http://www.foodproductdesign.com/articles/661ingredient2.html }}</ref><ref name=Kuntz2>{{cite web |url=http://www.foodproductdesign.com/articles/661ingredient2.html |month=June |year=2006 |author=Lynn A. Kuntz |title=Food Product Design |access-date=2012-01-17 |archive-date=2008-12-20 |archive-url=https://web.archive.org/web/20081220024733/http://www.foodproductdesign.com/articles/661ingredient2.html }}</ref> Na povišenim temperaturama u čvrstom stanju, fosfati mogu da se [[Reakcija kondenzacije|kondenzuju]] i formiraju [[Pirofosfat|pirofosfate]]. == Hemijske osobine == <!--  --> Fosfatni jon je [[poliatomski jon]] sa [[empirijska formula|empirijskom formulom]] PO₄³⁻ i [[molarna masa|molarnom masom]] od 94.973 g/mol. On se sastoji od jednog centralnog atoma [[fosfor]]a atom okruženog sa četiri atoma kiseonika u [[tetraedar]]skoj konfiguraciji. Fosfatni jon nosi tri negativa formalna naelektrisanja i on je [[konjugovana kiselina|konjugovana baza]] hidrogen fosfatnog jona, HPO₄^2-, koji je konjugovana baza H₂PO₄^-, dihidrogen fosfatnog jona, koji je konjugovana baza H₃PO₄, [[fosfatna kiselina|fosforne kiseline]]. On je [[hipervalentni molekul]] (atom fosfora ima 10 elektrona u svojoj [[valentna ljuska|valentnoj ljuski]]). Fosfat je takođe [[organofosfor]]no jedinjenje sa formulom OP(OR)₃. Fosfatne soli se formiraju kad se pozitivno-naelektrisani jon veže za negativno-naelektrisane atome kiseonika, formirajući jonsko [[hemijsko jedinjenje|jedinjenje]]. Mnogi fosfati nisu [[topljivost|rastvorni]] u [[voda|vodi]] na [[standardna temperatura i pritisak|standardnoj temperaturi i pritisku]]. [[Natrij]]um, [[kalij]]um, [[rubidijum]], [[cezijum]] i [[amonijum]] fosfati su rastvorni u vodi. Većina drugih fosfata su veoma malo rastvorni ili nerastvorni u vodi. Kao pravilo, hidrogen i dihidrogen fosfati su nešto rastvorniji od korespondirajućih fosfata. [[Pirofosfat]]i su uglavnom rastvorni u vodi. U razređenim vodenim rastvorima, fosfat postoji u četiri oblika. U jako-baznoj sredini, fosfatni jon (PO₄³⁻) predominira, dok u slabo-baznim uslovima, hidrogen fosfatni jon (HPO₄²⁻) je prevalentan. U slabo-kiselim uslovima, dihidrogen fosfatni jon (H₂PO₄⁻) je najzastupljeniji. U jako-kiseloj sredini, fosforna kiselina (H₃PO₄) je glavna forma. <gallery widths=100px heights=80px> Datoteka:3-phosphoric-acid-3D-balls.png|<center>H₃PO₄</center> Datoteka:2-dihydrogenphosphate-3D-balls.png|<center>H₂PO₄⁻</center> Datoteka:1-hydrogenphosphate-3D-balls.png|<center>HPO₄²⁻</center> Datoteka:0-phosphate-3D-balls.png|<center>PO₄³⁻</center> </gallery> Precizniji, polazeći od sledeće tri ravnotežne reakcije: :H₃PO₄ {{eqm}} H<sup>+</sub> + H₂PO₄⁻ :H₂PO₄⁻ {{eqm}} H<sup>+</sub> + HPO₄²⁻ :HPO₄<sup>2−</sub> {{eqm}} H<sup>+</sub> + PO₄³⁻ korespondirajuće [[konstanta disocijacije kiseline|konstante disocijacije]] na 25&nbsp;°C (u mol/L) su: : <math> K_{a1}=\frac{[\mbox{H}^+][\mbox{H}_2\mbox{PO}_4^-]}{[\mbox{H}_3\mbox{PO}_4]}\simeq 7.5\times10^{-3}</math> (pK_a1 2.12) : <math>K_{a2}=\frac{[\mbox{H}^+][\mbox{HPO}_4^{2-}]}{[\mbox{H}_2\mbox{PO}_4^-]}\simeq 6.2\times10^{-8}</math> (pK_a2 7.21) : <math> K_{a3}=\frac{[\mbox{H}^+][\mbox{PO}_4^{3-}]}{[\mbox{HPO}_4^{2-}]}\simeq 2.14\times10^{-13}</math> (pK_a3 12.67) == Literatura == {{reflist|2}} {{-}} {{Jedinjenja fosfora-lat}} {{Commonscat|Phosphates}} [[Kategorija:Funkcionalne grupe]] [[Kategorija:Organofosfati]] [[Kategorija:Fosforni oksoanjoni]] [[Kategorija:Fosfati| ]] 4bguxb8c12lbo30ffynj80d6l4vxcto 0 164341 42471751 42443947 2025-06-15T20:38:29Z Inokosni organ 160059 /* Izvori */ 42471751 wikitext text/x-wiki {{sređivanje|razlog=[[:en:WP:QUOTEFARM|Preterana upotreba citata]]}} {{neutralnost}} [[Datoteka:Propaganda antisemitizam.jpg|minijatura|Nacistička propaganda protiv Jevreja.]] [[Datoteka:Novo vreme.jpg|mini|Nedićeva propaganda protiv komunista ("Novo vreme", jesen [[1942]]).]] '''Propaganda Nedićeve vlade u Drugom svetskom ratu''' odnosi se na propagandne aktivnosti [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa]] [[Milan Nedić|generala Milana Nedića]] u cilju ostvarivanja uticaja na [[javno mnjenje]] u cilju dobijanja podrške za politiku saradnje sa okupacionim snagama [[nacistička Nemačka|nacističke Nemačke]] u [[Nedićeva Srbija|Srbiji]]. Propaganda Nedićeve vlade je bila deo opšte [[nacizam|nacističke]] propagande u [[okupirana Srbija|okupiranoj Srbiji]].<ref name="Hoare">[https://www.znaci.org/00001/177.pdf Dr. Marko Hoare: The Chetniks and the Jews]</ref> Ministar prosvete u Nedićevoj vladi je bio [[Velibor Jonić]]. {{izdvojeni citat|Dozvola za obavljanje uredničkog poziva sme da se izda samo ako dotični: 1. nije [[Jevrejin]] ili [[Ciganin]] ili ako nije oženjen Jevrejkom ili Cigankom...<ref>“Novo vreme” 24.maj 1941.godina</ref>|Uredba o štampi u Srbiji}} Prema rečima istoričarke [[Olivera Milosavljević|Olivere Milosavljević]], kada je Nedićeva propaganda govorila “Evropa” – mislila je na nemački Rajh, kada je govorila “srpski narod” – mislila je isključivo na onaj njegov mali deo koji je podržavao, kada je govorila “naša deca” mislila je samo na onu “nacionalno ispravnu”, za sve ostale važila je omiljena Nedićeva sintagma: “Seme ćemo vam zatrti”.<ref>[http://www.e-novine.com/drustvo/94081-Razbibriga-konc-logoru.html Svakodnevni život u Nedićevoj Srbiji]</ref> Jedna od glavnih propagandnih publikacija kvislinške vlade bila je ''Krvava lista komunističkih zločina'', objavljena u okupiranom Beogradu [[1942]]. U njoj su fabrikovani detalji o navodnim partizanskim zverstvima (čupanje noseva, svirepa ubistva, testerisanje živih ljudi, itd.).<ref>[http://istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%2046/GLASNIK%2046%20ZA%20SAJT.pdf Радивоје Давидовић, "Борота и Мајер: мит и стварност", Историјски архив Ваљево - Гласник, 46, Ваљево, 2012.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160311072637/http://istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%2046/GLASNIK%2046%20ZA%20SAJT.pdf |date=2016-03-11 }} str. 53-55.</ref> == Antiustanička propaganda == {{main|Ustanak u Srbiji 1941.}} U početku [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine, Nedić se obraćao ustanicima kao „grešnicima", nastupajući kao da je među njima većina „zabludela": {{izdvojeni citat|Dođite svesti. Ostavite šumu, pušku i bombu. Vratite se porodici i domu svome. Vratite se svom rodu. Ostavite velike i silne, neka se oni među sobom objašnjavaju. Ne mešajte se u tuđe račune. Dajemo vam poslednji rok.<ref>„Ponedeljak“, 15. septembar 1941.</ref>}} Kakav je bio osnovni pravac djelovanja domaćih vlasti, prije svega oružanih i policijskih organa, predsjednik kvislinške vlade je najavio početkom 1942. godine. U „Novom vremenu“ od 18. januara 1942. javnost je obaviještena da je general Nedić obznanio da se red i mir moraju održati „po svaku cenu“; da će izazivači nereda „platiti svojim glavama“; te da „milosti nema ni za koga“.<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 191.</ref> S druge strane, njegov režim je progonio pomagače i jatake ustanika, internirao najbliže srodnike kao taoce i preduzimao mere protiv „huškača" po gradovima.<ref name="Petranović"/> Još i 1. septembra 1944. Nedić je tvrdio da je saradnja sa okupatorom bila jedini pravi put "radi spasavanja srpskoga naroda", nasuprot neaktivnosti, čime bi se "sudbina naroda predala u ruke komunista" i otpora, čime bi "biološki opstanak bio doveden u pitanje".<ref>[http://ubsm.bg.ac.rs/ID/1317/max/1317-0418.jpg "Kolo", 9. septembar 1944]</ref> [[Tito]]vo ime i prezime nije bilo poznato ni partijskom članstvu, a kamoli širim krugovima. Kvislinška i nemačka propaganda širile su tokom ustanka u Srbiji glasine da se na čelu partizanskih odreda nalazi [[Vladimir Lebedev]], savetnik poslanstva [[SSSR]]-a u Beogradu.<ref name="Petranović"/> == Antikomunistička propaganda == {{main|Apel srpskom narodu|Antikomunizam}} [[Datoteka:Akpns2.jpg|mini|desno|180px|Antikomunistički plakat]] [[Datoteka:Akpns3.jpg|mini|desno|180px|Antiboljševički plakat]] {{izdvojeni citat|Mržnja prema svemu što je komunističko jača je od svega...<ref>„Novo vreme“, 28. januar 1944.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 323.</ref>|General [[Milan Nedić]], predsednik Vlade narodnog spasa i ministar unutrašnjih poslova (20. I 1944)}} Uz antisemitizam, centralno mesto u Nedićevoj propagandi zauzimao je [[antikomunizam]], tumačen iz nacionalsocijalističke vizure. Mržnja prema partizanima (“komunistima”) kao prema “srpskim izrodima”, pojačavana je njihovom identifikacijom sa Jevrejima iz uverenja da je “jevrejstvo izmislilo komunizam”. Zato se u gotovo svim objavama o masovnim streljanjima i vešanjima antifašista, tvrdilo da je reč o “komunistima i Jevrejima”. “Pobeda nad boljševizmom” značila je pobedu Trećeg Rajha i uspostavljanje “novog poretka” u Evropi, u kojoj više neće biti Jevreja i komunista.<ref name="znaci.net">https://www.znaci.org/00001/21_5.htm</ref> Vrlo brzo po ulasku nacista u zemlju, kvislinška Nedićeva vlada je donela i prvu meru protiv komunista u obliku Uredbe o prekim sudovima kojom su po kratkom postupku, za 24 sata, osuđivani na smrt. Ubrzo je donela i uredbe kojima je pretila smrtnom kaznom i onima koji ih vlastima ne prijavljuju, propisala meru oduzimanja imovine komunistima, za propagiranje levičarskih ideja predvidela za studente kaznu izbacivanja sa Univerziteta „zasvagda“, a za decu kaznu „izgnanja“ iz škola i upućivanja na prinudno prevaspitavanje. Kolaboracionističke vlasti su javno, preko štampe, obećavale novčane nagrade licima koja ubiju komuniste uz obećanja da će njihova imena biti čuvana u tajnosti. Nazivajući njihovo ubijanje „svetom borbom“, svakodnevno su upućivale pozive da se partizani „zatiru“, „satiru“, „trebe bez milosti“, „uništavaju“, da im se „seme zatire“.<ref name="protivzaborava.com">[https://www.protivzaborava.com/wallpaper/predistorija-antikomunizma-i-antisemitizma-srpskih-kvislinskih-vlasti-u-drugom-svetskom-ratu-2/ Olivera Milosavljević: Predistorija antikomunizma i antisemitizma srpskih kvislinških vlasti u Drugom svetskom ratu]</ref> Za Nedićevu propagandu partizani su bili “zločinci”, “banditi”, “tuđinski plaćenici”, “agenti”, “saboteri”, “zlotvori”, “razbojnici”, “zločinački elementi”, “belosvetski ološ”, “robijaši”, “cigani”, “horde”, “žgadija”, “međunarodni šljam”, “društveni talog”, “jevrejska kuga”, “strašna azijatska bolest”, “pogana misao iznikla u satanskom jevrejskom mozgu”, “crvena neman”, “odrod”, “varvari sa istoka”, “crveni dželati”, “nesrbi”, “psihopatološka čudovišta”, “tuđinskim parama zatrovani bednici”… Srbi među njima bili su “izrodi” i “degenerisani primerci”, a partizansko vođstvo činili su “jevreji i internacionalni pustolovi”, “jevrejsko-boljševički ološ”, itd.<ref>https://znaci.org/00001/21_5.htm Olivera Milosavljević - POTISNUTA ISTINA: Kolaboracija u Srbiji 1941-1944.</ref> [[Datoteka:Oslobodilac.jpg|thumb|Propaganda kvislinške vlade Milana Nedića protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|jugoslovenskih partizana]].]] Kvislinška propaganda smatrala je komuniste slugama stranog centra (Moskve), „nekrstima“ odnarođenim od svoje matice, te izrazitom manjinom koja se oglušila o „krik za spas srpstva“. Komunisti su proglašavani za nosioce „jevrejske zavere“ za uništenje srpskog naroda. [[Stanislav Krakov]] je među borcima [[Užička republika|Užičke republike]] nalazio sve sam „međunarodni ološ“: [[Grci|Grke]], [[Hrvati|Hrvate]], [[Španci|Španjolce]], [[Bugari|Bugare]], [[Albanci|Arbanase]], [[Portugalci|Portugalce]], [[Turci|Turke]], [[Francuzi|Francuze]], [[Mađari|Mađare]].<ref>„Ponedeljak", 24. novembar 1941.</ref><ref>„Naša borba", 14. decembar 1941.</ref> U jednoj naredbi s početka 1942. godine, predsjednik kvislinške Vlade narodnog spasa upućuje apel stanovnicima okupirane Srbije da potkazuju pripadnike [[NOP]]-a domaćim vlastima ili okupatoru: {{izdvojeni citat|Svaki onaj Srbin ili Srpkinja koji prokažu vođu ili komunističku bandu i time doprinese da se ovi unište [...] biće nagrađen i novčanom nagradom od 50–100.000 dinara.<ref>AVII, kut. 269, fasc. 2, reg. br. 3.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 191.</ref>}} Nedićeva vlada sa svojim [[Srpska državna straža|Srpskom državnom stražom]] i [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskim dobrovoljačkim korpusom]] [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] je vodila oružanu borbu protiv "[[Komunistička partija Jugoslavije|komunizma]]" odnosno [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije]], koje je predvodio [[Josip Broz Tito]]. {{izdvojeni citat|Najviši zakon našega opstanka i najviša nacionalna dužnost naša jeste ISTREBLJENJE SVIH OSTATAKA BOLJŠEVIZMA I SVIH POMAGAČA TITOVŠTINE. Titovština je oličenje svega što je antisrpsko. Ona ne može biti trpljena, nego mora biti satrvena bez traga.|Časopis ”Srpski narod”, 6. maj 1944. godine}} Pored oružog, vođen je i propagandni rat. Nedić je govorio da su komunisti naneli srpskom narodu veće zlo nego što mu ga je naneo i jedan neprijatelj u dugoj istoriji. Tita je nazivao „srbožderom“. [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Nedićeva vlada]] je izradila desetke propagandnih plakata na kojima kritikuje [[boljševizam]] i [[komunizam]], prikazujući ih kao deo „globalne jevrejske zavere“, a pravljeni su i filmovi sa istom tematikom. Na propagandnim plakatima, [[komunisti]] su bili prikazivani kao okrutni, uvek praćeni crvenom bojom u vidu plamena (crvena boja je simbolizovala komunističku ideologiju). Većina plakata je [[Komunisti|komuniste]] prikazivala kao neprijatelje [[Srbi|srpskog naroda]] i čitave [[Evropa|Evrope]], uz natpise: {{cquote|''Srbija je u antikomunističkom frontu.''}} {{cquote|''Evropa brani svoju 3000 godina staru kulturu protiv boljševizma.''}} {{cquote|''Smrt Boljševizmu''}} Glavni motivi ovih plakata bila je borba [[Srbi|srpskog naroda]] protiv [[partizan]]a, pa su se tako često mogli videti prikazi srpskih seljaka sa vilama i drugim poljoprivrednim alatkama, u borbi protiv [[Komunisti|komunista]]. 12. oktobra 1941. godine, u završnom dijelu govora upućenom seoskom stanovništvu okupirane Srbije, general Milan Nedić poručuje: {{izdvojeni citat|I zato vas u ime srpstva pozivam: ustajte, branite svoje ognjište od komunističkih pljačkaša, razbojnika i odmetnika od boga i vlasti, od porodica i društva, od crkve i vere. Znaj da je ovo sveta borba za odbranu Srbije i srpstva. Sa oružjem ili bez njega udri i uništavaj crvene bandite gde ih stigneš, jer ćeš samo tako naći spas. Ako i padneš u toj borbi, spašćeš svoj dom, spašćeš svoju decu, srpski narod.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/146.</ref>}} U znak zahvalnosti zbog posebnog zalaganja i revnosti u borbi protiv komunizma, general Nedić je 18. marta 1942. dodijelio Specijalnoj policiji Uprave grada Beograda „prelaznu zastavu". Tom prilikom, Milan Nedić je izjavio: {{izdvojeni citat|Danas, po nesreći našoj, vi imate da branite Beograd od crvene aždaje komunističke, koja je prošle jeseni zapretila da uništi srpstvo i htela leglo svoje da smesti u Beogradu. Gonite tu čumu nemilosrdno, bez milosti, do istrage, i čuvajte srpski Beograd, koji vam je predat u amanet od slavnih srpskih sokolova, junaka i mučenika. Uništite tu crvenu kugu da bi Srbin živeo.<ref>''Novo vreme'', 19 III 1942.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/326-327.</ref>}} U svom obraćanju, objavljenom u prvom broju Glasnika Srpske državne straže iz 1942. godine, general Milan Nedić savjetuje kako se treba odnositi prema sljedbenicima komunizma: {{izdvojeni citat|Najveća opasnost koju danas naši dušmani, a naročito komunisti upotrebljavaju, to je lažna podmukla propaganda. Oni hoće njome da vas zavedu, od dužnosti odvoje i demorališu, da bi svoje mračne ciljeve postigli. To su sada naši najveći neprijatelji. Odmah ih ubijajte... Zovu sebe oslobodiocima, partizanima i tome podobno. A to su sve zlikovci u jagnjećoj koži. Oni ne misle dobro ni Bogu, ni Srbiji, ni narodu, ni vama. Satirite ih i ubijajte i trebite taj šljam, taj kukolj iz srpske narodne njive. Vaša će se ruka posvetiti, a ime ovekovečiti kao branioca Otadžbine.<ref>Milan Đ. Nedić, „Junaci“, Glasnik SDS, 1/1942, str. 5–6.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Beograd, 2019, str. 317.</ref>}} Antikomunistička izložba u Beogradu je bila otvorena 31. avgusta 1942.<ref>[http://ubsm.bg.ac.rs/ID/1315/mid/1315-0837.jpg "Kolo", 5. septembar 1942, str. 5] i detalj slike [http://ubsm.bg.ac.rs/ID/1315/mid/1315-0871.jpg 12. septembar]</ref> U beogradskoj Sabornoj crkvi, na drugu godišnjicu [[Operacija Barbarossa|napada na SSSR]] "radi spasa Evrope", održan je pomen žrtvama komunizma i borcima protiv istog. Tom prilikom, Nedić je naglasio: "Ako bi Nemačka popustila, ne pomagana od nas sviju, Evropa bi bila groblje, a naš narod poubijan na hiljade i milione, kao oni [[Katinjski masakr|nesrećni Poljaci u Katinskoj šumi]]".<ref>[http://ubsm.bg.ac.rs/view.php?q=2017&e=t&w=922&h=600&p=0395 "Srpski narod", 26. juni 1943]. ubsm.bg.ac.rs</ref> Milan Nedić je stalno isticao opasnosti koje »Novoj Srbiji« prijete od boljševizma, dok je stvaranje [[Jugoslavija|Jugoslavije]] smatrao najvećom srpskom greškom: {{izdvojeni citat|Borba protiv boljševizma je sveta borba […] I danas patite od tih odmetnika od Boga i ljudi i Srpskog imena, koji predvođeni jevrejsko-boljševičkim ološem Titom, Singerom, Pijadom i šta ti ja znam kim, pale vaša žita, domove, mostove […] Našom zemljom ide lelek i plač od te nemani crvene, koja nosi na čelu petokraku jevrejsku zvezdu. […] Da bi odbranio vas, vaš dom, Majku Srbiju, ja sam vas pozvao u sveti boj protivu te crvene nemani. Vi ste me poslušali. Mi smo je smlatili; ali ima još naših odroda, otpadnika od Srpstva koji vršljaju po ovoj svetoj zemlji. Utamanjujte ih, prijavljujte ih vlastima i tražite pomoć. Srpskom narodu je suđeno da se bori protivu nekrsta. […] Sad mu je suđeno da se brani od Sovjeta uduženih sa jevrejima i sa Anglosaksoncima […] Crvenu neman trebićemo bez predaha, bez milosti do potpunog istrebljenja. Samo tako doći će nov lepši život, nova Srbija mesto one trule tvorevine Jugoslavije, koja je svu ovu nesreću donela srpskom narodu i Majci Srbiji.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 315.</ref>|General Milan Nedić, „Srpski narod“, 26. jun 1943. godine}} U septembru 1943. poslata je delegacija srpskih radnika i seljaka u [[Ukrajina|Ukrajinu]] da bi "upoznala život i prilike u zemlji u kojoj je sve do skora vladao komunizam".<ref>"Kolo", 25. sept. [http://ubsm.bg.ac.rs/ID/1316/mid/1316-0736.jpg str. 8] i [http://ubsm.bg.ac.rs/ID/1316/mid/1316-0737.jpg str. 9]</ref> 1. novembra 1943. godine, list „Obnova“ prenosi riječi generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Vi komunisti i vi boljševici pretite nam. Šaljete nam vaš komunistički ološ i on nadire sa svih strana u ovu našu ojađenu i unesrećenu zemlju. […] Mi smo antikomunisti, antiboljševici. Srpski narod želi da bude i ostane samo Srbin. […] On će se boriti protivu komunističkog antikrista do poslednjeg […] Zato čujte i vi boljševici i vi Englezi: evo našeg stava: Danas u našoj zemlji ima samo dva fronta: front srpski i antikomunistički, antiboljševički jer srpski narod niti je komunista, niti hoće da bude to. Ne dao Bog! […] PA KAD MI NISMO NI KOMUNISTI NI BOLJŠEVICI, ONDA RAT NJIMA DO ISTRAGE.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 347.</ref>}} Prvog januara 1944. Nedić je održao govor vojnicima i oficirima SDS prilikom polaganja zakletve istakavši: {{izdvojeni citat|Naročito morate zatirati komuniste i boljševike, koji hoće da unište sve što je srpsko. Oni ne misle dobro ni bogu, ni narodu, ni Srbiji, ni vama. Satirite ih i ubijajte, trebite taj kukolj iz srpske narodne njive.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. II/296.</ref>}} Kvislinški list „Novo vreme“, u broju od 4. aprila 1944, objavljuje članak Milana Nedića, predsednika Vlade narodnog spasa, pod naslovom "Glas Srbije piše o opasnosti od Titovih jedinica", u kome poziva sve Srbe da se odupru jedinicama [[NOVJ]]: {{izdvojeni citat|Na oružje, Srbi, svi složno protiv Crvenih dušmana. Počela je borba za opstanak srpstva. Ili uništiti Crvenu aždaju, ili je knjiga srpske istorije zatvorena.<ref name="znaci.org">[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. II/326.</ref>}} U aprilu 1944, nakon bombardovanja Niša i Beograda, Nedić poručuje: "Nema sredine: ili pobediti ili propasti. Ubijajte komuniste i seme im zatrite. Tu ne sme biti ni milosti ni sažaljenja. Ako vi njih ne ubijate oni će nas..."<ref>[http://ubsm.bg.ac.rs/ID/2013/mid/2013-0189.jpg "Srpski narod", 30. april 1944]</ref> Poslije izvršenog [[Julska zavjera|atentata na Adolfa Hitlera]] (20. jula 1944), predsjednik srpske kvislinške vlade izrazio je žaljenje komandantu Jugoistoka zbog tog slučaja. U telegramu od 23. jula 1944. godine, general [[Hans Felber]] obavještava svoje pretpostavljene u [[Berlin]]u: {{izdvojeni citat|Ministar-predsednik Nedić izrazio je 21. VII Vojnom zapovedniku Jugoistoka svoje službeno žaljenje zbog velikog zločina atentata na Firera. Nedić je u svoje ime i ime srpskog naroda isporučio najiskrenije čestitke na Firerovom spasenju. Dodao je želju da Fireru pođe za rukom da izgradi Novu Evropu protiv boljševizma. Ponovo je naglasio spremnost srpskog naroda da u toj antiboljševičkoj borbi založi svu svoju snagu.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. II/330.</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=733&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000724.] <br /> ({{jez-njem|"Min.–Präsident Nedic drückte am 21.7. gegenüber Mil.Bfh.Südost sein offizielles Bedauern über das grosse Verbrechen des Attentaten auf Führer aus. Nedic übermittelte in seinem und in Namen serbischen Volkes die aufrichtigsten Glückwünsche zur Errettung des Führers. Er fügte Wunsch hinzu, den Führer möge Neubildung Europas gegen den Bolschewismus gelingen. Er betonte erneut Bereitwilligkeit serbischen Volkes, in diesen antibolschewistischen Kampf seine ganze Kraft einzusetzen."}})</ref>}} U avgustu 1944. u Beogradu je trajala izložba "Crna Gora pod petokrakom zvezdom", koja je početkom septembra preneta u Banat, u Belu Crkvu, na prvoj stanici predviđene turneje Srbijom, "da što više Srba upozna... strahote crvenih bandita 'maršala' Tita".<ref>[http://ubsm.bg.ac.rs/ID/1317/max/1317-0406.jpg "Kolo", 2. septembar 1944]</ref> == Anti-saveznička propaganda == [[Datoteka:Aspns.jpg|mini|160px|levo|Anti-saveznički plakat, na kojem je prikazan britanski premijer Čerčil]] Nedićeva propagada je odbacivala sve što je u Srbiji imalo tragove zapadnog uticaja – od ideja demokratije, preko prosvetnog sistema do moderne umetnosti.<ref>https://www.znaci.org/00001/21_6.htm</ref> [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića]] je posebno pojačala propagandu protiv zapadnih saveznika ([[Velika Britanija|Velike Britanije]] i [[SAD|Sjedinjenih Američkih Država]]) nakon [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja]] nemačkih položaja u Srbiji, [[1943]]. i [[1944]]. godine. Nakon [[Teheranska konferencija|Teheranske konferencije]], Velika Britanija je optuživana i za pomoć koju šalje snagama [[NOVJ]]-a u borbi za oslobođenje zemlje. [[Datoteka:Nazi propaganda - Engleska i partizani protivu Srbije.jpg|thumb|Propaganda Nedićeve vlade: "''Engleska pomaže partizansku ofanzivu protivu Srbije''"]] Na plakatima je uglavnom bio prikazivan [[Britanija|britanski]] [[premijer]] [[Vinston Čerčil]]. Na jednom od plakata, [[Čerčil]] je prikazan u lekarskom mantilu, sa papirom na kojem piše da su svi narodi dužni da Engleskoj daju sva blaga u miru, a svoje živote u ratu. [[Datoteka:Nemačka propaganda Srbija.jpg|minijatura|Nacistička propaganda protiv NOVJ i Crvene Armije uoči bitke za Srbiju: "''Engleska nas je izdala boljševizmu. Ko nas brani od sigurnog uništenja…?''"]] Nedićeva propaganda je optuživala [[Velika Britanija|Veliku Britaniju]] i [[SAD]], kao i [[SSSR]], da se nalaze u rukama ,,[[Jevreji|jevrejskih]] moćnika“, koji upravljaju svetom. == Propaganda o četnicima == {{main|Saradnja četnika sa Nedićevom vladom}} [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića]] je potajno pomagala [[Četnici|četnički]] pokret [[Dragoljub Draža Mihailović|Dragoljuba Draže Mihailovića]], a njena propaganda je uveliko zavisila od nemačkog stava prema četnicima. Potrebno je napomenuti da je, izuzev dva-tri broja ljotićevskih ''Zapisa'' s kraja 1943. godine, u Nedićevoj štampi bilo malo otvoreno negativnih tekstova o četnicima Draže Mihajlovića.<ref name="znaci.net"/> Djelatnost obavještajne službe Komande Beograda JVuO u odnosu na kvislinške jedinice odvijala se s ciljem prikupljanja podataka o njihovom brojnom stanju i naoružanju, raspoloženju Nedićevih i [[Dimitrije Ljotić|Ljotićevih]] pristalica spram četnika, kao i o stavu pojedinih komandanata prema organizaciji Draže Mihailovića. U posljednoj godini okupacije, za pribavljanje informacija u vezi sa ovim pitanjima služio je i šef Srpske državne propagande [[Đorđe Perić]]. O kontaktima s njim, major [[Aleksandar Mihajlović]] (pseudonim »Willy«), četnički komandant Beograda, piše Draži Mihailoviću u izvještaju od 7. marta 1944: {{izdvojeni citat|U svrhu da se obaveštajna služba, kako ona čisto vojne prirode, tako i politička, postavi na što solidniju osnovu i postignu što je moguće bolji rezultati, ovaj štab je preduzeo mere da se stavi u vezu sa ljudima koji po prirodi svoga položaja mogu da budu dobro informisani. Tako je, ovih dana, između ostalih, uspostavljena veza i sa šefom Nedićeve propagande Đorđem Perićem, koji je izjavio gotovost da sa nama sarađuje.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1189.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref>}} Nakon što je 1944. godine, uoči bitke za Srbiju intenzivirana [[saradnja četnika sa Nedićevom vladom]], sve su povoljniji natpisi u kvislinškoj štampi o četnicima. [[24. mart]]a 1944. godine [[Božidar Nedić]], brat Milana Nedića, u listu ''Novo vreme'', u članku pod naslovom „Hvala Bogu“, proglašava ujedinjenje srpskih kolaboracionističkih snaga: {{izdvojeni citat|Kažite svakom ko vam kaže da ima još nedićevaca, dražinovaca, ljotićevaca da je to laž, jer od danas ima samo Srba, s jedne, i komunista, s druge strane.<ref name="znaci.org"/>}} [[6. maj]]a 1944. ljotićevski list ''Srpski narod'' objavio je tekst u kome se ističe spremnost na saradnju sa četnicima: {{izdvojeni citat|'''SKUPLJANJE NACIONALNIH SNAGA''' Nacionalni četnici su se u velikom broju stavili pod nemačku komandu za borbu protiv Titovih bandi. Četnici se bore rame uz rame sa odredima Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Usled boljševičke opasnosti okupile su se na taj način sve nacionalne snage srpskog naroda za zajedničku borbu protiv glavnog neprijatelja – boljševizma.}} == Antisemitska propaganda == {{main|Antisemitizam|Holokaust u Srbiji|Jevreji u Narodnooslobodilačkoj borbi}} [[Datoteka:Aspns1.jpg|mini|desno|Antisemitski plakat: [[Jevrejin]] povlači konce, a igraju [[Staljin]] i [[Čerčil]].]] {{izdvojeni citat|I pored ponovljenih opomena i preduzetih mera, komunističko-jevrejski elementi nesvesni svoje odgovornosti, nastavljaju svoju razornu delatnost. […] Na osnovu događaja poslednjih dana streljani su 28 jula 1941 ujutru u Beogradu 122 jevreja i komunista.<ref name="protivzaborava.com">[https://www.protivzaborava.com/wallpaper/predistorija-antikomunizma-i-antisemitizma-srpskih-kvislinskih-vlasti-u-drugom-svetskom-ratu-2/ Olivera Milosavljević: Predistorija antikomunizma i antisemitizma srpskih kvislinških vlasti u Drugom svetskom ratu]</ref>|„Novo vreme“, 29. jul 1941.}} Pored antikomunističke, Nedićeva vlada je najviše ulagala u [[Antisemitizam|antisemitsku]] propagandu. Antisemitska propaganda je izvirala iz razorne mržnje [[Hitler|Adolfa Hitlera]], koji je sve svoje protivnike poistovetio sa Jevrejima. Tokom [[Nedićeva Srbija|okupacije Srbije]], [[antisemitizam]] je postao jedna vrsta "kulturološkog rodnog pojma" koji je, između ostalog, obuhvatao [[komunizam]], demokratiju, [[liberalizam]], [[kapitalizam]] i ostalo. [[Boljševici]], [[komunisti]] i zapadni saveznici ([[Britanija]] i [[SAD]]) su redovno dovođeni u vezu sa [[Jevreji]]ma i njihovom ,,globalnom zaverom“.<ref name="Nikolić">Kosta Nikolić, Nemački ratni plakat u Srbiji 1941-1944 (str. 85-87), Bonart, Nova Pazova, 2000. {{ISBN|86-503-0003-0}}</ref> Ubrzo pošto je juna 1941. vojni zapovednik u Srbiji objavio Naredbu koja se odnosi na Jevreje i Cigane, kvislinška vlada Milana Nedića je donela čitav niz uredbi sa antisemitskom sadržinom (Osnovnu uredbu o univerzitetu, Uredbu o uvođenju nacionalne službe za obnovu Srbije, Uredbu o ustrojstvu srpske državne straže, Uredbu o pripadanju imovine Jevreja u Srbiji, Uredbu o uređenju filmskog prometa, Uredbu o nacionalnoj službi rada za obnovu Srbije, itd.). Uz napred navedene mere kvislinških vlasti kojima je sprovođena rasna i nacionalna diskriminacija, vršeno izbacivanje sa posla, oduzimanje celokupne imovine, uskraćivanje svih građanskih prava itd., propaganda je svakodnevno ponavljala da je rat izazvala „jevrejska zavera“ i da je on rezultat „paklene jevrejske misli“.<ref name="protivzaborava.com"/> U listu ''Novo vreme'' od 28. maja 1941. godine najavljuje se obilježavanje slave beogradske opštine: {{izdvojeni citat|Sutra, za Spasovdan, na dan svoje slave, Opština grada Beograda podeliće sirotinji beogradskoj besplatno hranu i hleb. Pravo na ovo imaju svi izuzev Jevreja i Cigana.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 140.</ref>}} Na svim plakatima, [[Jevreji]] su bili prikazivani kao okrutni [[Kapitalizam|kapitalisti]], sa karakterističnim crtama lica. [[Jevreji]] su bili prikazivani kao gospodari sveta, koji drže ekonomiju, privredu, vojsku i dr. Na jednom od plakata, jedan jevrejski rabin je prikazan sa lutkarskim koncima u rukama, dok su kao lutke (odnosno marionete) bili prikazani [[Sovjetski Savez|sovjetski]] lider [[Josif Staljin]] i [[Britanija|britanski]] [[premijer]] [[Vinston Čerčil]]. Za [[Hitler]]a je antisemitizam bio osnovno sredstvo za širenje nacizma. Nemačka nacija predstavljena je kao izabrana u borbi protiv "jevrejske opasnosti", "svetskog jevrejstva", koje je stajalo podjednako iza komunizma i kapitalističkih država. Antisemitizam je bio osnovni vezivni element cele propagandne konstrukcije, jer je spajao nacističku borbu protiv komunizma i kapitalizma, odnosno protiv [[Engleska|Engleske]] i [[Sovjetski Savez|Sovjetskog saveza]]. U nacističkoj propagandi je najčešće upotrebljavan epitet “međunarodno jevrejstvo”. Glavni propagandni motiv je [[teorija zavere]] u kojoj Jevreji vuku konce svih događaja iz pozadine. Tako su Jevreji bili krivi za sva zla, od kojih je Nemačka želela da oslobodi čovečanstvo.<ref name="Nikolić"/> General [[Milan Nedić]] svoje govore redovno usmerava protiv "komunističko-jevrejskog ološa" i "komunističko-masonsko-jevrejsko-engleske mafije".<ref>General Milan Ð. Nedić, Desna Srbija – Moja reč Srbima 1941-1944: Izabrani ratni govori, Slobodna knjiga, Belgrade, 1996, str. 18, 21.</ref> Ovakva retorika predstavljala je provođenje nacističke politike prema Jevrejima, u kojoj su srpski [[kvislinzi]] bili veoma angažovani. Masovno hapšenje Jevreja je u Srbiji počelo u avgustu 1941. godine, u čemu je ključnu ulogu imala kvislinška [[Nedićeva vlada]], čija je policija i žandarmerija svojski pomagala nacistima da istrebe [[Jevreji u Srbiji|Jevreje Srbije]] u [[Holokaust]]u.<ref>Israel Gutman (ed.), Encyclopedia of the Holocaust, MacMillan, New York, 1990, p. 1341.</ref> Pošto su Jevreji u Srbiji gotovo istrebljeni u prvih godinu dana, antisemitizam je nastavio da služi kao izgovor za napade na ostale nemačke protivnike. Nacistička propaganda je plašila srpski narod da će, u slučaju pobede komunizma, “međunarodni Jevrejin seljacima i radnicima oteti plodove njihovog znoja i truda, pa ih prisiliti da prose od jevrejskih gospodara”.<ref name="Nikolić"/> Antijevrejska propaganda u Srbiji je nekad poprimala i gotovo komične tonove, kao u slučaju optuživanja [[Ajnštajn]]a za jevrejsku zaveru: {{izdvojeni citat|Šta znači jevrejsko duhovno vođstvo svedoči slučaj sa Ajnštajnom. To je jedan Jevrejin iz Madjarske… inače Ajnštajn je matematičar žongler. Njegova famozna teorija (tzv. [[Teorija relativnosti]]) nije dovoljno solidna i protiv nje postoje jaki prigovori. Međutim borba protiv njega nije bila mogućna. Imajući u rukama veliku evropsku štampu, njegovi sunarodnici napravili su mu cirkusku reklamu: oni su ga prikazali kao najvećeg naučnog genija koji se dosad rodio… Tako je peštanski Jevrejin stekao svetsku slavu i postao je takav autoritet da mu se na naučnim kongresima u njegovu prisustvu, nije smelo ništa prigovoriti. Postojalo je tada u Evropi, u naučnom svetu, jedno stanje koje se može nazvati Ajnštanovska opsesija. Hitlerova revolucija učinila je kraj toj opsesiji u Nemačkoj i celoj Evropi.<ref>Krsta Cicvarić, “Srpski narod”, 6. maj 1944. god.</ref>|[[Krsta Cicvarić]], “Srpski narod”, 6. maj 1944. godine}} == Antimasonska propaganda == {{main|Antimasonska izložba}} [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića]] optuživala je [[Masoni|masone]] - [[Slobodni zidari|slobodne zidare]], da stoje iza svetske zavere, baš onako kako su to tvrdili čelnici vladajuće [[Nacional-socijalistička nemačka radnička partija|Nacional-socijalističke nemačke radničke partije]] u [[Treći rajh|Nemačkoj]]. Vlada narodnog spasa Milana Nedića je i organizovala jednu antimasonsku izložbu u Beogradu, na kojoj su građani trebali da se uvere u postojanje globalne zavere. Izložba je organizovana u jeku partizanskog [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji 1941]]. Na plakatu koji najavljuje antimasonsku izložbu prikazan je lukavi [[Jevrejin]] koji drži tas na kojem se nalaze [[novac]] i vođa [[komunista]] ([[Staljin]]). == Pronacistička propaganda == {{main|Nacizam}} Poslije masovnih zločina koje je njemački [[Wehrmacht]], uz asistenciju kvislinških trupa, u tek završenoj [[Gušenje ustanka u Srbiji|kaznenoj ekspediciji]] počinio nad stanovnicima okupirane Srbije, Nedić se 5. decembra 1941. obraća proglasom u kom navodi sljedeće: {{izdvojeni citat|Lažu vas doušnici, koji vam stalno šapuću kako su nam Nemci najveći neprijatelji i kako hoće da nas istrebe, rasele i upropaste [...] Nemačka nije bila naš neprijatelj. Ona to nije ni danas [...] Hajdete sa mnom. Budućnost je naša. Pojavljuje se sunce na horizontu.<ref>„Novo vreme“, 5. decembra 1941.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 147.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Januara 1942. godine ministar [[Milan Aćimović|Aćimović]] je posetio srpske zarobljenike u logorima u [[Treći Reich|Nemačkoj]], a potom je u kvislinškoj štampi hvalio logoraške uslove: {{izdvojeni citat|…Naši vojnici su dobro obučeni. Odelo im je lepo očuvano i obuća. Većina radi i dobro se hrani. Svaki pored postelje ima i po tri dupla ćebeta… Ručao sam kod Komandanta logora… Opraštajući se sa našima, krio sam suze. Krili su ih i oni… Savladao sam se i rekao: ”Braćo, ja sada polazim” Glas me je izdao… Major g.fon Keler, moj ljubazni pratilac, stajao je kraj mene i sam duboko potresen. To uzbudjene sam pročitao i na liku komandanta logora… Glasom u kome je bilo puno topline, puno čovečnosti, komandant logora mi kaže da će i dalje od srca, ulagati sve napore i svu svoju brigu da zarobljenicima bude dobro…<ref>Milan Aćimović, novinar Mića Dimitrijević, “Kolo”, 10. januar 1942. godine</ref>|[[Milan Aćimović]] novinaru Mići Dimitrijeviću, “Kolo”, 10. januar 1942. godine}} U izjavi Milana Nedića od 5. septembra 1942, koju prenosi list “Srpsko selo”, između ostalog, se kaže: {{izdvojeni citat|Sve što je Vlada narodnog spasa učinila da bi se za ovako kratko vreme povratio život Srbije, sve su to omogućili okupatori (nemačka vojna sila i nemačka uprava). […] Zato mi dugujemo blagodarnost Velikom Nemačkom Rajhu što nam je omogućio život, onda kada nam je grozila smrt, što nam je […] pružio časno mesto saradnika u izgradnji novoga sveta. Mi izjavljujemo da ćemo greške prošlosti ispraviti, da ćemo biti svesrdni saradnici i Velikom Nemačkom Rajhu u izgradnji Nove Evrope. Draga braćo i sestre […] Hajte k meni. Hajte novom životu, boljem srpskijem. […] Pomozite mi, tako vam mleka srpskog.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 246-247.</ref>}} Povodom druge godišnjice [[Operacija Barbarossa|napada Njemačke na Sovjetski savez]], general Nedić je 21. juna 1943. održao govor, koji je sjutradan prenijelo kvislinško glasilo „Novo vreme“, u kome je pozvao [[Srbi|Srbe]] na totalnu borbu protiv [[Komunizam|komunizma]] na evropskom tlu: {{izdvojeni citat|Rat besni Evropom. Smrtni njen neprijatelj komunizam, strašna azijatska bolest još je pred njenim vratima. […] Dve godine pokušava on da izvrši ovaj svoj satanski posao. Što Evropa još živi, hvala budi Velikom Nemačkom Rajhu, koji na istoku brani i evropsku civilizaciju, i evropske narode.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 314—315.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 250.</ref>|General Milan Nedić}} == Nacionalistička propaganda == {{main|Srpstvo|Nacionalizam}} Bitnu sastavnicu Nedićeve propagande činila je apsolutizacija Srbije i [[Srpstvo|srpstva]].<ref name="Petranović">[https://www.znaci.org/00001/92_4.pdf Branko Petranović: Srpski narod u ustanku]</ref> Nedićeva ekstremno nacionalistička propaganda imala je funkciju da zamagli notornu činjenicu da je srpski narod pod okupacijom. Nedićeva ideologija idealizirala je prošlost, duh srpskog čoveka, njegova moralna svojstva, osećanje za pravdu. Kako su ova duhovna svojstva vezivana samo za Srbe, proizlazilo je da su oni izabrana nacija, jedinstvena, samim tim suprotstavljena nacijama koje nemaju ove osobine. Na tim predrasudama nicala je isključivost prema drugim narodima. Nedićeva propaganda je "spasavala" je Srbe od propasti koju su mu namenili tuđinske snage i „pakleni uticaji" spolja. Mir i povučenost je za srpski narod bio jedini način da se sačuva od uništenja. Srbi su bili mali narod koji je morao sačuvati svoju egzistenciju; ovo je bio rat velikih radi svojih interesa što se nije ticalo Srba; Srbi su se morali posvetiti sebi i svojoj obnovi, progoneći strane agente i ignorišući tuđe interese. Red, mir i osiguranje ishrane bili su pokliči upućeni malom čoveku, premorenom, preplašenom i izgladnelom.<ref name="Petranović"/> == Veličanje rada i reda == [[Datoteka:Ppvrns.jpg|mini|160px|desno|Plakat veličanja reda i rada]] Poput [[Nacional-socijalistička nemačka radnička partija|Nacional-socijalističke nemačke radničke partije]], ali i svih njenih saradnika, i [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića]] je veličala i afirmisala rad i radništvo. Pored mnogobrojnih plakata koje je [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlada]] izdala na ovu temu, ona je pravila i mnogo filmova sa istom temom, a njen predsednik [[Milan Nedić]] je često primao delegacije radnika i zemljoradnika. == Časopis Novo vreme == Časopis „Novo vreme“ je bio najtiražniji list u Srbiji za vreme Drugog svetskog rata, a propaganda [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] ga je pohvalila da je najmoderniji na čitavom [[Balkan]]u. == Javni koncerti == [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića]] je, u saradnji sa nemačkom komandom u [[Beograd]]u, često priređivala javne koncerte na otvorenom. Tako je jedan održan na [[beograd]]skom trgu [[Slavija]], u izvođenju nemačkog vojnog orkestra. == Crtani filmovi == [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića]] je, u okviru svog propagandnog delovanja, snimila nekoliko crtanih filmova. Jedan od njih je i anti-anglikanski, anti-američki (anti-kapitalistički) i antikomunistički crtani film iz novembra 1943. godine.<ref>Crtani film iz Srbije za vreme Drugog svetskog rata http://www.youtube.com/watch?v=As3ujlmiGC8&feature=related</ref> Ovakvi crtani filmovi nisu bili namenjeni samo deci, već su bili osmišljeni za sve građane. == Izdavaštvo == U oktobru 1941. osnovano je izdavačko preduzeće "Jugoistok", s nemačkom upravom, koje je izdavalo udžbenike za osnovne i srednje škole, naslove iz lepe književnosti, nauke, privrede, zakonodavstva, kao i izdanja novije nemačke književnosti, edicija "Biseri".<ref>[http://ubsm.bg.ac.rs/ID/1315/mid/1315-0937.jpg "Kolo", 10. oktobar 1942, str. 5]</ref><ref>[http://ubsm.bg.ac.rs/ID/1316/max/1316-0892.jpg "Kolo", 4. decembar 1943]</ref> U „Službenim novinama“ od 8. oktobra 1943. obavljena je Uredba o pregledu i zabrani knjiga. Uredbu potpisuju general [[Milan Nedić]], ministar prosvete i vera [[Velibor Jonić]] i ostali ministri u Vladi narodnog spasa. Između ostalog, u uredbi stoji: {{izdvojeni citat|Član 1 Ovlašćuje se ministar prosvete i vera da u cilju zaštite nacionalnog duha podvrgne pregledu udžbenike, pomoćne knjige, naučna i književna dela itd. koja su objavljena ili budu objavljena a koja mogu nepovoljno uticati na nacionalno i moralno vaspitanje srpske omladine i naroda. 2. Ministar prosvete i vera će takve knjige predložiti Ministarskom savetu da budu stavljene van prometa […] Član 3 Ministarstvo prosvete i vera i Ministarstvo unutrašnjih poslova vodiće spisak zabranjenih knjiga.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 336.</ref>}} == Reference == {{izvori|2}} == Povezano == * [[Nedićeva Srbija]] * [[Nedićeva Velika Srbija]] * [[Antimasonska izložba]] * [[Apel srpskom narodu]] == Vanjske veze == * [http://ubsm.bg.ac.rs/latinica/zbirka/novina/srpski-narod-1943-1944 Kvislinški list "Srpski narod"] * [http://ubsm.bg.ac.rs/latinica/zbirka/novina/kolo-1942-1944 Kvislinški list "Kolo"] * [http://ubsm.bg.ac.rs/cirilica/zbirka/novina/bodljikavo-prase-1941-1942 Satirični nedićevski list "Bodljikavo prase"] * [http://www.crvenakritika.org/istorija/76-propaganda-u-okupiranoj-srbiji Propaganda u okupiranoj Srbiji: Milan Nedić, Velibor Jonić i Dimitrije Ljotić] * [http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Ogledi07.pdf Olivera Milosavljević - POTISNUTA ISTINA (Kolaboracija u Srbiji 1941-1944.)] [[Kategorija:Propaganda|Nedićeve vlade]] [[Kategorija:Antikomunizam]] [[Kategorija:Antisemitizam]] [[Kategorija:Srbija u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Judaizam u Srbiji]] [[Kategorija:Nacistička propaganda]] iu0em9e29dgv4kvmz3aiihj0u3s0lz5 0 169865 42471741 42464644 2025-06-15T20:15:32Z ~2025-54241 245429 42471741 wikitext text/x-wiki [[File:Đorđije Lašić predaje raport italijanskom guverneru Crne Gore.jpg|thumb|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] '''Đorđije (Đorđe) Lašić''' je bio [[četnički]] komandant limsko-sandžačkih odreda [[Crna Gora|Crne Gore]] i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu. U [[Trinaestojulski ustanak|ustanku 13. jula]] 1941. u Crnoj Gori bio član Vojnog komiteta u Beranama. Početkom avgusta, Lašić je napustio Komitet. [[Draža Mihailović]] ga je 15. oktobra imenovao za komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori.<ref>Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 2/1</ref> Lašićevi četnici su surađivali sa snagama [[NDH]] u borbi protiv [[partizan]]a, zbog čega im je Lašić javno izražavao zahvalnost: "mi osećamo i jedan veliki dug pažnje, obzirom na mnoge usluge, koje su nam Hrvatske vojne vlasti učinjele tokom zadnjijeh mjeseci".<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_3.htm Zapovest komandanta limsko-sandžačkih četničkih odreda od 19. septembra 1943. za napad na jedinice 2. proleterske divizije kod Pljevalja]</ref> U isto vreme, njegove snage su pregovarale i sa Nemcima oko naoružanja: {{izdvojeni citat|„Juče je dolazio jedan nemački oficir i razgovarao sam sa njim čitav sat i po. (...) Rekao sam da u ovom slučaju mogli bi mobilisati iz dva sreza oko 2000 nacionalista za borbu, samo prvenstveno da se naoružaju. Zatim sam rekao da je naša vojska bez oružja (naročito automatskog) i bez municije i da se nadamo da će nam oni dati sve ovo. (...) Nemački oficir mi reče da će oni dati municije nešto malo za naše puške pošto je njihova municija ista kao za naše oružje. Zatim mi reče da će nas naoružati čim dođu do italijanskog oružja divizije Venecija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_16.htm Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona komandantu Istočnog fronta Crne Gore Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja četnika od 16. oktobra 1943.]</ref>|Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona majoru Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja (16. oktobra 1943).}} U izvještaju od 11. novembra 1943. iz [[Druga oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]] [[Wehrmacht]]a, poslatom pukovniku [[Karl von Krempler|Karlu von Krempleru]], višem [[Schutzstaffel|SS]] i policijskom vođi u [[Sandžak]]u te inicijatoru saradnje JVuO i lokalne [[Muslimanska milicija|Muslimanske milicije]], navode se, pored ostalog, sljedeći podaci: {{izdvojeni citat|Major Lašić, vođa do sada lojalnih četnikâ u Crnoj Gori, 5. novembra se potčinio sa 500 četnika njemačkom Wehrmachtu. Sjedište u [[Ubli (Podgorica)|Ubli]]ma, 13 km sjeveroistočno od [[Podgorica|Podgorice]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=767&rec=313&roll=487 NARA, T313, Roll 487, frame no. 000764.] <br /> ({{jez-njem|"Major Lasic, bisher loyaler Cetniken–Führer in Montenegro, hat sich mit 500 Cetniks deutscher Wehrmacht 5.11. unterstellt. Sitz im Ubli, 13/NO Podgorica."}})</ref>}} Zajedno sa Nijemcima učestvovao je u [[Operacija Bura 1944.|operaciji Bura]] od [[27. februar]]a do [[4. mart]]a [[1944]]. U ratnom dnevniku njemačkog [[21. brdski korpus|21. brdskog korpusa]] zaključeno je da poduhvat nije dao očekivane rezultate, te da, bez dodatih nemačkih trupa, Lašićevi četnici imaju malu borbenu vrednost: {{izdvojeni citat|Posle odlaska nemačkih snaga i započinjanja neprij. protivnapada, četnici su se, delom u paničnom strahu, povukli na svoje polazne položaje. Neprijatelj je ponovo zauzeo teren očišćen operacijom.}} {{izdvojeni citat|Iskustva: [...] Prilikom sličnih operacija preduslovi za uspeh su učešće nemačkih trupa, podrška teškim naoružanjem i veza do pojedinih borbenih grupa.<ref name="knjiga 4">[https://www.znaci.org/00001/4_12_4_30.htm Izveštaj komande 21. brdskog armijskog korpusa komandi 2. oklopne armije od 9. marta 1944.], [[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda|Zbornik NOR-a]] tom XII - nemački dokumenti, [https://www.znaci.org/00001/4_12_4.htm knjiga 4], Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 30</ref>}} Aprila 1944. godine zajedno sa [[181. pešadijska divizija (Nemačka)|181. pješadijskom divizijom]] njemačkog [[Wehrmacht]]a, major Lašić je ponovo imao zadatak "odbrane" Crne Gore od [[NOVJ|Narodnooslobodilačke vojske]]: {{izdvojeni citat|181. pješadijska divizija: prilikom započete operacije sa ciljem čišćenja prostora sjeverno i sjeverozapadno od Podgorice, njemačke trupe odbačene od strane nadmoćnog neprijatelja na polazne položaje. Krivicu za ovo snose četnici koji su se, i pored energičnog zalaganja majora Lašića, povukli ispred neprijatelja [...].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=691&rec=78&roll=331 NAW, T-78, Roll 331, 6288592: Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).]</ref>|Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).}} Major Đorđe Lašić je poginuo u [[Podgorica|Podgorici]] sa oko stotinu svojih četnika, vojnika i oficira, prilikom [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja Crne Gore]] [[1944]]. godine. Iz njemačkih izvještaja se navodi da je tom prilikom razoreno 60% zgrada u varoši, kao i da su u sopstvenim redovima imali osam mrtvih, među njima i jedan oficir, te 25 ranjenih.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/saveznicko_bombardovanje_cg_1943_44_treci_dio.htm SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE CRNE GORE 1943. I 1944. GODINE.]</ref> == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Umrli 1944.]] [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Četnici u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Komandanti Drugog svjetskog rata]] [[Kategorija:Jugoslovenska vojska u otadžbini]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa NDH]] bc1snwkepfwmr46qec2h5q2bxp1ryag 42471742 42471741 2025-06-15T20:17:38Z ~2025-54241 245429 42471742 wikitext text/x-wiki [[File:Đorđije Lašić predaje raport italijanskom guverneru Crne Gore.jpg|thumb|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] '''Đorđije (Đorđe) Lašić''' je bio [[četnički]] komandant limsko-sandžačkih odreda [[Crna Gora|Crne Gore]] i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu. U [[Trinaestojulski ustanak|ustanku 13. jula]] 1941. u Crnoj Gori bio član Vojnog komiteta u Beranama. Početkom avgusta, Lašić je napustio Komitet. [[Draža Mihailović]] ga je 15. oktobra imenovao za komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori.<ref>Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 2/1</ref> Lašićevi četnici su surađivali sa snagama [[NDH]] u borbi protiv [[partizan]]a, zbog čega im je Lašić javno izražavao zahvalnost: "mi osećamo i jedan veliki dug pažnje, obzirom na mnoge usluge, koje su nam Hrvatske vojne vlasti učinjele tokom zadnjijeh mjeseci".<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_3.htm Zapovest komandanta limsko-sandžačkih četničkih odreda od 19. septembra 1943. za napad na jedinice 2. proleterske divizije kod Pljevalja]</ref> U isto vreme, njegove snage su pregovarale i sa Nemcima oko naoružanja: {{izdvojeni citat|„Juče je dolazio jedan nemački oficir i razgovarao sam sa njim čitav sat i po. (...) Rekao sam da u ovom slučaju mogli bi mobilisati iz dva sreza oko 2000 nacionalista za borbu, samo prvenstveno da se naoružaju. Zatim sam rekao da je naša vojska bez oružja (naročito automatskog) i bez municije i da se nadamo da će nam oni dati sve ovo. (...) Nemački oficir mi reče da će oni dati municije nešto malo za naše puške pošto je njihova municija ista kao za naše oružje. Zatim mi reče da će nas naoružati čim dođu do italijanskog oružja divizije Venecija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_16.htm Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona komandantu Istočnog fronta Crne Gore Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja četnika od 16. oktobra 1943.]</ref>|Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona majoru Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja (16. oktobra 1943).}} U izvještaju od 11. novembra 1943. iz [[Druga oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]] [[Wehrmacht]]a, poslatom pukovniku [[Karl von Krempler|Karlu von Krempleru]], višem [[Schutzstaffel|SS]] i policijskom vođi u [[Sandžak]]u te inicijatoru saradnje JVuO i lokalne [[Muslimanska milicija|Muslimanske milicije]], navode se, pored ostalog, sljedeći podaci: {{izdvojeni citat|Major Lašić, vođa do sada lojalnih četnikâ u Crnoj Gori, 5. novembra se potčinio sa 500 četnika njemačkom Wehrmachtu. Sjedište u [[Ubli (Podgorica)|Ubli]]ma, 13 km sjeveroistočno od [[Podgorica|Podgorice]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=767&rec=313&roll=487 NARA, T313, Roll 487, frame no. 000764.] <br /> ({{jez-njem|"Major Lasic, bisher loyaler Cetniken–Führer in Montenegro, hat sich mit 500 Cetniks deutscher Wehrmacht 5.11. unterstellt. Sitz im Ubli, 13/NO Podgorica."}})</ref>}} Zajedno sa Nijemcima učestvovao je u [[Operacija Bura 1944.|operaciji Bura]] od [[27. februar]]a do [[4. mart]]a [[1944]]. U ratnom dnevniku njemačkog [[21. brdski korpus|21. brdskog korpusa]] zaključeno je da poduhvat nije dao očekivane rezultate, te da, bez dodatih nemačkih trupa, Lašićevi četnici imaju malu borbenu vrednost: {{izdvojeni citat|Posle odlaska nemačkih snaga i započinjanja neprij. protivnapada, četnici su se, delom u paničnom strahu, povukli na svoje polazne položaje. Neprijatelj je ponovo zauzeo teren očišćen operacijom.}} {{izdvojeni citat|Iskustva: [...] Prilikom sličnih operacija preduslovi za uspeh su učešće nemačkih trupa, podrška teškim naoružanjem i veza do pojedinih borbenih grupa.<ref name="knjiga 4">[https://www.znaci.org/00001/4_12_4_30.htm Izveštaj komande 21. brdskog armijskog korpusa komandi 2. oklopne armije od 9. marta 1944.], [[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda|Zbornik NOR-a]] tom XII - nemački dokumenti, [https://www.znaci.org/00001/4_12_4.htm knjiga 4], Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 30</ref>}} Aprila 1944. godine zajedno sa [[181. pešadijska divizija (Nemačka)|181. pješadijskom divizijom]] njemačkog [[Wehrmacht]]a, major Lašić je ponovo imao zadatak "odbrane" Crne Gore od [[NOVJ|Narodnooslobodilačke vojske]]: {{izdvojeni citat|181. pješadijska divizija: prilikom započete operacije sa ciljem čišćenja prostora sjeverno i sjeverozapadno od Podgorice, njemačke trupe odbačene od strane nadmoćnog neprijatelja na polazne položaje. Krivicu za ovo snose četnici koji su se, i pored energičnog zalaganja majora Lašića, povukli ispred neprijatelja [...].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=691&rec=78&roll=331 NAW, T-78, Roll 331, 6288592: Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).]</ref>|Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).}} Major Đorđe Lašić je poginuo u [[Podgorica|Podgorici]] sa oko stotinu svojih četnika, vojnika i oficira, prilikom [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja Crne Gore]] [[1944]]. godine. Iz njemačkih izvora se saznaje da je tom prilikom razoreno 60% zgrada u varoši. Okupator je imao osam mrtvih u sopstvenim redovima (među njima i jedan oficira) te 25 ranjenih.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/saveznicko_bombardovanje_cg_1943_44_treci_dio.htm SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE CRNE GORE 1943. I 1944. GODINE.]</ref> == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Umrli 1944.]] [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Četnici u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Komandanti Drugog svjetskog rata]] [[Kategorija:Jugoslovenska vojska u otadžbini]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa NDH]] 12kvag7htt3pgmlxud857zdgzyuk13c 42471743 42471742 2025-06-15T20:18:32Z ~2025-54241 245429 42471743 wikitext text/x-wiki [[File:Đorđije Lašić predaje raport italijanskom guverneru Crne Gore.jpg|thumb|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] '''Đorđije (Đorđe) Lašić''' je bio [[četnički]] komandant limsko-sandžačkih odreda [[Crna Gora|Crne Gore]] i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu. U [[Trinaestojulski ustanak|ustanku 13. jula]] 1941. u Crnoj Gori bio član Vojnog komiteta u Beranama. Početkom avgusta, Lašić je napustio Komitet. [[Draža Mihailović]] ga je 15. oktobra imenovao za komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori.<ref>Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 2/1</ref> Lašićevi četnici su surađivali sa snagama [[NDH]] u borbi protiv [[partizan]]a, zbog čega im je Lašić javno izražavao zahvalnost: "mi osećamo i jedan veliki dug pažnje, obzirom na mnoge usluge, koje su nam Hrvatske vojne vlasti učinjele tokom zadnjijeh mjeseci".<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_3.htm Zapovest komandanta limsko-sandžačkih četničkih odreda od 19. septembra 1943. za napad na jedinice 2. proleterske divizije kod Pljevalja]</ref> U isto vreme, njegove snage su pregovarale i sa Nemcima oko naoružanja: {{izdvojeni citat|„Juče je dolazio jedan nemački oficir i razgovarao sam sa njim čitav sat i po. (...) Rekao sam da u ovom slučaju mogli bi mobilisati iz dva sreza oko 2000 nacionalista za borbu, samo prvenstveno da se naoružaju. Zatim sam rekao da je naša vojska bez oružja (naročito automatskog) i bez municije i da se nadamo da će nam oni dati sve ovo. (...) Nemački oficir mi reče da će oni dati municije nešto malo za naše puške pošto je njihova municija ista kao za naše oružje. Zatim mi reče da će nas naoružati čim dođu do italijanskog oružja divizije Venecija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_16.htm Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona komandantu Istočnog fronta Crne Gore Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja četnika od 16. oktobra 1943.]</ref>|Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona majoru Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja (16. oktobra 1943).}} U izvještaju od 11. novembra 1943. iz [[Druga oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]] [[Wehrmacht]]a, poslatom pukovniku [[Karl von Krempler|Karlu von Krempleru]], višem [[Schutzstaffel|SS]] i policijskom vođi u [[Sandžak]]u te inicijatoru saradnje JVuO i lokalne [[Muslimanska milicija|Muslimanske milicije]], navode se, pored ostalog, sljedeći podaci: {{izdvojeni citat|Major Lašić, vođa do sada lojalnih četnikâ u Crnoj Gori, 5. novembra se potčinio sa 500 četnika njemačkom Wehrmachtu. Sjedište u [[Ubli (Podgorica)|Ubli]]ma, 13 km sjeveroistočno od [[Podgorica|Podgorice]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=767&rec=313&roll=487 NARA, T313, Roll 487, frame no. 000764.] <br /> ({{jez-njem|"Major Lasic, bisher loyaler Cetniken–Führer in Montenegro, hat sich mit 500 Cetniks deutscher Wehrmacht 5.11. unterstellt. Sitz im Ubli, 13/NO Podgorica."}})</ref>}} Zajedno sa Nijemcima učestvovao je u [[Operacija Bura 1944.|operaciji Bura]] od [[27. februar]]a do [[4. mart]]a [[1944]]. U ratnom dnevniku njemačkog [[21. brdski korpus|21. brdskog korpusa]] zaključeno je da poduhvat nije dao očekivane rezultate, te da, bez dodatih nemačkih trupa, Lašićevi četnici imaju malu borbenu vrednost: {{izdvojeni citat|Posle odlaska nemačkih snaga i započinjanja neprij. protivnapada, četnici su se, delom u paničnom strahu, povukli na svoje polazne položaje. Neprijatelj je ponovo zauzeo teren očišćen operacijom.}} {{izdvojeni citat|Iskustva: [...] Prilikom sličnih operacija preduslovi za uspeh su učešće nemačkih trupa, podrška teškim naoružanjem i veza do pojedinih borbenih grupa.<ref name="knjiga 4">[https://www.znaci.org/00001/4_12_4_30.htm Izveštaj komande 21. brdskog armijskog korpusa komandi 2. oklopne armije od 9. marta 1944.], [[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda|Zbornik NOR-a]] tom XII - nemački dokumenti, [https://www.znaci.org/00001/4_12_4.htm knjiga 4], Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 30</ref>}} Aprila 1944. godine zajedno sa [[181. pešadijska divizija (Nemačka)|181. pješadijskom divizijom]] njemačkog [[Wehrmacht]]a, major Lašić je ponovo imao zadatak "odbrane" Crne Gore od [[NOVJ|Narodnooslobodilačke vojske]]: {{izdvojeni citat|181. pješadijska divizija: prilikom započete operacije sa ciljem čišćenja prostora sjeverno i sjeverozapadno od Podgorice, njemačke trupe odbačene od strane nadmoćnog neprijatelja na polazne položaje. Krivicu za ovo snose četnici koji su se, i pored energičnog zalaganja majora Lašića, povukli ispred neprijatelja [...].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=691&rec=78&roll=331 NAW, T-78, Roll 331, 6288592: Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).]</ref>|Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).}} Major Đorđe Lašić je poginuo u [[Podgorica|Podgorici]] sa oko stotinu svojih četnika, vojnika i oficira, prilikom [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja Crne Gore]] [[1944]]. godine. Iz njemačkih izvora se saznaje da je tom prilikom razoreno 60% zgrada u varoši. Okupator je imao osam mrtvih u sopstvenim redovima (među njima i jednog oficira), kao i 25 ranjenih.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/saveznicko_bombardovanje_cg_1943_44_treci_dio.htm SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE CRNE GORE 1943. I 1944. GODINE.]</ref> == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Umrli 1944.]] [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Četnici u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Komandanti Drugog svjetskog rata]] [[Kategorija:Jugoslovenska vojska u otadžbini]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa NDH]] rk351ip1uipnhwcu4mfyj9pyql22jrk 42471744 42471743 2025-06-15T20:27:15Z ~2025-54241 245429 42471744 wikitext text/x-wiki [[File:Đorđije Lašić predaje raport italijanskom guverneru Crne Gore.jpg|thumb|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] '''Đorđije (Đorđe) Lašić''' je bio [[četnički]] komandant limsko-sandžačkih odreda [[Crna Gora|Crne Gore]] i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu. U [[Trinaestojulski ustanak|ustanku 13. jula]] 1941. u Crnoj Gori bio član Vojnog komiteta u Beranama. Početkom avgusta, Lašić je napustio Komitet. [[Draža Mihailović]] ga je 15. oktobra imenovao za komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori.<ref>Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 2/1</ref> Lašićevi četnici su surađivali sa snagama [[NDH]] u borbi protiv [[partizan]]a, zbog čega im je Lašić javno izražavao zahvalnost: "mi osećamo i jedan veliki dug pažnje, obzirom na mnoge usluge, koje su nam Hrvatske vojne vlasti učinjele tokom zadnjijeh mjeseci".<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_3.htm Zapovest komandanta limsko-sandžačkih četničkih odreda od 19. septembra 1943. za napad na jedinice 2. proleterske divizije kod Pljevalja]</ref> U isto vreme, njegove snage su pregovarale i sa Nemcima oko naoružanja: {{izdvojeni citat|„Juče je dolazio jedan nemački oficir i razgovarao sam sa njim čitav sat i po. (...) Rekao sam da u ovom slučaju mogli bi mobilisati iz dva sreza oko 2000 nacionalista za borbu, samo prvenstveno da se naoružaju. Zatim sam rekao da je naša vojska bez oružja (naročito automatskog) i bez municije i da se nadamo da će nam oni dati sve ovo. (...) Nemački oficir mi reče da će oni dati municije nešto malo za naše puške pošto je njihova municija ista kao za naše oružje. Zatim mi reče da će nas naoružati čim dođu do italijanskog oružja divizije Venecija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_16.htm Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona komandantu Istočnog fronta Crne Gore Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja četnika od 16. oktobra 1943.]</ref>|Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona majoru Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja (16. oktobra 1943).}} U izvještaju od 11. novembra 1943. iz [[Druga oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]] [[Wehrmacht]]a, poslatom pukovniku [[Karl von Krempler|Karlu von Krempleru]], višem [[Schutzstaffel|SS]] i policijskom vođi u [[Sandžak]]u te inicijatoru saradnje JVuO i lokalne [[Muslimanska milicija|Muslimanske milicije]], navode se, pored ostalog, sljedeći podaci: {{izdvojeni citat|Major Lašić, vođa do sada lojalnih četnikâ u Crnoj Gori, 5. novembra se potčinio sa 500 četnika njemačkom Wehrmachtu. Sjedište u [[Ubli (Podgorica)|Ubli]]ma, 13 km sjeveroistočno od [[Podgorica|Podgorice]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=767&rec=313&roll=487 NARA, T313, Roll 487, frame no. 000764.] <br /> ({{jez-njem|"Major Lasic, bisher loyaler Cetniken–Führer in Montenegro, hat sich mit 500 Cetniks deutscher Wehrmacht 5.11. unterstellt. Sitz im Ubli, 13/NO Podgorica."}})</ref>}} [[File:Chetniks and Germans in Podgorica 1944.jpg|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] Zajedno sa Nijemcima učestvovao je u [[Operacija Bura 1944.|operaciji Bura]] od [[27. februar]]a do [[4. mart]]a [[1944]]. U ratnom dnevniku njemačkog [[21. brdski korpus|21. brdskog korpusa]] zaključeno je da poduhvat nije dao očekivane rezultate, te da, bez dodatih nemačkih trupa, Lašićevi četnici imaju malu borbenu vrednost: {{izdvojeni citat|Posle odlaska nemačkih snaga i započinjanja neprij. protivnapada, četnici su se, delom u paničnom strahu, povukli na svoje polazne položaje. Neprijatelj je ponovo zauzeo teren očišćen operacijom.}} {{izdvojeni citat|Iskustva: [...] Prilikom sličnih operacija preduslovi za uspeh su učešće nemačkih trupa, podrška teškim naoružanjem i veza do pojedinih borbenih grupa.<ref name="knjiga 4">[https://www.znaci.org/00001/4_12_4_30.htm Izveštaj komande 21. brdskog armijskog korpusa komandi 2. oklopne armije od 9. marta 1944.], [[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda|Zbornik NOR-a]] tom XII - nemački dokumenti, [https://www.znaci.org/00001/4_12_4.htm knjiga 4], Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 30</ref>}} Aprila 1944. godine zajedno sa [[181. pešadijska divizija (Nemačka)|181. pješadijskom divizijom]] njemačkog [[Wehrmacht]]a, major Lašić je ponovo imao zadatak "odbrane" Crne Gore od [[NOVJ|Narodnooslobodilačke vojske]]: {{izdvojeni citat|181. pješadijska divizija: prilikom započete operacije sa ciljem čišćenja prostora sjeverno i sjeverozapadno od Podgorice, njemačke trupe odbačene od strane nadmoćnog neprijatelja na polazne položaje. Krivicu za ovo snose četnici koji su se, i pored energičnog zalaganja majora Lašića, povukli ispred neprijatelja [...].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=691&rec=78&roll=331 NAW, T-78, Roll 331, 6288592: Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).]</ref>|Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).}} Major Đorđe Lašić je poginuo u [[Podgorica|Podgorici]] sa oko stotinu svojih četnika, vojnika i oficira, prilikom [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja Crne Gore]] [[1944]]. godine. Iz njemačkih izvora se saznaje da je tom prilikom razoreno 60% zgrada u varoši. Okupator je imao osam mrtvih u sopstvenim redovima (među njima i jednog oficira), kao i 25 ranjenih.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/saveznicko_bombardovanje_cg_1943_44_treci_dio.htm SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE CRNE GORE 1943. I 1944. GODINE.]</ref> == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Umrli 1944.]] [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Četnici u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Komandanti Drugog svjetskog rata]] [[Kategorija:Jugoslovenska vojska u otadžbini]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa NDH]] c6a3047j6vf4347fu16mzb9kp3aa5dy 42471745 42471744 2025-06-15T20:28:22Z ~2025-54241 245429 42471745 wikitext text/x-wiki [[File:Đorđije Lašić predaje raport italijanskom guverneru Crne Gore.jpg|thumb|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] '''Đorđije (Đorđe) Lašić''' je bio [[četnički]] komandant limsko-sandžačkih odreda [[Crna Gora|Crne Gore]] i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu. U [[Trinaestojulski ustanak|ustanku 13. jula]] 1941. u Crnoj Gori bio član Vojnog komiteta u Beranama. Početkom avgusta, Lašić je napustio Komitet. [[Draža Mihailović]] ga je 15. oktobra imenovao za komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori.<ref>Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 2/1</ref> Lašićevi četnici su surađivali sa snagama [[NDH]] u borbi protiv [[partizan]]a, zbog čega im je Lašić javno izražavao zahvalnost: "mi osećamo i jedan veliki dug pažnje, obzirom na mnoge usluge, koje su nam Hrvatske vojne vlasti učinjele tokom zadnjijeh mjeseci".<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_3.htm Zapovest komandanta limsko-sandžačkih četničkih odreda od 19. septembra 1943. za napad na jedinice 2. proleterske divizije kod Pljevalja]</ref> U isto vreme, njegove snage su pregovarale i sa Nemcima oko naoružanja: {{izdvojeni citat|„Juče je dolazio jedan nemački oficir i razgovarao sam sa njim čitav sat i po. (...) Rekao sam da u ovom slučaju mogli bi mobilisati iz dva sreza oko 2000 nacionalista za borbu, samo prvenstveno da se naoružaju. Zatim sam rekao da je naša vojska bez oružja (naročito automatskog) i bez municije i da se nadamo da će nam oni dati sve ovo. (...) Nemački oficir mi reče da će oni dati municije nešto malo za naše puške pošto je njihova municija ista kao za naše oružje. Zatim mi reče da će nas naoružati čim dođu do italijanskog oružja divizije Venecija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_16.htm Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona komandantu Istočnog fronta Crne Gore Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja četnika od 16. oktobra 1943.]</ref>|Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona majoru Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja (16. oktobra 1943).}} U izvještaju od 11. novembra 1943. iz [[Druga oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]] [[Wehrmacht]]a, poslatom pukovniku [[Karl von Krempler|Karlu von Krempleru]], višem [[Schutzstaffel|SS]] i policijskom vođi u [[Sandžak]]u te inicijatoru saradnje JVuO i lokalne [[Muslimanska milicija|Muslimanske milicije]], navode se, pored ostalog, sljedeći podaci: {{izdvojeni citat|Major Lašić, vođa do sada lojalnih četnikâ u Crnoj Gori, 5. novembra se potčinio sa 500 četnika njemačkom Wehrmachtu. Sjedište u [[Ubli (Podgorica)|Ubli]]ma, 13 km sjeveroistočno od [[Podgorica|Podgorice]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=767&rec=313&roll=487 NARA, T313, Roll 487, frame no. 000764.] <br /> ({{jez-njem|"Major Lasic, bisher loyaler Cetniken–Führer in Montenegro, hat sich mit 500 Cetniks deutscher Wehrmacht 5.11. unterstellt. Sitz im Ubli, 13/NO Podgorica."}})</ref>}} [[File:Chetniks and Germans in Podgorica 1944.jpg|Četnički komandanti i nemački okupatori u Podgorici 1944. Đorđije Lašić (prvi s desna), šef nemačke uprave za Crnu Goru pukovnik Hajnke (treći s desna) i Jakov Jovović (drugi s leva) u Podgorici, proleće 1944.]] Zajedno sa Nijemcima učestvovao je u [[Operacija Bura 1944.|operaciji Bura]] od [[27. februar]]a do [[4. mart]]a [[1944]]. U ratnom dnevniku njemačkog [[21. brdski korpus|21. brdskog korpusa]] zaključeno je da poduhvat nije dao očekivane rezultate, te da, bez dodatih nemačkih trupa, Lašićevi četnici imaju malu borbenu vrednost: {{izdvojeni citat|Posle odlaska nemačkih snaga i započinjanja neprij. protivnapada, četnici su se, delom u paničnom strahu, povukli na svoje polazne položaje. Neprijatelj je ponovo zauzeo teren očišćen operacijom.}} {{izdvojeni citat|Iskustva: [...] Prilikom sličnih operacija preduslovi za uspeh su učešće nemačkih trupa, podrška teškim naoružanjem i veza do pojedinih borbenih grupa.<ref name="knjiga 4">[https://www.znaci.org/00001/4_12_4_30.htm Izveštaj komande 21. brdskog armijskog korpusa komandi 2. oklopne armije od 9. marta 1944.], [[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda|Zbornik NOR-a]] tom XII - nemački dokumenti, [https://www.znaci.org/00001/4_12_4.htm knjiga 4], Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 30</ref>}} Aprila 1944. godine zajedno sa [[181. pešadijska divizija (Nemačka)|181. pješadijskom divizijom]] njemačkog [[Wehrmacht]]a, major Lašić je ponovo imao zadatak "odbrane" Crne Gore od [[NOVJ|Narodnooslobodilačke vojske]]: {{izdvojeni citat|181. pješadijska divizija: prilikom započete operacije sa ciljem čišćenja prostora sjeverno i sjeverozapadno od Podgorice, njemačke trupe odbačene od strane nadmoćnog neprijatelja na polazne položaje. Krivicu za ovo snose četnici koji su se, i pored energičnog zalaganja majora Lašića, povukli ispred neprijatelja [...].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=691&rec=78&roll=331 NAW, T-78, Roll 331, 6288592: Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).]</ref>|Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).}} Major Đorđe Lašić je poginuo u [[Podgorica|Podgorici]] sa oko stotinu svojih četnika, vojnika i oficira, prilikom [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja Crne Gore]] [[1944]]. godine. Iz njemačkih izvora se saznaje da je tom prilikom razoreno 60% zgrada u varoši. Okupator je imao osam mrtvih u sopstvenim redovima (među njima i jednog oficira), kao i 25 ranjenih.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/saveznicko_bombardovanje_cg_1943_44_treci_dio.htm SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE CRNE GORE 1943. I 1944. GODINE.]</ref> == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Umrli 1944.]] [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Četnici u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Komandanti Drugog svjetskog rata]] [[Kategorija:Jugoslovenska vojska u otadžbini]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa NDH]] dkp12hdqaf1wkz8eau5t10u1docifbx 42471746 42471745 2025-06-15T20:29:02Z ~2025-54241 245429 42471746 wikitext text/x-wiki [[File:Đorđije Lašić predaje raport italijanskom guverneru Crne Gore.jpg|thumb|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] '''Đorđije (Đorđe) Lašić''' je bio [[četnički]] komandant limsko-sandžačkih odreda [[Crna Gora|Crne Gore]] i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu. U [[Trinaestojulski ustanak|ustanku 13. jula]] 1941. u Crnoj Gori bio član Vojnog komiteta u Beranama. Početkom avgusta, Lašić je napustio Komitet. [[Draža Mihailović]] ga je 15. oktobra imenovao za komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori.<ref>Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 2/1</ref> Lašićevi četnici su surađivali sa snagama [[NDH]] u borbi protiv [[partizan]]a, zbog čega im je Lašić javno izražavao zahvalnost: "mi osećamo i jedan veliki dug pažnje, obzirom na mnoge usluge, koje su nam Hrvatske vojne vlasti učinjele tokom zadnjijeh mjeseci".<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_3.htm Zapovest komandanta limsko-sandžačkih četničkih odreda od 19. septembra 1943. za napad na jedinice 2. proleterske divizije kod Pljevalja]</ref> U isto vreme, njegove snage su pregovarale i sa Nemcima oko naoružanja: {{izdvojeni citat|„Juče je dolazio jedan nemački oficir i razgovarao sam sa njim čitav sat i po. (...) Rekao sam da u ovom slučaju mogli bi mobilisati iz dva sreza oko 2000 nacionalista za borbu, samo prvenstveno da se naoružaju. Zatim sam rekao da je naša vojska bez oružja (naročito automatskog) i bez municije i da se nadamo da će nam oni dati sve ovo. (...) Nemački oficir mi reče da će oni dati municije nešto malo za naše puške pošto je njihova municija ista kao za naše oružje. Zatim mi reče da će nas naoružati čim dođu do italijanskog oružja divizije Venecija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_16.htm Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona komandantu Istočnog fronta Crne Gore Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja četnika od 16. oktobra 1943.]</ref>|Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona majoru Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja (16. oktobra 1943).}} U izvještaju od 11. novembra 1943. iz [[Druga oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]] [[Wehrmacht]]a, poslatom pukovniku [[Karl von Krempler|Karlu von Krempleru]], višem [[Schutzstaffel|SS]] i policijskom vođi u [[Sandžak]]u te inicijatoru saradnje JVuO i lokalne [[Muslimanska milicija|Muslimanske milicije]], navode se, pored ostalog, sljedeći podaci: {{izdvojeni citat|Major Lašić, vođa do sada lojalnih četnikâ u Crnoj Gori, 5. novembra se potčinio sa 500 četnika njemačkom Wehrmachtu. Sjedište u [[Ubli (Podgorica)|Ubli]]ma, 13 km sjeveroistočno od [[Podgorica|Podgorice]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=767&rec=313&roll=487 NARA, T313, Roll 487, frame no. 000764.] <br /> ({{jez-njem|"Major Lasic, bisher loyaler Cetniken–Führer in Montenegro, hat sich mit 500 Cetniks deutscher Wehrmacht 5.11. unterstellt. Sitz im Ubli, 13/NO Podgorica."}})</ref>}} [[Datoteka:Chetniks and Germans in Podgorica 1944.jpg|Četnički komandanti i nemački okupatori u Podgorici 1944. Đorđije Lašić (prvi s desna), šef nemačke uprave za Crnu Goru pukovnik Hajnke (treći s desna) i Jakov Jovović (drugi s leva) u Podgorici, proleće 1944.]] Zajedno sa Nijemcima učestvovao je u [[Operacija Bura 1944.|operaciji Bura]] od [[27. februar]]a do [[4. mart]]a [[1944]]. U ratnom dnevniku njemačkog [[21. brdski korpus|21. brdskog korpusa]] zaključeno je da poduhvat nije dao očekivane rezultate, te da, bez dodatih nemačkih trupa, Lašićevi četnici imaju malu borbenu vrednost: {{izdvojeni citat|Posle odlaska nemačkih snaga i započinjanja neprij. protivnapada, četnici su se, delom u paničnom strahu, povukli na svoje polazne položaje. Neprijatelj je ponovo zauzeo teren očišćen operacijom.}} {{izdvojeni citat|Iskustva: [...] Prilikom sličnih operacija preduslovi za uspeh su učešće nemačkih trupa, podrška teškim naoružanjem i veza do pojedinih borbenih grupa.<ref name="knjiga 4">[https://www.znaci.org/00001/4_12_4_30.htm Izveštaj komande 21. brdskog armijskog korpusa komandi 2. oklopne armije od 9. marta 1944.], [[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda|Zbornik NOR-a]] tom XII - nemački dokumenti, [https://www.znaci.org/00001/4_12_4.htm knjiga 4], Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 30</ref>}} Aprila 1944. godine zajedno sa [[181. pešadijska divizija (Nemačka)|181. pješadijskom divizijom]] njemačkog [[Wehrmacht]]a, major Lašić je ponovo imao zadatak "odbrane" Crne Gore od [[NOVJ|Narodnooslobodilačke vojske]]: {{izdvojeni citat|181. pješadijska divizija: prilikom započete operacije sa ciljem čišćenja prostora sjeverno i sjeverozapadno od Podgorice, njemačke trupe odbačene od strane nadmoćnog neprijatelja na polazne položaje. Krivicu za ovo snose četnici koji su se, i pored energičnog zalaganja majora Lašića, povukli ispred neprijatelja [...].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=691&rec=78&roll=331 NAW, T-78, Roll 331, 6288592: Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).]</ref>|Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).}} Major Đorđe Lašić je poginuo u [[Podgorica|Podgorici]] sa oko stotinu svojih četnika, vojnika i oficira, prilikom [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja Crne Gore]] [[1944]]. godine. Iz njemačkih izvora se saznaje da je tom prilikom razoreno 60% zgrada u varoši. Okupator je imao osam mrtvih u sopstvenim redovima (među njima i jednog oficira), kao i 25 ranjenih.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/saveznicko_bombardovanje_cg_1943_44_treci_dio.htm SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE CRNE GORE 1943. I 1944. GODINE.]</ref> == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Umrli 1944.]] [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Četnici u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Komandanti Drugog svjetskog rata]] [[Kategorija:Jugoslovenska vojska u otadžbini]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa NDH]] csa4gb46emfcpa6s4nqxg0valg7qg54 42471747 42471746 2025-06-15T20:30:35Z ~2025-54241 245429 42471747 wikitext text/x-wiki [[File:Đorđije Lašić predaje raport italijanskom guverneru Crne Gore.jpg|thumb|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] '''Đorđije (Đorđe) Lašić''' je bio [[četnički]] komandant limsko-sandžačkih odreda [[Crna Gora|Crne Gore]] i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu. U [[Trinaestojulski ustanak|ustanku 13. jula]] 1941. u Crnoj Gori bio član Vojnog komiteta u Beranama. Početkom avgusta, Lašić je napustio Komitet. [[Draža Mihailović]] ga je 15. oktobra imenovao za komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori.<ref>Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 2/1</ref> Lašićevi četnici su surađivali sa snagama [[NDH]] u borbi protiv [[partizan]]a, zbog čega im je Lašić javno izražavao zahvalnost: "mi osećamo i jedan veliki dug pažnje, obzirom na mnoge usluge, koje su nam Hrvatske vojne vlasti učinjele tokom zadnjijeh mjeseci".<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_3.htm Zapovest komandanta limsko-sandžačkih četničkih odreda od 19. septembra 1943. za napad na jedinice 2. proleterske divizije kod Pljevalja]</ref> U isto vreme, njegove snage su pregovarale i sa Nemcima oko naoružanja: {{izdvojeni citat|„Juče je dolazio jedan nemački oficir i razgovarao sam sa njim čitav sat i po. (...) Rekao sam da u ovom slučaju mogli bi mobilisati iz dva sreza oko 2000 nacionalista za borbu, samo prvenstveno da se naoružaju. Zatim sam rekao da je naša vojska bez oružja (naročito automatskog) i bez municije i da se nadamo da će nam oni dati sve ovo. (...) Nemački oficir mi reče da će oni dati municije nešto malo za naše puške pošto je njihova municija ista kao za naše oružje. Zatim mi reče da će nas naoružati čim dođu do italijanskog oružja divizije Venecija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_16.htm Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona komandantu Istočnog fronta Crne Gore Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja četnika od 16. oktobra 1943.]</ref>|Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona majoru Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja (16. oktobra 1943).}} U izvještaju od 11. novembra 1943. iz [[Druga oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]] [[Wehrmacht]]a, poslatom pukovniku [[Karl von Krempler|Karlu von Krempleru]], višem [[Schutzstaffel|SS]] i policijskom vođi u [[Sandžak]]u te inicijatoru saradnje JVuO i lokalne [[Muslimanska milicija|Muslimanske milicije]], navode se, pored ostalog, sljedeći podaci: {{izdvojeni citat|Major Lašić, vođa do sada lojalnih četnikâ u Crnoj Gori, 5. novembra se potčinio sa 500 četnika njemačkom Wehrmachtu. Sjedište u [[Ubli (Podgorica)|Ubli]]ma, 13 km sjeveroistočno od [[Podgorica|Podgorice]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=767&rec=313&roll=487 NARA, T313, Roll 487, frame no. 000764.] <br /> ({{jez-njem|"Major Lasic, bisher loyaler Cetniken–Führer in Montenegro, hat sich mit 500 Cetniks deutscher Wehrmacht 5.11. unterstellt. Sitz im Ubli, 13/NO Podgorica."}})</ref>}} [[File:Chetniks and Germans in Podgorica 1944.jpg|thumb|Četnički komandanti i nemački okupatori u Podgorici 1944. Đorđije Lašić (prvi s desna), šef nemačke uprave za Crnu Goru pukovnik Hajnke (treći s desna) i Jakov Jovović (drugi s leva) u Podgorici, proleće 1944.]] Zajedno sa Nijemcima učestvovao je u [[Operacija Bura 1944.|operaciji Bura]] od [[27. februar]]a do [[4. mart]]a [[1944]]. U ratnom dnevniku njemačkog [[21. brdski korpus|21. brdskog korpusa]] zaključeno je da poduhvat nije dao očekivane rezultate, te da, bez dodatih nemačkih trupa, Lašićevi četnici imaju malu borbenu vrednost: {{izdvojeni citat|Posle odlaska nemačkih snaga i započinjanja neprij. protivnapada, četnici su se, delom u paničnom strahu, povukli na svoje polazne položaje. Neprijatelj je ponovo zauzeo teren očišćen operacijom.}} {{izdvojeni citat|Iskustva: [...] Prilikom sličnih operacija preduslovi za uspeh su učešće nemačkih trupa, podrška teškim naoružanjem i veza do pojedinih borbenih grupa.<ref name="knjiga 4">[https://www.znaci.org/00001/4_12_4_30.htm Izveštaj komande 21. brdskog armijskog korpusa komandi 2. oklopne armije od 9. marta 1944.], [[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda|Zbornik NOR-a]] tom XII - nemački dokumenti, [https://www.znaci.org/00001/4_12_4.htm knjiga 4], Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 30</ref>}} Aprila 1944. godine zajedno sa [[181. pešadijska divizija (Nemačka)|181. pješadijskom divizijom]] njemačkog [[Wehrmacht]]a, major Lašić je ponovo imao zadatak "odbrane" Crne Gore od [[NOVJ|Narodnooslobodilačke vojske]]: {{izdvojeni citat|181. pješadijska divizija: prilikom započete operacije sa ciljem čišćenja prostora sjeverno i sjeverozapadno od Podgorice, njemačke trupe odbačene od strane nadmoćnog neprijatelja na polazne položaje. Krivicu za ovo snose četnici koji su se, i pored energičnog zalaganja majora Lašića, povukli ispred neprijatelja [...].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=691&rec=78&roll=331 NAW, T-78, Roll 331, 6288592: Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).]</ref>|Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).}} Major Đorđe Lašić je poginuo u [[Podgorica|Podgorici]] sa oko stotinu svojih četnika, vojnika i oficira, prilikom [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja Crne Gore]] [[1944]]. godine. Iz njemačkih izvora se saznaje da je tom prilikom razoreno 60% zgrada u varoši. Okupator je imao osam mrtvih u sopstvenim redovima (među njima i jednog oficira), kao i 25 ranjenih.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/saveznicko_bombardovanje_cg_1943_44_treci_dio.htm SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE CRNE GORE 1943. I 1944. GODINE.]</ref> == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Umrli 1944.]] [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Četnici u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Komandanti Drugog svjetskog rata]] [[Kategorija:Jugoslovenska vojska u otadžbini]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa NDH]] pirsfyq0dzh6oo2r30pyiq18l0p6xpl 42471748 42471747 2025-06-15T20:33:21Z ~2025-54241 245429 42471748 wikitext text/x-wiki [[File:Đorđije Lašić predaje raport italijanskom guverneru Crne Gore.jpg|thumb|Četnički komandant Đorđije Lašić predaje raport generalu [[Pircio Biroli|Pirciju Biroliju]], italijanskom guverneru Crne Gore.]] '''Đorđije (Đorđe) Lašić''' je bio [[četnički]] komandant limsko-sandžačkih odreda [[Crna Gora|Crne Gore]] i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu. U [[Trinaestojulski ustanak|ustanku 13. jula]] 1941. u Crnoj Gori bio član Vojnog komiteta u Beranama. Početkom avgusta, Lašić je napustio Komitet. [[Draža Mihailović]] ga je 15. oktobra imenovao za komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori.<ref>Arhiv VII, Ca, k. 1, reg. br. 2/1</ref> Lašićevi četnici su surađivali sa snagama [[NDH]] u borbi protiv [[partizan]]a, zbog čega im je Lašić javno izražavao zahvalnost: "mi osećamo i jedan veliki dug pažnje, obzirom na mnoge usluge, koje su nam Hrvatske vojne vlasti učinjele tokom zadnjijeh mjeseci".<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_3.htm Zapovest komandanta limsko-sandžačkih četničkih odreda od 19. septembra 1943. za napad na jedinice 2. proleterske divizije kod Pljevalja]</ref> U isto vreme, njegove snage su pregovarale i sa Nemcima oko naoružanja: {{izdvojeni citat|„Juče je dolazio jedan nemački oficir i razgovarao sam sa njim čitav sat i po. (...) Rekao sam da u ovom slučaju mogli bi mobilisati iz dva sreza oko 2000 nacionalista za borbu, samo prvenstveno da se naoružaju. Zatim sam rekao da je naša vojska bez oružja (naročito automatskog) i bez municije i da se nadamo da će nam oni dati sve ovo. (...) Nemački oficir mi reče da će oni dati municije nešto malo za naše puške pošto je njihova municija ista kao za naše oružje. Zatim mi reče da će nas naoružati čim dođu do italijanskog oružja divizije Venecija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_16.htm Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona komandantu Istočnog fronta Crne Gore Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja četnika od 16. oktobra 1943.]</ref>|Pismo komandanta Ljevorečkog bataljona majoru Đorđu Lašiću o razgovoru sa Nemcima radi naoružanja (16. oktobra 1943).}} U izvještaju od 11. novembra 1943. iz [[Druga oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]] [[Wehrmacht]]a, poslatom pukovniku [[Karl von Krempler|Karlu von Krempleru]], višem [[Schutzstaffel|SS]] i policijskom vođi u [[Sandžak]]u te inicijatoru saradnje JVuO i lokalne [[Muslimanska milicija|Muslimanske milicije]], navode se, pored ostalog, sljedeći podaci: {{izdvojeni citat|Major Lašić, vođa do sada lojalnih četnikâ u Crnoj Gori, 5. novembra se potčinio sa 500 četnika njemačkom Wehrmachtu. Sjedište u [[Ubli (Podgorica)|Ubli]]ma, 13 km sjeveroistočno od [[Podgorica|Podgorice]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=767&rec=313&roll=487 NARA, T313, Roll 487, frame no. 000764.] <br /> ({{jez-njem|"Major Lasic, bisher loyaler Cetniken–Führer in Montenegro, hat sich mit 500 Cetniks deutscher Wehrmacht 5.11. unterstellt. Sitz im Ubli, 13/NO Podgorica."}})</ref>}} [[File:Chetniks and Germans in Podgorica 1944.jpg|thumb|Četnički komandanti i nemački okupatori u Podgorici. Đorđije Lašić (prvi s desna), šef nemačke uprave za Crnu Goru pukovnik Hajnke (treći s desna) i Jakov Jovović (drugi s leva) u Podgorici, proleće 1944.]] Zajedno sa Nijemcima učestvovao je u [[Operacija Bura 1944.|operaciji Bura]] od [[27. februar]]a do [[4. mart]]a [[1944]]. U ratnom dnevniku njemačkog [[21. brdski korpus|21. brdskog korpusa]] zaključeno je da poduhvat nije dao očekivane rezultate, te da, bez dodatih nemačkih trupa, Lašićevi četnici imaju malu borbenu vrednost: {{izdvojeni citat|Posle odlaska nemačkih snaga i započinjanja neprij. protivnapada, četnici su se, delom u paničnom strahu, povukli na svoje polazne položaje. Neprijatelj je ponovo zauzeo teren očišćen operacijom.}} {{izdvojeni citat|Iskustva: [...] Prilikom sličnih operacija preduslovi za uspeh su učešće nemačkih trupa, podrška teškim naoružanjem i veza do pojedinih borbenih grupa.<ref name="knjiga 4">[https://www.znaci.org/00001/4_12_4_30.htm Izveštaj komande 21. brdskog armijskog korpusa komandi 2. oklopne armije od 9. marta 1944.], [[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda|Zbornik NOR-a]] tom XII - nemački dokumenti, [https://www.znaci.org/00001/4_12_4.htm knjiga 4], Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 30</ref>}} Aprila 1944. godine zajedno sa [[181. pešadijska divizija (Nemačka)|181. pješadijskom divizijom]] njemačkog [[Wehrmacht]]a, major Lašić je ponovo imao zadatak "odbrane" Crne Gore od [[NOVJ|Narodnooslobodilačke vojske]]: {{izdvojeni citat|181. pješadijska divizija: prilikom započete operacije sa ciljem čišćenja prostora sjeverno i sjeverozapadno od Podgorice, njemačke trupe odbačene od strane nadmoćnog neprijatelja na polazne položaje. Krivicu za ovo snose četnici koji su se, i pored energičnog zalaganja majora Lašića, povukli ispred neprijatelja [...].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=691&rec=78&roll=331 NAW, T-78, Roll 331, 6288592: Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).]</ref>|Dnevni izvještaj komande Jugoistoka Vrhovnoj komandi oružanih snaga od 15. aprila 1944 (16. april 1944.).}} Major Đorđe Lašić je poginuo u [[Podgorica|Podgorici]] sa oko stotinu svojih četnika, vojnika i oficira, prilikom [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|savezničkog bombardovanja Crne Gore]] [[1944]]. godine. Iz njemačkih izvora se saznaje da je tom prilikom razoreno 60% zgrada u varoši. Okupator je imao osam mrtvih u sopstvenim redovima (među njima i jednog oficira), kao i 25 ranjenih.<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_2_svj_ratu/saveznicko_bombardovanje_cg_1943_44_treci_dio.htm SAVEZNIČKO BOMBARDOVANjE CRNE GORE 1943. I 1944. GODINE.]</ref> == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Umrli 1944.]] [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Četnici u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Komandanti Drugog svjetskog rata]] [[Kategorija:Jugoslovenska vojska u otadžbini]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa NDH]] nvfu08ujgt9exor0fxdaqdici7hd3qf 0 170630 42471629 42443942 2025-06-15T15:33:59Z Mladifilozof 604 42471629 wikitext text/x-wiki {{Operacije NOVJ}} '''Povlačenje partizana u Sandžak 1941.''' se zbilo nakon sloma [[ustanak u Srbiji|ustanka u Srbiji]] u zimu 1941. godine. Prema zamisli [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]], glavnina partizanskih odreda trebalo je da se povuče ka [[Sandžak (oblast)|Sandžaku]], preko reke [[Lim (reka)|Lim]], u italijansku okupacionu zonu, koju nije zahvatila ofanziva.{{sfn|Mitrović|1975|p=281}} Razbijeni deo partizanskih snaga iz jugozapadne Srbije povukao se u Sandžak prihvaćen od ustaničkih snaga ove oblasti, što je omogućilo predah umornoj grupaciji, reorganizaciju jedinica i analizu situacije. Na sastanku Politbiroa u Drenovi, selu blizu Prijepolja, 7. decembra 1941. godine [[Tito]] je, pod utiskom teškog poraza u Srbiji, ponudio svoju ostavku na položaj vrhovnog komandanta, ali ona nije prihvaćena.<ref name="Petranović"/> Partizanske snage posle napuštanja Srbije suočile su se sa još dva teška poraza u decembru 1941. godine. [[Crnogorski partizanski odred za operacije u Sandžaku]] doživeo je težak poraz u [[Pljevaljska bitka|napadu na Pljevlja]], koje su branile jedinice divizije „Pusteria". Ova operacija odnela je nekoliko stotina mrtvih i ranjenih. Dva srpska bataljona (Beogradski i Takovski), sa kombinovanim sandžačko-moravičkim bataljonom, pretrpeli su takođe neuspeh u pokušaju da osvoje Sjenicu. Nova oslobođena teritorija u [[Sandžak]]u, sa centrom u Novoj Varoši, bila je privremeni centar partizanskog štaba. Novovaroški deo Sandžaka mogao je poslužiti za odmor i reorganizaciju iscrpljenih jednica, ali ne i kao trajni strateški poligon. [[Tito]] je sa Vrhovnim štabom kraće vreme ostao u Sandžaku, a zatim se sa [[Prva proleterska brigada|Prvom proleterskom brigadom]], formiranom u [[Rudo]]m, [[borbe za istočnu Bosnu 1942.|prebacio u istočnu Bosnu]].<ref name="Petranović">[https://www.znaci.org/00001/92_4.pdf Branko Petranović: Srpski narod u ustanku]</ref> == Pozadina == {{main|Ustanak u Srbiji|Prva neprijateljska ofanziva}} U septembru [[1941]]. godine počela je Prva nemačko-kvislinška ofanziva u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]] i [[Šumadija|Šumadiji]], koja je, s prekidima, trajala sve do početka decembra. U toj ofanzivi je, pored kvislinških snaga [[Milan Nedić|Nedića]] i [[Četnici|četnika]] [[Draža Mihailović|Draže Mihailovića]], učestvovalo pet [[Treći rajh|nemačkih]] divizija sa oko 80.000 vojnika. Brojno i tehnički neuporedivo nadmoćnije, okupatorske i kvislinške snage uspele su da potisnu partizanske odrede i zauzmu velika teritroriju koja je bila oslobođena. Posle ofanzive i napuštanja slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji i Šumadiji, glavnine [[Užički NOP odred|Užičkog]], [[Čačanski NOP odred|Čačanskog]], [[Prvi šumadijski NOP odred|Prvog]] i [[Drugi šumadijski NOP odred|Drugog šumadijskog]], [[Kragujevački NOP odred|Kragujevačkog]], [[Kraljevački NOP odred|Kraljevskog]], [[Posavski NOP odred|Posavskog]], Pomoravskog i Kopaoničkog NOP odreda povukle su se u [[Sandžak]], a za njima je [[1. decembra]] stigao i [[Vrhovni štab]]. [[Valjevski NOP odred|Valjevski]] i [[Mačvanski NOP odred|Mačvanski]] i delovi [[Posavski NOP odred|Posavskog]], Kosmajskog i [[Prvi šumadijski NOP odred|Prvog šumadijskog NOP odreda]] nisu uspeli da se povuku i ostali su na svom terenu. I u ostalim krajevima zapadne Srbije i Šumadije zadržali su se manji partizanski delovi. U međuvremenu su se četnici Draže Mihailovića, i pored sporazuma o saradnji, otvoreno uključili u progon partizana u Srbiji: {{izdvojeni citat|Po povlačenju glavnine partizanskih odreda... spustio se u rejon Ljubića i našao Rakovića sa odredom od 100 ljudi. Kad sam ušao u avliju video sam oko 70 seljaka. Pitao sam: „Šta je to". Saopštio mi je da su to partizani. Ja sam ga pitao da li zna da je sporazum sa partizanima potpisan 27 novembra, našta mi je on odgovorio da zna, ali da ima nova naredba Draže Mihailovića da se ostaci partizana progone i da se razoružavaju na teritoriji Srbije.<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref>|[[Radoslav Đurić]]}} U to vreme je teritorija [[Sandžak]]a bila najpogodnija za reorganizovanje i smeštaj partizanskih jedinica iz Srbije, a u operativnom pogledu trenutno manje važan objekat za [[Nemci|Nemce]] od susednih oblasti, pogotovo što je to bila italijanska okupaciona zona. Pored toga, iz Sandžaka su partizanski odredi mogli vršiti upade u [[Srbija|Srbiju]] da bi ponovo razbuktali oružani ustanak, najzad, to je bio pogodan teren i za dejstva u pravcu [[BiH|Bosne i Hercegovine]], pa čak i ka [[KiM|Kosovu i Metohiji]]. Odatle su se jedinice iz Srbije najlakše i najbrže mogle povezati sa partizanskim snagama u [[Crna Gora|Crnoj Gori]], gde je oružana borba još bila u zamahu. Zbog svega toga je deo Sandžaka između reka [[Uvac (reka)|Uvca]] i [[Lim (reka)|Lima]], a naročito bivši Zlatarski srez, poslužio kao glavna baza za prihvat, odmor i sređivanje partizanskih jedinica iz Srbije. == Namere NOVJ == Posle dolaska u [[Sandžak]], prema planu [[Vrhovni štab|Vrhovnog štaba]], pred te jedinice postavljeni su sledeći zadaci: * obezbediti smeštaj, ishranu, odeću, obuću i odmor boraca; * reorganizovati ih i učvrstiti; * od dela ovih snaga i crnogorskih partizanskih jedinica formirati [[Prva proleterska NOU brigada|Prvu proletersku brigadu]] i s njom proširiti dejstva prema istočnoj Bosni, a sa ostalim jedinicama upadati u Srbiju. Na osnovu opšteg plana, još u toku povlačenja iz Srbije, rukovodstvu i jedinicama su postavljeni zadaci: da se na reci Uvac brane prilaze Sandžaku od upada [[Treći rajh|nemačkih]], [[Četnici|četničkih]] i [[Milan Nedić|nedićevskih]] snaga iz [[Srbija|Srbije]]; da zauzmu [[Nova Varoš|Novu Varoš]] i stvore novu slobodnu teritoriju između [[Uvac (reka)|Uvca]] i [[Lim (reka)|Lima]]; da brane ovu teritoriju od eventualnog napada italijanskih jedinica od [[Priboj]]a i [[Prijepolje|Prijepolja]] i da se osiguraju od napada iz [[Novi Pazar|Novog Pazara]], [[Sjenica|Sjenice]] i [[Bijelo Polje|Bijelog Polja]]. == Oslobođenje Nove Varoši == [[2. decembra]] je formiran kombinovani srpsko-sandžački bataljon čiji je zadatak bio da zauzme [[Nova Varoš|Novu Varoš]]. U njegov sastav su ušle Zlatiborska, Moravička i Prva srpska četa (formirana u Radojinji od omladinaca koji su se povukli iz [[Užice|Užica]] i boraca [[Užički NOP odred|Užičkog NOP odreda]]). Pored ovog bataljona, za napad na Novu Varoš angažovane su Pribojska i Sjenička partizanska četa. Napad je trebalo da se izvrši u zoru [[4. decembra]]. Međutim, garnizon italijanske divizije "Venecija" napustio je u toku noći [[3. decembar|3]]/[[4. decembra]] grad i povukao se u Bistricu. Slabija borba je vođena sa zaštitnim delovima na Tikvi i kosama oko komunikacije. U napuštenu Novu Varoš partizanske jedinice su ušle oko podne [[4. decembra]] [[1941]]. godine. Oslobođenjem [[Nova Varoš|Nove Varoši]] i okoline stvorena je slobodna teritorija. Ona je postala središte Oblasnog komiteta [[KPJ]] za Sandžak, Glavnog štaba NOPO za Sandžak, dela partijskog i vojnog rukovodstva Srbije, kao i CK KPJ i Vrhovnog štaba NOPOJ od 1. do 20. decembra 1941. godine. Pod rukovodstvom [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] i [[Ivo Lola Ribar|Lole Ribara]], izvršena je reorganizacija partizanskih jedinica. Od [[Užički NOP odred|Užičkog NOP odreda]] stvorena su dva bataljona, od [[Čačanski NOP odred|Čačanskog]] jedan i od [[Drugi šumadijski NOP odred|Drugog šumadijskog]] i Pomoravskog odreda jedan bataljon. Vrhovni štab je od članova [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba za Srbiju]] i Glavnog štaba za Sandžak obrazovao Srpsko-sandžački štab kao privremeno operativno rukovodstvo srpskih i sandžačkih jedinica na pomenutoj teritoriji. Za komandanta je postavljen [[Petar Stambolić]], a sedište štaba nalazilo se u [[Kokin Brod|Kokinom Brodu]]. Reorganizovane jedinice iz Srbije zauzele su položaje za odbranu slobodne teritorije između reka [[Lim (reka)|Lima]] i [[Uvac (reka)|Uvca]]. U Novoj Varoši je došlo do istrage nad pojedinim borcima koji su se povukli iz Srbije, njihovim proglašavanjem za četnike, pa i streljanjem.<ref name="Petranović"/> Nova Varoš se zadržala kao centar slobodne teritorije sve do početka februara 1942, kada je koncentričnim napadom italijanskog okupatora, muslimanske milicije i drugih kolaboracionističkih snaga ugrožena partizanska teritorija između Lima i Uvca.<ref>B. Gledović, Ustanak u Srbiji i narodnooslobodilačka borba u Sandžaku u prvoj godini oslobodilačkog rata, Rukovođenje narodnooslobodilačkom borbom i revolucijom u Srbiji 1941-1945, Beograd, 1988, 114.</ref> == Napad na Sjenicu == Da bi se proširila [[slobodna teritorija]], 22. decembra 1941. je izveden napad na [[Sjenica|Sjenicu]]. U to vreme u njoj nije bilo okupatorskih jedinica, već je posadu činila muslimanska kvislinška milicija. U napadu koji je počeo oko 6 časova učestvovali su Sandžačko-moravički bataljon (Moravička, Sjenička i Pribojska četa), Čačanski bataljon (Prva i Druga takovska i Peta ljubićka četa) i Beogradki bataljon [[Posavski NOP odred|Posavskog NOP odreda]]. Varoš je praktično zauzeta bez borbe, ali zbog slabo pripremljene operacije, loše saradnje partizanskih bataljona i previđanja raspoloženja muslimanskog stanovništva okolnih sela, pokušaj osvajanja Sjenice pretvorio se u težak poraz. Lokalne vođe [[Hasan Zvizdić]], Džemo Koničanin, hodža [[Sulejman Pačariz]] i drugi sabrali su protiv partizana snage iz okoline Sjenice i sa Pesterà iz štavičkog sreza. Partizanske jedinice na Sjenici imale su 52 poginula i 18 zarobljenih.<ref>M. Ćuković, Sandžak, Beograd, 1964, 210.</ref> Posle ovog neuspelog napada one su se povukle prema selu Lopažima, dok je Beogradski bataljon upućen u sastav [[Prva proleterska NOU brigada|Prve proleterske brigade]]. == Formiranje Prve proleterske brigade == {{main|Prva proleterska brigada}} Naredba CK KPJ i Vrhovnog štaba o formiranju Prve proleterske brigade doneta je 21. decembra 1941. na [[Staljin]]ov rođendan. Brigada je formirana kao „1. proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada" sa ciljem da se bori protiv okupatora za oslobođenje naroda Jugoslavije i „svih narodnih izdajica". Sačinjavaju je: Prvi i Drugi crnogorski partizanski bataljon, Kragujevački, Kraljevački i Šumadijski bataljon.<ref>J. B. Tito, Sabrana djela, tom 8, 30.</ref> == Pokušaj povratka u Srbiju == Pored svakodnevnih borbi duž [[Uvac (reka)|Uvca]] s [[Četnici|četničkim]] i nedićevskim snagama, partizanske jedinice su od [[25. decembra]] [[1941]]. do kraja januara [[1942]]. godine nekoliko puta upale preko reke Uvca u [[Srbija|Srbiju]] i uspele da probiju do Borove glave, Negbine, Ljubiša i Močioca. U toku ovih prodora one su vodile česte borbe sa četničko-nedićevskim snagama, a naročito [[6. januar|6]]. i [[7. januara]] kod Negbine, Ljubiša i Visoke i [[16. januara]] kod Ojkovice i Močioca. Cilj ovih prodora bio je suzbijanje četničko-nedićevske ofanzive iz Srbije i povezivanje sa partizanskim snagama koje su se zadržale u Srbiji. Ali otpor jakih neprijateljskih snaga, oštra zima s velikim snegom koji je ometao brze pokrete i manevar i fizička iscrpljenost boraca onemogućili su dublji prodor ovih jedinica, pa je Srpsko-sandžački štab doneo odluku da se vrate u [[Sandžak]]. Posle povratka iz [[Srbija|Srbije]] Prvi i Drugi užički, Čačanski i Šumadijski bataljon ostali su na položajima duž reke Uvca od [[Priboj]]a do Kladnice, braneći [[Nova Varoš|Novu Varoš]] i slobodnu teritoriju između Uvca i Lima. == Združeni kvislinški napad == [[Milan Nedić|Nedić]] je izvršio pripreme za napad na slobodnu teritoriju, kako bi uništio partizane. Planom je bilo predviđeno da s desne strane Uvca napadaju Požeški i Užički Nedićev odred, sa teritorije severno od [[Sjenica|Sjenice]] dolinom Uvca - Javorski četnički odred i četnici Đurđa Stanojevića Smederevca, iz Sjenice i s Peštera muslimanska fašistička milicija, a iz Priboja četnici Vuka Kalajitovića. U dolini Lima nalazili su se delovi italijanske divizije "Venecija". Napad je koordiniran s napadom crnogorskih četnika [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] na partizanske snage u bjelopoljskom srezu. Đurišić je nameravao da izbije u selo Kamenu Goru i na reku [[Lim (reka)|Lim]] i na pravcu partizanskog povlačenja stvori protiv naših snaga na desnoj obali Lima novi front. Prema tim neprijateljskim snagama partizanske jedinice su se nalazile u sledećem rasporedu: Prvi i Drugi užički, Čačanski i Šumadijski bataljon duž leve obale Uvca, od Kladnice (kod [[Sjenica|Sjenice]]) do Rutoša (kod [[Priboj]]a), dok su Zlatarski bataljon i Miliševska četa držali položaje prema Bistrici, [[Prijepolje|Prijepolju]] i [[Sjenica|Sjenici]]. Pre početka opšteg napada, [[1. februara]] [[1942]]. godine, [[četnici]] i muslimanska fašistička milicija iz [[Sjenica|Sjenice]], Halilovića i Miševića izvršili su napad u pravcu [[Nova Varoš|Nove Varoši]]. Radi suzbijanja napada, na ovaj pravac su odmah upućeni Prvi užički i Zlatarski bataljon s Miliševskom četom. Oni su uspeli [[3. februara]] da odbace neprijatelja i prinude ga na povlačenje ka Sjenici. Time je privremeno otklonjena opasnost od bočnog napada na glavninu partizanskih snaga. Opšti napad neprijatelja otpočeo je [[5. februara]] oko 4 časa. Prešavši reku [[Uvac (reka)|Uvac]] između [[Priboj]]a i Kladnice, neprijatelj je izvršio napad na Čačanski, Drugi užički i Šumadijski bataljon i prinudio ih na povlačenje prema Novoj Varoši. Istovremeno su [[Italijani]], jačine jednog bataljona, krenuli iz Prijepolja ka Novoj Varoši - jednom kolonom preko Bistrice, a drugom preko Kostalice. Time je bila ugrožena [[Nova Varoš]]. Da bi sačuvao svoje snage od nepotrebnog gubitka, Srpsko-sandžački štab je [[5. februar]]a predveče s jedinicama napustio Novu Varoš i u toku noći se prebacio na [[Zlatar]], gde su [[6. februara]] bile koncentrisane sve partizanske jedinice. == Povlačenje partizana == Pošto je došao do zaključka da Zlatar zimi ne može poslužiti kao sigurna partizanska baza, tim pre što je neprijatelj držao Novu Varoš i sela oko Zlatara, Srpsko-sandžački štab je doneo odluku da napusti teritoriju između Uvca i Lima i da se prebaci u Kamenu Goru. Pokret sa [[Zlatar]]a otpočeo je [[6. februara]] po podne po velikom snegu i hladnoći od minus 25 stepeni. Posle manjih borbi sa četnicima kod Kosatice [[7. februara]] izjutra partizanske jedinice su prešle komunikaciju Prijepolje - Sjenica i izbile na Lim kod Divaca i Lučice. Usled blizine italijanskog garnizona u Prijepolju i jakih snaga muslimanske milicije na levoj obali reke Lima, kao i zbog povlačenja velikog broja ranjenika i bolesnika iz Nove Varoši koji su otežavali kretanje borbenih jedinica, Srpsko-sandžački štab je odlučio da se prelaz preko Lima izvrši sledeće noći. Tokom dana, pošto su bili obavešteni o dolasku partizanskih jedinica u Divce, Italijani su iz Prijepolja uputili slabe snage drumom ka Brodarevu i na Koševinu. Sa njima, muslimanskom milicijom iz Komarana i četnicima vođena je preko celog dana borba, a u toku noći 7/8. februara sve partizanske jedinice su pregazile Lim i, preko Župe, gde su predanile, izbile 9. febrara u rejon Kamene Gore i povezale se sa partizanskim jedinicam u zapadnom delu Sandžaka. Time su izvršile uspešan marš-manevar uz manje borbe i gubitke izbegle udar jake i dobro pripremljene neprijateljske ofanzive. Prelazak preko Lima i manevar preko [[Zlatar]]a povoljno je ocenio i [[Vrhovni štab]]. U pismu upućenom delegatu Vrhovnog štaba koji se nalazio sa ovim partizanskim jedinicama vrhovni komandant [[Tito]] je, pored ostalog pisao: ''"Čestitamo na vrlo uspješnom pokretu pod tako teškim uslovima. Taj pokret skoro se može uporediti sa maršom proleterske brigade: Vareš - probijanje kroz neprijateljske linije kod Rajlovca - Sarajevsko polje - Bjelašnica - Trnovo."'' Posebnom naredbom u „[[Bilten Vrhovnog štaba NOVJ|Biltenu Vrhovnog štaba]]“ broj 14-15 Tito je pohvalio borce i rukovodioce ovih jedinica. Naredba glasi: ''"Izržavam naše priznanje i pohvalu Srpsko-sandžačkom štabu koji je svojim umješnim manevrom uspeo ne samo da izbjegne opkoljavanje partizanskih jedinica i da ih prebaci preko Lima, nego je uspelo i da spase bolnicu, kao i neboračko stanovništvo koje je moralo da napusti svoje domove. Naročito izražavam svoje priznanje i pohvalu svima borcima ovih partizanskih jedinica, koje su u borbi, pri prelazu - gazeći reku Lim, pokazali veliko junaštvo i samoprekor."'' == Čišćenje partizanskih redova == U okolini Kamene Gore partizanske jedinice su se zadržalale desetak dana. Tu je, po naređenju [[Milovan Đilas|Milovana Đilasa]], delegata Vrhovnog štaba, koji se nalazio sa ovom grupom srpskih partizanskih bataljona, doneta odluka da se jedinice očiste od svih kolebljivaca i bolešljivih boraca. Na osnovu ove odluke, ko 250 boraca je otpušteno iz jedinica, a naročito onih boraca koje su se u Novoj Varoši nalazili u partizanskoj četi "[[Maksim Gorki]]". Ovi borci su se, u manjim grupama ili pojedinačno sami i bez oružja, probijali prema Foči i Čajniču, preko nesigurne teritorije zapadnog dela Sandžaka, kojom su krstarile četničke i druge razbojničke i pljačkaške bande. Na tom putu neki od njih su uhvaćeni, opljačkani i na svirep način ubijeni. Sa odlukom [[Milovan Đilas|Milovana Đilasa]] nije se saglasio [[Vrhovni štab]]. Vrhovni komandant [[Tito]], čim je saznao kakva je krupna greška učinjena prema bolesnim i iznemoglim borcima u Kamenoj Gori, je uputio pismo Đilasu i oštro kritikovao ovakav njegov postupak. Tito je, [[18. februara]] [[1942]]. godine pored ostalog, pisao: ''"Smatramo da ste nepravilno i nepravedno postupili sa ljudstvom koje ste otpuštali da luta. Tako neorganizovane otpuštene skupine paniku izazivaju u pozadini i nanose nam štetu u političkom pogledu... To je ljudstvo prošlo kroz velike borbe, kroz velika iskušenja i ostalo vjerno, dalo se na veliki i daleki put."'' [[Tito]] je naredio da se sve ovo ljudstvo prikupi, a pojedincima da se dodele zadaci koje mogu da izvršavaju. == Posledice == {{main|Borbe za Istočnu Bosnu 1942.}} Za vreme boravka u Kamenoj Gori ukinut je Srpsko-sandžački štab, a partizanske jedinice su se organizaciono i politički učvrstile i malo odmorile, pripremavši se za ulazak u [[Druga proleterska NOU brigada|Drugu proletersku brigadu]]. Zatim su izvršile marš i, uz borbe sa [[Italijani]]ma i [[četnici]]ma kod Krnjače, Bučja i blizu Boljanica prebacile u [[Čajniče]]. == Izvori == {{Izvori|2}} {{Drugi svetski rat u Jugoslaviji}} [[Kategorija:Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Operacije NOVJ]] [[Kategorija:NOB u 1941.]] [[Kategorija:NOB u 1942.]] fi7mky1lu7k64b8axpr6w2kjdhocng4 0 170644 42471553 42471535 2025-06-15T12:22:48Z Mladifilozof 604 /* Bitka za Krupanj */ 42471553 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Bitka za Krupanj === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] su [[3. 9.|3. septembra]] 1941. oslobodili delovi Valjevskog partizanskog odreda i četnički odredi popa [[Vlado Zečević|Vlada Zečevića]] i poručnika [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], koji su kasnije pristupili [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|NOP]]-u.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. === Širenje ustanka i opsada Valjeva === [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.<ref>https://www.znaci.org/00001/11_4.htm Nikola Milovanović - DRAŽA MIHAILOVIĆ</ref> Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. 26. septembra 1941. godine, komandant Valjevskog odreda Zdravko Jovanović prisustvovao je [[Savetovanje u Stolicama|vojnom savetovanju]] Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije, održanom u Stolicama. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] s3dq5k5ea3dcv11hjjepubgnlvb1ldj 42471554 42471553 2025-06-15T12:25:04Z Mladifilozof 604 /* Bitka za Krupanj */ 42471554 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Bitka za Krupanj === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte. Ovde je nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]], 22. septembra, došao komandant Glavnog štaba NOPOJ i generalni sekretar KPJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. Nakon nekoliko dana, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] na kome su analizirana dotadašnja iskustva, razmotrena pitanja dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvijanje dalje borbe.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. === Širenje ustanka i opsada Valjeva === [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.<ref>https://www.znaci.org/00001/11_4.htm Nikola Milovanović - DRAŽA MIHAILOVIĆ</ref> Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. 26. septembra 1941. godine, komandant Valjevskog odreda Zdravko Jovanović prisustvovao je [[Savetovanje u Stolicama|vojnom savetovanju]] Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije, održanom u Stolicama. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] lo80h4j556fdk9uh97j1b4yplydge9d 42471555 42471554 2025-06-15T12:26:51Z Mladifilozof 604 /* Bitka za Krupanj */ 42471555 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. === Širenje ustanka i opsada Valjeva === [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.<ref>https://www.znaci.org/00001/11_4.htm Nikola Milovanović - DRAŽA MIHAILOVIĆ</ref> Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. 26. septembra 1941. godine, komandant Valjevskog odreda Zdravko Jovanović prisustvovao je [[Savetovanje u Stolicama|vojnom savetovanju]] Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije, održanom u Stolicama. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 7wsf90ucigd7mamv3ii2di7jwubfw06 42471558 42471555 2025-06-15T12:32:19Z Mladifilozof 604 /* Širenje ustanka i opsada Valjeva */ 42471558 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. === Širenje ustanka i opsada Valjeva === [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.<ref>https://www.znaci.org/00001/11_4.htm Nikola Milovanović - DRAŽA MIHAILOVIĆ</ref> Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26-27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovao i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] lmparvfo0m2rknuv9nz3bh2kujpdjcb 42471559 42471558 2025-06-15T12:34:34Z Mladifilozof 604 42471559 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.<ref>https://www.znaci.org/00001/11_4.htm Nikola Milovanović - DRAŽA MIHAILOVIĆ</ref> === Širenje ustanka i opsada Valjeva === [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26-27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovao i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] k1mdh1zgh9wnflemxr5tzehx1bwxbxl 42471560 42471559 2025-06-15T12:39:39Z Mladifilozof 604 /* Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića */ 42471560 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Širenje ustanka i opsada Valjeva === [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26-27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovao i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] gdi9oinvsqziqv3xgh2hoiiwmqqjigw 42471564 42471560 2025-06-15T12:45:44Z Mladifilozof 604 /* Hronologija */ 42471564 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Savetovanje partizanskih vođa i opsada Valjeva === {{main|Savetovanje u Stolicama}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26-27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovao i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] r2q8s6eksnotx5kl5kcg8yufkna2nbx 42471566 42471564 2025-06-15T12:47:23Z Mladifilozof 604 /* Hronologija */ 42471566 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Propaganda Nedićeve vlade protiv partizana === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Savetovanje partizanskih vođa i opsada Valjeva === {{main|Savetovanje u Stolicama}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26-27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovao i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] n0xgh68hh20ibtnces6fkbsnm1oxtsc 42471570 42471566 2025-06-15T12:57:45Z Mladifilozof 604 /* Propaganda Nedićeve vlade protiv partizana */ 42471570 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Savetovanje partizanskih vođa i opsada Valjeva === {{main|Savetovanje u Stolicama}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26-27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovao i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} Jedan od značajnijih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste blokada [[Valjevo|Valjeva]]. Blokada Valjeva trajala je oko dva meseca. U njoj je učestvovao Valjevski odred i jedan bataljon [[Posavski partizanski odred|Posavskog odreda]]. U blokiranom Valjevu bio je nemački garnizon u jačini 3.000-5.000 vojnika. Skoro svakodnevno su vođene Borbe kako sa jedinicama garnizona u Valjevu, tako i sa nemačkim jedinicama koje su se probijale u Valjevo po pomoć opkoljenom garnizonu. {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu u [[Valjevo|Valjevu]]. === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 6uzuwmwbvzew4xzp1kvpz2rmi90e6dy 42471580 42471570 2025-06-15T13:24:12Z Mladifilozof 604 /* Savetovanje partizanskih vođa i opsada Valjeva */ 42471580 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Borbe oko Valjeva === {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Ovom je prethodio početak [[Partizansko-četnički sukob|partizansko-četničkog sukoba]] u Srbiji i povlačenje jedinica četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva nakon toga.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Gušenje ustanka u Srbiji === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] kxfc8pnmb8xivqw6e2nf2bolvu4unpd 42471581 42471580 2025-06-15T13:28:27Z Mladifilozof 604 /* Hronologija */ 42471581 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i proboj Nemaca iz Valjeva === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941. godine}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Ovom je prethodio početak [[Partizansko-četnički sukob|partizansko-četničkog sukoba]] u Srbiji i povlačenje jedinica četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva nakon toga.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, tokom [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka]]. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Istovremeno sa nemačkom ofanzivom, došlo je do opšteg [[Napad četnika na Užičku Republiku|četničkog napada na partizane]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.<ref>Dudić, str. 240</ref>}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] sgnb7t1gfi7amxy2g284cok0qqeibnr 42471591 42471581 2025-06-15T13:40:59Z Mladifilozof 604 /* Odlazak četnika i proboj Nemaca iz Valjeva */ 42471591 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Povlačenje četnika i nemački proboj obruča === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} i velikog [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]], o čemu Vrhovni štab obaveštava valjevske partizane: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 2av88bdv8ro1t3kvsi9nyjv6qljdwxi 42471597 42471591 2025-06-15T13:47:57Z Mladifilozof 604 /* Napadi na Pecku i Kamenicu */ 42471597 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Povlačenje četnika i nemački proboj obruča === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} i velikog [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]], o čemu Vrhovni štab obaveštava valjevske partizane: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] igss33or4srahzjiulifou7oywdmybh 42471609 42471597 2025-06-15T14:44:28Z Mladifilozof 604 /* Povlačenje četnika i nemački proboj obruča */ 42471609 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Povlačenje četnika i nemački proboj obruča === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 4ewkg5k2ssrbmki287v1ttut1jpoy5q 42471611 42471609 2025-06-15T14:45:29Z Mladifilozof 604 /* Povlačenje četnika i nemački proboj obruča */ 42471611 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i povlačenja glavnine partizanskih snaga u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] eky20x10rcyb5eew522xypbkzu1j8co 42471613 42471611 2025-06-15T14:46:43Z Mladifilozof 604 /* Odlazak četnika i nemački proboj obruča */ 42471613 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> === Savetovanje u Dragodolu === [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 5z8n2omfrukb5f9em7an3j7w1so5er4 42471617 42471613 2025-06-15T14:55:25Z Mladifilozof 604 /* Hronologija */ 42471617 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika. On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] nidju32mjng7zmgwg5xls1odzih48rv 42471618 42471617 2025-06-15T14:57:15Z Mladifilozof 604 /* Odlazak četnika i nemački proboj obruča */ 42471618 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. U ovom periodu, veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona vođene su 30. oktobra 1941, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] hqk6evi54vxuulvqwpar9zor5yrmfjz 42471620 42471618 2025-06-15T15:06:16Z Mladifilozof 604 /* Odlazak četnika i nemački proboj obruča */ 42471620 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke= Napad na Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] bco70xgype1h1u8vlbdwo1dvp7ai5sr 42471621 42471620 2025-06-15T15:10:52Z Mladifilozof 604 42471621 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca. Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] ccd445zdgweu53gzjhmkqllo5ipec3e 42471623 42471621 2025-06-15T15:13:49Z Mladifilozof 604 /* Streljanja nemačkih saradnika */ 42471623 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] amvx2uz28814qo314nmr37cujtob7tw 42471624 42471623 2025-06-15T15:14:45Z Mladifilozof 604 /* Napadi na nemačke kolone i rudnik Stolice */ 42471624 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 0n03qlzb9nml73mzj6i83tl62l4pmdc 42471625 42471624 2025-06-15T15:17:37Z Mladifilozof 604 /* Dizanje ustanka: borba u Beloj Crkvi */ 42471625 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i značajno doprineo razvoju ustanka u [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] qtfzqjmm99l6k2q7uuupazn4sb5o0zp 42471627 42471625 2025-06-15T15:28:44Z Mladifilozof 604 uvod 42471627 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, pa se nisu mogle povući u [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], sloma [[Užička Republika|Užičke republike]] i [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povlačenja glavnine partizanskih snaga]] u [[Sandžak]], krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 prekaljenih boraca. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u, kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca Podrinskog i Valjevskog odreda i Tamnavskog bataljona Posavskog odreda s ciljem analiziranja novonastale situacije i učvršćivanja partizanskih snaga. Savetovanju su prisustvovali instruktori Pokrajinskog komiteta za valjevski i šabački okrug [[Miloš Minić|Miloš Minić Crni]] i [[Mile Ivković]]. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju u cilju daljeg vojno-političkog rada u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] hf6pstrs1vv6bn91tk0nh3yihurhylz 42471636 42471627 2025-06-15T16:00:36Z Mladifilozof 604 /* Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu */ 42471636 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Zbog intenziviranog antipartizanskiog rada [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Četničkog pokreta]], kao i drugih kvinsliških pokreta u ovim krajevima, kao i zime koja je bila veoma jaka, partizanske jedinice su ostale odsečene od [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba]], ali i od seoske baze. [[Zima]] je te godine, bila veoma jaka sa visokim snegom, pa Odredi nisu mogli da se dopunjuju ljudima, zbog čega je došlo do demoralisanja boraca i osipanja Odreda. Pored toga svaki od Odreda je želeo da se vrati u svoj kraj, što je uslovilo rasturanje ove jače formacije u manje koji su bili do kraja marta potpuno uništeni, osim par destina boraca i dela rukovodstva. 24. decembra 1941. legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] chqwl5dfdkbcymell59ptd8mfdn2zzl 42471641 42471636 2025-06-15T16:09:47Z Mladifilozof 604 /* Nastavak borbi */ 42471641 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su od strane [[Nemci|Nemaca]] bili opkoljeni na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema prvobitnom planu, Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra legalizirani [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, prethodno imenovanog komandantom Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Kolubarski partizanski bataljon se za to vreme vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, imajući nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Krajem januara 1942. godine je nakon napada kvinsliških snaga odlučeno da nije moguće braniti teritoriju u zapadnoj Srbiji, tako da su borci podeljeni u dve grupe krenuli u [[Rađevina|Rađevinu]] i na [[Suvobor]]. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni, osim dela Valjevskog odreda koji se prebacio u [[Bosna|Bosnu]]. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] meodwvoycn9urztlleg7551ocbpadec 42471663 42471641 2025-06-15T17:09:18Z Mladifilozof 604 /* Nastavak borbi */ 42471663 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Kolubarski partizanski bataljon se za to vreme vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se do proleća, zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara 1942. vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Pošto su ostaci Valjevskog odreda izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda, oni su se početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942.]] prebacili preko Drine u istočnu Bosnu, gde su se povezali sa [[Prva proleterska udarna brigada|Prvom]] i [[Druga proleterska udarna brigada|Drugom proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] tvx7v5t205ujrbzfnctm5ceyegcbka3 42471665 42471663 2025-06-15T17:09:50Z Mladifilozof 604 /* Formiranje Suvoborskog odreda */ 42471665 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Kolubarski partizanski bataljon se za to vreme vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se do proleća, zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara 1942. vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka u Bosnu === Valjevski partizani su čitave zime 1941/1942 vodili teške borbe sa nadmoćnijim osovinskim snagama. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović je bio prisiljen da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), marta 1942. godine se prebacuju, noću preko Drine u Istočnu Bosnu. Pod maskom četničkih oznaka, probijaju se ka [[Proleterske brigade|Proleterskim brigadama]], na koje konačno nailaze.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli u Bosnu, bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i polkom [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom pokušaja proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 6ksq8yhb9hi0ltz1c7qkliyo4bes2s1 42471673 42471665 2025-06-15T17:17:38Z Mladifilozof 604 /* Prelazak ostataka u Bosnu */ 42471673 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Kolubarski partizanski bataljon se za to vreme vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se do proleća, zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara 1942. vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] amnhabfeqarj9ooc7uewvwjfqaljd1j 42471674 42471673 2025-06-15T17:19:11Z Mladifilozof 604 /* Prelazak ostataka u Bosnu */ 42471674 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Kolubarski partizanski bataljon se za to vreme vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se do proleća, zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara 1942. vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] tgdqt0p7z4fnjw6a5iy3t802424vwy4 42471678 42471674 2025-06-15T17:25:26Z Mladifilozof 604 /* Formiranje Suvoborskog odreda */ 42471678 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Kolubarski partizanski bataljon se za to vreme vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 65493p7lyfxb4j4tudowm67c4g3x4fv 42471680 42471678 2025-06-15T17:29:08Z Mladifilozof 604 /* Nastavak borbi */ 42471680 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje partizanskih vođa === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Odlazak četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i savetovanje u Dragodolu === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} === Nastavak borbi === {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Na osnovu odluke štaba, [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara 1942. vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] p7x2hnft8frijw1kdoprob78wrudakh 42471682 42471680 2025-06-15T17:31:57Z Mladifilozof 604 42471682 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Na osnovu odluke štaba, [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara 1942. vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] a8bzbn6v4d9ogots9rw4od9495rc6tf 42471684 42471682 2025-06-15T17:33:33Z Mladifilozof 604 42471684 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. Krajem novembra 1941. godine, u Zapadnoj Srbiji ostaje Valjevski partizanski odred, koji je u decembru 1941. godine još uvek imao preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne zime, sa visokim snegovima i niskim temperaturama, oni su brzo uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> Na osnovu odluke štaba, [[Žića Marković]] se sa svojom četom sredinom januara 1942. vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 4fqgh3lr7xp4dzj9vr1zx33iqnn88ei 42471686 42471684 2025-06-15T17:40:03Z Mladifilozof 604 /* Slom ustanka i nastavak borbi */ 42471686 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] j45uvcxmu62rfggbls9jhb2wktqvkbs 42471687 42471686 2025-06-15T17:40:37Z Mladifilozof 604 /* Formiranje Suvoborskog odreda */ 42471687 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju i da treba otići u Toplicu. Kako bi se rešilo ovo pitanje, u selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča oko slobodne teritorije izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, ali da se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled spleta nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] iqg98r6uc8tp4r165gvo6afv16p7ug3 42471689 42471687 2025-06-15T17:47:08Z Mladifilozof 604 /* Formiranje Suvoborskog odreda */ 42471689 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] p3jm3egtpkrslkl7105focn95f9qyqm 42471690 42471689 2025-06-15T17:47:52Z Mladifilozof 604 /* Formiranje Suvoborskog odreda */ 42471690 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. Uskoro su se preostali partizani u zapadnoj Srbiji našli opkoljeni na [[Suvobor]]u i [[Maljen]]u. Na savetovanju Glavnog štaba NOPO Srbije, održanom [[15. 3.|15. marta]] [[1942]]. godine na Maljenu, odlučeno je da se svaki Odred uputi na svoju teritoriju i prezimi zimu, međutim ubrzo nakon toga su skoro svi Odredi bili uništeni. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] i2c5qq5ehabhfh1oeka0unbwmac1d56 42471691 42471690 2025-06-15T17:50:11Z Mladifilozof 604 /* Hronologija */ 42471691 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 76ucrgv102dfv9cntv5npsmqhqjoik0 42471692 42471691 2025-06-15T17:54:36Z Mladifilozof 604 /* Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu */ 42471692 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOPO Srbije]], članovi Komande Grupe odreda zapadne Srbije i članovi Okružnog komiteta KPJ za Valjevo, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolaskom na ovaj teren, gde je neprijateljska propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] (NOP) i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su takođe smatrali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[Četnici Koste Pećanca|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[Četnici Koste Pećanca|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} Žikicin drug i saborac Mića Jeremić je [[1961]]. u svojoj knjizi o Žikici Jovanoviću Špancu opisao trenutak njegove pogibije: {{citat2|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}}} U trenutku Žikicine pogibije, pored njega bio je komandant Komande Grupe odreda [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je u jednom intervjuu listu „[[NIN]]” decembra [[1979]]. opisao Žikicinu smrt — „Žikica je poginuo baš u trenutku kada sam ja došao do njega. Pre toga smo izmenili par rečenica, a njega je pogodio metak pravo u glavu”.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} Žikicina pogibija izazvala je veliku potištenost kod boraca u Odredu, koji se tada nalazio u teškom položaju. Vest o njegovoj pogibiji prenela je i kvislinška štampa. U listu „[[Novo vreme]]” od [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#20. mart|20. marta 1942.]] objavljeno je da je poginuo „Živa Jovanović zvani Španjolac”, a sutradan 21. marta objavljen je opširniji članak pod naslovom „Ubijen poznati komunista Žikica Jovanović”.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=163}} Ubrzo nakon Žikicine pogibije, okupatorsko-kvislinške snage su uspele da unište Suvoborski partizanski odred. Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani. Ovo je bio poslednji partizanski odred iz sastava Grupne komande partizanskih odreda i istovremeno poslednji partizanski odred zapadne Srbije koji su uništile okupatorsko-četničke snage.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja uslova za formiranje novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] feqdqxbzlm8kytz7v43tafjbp6r6azy 42471698 42471692 2025-06-15T18:34:25Z Mladifilozof 604 /* Komandni sastav odreda */ 42471698 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOPO Srbije]], članovi Komande Grupe odreda zapadne Srbije i članovi Okružnog komiteta KPJ za Valjevo, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolaskom na ovaj teren, gde je neprijateljska propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] (NOP) i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su takođe smatrali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[Četnici Koste Pećanca|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[Četnici Koste Pećanca|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} Žikicin drug i saborac Mića Jeremić je [[1961]]. u svojoj knjizi o Žikici Jovanoviću Špancu opisao trenutak njegove pogibije: {{citat2|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}}} U trenutku Žikicine pogibije, pored njega bio je komandant Komande Grupe odreda [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je u jednom intervjuu listu „[[NIN]]” decembra [[1979]]. opisao Žikicinu smrt — „Žikica je poginuo baš u trenutku kada sam ja došao do njega. Pre toga smo izmenili par rečenica, a njega je pogodio metak pravo u glavu”.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} Žikicina pogibija izazvala je veliku potištenost kod boraca u Odredu, koji se tada nalazio u teškom položaju. Vest o njegovoj pogibiji prenela je i kvislinška štampa. U listu „[[Novo vreme]]” od [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#20. mart|20. marta 1942.]] objavljeno je da je poginuo „Živa Jovanović zvani Španjolac”, a sutradan 21. marta objavljen je opširniji članak pod naslovom „Ubijen poznati komunista Žikica Jovanović”.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=163}} Ubrzo nakon Žikicine pogibije, okupatorsko-kvislinške snage su uspele da unište Suvoborski partizanski odred. Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani. Ovo je bio poslednji partizanski odred iz sastava Grupne komande partizanskih odreda i istovremeno poslednji partizanski odred zapadne Srbije koji su uništile okupatorsko-četničke snage.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja uslova za formiranje novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 7cqtnbwnx1wbyp08w5iubx7h6ybf5i8 42471700 42471698 2025-06-15T18:36:13Z Mladifilozof 604 /* Komandni sastav odreda */ 42471700 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOPO Srbije]], članovi Komande Grupe odreda zapadne Srbije i članovi Okružnog komiteta KPJ za Valjevo, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolaskom na ovaj teren, gde je neprijateljska propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] (NOP) i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su takođe smatrali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[Četnici Koste Pećanca|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[Četnici Koste Pećanca|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} Žikicin drug i saborac Mića Jeremić je [[1961]]. u svojoj knjizi o Žikici Jovanoviću Špancu opisao trenutak njegove pogibije: {{citat2|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}}} U trenutku Žikicine pogibije, pored njega bio je komandant Komande Grupe odreda [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je u jednom intervjuu listu „[[NIN]]” decembra [[1979]]. opisao Žikicinu smrt — „Žikica je poginuo baš u trenutku kada sam ja došao do njega. Pre toga smo izmenili par rečenica, a njega je pogodio metak pravo u glavu”.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} Žikicina pogibija izazvala je veliku potištenost kod boraca u Odredu, koji se tada nalazio u teškom položaju. Vest o njegovoj pogibiji prenela je i kvislinška štampa. U listu „[[Novo vreme]]” od [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#20. mart|20. marta 1942.]] objavljeno je da je poginuo „Živa Jovanović zvani Španjolac”, a sutradan 21. marta objavljen je opširniji članak pod naslovom „Ubijen poznati komunista Žikica Jovanović”.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=163}} Ubrzo nakon Žikicine pogibije, okupatorsko-kvislinške snage su uspele da unište Suvoborski partizanski odred. Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani. Ovo je bio poslednji partizanski odred iz sastava Grupne komande partizanskih odreda i istovremeno poslednji partizanski odred zapadne Srbije koji su uništile okupatorsko-četničke snage.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja uslova za formiranje novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] neuk3akh3dyy5xyg464nyao7fqapakd 42471703 42471700 2025-06-15T18:39:42Z Mladifilozof 604 /* Uništenje Suvoborskog odreda */ 42471703 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja uslova za formiranje novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 7ecuyrtzi6bvq3vct7neysla5odwyd4 42471705 42471703 2025-06-15T18:46:42Z Mladifilozof 604 /* Literatura */ 42471705 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja uslova za formiranje novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija narodnooslobodilačkog rata 1941–1945.|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 1qaddvxn1f1ok2veqhuqtqei1xigc4z 42471706 42471705 2025-06-15T18:48:38Z Mladifilozof 604 /* Obnavljanje Valjevskog odreda */ 42471706 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja uslova za formiranje novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija narodnooslobodilačkog rata 1941–1945.|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] ap1wssrug0h9am7sx0xs1wjkusrc5mh 42471707 42471706 2025-06-15T18:56:23Z Mladifilozof 604 /* Literatura */ 42471707 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja uslova za formiranje novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] b213pdq5crrhzhnjv4di1m6frvrizgc 42471709 42471707 2025-06-15T19:00:02Z Mladifilozof 604 /* Obnavljanje Valjevskog odreda */ 42471709 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] i9nv7lh9u8fi8jmhbstg68npzgiv2bp 42471717 42471709 2025-06-15T19:16:23Z Mladifilozof 604 /* Izdaja četnika i nemački proboj obruča */ 42471717 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 2vqt1qsvj2mrz1ydwfl40jbwujt8ftb 42471718 42471717 2025-06-15T19:19:18Z Mladifilozof 604 /* Izdaja četnika i nemački proboj obruča */ 42471718 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] mvw15e6jjfekm5w5lobo8ach9mjhxmf 42471720 42471718 2025-06-15T19:23:49Z Mladifilozof 604 /* Formiranje bataljona */ 42471720 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 4q21ncxjzfh2tkzgsfmong5vmnkrs1y 42471721 42471720 2025-06-15T19:29:21Z Mladifilozof 604 /* Oslobođenje Krupnja */ 42471721 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] torkwcvvl0alx8550m2b2wuyaz3vy47 42471722 42471721 2025-06-15T19:29:57Z Mladifilozof 604 /* Napad rudnik Stolice */ 42471722 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, selo Stapar kod Valjeva.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] i313d1lycp5oqzoirjqtim9splnrn4z 42471724 42471722 2025-06-15T19:30:17Z Mladifilozof 604 /* Napad rudnik Stolice */ 42471724 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Diverzija u Srbiji 1941.jpg|thumb|Partizanska diverzija na pruzi 1941.]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 9baik1f049v0mtit0d2pq42l0wjqp4s 42471728 42471724 2025-06-15T19:34:41Z Mladifilozof 604 slika 42471728 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] k6ytzbrzmxgguqllb0zsp33v6cn8z3x 42471729 42471728 2025-06-15T19:38:01Z Mladifilozof 604 /* Slom ustanka i nastavak borbi */ 42471729 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 673j93179l1xvgoa4oejo4pm8ux5mwt 42471730 42471729 2025-06-15T19:43:30Z Mladifilozof 604 /* Uništenje Suvoborskog odreda */ 42471730 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] sj1082az120rbchcuvg0p4x6lxrfpxf 42471731 42471730 2025-06-15T19:52:21Z Mladifilozof 604 /* Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu */ 42471731 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} [[File:Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča oko Valjevskog odreda, februar 1942.jpg|thumb|Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča, februar 1942.]] Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] rmkft29jirsce778w9ii8ftq2bldywp 42471733 42471731 2025-06-15T19:56:37Z Mladifilozof 604 /* Hronologija */ 42471733 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] [[File:Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča oko Valjevskog odreda, februar 1942.jpg|thumb|Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča, februar 1942.]] [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] e0it2wj64riwjuhrlahnjw9me49fd18 42471734 42471733 2025-06-15T19:59:18Z Mladifilozof 604 /* Uništenje Suvoborskog odreda */ 42471734 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] [[File:Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča oko Valjevskog odreda, februar 1942.jpg|thumb|Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča, februar 1942.]] [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] [[File:Partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.jpg|thumb|Poslednji otpor ustanika u Srbiji - partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] ouvrava7ypslze68ifuo4xdnpb5lc55 42471736 42471734 2025-06-15T20:01:30Z Mladifilozof 604 /* Uništenje Suvoborskog odreda */ 42471736 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] [[File:Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča oko Valjevskog odreda, februar 1942.jpg|thumb|Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča, februar 1942.]] [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Pokret Suvoborskog partizanskog odreda prema Mravinjcima, februar 1942.jpg|thumb|Pokret Suvoborskog odreda prema Mravinjcima, na Povlenu, februar 1942.]] [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] [[File:Partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.jpg|thumb|Poslednji otpor ustanika u Srbiji - partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] mlje69g6wi3awj4d7x1vk0d8nw3mlrf 42471737 42471736 2025-06-15T20:04:01Z Mladifilozof 604 /* Komandni sastav odreda */ 42471737 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] [[File:Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča oko Valjevskog odreda, februar 1942.jpg|thumb|Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča, februar 1942.]] [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Pokret Suvoborskog partizanskog odreda prema Mravinjcima, februar 1942.jpg|thumb|Pokret Suvoborskog odreda prema Mravinjcima, na Povlenu, februar 1942.]] [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] [[File:Partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.jpg|thumb|Poslednji otpor ustanika u Srbiji - partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == [[File:Živan Marković Žića.jpg|thumb|[[Živan Marković Žića]], pilot [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], borac te komandir Rađevačke čete Valjevskog NOP odreda.]] '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] fhmx2swji5klqnwaqxe2eilysx8zy4s 42471738 42471737 2025-06-15T20:04:44Z Mladifilozof 604 /* Komandni sastav odreda */ 42471738 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] [[File:Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča oko Valjevskog odreda, februar 1942.jpg|thumb|Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča, februar 1942.]] [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Pokret Suvoborskog partizanskog odreda prema Mravinjcima, februar 1942.jpg|thumb|Pokret Suvoborskog odreda prema Mravinjcima, na Povlenu, februar 1942.]] [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] [[File:Partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.jpg|thumb|Poslednji otpor ustanika u Srbiji - partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == [[File:Živan Marković Žića.jpg|thumb|[[Živan Marković Žića]], pilot [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], te komandir Rađevačke čete Valjevskog NOP odreda.]] '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Stevan Borota]], komandir Prve čete Tamnavskog bataljona * [[Josif Majer]], jugoslovenski Jevrejin u partizanima, politički komesar Tamnavskog bataljona * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] tokesucmcjg7ju6te6bg7xk7zqmnnhq 42471739 42471738 2025-06-15T20:06:51Z Mladifilozof 604 /* Ostali partizani i partizanke */ 42471739 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] [[File:Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča oko Valjevskog odreda, februar 1942.jpg|thumb|Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča, februar 1942.]] [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Pokret Suvoborskog partizanskog odreda prema Mravinjcima, februar 1942.jpg|thumb|Pokret Suvoborskog odreda prema Mravinjcima, na Povlenu, februar 1942.]] [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] [[File:Partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.jpg|thumb|Poslednji otpor ustanika u Srbiji - partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == [[File:Živan Marković Žića.jpg|thumb|[[Živan Marković Žića]], pilot [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], te komandir Rađevačke čete Valjevskog NOP odreda.]] '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], bivši sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] 7ioi160zs0qpsgh2g1rkxrztu9jurzr 42471740 42471739 2025-06-15T20:07:18Z Mladifilozof 604 /* Ostali partizani i partizanke */ 42471740 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Valjevski partizanski odred''' |deo='''[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije]]''' |slika = Valjevski partizanski odred.jpg |o slici=''Borci Valjevskog partizanskog odreda u jesen 1941.'' |vreme=[[jun]] [[1941]]. |mesto=zapadna Srbija |formacija= * Kolubarska četa * Podgorska četa * Tamnavska četa * Azbukovačko-rađevska četa |jačina= oko 1.300 boraca na vrhuncu |komandant=[[Zdravko Jovanović]] |politički_komesar=[[Milosav Milosavljević]] |oficir3= |oficir4= |bitke=[[Dan ustanka naroda Srbije|Dizanje ustanka]]<br>Napad na Ljig<br>Napad na Belu crkvu<br>Napad na rudnik Stolice<br>[[Bitka za Krupanj 1941.]]<br>Opada Valjeva<br>[[Antipartizanska ofanziva u Srbiji (1942)]]<br>[[Napad NOVJ na Lazarevac 1943]] |odlikovanja= }} '''Valjevski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio jedan od najjačih i najbrojnijih partizanskih odreda tokom [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]] 1941. godine. Komandant odreda je bio [[Zdravko Jovanović]], a [[politički komesar]] [[Milosav Milosavljević]], obojica proglašeni za [[narodni heroj Jugoslavije|narodne heroje]]. Borci Valjevskog odreda su izveli prvu oružanu akciju u okupiranoj Srbiji, što se nakon rata slavilo kao [[Dan ustanka naroda Srbije]]. Valjevski odred je, u saradnji sa [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskim]] i [[Mačvanski partizanski odred|Mačvanskim odredom]], i lokalnim četnicima, izvršio niz uspešnih akcija protiv okupatora i stvorio veliku [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|slobodnu teritoriju]] u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]]. Nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|sloma ustanka u Srbiji]] krajem novembra 1941, valjevski partizani su ostali da se bore cele zime 1941/1942, gonjeni od Nemaca, četnika, nedićevaca, belogardejaca. U toku te surove zime (temperature su se spuštale do -40 stepeni) u neprijateljskom okruženju, došlo je do višestrukog deljenja Valjevskog partizanskog odreda. Posle dirljivog rastanka na Divčibrama, iz njega su se izdvojili Kosmajski, Tamnavski i Suvoborski odred koji su ubrzo svi uništeni.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Samo 80-ak valjevskih partizana je marta 1942. uspelo da pređe u Bosnu. == Hronologija == === Dizanje ustanka u Beloj Crkvi === {{main|Dan ustanka naroda Srbije}} {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} [[File:Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg|thumb|[[Žikica Jovanović Španac]], student koji je digao ustanak.]] 21. juna 1941. godine u selu Zlatariću kod Valjeva vodeći komunisti su održali sastanak u cilju da ubrzaju pripreme za ustanak.{{sfn|Joksimović|1971|pp=94}} Valjevski NOP odred formiran je krajem juna [[1941]]. godine, po odluci donesnoj na sastanku u [[Valjevo|Valjevu]] [[23. 6.|23. juna]]. Odlučeno je da se stvore četiri čete: Kolubarska, Podgorska, Tamnavska i Azbukovačko-rađevska.{{sfn|Joksimović|1971|pp=95}} Prvi partizani bili su isključivo komunisti, članovi i simpatizeri [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a i [[KPJ]], uglavnom radnici, studenti i đaci.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Štab Rađevačke partizanske čete, koji su, pored [[Žikica Jovanović Španac|Žikice Jovanovića]], činili [[Miša Pantić]] i učitelj [[Čeda Milosavljević]], doneo je odluku da tradicionalni [[ivanjdan]]ski narodni sabor u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Beloj Crkvi]], kod [[Krupanj|Krupnja]] iskoristi za održavanje zbora. Ujutru 7. jula 1941. četa se smestila u šumi pored sela, a članovi i simpatizeri KPJ su meštanima objavili da će se na saboru održati zbor kome treba da prisustvuju i da će na zboru govoriti ljudi koji su otpočeli oružanu borbu protiv okupatora.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}} Oko četiri sata popodne, na mestu gde se održavao narodni sabor, pojavili su se borci Rađevačke čete. Sa stepenica kafane, okupljenom narodu su se obratili Miša Pantić, Čeda Milosavljević i Žikica Jovanović. Oni su govorili o sramnoj kapitulaciji, o domaćim izdajnicima koji pomažu okupatore, o Sovjetskom Savezu i snazi [[Crvena armija|Crvene armije]], a podsetili su prisutne i na borbene tradicije ovog kraja, i pozvali ih u partizanske redove. Odmah po završenom zboru, nekoliko mladića odlučilo je da im se pridruži. Nakon prijema novih boraca, Rađevska četa se uputila u pravcu šume odakle je došla.{{sfn|Mitrović|1975|p=84}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=13}} Ubrzo po odlasku partizana, u selo je stigla žandarmerijska patrola, obaveštena o dolasku „naoružanih komunista”. U patroli su bili narednik [[Bogdan Lončar]] i kaplar Milenko Braković, koji su počeli da rasteruju okupljeni narod kućama. Jedan student je pošao za partizanima i javio im o dolasku žandarma, pa je Žikica Jovanović doneo odluku da se vrate i razoružaju ih. Prilazeći mestu sabora, videli su gužvu i žandarme. Partizani su tada zauzeli zaklon, a Žikica je produžio preko čistine prema njima. Za njime su išla trojica partizana. Kada im se približio na petnaestak metara, žandarmi su se okrenuli i sa uperenim oružjem povikali Žikici da se preda, na šta je on odgovorio da predaju oružje. Jedan od žandarma tada je pucao na Žikicu i promašio, na šta je on gotovo istovremeno odgovorio pucnjima iz revolvera. Jedan žandarm je odmah ubijen, dok je drugi nastavio da puca, ali je ubrzo pogođen. Na žandarme je pucao i jedan od partizana iz Žikicine pratnje.{{sfn|Mitrović|1975|p=85}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}} Nakon borbe, Žikica je prišao do ubijenih žandarma i uzeo njihove puške, prvi ratni plen partizana Rađevačke čete, koje su pripale novim borcima koji su tog dana stupili u četu. Okupljenim seljacima, koji su bili iznenađeni brzinom zbivanja i neočekivanim obrtom situacije, Žikica je rekao — „Ovako će proći svi oni koji budu služili okupatoru”.<ref>Zbornik Istorijskog muzeja Srbije, sveska 17—18, Beograd 1981. godina.</ref> Akcija na ivandanjskom vašaru u Beloj Crkvi brzo je odjeknula Rađevinom i celim valjevskim krajem.{{sfn|Hasanagić|1982|p=14}}{{sfn|Mitrović|1975|p=85}} Danima se prepričavalo o pojavi partizana i njihovom obračunu sa žandarmima. Narod je ispredao razne preuveličane priče, ali je i sama kvislinška štampa iz [[Beograd]]a pišući o ovom događaju kao o „početku komunističkih nereda u Srbiji” širila vest o pojavi partizana.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=12}} === Napadi na Pecku i Kamenicu === [[File:Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice.jpg|thumb|Podgorski vod Valjevskog NOP odreda na maršu između Gornje i Donje Kamenice]] Nakon početka oružane borbe, Valjevskom partizanskom odredu je pristupalo sve više meštana. Deo rađevske čete se prebacio na vis [[Bobija (planina)|Torničku Bobiju]], gde su organizovali ratnu obuku, pošto određeni deo boraca nije imao nikakvog vojnog iskustva. 19. jula 1941. godine Rađevska četa, koja je tada brojala 35 boraca, je podeljena u tri kolone izvršila napad na [[Pecka (Osečina)|Pecku]]. Pre napada Žikica Jovanović je komandiru žandarmerijske stanice uputio pismeni zahtev za predaju, koji je odbijen, a žandarmi su pružali otpor, sve dok komandir žandarmerijske stanice nije ranjen, nakon čega su se predali. Partizani su tada zaplenili 10 pušaka i dosta municije. U zgradi seoske opštine pokupljeni su svi vojni i drugi važniji spiskovi, a u pošti iskidane telefonske linije i demolirana telefonska centrala. Starešina sreske ispostave Lazar Bogićević je uhvaćen i kod njega su pronađeni spiskovi sa imenima lica koje je kao nepouzdane trebalo pohapsiti. Nakon akcije, partizani, kojima se pridružilo nekoliko momaka iz Pecke, pošli su ka selu [[Dragodol]]u, a sa sobom su poneli ranjenog žandarmerijskog narednika i šefa sreske ispostave Bogićevića. Nakon ukazane medicinske pomoći, žandarmerijski narednik je pušten, dok je Bogićević zbog izdajničkog rada osuđen na smrt i streljan.{{sfn|Mitrović|1975|p=88}} Za komandira Rađevske čete postavljen je [[Miloš Dudić]]. Nakon toga, Štab čete je sa komandantom Zdravkom Jovanovićem razradio plan napada na [[Valjevska Kamenica|Valjevsku Kamenicu]], sedište podgorskog sreza, koji je izvršen u noći 20/21. jula 1941.{{sfn|Petranović|1992|pp=183}} Partizani su najpre presecanjem telefonskih linija prekinuli veze, a potom žandarmima uputili zahtev da se predaju. Pošto je zahtev odbijen, došlo je do sukoba u kome su ranjena dva žandarma, nakon čega su se ostali predali. Tom prilikom zaplenjeno je više pušaka i sanduka municije, kao i druge vojne opreme. Posle ove akcije, Rađevačka četa se prebacila na planinu [[Vlašić (planina)|Vlašić]], na teritoriju sela [[Gornje Crniljevo]], da bi se odmorila. Nakon napada partizana na Pecku i Valjevsku Kamenicu, okupatorske vlasti su pojačale garnizone i žandarmerijske stanice u ovim i okolnim mestima. [[Vermaht|Nemci]] su odredili svoje jedinice, pripremljene za lake operativne pokrete, stacionirane na teritoriji Rađevine i Azbukovice, a nemački garnizon u Krupnju je povećan sa 40 na 250 vojnika. U rudniku [[Stolice kod Krupnja|Stolice]] i selu Bela Crkva takođe su bili smešteni vodovi Nemaca od po 40 vojnika.{{sfn|Mitrović|1975|p=89}} Saznavši da na [[Ravna gora (Srbija)|Ravnoj gori]] borave oficiri bivše Jugoslovenske vojske koji ne priznaju kapitulaciju, Štab Valjevskog NOP odreda je krajem jula 1941. poslao izaslanika dr Dragana Jovanovića, lekara odreda, koji je na Ravnoj gori pregovarao sa pukovnikom Dragoslavom Pavlovićem, načelnikom Štaba Draže Mihailovića, o mogućnostima zajedničke borbe.<ref>Rodoljub Čolaković, Zapisi, I, str. 56, 64 i 65</ref> Krajem jula u Valjevski partizanski odred su došli [[Filip Kljajić Fića]] i [[Rodoljub Čolaković]], članovi [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tu su sumirali dotadašnji rad, a 5. avgusta 1941. borci četa su pred njima položili partizansku zakletvu.{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} === Streljanja nemačkih saradnika === [[File:Odvođenje nemačkih špijuna na streljanje, avgust 1941.jpg|thumb|Partizani odvode nemačke špijune na streljanje, okolina Valjevske Kamenice, avgust 1941. ]] Krajem jula i početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.|avgusta 1941.]] partizanske desetine obilazile su sela i uništavale opštinske arhive. Pošto su pojedinci počeli da vrše propagandu protiv [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|narodnooslobodilačkog pokreta]] njima su upućene opomene, a oni koji su nastavili sa takvim delovanjem su pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Streljana su dvojica predsednika opština u rađevskom i jedan u azbukovačkom srezu. Streljan je i jedan žandarmerijski kurir koji je bio upućen iz Valjeva da ispita partizanske snage na terenu, kao i jedan izdajnik iz sela Gunjaka koji je stupio u partizane po uputstvu žandarmerijske stanice iz [[Ljubovija|Ljubovije]], a prema planu Nemaca.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} Na smrt je osuđen i jedan seljak koji je kao partizan pljačkao i terorisao stanovništvo. Takođe, uhvaćena je i streljana u blizini Pecke grupa od šest naoružanih pljačkaša, koji su bili poznati kradljivci još pre rata. Nakon njihove likvidacije, ugled partizana u Rađevini, Azbukovici i Podgorini je još više porastao, jer su se oni time afirmisali ne samo kao borci protiv okupatora i njegovih slugu, već i kao zaštitnici naroda.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}} === Napadi na Ljig, Stave, Lajkovac i Belu Crkvu === [[File:Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka Sofija Stanišić.jpg|thumb|Kurir Miša Veličković Dakem i bolničarka [[Sofija Vujanović Stanišić|Sofija Stanišić]], [[Kamenica (Valjevo)|Kamenica]], septembra 1941.]] [[9. 8.|9. avgusta]] valjevski partizani su izvršili napad na [[Ljig]]. Do polovine avgusta Rađevačka četa narasla je na preko 150 naoružanih boraca i kontrolisala je teritoriju rađevskog, azbukovačkog i podgorskog sreza, izuzev u sedištima srezova. 15. avgusta, jedan vod sa oko 30 boraca došao je u selo [[Stave]], na putu Pecka—Valjevo, da spali opštinsku arhivu, a bilo je planirano i održavanje zbora. Nakon paljenja arhive, oko 80 žandarma došlo je u selo i otpočela je borba u kojoj je poginuo komandir voda Nikola Končar, rudar, koji je bio prva žrtva Rađevačke partizanske čete. Pored napada na garnizone, Valjevski odred je svoje akcije usmerio naročito na prekidanje železničke pruge [[Beograd]]-[[Čačak]] i [[Lajkovac]]-[[Valjevo]]. [[15. 8.|15. avgusta]] napad na železničku stanicu Lajkovac, gde je uništena železnička instalacija i dve lokomotive. [[Stjepan Filipović]] je prilikom napada na Lajkovac iskazao naročitu hrabrost, kada je likvidirao nekoliko nemačkih vojnika i kvislinških žandarma.<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref> U napadu na nemački voz, partizanka [[Sofija Stanišić Sojka]] je u bliskom okršaju revolverom ubila nemačkog SS oficira.<ref name="Pejzaži">Pejzaži otpora, dokumentarni film (2021)</ref> {{citat|Dok smo se mi odmarali i malo prezalogajili, naišla je grupa naoružanih ljudi. Kada su došli bliže, videli smo da grupu predvodi devojka. Imala je pantalone i bluzu koja je ličila na vojničku košulju. Na glavi šajkača, a ispod nje se lepršala njena duga plava kosa. Bilo nam je jasno da su to partizani.<ref name="Martinović"/>|Četnički komandant [[Ratko Martinović]] o susretu sa partizanima koje je predvodila [[Sofija Vujanović Stanišić|Sojka]], u selu Bukovcu [[17. avgust]]a 1941.}} Dana 17. avgusta 1941. Žikica Jovanović Španac se ponovo našao u Beloj Crkvi. On je sa 26 boraca napao nemačku posadu, koja je imala 40 vojnika. Nakon višečasovne borbe Nemci su naterani na povlačenje. U toku borbe ubijeno je 12 Nemaca, među kojima i jedan oficir, a zaplenjena je veća količina naoružanja i vojne opreme — 27 pušaka, jedan puškomitraljez, konzervirana hrana, odeća, obuća i dr.{{sfn|Mitrović|1975|p=91}}{{sfn|Mitrović|1975|p=93}} === Pregovori sa Dražom Mihailovićem === U cilju razvoja ustanka, u valjevski kraj je poslat i izaslanik [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOPOJ]] [[Miloš Minić]]. Polovinom avgusta 1941. predstavnik Vrhovnog štaba NOPOJ Miloš Minić u pratnji [[Dragojlo Dudić|Dragojla Dudića]] ponovo odlazi na [[Ravna Gora|Ravnu Goru]], gde se sastao sa četničkim vođom [[Draža Mihailović|Dražom Mihailovićem]].<ref>dr J. Marjanović, Prilozi, str. 185</ref> Minić je izjavio da je sazrelo vreme za početak sveopšte narodne borbe kako partizanskih tako i četničkih odreda. Pukovnik Mihailović nije hteo da prenagli zbog mogućih nemačkih odmazdi. Tako je ovaj sastanak završen bez dogovora o borbi protiv Nemaca, ali je dogovoreno da se četnici i partizani ne napadaju. Uprkos tome, pukovnik Mihailović je avgusta 1941. napao jedan vod Valjevskog partizanskog odreda u selu [[Planinica (Mionica)|Planinici]], nedaleko od Mionice. U tom napadu Mihailović je lično komandovao četnicima, koji su tom prilikom ubili dva partizana, nekoliko ranili i nekoliko zarobili.<ref>[https://www.znaci.org/00001/60_1_5.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUÐENJA DRAŽI MIHAILOVIĆU]</ref> === Napad rudnik Stolice === [[File:Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda septembra 1941.jpg|thumb|Osoblje bolnice Valjevskog partizanskog odreda, septembra 1941, u selu Stapar.]] 20. avgusta 1941. grupa od 20 boraca Rađevačke čete pod Žikicinom komadom napravila je u blizini [[Osečina (varošica)|Osečine]] zasedu nemačkoj koloni kamiona, kojima je prevožena ruda antimona iz rudnika Stolice. Kada su na čelu kolone naišla dva nemačka motociklista i dva puna automobila naoružanih Nemaca, koji su bili sprovodnici transporta, partizani su ih iznenada napali i desetkovali. Ovaj događaj zapisao je i [[Dragojlo Dudić]]: {{citat|Kurir iz Valjeva javlja da je naša Azbukovačka četa imala sukobe s Nemcima na putu Valjevo—Loznica i da su dva kamiona mrtvih Nemaca doterana u Valjevo iz Podgorine.{{sfn|Dudić|1957|p=103}}|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos na dan 26. avgusta}} Do polovine avgusta [[1941]]. godine bila oslobođena cela teritorija rađevačkog, azbukovačkog i jadarskog sreza, sem gradova [[Krupanj|Krupnja]], [[Ljubovija|Ljubovije]] i [[Banja Koviljača|Banje Koviljače]], koje su Nemci uspeli da zadrže još neko vreme. U selu [[Robaje]], kod [[Mionica|Mionice]] [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1941.#21. avgust|21. avgusta 1941.]] održan je sastanak članova Štaba Valjevskog partizanskog odreda sa članovima [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]] [[Filip Kljajić Fića|Filipom Kljajićem]] i [[Rodoljub Čolaković|Rodoljubom Čolakovićem]] i instruktorom [[Savez komunista Srbije|Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju]] [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] na kome je donet plan o završnim borbama za oslobođenje teritorije valjevskog okruga, s tim da najpre treba da budu oslobođene teritorije [[Rađevina|Rađevine]], [[Azbukovica|Azbukovice]] i [[Podgorina|Podgorine]]. Pošto su u prethodnom periodu partizani Rađevačke čete ovladali ovom teritorijom, bilo je potrebno uništiti uporišta [[Vermaht|Nemaca]] u [[Stolice kod Krupnja|rudniku Stolice]] i [[Krupanj|Krupnju]], koji je bio središte rađevskog sreza. Zadatak za zauzimanje rudnika Stolice pripao je borcima Rađevačke čete.{{sfn|Mitrović|1975|p=159}} Ovaj rudnik Nemcima je bio važan za ratnu industriju, jer su iz njega eksploatisali [[antimon]], rudu značajnu za izradu aviona (osim u Stolicama, Nemci su u čitavoj okupiranoj [[Evropa|Evropi]] antimon eksploatisali još samo u jednom rudniku).{{sfn|Mitrović|1975|p=90}} Nemci su u rudniku imali posadu od 38 vojnika, a oko rudnika izgrađen je jak sistem odbrane, koji su činila utvrđenja i [[bunker]]i. Napad je izvršen po kišnoj noći [[30. 8.|30. avgusta]] (ili 1. septembra) [[1941]]. i u njemu je učestvovalo oko 60 boraca iz Rađevačke čete i jedna grupa boraca iz Kolubarske čete, a napadom je rukovodio Žikica Jovanović Španac. Zahvaljujući mračnoj noći i nevremenu, borci su uspeli da priđu do objekata nemačke odbrane. Jedna grupa prišla je do baraka u kojima se nalazila glavnina nemačke posade, a napad je otpočeo bacanjem bombi na bunker i jurišem na barake. Bombaši su brzo uspeli da unište mitraljeska gnezda i likvidiraju posadu bunkera, u kojoj se nalazilo pet nemačkih vojnika, ali je nemačka glavnina u barakama, nakon kratkotrajnog iznenađenja, pružila žestok otpor. Izbacivali su svetleće rakete koje su osvetljavale čitavu okolinu, što je primoralo [[Bombaši u Narodnooslobodilačkom ratu|partizanske bombaše]] da se povuku. Pod zaštitom jake mitraljeske vatre, Nemci su uspeli da odstupe iz rudnika i povuku se ka Krupnju. U borbi je poginulo osam nemačkih vojnika, a zarobljeno je njih deset, zajedno sa ranjenim komandantom posade rudnika i jednim nižim oficirom. Takođe, bila je zaplenjena i veća količina naoružanja i druge vojne opreme, kao i jedan putnički automobil.{{sfn|Mitrović|1975|p=161}} Ustaničke borbe protiv Nemaca i njihovi uspesi imali su dubokog odjeka, ne samo u valjevskom kraju, već i u čitavoj zapadnoj Srbiji, kao i u drugim delovima Srbije i u istočnoj Bosni. Poverenje naroda prema borcima je raslo, nakon čega je počelo masovno pomaganje ustaničkih jedinica. Seljaci su im donosili hranu i odeću, obaveštavali ih o kretanju neprijatelja i o njihovim zamkama.{{sfn|Mitrović|1975|p=94}} === Oslobođenje Krupnja === {{main|Bitka za Krupanj}} [[Datoteka:Oslobođenje Krupnja 1941.jpg|minijatura|[[Bitka za Krupanj 1941.|Bitka za Krupanj]], od 1 do 3 septembra 1941 godine.]] U međuvremenu, valjevski partizani su došli u dodir sa četnicima Zečevića i Martinovića, voljnim da se bore. [[30. avgust]]a [[1941]]. godine kod Mačkovog kamena održan je sastanak partizanskih i četničkih vođa radi dogovora o zajedničkom napadu na Nemce. Susret je bio srdačan, a razgovor je tekao neusiljeno i bez dnevnog reda.<ref name="Martinović">[https://www.znaci.org/00001/9_5.htm Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA] (SA PARTIZANIMA)</ref> {{citat|Na ovom sastanku sam se upoznao sa [[Zdravko Jovanović|Zdravkom Jovanovićem]], aktivnim pešadijskim narednikom, koji je bio komandant Valjevskog partizanskog odreda, zatim sa [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], komesarom Rađevske čete, i [[Miloš Dudić|Mišom Dudićem]], aktivnim potporučnikom i komandirom iste čete. Rađevska četa imala je oko 250 boraca pa je pred napad na Krupanj preformirana u bataljon. Inače Mišu Dudića sam poznavao iz Vojne akademije.<ref name="Martinović"/>|[[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika koji su se borili rame uz rame s partizanima}} Sutradan nakon oslobođenja rudnika Stolice, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#2. septembar|2. septembra 1941.]] otpočele su [[Bitka za Krupanj 1941.|borbe za oslobođenje Krupnja]], gde se nalazio nemački garnizon jačine oko 300 vojnika. Ovaj napad organizovan je u saradnji sa vojno-četničkim odredima popa [[Vlada Zečević|Vlade Zečevića]] i [[poručnik]]a [[Ratko Martinović|Ratka Martinovića]], a partizanskim snagama komandovao je [[potporučnik]] [[Miloš Dudić]], komandir Rađevačke partizanske čete. Napad je počeo u toku noći koncentričnim napadom ustanika, ali pošto su napad očekivali, Nemci su bili pripremljeni za odbranu i utvrdili su se u zgradi bolnice i u zgradama topionice antimona. Iz ovih objekata oni su unakrsnom mitraljeskom vatrom branili prilaze zgradama u kojima su se nalazili. Do jutra 3. septembra partizansko-četnike snage su uspele da uđu u Krupanj, ali nisu uspeli da savladaju nemačka uporišta.{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} [[Datoteka:Ljig, spomenici NOB-a 013.jpg|175px|mini|Spomenik bici u Ljigu, septembra 1941, rad vajara [[Oto Logo|Ota Logoa]].]] Pošto se bolnica nalazila na mestu pogodnom za odbranu, čekala se noć se za sledeći napad. U toku dana nemačko-ustaška avijacija je sa šest aviona bombardovala Krupanj i okolna mesta, a iz [[Valjevo|Valjeva]] je bilo upućeno nemačko pojačanje, koje je kod sela [[Zavlaka|Zavlake]] zaustavljeno od strane četničko-partizanskih snaga i naterano na povlačenje. Partizani su druge noći poslali bombaške grupe koje su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u bolnicu. Akciju bombaša je vodio [[Žikica Jovanović]], koji je to naučio u ratu u Španiji. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci.<ref>[http://www.princip.info/2017/02/02/pricanja-popa-vlade-zecevica-o-ustanku-u-srbiji/ Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji]</ref>|Pop [[Vlado Zečević]]}} Prema izveštaju nemačkog kapetana Sajferta, situacija je u Krupnju bila neizdrživa, naročito u bolnici gde je bila 10. četa 724. puka, usled nestašice vode i hrane.<ref>Arh. Washing., snimak 315, rol. 2237, Izveštaj kapetana Sajferta, komandira 11. čete 724. puka 704. pešadijske divizije.</ref> U zoru trećeg dana je otpočeo novi napad avijacije na ustaničke položaje. Pri četvrtom napadu "štuka" u 18,30 časova<ref name="Martinović"/> nemačke kolone su krenule u povlačenje, krećući se ka selu Zavlaka, gde su upale u partizansko-četničku zasedu. U borbama je zarobljeno 108 nemačkih vojnika, među kojima oko 30 ranjenika. Manji deo, njih oko 60 uspeo je da se provuče između ustaničkih položaja i da stigne do Valjeva, dok se jedna grupa Nemaca, nakon nailaska na zasedu rasturila po okolini. Zajednički partizansko-četnički Štab doneo je odluku da se formira goneći odred sa zadatkom da pohvata razbežane nemačke vojnike. Komanda nad ovom poternom jedinicom bila je poverena Žikici Jovanoviću Špancu i ona je na prostoru do Osečine i Komirića uspela da uhvati 18 Nemaca, koji su u bekstvu bacali oružje i uniformu sa ciljem da stignu do Valjeva.{{sfn|Martinović|1979|p=}}{{sfn|Mitrović|1975|p=162—164}} Nemci su u ovoj borbi imali velike gubitke, prema sopstvenom izveštaju preko 200 ljudi: {{izdvojeni citat|Obe opkoljene čete u rudniku antimona kod Krupnja bile su uništene od bandita. Gubitak od 9 mrtvih, 30 ranjenih i 175 nestalih ožaljen je sa naše strane.<ref name="Martinović"/>|Nemački izveštaj Vrhovnoj komandi o borbama u Krupnju}} Posle trodnevnih borbi [[Krupanj]] je oslobođen [[3. 9.|3. septembra]] 1941.<ref>Zbornik NOR-a, tom II, kni. 1. str. 74 i 75</ref> Oslobođenjem Krupnja je utvrđen centar prve [[Užička republika|slobodne teritorije u zapadnoj Srbiji]], i u čitavoj Srbiji uopšte.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Ujedinjene sa četnicima Zečevića i Martinovića === [[Datoteka:Vlado Zečević.jpg|mini|Pop [[Vlado Zečević]], jedan od vođa četnika u ustanku, koji su prišli partizanima.]] U toku bitke za Krupanj održan je novi sastanak ustaničkih vođa. Partizansku delegaciju vodio je instruktor Pokrajinskog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]] [[Miloš Minić Crni]], a četničku pop [[Vlada Zečević]] i [[Ratko Martinović]]. Četnički vođa [[Ratko Martinović]] je odao priznanje borbenosti i disciplini partizana, te predložio da se borci četničkih četa rasture po partizanskim jedinicama koje su imale znatno bolji moral, i da se tako stvori jedinstven odred.<ref name="Martinović"/> Ovo je izazvalo veliku raspravu ali je na kraju prihvaćeno: {{izdvojeni citat|Istodobno, vodili su se pregovori između predstavnika vojno-četničkih četa i predstavnika partizanskog Valjevskog odreda. Predstavnici četnika izjavili su da su vrlo zadovoljni borbenošću, hrabrošću i ponašanjem u borbi i van ove sa svima našim ljudima. Poručnik Martinović priznao je da moral ljudstva koje on vodi nije na dostojnoj visini; da su mnogi bežali iz borbe, da nisu disciplinovani i tražio je da se svi njihovi ljudi iz vojnog četničkog odreda, prilikom stapanja sa partizanima, rasture tako da budu izmešani između partizana radi moralnog uzdizanja i političkog izgrađivanja i držanja istih u čvrstoj ruci partizana. Posle duže diskusije postignuta je puna saglasnost o stapanju ova dva odreda i o produženju zajedničkih akcija pod rukovodstvom jedinstvenog štaba. Zadržano je isto rukovodstvo, prošireno sa još dva rukovodioca. Za načelnika štaba odreda došao je poručnik Martinović, za zamenika političkog komesara ovog štaba došao je sveštenik Vlada Zečević, kao predstavnici vojno-četničkih četa.<ref name="Martinović"/>|[[Dragojlo Dudić]] u svom Dnevniku}} Tako je došlo do ujedinjenja dela četnika i partizana u ovom kraju i formiranja zajedničkog ustaničkog štaba. 12. septembra je Kolubarska četa izvestila štab da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, i još dvoje ljudi. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se videlo da je i [[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]], komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom Nedićeve vlade.{{sfn|Dudić|1957|p=142}} Kada je video taj dokument, poručnik Ratko Martinović je vrteo glavom u neverici, rekavši: {{citat|Sramno! Zar je to moguće, zar Draža da bude izdajnik?! E, moga mi boga, ja ću ga ubiti.{{sfn|Dudić|1957|p=144}}|Poručnik [[Ratko Martinović]], jedan od vođa četnika u ustanku}} === Formiranje bataljona === [[File:Partizani u Staparu, septembra 1941.jpg|thumb|Partizani u Staparu, septembra 1941. Stoje sleva nadesno: Krstnić, zemljoradnik, Miloš Stefanović „Kikoš", Milosav Milosavljević, politički komesar odreda, Rade Jokić, fotograf. Sede: Radomir Dudić, Miša Dudić, komandir čete, i borac zvani „Selja". Desno u pozadini Vida Jocić.]] Još u toku [[Bitka za Krupanj 1941.|borbi za Krupanj]] ustaničkim snagama pristigla je grupa od oko 400 dobrovoljaca iz [[Pecka (Osečina)|Pecke]] i okoline, a manje grupe su dolazile iz svih krajeva valjevskog okruga. Nakon oslobođenja Krupnja, na okupu se našla masa od skoro 1.000 ljudi koji su želeli da se priključe borbi. Za Rađevačku partizansku četu, koja je do tada imala oko 350 boraca, ovo je bilo trostruko povećanje, pa je Štab Valjevskog partizanskog odreda doneo odluku da se dotadašnje čete preformiraju u bataljone. Prvi formirani bataljon bio je Rađevački partizanski bataljon, čije je formiranje sprovedeno od 4. do 7. septembra. Umesto šest vodova dotadašnje čete, formirano je deset četa novog bataljona, od kojih je svaka imala oko 100 boraca. Komandni sastav bataljona ostao je isti — komandant [[Miloš Dudić]], [[politički komesar]] Žikica Jovanović Španac i zamenik političkog komesara [[Čeda Milosavljević]], partijski rukovodilac ove vojne jedinice.{{sfn|Mitrović|1975|p=167}} Nakon oslobođenja [[Ljig]]a, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe septembar 1941.#10. septembar|10. septembra 1941]], koji je izvršila Kolubarska partizanska četa, došlo je do priliva novih boraca pa je doneta odluka o formiranju Kolubarskog bataljona. Pošto je u borbama u Ljigu teško ranjen komandir Kolubarske čete [[Radivoje Jovanović Bradonja]], prilikom formiranja bataljona, za njegovog komandanta imenovan je Žikica Jovanović Španac, dok je za zamenika komandanta imenovan podoficir [[Dragan Tatović]], a za političkog komesara [[Stevan Marković Singer]]. Kolubarski partizanski bataljon imao je tada šest četa.{{sfn|Mitrović|1975|p=174}} === Propaganda Nedićeve vlade === {{main|Propaganda Nedićeve vlade}} Sredinom [[Septembar|septembra]] 1941. borci Trećeg tamnavskog bataljona boravili su na području opštine [[Divci (Valjevo)|Divci]], između Valjeva i [[Ub]]a. O dolasku [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizana]] predsednik opštine Velisav Petrović je izvestio svog brata Živojina Petrovića, obaveštajnog oficira u Valjevu, koji je ovu informaciju preneo nemačkoj komandi.<ref name="glasnik"/> Ubrzo je iz Uba stigla nemačka vojska i napala borce 2. čete Trećeg tamnavskog bataljona i Posavskog NOP odreda, pri čemu je jedan partizanski borac ubijen, a više njih ranjeno. Nemci su u Divcima streljali 6 meštana zbog ukazivanja gostoprimstva partizanima.<ref name="glasnik"/> Nakon što su se Nemci povukli, izvršena je partizanska istraga kojom je ustanovljeno da je Velisav Petrović odgovoran za obaveštavanje Nemaca. On je uhapšen i sproveden u štab čete gde mu je izrečena presuda streljanjem.<ref name="glasnik">Glasnik (Istorijski arhiv Valjevo); Radivoje Davidović; ''Borota i Majer - mit i stvarnost''; stranica 49-79; broj 46, 2012, Valjevo.</ref> Streljanje saradnika okupatora iskoristila je [[Propaganda Nedićeve vlade]] koja je plasirala laž da je [[Stevan Borota]] zaklao Velisava Petrovića testerom.<ref name="glasnik"/> Potom je u publikaciji "Krvava lista komunističkih zločina", nacistička propaganda uvela u narativ i Jevrejina [[Josif Majer|Josifa Majera]] kao naredbodavca masakra.<ref name="glasnik"/> === Opsada Valjeva === {{main|Blokada Valjeva 1941.}} [[File:Ustanici valjevskog odreda sa zaplenjenim tenkom Somua, koji su Nemci zaplenili od Francuza.jpg|thumb|Borci valjevskog odreda sa zaplenjenim nemačkim tenkom [[Somua S35]].]] Jedna od najvećih operacija Valjevskog partizanskog odreda jeste opsada [[Valjevo|Valjeva]], koja je trajala oko dva meseca. Odmah po oslobođenja Krupnja, Štab Valjevskog partizanskog odreda naredio je [[Blokada Valjeva 1941.|blokadu Valjeva]]. Prve pripreme za ovu operaciju izveli su borci Rađevačkog partizanskog bataljona. Oni su zaposeli sve puteve koji su vodili ka Valjevu, a potom su im se priključile tri čete Kolubarskog i delovi Podgorskog bataljona pa je potpuna blokada Valjeva sprovedena između 15. i 18. septembra 1941. godine. Osim partizana, u blokadi Valjeva učestvovali su i podrinski [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnici Draže Mihailovića]].{{sfn|Mitrović|1975|p=175}} Skoro svakodnevno su vođene Borbe sa nemačkim jedinicama garnizona u Valjevu, i jedinicama koje su se probijale u pomoć opkoljenom garnizonu. Nemci su skoro svakodnevno pokušavali da sa manjim snagama razbiju opsadu grada, a iz artiljerijskih oružja su tukli svuda gde bi utvrdili da se nalaze partizanski položaji. Dana [[21. 9.|21. septembra]] 1941. Nemci su pokušali sa četiri tenka i 400 vojnika da prodru putem ka Užicu, ali su jakom odbranom boraca Kolubarskog bataljona primorani na povlačenje. Istog dana 125. pešadijski puk je nakon petodnevnih borbi sa borcima Posavskog partizanskog odreda uspeo da probije blokadu u uđe u Valjevo, u pomoć okruženim jedinicama. Nakon dobijanja pojačanja Nemci su tokom 25. i 26. septembra pokušali veliki prodor, uz pomoć artiljerije i tenkova, ali nisu uspeli da probiju blokadu.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} Usled ustaničke opsade Valjeva, [[Nemci]] su bili prisiljeni da i [[avion]]ima dobacuju hranu opkoljenom garnizonu. === Dolazak Tita i savetovanje u Stolicama === {{main|Savetovanje u Stolicama}} 22. septembra na oslobođenu teritoriju zapadne Srbije nakon napuštanja [[Beograd u Narodnooslobodilačkoj borbi|okupiranog Beograda]] došao komandant Glavnog štaba NOPOJ [[Josip Broz Tito]]. Tu je prvi put video zarobljene nemačke vojnike, koji su ujedno bili i jedini nemački zarobljenici u čitavoj Evropi. Nakon dolaska u Krupanj, Tito se u Stolicama susreo sa ostalim članovima [[Vrhovni štab NOV i POJ|Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije]], koji su posle njega napustili Beograd. 26. i 27. septembra 1941, u Stolicama je održano [[Savetovanje u Stolicama|vojno-političko savetovanje]] partizanskih vođa, kojem je, između ostalih, prisustvovali i komandant Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović]] i zamenik političkog komesara [[Dragojlo Dudić]]. Tu su analizirana dotadašnja iskustva, skovani planovi dalje oslobodilačke borbe i donete odluke za učvršćenje i razvoj ustanka.{{sfn|Mladenović|2006|p=38}} === Izdaja četnika i nemački proboj obruča === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} [[File:Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941.jpg|thumb|Jedna desetina 5. čete Valjevskog odreda, oktobar 1941, između Ražana i Poćuće.]] {{citat|Naše partizanske čete Valjevskog odreda bile su na glasu i važile su kao elitne trupe po svojoj borbenosti. Oni nisu izmicali i mi smo zaista sa nekim naročitim optimizmom gledali na uspeh. Znali smo da neprijatelj neće prodreti. To naše verovanje oni su opravdali, jer neprijatelj nije uspeo.<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 196), Prosveta, Beograd, 1957.</ref>|[[Dragojlo Dudić]], dnevnički unos od 12. oktobra 1941.}} Borbe oko Valjeva vođene su svakodnevno, a posebno su intenzivirane bile krajem oktobra, nakon što je nemačka [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pešadijska divizija]] uspela da zauzme [[Krupanj]] i 25. oktobra prodre do Valjeva. Prema zapisu Dragojla Dudića od 26. oktobra, četnici su se pokazali na svima sektorima krajnje nedisciplinovani i nelojalni saveznici u momentu probijanja naših linija od strane kaznene ekspedicije. Pre ovih događaja bilo je puno izgleda na zajedničku saradnju; bilo je momenta kada su se i borili sa nama zajedno; ali od onog trenutka kad su čuli za probijanje fronta, napustili su položaje i pobegli duboko u pozadinu, dalje nego što smo mi naše ranjenike i komoru sklonili. [...] Svuda kuda su prolazili, širili su paniku i govorili kako će partizani platiti ceh, jer Nemci neće napadati četnike.{{sfn|Dudić|1957|p=222-223}} 30. oktobra 1941. vođene su veće borbe na sektoru Kolubarskog bataljona, kada su uz pomoć boraca iz [[Užički partizanski odred|Užičkog partizanskog odreda]] uspeli da spreče pokušaj delova nemačke 342. pešadijske divizije da se iz Valjeva probiju ka [[Kosjerić]]u i Užicu i tom prilikom su uništena dva tenka.{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} U dnevničkom zapisu od 1. novembra Dragojlo Dudić opisuje brojna sela po Srbiji koje su Nemci spalili i čije su stanovnike pobili, u okolini Valjeva. Prema svedočenju meštana, Nemci su u selu [[Pričević]]u objavili da "neće nikome ništa raditi ako koga nađu kod kuće; a ako ne nađu nikoga zapaliće kuću".<ref>Dragojlo Dudić, Dnevnik 1941 (str. 235), Prosveta, Beograd, 1957.</ref> Seljaci su poverovali i nisu pobegli, nakon čega su nemački vojnici sutradan streljali 24 seljaka iz ovog i susednog sela. Za dva slučaja meštani kažu da su povađene i oči.{{sfn|Dudić|1957|p=235}} [[File:Colonel Dragoslav Račić.jpg|thumb|175px|Četnički vođa [[Dragoslav Račić]], koji je povukao svoje ljude sa opsade Valjeva, kako bi napao partizane u Užicu.]] Početkom novembra 1941. dolazi do povlačenja četnika Draže Mihailovića iz blokade Valjeva.{{sfn|Mitrović|1975|p=176}} U noći 1/2. novembra, po Mihailovićevom naređenju, [[Dragoslav Račić]] je vodio [[Napad četnika na Užičku republiku|četnički napad na Užice]].<ref>http://znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Snage koje je vodio u napad na partizane (oko 1.500 boraca) bile su povučena u tajnosti sa položaja prema Nemcima kod Valjeva i Krupnja. [[Vojislav Mišić]], sin [[Živojin Mišić|vojvode Živojina Mišića]] i komandir čete u Kolubarskom bataljonu, je početkom novembra boravio u selu [[Struganik]], gde su ga njegov brat [[Aleksandar Mišić]] i Draža Mihailović pozvali i bezuspešno nagovarali da pređe na stranu četnika.<ref name="Ispitivanje"/> On je tada video kolonu zarobljenih partizana sprovedenih kroz Struganik sa Ravne Gore i [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|upućenih Nemcima]].<ref name="Ispitivanje">[https://www.znaci.org/00001/60_2_9.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata]</ref> Iako valjevski partizani još uvek ne znaju šta se dešava, njihov komesar Dragojlo Dudić 4. novembra ujutru primećuje da "nešto nije u redu": {{citat| Drug Rade izveštava da su četničke jedinice koje su se snabdevale kod nas, negde otputovale u toku noći i niko nije došao po snabdevanje. Nešto nije u redu. Još nemamo izveštaja po pitanju sukoba u Ljuboviji. [...] Jedan oficir iz Cerskog četničkog odreda za vezu s partizanima navratio je u štab na putu u tražnji Račića. Razgovarali smo o najnovijoj situaciji u Ljuboviji i na užičkom drumu. Ne znamo između koga je došlo do sukoba. Ovaj četnički oficir osuđuje svaki pokušaj stvaranja razdora između partizana i četnika. Nahranili smo mu konja, dali ručak i dva pratioca. Komandir 4. čete u samo veče izveštava da mu se [[Dragoslav Račić|komandant]] izgubio sa položaja u nepoznatom pravcu i da je kurir, koga je ovaj poslao, nije našao na položaju. „'''Izgleda da se i g. Račić izgubio u vidu lastinog repa'''“, kaže komandir naše partizanske čete, koji je bio pridodat na položaju kod kapetana Račića.{{sfn|Dudić|1957|p=241}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 4. novembra 1941.}} Ubrzo, valjevski partizani su od Vrhovnog štaba saznali za veliki [[Napad četnika na Užičku Republiku|napad četnika na Užičku Republiku]]: {{izdvojeni citat|Pre nekoliko noći došlo je do borbe sa oko 500 četnika iz odreda Draže Mihailovića. Razbijeni su i oko 140 zarobljeno. Naši su likvidirali četnike u Požezi. U toj borbi su naši partizani imali strahovite žrtve. Poginuo je komandant bataljona drug Kapelan, dva komandira četa i mnogo partizana. [...] Dogodilo se to da umesto borbe protiv fašističkih razbojnika vodimo borbu sa braćom; umesto da prolivamo neprijateljsku krv, mi se međusobno krvimo. Umesto da ljudi Draže Mihailovića presreću neprijateljske kamione i otimaju, oni presreću naše kamione i otimaju ono što je srpski narod odvajao od svojih usta i davao za narodnu borbu; umesto da presreću Nemce i Nemce ubijaju, oni presreću naše ljude i ubijaju iz zasede.{{sfn|Dudić|1957|p=244}}|Dragojlo Dudić, dnevnički unos od 5. novembra 1941.}} Blokada Valjeva trajala je sve do kraja novembra 1941, kada su Nemci uspeli da potisnu oslabljene snage Valjevskog odreda i razbiju obruč. Nemačka 342. divizija je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|25. novembra 1941.]] jakim snagama krenula putem Valjevo—Kosjerić, gde se kod Bukova sukobila sa pet četa Kolubarskog odreda koje su uspele da je privremeno zaustave. Uz podršku avijacije i tenkova, [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe novembar 1941.#25. novembar|27. novembra 1941.]] nemačke snage su uspele da slome otpor delova Valjevskog, [[Drugi šumadijski partizanski odred|Drugog šumadijskog]] i Užičkog partizanskog odreda. Istovremeno, drugi deo nemačke 342. divizije takođe je jakim snagama uspeo da savlada delove Valjevskog, Užičkog i [[Posavski partizanski odred (Srbija)|Posavskog partizanskog odreda]] i zauzme [[Ljubovija|Ljuboviju]].{{sfn|Valjevo|1967|p=336}} === Slom ustanka i nastavak borbi === {{main|Gušenje ustanka u Srbiji|Povlačenje partizana u Sandžak 1941.}} [[File:Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u okolini sela Ba, januar 1942.]] [[File:Kolubarski bataljon u maršu, januara 1942.jpg|thumb|Kolubarski bataljon u maršu, između Leskovice i Mravinjaca, januara 1942. Na čelu Dragan Tatović.]] Nakon prodora nemačkih snaga pravcem [[Valjevo]]—[[Užice]] i sloma [[Užička Republika|Užičke republike]], snage [[Mačvanski partizanski odred|Podrinskog]] i Valjevskog partizanskog odreda su se našle odsečene od [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] i glavnine partizanskih snaga, koje su se [[Povlačenje partizana u Sandžak 1941.|povukle u Sandžak]]. U toku decembra [[1941]]. godine, u [[Zapadna Srbija|zapadnoj Srbiji]] nalazilo oko 1.500 partizanskih boraca, koji su bili opkoljeni od [[Nemci|Nemaca]] na području: planina [[Medvednik]]-[[Povlen]]-[[Maljen]]-[[Suvobor]]. Najjači od preostalih odreda bio je Valjevski sa preko 1.000 boraca. Jedinice Kolubarskog partizanskog bataljona su se tokom završnice neprijateljske ofanzive skoncentrisale na [[Kaluđerske Bare|Kaluđerskim barama]] na [[Tara (planina)|Tari]]. Prema planu Vrhovnog štaba, ovi Odredi su trebali da ostanu na ovim terenima do proleća, kada bi se ponovo rasplamsao ustanak. Međutim, okupatorske snage otpočele su sa akcijom čišćenja terena zapadne Srbije od zaostalih partizanskih snaga. U ovome su imali znatnu podršku srpske žandarmerije i četničkih snaga — Tamnavskog četničkog odreda vojvode [[Budimir Bosiljčić|Budimira Bosiljčića]], Kolubarskog četničkog odreda vojvode [[Jovan Škavović Škava|Jovana Škave]] i Valjevskog četničkog odreda vojvode [[Milorad Radić|Milorada Radića Pinde]].{{sfn|Valjevo|1967|p=357}} Usled veoma hladne i duge zime, u narednih par meseci su uspeli da unište preostale partizanske odrede i grupe. [[4. decembra]] 1941. godine u selu [[Dragodol]]u kod [[Osečina (varošica)|Osečine]] održano je savetovanje rukovodilaca partizanskih odreda, koji su ostali u zapadnoj Srbiji sa instruktorima Pokrajinskog komiteta KPJ za Valjevo i Šabac [[Miloš Minić|Milošem Minićem]] i [[Mile Ivković|Miletom Ivkovićem]]. Tada je odlučeno da preostale jedinice nastave sa gerilskim ratovanjem. Vrhovni štab je nakon povlačenja iz Užica poslao grupu rukovodilaca u zapadnu Srbiju da se poveže sa partizanima koji su ostali na terenu. Među prvima se vratio [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je uspostavio vezu sa Kolubarskim bataljonom, a nakon njega i grupa koju predvodi [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOP odreda Srbije]]. Tomić je po dolasku u Štab Valjevskog odreda sazvao novo savetovanje, koje je održano [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe decembar 1941.#14. decembar|14. decembra]] u Dragodolu. Na Tomićevo insistiranje na savetovanju je odlučeno da se svi partizanski odredi upute na svoju teritoriju i nastave sa delovanjem u pozadini okupatora.{{sfn|Parmaković|1973|p=73}}{{sfn|Parmaković|1973|p=76}}{{sfn|Mitrović|1975|pp=288—290}} Najpre je stradao [[Mačvanski partizanski odred|Podrinski partizanski odred]], koji je 16. decembra krenuo u [[Pocerina|Pocerinu]] i [[Mačva|Mačvu]]. Potom je stradao Račanski bataljon Užičkog odreda, koji je krenuo na teritoriju račanskog sreza, te Tamnavski bataljon koji je krenuo u [[Podgorina|Podgorinu]] i [[Tamnava|Tamnavu]].{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} 24. decembra [[četnici]] [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] zarobili su Stjepana Filipovića, komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.<ref name="Radanović"/> [[Žića Marković]] se sredinom januara 1942. sa svojom četom uspešno vratio u Rađevinu, i pred narodom rušio okupatorsku propagandu „o uništenju partizana“. Zbog nemogućnosti da stupi u borbu sa jačim neprijateljskim snagama, sa svojom četom je rušio telefonske bandere i vršio sitnije [[Diverzije u Narodnooslobodilačkoj borbi|diverzije]]. Na putu [[Zavlaka]]—[[Valjevo]], napao je nemačku patrolu. Tada je uništeno jedno nemačko vozilo i zaplenjeno šest mina, koje su kasnije postavljene na putu Zavlaka-Loznica, Valjevo-Zavlaka, Zavlaka-Krupanj. Na ove mine naišle su jedinice [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitinog korpusa]] i tom prilikom je poginulo više belogardejaca. Malo potom, od komandanta Valjevskog odreda [[Zdravko Jovanović|Zdravka Jovanovića]], primio je zadatak da se sa svojom četom prebaci preko [[Drina|Drine]] u [[Bosna|Bosnu]]. Kolubarski partizanski bataljon se vratio na teritoriju valjevskog okruga i zadržao se na prostoru Poćuta—[[Gornje Leskovice|Leskovice]]—[[Sušica (Valjevo)|Sušica]]. Tada je izvršena reorganizacija bataljona, čije je brojno stanje bilo smanjeno gubicima u borbama tokom decembra, kao i pojavama dezerterstva, usled demoralisanosti. Kolubarski bataljon je tada imao pet četa sa oko 400 boraca, patrolirao je na terenu pojedinih sela i kontrolisao put Valjevo—Užice, uz nekoliko manjih sukoba sa neprijateljem. Prilikom reorganizacije izvršena je i izmena komandnog kadra, pa je za komandanta bio postavljen [[Miloš Dudić]], dotadašnji komandant Rađevačkog bataljona, a [[politički komesar]] bio je Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Mitrović|1975|p=291}} Na slobodnoj teritoriji, u selima oko Pecke, Dragodola i [[Skadar (Osečina)|Skadra]], valjevski partizani organizovali su svečani doček Nove [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe 1942.|1942. godine]], kojoj su prisustvovali i ostaci Podrinskog partizanskog odreda preformirani u Mačvansku četu. Nakon toga, bataljoni su upućeni na teren valjevskog okruga, sa zadatkom da obilaze partijska i partizanska uporišta. Kolubarski bataljon krenuo je iz sela Leskovice pravcem [[Bačevci (Valjevo)|Bačevci]]—[[Prijezdić]]—[[Mratišić]]—[[Bukovac (Mionica)|Bukovac]]. Bataljon podeljen u dve grupe, obišao je većinu kolubarskih sela i 19. januara vratio se u Leskovicu. Tokom obilaska terena, bataljon je imao nekoliko manjih sukoba sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} Istog dana, četnici su u Mravinjacima izvršili napad na Mačvansku četu, pa su kolubarske čete poslate u pomoć, kako bi zaustavile četnički napad. Sutradan, 20. januara 1942, izvršen je glavni okupatorski napad na partizane, koji je odbijen, pa su se [[Vermaht|Nemci]] povukli ka Valjevu, a u borbi je stradao i komandant ove operacije.{{sfn|Mitrović|1975|p=294}} === Formiranje Suvoborskog odreda i pokušaj proboja u Toplicu === {{main|Suvoborski partizanski odred}} {{izdvojeni citat|Više nismo mislili ko je ispred nas: belogardejci, četnici, nedićevci. Nemci noću nisu imali potrebe da izlaze na visove, zamenjivali su ih četnici. [...] Gotovo da smo se kretali u krugu. Sa svih strana, kuda god krenemo, neprijateljska kolona.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU">[https://www.znaci.org/00001/9_6.htm U VRHOVNOM ŠTABU]</ref>|[[Ratko Martinović]]}} [[File:Valjevski i Suvoborski NOP odred u pokretu prema planini Povlenu (1942).jpg|thumb|Ostaci valjevskih partizana u pokretu prema [[Povlen]]u, februar 1942.]] [[File:Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča oko Valjevskog odreda, februar 1942.jpg|thumb|Klanje ovce dobivene od seljaka iz Leskovice posle probijanja neprijateljskog obruča, februar 1942.]] [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.]] Sredinom januara, od Kolubarskog partizanskog bataljona i Druge čete Užičkog odreda formiran je [[Suvoborski partizanski odred]] sa oko 250 boraca. Komandi sastav odreda ostao je isti kao komandni sastav bataljona — komandant Miloš Dudić i politički komesar Žikica Jovanović Španac.{{sfn|Hasanagić|1982|p=32}} Nakon četničko-nemačkog napada, četnici su svakodnevno napadali partizanske snage, ali su napadi odbijani. U veoma teškim uslovima, partizanske snage su se svakodnevno umanjivale, a borbu je pratila i nestašica municije, odeće i obuće. Novi nemački napad, u sadejstvu sa nedićevcima i četnicima, izvršen je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#27. januar|27. januara 1942.]] godine kod Sušice. I ovaj napad odbijen je i neprijatelju su ponovo naneti gubici.{{sfn|Mitrović|1975|p=296}} Nakon borbe u Sušicama, održano je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.#29. januar|29. januara 1942.]] savetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Valjevskog partizanskog odreda, u prisustvu Mirka Tomića, člana Glavnog štaba Srbije. Razmatrana je situacija u kojoj se nalazio Valjevski odred, a usled koncentracije jakih neprijateljskih snaga usmerenih na preostalu slobodnu teritoriju, kao i prinude da se primi frontalni način borbe, odlučeno je da se slobodna teritorija napusti i da se pređe na gerilsko ratovanje, kao i da se zbog nedostatka municije izbegavaju sukobi sa jačim neprijateljskim snagama. Potom je održano savetovanje sa predstavnicima šumadijskih i kosmajskih četa, koje su dospele do slobodne teritorije Valjevskog odreda. Na ovom savetovanju rešeno je da se formira Komanda grupe odreda zapadne Srbije, koja je obuhvatala komandu nad Valjevskim partizanskim odredom sa oko 350 boraca, Suvoborskim partizanskim odredom sa oko 250 boraca, Posavotamnavskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca i Kosmajskim partizanskim odredom sa oko 150 boraca. Komandu Grupe odreda činili su — komandant [[Radivoje Jovanović Bradonja]], politički komesar [[Milorad Milatović|Mile Milatović]] i član Štaba Žikica Jovanović Španac. Žikicu je na mestu političkog komesara Suvoborskog odreda zamenio [[Andra Savčić]].{{sfn|Mitrović|1975|p=297}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}} Krajem [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe januar 1942.|januara 1942]], nakon savetovanja u Sušicama odredi su se uputili prema teritorijama koje su im bile određene za dejstva — Valjevski odred na teren Rađevine i Podgorine, Suvoborski i Kosmajski odred u prostor Kolubare, a Posavotamnavski odred u Tamnavu, ali pošto su naišli na vrlo jake okupatorsko-kvislinške snage, morali su da se vrate na polazne položaje. Nakon toga se postavilo pitanje napuštanja ove teritorije, a postojala su dva predloga — za prelazak u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] i priključenje jedinicama pod komandom [[Vrhovni štab NOV i POJ|Vrhovnog štaba]] ili za odlazak u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] i Jablanicu i povezivanje sa partizanima južne Srbije. Mirko Tomić, član Glavnog štaba Srbije, i članovi Komande grupe odreda smatrali su da ne treba napuštati Srbiju već otići u Toplicu. U selu [[Krčmar]]u je [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#7. februar|7. februara 1942.]] održano novo vojno-političko savetovanje na kome je odlučeno da se probijanje neprijateljskog obruča izvrši jedinstvenom operacijom svih snaga, pa se potom dalje kretanje preduzme u dve kolone.{{sfn|Mitrović|1975|p=297}} Kolona u kojoj se nalazio Suvoborski partizanski odred, sa tri čete Kosmajskog odreda, kod sela Robaje sukobila se sa četnicima i Nemcima, ali je uspela da se probije do sela Krčmar i odatle dođe do [[Ravna gora (visoravan)|Ravne gore]], vodeći stalne borbe sa četnicima. Nakon proboja na teren severno od Užica i Čačka ove partizanske snage nisu došle u dodir s partizanskim jedinicama za koje se pretpostavljalo da tu postoje, jer su preostale snage Užičkog i Čačanskog partizanskog odreda bile uništene. Pošto se na ovom području nije moglo doći ni do oružja ni do municije pokazalo se da je nemoguće prebacivanje u Toplicu, kako je predviđala Komanda grupe odreda.{{sfn|Mitrović|1975|p=299}} Jake nemačke snage, uz pomoć četnika i pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa, sa jakom tehnikom zaposele su komunikacije između Čačka i Užica, pa je Štab grupe odreda naredio odredima da pokušaju da se preko [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] prebace na raniji teren u valjevskom kraju, s tim što će se koncentrisati na padinama [[Maljen]]a. Dolaskom pod Maljen, vojno-politički rukovodioci odreda su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe februar 1942.#13. februar|13. februara 1942.]] održali savetovanja. Pošto su jedinice oskudevale u oružju, municiji i hrani i bile iscrpljene i desetkovane, vodeći svakodnevne krvave borbe pod najtežim vremenskim prilikama, doneta je odluka da se partizanski odredi ponovo razdvoje — Suvoborskom odredu je određeno da dejstvuje u Kolubari i području [[Suvobor]]a, Maljena i [[Povlen]]a; Valjevskom odredu je određeno da operiše u prostoru [[Jablanik]]a, [[Medvednik]]a i [[Cer (planina)|Cera]], kao i celim područjem Rađevine i Podgorine; Posavotamnavskom odredu je bilo određeno da se sa tri čete Kosmajskog odreda prebaci na prostor [[Kosmaj]]a.{{sfn|Mitrović|1975|p=300}} Usled veoma nepovoljnih okolnosti, ovaj plan nije uspeo. Posavotamnavski odred i kosmajske čete su na putu za Kosmaj bile potpuno uništene u borbama sa nemačko-četničkim snagama, dok je samo jedna grupa od 20 boraca uspela da se vrati nazad i priključi Suvoborskom odredu.{{sfn|Mitrović|1975|p=302}} Valjevski partizanski odred je pod stalnim borbama uspeo da dođe u Rađevinu, ali se odatle morao prebaciti u Pocerinu, jer je u borbama izgubio polovinu ljudstva. === Prelazak ostataka Valjevskog odreda u Bosnu === Nakon razdvajanja, ostaci Valjevskog odreda su izgubili vezu sa Suvoborskim odredom, sa kojim je bila i Komanda Grupe odreda. Suočen sa sve izvesnijim uništenjem odreda, komandant Zdravko Jovanović donosi odluku da ostatke odreda prebaci preko [[Drina|Drine]] u istočnu Bosnu. Poslednji ostaci Valjevskog partizanskog odreda (grupa od 85 boraca i rukovodilaca raznih jedinica Valjevskog odreda), početkom marta 1942. godine, noću se prebacuju preko Drine u Istočnu Bosnu, gde se povezuju sa [[Prva proleterska udarna brigada|1.]] i [[Druga proleterska udarna brigada|2. proleterskom brigadom]].{{sfn|Mitrović|1975|p=305}} U Bosnu su prešli pod maskom četničkih oznaka.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/> Među onima koji su prešli Drinu bili su i komandant odreda [[Zdravko Jovanović]] i politički komesar [[Milosav Milosavljević]], pop [[Vlada Zečević]], [[Ratko Martinović]], [[Milorad Mića Stanojlović]] i drugi, dok je [[Živan Marković Žića]] poginuo u borbi sa četnicima marta 1942. godine, prilikom proboja.<ref name="Martinović"/> {{izdvojeni citat|U Zapadnoj Srbiji, naše snage koje su se čitave zime valjano tukle bile su prinuđene da se povuku: jedan deo zajedno s Kosmajcima i Kolubarcima prema Rudniku a drugi, manji deo, ovamo (u Bosnu) sa popom [[Vlado Zečević|Vladom]]. U borbama je pao i [[Nebojša Jerković|Nebojša]], komandant Mačvanskog odreda, i [[Radovan Vuković]]. Nedićevske snage blokirale su prelaze na Drini, dok se u Kolubari, na Rudniku, Toplici i Jablanici naši odredi i dalje junački bore uprkos najtežih uslova.<ref>https://znaci.org/00001/4_2_3.htm{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref>|OBAVEŠTENJE VRHOVNOG KOMANDANTA NOP I DV JUGOSLAVIJE DRUGA TITA OD 31 MARTA 1942 GOD. O SITUACIJI NA FRONTOVIMA}} === Uništenje Suvoborskog odreda === {{main|Suvoborski partizanski odred}} [[File:Pokret Suvoborskog partizanskog odreda prema Mravinjcima, februar 1942.jpg|thumb|Pokret Suvoborskog odreda prema Mravinjcima, na Povlenu, februar 1942.]] [[File:Slikar Bora Baruh i vajar Vlada Piperski, marta 1942.jpg|thumb|Slikar [[Bora Baruh]] i vajar [[Vlada Piperski]], početak marta 1942. godine, Bukovi na planini Maljen.]] [[File:Partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.jpg|thumb|Poslednji otpor ustanika u Srbiji - partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.]] Nakon savetovanja na [[Maljen]]u, Suvoborski partizanski odred jačine 240 boraca, sa kojim su bili [[Mirko Tomić]], član [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba Srbije]], i članovi Komande Grupe odreda, krenuo je na svoje operativno područje u [[Kolubara|Kolubaru]] i planinske visove Maljena i [[Povlen]]a. Na tom putu u selu [[Zarube]] Odred se sukobio se grupom četnika koje je razbio, pa se preko [[Bačevci (Valjevo)|Bačevaca]] prebacio na Maljen, odakle se spustio u sela između Maljena i Povlena. Dolazak na ovaj teren, gde je nemačka propaganda objavila da su partizanske jedinice uništene, imao je snažnog odjeka u narodu, koji je od početka ustanka bio uz [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|Narodnooslobodilački pokret]] i aktivno ga pomagao. Pojava partizana bila je iznenađenje i za četnike, koji su verovali da su partizani uništeni. Početkom [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.|marta 1942]], Odred se prebacio u selo [[Slavkovica|Slavkovicu]], gde su vodili veću borbu sa četnicima.{{sfn|Mitrović|1975|p=309}} Usled nedostatka municije, Odred je morao da izbegava borbe, a pošto se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Iz Radanovaca, Odred se preko sela [[Taor]] prebacio u valjevski kraj, gde se u Mravinjcima i Gornjim Leskovicima ponovo sukobio sa četnicima. Svakodnevne borbe i smrzavanje boraca učinili su da se Odred značajno smanji. Takođe, usled uništenja Posavotamnavskog odreda, kao i prelaska ostatka Valjevskog odreda u [[Bosna (oblast)|Bosnu]], na uništenje Suvoborskog odreda bile su skoncentrisane znatnije snage — nekoliko četničkih odreda sa teritorije valjevskog i užičkog okruga, kao i delovi nemačkih jedinica i žandarmerija. Iscrpljeni i bez municije, borci Suvoborskog odreda su se od 13. do 16. marta borili u selima na Maljenu, nakon čega su se prebacili u selo [[Klinci (Valjevo)|Klince]], kod Valjeva. Ovde su ih istog dana napali četnici, pa su se partizani u toku noći povukli preko sela [[Petnica (Valjevo)|Petnice]] i [[Prijezdić]]. Jake nemačko-četničke snage su [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#18. mart|18. marta 1942.]] okružile ostatke Suvoborskog partizanskog odreda i napale ga, a u ovoj borbi poginuo je veliki broj boraca, dok je drugi deo zarobljen i odveden u sabirni logor u Valjevu, gde su najvećim delom streljani. Mali deo boraca uspeo je da se pojedinačno izvuče iz neprijateljskog obruča, ali su i oni potom pohvatani i streljani.{{sfn|Mitrović|1975|p=311}} === Obnavljanje Valjevskog odreda === U toku leta 1942. novi Okružni komitet KPJ za Valjevo i delegat Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju [[Miloš Minić]] svoju aktivnost usredsredili su u pravcu stvaranja novog odreda na teritoriji valjevskog okruga. [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe avgust 1942.|Avgusta 1942.]] formiran je novi Valjevski partizanski odred, koji je nosio ime Žikice Jovanovića Španca{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}} i postojao do kraja [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe oktobar 1942.|oktobra 1942]], kada je bio razbijen, a obnovljen je ponovo [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1943.|marta 1943.]] godine.{{sfn|Mitrović|1975|p=319}} Već [[13. 5.|13. maja]] [[1943.|1943]]. godine, u vreme [[Bitka na Sutjesci|bitke na Sutjesci]], jedinice obnovljenog Valjevskog partizanskog odreda i Kačerska četa [[1. šumadijski NOP odred|1. šumadijskog NOP odreda]] izvršile su [[Napad NOVJ na Lazarevac (1943)|napad na Lazarevac]], kod Beograda.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Od osovinskih snaga, u Lazarevcu se nalazio odred [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]] i stanica poljske straže. Posle 2 i po časa borbe, zbog snažnog otpora branilaca, jedinice NOVJ su se povukle ka Stubličkom visu, pošto su prethodno porušile železničku stanicu, demolirale poštu i prekinule telegrafsko-telefonske linije sa [[Aranđelovac|Aranđelovcem]].{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} Ubijena su 3 vojnika SDS, dok su jedinice NOVJ imale 1 mrtvog i 3 ranjena.{{sfn|Vojnoistorijski institut|1964}} == Komandni sastav odreda == [[File:Živan Marković Žića.jpg|thumb|[[Živan Marković Žića]], pilot [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], te komandir Rađevačke čete Valjevskog NOP odreda.]] '''Štab odreda''': * [[Zdravko Jovanović]], komandant Valjevskog odreda * [[Milorad Mile Milatović]], zamenika komandanta Valjevskog odreda * [[Milosav Milosavljević]], [[politički komesar]] Valjevskog odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda '''Rađevska četa''' (kasnije Rađevski bataljon): * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevske čete, te komandir Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], zamenik komandira te komandir Rađevačke čete * [[Čeda Milosavljević]], komesar Rađevske čete * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona '''Kolubarska četa''': * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Stjepan Stevo Filipović]], zamjenik komandira, te komandir Kolubarske čete (krajem 1941. imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskoga odreda<ref name="Radanović">[http://www.starosajmiste.info/blog/stjepan-filipovic-heroj-radnicke-i-antifasisticke-borbe-70-godina-od-smrti/ {{sr icon}} Milan Radanović, ''Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti''], pristupljeno 11. siječnja 2012.</ref>) '''Podgorska četa''': * [[Milorad Mića Stojanović]], komandir Podgorske čete == Poznati pripadnici Valjevskog odreda == === Narodni heroji Valjevskog odreda === [[Datoteka:Stjepan Stevo Filipović.jpg|mini|[[Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete Valjevskog partizanskog odreda, prilikom javnog pogubljenja u Valjevu 22. maja 1942.]] Neki od boraca Valjevskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda koji su odlikovani [[Orden narodnog heroja|Ordenom narodnog heroja]]: * [[Zdravko Jovanović]], komandant odreda * [[Milosav Milosavljević]], politički komesar odreda * [[Dragojlo Dudić Čiča]], zamenik političkog komesara odreda * [[Miloš Miša Dudić]], komandir Rađevskog bataljona * [[Đuro Dulić]], borac Rađevskog bataljona * [[Živan Marković Žića]], borac Rađevskog bataljona * [[Žikica Jovanović Španac]], politički komesar Rađevskog bataljona * [[Stjepan Filipović|Stjepan Stevo Filipović]], komandir Kolubarske čete * [[Radivoje Jovanović Bradonja]], komandir Kolubarske čete * [[Luka Spasojević]], borac Kolubarske čete, te komandir čete u [[Suvoborski partizanski odred|Suvoborskom odredu]] * [[Milorad Mića Stanojlović]], komandir Podgorske čete === Ostali partizani i partizanke === * [[Sofija Stanišić]] Sojka, prva žena u Valjevskom odredu,<ref name="ABOUT SONJA">[https://truestoryfilm.blog/2024/02/14/landscapes-of-resistance/ ABOUT SONJA by Ana Vujanović]</ref> preživela [[Koncentracijski logor Auschwitz|Aušvic]] * [[Vida Jocić]], vajarka, preživela Aušvic * [[Vojislav Mišić]], sin vojvode [[Živojin Mišić|Živojina Mišića]] * Pop [[Vlada Zečević]], srpski pravoslavni sveštenik i četnički vođa koji je prišao valjevskim partizanima * [[Rade Jokić]], ratni fotograf * [[Bora Baruh]], slikar * [[Vladeta Piperski]], vajar * [[Radovan Vuković]], predratni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju == Priznanja == Za svoje nadljudske napore tokom zimskih borbi 1941/1942 Valjevski i Podrinski partizani su dobili priznanje Vrhovnog štaba: {{izdvojeni citat|Izražavamo naše priznanje i zahvalnost herojskim borcima Valjevskog i Podrinskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, koji su u toku čitave zime vodili neprekidne i krvave borbe sa udruženim neprijateljima srpskog naroda: Nemcima, četnicima Pećanca i Draže Mihailovića i ruskim belogardejcima. '''Natčovečanske žrtve i napori ovih herojskih horaca za slobodu srpskog naroda ući će u istoriju kao jedna od najsvetlijih tačaka oslobodilačke borbe srpskog naroda'''.<ref name="U VRHOVNOM ŠTABU"/>|Vrhovni štab Narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije}} == Literatura == * {{Cite book|ref={{harvid|Zbornik NOR|1949}}|title=[[Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda]], tom -{II}-, knjiga -{I}- — Bilten Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1941—1945.|year=1949|publisher=Vojno-istorijski institut Jugoslovenske armije|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=58734343}} * {{cite book|ref=harv|last=Marković|first=Moma|authorlink=Moma Marković|title=Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji|year=1947|publisher=Kolarčev narodni univerzitet|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=94932999}} * {{cite book|last=Dudić|first=Dragojlo|title=Dnevnik 1941|year=1957|publisher=Prosveta|location=Beograd|ref=harv}} * {{Cite book|title=Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: 1941-1945|publisher=Vojnoistorijski institut|location=Beograd|year=1964|url=https://znaci.org/00001/53.htm}} {{COBISS|ID=50018311}} * {{cite book|ref={{harvid|Valjevo|1967}}|title=Valjevo grad ustanika|year=1967|publisher=Kultura|location=Beograd|id=}} {{COBISS|ID=156082439}} * {{Cite book|last=Jeremić|first=Milijan|year=1973|title=Žikica Jovanović Španac — prva ustanička iskra|publisher=Dečje novine|location=Gornji Milanovac|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=111651079}} * {{Cite book|last=Mitrović|first=Dojčilo|authorlink=Dojčilo Mitrović|year=1975|url=http://www.znaci.org/00001/240.htm|title=Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi — Zapadna Srbija 1941.|publisher=Nolit|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=127148039}} * {{cite book|last=Martinović|first=Ratko|authorlink=Ratko Martinović|year=1979|title=Od Ravne gore do Vrhovnog štaba|publisher=„Rad”|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=21872391}} * {{Cite book|ref={{harvid|Leksikon NOR 1|1980}}|title=[[Leksikon Narodnooslobodilačkog rata|Leksikon Narodnooslobodilačkog rata i revolucije u Jugoslaviji 1941—1945.]] tom -{I}-|year=1980|publisher=Narodna knjiga—Partizanska knjiga|location=Beograd—Ljubljana|id=}} {{COBISS|ID=49291527}} * {{cite book|last=Popović|first=Razumenka Zuma|year=1981|title=Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i revolucije SR Srbije 1941—1945|publisher=Narodna armija|location=Beograd|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=49469447}} * {{Cite book|ref={{harvid|Narodni heroji 1|1982}}|title=[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]] tom -{I}-|year=1982|publisher=Narodna knjiga|location=Beograd|isbn=}} {{COBISS|ID=48700167}} * {{Cite book|last=Hasanagić|first=Edib|year=1982|title=Ovde je Srbija rekla — sloboda|publisher=Istorijski muzej Srbije|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=19448327}} * {{cite book|last=Tadić|first=Aleksandar|year=1984|title=Majke heroja pričaju — pali za lepša svitanja|publisher=Iskra|location=Vinkovic|ref=harv|isbn=}} {{COBISS|ID=512644701}} * {{cite book|ref={{harvid|Narodni muzej Valjevo|1989}}|title=Žikica Jovanović Španac 1914—1942|year=1989|publisher=[[Narodni muzej Valjevo]]|location=Valjevo|id=}} {{COBISS|ID=512086617}} * {{Cite book|last=Petranović|first=Branko|title=Srbija u Drugom svetskom ratu|publisher=Vojnoizdavački i novinski centar|location=Beograd|year=1992|url=https://znaci.org/00001/92.htm}} * {{cite book|last=Mladenović|first=Miroslav|year=2006|title=Tito od ustanka do pobede 1941—1945|publisher=|location=Beograd|id=|ref=harv}} {{COBISS|ID=126116108}} * {{Cite journal | last = Joksimović | first = Zoran | title = Hronologija 1941–1945. | journal = Glasnik | issue = 6 | pages = 89–156 | publisher = Istorijski arhiv Valjevo | year = 1971 | url = http://www.istorijskiarhiv.rs/sites/default/files/PODACI/materijali/GLASNIK%206/Zoran%20Joksimovic%20hronologija.pdf }} == Reference == {{reflist|2}} == Vidi još == {{Portal NOB}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Suvoborski partizanski odred]] == Vanjske veze == * [https://znaci.org/odrednica.php?slug=valjevski-partizanski-odred Valjevski partizanski odred] (znaci.org) [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] b6dvzyfrv0e7ozum8pgf4sm0g5zuwa3 0 176884 42471683 42471308 2025-06-15T17:32:50Z ~2025-54241 245429 42471683 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:DragoljubMihailovic8e09281v.jpg|thumb|175px|Pukovnik [[Dragoljub Mihailović]]]] '''Kolaboracija četnika s Nedićevom vladom''' predstavlja jedan vid [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu|kolaboracije četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]]. Osnovni cilj saradnje [[Dragoljub Mihailović|Mihailovićevih]] četnika sa kvislinškom Nedićevom vladom bila je borba protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]]. U prvoj godini okupacije, saradnja jedinica pod komandom Draže Mihailovića sa Nedićevom vladom se prvenstveno odvijala kroz [[Legalizovani četnici|legalizaciju četničkih odreda]]. Procesom legalizacije su mnogi četnici (oko dvije trećine pripadnika Mihailovićevih snaga u Srbiji 1941. godine<ref>[http://www.yuhistorija.com/serbian/drugi_sr_txt01c4.html Milan Radanović: Kolaboracija JVuO sa nemačkim okupatorom u Srbiji 1941-1944.]</ref>) službeno postali oružana formacija integrisana u okupacioni sistem. 17. januara 1942. godine, prema nemačkim podacima, 72 oficira i 7.963 četnička borca su bili pod komandom srpske žandarmerije. Legalizovani četnici su tada bili većinom Pećančevi, dok su oko 2000-3000 njih bili Mihailovićevi četnici.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} Već sredinom maja 1942. godine, dva četnička pomoćna korpusa su brojila 13.400 oficira, podoficira i vojnika.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214.}}}} == Saradnja sa Aćimovićevom upravom 1941. == Predsednik [[Savet komesara|Saveta komesara]], prve kvislinške vlade u okupiranoj Srbiji, [[Milan Aćimović]], tokom okupacije najviše se eksponirao u saradnji sa pokretom pod komandom Draže Mihailovića, još od prvih meseci okupacije. Na osnovu jednog potonjeg dokumenta, odnosno Aćimovićeve izjave, može se naslutiti da je Aćimović doprineo da okupator ne izvrši planirane aktivnosti uperene protiv Mihailovića još u junu 1941: {{izdvojeni citat|Što se tiče moga stava prema nacionalnim ljudima u šumi, navešću jedan slučaj: odmah u početku okupacije, u toku meseca maja ili početkom juna, Nemci su bili organizovali jednu veću akciju da bi očistili naše šume od ostataka jugoslovenske vojske, kako su nam sami govorili. Tu se u prvom redu mislilo na Dražu i njegove ljude. Ja sam Nemcima isticao nekorisnost i čak štetnost te akcije, govoreći da će za vreme okupacije biti uvek ljudi koji će odlaziti u šumu i bolje je da tamo padnu pod uticaj jednog nacionalno trezvenog čoveka nego pod uticaj komunista. Nemci su te razloge primili i tako do te akcije nije došlo. Ja sam stajao na stanovištu da Dražin cilj mora da bude i naš cilj. Naš rad treba diskretno da koordinira, a nikako da se sukobljava. Između Draže, odnosno njegovih ljudi, i mene bio je stalni kontakt.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/209-210.</ref><ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/9_4.htm |title=Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Aćimović tvrdi da je još prije formiranja Nedićeve vlade trebalo da dođe do sastanka između njega i Mihailovića u okolini Valjeva, ali da su partizani presjekli put. U izvještaju (bez datuma, moguće s početka 1944. godine<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref>) Mihailovićevih predstavnika o razgovoru sa Milanom Aćimovićem još se dodaje: {{izdvojeni citat|Reći ću vam da sam još u prvim danima okupacije, kada su došli ljudi sa Ravne gore kod mene, njima kazao: Pitajte Dražu da li on smatra ovaj naš posao nenacionalnim i nekorisnim po srpski narod, ako ga tako smatra, mi ćemo se odmah svi povući, jer ne želimo niti hoćemo da cepamo jedinstvo srpskog naroda. Kako su ta lica te moje reči prenela, ja ne znam, ali su mi doneli odgovor da treba ostati na poslu i raditi u korist naroda... Po mom mišljenju, u zemlji je trebalo voditi borbu protiv komunista. Što se tiče Draže, stajao sam na stanovištu da se borba protiv njega ne samo ne sme voditi nego se mora naći načina da se naš rad koordinira sa njegovim.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} === Uspostavljanje saradnje === Prvi kontakt pokreta pod rukovodstvom pukovnika Dragoljuba-Draže Mihailovića uspostavljen je krajem maja 1941. posredstvom rezervnog potporučnika Vladimira Lenca, vođe omladinske organizacije [[ZBOR|Jugoslovenskog narodnog pokreta Zbor]] [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] na Zagrebačkom sveučilištu, koji se povlačio iz Bosne sa Mihailovićevom grupom, nakon Aprilskog rata, da bi se potom zajedno sa Mihailovićem stacionirao na [[Ravna Gora|Ravnoj gori]]. Prema tvrdnjama koje je 1949. objavio Ljotićev saradnik [[Boško Kostić]], potporučnik Lenac je dobio zadatak od pukovnika Mihailovića da uspostavi vezu sa Dimitrijem Ljotićem i da zatraži materijalnu pomoć za Mihailovićevu organizaciju. Ljotić je Lencu predložio da novac potraži od desetak imućnijih Beograđana, od kojih je prikupljena znatna suma novca. Lenac se više nije vraćao na Ravnu goru. Prema Kostićevom svedočenju, oko 10. juna 1941. u Beograd je dolazio i Mihailovićev izaslanik poručnik Slavko Pipan, sa sličnim zadatkom kao i Lenac. Pipan se takođe sastao sa Ljotićem i, prema Kostićevom svedočenju, "i Pipanu je data veća suma novca da ponese Draži". Slavko Pipan je posetio Beograd ponovo u drugoj polovini jula 1941. I ovog puta je usledio sastanak sa Ljotićem, na kom su bili prisutni Lenac, Kostić i Ratko Parežanin (koji je o ovom sastanku svedočio 1971). Ljotić je sugerisao Kostiću i Parežaninu da putuju na Ravnu goru kako bi se uspostavio tešnji kontakt sa Mihailovićem. Međutim, do ovog putovanja nije došlo zbog vesti da su ravnogorski četnici započeli saradnju sa partizanskim pokretom.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_4.htm |title=Nikola Milovanović, Draža Mihailović, Beograd, 1991 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> [[Tanasije Dinić]], rezervni pukovnik [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]] i zamenik Milana Aćimovića, komesara Ministarstva unutrašnjih poslova i predsednika Saveta komesara (Dinić je bio jedan od glavnih stubova kvislinškog aparata; od 1942. do 1943. je na mjestu ministra unutrašnjih poslova, potom ministar socijalne politike i narodnog zdravlja u Nedićevoj vladi), u izjavi koju je dao na saslušanju pred isljednim organima [[OZNA]]-e, 25. februara 1946, pored ostalog je govorio i o kontaktima Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem, te o navodnom protivljenju toj saradnji od strane Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Saradnja između Aćimovića i Draže Mihailovića bila je Nemcima poznata, te prema tome ja nisam imao potrebe da o toj saradnji obaveštavam [[Gestapo]]. Ja se sećam još iz 1941. g., kada su Nemci sklopili sporazum sa [[Kosta Pećanac|Kostom Pećancem]]. Tom prilikom sam naišao u Upravni štab gde sam zatekao Aćimovića, Krausa, Kisela i, mislim, Helma. Pili su šampanjac i Aćimović je tada rekao kako ćemo proslaviti uskoro sastanak sa Dražom. Još pre ovoga Aćimović je dobio od Nemaca 10 miliona dinara, radi pomaganja organizacije DM. Aćimović je u svakom pogledu favorizovao i podržavao organizaciju D. M.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_5.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221118094108/https://znaci.org/00001/154_5.pdf |date=2022-11-18 }}, str. I/375.</ref>}} Prema tvrdnjama pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], vršioca dužnosti komandanta kvislinške žandarmerije od 24. juna 1941, s njegove je strane uspostavljen kontakt sa saradnicima Draže Mihailovića još 28. maja 1941. Veze između pukovnika Trišića i Mihailovića nastavljene su i kasnije tokom leta 1941, posredstvom jednog Trišićevog kurira. Ovi podaci publikovani su 1960.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/211, fus. 5.</ref> Pukovnik Trišić, s pozicije tadašnjeg zapovjednika žandarmerije, od prvih dana okupacije stupa u kontakt sa pukovnikom Mihailovićem i stavlja mu se u službu, a po sopstvenom svjedočenju u emigraciji: {{izdvojeni citat|Svi žandarmi su odmah prihvatili sve nacionalne odrede, kako pukovnika Draže Mihailovića, tako isto đenerala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] i vojvode [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]...<ref>Јован П. Тришић, О Милану Недићу, Виндзор, 1960, стр. 90–91.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 29–30.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]]}} Prema Trišićevim zapisima po okončanju rata, u ravnogorsku organizaciju ga je uključio major [[Radoslav Đurić]], i to sa zadatkom da pribavlja službene legitimacije i objave za putovanja, kao i da vrši obavještajnu djelatnost u korist četnikâ.<ref>Јован П. Тришић, „Први дани рата у Јужној Србији и прилажење покрету Драже Михаиловића“, у: Гласник српског историског-културног друштва „Његош“, 1962, свеска десет, стр. 86.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 479.</ref> O kontaktima koje je uspostavio sa Mihailovićem tokom maja i juna 1941. godine, pukovnik Trišić u svojoj knjizi “O Milanu Nediću” piše: {{izdvojeni citat|U Beograd sam stigao (iz Skoplja) 24. maja i svi žandarmi su upućeni u Komandu žandarmerije. Već 28. maja ja sam se lično sastao sa jednim Dražinim kurirom. Kurir je bila žena, koja je došla sa Ravne gore, noseći nekoliko pisama od Draže, a pored toga imala je i zadatak da uhvati vezu sa nekim đeneralima koji su bili u Beogradu kao i sa još nekim oficirima i viđenim ličnostima... Ja sam postavljen za v.d. komandanta žandarmerije u okupiranoj Srbiji, 24. juna 1941. ali sam od advokata Čede Arsenijevića ranije o tome bio obavešten, radi čega sam dva puta uputio na Ravnu goru moga kurira Milana Ivezića da o tome obavesti pukovnika Dražu i da mi Draža po tom pitanju daje svoje mišljenje. Draža se je s tim složio.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} Sredinom jula 1941, pukovnik Trišić i njegovi saradnici su se sastali sa poručnikom [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]], jednim od organizatora ravnogorskog pokreta u valjevskom kraju. Specijalni izaslanik Komesarijata unutrašnjih dela 17. jula iz Valjeva poslao izvještaj Milanu Aćimoviću u kom se prenose stavovi poručnika Nedića o partizanima, s jedne, kao i o okupatorskim i kvislinškim vlastima, s druge strane: {{izdvojeni citat|Poručnik Nedić bio je obučen u seljačko odelo, sa šubarom i izjavio je sledeće: <br /> 'Mi koji se nalazimo po šumama nemamo nikakve veze sa ovom terorističkom akcijom komunista. Oni su stupili sa nama u vezu i tražili da se pridruže nama. Mi smo ih odbili i prebacili im što vode ovakvu jednu akciju koja može Srbiji da nanese samo zlo.' Tom prilikom pukovnik Draža Mihailović rekao je delegatu komunističke grupe doktoru Jovanoviću Miodragu, da ako se desi još jedan akt sabotaže od njihove strane, da će ih oni progoniti i uništiti... Gospodin Nedić dalje navodi da oficiri i podoficiri i drugi koji se nalaze u šumi ne žele da čine ništa što bi moglo da izazove nemačke vlasti na reakciju. Pozdravljaju novu uredbu о ovogodišnjoj vršidbi žitarica, za koju kažu da je umesno doneta. Isto tako priznaju rad ministra, gospodina Aćimovića i poznato im je sa kakvim se on teškoćama bori, kao i da njegovom zaslugom nisu novopopisani aktivni oficiri otišli u logore. [...] Gospodin Nedić obećao je da će oni uticati na ona lica koja nisu komunisti, a koja se nalaze iz neobaveštenosti u njihovim grupama, da se vrate svojim kućama. Što se tiče vođa, ukoliko produže sa sabotažama oni će ih likvidirati. Oni dalje pozdravljaju akciju srpskih vlasti na uništenju ovih grupa, kao i svih onih koji se bave pljačkanjem i napadima na srpski živalj... Isto tako obećao je davanje podataka o mestu boravka komunističkih grupa žandarmima.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 127-128.</ref>}} Pukovnik Trišić se u dva navrata i lično sastao sa Dražom Mihailovićem, u kući [[Živojin Mišić|vojvode Mišića]], u [[Struganik]]u, i to 14. jula i 19. avgusta 1941, preuzimajući instrukcije za dalji rad.<ref>Милисав Секулић, Пуковник Јован П. Тришић. Ратни дневник и биографија, Београд, 2014, стр. 96-102.</ref> Kako Trišić navodi u svojim sjećanjima poslije rata, on nije sreo pukovnika Dražu Mihailovića prilikom prve posjete [[Ravna gora|Ravnoj gori]], već jednog od njegovih najbližih saradnika majora [[Aleksandar Mišić|Aleksandra Mišića]]. Trišić piše: „Govorilo se, uglavnom, o Komesarskoj upravi. Iz tog razgovora sam zaključio da Milan Aćimović i [[Ilija Paranos]] uživaju poverenje na Ravnoj gori... Dalje se govorilo o teškoj situaciji, čiji se kraj nije mogao da sagleda, o tome kako treba narodu pomoći i o saradnji između žandarmerije i Draže — ko će i kako održavati vezu.“<ref>Jovan Trišić, ''Prvi dani rata u Južnoj Srbiji i prilaženje pokretu pukovnika Draže Mihailovića'', »Glasnik« — Chicago, sveska 10/1962, str. 87–89.</ref> Na sastanku održanom avgusta 1941. godine, pukovnici Mihailović i Trišić zaključuju usmeni sporazum o saradnji četnika i žandarmerije: {{izdvojeni citat|S Dražom su bili major A. Mišić i poručnik Voja Popović. Razgovarali smo veći deo noći i sutradan pre podne. Dotakli smo sva pitanja od opšteg interesa po srpski narod, a posebno o tešnjem povezivanju naše akcije... U pogledu budućeg rada, rekao je [Mihailović — prim.] da zbog tadašnje teške situacije ne namerava da preduzima nikakve akcije većeg značaja, pri čemu je istakao da su Nemci vrlo jaki, da nama niko ne može da pruži nikakvu pomoć i da oskudevamo u svemu. Zbog tih razloga, naglasio je, nama je potrebno da se, prvo, dobro organizujemo, da se solidno pripremimo, dobro naoružamo i da čekamo pogodan momenat kako bi naša akcija bila od stvarne koristi saveznicima. Meni je stavio u dužnost da, po mogućstvu, pojačam žandarmerijske stanice, da žandarmeriju što bolje naoružam i da u njene redove ubacim što veći broj njegovog ljudstva. Izjavio je da je zadovoljan držanjem žandarmerije i izrazio nadu da će ona odigrati značajnu ulogu u danom momentu.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 125.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} О održavanju dobrih odnosa s kvislinškom žandarmerijom i njenim komandantom pukovnikom Jovanom Trišićem, posvjedočio je 1946. godine [[Beogradski proces|na sudskom procesu]] i sâm general Dragoljub Mihailović: {{izdvojeni citat|Optuženi: [...] Moja je težnja bila da sve one koji su nosili oružje „bušimo“, da ulazimo u njihove redove i da ih na taj način pridobijemo u šumu. Ja sam tako uspeo da pridobijem Jovana Trišića i da sa njim stvorim plan. I taj je bio uhvaćen sa tim planom i odveden u ropstvo. Pretsednik: Šta je on bio? Optuženi: Bio je pod Nemcima komandant žandarmerije. Ja sam ga privukao i pridobio da sprovedemo organizaciju i da dobijemo veći broj ljudstva. Pretsednik: Vi ste se tada povezali sa žandarmerijom koja je bila tada u službi okupatora? Optuženi: Tačno.<ref>Издајник и ратни злочинац Дража Михаиловић пред судом: Стенографске белешке и документа са суђења Драгољубу-Дражи Михаиловићу, Београд, 1946, стр. 113.</ref><ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref>}} Brojni oficiri Jugoslovenske vojske koji će se kasnije pridružiti [[JVuO]], tj. četnicima, u prvoj godini okupacije su bili na raznim dužnostima u strukturama kvislinške uprave. Tako je major [[Petar Baćović]], prije nego što je avgusta 1942. postao komandant četničke Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, bio šef kabineta Milana Aćimovića, ministra unutrašnjih poslova.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_80.htm Izveštaj komandanta četničke grupe odreda od 6. maja 1942. Draži Mihailoviću o akcijama protiv partizanskih jedinica na širem području Višegrada i stanju četničkih jedinica]</ref> Prema sjećanjima Ljotićevog sekretara [[Boška Kostića]], Petar Baćović je bio šef kabineta dr [[Miloša Radosavljevića]], koji je do 29. januara 1942. bio ministar [[Poljoprivreda|poljoprivrede]] u Nedićevoj vladi.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 209.</ref> Takođe, [[Jezdimir Dangić]] je sarađivao sa kvislinškom upravom u Srbiji i to od prvih dana formiranja Saveta komesara Milana Aćimovića, s kojim je, sve do hapšenja od strane Njemaca aprila 1942, bio u najboljim odnosima. Od sredine maja do sredine avgusta 1941. godine, Dangić je bio na službi u Srpskoj žandarmeriji, a za vrijeme [[Ustanak u Srbiji|oružanog ustanka u Srbiji]] bio je raspoređen kao žandarmerijski oficir na granici prema [[Drina|Drini]], da bi nešto kasnije bio premješten u [[Bratunac]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274.</ref> Od oktobra 1941. do kraja februara 1942. na službi u žandarmeriji u Beogradu bio je i kapetan [[Slavoljub Vranješević]], koji će od kraja 1943. biti Mihailovićev komandant zapadne Bosne.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref> Aćimovićeva uprava nije dugo potrajala, i ukinuta je 29. avgusta 1941. kada je uspostavljena Vlada nacionalnog spasa generala [[Milan Nedić|Milana Nedića]], ali je Aćimović u njoj nastavio obnašati funkciju ministra unutrašnjih poslova do 5. novembra 1942. godine. Milan Aćimović je ostao u izuzetno bliskim odnosima sa Dražom Mihailovićem sve do maja 1945. godine, tj. do samog kraja okupacije. Na koncu, Aćimović je poginuo tokom [[Bitka na Zelengori|bitke na Zelengori]], dok se nalazio u Mihailovićevom štabu.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 98.</ref> === Svjedočenja o vezama Aćimovića i Mihailovića === [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik za Jugoistok njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči u svojim memoarima o saradnji Aćimovića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Šta se sve događalo u četničkom taboru, o tome sam bio veoma dobro informisan. Nemački Vermaht je na svim frontovima imao odlične specijaliste za dešifrovanje poruka. Tako su šifrovane poruke Draže Mihailovića stizale i do mog radnog stola. Sem toga, stalno sam bio u vezi sa ministrom Aćimovićem, koji je bio politički izaslanik Draže Mihailovića u Beogradu, zatim sa posrednicima i kuririma, a bio sam i u direktnom kontaktu sa vođom četnika.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} [[Aleksandar Cincar-Marković]], ministar spoljnih poslova [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], potvrdio je 1946. godine pred istražnim organima da je Milan Aćimović istupao pred Nijemcima u svojstvu političkog predstavnika Draže Mihailovića. U svojoj izjavi, Cincar-Marković, između ostalog, svjedoči o pokušajima ponovnog uspostavljanja kvislinške vlade u [[Kitzbühel]]u, na teritoriji [[Treći Reich|Trećeg Reicha]], gdje je bila smještena nakon evakuacije iz Beograda: {{izdvojeni citat|Po pitanju priznanja Nedićeve vlade, pregovori koje su, sa nemačkom vladom, poveli Nedić i Spalajković prilično su se otegli iako su se oni pozivali na činjenicu da je Nemačka priznala i druge kvislinške vlade, kao bugarsku, rumunsku i mađarsku. Najzad, Nemačka je ponovo priznala Nedićevu vladu. Posle ovog priznanja Nedić i Ljotić su održali nekoliko sastanaka sa Nojbaherom i još nekim nemačkim funkcionerima, na kojima je bio i Milan Aćimović, koji je boravio sa grupom četnika u Semeringu, nedaleko od Beča i koji je zastupao interes četničkog vođe Draže Mihailovića. Na ovim sastancima, osećajući svu svoju političku malodušnost, prilikom upornog zahtevanja da se prizna Nedićeva vlada, Nedić i Ljotić su postavljali Nemcima nov zahtev: da to ne bude više srpska vlada, nego neki komitet sličan Vlasovljevom, da u ovaj komitet treba da uđu i predstavnici drugih organizacija, na prvom mestu Dražina organizacija. Ovo pitanje ostalo je nerešeno.<ref>AVII, Izjava Aleksandra Cincar-Markovića pred istražnim organima 1946.</ref><ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Iskaz Cincar-Markovića se gotovo u potpunosti poklapa sa tvrdnjama Boška Kostića, sekretara Dimitrija Ljotića, iznesenim u njegovim memoarima, izdatim u emigraciji nekoliko godina nakon rata: {{izdvojeni citat|Za vreme našeg boravka u Beču Ljotić se prvo sastao sa đeneralom Nedićem i bivšim ministrom Milanom Aćimovićem, jednim od vodećih političkih ljudi Draže Mihajlovića. Na tom se sastanku razgovaralo šta treba činiti. Nedić je zahtevao, da ako on mora opet da obrazuje srpsku vladu, da u nju uđu đeneral Mihajlović i Ljotić i po četiri ministra iz njihovih grupa kao i dva neutralca. Dimitrije Ljotić se protivio tom traženju Nedićevom, smatrajući da Draža Mihajlović ne treba da ulazi ni u kakvu kombinaciju sa Nemcima.<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 186.</ref>}} Uvjerljivo svjedočenje o mnogostrukim vezama Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem pružio je na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine [[Dragomir Jovanović|Dragomir–Dragi Jovanović]], predsednik Beogradske opštine, upravnik grada Beograda i šef [[Srpske državne bezbednosti]] u rangu ministra Vlade narodnog spasa: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Je li Aćimović održavao veze sa organizacijom DM? Optuženi: Jeste. Poznato mi je da je održavao. Pretsednik: Od kada? Optuženi: Ja znam da Aćimovićeve veze sa organizacijom DM datiraju od konca 1941. godine, da su u 1942. godini došle do kulminacije, i da je Aćimović zbog toga imao u vladi konflikt sa Nedićem i Ljotićem i da je, zbog sumnjičenja o održavanju tih veza, morao dati ostavku. Pretsednik: A kakva je bila uloga Aćimovića u Beogradu prema organizaciji DM? Optuženi: Aćimović je smatran kao politički eksponent te organizacije. Bar ja sam ga tako smatrao. Pretsednik: Može li se to zaključiti iz izvesnih činjenica? Optuženi: Može. Pretsednik: Na primer? Optuženi: Preko Aćimovića su išle sve stvari. Kod Aćimovića su dolazili ljudi koji su dolazili bili u Beograd zbog održavanja veza sa Nedićem, Aćimović je bio neka vrsta političke veze u Beogradu. Takav je slučaj bio i sa Rakovićem kada je došao u Beograd. Pretsednik: A kada je on došao u Beograd? Optuženi: Avgusta meseca 1944. godine. Pretsednik: Je li on sedeo kod Aćimovića? Optuženi: Ja sam ga dva do tri puta video kod Aćimovića, a jedanput kod Ilije Mihailovića. Pretsednik: Iz čega bi se još moglo zaključiti da je Aćimović bio politički savetodavac, eksponent organizacije DM u Beogradu? Optuženi: Ja sam vodio više puta razgovore s njime o tome. On je bio prilično zakopčan; ali, prema njegovom držanju i govoru mogao sam zaključiti – a on to nije ni krio – da on pripada pokretu Draže Mihailovića.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Jovanović]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]]}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1941. == {{main|Ustanak u Srbiji 1941.}} Nakon izbijanja [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]], početkom jula 1941, ustanici su počeli oslobađati sve veći broj naseljenih mesta. [[Četnici]] pod komandom pukovnika Mihailovića uzimaju učešća u ustanku tek krajem avgusta 1941. Međutim, istovremeno sa uzimanjem učešća u borbi protiv okupatora Mihailović je već početkom septembra 1941. uputio delegaciju na sastanak sa generalom Nedićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv partizana. Delegaciju su činili potpukovnik Dragoslav Pavlović i potpukovnik Živojin Đurić i major [[Aleksandar Mišić]], dok im se u Beogradu pridružio major Radoslav Đurić. O uspostavljanju veze pukovnika Mihailovića sa generalom Nedićem, šef Upravnog štaba opunomućenog komandanta korpusa u Srbiji general [[Harald Turner]] izvještava 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|U vezi sa mojim dopisom o pukovniku Mihailoviću od 3. 11. 41. br. 4675/41 izveštavam vas o sledećem: <br /> I centrala Abvera izvestila je 2. 11. 41.: 1.) Srpski predsednik vlade Nedić ponovo pregovara sa pukovnikom Dražom Mihailovićem preko rtanjskog vojvode. Ovaj je poslednji put bio kod Mihailovića 4. 11, kada mu je dao iznos od 500 000 dinara i preneo časno obećanje generala Nedića da će se angažovati kod nemačkih vlasti da Mihailović ne bude zarobljen ili kažnjen. 2.) Dalje pregovore sa Mihailovićem je vodio pukovnik Popović koji mu je 1. 10. predao 500 000 dinara. 3.) Pukovnik Popović je 26. 10. bio poslednji put kod Mihailovića i predao mu još 2,500.000 dinara. Vratio se 30. 10. 41. sa Mihailovićevom izjavom da je ovaj spreman da se sa Nedićevim jedinicama bori protiv komunista pod uslovom da mu Nedić da obećanje da nemačke oružane snage neće preduzimati akciju protiv Mihailovića.<ref name="znaci1981">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 868.</ref>}} Milan Nedić je na saslušanju pred jugoslovenskim organima 9. januara 1946. u vezi pregovora sa Mihailovićevim predstavnicima izjavio sledeće: {{izdvojeni citat| Odmah po uspostavljanju moje vlade početkom septembra (1941.) kod mene je došla jedna delegacija Draže Mihailovića koju su sačinjavali pešadijski potpukovnik (Živojin) Đurić, major Aleksandar Mišić, i đeneralštabni (major Radoslav) Đurić sa originalnim punomoćjem Draže Mihailovića radi razgovora. Uslovi koje je postavio Draža bili su uglavnom ovi: * Da se uspostavi red i mir u Srbiji. * Da se povedu zajedničke borbe protiv partizanskih snaga. * Da uspostavim vezu i legitimišem Dražu kod Nemaca. * Da mu se dostavi izvesna svota novca radi isplate prinadležnosti njegovim oficirima i podoficirima. * Da se po umirenju Srbije izvrši vojna akcija u Bosni radi umirenja. * Da se pomogne Đukanović Vladi (treba: Blaži) u Crnoj Gori radi umirenja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 17-18, fus. 13.</ref>}} Nedić je u istrazi takođe dodao: „Svi ovi predlozi i uslovi bili su prihvaćeni sa moje strane. Draža je dobio novac a Nemci su ovo odobrili.“<ref>Arhiv VII, k. 269, reg. br. 35/1.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 126.</ref> Prema istom saslušanju, Nedić je uglavnom prihvatio ove predloge: {{izdvojeni citat|Pismeni ugovor između mene i te delegacije nije pravljen s obzirom da su sva trojica iz te delegacije bili moji oficiri meni dobro poznati, pa sam smatrao da nema potrebe za pismenim ugovorom, a oni to nisu ni tražili. Između nas je napravljen sporazum o sledećem: * O saradnji između mene, odnosno moje vlade i Draže Mihailovića za borbu protiv komunista u cilju njihovog uništenja. * Da im odmah izdam novčanu pomoć da bi mogli izdati plate oficirima i podoficirima, kao i to da bi mogli kupiti životne namirnice za ishranu vojske. * Da odmah odredimo jednog oficira za vezu koji će stalno biti pri štabu Draže Mihailovića. * Da preko Nemaca izdejstvujem legalizaciju Draže Mihailovića i njegovih četnika u tome da ih Nemci ne gone i da se mogu slobodno kretati. * Da posle čišćenja, odnosno uništenja komunista u Srbiji, moja vlada ukaže potrebnu pomoć Draži Mihailoviću radi smirenja građanskog rata u Bosni i Crnoj Gori. * Da se posle formiranja vladinih odreda, s čime bi se bilo započelo, donese jedan operacijski plan između mene i Draže za čišćenje Srbije od komunista.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића, Београд, 1979, стр. 77.</ref>}} Nedić je na saslušanju istakao da je nakon sklapanja sporazuma odmah izdao novčanu pomoć, koju je delegacija ponela sa sobom. Nedić je potom odmah otišao kod komandanta Srbije, generala Hajnriha Dankelmana, s molbom da odobri legalizaciju Mihailovićevih četnika, što je Dankelman odmah prihvatio. Nedić je potom odredio generalštabnog majora Marka Olujevića za vezu između njega i Draže Mihailovića. Nedić je uskoro obavešten da je Mihailović u celini prihvatio postignuti sporazum.<ref name="vojnoistorijski1941">Žarko Jovanović, "Kolaboracija Draže Mihailovića sa kvislinzima u Srbiji 1941.", Vojnoistorijski glasnik, 1-2/1998, Beograd, 1998, str. 83.</ref> O sastanku s četničkom delegacijom, i uopšte o pregovorima vođenim tokom 1941. sa Mihailovićem, general Nedić je 12. novembra 1941. godine, preko agencije »Rudnik«, obavijestio javnost u Srbiji: {{izdvojeni citat|Londonski radio dao je juče uveče vesti o prilikama u Srbiji, pa je izneo i potpuno netačno tvrđenje kako su tobož nemačke vlasti pregovarale sa pukovnikom Dražom Mihailovićem. Međutim, suprotno tome tvrđenju istina je da je Draža Mihailović slao svoje posrednike kako meni, tako i nemačkim vlastima radi pregovora... <br /> U vezi sa ovim izjavljujem da sam prilikom obrazovanja moje vlade pokušao da sve srpske nacionalne snage ujedinim radi spasa naroda i otadžbine, pa sam u tom cilju pregovarao sa Kostom Pećancem i Dražom Mihailovićem... Što se tiče Draže Mihailovića, i on je izjavio da želi da sarađuje na uništenju elemenata nereda, pa je u tu svrhu primio i novac od srpske vlade. Međutim, on je istovremeno pregovarao i sa komunistima.<ref>''Novo vreme'', 13. XI 1941.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 165.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/212, fus. 7.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Novinar [[Stanislav Krakov]] piše u emigraciji da je 6. septembra 1941. došlo do formiranja prvih oružanih jedinica Vlade Milana Nedića. Krakov, inače sestrić generala Nedića, citira riječi „jednog elitnog žandarmerijskog oficira” (njegov je identitet zaštitio inicijalima ''I. R. R.'') koji je prisustvovao smotri: „Ovaj 6-ti septembar je u stvari prvi dan građanskog rata u Srbiji”. Pored toga, Krakov navodi i sljedeće: {{izdvojeni citat|Baš ovog 6-og septembra 1941, na [[Banjica|Banjici]], u prisustvu generala [[Pante Draškića]], ministra rada u Nedićevoj vladi i pomoćnika ministra unutrašnjih dela [[Ceke Đorđevića]], kao i većeg broja oficira izvršeno je svečano formiranje osam vojničkih jedinica, koje su dobile naziv «srpski oružani odredi». [...] Već od prvog dana osnivanja ovih odreda, koji su odmah sa Banjice upućeni na teren, ocrtao se kakav će biti njihov stav na terenu u pogledu komunističkih partizana, koje su imali da gone i razbijaju, i odreda Draže Mihailovića sa kojima im je naređeno da sarađuju.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 159—160.</ref>}} [[Artiljerija|Artiljerijski]] major [[Boško Todorović]] bio je prije okupacije na službi u obaveštajnom odeljenju Generalštaba [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Nakon [[Aprilski rat|aprilskog rata]], radio je ljeta 1941. u organizaciji DM u Beogradu, da bi krajem augusta 1941. prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] kao opunomoćenik Draže Mihailovića,<ref>[https://znaci.org/00001/40_37.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SRPSKI NACIONALISTIČKI OTPOR IZVAN SRBIJE]</ref> s ciljem stvaranja četničke organizacije na tom području. Bio je i prvi četnički komandant koji će, novembra 1941, sa Italijanima sklopiti [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|sporazum o zajedničkoj borbi]] protiv NOP-a.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, str. 18.</ref> Iz izvještaja koji je 2. septembra 1941. poslao Draži Mihailoviću iz istočne Bosne, gdje je smjestio štab, dâ se zaključiti i da je među četničkim oficirima bio jedan od prvih koji je pledirao za saradnju sa kvislinškom Vladom Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Vrlo je važno za Srpstvo, da se Bosna oslobodi od ustaša vojno-četničkom akcijom pre nego što naša poluslobodna vlada u Beogradu diplomatskom operacijom (koja se verovatno već vodi, što potvrđuju i pojedini neprovereni glasovi) postigne pripojenje Bosne okupiranoj Srbiji. Mišljenja sam da preokret u držanju [[Pećančevi četnici|»crnih« četnika]] — njihovo stavljanje u službu Nedića i posredno Nemaca — treba iskoristiti za nas na sledeći način: 1. obavestiti narod: a) da četnički odredi redovne vojske ostaju i dalje potčinjeni isključivo našoj Vrhovnoj komandi — Kralju, ma kako se držali dobrovoljni četnički odredi, »crni«, »crveni« i ostali. b) za našu ofanzivnu akciju u Srbiji još nije vreme, ali da je vreme za borbu u Bosni — cilj: bar poluoslobođenje i prisajedinjenje poluslobodnoj Srbiji; [...] 3.  Stupiti na pogodan način u vezu sa Nedićem i ispitati da li ostaje veran kralju i dobar Srbin — u kom slučaju neće ometati, ako neće potpomagati naš rad — ili je izdajica, u kom slučaju se treba povući van njegovog domašaja — u Bosnu, u južnu Srbiju i u Sandžak, pa odande preduzeti borbu i protiv njega, uz pomoć sviju Srba koji su ostali verni kralju i položenoj zakletvi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Izveštaj komandanta četničkog odreda "Boško Jugović" od 2. septembra 1941. o vojnoj situaciji u istočnoj Bosni i stavu prema srpskoj kvislinškoj vladi]</ref>}} Naredbom br. 2 od 7. septembra 1941. general Milan Nedić imenuje majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] na službu u vojnom odeljenju pri Predsedništvu Ministarskog saveta. Major Piletić će kasnije postati jedan od Mihailovićevih komandanata u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]].<ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref><ref>AVII—Nda—19—5—4.</ref> Potporučnik [[Pavle Mešković]] je bio sa pukovnikom Mihailovićem još od kraja aprila 1941. godine u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]]. Poslije toga, Mešković se nalazio u grupi od nekoliko desetina oficira i vojnika s kojima se Mihailović prebacio u Srbiju te stigao na [[Ravna gora|Ravnu goru]] 12/13. maja 1941. Kada je general Mihailović krenuo iz [[Srbija|Srbije]] za [[Crna Gora|Crnu Goru]] u proljeće 1942, odredio je Meškovića da bude njegov čovjek za vezu sa potpukovnikom [[Milanom Kalabićem]]. Nakon rata, Mešković je posvjedočio da je do povezivanja između Mihailovića i Nedića došlo već tokom embrionalne faze izgradnje kvislinškog aparata u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Po ulasku Nemaca u Beograd, obrazovani su tamo Komesarijati za razne poslove. Njih je ubrzo potom, krajem avgusta, zamenila Srpska Vlada na čelu sa đeneralom Milanom Nedićem. Nedić saziva zbor oficira i podoficira koji nisu otišli u ropstvo. Mihailović odobrava odlazak onih koji su tražili savet, jer je većina bila sa porodicama, a on nije mogao preuzeti odgovornost za toliki broj porodica, kad bi sve te ljude povukao u šumu. Najveći deo oficira i podoficira u Nedićevim formacijama (Poljska, Granična i Državna straža) ušao je u te odrede sa znanjem i odobrenjem D. Mihailovića i drugih komandanata pokreta. Poljska straža bila nam je odana od prvog dana skoro stoprocentno.<ref>Павле Мешковић, »На Равној гори«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 57. и 173.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_5.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PRVI KONTAKTI SA NOP I POKUŠAJI DA SE OBUSTAVI USTANAK]</ref>}} U »Političkom mjesečnom izvještaju« od 3. XII 1941, general Harald Turner iznosi detalje o pokušaju sklapanja sporazuma između Mihailovićevog pokreta i kvislinških strukturâ, uz blagoslov njemačkih vlasti: {{izdvojeni citat|U toku meseca jula, na osnovu prethodnog odobrenja, komesar-ministar [[Milan Aćimović|Aćimović]] pokušao je da sa Mihailovićem sklopi sličan sporazum kao što je to učinjeno između [[Gestapo|policije državne bezbednosti Nemačke]] i [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]. Međutim, Mihailović je to izbegao. Prvih dana po stupanju na čelo vlade, to isto, takođe sa nemačkim odobrenjem, pokušao je i predsednik Nedić, koji je verovao da će mu kao armijskom generalu poći za rukom da na svoju stranu privuče bar deo oficira koji su se nalazili kod Mihailovića.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 124.</ref>|General [[Harald Turner]]}} === Partizani razotkrivaju Mihailovića === Posle završetka razgovora i postizanja sporazuma sa generalom Nedićem, Mihailovićeva delegacija se iz Beograda vratila na Ravnu goru 6. septembra 1941. U međuvremenu na Ravnu goru je pošao i major Marko Olujević s poručnikom Slavkom Pipanom, obaveštajnim oficirom Draže Mihailovića. Njih dvojicu su, na putu za Ravnu goru, uhvatili partizani u Belanovici, 8. septembra 1941. Kod majora Olujevića, koji je ujedno bio i pomoćnik komandanta kvislinške žandarmerije, nađen je plan komande žandarmerije od 7. septembra 1941. za napad žandarma sa četnicima Draže Mihailovića sa linije Zvornik-Krupanj-Valjevo-Mionica. Posle saslušanja major Olujević je streljan 10. septembra, dok je poručnik Pipan uspeo da pobegne.<ref>Јован Марјановић, Устанак и НОП у Србији 1941, Београд, 1983, стр. 317.</ref> Mihailović o svojoj saradnji sa Nedićem nije obavestio partizane. Kolubarska četa [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] je prilikom zarobljavanja poručnika Ernesta Pipana zaplenila i jedan dokument Ministarstva unutrašnjih dela, u kome komanda kvislinške žandarmerije 7. septembra 1941. naređuje komandantu 5. žandarmerijskog odreda: {{izdvojeni citat|Kad sva tri odreda budu stigla na liniju Zvornik — Krupanj — Valjevo — Mionica uhvatiće vezu sa četničkim odredima koji pod komandom generalštabnog pukovnika g. Draže Mihailovića na toj liniji i sačekaće dalje naređenje za produženje dejstva.<ref>Zbornik NOR-a, I/1, Beograd, 1949, str. 405-406.</ref>}} U knjizi „General Milan Nedić”, Stanislav Krakov navodi da je ovaj dokument potpisao novopostavljeni šef žandarmerije general [[Stevan Radovanović]]. Krakov donosi još izvoda iz ovog „vrlo opširnog naređenja”, za koje tvrdi da je „bilo izdato onda kada je Nedić posle odlaska Dražinih delegata čvrsto verovao u sprovođenje zajedničke akcije protiv komunista”: {{izdvojeni citat|«(13) Saradnja sa četnicima i omladinom pokreta „Zbor” treba da bude najtešnja. Saradnja sa njima sastoji se u sledećem: Svi četnici i omladinci koji dejstvuju na teritoriji odreda potčinjeni su komandantu odreda. Komandant odreda je taj koji će naređivati sve što treba da se radi na terenu, a njegova naređenja ima da izvršuju svi četnici i omladinci. Ishrana četnika i omladinskih odelenja biće zajedno sa odredom...»<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 160—161.</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} Partizani su na osnovu zaplenjenih dokumenata uvideli da Mihailović igra dvostruku igru, učestvujući u partizanskom ustanku i istovremeno radeći na njegovom gušenju. Oni su uskoro otkrili i druge dokaze o Dražinoj kolaboraciji. Komandant [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] [[Dragojlo Dudić]] u svoj dnevnik septembra 1941. godine zapisuje: {{izdvojeni citat| "12. septembar: U toku dana došao je kurir Kolubarske čete. U izvestaju stajalo je da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, još jednim čovekom i šoferom žandarmom. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se vidi da je i Draža Mihailović, komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom na strani vlade. Sad je svakome bila jasna uloga ovog žonglera koji se pravio prijateljem narodne borbe".<ref>Драгојло Дудић, Дневник 1941, Београд, 1981, стр. 187-189.</ref>}} O vezama štaba pukovnika Mihailovića sa kvislinškim formacijama govori i naredba generala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] njegovim odredima, od 12. septembra 1941: {{izdvojeni citat|Prema sigurnim podacima koje sam ovoga momenta dobio, odredi srpske oružane sile u sporazumu sa odredima pukovnika Draže Mihailovića stupili su javno i otvoreno u akciju i dok jedni odredi imaju podrške i naslona okupatorske vlasti, drugi dotle, da bi maskirali svoj pravi cilj, bore se protiv okupatorskih vlasti i formiraju neku regularnu vojsku, pod pretnjom smrtne kazne ko ne bude prišao njihovim redovima. Jedni i drugi rade sporazumno i sa veštom i prikrivenom namerom protivu četnika (Ljube Novakovića), a preko ovih i protivu celokupnog srpskog naroda.<ref name="vojnoistorijski1941"/>}} === Nemci razotkrivaju Mihailovića === {{izdvojeni citat|Podstaknuti delimičnim uspešno vođenim borbama od strane komunista, nacionalni Srbi organizovali su takođe borbene formacije protiv Nemaca.<ref>OBAVEŠTENJE KOMANDNOG ŠTABA KOMANDANTA SRBIJE OD 16. SEPTEMBRA 1941. KOMANDAMA I USTANOVAMA VERMAHTA O RAZVOJU ORUŽANOG USTANKA - T501 roll 244, frames 334-337.</ref>|Obaveštenje Komandnog štaba Komandanta Srbije od 16. septembra 1941. o razvoju oružanog ustanka}} Prema svjedočanstvu [[Stanislava Krakova]], njemački okupacioni dužnosnici su od početka gledali s velikim nepovjerenjem na mogućnost zbližavanja između generalâ Mihailovića i Nedića, vidjevši u ovome prevashodno opasnost po interese [[Treći Reich|Trećeg Reicha]]: {{izdvojeni citat|Ali Nedićevi prvi kontakti sa Dražom Mihailovićem — o čemu su Nemci bili brzo obavešteni — kao i držanje Nedićevih oružanih odreda na terenu gde su oni vodili isključivo borbu protiv komunista, dok je sa Mihailovićevim četnicima vladalo pravo bratstvo po oružju, povećavali su to urođeno nemačko nepoverenje prema ljudima sa Balkana.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 176.</ref>}} Ubrzo, koncem septembra ili početkom oktobra, Nedića je pozvao Dankelman veoma ljut i pokazao mu [[sastanak u Brajićima|sporazum]] sklopljen između Draže i [[Josip Broz Tito|Tita]]. Dankelman je govorio kako ih je pukovnik Mihailović obmanuo da mu daju slobodu kretanja. Uskoro su podaci o učešću četničkih odreda u borbama protiv Nemaca postali očigledni, što je demotivisalo predstavnike nemačkog okupatora i kvislinške uprave da idu u pravcu saradnje sa Mihailovićem. Nemački okupator više nije imao poverenja u Mihailovića, naročito nakon što je saveznička propaganda počela da predstavlja Mihailovića kao navodnog vođu otpora u Jugoslaviji. O daljem nepoverenju okupatora i rezervisanosti Nedića prema Mihailovićevom pokretu, Harold Turner je rekapitulirao 3. novembra 1941: {{izdvojeni citat| U međuvremenu je ustanovljeno da se Mihailovićevi odredi pod komandom pukovnika Misite kod Loznice i kapetana Račića kod Bogatića bore zajedno sa partizanima. Zatim da je 28. septembra zaključio sa komunistima pismeni sporazum o zajedničkom isterivanju nemačkih oružanih snaga iz Srbije, odnosno sa Balkana. Pismeni dokazi o saradnji pronađeni su u Kraljevu, Rudniku i Gornjem Milanovcu. (...) General-pukovnik Nedić je zvanično izjavio da izuzev slučaja Mišić više nikada nije posredno ili neposredno pregovarao sa Mihailovićem niti mu slao novac. U sredu, 29.10.41. pojavio se kod Nedića pukovnik (Branislav) Pantić koji je boravio u Beogradu i po nalogu Mihailovića ponovio predlog o zajedničkoj borbi protiv komunista. Rekao mu je da Mihailović zahteva od Nedića 5.000 pušaka, 500 puškomitraljeza i 100 mitraljeza. Kada je Nedić bez okolišanja odbio taj zahtev kao glup i preteran, Pantić je upozorio Nedića da će se istog dana voditi pregovori preko opunomoćenog komandanta korpusa i da je Mihailoviću za pregovore obećana pratnja do Beograda.<ref name="znaci1981"/>}} Naime, deo nemačkih obaveštajnih struktura je smatrao da treba prihvatiti Mihailovićevu ponudu za saradnju sa Nemcima. Tehnički poslovi oko pregovora Draže Mihailovića sa Nemcima povereni su pukovniku Branislavu Pantiću i kapetanu Nenadu Mitroviću. Oni su 28. oktobra 1941. krenuli za Beograd, gde su se susreli sa nemačkim kapetanom [[Josef Matl|Jozefom Matlom]], oficirom vojno-obaveštajne službe Abver ([[Abwehr]]). O Mihailovićevoj ponudi kapetan Matl je sačinio izvještaj (“''Predmet'': Četnički odredi jugoslovenske vojske pod komandom pukovnika Draže Mihailovića stavljaju se na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji sa nemačkim Vermahtom”), koji će nadređenima poslati 30. oktobra 1941. godine: {{izdvojeni citat|Pukovnik Pantić je izjavio da je od strane pukovnika Draže Mihailovića ovlašćen da stupi u vezu sa predsednikom vlade generalom Nedićem, kao i sa nadležnim instancama u nemačkom Vermahtu, kako bi se četnički odredi jugoslovenske vojske, koji se nalaze pod komandom Draže Mihailovića stavili na raspolaganje u cilju suzbijanja komunizma u Srbiji. Izjava je punovažna. Pukovnik Pantić daje kao garanciju svoju oficirsku čast. General Nedić je u to upućen na osnovu ličnih razgovora koje je s njim vodio pukovnik Pantić ujutro 28. 10; on odobrava taj korak i želi da se što pre pristupi njegovom sprovođenju i aktiviranju.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_238.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 857.</ref>|Kapetan [[Josef Matl]]}} Milan Nedić je smatrao da mu je pregovorima između Mihailovićevih predstavnika i predstavnika nemačkog okupatora ugrožen politički kredibilitet. Prethodno je Nedić odbio nastavak pregovora i materijalnu i vojnu pomoć Mihailovićevom pokretu, što zbog opreza prema Nemcima, osluškujući kakav je njihov stav o saradnji sa četnicima, što zbog bojazni da Mihailovićeva legalizacija kod okupatora može ugroziti njegovu političku poziciju. O ovome je takođe rekapitulirao Harold Turner, 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|Nedić je ponovo odbio pregovore sa Mihailovićem, ali me je zamolio da mu objasnim kakvu igru Nemci igraju sa Mihailovićem. Uveravao sam general-pukovnika Nedića da može biti siguran da opunomoćeni komandant korpusa neće preduzimati nikakve akcije koje bi povredile ličnost ili politiku predsednika vlade Nedića. Njegovo mišljenje o Mihailovićevoj situaciji je sledeće: Mihailović se nalazi neposredno pred uništenjem, pitanje je samo vremena. Sam Mihailović oseća da sve više slabi i želi da dobije u vremenu da bi se spasao, naročito preko zime. On je potpuno nepouzdana ličnost i zato Nedić smatra da nema svrhe pregovarati.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 869-870.</ref>}} 11. novembra Mihailović se [[sastanak u Divcima|sastao sa Nemcima u selu Divci]], ali su oni odbili njegove usluge i zatražili razoružanje četnika. Mihailović je odbio da položi oružje, ali je nastavio borbu protiv partizanskog pokreta, što je bilo od nesumnjive koristi nemačkom okupatoru. Našavši se u još težoj situaciji nakon prelaska Glavnog štaba NOV i POJ i glavnine partizanskih snaga u Bosnu i Sandžak, čemu je znatno doprinela Mihailovićeva spremnost da napada partizane u momentu kad oni pokušavaju da suzbiju nemačku ofanzivu, Mihailoviću se ponovo nametnula nužnost saradnje sa kvislinškim strukturama, naročito u kontekstu nemačke spremnosti da ga gone kao odmetnika. U dnevnim izvještajima iz sredine novembra 1941, poslatih iz komande Jugoistoka, može se zaključiti da u glavnom štabu Vrhovne komande Wehrmachta nijesu znali ko je pukovnik Mihailović. Nezavisno od ovoga, njegova ponuda o zajedničkoj borbi protiv partizana je odbijena i zatraženo je polaganje oružja: {{izdvojeni citat|13.11.41: Vrhovna komanda oružanih snaga traži provjeru vijesti da je /izvjesni/ Mihailović poslao delegate Nediću, i preko njih ponudio Nijemcima pregovore. Navodno je prijedlog odbijen, jer Nijemci žele da pregovaraju s njim direktno, a ne preko posrednika. Nakon savjetovanja komande Jugoistoka i njemačkog generala u Srbiji, Vrhovna komanda je telefonski obavještena o sljedećem: Vođa bandi Mihailović je njemačkom generalu u Srbiji ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ponuda je odbijena sa zahtjevom za bezuslovnu kapitulaciju. Odgovor je izostao. Jučer prvi put zabilježene borbe između Mihailovićevih bandi i komunista. Ovo ne mjenja stav da se traži bezuslovna kapitulacija.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=124&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frame no. 000119.]</ref>}} {{izdvojeni citat|17.11.41: Savjetovanje kod načelnika štaba komande Jugoistoka: Ponuda pukovnika Mihailovića da stavi svoje snage na raspolaganje za borbu protiv komunista je odbijena i zatražena je bezuslovna predaja. Mihailović je tražio da se konsultuje sa svojim komandatima. Mihailović također tražio oružje za borbu protiv komunista! Ovo je igra, borba između bandi za izvor oružja! Ipak, čini se da jedan dio Mihailovićevih bandi iskreno želi da se bori protiv komunista.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=127&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frames no. 000121—000122.]</ref>|Izvještaj o djelatnosti operativnog odjeljenja komande Jugostoka za septembar 1941 (30. septembar 1941.).}} === Početak otvorenog sukoba sa partizanima, novembar 1941. === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} Sukob u ustaničkim redovima bio je katalizator saradnje ravnogorskih odreda sa formacijama srpske kvislinške vlade. „Čete pukovnika Draže Mihailovića“ sarađuju sa Nedićevim odredima u zauzimanju [[Ljig]]a 7. novembra i na prostoru [[Lazarevac]]-[[Belanovica]] 13. novembra. Takođe, pod komandom majora [[Milana Kalabića]] (otac [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]]), Požeški i Gornjomilanovački ravnogorski odred vode intenzivne borbe protiv partizana kod [[Rudnik (planina)|Rudnik]]a 19. i 20. novembra, a zabilježena je saradnja i majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] sa žandarmerijskim odredima u borbama sa partizana kod [[Kučevo|Kučeva]] 18. novembra 1941.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2019, str. 46-47.</ref> O žestini borbi koje su četnici Draže Mihailovića vodili skupa sa nedićevskim odredima napadajući na [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|partizansku slobodnu teritoriju]], naročito svjedoči izvještaj komande Žandarmerije od 18. novembra 1941, u kome se, između ostalog, kaže: {{izdvojeni citat|Komandant Kolubarske grupe major g. Kalabić depešom, poslatom 17 novembra o. g. iz Aranđelovca, javlja: „Danas mi je javljeno da se koncentrisalo do 480 komunista na prostoru od sela Garaša, Bosuta i Dragolja... Odmah sam uputio tri stotine četnika Ravnogoraca i sto mojih vojnika da ih napadnu. Borba je otpočela u 15 č. i završena око 18 č. u reonu sela Dragolja i Bosuta. Ubijeno je 64 komunista i 1 uhvaćen...“<ref>AVII—Nda—53—3—48.</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 351.</ref>}} Kako ni tražena efikasnija [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|saveznička]] pomoć, kao ni ona od majora [[Jezdimir Dangić|Jezdimira Dangića]],<ref>https://www.znaci.org/00001/4_14_1_27.htm Naređenje Draže Mihailovića od 9. novembra 1941. komandantu bosanskih četničkih odreda za prebacivanje četničkih jedinica iz istočne Bosne u rejon Užica i Kosjerića radi napada na partizane</ref> nijesu mogle uslijediti brzinom koju je Mihailović želio, on i njegovi komandanti se odlučuju da zatraže pomoć direktno od komandanata Nedićevih i Pećančevih odreda koji su otvoreno služili okupatoru. O ovoj pomoći kapetan [[Ćirilo Dimitrijević]] (oficir [[Legalizovani četnici|legalizovanog]] ''Sandžačkog vojno-četničkog odreda'' (SČO) pod komandom majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]]; početkom jula 1942. u svojstvu deputata SČO učestvovao je u pregovorima sa pukovnikom [[Milošem Masalovićem]], [[Cvetanom Đorđevićem]] i generalom Milanom Nedićem, koji mu je naredio „apsolutnu saradnju sa Italijanima“;<ref>ASŽ, Ž-28, NOR, kut. 13, f. Sandžački četnici, dok. 5а, str. 2–3.</ref> potonji komandant Pribojske brigade JVuO<ref>{{harv|Живковић|2017|p=741, 778}}</ref>), piše Mihailoviću 1943. godine, pored ostalog i sljedeće: {{izdvojeni citat|Potom sam u svojstvu načelnika štaba Rudničke grupe odreda u najkritičinjim danima Ravne gore, bez odobrenja svoga komandanta slao municiju, opremu i puškomitraljeze na Ravnu goru, gde su trupe đenerala g. Mihailovića bile blokirane od komunista radi uništenja. Iz ovih dana imam telefonsko priznanje đenerala g. Mihailovića Draže, koji mi je tom prilikom zahvalio i naredio da mu se imam javiti kada dođe do izražaja.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—X 13.</ref>}} Sukob partizanskih i vojnočetničkih snaga od prvih dana novembra 1941, uticao je i na poručnika Nikolu Kalabića i njegovu buduću visoku poziciju u hijerarhiji ravnogorskog pokreta. Naime, Mihailovićevo ustaničko sjedište, Ravna Gora je 10. novembra [[Napad četnika na Užičku Republiku|direktno ugrožena od partizanskih snaga]]. Gotovo svi odredi ostaju bez municije. Pred partizanskim naletom, odredi se povlače. Stanje je dramatično i vode se ogorčene borbe. Mihailović iz [[Brajići (Gornji Milanovac)|Brajića]] rukovodi operacijama, dijelom zakopavajući, dijelom uništavajući najpovjerljiviju arhivu. U takvoj situaciji, poručnik Nikola Kalabić predlaže da se od njegovog oca Milana, penzionisanog žandarmerijskog majora, u tom trenutku komandanta jednog vladinog odreda u Ljigu, zatraži pomoć.<ref>{{Cite web |title=Bojan Dimitrijević: Nikola Kalabić između Čiče i Krcuna?! |url=https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ |access-date=2023-12-28 |archive-date=2023-12-28 |archive-url=https://web.archive.org/web/20231228100857/https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ }}</ref> Major Milan Kalabić (Kalabić je od kraja 1941. okružni načelnik u [[Kragujevac|Kragujevcu]]; 28. januara 1942. srpska vlada ga unaprjeđuje u čin potpukovnika<ref>Nebojša Stambolija, n.d., str. 34. i 60.</ref>), na zahtjev Draže Mihailovića, stavio je četnicima na raspolaganje osam kamiona municije za borbu protiv partizanskih odreda. Municija je odmah prebačena u [[Ba (Ljig)|selo Ba]] i podijeljena Mihailovićevim odredima. Kako bi Mihailoviću dodatno olakšao situaciju, stariji Kalabić je istovremeno angažovao i sve svoje snage u borbi protiv partizana u oblasti planine Rudnik. Od tada Nikola Kalabić postaje jedan od najvažnijih četničkih komandanta, a Milan Kalabić jedan od najodanijih saradnika Draže Mihailovića u srpskim kvislinškim redovima.<ref>[https://znaci.org/00001/11_9.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje NAPAD NA UŽICE I BORBE OKO ČAČKA]</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], komandant Požeškog četničkog odreda (sredinom novembra 1941. legalizovanog pri Nedićevom upravnom aparatu, gdje će Korać postati načelnikom okruga Užičkog), u knjizi ratnih memoara “Između Draže i Nedića“, objavljenoj [[2015]]. u izdanju [[Kragujevac|kragujevačkih]] ''Pogleda'', prisjeća se da je prisustvovao susretu između Milana Kalabića i Draže Mihailovića, do kojeg je došlo u Belanovici krajem novembra 1941. godine. Tom prilikom je i Kalabić mlađi odsjeo kod svog oca nekoliko dana. Prema Koraćevom svjedočenju, na ovom je sastanku dotadašnja saradnja između kvislinških oružanih snaga i ravnogorskog pokreta konačno formalizirana: {{izdvojeni citat|Posle kraćeg informativnog razgovora, pređosmo na stvar. Kalabić poče izlagati način vođenja dosadašnje borbe protiv komunista, kao i plan daljeg čišćenja Srbije od komunističkih delova i grupa. Posle toga izloži i način snabdevanja oružanih odreda hranom, novcem, municijom, oružjem, odećom, obućom i ostalom vojnom opremom. I najzad upozna ga sa svima naređenjima i instrukcijama đenerala Nedića u pogledu rada na terenu, kao i u svemu ostalom što je smatrao za potrebno da iznese. Đeneral Mihailović sasluša ovo izlaganje, a zatim zapita Kalabića, da li je u mogućnosti da nešto oružja, municije i obuće, koje dobija od srpske vlade, odvoji i pošalje na Ravnu Goru. Zatim se đeneral Mihailović zainteresova za dalji pokret i dislokaciju srpskih oružanih snaga đenerala Nedića, zahtevajući od Kalabića da na svaki način Požeški četnički odred uputi u Požegu, radi dalje borbe u tim krajevima. I najzad, zamoli majora Kalabića da po mogućstvu svoje objave za slobodno kretanje i legitimacije za nošenje oružja, izdaje i ljudstvu Ravne Gore koje mu se za to obrati, pošto su u to vreme, u očima Nemaca, naročito u okrugu Užičkom i Kragujevačkom, objave, putne isprave i oružne legitimacije sa potpisom majora Kalabića, imale puno poverenje, tako da je jedino sa njegovim ispravama kretanje bilo neometano od organa vlasti. Major Kalabić dade potrebna objašnjenja i obeća da za račun Ravne Gore učini sve što može, naročito u pogledu izdavanja objava i oružnih listova.<ref>Манојло Кораћ, Између Драже и Недића, Погледи, Крагујевац, 2015, стр. 222.</ref>}} Srpski istoričari Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević ocjenjuju da je riječ o veoma važnoj epizodi u istoriji okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu: „U ovim događajima, koji su se pokazali ključnim u odbrani i održanju Ravnogorskog pokreta, pukovnik Mihailović definitivno stiče naklonost prema Kalabićima. U njemu je bila i tajna kasnijeg Nikolinog uspeha i napredovanja u pokretu, koje je proizilazilo iz velike pomoći koju je ravnogorcima pružao njegov otac“.<ref name="leskovackizbornik.rs">[https://leskovackizbornik.rs/index.php/zbornik/article/view/159 Немања Девић, Бојан Димитријевић — МИЛАН КАЛАБИЋ: ОД РАТНИКА ЗА СТАРУ СРБИЈУ ДО РАВНОГОРЦА]</ref> Četnici Draže Mihailovića su, uz posredstvo samozvanog vojvode [[Jovana Škavovića Škave]], 13. novembra 1941. [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|predali Njemcima oko 365 zarobljenih partizana]]. Predaja zarobljenih partizana dogodila se u selu [[Slovac]], smještenom između [[Valjevo|Valjeva]] i [[Lajkovac|Lajkovca]]. Vojvoda [[Kolubara|kolubarski]] Škavović je priznavao komandu Koste Pećanca, ali je aktivno sarađivao i sa četnicima Draže Mihailovića u borbi protiv partizana. U predaji zarobljenika učestvovao je i potporučnik Pavle Mešković, ravnogorski oficir. Ovim je činom Mihailović htio ukazati okupatoru da su četnici i dalje voljni da sarađuju, iako je njegova inicijativa za saradnju bila odbijena 11. novembra 1941. na [[Sastanak u Divcima|pregovorima u Divcima]]. [[Wehrmacht]] je 27. novembra 1941. strijeljao najmanje 261 partizana zarobljenog i ustupljenog od strane četnika.<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 58.</ref> Presudom Vrhovnog vojnog suda [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNRJ]] od [[15. juli|15. jula]] [[1946]]. godine u [[Beograd]]u, general Mihailović je bio proglašen krivim za saučesništvo i u ovom zločinu: {{izdvojeni citat|Optuženi Mihailović je u noći između 13. i 14. novembra 1941. godine, tj. iste noći kada se sastao sa gestapovcem, kapetanom Matlom, naredio svom komandantu Daki Tešmanoviću da oko 365 zarobljenih partizana preda Srpskoj državnoj straži u selu Slovac, iako je znao da će ih Srpska državna straža postreljati ili predati Nemcima. To je učinjeno tako da ih je Tešmanović predao Jovanu Škavi a ovaj Nemcima. Nemci su od ovih predatih partizana streljali oko 270, a ostale oterali u logore.<ref name="Presuda">[https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima]</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} Partizansko-četnički sukobi i slabljenje snaga otpora pogodovali su njemačkom okupatoru da neometano pripremi [[Operacija Užice|završnu ofanzivu]] na slobodnu teritoriju [[Užička Republika|Užičke republike]]. U napadu na partizansku slobodnu teritoriju učestvovale su [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]]eve, [[Kosta Pećanac|Pećančeve]] i Nedićeve jedinice pod komandom pukovnika [[Koste Mušickog]], kao i neke bivše jedinice Draže Mihailovića koje su ušle u sastav kvislinških snaga. Time su se ove jedinice i formalno legalizovale kod Nijemaca, ali su i dalje bile pod Mihailovićevom komandom.<ref>Радивоје Папић, ''Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу'', Народни музеј Ужице, 2017, стр. 136.</ref> [[Boško Kostić]], sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], svjedoči u svojim memoarima da je slom partizanske Užičke republike nastupio kao posljedica vojne kooperacije „udruženih nacionalnih snaga“ u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Pošto su se sada nacionalisti ujedinili, to svi kreću na takozvanu Titovu „Sovjetsku Užičku republiku“. U ovim borbama učestvuju četnici pukovnika Mihajlovića pod komandom ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića, poručnika Predraga Rakovića, itd. Srpskim dobrovoljcima komanduje njihov komandant pukovnik Kosta Mušicki. U tim borbama učestvuju i podoficiri i žandarmi pod komandom ppukovnika Milana Kalabića i majora Savovića, i četnici Koste Pećanca. Samo blagodareći ovoj akciji udruženih nacionalnih snaga, razbijena je „Sovjetska Užička republika“, a partizani, na čelu sa Titom, oterani iz Srbije.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 66–67.</ref>}} Pukovnik [[Jovan Trišić]], pomoćnik komandanta [[Srpske žandarmerije]], uhapšen je 9. novembra od strane [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]]. Saslušavao ga je lično [[Ilija Paranos]], šef Specijalne policije. U Trišićevoj kancelariji, kao i u stanu, pronađeno je mnogo materijala koji je poslužio za optužbe, te je istog dana odveden u [[Logor Banjica|Banjički logor]]. Naime, pukovnik Jovan Trišić je brojnim ravnogorcima izdavao legitimacije o pripadnosti žandarmeriji kako bi se ovi nesmetano mogli kretati kroz okupirana područja. [[Gestapo]] je zaplijenio jednu takvu objavu i dobio priznanje od čovjeka kod koga je nađena da mu je izdata lično od strane Trišića. O hapšenju pukovnika Trišića, kao i o reakciji generala Nedića, piše u emigraciji Nedićev bliski rođak [[Stanislav Krakov]], predratni direktor [[Radio Beograd]]a i urednik više kvislinških glasila tokom okupacije: {{izdvojeni citat|Šef Opšte policije Paranos, na naređenje Dragog Jovanovića, uputio je odmah dva svoja inspektora — napominjem da su obojica živi i danas — u Glavni generalštab gde se nalazila komanda žandarmerije. Oni su se javili kod komandanta generala Stevana Radovanovića — koji je takođe živ u emigraciji — pokazali mu akt Gestapoa i naređenje upravnika grada da izvrše pretres kancelarije Trišićeve i da ga uhapse. U prisustvu generala Radovanovića inspektori su ušli kod Trišića, saopštili mu odluku koju su dobili i izvršili pretres. U fijokama pisaćeg stola Trišićevog našli su više praznih žandarmerijskih legitimacija, istih kakva je nađena kod zarobljenog četnika, razna druga dokumenta i najzad mobilizacione spiskove aktivnih i rezervnih oficira pripadnika pokreta Draže Mihailovića sa njihovim adresama i svim podacima. Koliko se sećam mislim da je bilo 1200 imena, jer se o tome više puta u Nedićevom kabinetu govorilo. Sa Trišićem i sa nađenim kompromitujućim materijalom dva inspektora su se vratili u Upravu grada i referisali svome šefu Paranosu. Kada je ovaj video šta su njegovi činovnici našli kod Trišića, ne obaveštavajući Dragog Jovanovića, telefonirao je Masaloviću i molio da ga general Nedić odmah primi. Sa svim dokumentima je došao u kancelariju Nedićevu da referiše i da pita šta da radi. Nedić mu je naredio: — ''Uništite odmah sav materijal koji ste našli i obavestite Gestapo da sem službenih hartija niste ništa drugo pronašli. Ne radi se samo o životu Trišića, već se radi o životima 1200 srpskih oficira''.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 265—266.</ref>}} Sumirajući rezultate [[Gušenje ustanka u Srbiji|operacije Užice]], Krakov piše i da je krupni operacijski zahvat masivnih okupatorsko-kolaboracionističkih formacija brzo slomio otpor partizanskih snagâ i [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOVJ]]: {{izdvojeni citat|Dve nemačke pešadijske divizije 342-ga i 313-ta, oko i ispred kojih su se nalazili kao odbojnik — da spreče stradanje stanovništva — Nedićevi oružani odredi potpukovnika Velje Jovanovića, majora Milana Kalabića i Savovića, srpski dobrovoljci pod komandom pukovnika Koste Mušickog, Pećančevi četnici i svi «legalizovani» četnički odredi Mihailovićevi, koji su se sada vodili kao trupe srpske vlade, preplavili su tu teritoriju dotle držanu nesmetano od komunista i već istog dana su ušli u Čačak, Požegu, Kosjerić, te je Vrhovni štab Titov u najvećoj žurbi i neredu napustio Užice i sklonio se na Zlatibor. Sledeći dan, 29. novembra, nemački tenkovi su prodrli u Užice i odmah nastavili dalje za Zlatibor sa koga je celo komunističko vođstvo otstupalo ka Sandžaku u panici, dok su partizanski odredi bili desetkovani i razbijeni. Sa Titom je tada bio i engleski kapetan Hadson, koji je napustivši Mihailovića pridružio se partizanima. U ponedeljak, 1. decembra 1941. ostatci partizanskih snaga sa Titom na čelu napustili su konačno Srbiju da se u nju ne vrate skoro pune tri godine. Prešli su u Sandžak, koji se smatrao kao teritorija pod italijanskom upravom, te su Nemci tu na samoj granici između Srbije i Sandžaka prestali da gone već skoro smrvljenog protivnika.<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 285—286.</ref>}} === Nastavak saradnje sa kvislinškim strukturama, decembar 1941. === [[Datoteka:Četnici, SDS i SDK.png|350px|mini|levo|Četnici, Srpska državna straža i Prvi puk Srpskog dobrovoljačkog korpusa.]] Uprkos odbacivanju od strane Nemaca, četnici su nastavili saradnju sa Nedićevom vladom. Vredi istaći da Nemci nisu uznemiravali Mihailovićeve četnike nakon njegovog odbijanja da prihvati kapitulaciju na sastanku u Divcima, 11. novembra 1941, dok su četnici izbegavali borbe sa nemačkim okupatorom još pre ovog datuma. Bilo je očigledno da je nemačka ofanziva na Užice zaobišla četničku Vrhovnu komandu i glavninu četničkih snaga na Ravnoj gori. Mihailović je imao informacije iz kvislinških izvora da će nemačke snage nakon okončanja borbi protiv partizana nastojati da eliminišu snage pod njegovom komandom. "Stoga je Draža Mihailović požurio da iskoristi vreme kada ga okupator ne dira i da spasava što se spasti može. Mihailović je napravio plan da veći deo svojih četnika uključi u Nedićeve oružane odrede, da ih legalizuje kod Nemaca, da na taj način očuva svoje ljudstvo i da ga i dalje koristi u borbi protiv partizanskih odreda Srbije. U vezi s tim, Mihailović je na Ravnoj gori, 30. novembra 1941, održao sastanak četničkih komandanata sa teritorije obližnjih okruga (Nemci su već tada bili zauzeli Čačak i Užice, a glavnina partizanskih snaga povukla se u Sandžak).<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/265-267.</ref> Zapisnik sa ovog sastanka nije sačuvan, ali o njemu svedoči izveštaj koji je Draži Mihailoviću decembra 1942. poslao poručnik [[Predrag Raković]], komandanta legalizovanog Ljubićkog četničkog odreda, kao i zapisnik sa sudskog saslušanja četničkog majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]], načelnik štaba Požeškog četničkog odreda. On je na suđenju 1946. izjavio: {{izdvojeni citat|Na Ravnoj gori sa Dražom je održano savetovanje komandanata odreda. Na ovom savetovanju Draža je naredio da se stupa u vezu sa Nedićevim odredima, radi popravljanja situacije. Rekao je da odredi i dalje ostaju pod njegovom komandom i da je ovo samo privremeno rešenje.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/267.</ref>}} Britanski oficir za vezu [[Duane Hudson|Bil Hadson]] je stigao je na Ravnu goru noću između 7. i 8. decembra dok su Nemci vršili [[Operacija Mihailović|ofanzivu na Mihailovićevu komandu]]. On kaže da su se četnici izvukli prelaskom u Nedićeve odrede: {{izdvojeni citat|Dobio sam utisak da bi britansku pomoć najbolje bilo koncentrisati na Mihailovića ako on još postoji nezavisan od Nedića. Rekao sam to Titu i njegovima i uputio sam se natrag u poplavu Nemaca i kvislinga. [...] Nisam našao nikakve ostatke Mihailovićevih ljudi, izuzev njega lično i nekoliko oficira. Svi drugi su se pretvorili u Nedićeve ljude i otišli, na potpuno razočaranje Švaba.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|[[Duane Hudson|Bil Hadson]]}} Na osnovu odluke četničke Vrhovne komande na Ravnoj gori, četnički odredi pod komandom Draže Mihailovića u čačanskom kraju legalizovali su svoje delovanje u okviru kvislinških formacija početkom decembra 1941. i na taj način su se statusno izjednačili sa vladinim četnicima, odnosno četnicima vojvode Koste Pećanca. Samo dva dana po okončanju operacije Mihailović (10. decembra 1941) novopostavljeni vojnoupravni komandant Srbije general [[Paul Bader]] pisao je svojim pretpostavljenima: {{izdvojeni citat|Mihailovićeva grupa može sad da se smatra razbijenom... Mnoge Mihailovićeve pristalice, izgleda da su pobegle u šume i planine. Postoje izveštaji prema kojima sve obezglavljene bande pokušavaju da se prebace u četničke jedinice Koste Pećanca. Znaci ukazuju na to da su neki srpski vladini krugovi, sve do pred kraj, hteli doći u vezu sa Mihailovićem, kako bi se poštedela srpska krv. Na istoj su liniji i nastojanja srpskog ministra predsednika Nedića, a koja imaju za cilj da spreče oštar postupak protiv Mihailovićevih pristalica, koji su, navodno, na to bili samo prisiljeni.<ref>Zbornik NOR-a, tom I, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1949, str. 636—637.</ref>}} Prethodno, tokom novembra 1941, legalizovan je Jelički četnički odred Miloja Mojsilovića, koji je prethodno priznavao komandu Draže Mihailovića. O legalizaciji Mihailovićevih četnika u čačanskom kraju nedvosmisleno svedoči izveštaj poručnika [[Predrag Raković|Predraga Rakovića]], komandanta Ljubićkog četničkog odreda, Draži Mihailoviću iz decembra 1942. Raković navodi da je "posle održane sednice na Ravnoj gori 30. novembra 1941. i prema dobivenim instrukcijama" noću između 30-31. novembra krenuo ka Gornjoj Gorevnici gde se njegov odred od 200 boraca susreo sa 5. dobrovoljačkim odredom, formacijom Srpskog dobrovoljačkog korpusa, pod komandom potpukovnika [[Marisav Petrović|Marisava Petrovića]]. Istog dana je Raković zamoljen, kako se navodi, da sa Ljubićkim četničkim odredom "pođe u pretres terena G. Gorevnice i čišćenje od komunista", pri čemu su četnici snabdeveni municijom od SDK. Uveče je Raković sa Petrovićem otišao u Čačak gde se susreo sa komandantom SDK, pukovnikom [[Kosta Mušicki|Kostom Mušickim]], koji je bio zapovednik kvislinških snaga u čišćenju zapadne Srbije od preostalih partizanskih snaga. {{izdvojeni citat|Uglavnom to veče sam sa njima dogovorio da ostanem na terenu sa svojim odredom radi čišćenja terena od komunista, što mi je u stvari i bio zadatak kad sam pošao na svoj teren sa Ravne gore. (...) Uništenje komunista bilo je potrebno i meni i Nemcima i ljotićevcima, te smo se u ovom poslu složili i postali 'saveznici'.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_209.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 766-767.</ref>}} Sukladno dogovorima viših instanci, [[Prvi valjevski četnički odred]], čiji je komandant [[Neško Nedić]], izdao je 13. decembra 1941. naređenje za saradnju sa kvislinškim vlastima u borbi protiv partizana: {{izdvojeni citat| 2) Da komandir opštinskih četa stupa u dodir sa postavljenom opštinskom upravom i ne pokazujući ovaj akt saopšti joj da je određen da formira oružane snage na teritoriji opštine koje će služiti kao potpora vlasti radi održavanja mira i poretka a naročito kao oružana snaga za suzbijanje komunista ako se i kad pojave na teritoriji opštine. Ovaj štab će preduzeti sve potrebne mere da ovakav rad bude prećutno odobren i od strane Nedićevih odnosno nemačkih vlasti. <br /><br /> 6) Komandiri će narediti svojim seoskim komandirima da odmah otpočnu sa patroliranjem. Ova mera je neophodna jer se komunisti pošto su razbijeni vuku kroz sva sela u bednom stanju i malim grupama a u interesu je naše stvari da ih odmah razoružavamo. <br /><br /> 9) Početi odmah sa propagandom protiv komunista i svugde i na svakom mestu objasniti istinu da je do ovoga žalosnog stanja došlo zato što su oni u želji da preotmu vlast počeli borbu prerano. (...) Mi zato ne možemo i nećemo zajedno sa Nemcima, ali nećemo ni u otvorenu borbu, koju sada ne možemo izdržati. (...) Dotle dok ovaj momenat ne dođe mi moramo iskoristiti rasulo kod komunista da ih razoružamo te da nam na proleće ponovo ne ometu naš rad.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_33.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 90-91.</ref>}} Neposredno nakon odlaska glavnine četničkih snaga sa Ravne gore, pri čemu se većina četničkih odreda legalizovala kod Nemaca integrišući se u kvislinške snage, usledio je napad nemačkih snaga na četničku Vrhovnu komandu na Ravnoj gori. Kako je u svom izvještaju iz druge polovine 1942. godine naveo njemački kapetan [[Ernest Wiesshaupt]], tada su pukovniku Mihailoviću u pomoć pritekli najviši rukovodioci kvislinške uprave u Srbiji: „Istragom je dokazano da je jedan član Vlade, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović|Aćimović]] u razgovoru pokušao da, preko pukovnika srpske pomoćne žandarmerije [[Kosta Mušicki|Mušickog]], dođe u vezu sa Mihailovićem. Dva srpska žandarmerijiska oficira kojima je poveren ovaj zadatak uhvaćena su od nemačkih jedinica. Protiv Mušickog i drugih okrivljenih žandarmerijskih i četničkih oficira preduzet je vojnosudski postupak“.<ref>[https://znaci.org/zb/4.php?broj=544&bk=2&vol=12 Borbe protiv ustaničkog pokreta na području Jugoistoka od juna 1941. do avgusta 1942. godine], u Zbornik NOR-a, tom XII, knjiga 2: Dokumenti Nemačkog rajha 1941—1945, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1976, dokument br. 209, str. 1039.</ref> Istoričari [[Kosta Nikolić]] i [[Bojan Dimitrijević]] tvrde: „Taj kontakt doveo je Nedića u veoma težak položaj, ali je on uspeo da ubedi Nemce kako za to nije znao i da je Aćimoviću izričito zabranio da ima bilo šta sa 'Mihailovićevim pitanjem'. Ipak, pukovnik Mušicki je uhapšen i ispitivan, ali je Nedić uspeo tokom 1942. da ga oslobodi“.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, Генерал Драгољуб Михаиловић 1893-1946. Биографија, Београд, 2011, стр. 174.</ref> Kosta Mušicki je uhapšen 9. decembra 1941. upravo zbog pomoći ravnogorskim četnicima. Boravio je izvesno vreme u nemačkom zatvoru. Milan Nedić je 3. decembra 1942. ponovo postavio pukovnika Mušickog za komandanta [[Srpski dobrovoljački SS korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Mладен Стефановић, Збор Димитрија Љотића 1934-1945, Београд, 1984, стр. 223.</ref> Kosta Mušicki je u istražnom postupku 1946. naveo da je „uhapšen od strane Nemaca i izveden pred ratni sud zbog pokušaja uspostavljanja veza sa Dražom Mihailovićem“.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/271, fus. 67.</ref> [[Operacija Mihailović|Nemački napad na Mihailovićev štab]] i delove njegovih snaga koje nisu legalizovane, u rejonu Ravne gore i u nekim okolnim selima, započeo je 6. decembra 1941. i trajao je dva dana. Mihailović je uspeo da izbegne hvatanje u Struganiku i da se skloni, nakon čega se nekoliko meseci skrivao u različitim delovima zapadne Srbije. Major kvislinške žandarmerije [[Milan Kalabić]], zapovednik dela kvislinških snaga u zapadnoj Srbiji, otac Mihailovićevog bliskog saradnika [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], pomagao je Mihailoviću obaveštavajući ga o nemačkim poterama.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 180.</ref> Osim hvatanja Mihailovićevih saradnika, zarobljavanja dijela boraca te bjekstva u ilegalu samog generala Mihailovića, njemačka ofanziva nije polučila znatniji uspjeh. Jedan od razloga bila je tih dana široko sprovođena [[Legalizovani četnici|legalizacija vojnih četnika]], tj. njihova integracija u oružane snage Vlade generala Nedića. U trenutku kada se biralo između progona ili prikrivanja među raznorodnim Nedićevim formacijama, izbor drugog rješenja pokazao se spasonosnim za Mihailovićevu organizaciju. Ova pragmatična solucija učiniće da veći dio pripadnika ravnogorskog pokreta preživi tešku zimu 1941/42. o trošku generala Nedića, učestvujući u operacijama protiv partizana ili ostajući kod svojih kuća.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 119.</ref> == Saradnja sa Nedićevom vladom krajem 1941. i tokom 1942. == {{izdvojeni citat|Onima u Upravi grada reći da nemilosrdno raščišćavaju sa komunistima.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 17. aprila 1942. godine}} === Legalizacija četnika Draže Mihailovića === {{main|Legalizovani četnici}} [[Datoteka:Smotra četnika.jpg|minijatura|Nemački okupator za vreme vršenja smotre legalnih četnika u Srbiji.]] {{izdvojeni citat|Nedić je po svaku cenu hteo da spase Mihailovićeve odrede u Zapadnoj Srbiji od uništenja prilikom nemačke ofanzive. Već i ranije, on je bio u kontaktu s većinom baš tih četničkih komandanata u Zapadnoj Srbiji, jer ih je snabdevao oružjem i municijom u njihovoj borbi protiv komunista, te je tu vrlo brzo i efikasno bio postignut sporazum između Nedićevih i Mihailovićevih oficira. Svi četnički odredi na ugroženom terenu imali su da se u roku od nekoliko dana pre početka nemačke akcije «legalizuju», tj. da se stave Nediću na raspoloženje, stvarno ili fiktivno, te da se vode kao njegove jedinice; da budu snabdevene njegovim objavama i da, isto kao i ljudstvo oružanih odreda, odnosno dobrovoljci, primaju sve potrebe u municiji, hrani i novcu od predsednika srpske vlade.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 280.</ref>|[[Stanislav Krakov]] o legalizaciji Mihailovićevih četničkih odreda}} {{izdvojeni citat|Ne sme se izgubiti iz vida da je dužnost svih Srba, a prvenstveno svih delova srpske državne sile — pa bili to četnici, dobrovoljci ili stražari — da svim silama rade na održavanju mira, obnovi i stvaranju bolje budućnosti Srbije, kao i to da je naš zajednički zadatak jedan te isti, tj. uništenje svih komunističkih bandi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/296.</ref>|Pukovnik [[Borivoje Jonić]] u naredbi pripadnicima SDS-a od 13. juna 1942.}} {{izdvojeni citat|Mihailović je prve nedelje 1942. godine proveo u Crnoj Gori i Sandžaku, uspostavljajući neposrednu kontrolu nad lokalnom četničkom organizacijom i stvarajući jednu planinsku bazu, iz koje su ranije partizani bili prisiljeni da povuku svoje glavne snage severno, u istočnu Bosnu. Mihailovićeva organizacija u Srbiji postojala je kao pasivna teritorijalna tvorevina, uglavnom na hartiji, pod zaštitom Nedićeve političke i vojne strukture.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Prema navodima [[William Deakin|Williama Deakina]], Mihailović se početkom 1942. godine, gonjen od strane Nijemaca, sklonio u [[Sandžak]] (prije nego će preći u [[Crna Gora|Crnu Goru]] maja te godine), u zonu pod italijanskom okupacijom. Do početka 1942. godine "ravnogorski pokret istopio se u redovima Nedićeve milicije i konačno se ponovo pojavio, umanjen, u Crnoj Gori."<ref name="Deakin2">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin, BOJOVNA PLANINA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Mihailović se skrivao nekoliko mjeseci, ali je Nedićeva vlada do marta 1942. saznala gdje se nalazi, pa je s njemačkim znanjem i dopuštenjem došlo do sastanka između njega i [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. [[Paul Bader|General Bader]] je 26. marta obaviješten da je Mihailović obnovio ponudu srpskoj vladi »da joj se stavi na raspolaganje za borbu protiv komunista«. Budući da je general Mihailović sada bio ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva u [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|izbjegličkoj vladi]], njegova je nova ponuda imala sasvim drugi značaj, iako je u biti bila jednaka [[Sastanak u Divcima|onoj iz Divaca]] u novembru 1941. Bader je ipak odbio ponudu i naredio da se ta odluka saopći generalu Nediću, s napomenom da je Nedić slobodan to objaviti.<ref>NAW, mikrofilm br. T-501, rola 247, snimak 920; rola 257, snimak 1232.</ref><ref name="Jozo Tomasevich 1945">[https://znaci.org/00001/40_45.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje DVOJNA POLITIKA U SRBIJI]</ref> Za to vrijeme, mnogi su se ravnogorski komandanti u Srbiji legalizovali kod kvislinške Nedićeve uprave: * [[Predrag Raković]] (Ljubićki četnički odred) * [[Vučko Ignjatović]] (Požeški četnički odred) * [[Miloš Glišić]] (Požeški četnički odred) * [[Manojlo Korać]] (Užičko-požeški četnički odred) * [[Momčilo Matić]] (Drinski samostalni četnički odred) * [[Božidar Ćosović-Javorski]] (Javorski samostalni četnički odred) * [[Dušan Radović Kondor]] (Zlatiborski četnički odred) * [[Nikola Mladenović]] (Crnogorski četnički odred) * [[Radovan Stojanović]] (Takovski četnički odred) * [[Vojislav Pantelić]] (Jadarski/Podrinski četnički odred) * [[Svetolik Protić]] (Grupa valjevskih četničkih odreda) * [[Radojko Jovandarić]] (Kotlenički četnički odred) * [[Živojin Lazović|Živan Lazović]] (u [[beograd]]skom okrugu) * [[Borivoje Rajković]] (u [[Kosjerić]]u) * [[Miloje Mojsilović]] (Jelički četnički odred) * [[Dušan Smiljanić]] (Gružanski četnički odred) * [[Ljubomir Jovanović Patak]] (komandant Srpske državne straže u [[Zaječar]]u) * [[Ljubomir Mihailović Long]] (zamjenik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]) * [[Nikola Kalabić]], i dr.<ref name="Branko Petranović 1945">[https://www.znaci.org/00001/92_4.pdf Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu, 1939-1945, Beograd, 1992.], str. 271.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/270.</ref> Sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] [[Boško Kostić]] piše nakon rata o legalizaciji Mihailovićevih odreda sljedeće: {{izdvojeni citat|Mnogi četnički odredi legalizovani su tada kao vladini. Tako, na primer, odred ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića. Drugi ravnogorski odred poručnika Predraga Rakovića u Čačku legalizuje komandant V dobrovoljačkog odreda Marisav Petrović. Rakovićev odred, koji je stacionirao u Čačku, dobija naziv „Samostalni četnički ljubićski odred Tanasko Rajić“. <br /> U to vreme djeneral Milan Nedić šalje za Ljig i Ravnu Goru: novac, spremu, municiju, obuću i hranu kako bi pomogao pukovnika Dražu Mihajlovića i njegove četnike.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 67.</ref>}} Potpukovnik Manojlo Korać je bio komandant Mihailovićevog Zlatiborsko-užičkog odreda, a potom i Požeškog četničkog odreda. Požeški odred se legalizovao kod Vlade Milana Nedića novembra 1941. godine, dok je potpukovnik Korać u kvislinškom upravnom aparatu imenovan za načelnika okruga [[Užice|Užičkog]]. U rukopisu koji je 1945. sačinio o periodu okupacije, a koji je objavljen [[2015]]. pod naslovom “Između Draže i Nedića”, Korać se posebno osvrnuo na legalizaciju četnika Draže Mihailovića. O saradnji JVuO sa oružanim snagama Vlade narodnog spasa, potpukovnik Korać zapisuje lapidarnu napomenu: {{izdvojeni citat|Odredi đenerala Nedića su svugde i na svakom mestu pomagali ravnogorsku organizaciju.<ref>[https://www.pogledi.rs/pretplata-na-knjigu-potpukovnik-manojlo-korac-izmedju-draze-i%E2%80%88nedica.html Потпуковник Манојло Кораћ – Између Драже и Недића]</ref>}} [[Austrija|Austrijski]] istoričar [[Walter Manoschek]] u svojoj knjizi ''Serbien ist Judenfrei. Militärische Besatzungspolitik und Judenvernichtung in Serbien 1941/42'' (objavljenoj na [[Srpski jezik|srpskom jeziku]] [[2007]]. pod naslovom „Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941-1942“), se poziva na navode iz knjige „Bojovna planina“ F. W. Deakina, kao i na članak<ref>Josef Matl, Jugoslawien im zweiten Weltkrieg, Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref> kapetana ''[[Abwehr]]a'' [[Josef Matl|Josefa Matla]], potonjeg profesora [[Slavistika|slavistike]] na Univerzitetu u [[Graz]]u, te na sljedeći način ocjenjuje legalizaciju Mihailovićevih odreda krajem 1941. i njihovu saradnju sa kvislinškom Nedićevom upravom: {{izdvojeni citat|Kao prvu meru Mihailović je odlučio da — sutradan nakon poraza partizana — legalizuje četničke odrede u sporazumu sa Nedićevom vladom i da se oružane Nedićeve formacije stave na raspolaganje radi ubacivanja u borbu protiv partizana. Od tada je četnike Nedićeva vlada i zvanično potpomagala novcem, hranom i odećom.<ref name="Manošek">[https://www.znaci.org/00001/178_6.pdf Valter Manošek: HOLOKAUST U SRBIJI, poglavlje OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE], Službeni list SRJ/Draslar partner, Beograd, 2007, str. 152—153.</ref>}} Izvode iz Matlova članka, objavljenog 1954. godine u [[Savezna Republika Njemačka|SR Njemačkoj]], a koji referiraju na saradnju Draže Mihailovića sa Nedićem i Ljotićem, prenio je u svojoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“ (izdatoj [[1976]]. u emigraciji u [[Melbourne]]u), profesor [[Lazo Kostić]], koji je u početnoj fazi okupacije vršio funkciju komesara saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]: {{izdvojeni citat|Još u toku 1941. godine, Nedić je pomagao novcem, hranom i odećom četnički pokret u Srbiji, i nacionalne odrede koje je major Dangić predvodio u Bosni. Godine 1942, Nedić i Ljotić predložili su Draži Mihailoviću dalju pomoć u robi, municiji i novcu. Kao protivuslugu tražili su da Mihailović privremeno ne obrazuje vladu, pošto već postojeća dupla vlada, nemačka vojna uprava i vlada Nedićeva, i tako teško opterećuju stanovništvo zemlje. Nedić i Ljotić su se izjasnili spremnim da u buduće rade zajednički sa Mihailovićem pri imenovanju komandanata oružanih jedinica, kao i pri postavljanju okružnih načelnika. Međutim, smatrali su da je bolje da Mihailović u celosti do daljega sprovede izvan Srbije istu zadaću, kao što je oni sprovode u Srbiji, naime: čišćenje oblasti od komunističkih partizana. U danom trenutku — Nedić i Ljotić su spremni da vladu i sve njihove oružane odrede predaju Draži Mihailoviću, odnosno onoj ličnosti koju bi [[Petar II Karađorđević|Kralj]] odredio...<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 54—55.</ref>}} Kapetan [[Duane Hudson|Bill Hudson]], šef [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] misije pri štabu Draže Mihailovića, u jednom izvještaju rekapitulira događaje s kraja 1941. i s početka 1942. godine. Pominjući ishod [[Sastanak u Divcima|sastanka u Divcima]], on veli da „ipak nije postignut nikakav sporazum“. Hudson piše i o taktičkoj kolaboraciji s okupatorom pri slamanju [[Užička republika|Užičke republike]] koja je prethodila legalizaciji četnika: {{izdvojeni citat|Proterivanje partizana iz Srbije u zimu 1941–1942. predstavljalo je privremeni uspeh za Mihailovića. On je uspeo da učestvuje u nemačkoj ofanzivi protiv njih, a da nije otvoreno prešao na osovinsku stranu, i tako je zasnovao politiku ‘paralelne akcije’ pre nego ‘kolaboracije’ sa snagama okupatora, što je bilo dalje sprovođeno od strane njegovih potčinjenih komandanata u njihovim lokalnim mestima. S druge strane, izgleda da su Nemci posmatrali stav Mihailovića sa priličnim nepoverenjem, i kao da nisu znali da li da postupaju sa njim kao sa neprijateljem ili kao sa prijateljem... Mada je Mihailović nesumnjivo pružio Nemcima pomoć ulogom koju je odigrao za vreme njihove ofanzive protiv partizana, njegov položaj u odnosu prema okupatorskim vlastima bio je još uvek sumnjiv i opasan. Zbog toga je većina njegovih pristalica smatrala za opreznije da pređu u službu Nedićevog kvislinškog režima, mada su oni tajno i dalje mogli da održavaju vezu s njim...<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 134—135.</ref>}} Iako je sa četničke strane general Nedić smatran za slugu okupatora (nazivali su ga i „beogradskim vezirom“), ipak su ga iskorišćavali za legalizaciju, dobijanje oružja i sakupljanje informacija. [[Zvonimir Vučković]], jedan od ravnogorskih komandanata koji nije bio legalizovan kod kvislinške vlade, piše u knjizi ratnih memoara da se, zahvaljujući legalizaciji, kontrola SDS našla u četničkim rukama.<ref>Zvonimir Vučković, Od otpora do građanskog rata, Beograd, 1990, str. 190.</ref><ref>Branko Petranović, ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945'', Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 390.</ref> Četnički odredi postali su integralni dio njemačke okupacione uprave. Nemački popis glavnih vladinih legalnih odreda od [[15. 5.|15. maja]] 1942, pod rednim brojevima 1 do 18 navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićeve]] odrede, od 19 do 39 su Mihailovićevi, a od 40 do 100 [[Kosta Pećanac|Pećančevi]]. Mihailović je uspostavio veze sa Nedićevim komandantima [[Milan Kalabić|Milanom Kalabićem]], [[Radovan Stojanović|Radovanom Stojanovićem]] i drugima, radi borbe protiv partizana u Srbiji u toku zime 1941/42. i proleća 1942. godine.<ref name="Presuda"/> === Dejstva legalizovanih odreda === [[Datoteka:Legalizovani četnici u Srbiji 1942.jpg|minijatura|Četnički odred Draže Mihailovića koji osigurava [[Logor Metino brdo|logor na Metinom brdu]].]] Iako legalizovani kod [[Wehrmacht]]a i kvislinške vlade, ovi odredi su i dalje od Mihailovića primali naređenja, a od Nemaca oružje, hranu i odeću. Oni su, zajedno sa Nemcima, učestvovali u operacijama protiv preostalih partizanskih odreda u Srbiji, te hvatali i ubijali pripadnike [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|pokreta otpora]].<ref name="Presuda"/> Uspostavljeni sistem dvostrukog opštenja omogućavao je, na jednoj strani, nemačku nominalnu komandu, a na drugoj povinovanje Mihailovićevim tajnim instrukcijama. Uključivanjem Mihailovićevih četnika u [[Srpska državna straža|SDS]], narasta i nemačko nepoverenje u pouzdanost jedinica koje su naoružavali.<ref name="Branko Petranović 1945"/> Profesor [[Branko Petranović]] piše: "Nedić je dobijao nove snage za borbu protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, a Mihailović je spasavao odrede od uništavanja u jeku zime, progona i nemačkih represalija. Udruženim snagama mogli su zavesti četničku strahovladu i iskorenjivanje zaostalih grupa partizana, pojedinaca i njihovih simpatizera i jataka." Koliko je sinergija ravnogoraca Draže Mihailovića i Nedićevih kvislinških oružanih formacija bila važna za totalni slom [[Ustanak u Srbiji|ustanka]], odnosno doprinijela radikalnom čišćenju teritorije okupirane Srbije od partizana, moguće je zaključiti i na osnovu navodâ iz pisma kapetana [[Rudolfa Perhineka]], delegata Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], koje je 8. decembra 1941. poslao komandantu Rasinsko-bistričkog bataljona kapetanu Milivoju Obradoviću: {{izdvojeni citat|Situacija je u Srbiji ovakva: </br> Cela Srbija, koja je bila od komunista mestimično posednuta očišćena je pomoću Nedićevaca i naših četnika Draže Mihailovića i svi komunisti razbijeni, razoružani i pohvatani. U svim varošima postavljena je vlast četnika Jugoslovenske vojske, to jest Dražinih četnika. Da bi se sprečilo dalje nasilje Turaka, Nedićevci (u njemačkim uniformama) ušli su u Novi Pazar, istakli srpske zastave, pustili iz zatvora pohapšene Srbe i izdali odmah naredbu da niko nesme opaliti pušku ni na koga, ni opljačkati, ni popaliti jer će od vlasti biti streljan na licu mesta. Kako izgleda, ovako će biti [i] sa Sjenicom, jer su Nedićevci usput od N. Pazara do Sjenice vrlo rado primili četnike.<ref>{{Cite web |title=Pismo delegata Draže Mihailovića od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da Pavle Đurišić dođe kod njega i o situaciji u Srbiji |url=http://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm |access-date=2022-09-09 |archive-date=2022-08-23 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220823085930/https://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm }}</ref>|Pismo delegata [[Dragoljub Mihailović|Draže Mihailovića]] od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da [[Pavle Đurišić]] dođe kod njega i o situaciji u Srbiji}} Tokom decembra 1941. i početkom 1942. zabilježeni su brojni primjeri zločina i represalija u zapadnoj Srbiji, naročito u čačanskom, požeškom i užičkom kraju koje su združeno sprovodili [[Legalizovani četnici|legalizovani Mihailovićevi četnici]], [[četnici Koste Pećanca]], [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpska dobrovoljačka komanda]] (preimenovana krajem 1942. u Srpski dobrovoljački korpus - SDK) i kvislinška Srpska žandarmerija (od 3. marta 1942. [[Srpska državna straža]]). [[Datoteka:Srpski dobrovoljački korpus sa četnicima Draže Mihailovića.png|350px|mini|desno|Srpska dobrovoljačka komanda sa legalizovanim četnicima, decembar 1941. godine]] Krajem 1941. i početkom 1942. su kulminirali [[Zločini četnika nad partizanima u Srbiji 1941.|četnički zločini nad partizanima]] i njihovim simpatizerima. Okružno načelstvo u Kragujevcu je 14. februara 1942. izvestilo da se u vladinim odredima nalazi "poglavito ono ljudstvo koje je bilo ili naklonjeno pukovniku Mihailoviću, ili je aktivno učestvovalo u njegovim odredima." Dalje se ističe da Dražini ljudi imaju ličnu mržnju protiv partizana, budući da "stupaju u borbu protiv komunista sa naročitom strašću".<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 213-214.</ref> U izvještaju generalu Nediću s kraja marta 1942, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović]] piše da je među oficirima Srpske državne straže mnogo onih koji „ispoljavaju simpatije prema pokretu generala Mihailovića. I čak ne bi hteli prema njemu ili njegovim akcijama da preduzmu naređene mere...“<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 82–2–4.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 306—307.</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], s pozicije načelnika okruga Užičkog, izvještava 2. aprila 1942. godine ministra unutrašnjih poslova Milana Aćimovića o situaciji u okrugu, navodeći da ni tokom prethodnog mjeseca nije izostala „moja lična inicijativa u cilju preduzimanja energičnih mera na čišćenju terena od komunista i drugih elemenata opasnih po red i mir“: {{izdvojeni citat|Po izvršenim prethodnim pripremama stavio sam u pokret radi zajedničke akcije i potpune saradnje užičko-zlatiborski četnički odred pod komandom Đoke Novakovića sa šest podoficira i pedeset četnika, jedno odelenje Srpske državne straže iz Užica pod komandom poručnika Sapundžića sa sto pet ljudi, od kojih dva oficira, četrdeset tri podoficira i pedeset devet redova — stražara, X. dobrovoljački odred sa jednim odelenjem iz Bajine Bašte pod komandom kapetana Zdravkovića i miliciju u snazi od sto petnaest ljudi pod komandom potporučnika Milašina Tijanića. Svi ovi odredi u borbama protiv komunista pokazali su hrabro držanje i potpuno zalaganje za izvršenje zadatka na uništenju komunističkih bandi, pa je tako u vremenu od 10 do 18 marta t.g., bez velikih gubitaka na našoj strani, polučen i potpuni uspeh.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Документи квислиншких јединица и установа (1941-1944), Београд, 1965, стр. 244—245.</ref>}} Nakon formiranja Srpske državne straže, kvislinške jedinice su tokom februara 1942. reorganizovane i znatno ojačane, kako brojčano u ljudstvu, tako i u opremi. Prema nekim podacima, one su prvih mjeseci 1942. imale sljedeće brojno stanje: oko 8.000 pripadnika Srpske državne straže; oko 3.500 ljotićevaca, koji su bili uključeni u [[Srpski dobrovoljački korpus]]; oko 8.500 legalnih četnika, koji su bili pod Nedićevom komandom; sveukupno oko 20.000 vojnika i oko 1.000 oficira.<ref>AVII, NAV-N-T-501, S. 825 i 864, r. 247.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/246.</ref> U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a data je opšta ocjena borbene vrijednosti, brojčane snage, kao i ideološke profilacije kvislinške SDS: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža Milana Nedića nije bila dobro naoružana. Na osnovu ugovora sa Vermahtom, nije smela da pređe brojku od 12.000 ljudi. Taj broj, međutim, ova naoružana formacija nije nikada ni dosegla. Bila je veoma bliska duhu pokreta Draže Mihailovića, a njena borbena vrednost nije bila visoka. U odnosu na četnički pokret, Straža je bila beznačajna, a isto to vredi i kada se uporede sa komunistima. Ono što može da opravda Stražu jeste činjenica, da nikada i nisu bili ušli u akciju sa većim snagama.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Kapetan [[Žarko Milurović]] u izvještaju poslatom 13. februara 1942. majoru [[Boško Todorović|Bošku Todoroviću]] (brat majora [[Žarko Todorović|Žarka Todorovića]]), komandantu operativnih jedinica istočne [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], piše da je, nakon povratka iz njemačkog zarobljeništva oktobra 1941. godine, radio na stvaranju četničke organizacije u [[Slavonija|Slavoniji]] i [[Hrvatska|Hrvatskoj]], koja bi Mihailovićevoj „akciji u Bosni, [[Kordun]]u, [[Lika|Lici]] i [[Srem]]u“ služila kao oslonac: {{izdvojeni citat|U tom cilju, uz pripomoć patriotskih elemenata iz tih krajeva u Beogradu (izbeglica), formirao sam »Slavonski četnički odred«, jačine oko 300 ljudi (izbeglica, koji su mučeni i čiji su roditelji poubijani), od prilike po 30 četnika iz Srezova: Osek, Našice, Slatina, Brod, Slav. Požega, Pakrac, N. Gradiška, Daruvar, Novska, Grubišno Polje—Garešnica... <br /> Pitanje opreme i naoružanja, rešeno je samo delomično. Naime gro odreda vrbovan je iz reda Nedićevih dobrovoljaca, žandarma, policajaca i četnika — rođeni u navedenim srezovima, a koji će u određeno vreme doći obučeni i naoružani.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_58.htm Izveštaj kapetana Žarka Milurovića od 13. februara 1942. majoru Bošku Todoroviću o pokušaju organizovanja četničkih jedinica u Slavoniji]</ref>}} [[Boško N. Kostić]], Ljotićev sekretar, u memoarskoj knjizi “Za istoriju naših dana” zapisuje da je februara 1942. otputovao za [[Istanbul]], gdje se susreo sa službenicima tamošnjeg veleposlanstva [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Kostić navodi da je generalnom konzulu Ljubomiru Hadži-Đorđeviću prenio novosti iz okupirane Jugoslavije, te Nedićeve i Ljotićeve poruke: {{izdvojeni citat|Generalnom konzulu Hadži-Đorđeviću izneo sam akciju đenerala Draže Mihajlovića. Pričao sam mu kako sam trebao i lično da idem u štab Dražin, ali da do tog nije došlo usled njegovog sporazuma s partizanima-komunistima. Prikazao sam mu kako je zajedničkim nacionalnim snagama pošlo za rukom da unište Titovu „Užičku republiku“, kako je posle toga došlo do legalizacije nekih četničkih odreda i kako Nedić i Ljotić sve čine od samog početka da dođe do jedinstva u nacionalnom frontu prema komunistima. Nedić i Ljotić smatraju da đeneral Mihajlović treba i dalje da ostane ilegalan, a da pitanja od opšteg narodnog interesa zajednički rešavaju da bi se što više spaslo srpskih glava.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 77–78.</ref>}} U proleće i leto 1942, kada su znatne nemačke snage bile angažovane u Bosni u borbama protiv NOVJ, brojno stanje legalizovanih četnika u Srbiji je kontinuirano raslo. [[30. 4.|30. aprila]] [[1942]]. četnički komandanti [[Neško Nedić]] i Vojislav Popović šalju izveštaj Draži Mihailoviću o uspešnoj legalizaciji i naoružavanju četničkih odreda: {{izdvojeni citat|Posle legalizacije raspoređeni: kapetan Komarčević, poručnik Radosavljević i ja u Zaječar. Poručnik Obradović u Knjaževac. Poručnik Aleksić u Zlot. Kapetan Marić u Žagubicu. Čika Sveta još nije pušten. Rad u Valjevu poveren odboru na bazi lančanog sistema. Vojničku stranu obrađuju u Valjevu major Vojteh i kapetan Selimir Popović, u Lazarevcu kapetan Voja Marković, na Ubu poručnik Ilija Lukić, u Mionici poručnik Kolarić. O svemu vodimo računa i održavamo veze. Komandant okružne straže u Zaječaru major Ljuba Jovanović radi dobro. Planove o fortifikaciji državne straže u opšte poslaćemo uskoro. Za sad Nemci dodelili graničnoj straži ovog okruga 32 mitraljeza sa po 1000 metaka i osam stotina pušaka sa po 100 metaka — sve englesko oružje. Molimo instrukcije i imena naših ljudi na ovom terenu kao i centar najlakše i najbrže veze sa vama.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_79.htm |title=Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 25. aprila do 3. maja 1942. godine |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Kapetan [[Rudolf Perhinek]], delegat Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], javlja 21. aprila 1942. Draži Mihailoviću da se susrio sa Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Sticajem okolnosti morao sam kod Nedića. Koristimo i to za C. Goru u našem duhu. Moraćemo na put. Javite gde moramo doći radi referata i ostalog za C. Goru.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} Vrhovna komanda JVuO poslala je kapetana Perhineka u [[Beograd]] na pregovore sa Milanom Nedićem radi dobijanja pomoći u hrani, oružju i municiji tokom predstojeće [[Treća neprijateljska ofanziva|operacije protiv partizanskih snaga]]. U istom kontekstu je generalu Nediću apel uputio i kapetan [[Pavle Đurišić]], komandant [[Crna Gora|crnogorskih]] četnika. Đurišić je pripremio i delegaciju iz [[Vasojevići|Vasojevića]], koja je upućena za Beograd 18. maja 1942. Perhinek se pridružio ovoj delegaciji. Zadatak delegacije bio je da uvjeri Nedića u neophodnost akcije na lijevoj obali [[Lim (rijeka)|Lim]]a, kao i njemačke okupacione vlasti u „potpunu lojalnost“, kako im ne bi pravile probleme.<ref>Arhiv Srbije, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 158.</ref> Tako je otpočela sveobuhvatna četnička akcija protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]] u srezovima [[Bijelo Polje]], [[Mileševa]] i [[Pljevlja]].<ref>{{harv|Живковић|2017|p=589—590}}</ref> U jednom sumarnom izvještaju za mjesec februar 1942. godine iz njemačke [[114. lovačka divizija (Nemačka)|114. divizije]] govori se o vezama generala Nedića sa majorom Dangićem, kao i o preovlađujućem uticaju Draže Mihailovića na legalizovane četničke odrede u Srbiji, formiranim nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|razbijanja ustaničkih snaga]]. Divizijski oficiri napominju da je neophodna „pojačana budnost i stalno osmatranje svih naoružanih srpskih jedinica“: {{izdvojeni citat|Nakon što je glavnina partizanskih snaga uništena, novu opasnost predstavljale su do tada mirne Mihajlovićeve pristalice, kao i četnička udruženja lojalna vladi, čija se pouzdanost vremenom sve više dovodila u pitanje. Tokom [[Gušenje ustanka u istočnoj Bosni|velike operacije]], koju je u januaru izvela [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pješadijska divizija]] u bosansko-srpskom pograničnom području, zaplijenjeni su dokumenti iz kojih proizilazi da postoje veze između majora Dangića i Nedićeve vlade. Takođe, moglo bi se pretpostaviti da su veze između Dangića i Mihajlovića sigurne, pošto je Dangić pojačanja za borbu protiv Hrvata dobivao uglavnom iz četničkih jedinica koje je kontrolirao Mihajlović.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=190&rec=315&roll=2258 NARA, T315, Roll 2258, frame no. 000347.] <br /> ({{jez-njem|"Wachsamkeit und ständige Beobachtung aller bewaffneten serbischen Verbände war jedoch in erhöhtem Masse erforderlich. Nachdem die Hauptkräfte der Partisanen zerschlagen waren, bildeten eine neue Gefahr die bisher rühig gebliebenen Mihajlovic–Anhänger, daneben aber auch die regierungstreuen Cetnik–Verbände, deren Zuverlässigkeit im Laufe der Zeit immer mehr angezweifelt werden musste. Bei einem in Januar durchgeführten Grossunternehmen der 342.I.D. in bosnisch–serbischen Grenzgebiet waren Papiere erbeutet werden, aus denen hervorging, dass Verbindungen zwischen Major Dangic und der Regierung Nedic bestanden. Gleichfalls konnten Beziehungen zwischen Dangic und Mihajlovic als sicher angenommen werden, da Dangic seine Verstärkungen zum Kampf gegen die Kroaten im wesentlichen aus den von Mihajlovic beherrschten Cetnik–Verbänden empfing."}})</ref>}} Kakvo je stanje vladalo u redovima nacionalističkih oružanih formacija u Srbiji i [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]] krajem 1941. i u prvoj polovini 1942. godine, doznaje se i iz izvještaja britanskog kapetana [[Duane Hudson|Bila Hadsona]], koji u knjizi „Bojovna planina“ prenosi Sir [[William Deakin]]: {{izdvojeni citat|[[Kosta Pećanac]], šef “zvanične” predratne četničke organizacije, kompromitovao je “prave” četnike, koji su gledali u London kao u svoju zvezdu vodilju. Hiljade njegovih četnika pomagale su Nemce protiv partizana. Policijski oficir [[Jezdimir Dangić|Dangić]] komandovao je četničkim grupama u Bosni pod Mihailovićevim vođstvom. Bilo je nekoliko razbojničkih četničkih bandi bez nekog značaja. Draža Mihailović je rekao da je mnoge oficire prepustio Nediću, i četiri hiljade Nedićevih žandarma očekivalo je njegova naređenja.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Kapetan Duane Hudson je pisao u oštrom kritičkom tonu i o činjenici da je Draža Mihailović bio „nagrađen najjačom britanskom propagandom“ (u prvom redu preko [[BBC]]-a), i to u trenutku kada je komandant JVuO „u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga“: {{izdvojeni citat|Izuzev ono nešto organizovanja u Srbiji, on [Mihailović — nap.] je učinio malo šta drugo sem što je, na nastojanje BBC-a, postao šef Nedićeve i [[Ilija Trifunović-Birčanin|Trifunović]]eve organizacije... Mihailoviću bi trebalo konačno reći da Britanci pretpostavljaju komuniste kvislinzima. Mi moramo povući crtu preko podsticanja BBC-a na saradnju sa Osovinom. Diverzantska dejstva i pretnje Osovini ostaće na njihovom sadašnjem minimumu sve dok (četničke vođe u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji) viču "Viva il [[Benito Mussolini|Duce]]" uz Mihailovićev blagoslov i dok se on zadovoljava time da nam govori kako mu je odano devet desetina Nedićevih i Pećančevih ljudi...<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Profesor Deakin sumira sadržinu izvještaja britanskih oficirâ [[William Bailey|Bailey]]ja i Hudsona o aktivnosti generala Draže Mihailovića i njegove četničke organizacije u Srbiji: {{izdvojeni citat|Bejlijevi i Hadsonovi izveštaji mogli bi se ukratko svesti na sledeće. Vojna struktura četničkog pokreta u zapadnoj, centralnoj i istočnoj Srbiji postojala je u tradicionalnom četničkom teritorijalnom obliku, sa uobičajenom vojnom komandom i nizom područnih komandi na kadrovskoj osnovi. Mihailovićev stav prema nekoj neposrednoj akciji, bilo u smislu sabotaže na komunikacijama i u rudarskim rejonima od bitnog značaja za nemački ratni napor ili napada na nemačke okupatorske snage, bio je ne samo pasivan već i neprijateljski. Mnogi od njegovih oficira bili su, po njegovim uputstvima, prikriveni kao članovi raznih poluvojničkih organizacija vlade generala Nedića u Beogradu, koju su kontrolisali Nemci.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} F. W. Deakin piše i da je Mihailović bio nezadovoljan kapetanom Hudsonom, i nosio se mišlju da na njegovo mjesto dođe kapetan [[Kristi Lorens]] ({{jez-eng|Christie Lawrence}}). Kapetan Lawrence je bio zarobljen od Njemaca na [[Krit]]u, da bi nakon bjekstva iz voza kojim su se transportovali ratni zarobljenici za Njemačku, dospio u Srbiju. Neposredno nakon završetka rata, Lawrence je objavio knjigu pod naslovom ''Irregular Adventure'' (“Neregularna avantura”) u kojoj se prisjeća svojih susreta sa Mihailovićem.<ref>Lawrence, Christie (1946). ''Irregular Adventure''. London: Faber and Faber, pp. 228—233.</ref> Prenoseći Mihailovićev iskaz, Lawrence navodi da se ovaj odlučio na saradnju sa Nedićevim odredima u trenutku kada su mu Britanci, Hudsonovom krivicom, uskratili pomoć u naoružanju: {{izdvojeni citat|Kada mi je Hadson rekao da više ništa neće doći, shvatio sam da sam za taj trenutak gotov. Nisam više ništa mogao učiniti. Osetio sam da po svaku cenu moram sačuvati neke od svojih četa (odreda). Eto zašto sam ih poslao da služe Nediću. Ja to nisam želeo. Nedić je uvek bio moj neprijatelj, čak i kad je bio Ministar vojske a ja samo pukovnik u Generalštabu. Ja mrzim da držim ljude tamo, u žandarmeriji. Ali čak i sada ne mogu opstati bez njih. Oni me štite kako od Nemaca tako i od partizana. Nijedan njihov pokret ne može proći bez mojega znanja, a za to zahvalnost dugujem uglavnom mojim nedićevcima.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 230.</ref>}} Početkom maja 1942. godine, general Dragoljub Mihailović šalje više telegrama [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantskoj vladi]] u [[London]]u, sastavljenih od nekoliko kraćih izvještaja o [[Kosta Pećanac|Kosti Pećancu]], Milanu Nediću, partizanima, kao i o [[Bošnjaci|Muslimanima]]. U dijelu o generalu Milanu Nediću, između ostalog, general Draža Mihailović navodi: {{izdvojeni citat|Za London sledeće: poseban izveštaj za Nedića. On svoje vojske nema. Sve je tajno uz nas. Na žalost ima oficira koji mu služe kao i Nemcima. On unapređuje oficire i obasipa ih parama. Imam dosta svojih oficira ubačenih u njegove redove. Nedić verno služi Nemcima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_83.htm Izvod iz knjige primljenih i poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 5. do 14. maja 1942. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Major [[Dobrivoje Marinković]], komandant četničkog Gorskog štaba XII (zajedno sa načelnikom štaba kapetanom Blagojem Đurkovićem), izvještava 19. maja 1942. generala Dražu Mihailovića<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 99, registarski broj 8/1 (S-V-16550/2).</ref> da je u njihovoj zoni odgovornosti došlo do legalizacije čitavog niza ravnogorskih odreda. O jedinicama SDS sa ovog područja u izvještaju je navedeno: „Nedićevih odreda u ovoj okolini, nema, sem poljske Državne straže u [[Ribarska Banja|Ribarskoj Banji]] i Aleksincu, koja je pod komandom ovoga štaba.“ Četnicima je pošlo za rukom i da ljudstvo 12. [[Srpski dobrovoljački korpus|dobrovoljačkog]] odreda sa sjedištem u Aleksincu, pod komandom potpukovnika Nikole Vučkovića, inkorporiraju u svoju organizaciju. Major Marinković i kapetan Đurković pišu generalu Mihailoviću i da su se povezali sa velikim brojem četničkih vojvoda iz organizacije Koste Pećanca u srezovima [[Aleksinac|aleksinačkom]], [[Kruševac|kruševačkom]], [[Niš|niškom]], [[Ražanj|ražanjskom]], [[Sokobanja|sokobanjskom]] itd, nakon čega su se njihovi odredi ''de facto'' stavili pod komandu JVuO: {{izdvojeni citat|RAD NA PRIDOBIJANJU ORUŽANIH ODREDA. 1. — Od četničkih odreda pod komandom Koste Pećanca, stavili su se pod komandom ovoga štaba sledeći odredi: a) Rasinski četnički odred vojvode Drljevića u Kruševcu; b) Jasički četnički odred vojvode Petkovića, koji je sada i komandant sreza Rasinskog sa sedištem u Ribarskoj Banji na naše traženje, kako bi nam rad bio slobodniji, pošto odred Parnaveje nije registrovan. v) Trnavski četnički odred vojvode Dimitrija Trnavskog sa sedištem u Žitkovcu, a sada privremeno u selu Azbresnici sreza Dobričkog pod čijom se zaštitom ovaj štab i kreće, kao njegovo odelenje. g) Leskovački četnički odred vojvode Nikodija Leskovačkog, sa sedištem u Aleksincu. d) Korvinski četnički odred poručnika Bogosava Stojanovića, sa sedištem u selu Belotincu a sada u Leskovcu. đ) Bovanski četnički odred pod komandom vodnika Nikole Popovića, sa sedištem u selu Bovanu sreza Rasinskog. 2.— Veza je uhvaćena sa sledećim vojvodama, a pregovori za stavljanje pod našu komandu vodiće se ovih dana i to: a) Vojvodom Pukovačkim Dragutinom; b) Vojvodom Topličkim Vukojem Pećancem; rođak Koste Pećanca; v) Vojvodom Istočkim; g) Vojvodom Nikolom Koštrimovićem;<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_86.htm Izveštaj delegata Štaba Draže Mihailovića za istočni sektor od 19. maja 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizaciji četničkih jedinica i saradnji sa jedinicama Koste Pećanca]</ref>}} Major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »Herman«) obavještava 23. maja 1942. Vrhovnu komandu i Dražu Mihailovića da se povezao sa vojvodom [[Jordanom Kimićem]], komandantom legalizovanog četničkog odreda Koste Pećanca u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]]. Đurić navodi da Kimić ima „odred od 3000 naoružanih ljudi spremljenih za prelaz kad bude vreme“, budući da „prilazi potpuno nama sa svim ljudstvom“. Za Kimića Đurić tvrdi da je „u ovim krajevima vrlo popularan i svi ljudi idu samo s njim“. Radoslav Đurić predlaže Mihailoviću: „Da se Kimiću da ovlašćenje za Južnu Srbiju [naziv za [[Makedonija|Makedoniju]] — prim.]; da ja sa štabom budem sa njim kao Vaš istaknuti štab za granične srezove u Srbiji i Južnu Srbiju i da sa njim radim na organizaciji. Ako smatrate pogodnije, onda ću biti kod Kimića načelnik štaba.“ O situaciji na teritoriji južnosrbijanskih srezovâ, major Đurić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Na terenu opšte raspoloženje za nas. Svi odredi i žandarmerija pridobijeni i izbušeni a rad po uputu pet u toku u srezu [[Lebane]], [[Leskovac]], [[Vlasotince]], [[Surdulica]] i [[Vladičin Han]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_88.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 12. do 27. maja 1942. godine]</ref>}} Krajem maja 1942. Mihailović je obaviješten i o kooperaciji četnika Pavla Đurišića sa legalizovanim Sandžačkim četničkim odredom pod komandom [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]] i [[Vučko Ignjatović|Vučka Ignjatovića]] tokom [[Operacija Trio|operacije Trio]]. Major [[Petar Baćović]] piše o ponudi koju su komandanti iz Srbije uputili kapetanu Đurišiću da se, poput njih dvojice, stavi pod Nedićevu komandu: {{izdvojeni citat|Smatram da bi trebalo, Gospodine Ministru, i radi njega i radi uređenja svih drugih pitanja na teritoriji Crne Gore i Sandžaka, da što pre uputite ovamo majora Ostojića da se ispita situacija i dođe u dodir s ljudima. Smatram za dužnost da napomenem, da je major Glišić i Ignjatović tražili od kapetana Đurišića da ovaj dadne pismenu izjavu o stavljanju svojih odreda pod komandu generala Nedića, a da je Đurišić odbio da to učini.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_93.htm Izveštaj majora Petra Baćovića s kraja maja 1942. Draži Mihailoviću o borbama četničkih, italijanskih i Nedićevih jedinica protiv partizanskih snaga u Crnoj Gori i Sandžaku maja 1942. godine]</ref>}} Major Glišić je već tokom aprila radio na povezivanju sa kapetanom Đurišićem i njegovim komandantima u Crnoj Gori. Za ovo je dobio ovlašćenja kako od Milana Nedića, tako i od Vrhovne komande JVuO. Prepreku su mu činile [[Italijani|italijanske]] vlasti koje nijesu dopuštale prelazak njegovog ljudstva na lijevu obalu Lima, ali i njemački okupator, budući da Sandžački četnički odred (i to po odluci generala [[Paul Bader|Paula Badera]]<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/>), poput ostalih legalizovanih odreda, od polovine aprila biva direktno potčinjen komandantima lokalnih sektora njemačke oružane sile.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, kutija 29, fascikla 2, dokument br. 22, str. 1.</ref> O susretu sa Đurišićevim ljudima major Miloš Glišić je obavijestio pukovnika [[Miloša Masalovića]], šefa kabineta generala Milana Nedića, zaključivši da „veza sa [[Crnogorci]]ma postaje svakim danom sve bolja i čvršća“.<ref>ASŽ, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 37.</ref><ref>{{harv|Живковић|2017|p=556}}</ref> U junu 1942. broj legalizovanih četnika u Srbiji iznosio je 11.300. Nemci su sa nepoverenjem posmatrali činjenicu da kvislinške formacije neprestano narastaju popunjavanjem iz četničkih redova. Nosili su se mišlju da znatno smanje brojno stanje legalizovanih četnika; međutim, Nemci nisu imali dovoljno sopstvenih snaga u Srbiji kojima bi zamenili četnike, koji su im činili značajnu uslugu u progonu pripadnika, grupa i odreda NOVJ u Srbiji. Srpska državna straža je bila najbrojnija kvislinška oružana formacija tokom Drugog svjetskog rata u okupiranoj Srbiji. Međutim, Nijemci nijesu imali u nju povjerenja iz dva osnovna razloga: prvo, smatrali su da je riječ o neborbenoj formaciji; drugo, da većina njenih pripadnika inklinira četničkom pokretu Draže Mihailovića. U jednom izvještaju iz 1942. upućenom [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru vanjskih poslova [[Treći Reich|Njemačkog Reich]]a, svoj stav o ovom problemu je iznio opunomoćenik Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu [[Felix Benzler]]: {{izdvojeni citat|Srpski izvršni organi su nemoćni pred ustaničkim pokretom. Srpska državna straža, koja preko svojih oficira snažno naginje Draži Mihailoviću, zatajuje naročito protiv njegovih pristalica.<ref>AVII, NAV, N-T-120, 200/153725—27.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/299-300.</ref>}} Krajem maja 1942. godine, do njemačkog opunomoćenog generala i zapovjednika u Srbiji Paula Badera su stigle informacije o tome kako je general Mihailović razvio široku mrežu povjerenika „na srpskom prostoru nekadašnje okupirane jugoslovenske države“. Veza između Mihailovićevih odreda u Srbiji i SDS bila je do to mjere izražena da je general Bader predložio da svi legalni četnički odredi, kao i pojedini odredi SDS, budu razoružani.<ref>AVII, Nemačka arhiva (NMA), 27—1A—26, Izveštaj od 31. maja 1942.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 152.</ref> Uz [[Manojla Koraća]], Mihailovićevog legalizovanog oficira i Nedićevog okružnog načelnika u Užicu, među najaktivnijim učesnicima progona partizana i njihovih simpatizera u užičkom kraju, posebno se isticao [[Folksdojčeri|folksdojčer]] i ljotićevac [[Miloš Vojinović]] (Henrih Lautner), komandant Desetog dobrovoljačkog odreda.<ref>Радивоје Папић, Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу, Народни музеј Ужице, 2017, стр. 150.</ref> Sjedište odreda je bilo u [[Bajina Bašta|Bajinoj Bašti]]. Tokom [[Borbe za Istočnu Bosnu 1942.|borbi za istočnu Bosnu]], major Radoslav Đurić (»Herman«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO da je [[Jezdimir Dangić]] na sastanku sa potpukovnikom Manojlom Koraćem, te da će četnicima u pomoć pristići snage pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]] i Vojinovićev Deseti dobrovoljački odred: {{izdvojeni citat|Iz Bosne 19-III: Situacija ozbiljna. Partizani drže [[Vlasenica|Vlasenicu]] i [[Milići|Miliće]] a opsaduju [[Rogatica|Rogaticu]] i [[Han Pijesak]]. [[Srebrenica]] i [[Drinjača]] u našim rukama. Prema [[Zvornik]]u samo naši odredi. Bosanci neće da se bore protiv partizana. Gde su partizani sa našim odredima, oficiri su morali napustiti odrede jer partizani ubijaju sve (odreda) oficire koje uhvate. Račićev odred hoće da se bori ali je slab brojno. Partizani jaki 2000 ljudi. Iz Užica krenuo Matić sa 1000 ljudi ka Rogatici. Po odobrenju Nedića, Dangić danas na sastanku sa Koraćem. Dakićev odred prišao partizanima. Dangić uopšte nema svojih snaga za borbu. Doći će i Ljotićevci iz Bajine Bašte u pojačanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref>|Depeša majora [[Radoslav Đurić|Radoslava Đurića]] Vrhovnoj komandi JVuO od 19. marta 1942. godine}} U svom izvještaju od 26. marta 1942. godine, major Đurić upoznaje generala Dražu Mihailovića sa pojedinostima saradnje dobrovoljačke komande iz Bajine Bašte sa štabom istočnobosanskih četnika: {{izdvojeni citat|U vezi sa akcijom u Bosni postoje mnoge ambicije kako lične pojedinaca, tako i pojedinih političkih partija i to: zemljoradnika (kdant pozadine kod Dangića vojvoda Botić, vojvoda Risto Đukanović), JRZ i Ljotićevaca. Ljotićevci rade preko komandanta njihovog odreda u B. Bašti — Lautnera. On je uspeo da postane intiman prijatelj Dangića, vrlo često su zajedno, pa čak i neki Nikić inspektor Ljotićevih odreda dolazi često u Dangićev štab.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref>}} [[Lazar Trklja]], ispred Operativnog štaba bosanskih četničkih odreda (šifra »505«), piše 11. aprila 1942. u depeši VK JVuO o teškoj situaciji nakon [[Ustaše|ustaške]] ofanzive.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 193.</ref> Trklja navodi da se formacija SDK pod Vojinovićevom komandom na frontu pridružila četničkim snagama kapetana [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]]: {{izdvojeni citat|Ustaše zauzele Vlasenicu, Drinjaču i [[Bratunac]]. Partizani su se i sa ova dva sreza povukli. U ova dva sreza ima oko 2000 četnika. Iz Srbije nema nikog još sem Račićevih ljudi i X. dobr. odreda iz Bajine Bašte; oni su na [[Drina|Drini]]. Nalazim se sa Račićem. Sve će biti po traženju.}} Vazduhoplovni kapetan I klase [[Manojlo Pejić]], pomoćnik načelnika štaba Komande Bosanskih četničkih odreda majora [[Slavoljub Vranješević|Slavoljuba Vranješevića]],<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_27.htm Izveštaj majora Slavoljuba Vranješevića od 3. februara 1943. majoru Zahariju Ostojiću o vojno-političkoj situaciji u četničkim odredima zapadne Bosne i saradnji sa nemačkim i ustaško-domobranskim jedinicama]</ref> juna 1943. je sastavio izvještaj, u kojem se dotakao svih bitnijih događaja u razvoju četničke organizacije u istočnoj i [[Srednja Bosna (oblast)|srednjoj Bosni]] od septembra 1941. do juna 1943.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 164, str. 779.</ref> Kapetan Pejić obavještava svoje nadređene o formacijama srpske kvislinške vlade koje su sarađivale sa bosanskim četničkim odredima: {{izdvojeni citat|— Grupa Ljotića, izražena preko komandanta odreda Lautnera, koji nas je pomagao i spasavao narod; <br> — Major — tada »potpukovnik« Matić, već od ranije reflektira na neku veću funkciju u Bosni, zbog čega ruši sve ostale, održava vezu sa kap. Dakićem i prikuplja oko sebe izbegle bosanske četnike. <br> — Major, tada »potpukovnik« Korać, nema više ambicije za Bosnu, jer je sada okružni načelnik u Užicu, sa velikom vlašću, ali i on nas sve mrzi.}} O povezanosti Henriha Lautnera sa Dragoslavom Račićem, ali i s drugim četničkim komandantima, svjedoči u svojim ratnim memoarima i Ljotićev sekretar [[Boško Kostić]]. U maju 1943. Kostić se sastao sa Čedom Vujovićem, delegatom Draže Mihailovića iz [[Čačak|čačanskog]] kraja. Nakon što mu se Vujović žalio na obračune između četnika i dobrovoljaca, Kostić je o Vojinoviću–Lautneru iznio sljedeće zapažanje: {{izdvojeni citat|Što se tiče Vojnovića–Lautnera, meni nisu detalji poznati, pa bih ga molio da mi to iznese konkretno, kako bih o tome referisao Nediću i Ljotiću. Napomenuo sam pri tom da baš sad idem iz Užica gde sam i čuo i video, da Vojnović saradjuje sa pojedinim četničkim komandantima kao, na primer, sa Ajdačićem, Katanićem, Markovićem a znam da je četničkom komandantu Račiću učinio velike usluge i dao dosta municije a jednom prilikom mu je spasao i život. S druge strane znam, da je Vojnović–Lautner sa svojim odredom najviše doprineo da se preko krvave Drine prebaci u Srbiju mnogo hiljada srpske dece i drugih Srba i Srpkinja što su bežali pred ustaškim zlikovcima.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 108–109.</ref>}} Lazar Trklja, Mihailovićev politički izaslanik u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni i Hercegovini]], potvrdio je u i svom ratnom dnevniku da je Vojinović–Lautner bio naklonjen »bosanskoj stvari«, tj. tamošnjoj organizaciji četnikâ: {{izdvojeni citat|U Bajinoj Bašti bio je Ljotićev dobrovoljački odred. Istina, on je prema bosanskoj stvari bio naklonjen, ali nepomirljivi neprijatelj svake akcije koja se vezivala za London i bila antinemačka.<ref>[https://www.vladimirdimitrijevic.com/sr-yu/tekstovi/459-na-golgotskom-putu-ratni-dnevnik-lazara-trklje-1941-1944-otkopana-istina-sluzbeni-glasnik-beograd-2020-priredio-nikola-trklja-2.html Vladimir Dimitrijević: NA GOLGOTSKOM PUTU - RATNI DNEVNIK LAZARA TRKLjE 1941-1944 OTKOPANA ISTINA, SLUŽBENI GLASNIK, BEOGRAD 2020, PRIREDIO NIKOLA TRKLjA]</ref>}} U cilju zaustavljanja ustaškog nadiranja ka Drini, četničkom su vođstvu u istočnoj Bosni iz Vrhovne komande JVuO tada stizale naredbe i da svoje pokrete koordiniraju, između ostalih, zajedno sa potpukovnikom [[Radojkom Jovandarićem]], komandantom legalizovanog Kotleničkog četničkog odreda. Potpukovnik Jovandarić se na službi pri kvislinškoj upravi takođe nalazio u Bajinoj Bašti: {{izdvojeni citat|21-III. — Neka Dangić stupi u vezu sa p.puk. Jovandarićem u Bajinoj Bašti da mu da prvu pomoć. Pripremamo slanje pomoći radi podizanja morala. Neka Račić prikupi sa svog najboljeg terena u Srbiji ljudstvo i privuče sebi za rad u Bosni. Pošaljite ljude Panteliću u Krupanj za pojačanje. Stupiti u vezu sa p. puk. Jovandar. u B. Bašti. Naredite svima u ime moje.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine]</ref>}} Narednog mjeseca, major [[Zaharije Ostojić]] (šifra »222«) šalje depešu u kojoj zahtijeva sljedeće: {{izdvojeni citat| ''Br. 15 za 505, key 3, 15-IV-942 god.'' Javite da li je Dangić odveden. Potrebne snage uzeti od Račića, Mitića, Jovandarića i Matića. Svi su vam bliži i stupite sa njima u vezu. Čim nađete siguran teren, po datim uputstvima Laze [Trklje — prim.] baciće Vam se iz vazduha oružje, municija i ostalo. Učinite sve da se narod sačuva. Pošaljite detaljnije izveštaje o Hercegovini i odgovorite na ranije postavljena pitanja. — 222.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 206—207.</ref>}} O pomoći koju su srbijanski četnički odredi pružili četnicima u istočnoj Bosni, sadejstvujući s njima u borbi protiv ustaša na Drini u proljeće 1942. godine, Dražu Mihailovića je 4. maja 1942. obavijestio<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 664, стр. 566—568.</ref> i kapetan [[Dušan Radović Kondor]], komandant legalizovanog Zlatiborskog četničkog odreda: {{izdvojeni citat|U toku prošlog meseca sa svojim odredom prebacio sam se preko Drine kod Starog broda, pa sam na položajima oko Perušića vodio borbu sa ustašama. Dana 2. maja t. g. povukao sam se na desnu obalu Drine, pod pritiskom neprijatelja. Dana 3. maja t. g. oko 9 časova na položajima oko Vežanje na Tari planini presreli su me Nemci i razoružali mojih 69 ljudi, iako sam imao odgovarajuće dokumente o legalnom postojanju odreda na teritoriji Srbije. Otpor nisam dao, jer nisam imao instrukcija. Svoje ljude, koji su mahom Bosanci prekaljeni kroz borbe i gerilske poduhvate, sačuvao sam i držim ih na okupu na pogodnom mestu. Oružje ću dobiti. Molim za hitno naređenje kuda da krenem i kom odredu da se priključim. Nalazim se u okolini Užica. S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu.}} Pripadnici četničke organizacije iz istočne Bosne su nastavili održavati kontakte sa kvislinškom upravom Milana Nedića i nakon hapšenja majora Jezdimira Dangića od strane njemačkih okupacionih vlasti. 20. maja 1942. prispio je u Beograd memorandum iz štaba istočnobosanskih četnika (upućen „gospodinu Milanu Nediću, predsedniku srpske vlade“), u kome se pružaju podaci o istorijatu četničkog pokreta i traži pomoć u novcu, ishrani i naoružanju. Četničke vođe obavještavaju generala Nedića da je vojvoda [[Stevan Botić]], nakon Dangićeva hapšenja, preuzeo dužnost komandanta. U memorandumu, četnici iz istočne Bosne mole Nedića da njihovu akciju pomaže što više može, tako što će za sreske načelnike i komandante oružanih odreda u brojnim mjestima [[Zapadna Srbija|zapadne Srbije]] postaviti ljude koji bi na četničku akciju u istočnoj Bosni gledali „pravilno, srpski i patriotski“.<ref>AVII, br. 9/2-1, k. 1a.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/285.</ref> U depeši poslatoj 27. maja 1942. članu četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] (CNK) Lazaru Trklji, general Mihailović piše: „Ceo dosadašnji rad u Bosni poznat mi je kao i težnja vlade spasa... Naši ljudi moraju prekinuti svaku vezu sa Beogradom. Ako Beograd želi da pomaže ta pomoć neka se ukaže stanovništvu preko posrednika koji treba da budu pošteni bez političkih tendencija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_112.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 10. maja do 27. juna 1942. godine]</ref> 30. juna 1942. Trklja odgovara Draži Mihailoviću: „Veza sa zvaničnim Beogradom sve je manja a i on nas se odriče.“<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_123.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 18. jula 1942. godine]</ref> Vojvoda Stevan Botić, komandant Bosanskih četničkih odreda i njegov načelnik štaba kapetan [[Borivoje Mitranović]], u pismu poslatom 17. jula 1942. godine, obavještavaju jednog četničkog oficira zašto ipak ne žele prekinuti veze sa »zvaničnom Srbijom«: {{izdvojeni citat|Došle su vesti od Čiče koje nismo mogli do kraja proveriti dali su od njega da se od njegove strane više ne računa sa celinom bosanske akcije i da se sve veze sa zvaničnom Srbijom prekinu... <br /> Mi smo se odovuda usprotivili prvo da mi ne možemo javno da prekinemo veze sa Srbijom time što bi se javno deklarisali za tu akciju gde smo svi zato što bi nam bio onemogućen svaki azil u Srbiju i kupovina municije i oružja, a da ne govorimo o nejači koja svakim danom otuda beži.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_122.htm Obaveštenje Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda od 17. jula 1942. kapetanu Milivoju Kovačeviću o razlozima neslaganja sa politikom Draže Mihailovića prema četnicima u istočnoj Bosni]</ref>}} Četnički kapetan [[Pavle Grubač]] izvještava majora Petra Baćovića 23. jula 1942. o situaciji u istočnoj Bosni, navodeći da sarađuje sa potpukovnikom Momčilom Matićem, legalizovanim ravnogorskim oficirom i komandantom Nedićeve »Drinske grupe srpskih oružanih snaga«. Kapetan Grubač piše da se s potpukovnikom Matićem povezao i vojvoda Stevan Botić, koji je tih dana prešao preko [[Drina|Drine]] u Srbiju: {{izdvojeni citat|Botić je preko svojih ljudi uspeo da je iz odreda potpukovnika Matića otišlo 36 ljudi sa oružjem i sada neznam da Matić neće imati neugodnosti kod Nemaca pošto su puške registrovane. Botić je sa time prekinuo svaku vezu sa Matićem koji mu je dao 11 sanduka municije i hrane, pre odlaska. [...] <br /> Sa Drinskom grupom stojim odlično. Oni mi izlaze u susret u svemu jer inače bez srestava nebih mogao izlaziti na kraj niti raditi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_127.htm Izveštaj kapetana Pavla Grubača od 23. jula 1942. majoru Petru Baćoviću o radu Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda i situaciji u istočnoj Bosni]</ref>}} Nakon što je [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u Vladi narodnog spasa, načelnicima okrugâ u Srbiji navodno izdao naređenje da održavaju dobre odnose sa četnicima, u depeši od 30. juna 1942.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> general Mihailović upućuje svoje komandante na saradnju sa policijskim aparatom kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Aćimović naredio izvesnom broju okruž. i sres. načelnika da budu blagonaklonjeni prema nama kako bi po padu Nemačke preko njih imao sve konce vlasti u svojim rukama. Imati na umu ovo, koristiti policiske njuške a ništa ne otkrivati niti im verovati. Obavestite sve susedne komandante.|[[Dragoljub Mihailović]]}} U vrijeme dok je obavljao funkciju ministra unutrašnjih poslova u Vladi nacionalnog spasa, Milan Aćimović je predstavljao drugu ličnost po uticaju u kvislinškim strukturama, odmah iza generala Milana Nedića. U tom pogledu, karakteristično je kritički intonirano pismo s kraja ljeta 1942. godine, čiji je autor general [[Harald Turner]], načelnik Upravnog štaba njemačkog vojnog zapovjednika u Srbiji. Naime, nakon što je centrala [[Abwehr]]a u Beogradu poslala izvještaj u kom se Aćimović pokušava diskreditovati, i to na osnovu dostava poteklih iz krugova bliskih Dimitriju Ljotiću, dr Turner je ustao u njegovu odbranu, uputivši oštre prekore centrali Abwehra zbog neosnovanih kleveta na Aćimovićev račun. Turner za Aćimovića tvrdi da od početka „stoji na odlučujućem mestu u javnom životu Srbije“, kao i da je u vrijeme [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], upravo Aćimović predložio Nedića za predsjednika srpske vlade, čime su otklonjene prepreke za provedbu ove njemačke zamisli u djelo. Iz Turnerova odgovora postaje jasno da Aćimović ni svoje kontakte s generalom Dražom Mihailovićem nije mogao uspostaviti samostalno ili bez nadzora njemačkih obavještajnih strukturâ: {{izdvojeni citat|Ovome [Nediću] je on [Aćimović] do današnjeg dana lojalno služio, isto tako kao što je lojalno sledio naređenjima nemačke vojne uprave... Nakon što su se smirile prilike u Srbiji, Aćimović je, kao ministar unutrašnjih poslova, a time i kao vrhovni šef državne sigurnosti, posle ministra predsednika imao izvršnu vlast u svojim rukama. Sa svoje strane je vođa pokreta Zbor, [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]], gledao da ostvari svoje političke namere i da u pogodnom trenutku on dođe na vlast. Već skoro tri četvrtine godine on se trudi da ugrozi, preko svojih poverljivih ljudi, poverenje prema Aćimoviću, i to metodom svojstvenom samo [[Balkan]]u, neistinitim klevetanjem... Tvrđenje da je jedan poverljiv čovek ministra Aćimovića pre izvesnog vremena razgovarao u [[Ljig]]u sa Dražom Mihailovićem, netačno je. Način na koji Aćimović, kao ministar unutrašnjih poslova, ima da saobraća sa Dražom Mihailovićem, ugovoren je između zapovednika Sigurnosne policije i [[Sicherheitsdienst|SD]]-a i pod kontrolom je istoga.<ref>Istorijski arhiv grada Beograda, sudski predmet Dragog Jovanovića, optužni materijal.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 84.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 186—187.</ref>}} U avgustu 1942, centrala Abwehra u Beogradu je obavijestila nadređene da postoje izvještaji o tajnoj korespondenciji između Nedića i Aćimovića s jedne i Draže Mihailovića s druge strane. Desetog oktobra je [[Gestapo]] primio izvještaj četnika Nemanje Pavlovića, inače kurira obaveštajne službe Draže Mihailovića, u kojem je Milan Aćimović optužen za održavanje stalne veze sa pokretom DM. Pavlović konkretno navodi: Aćimović se u [[Svrljig|svrljiškom]] srezu sastao sa četničkim oficirima majorom Đurićem i majorom [[Velimir Piletić|Piletićem]] i predao im šifrovani izvještaj; Aćimović je izdao povjerljivo naređenje sreskim načelnicima da pomažu ravnogorce; po svoj prilici Aćimović šalje poštu za Mihailovića preko majora Jove Petrovića iz [[Subjel]]a kod [[Kosjerić]]a; Aćimović je naredio okružnom načelniku Popoviću da čuva Mihailovića i da za njim oprezno šalje potjere s tim da ga uvijek o tome unaprijed informiše. U zaključku izvještaja se navodi: »Aćimović radi punom parom za Dražu.«<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 91.</ref> Draža Mihailović je [[18. 8.|18. avgusta]] 1942. naredio pukovniku [[Dragoslav Pavlović|Dragoslavu Pavloviću]], delegatu Vrhovne komande JVuO na terenu Zlatiborskog korpusa, da uništava "komuniste" pomoću legalizovanih odreda: {{izdvojeni citat|Ne dozvoliti da se komunisti ustale ma u kom srezu. Prenesite naređenje da se sa komunistima raščisti u Rasinskom i Kruševačkom srezu. Pomoću legalizovanih odreda a koji su naši.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Već 21. avgusta 1942, general Mihailović naređuje da svi legalizovani odredi "najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama": {{izdvojeni citat|Raspis svima: Saopštite svima legalizovanim odredima sledeće: Mnogi legalizovani odredi zaboravili su da je sada rat i da je njihova legalizacija samo maska za podzemni rad. Novac i ugodan život raznežio je mnoge koji misle da tako sačekaju kraj rata pa da posle samo izvlače koristi. Neka se zna da se o svakom vodi računa. Naređujem da svi legalizovani odredi najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama. Dalje da naše šumske odrede pomažu na svakom koraku novcem, hranom, municijom, oružjem kao i u izvođenju organizacije i propagande.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine]</ref>|Raspis Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942.}} Nakon dva dana, Draža Mihailović preko »Feliksa« (tj. [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]]) upozorava potpukovnika [[Dragoslav Pavlović|Dragoslava Pavlovića]] (pseudonim »Rodrigo«): {{izdvojeni citat|Legalizovanim saopštiti da budu na oprezi jer će Nemci hapsiti sve. Neka zapaze trenutak i na vreme se bace u šumu. Neprijatelj treba da bude prevaren a ne oni.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_155.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 22. do 28. avgusta 1942. godine]</ref>}} U raspisu od 8. septembra 1942. upućenom svojim komandantima u [[Okupacija Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|okupiranoj Jugoslaviji]] (između ostalih: [[Petar Baćović|Baćoviću]], Vučkoviću, [[Radoslav Đurić|Đuriću]], [[Miodrag Palošević|Paloševiću]], [[Dragutin Keserović|Keseroviću]], [[Siniša Ocokoljić|Ocokoljiću]], Rakoviću, Smiljaniću i dr.), Mihailović iznova kritikuje pasivnost legalizovanih odreda i naređuje stvaranje "letećih jedinica" koje ne bi bile legalne, ali bi se oslanjale na legalizovane odrede i služile bi za "uništavanje neprijatelja": {{izdvojeni citat|U mnogim našim krajevima oseća se zastoj u aktivnom radu. Mnogi legalizovani delovi prešli u mirnodopski život. Mnogi zaboravili da je rat, i da neprijatelja ima mnogo i svuda. Naređujem da svi kom-danti brigada organizuju leteće jedinice iako će to biti za svakog naređeno. Ove jedinice ne mogu biti legalne. Njihovo je mesto šuma i planina. Njihova akcija brza i odlučna, protiv svih i svakoga. Legalni delovi da im posluže kao baza za snabdevanje i prikrivanje, kao grom ove jedinice ima da uništavaju narodne izdajnike i sve unutrašnje neprijatelje, Ljotićevce, komuniste, Pećančeve. O formiranju ovih jedinica kao i o njihovom radu izveštavati. Pred događajima koji nastupaju, ovi leteći delovi poslužiće kao jezgro za mobilizaciju svih snaga brigada. Prednje saopštite svima susedima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_166.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 3. do 9. septembra 1942. godine]</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} General [[Asen Nikolov]], komandant bugarskog okupacionog korpusa, izvještava septembra 1942. njemačkog komandujućeg generala u Srbiji Paula Badera o velikom uplivu pripadnika JVuO u ljudstvu SDS, i navodi da su na jugu Srbije postojale „dobro zakamuflirane organizacije (štabovi) nacionalnog pokreta Draže Mihailovića... Članovi tog pokreta skrivaju se iza službenih položaja i ovlasti. Nalaze se među rukovodstvom vladinih četnika, među oficirima Srpske državne straže, među sveštenicima, učiteljima, državnim službenicima“.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 307.</ref> Komandant italijanske 2. armije general [[Mario Roatta]] izvijestio je 23. septembra 1942. Vrhovnu komandu u [[Rim]]u o razgovoru vođenom sa [[Ilija Trifunović-Birčanin|Ilijom Trifunović]]em i [[Dobroslav Jevđević|Dobroslavom Jevđević]]em o nastavku [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|saradnje Italijana i četničkih odreda]] na teritoriji [[NDH]]. U izvještaju se navodi da dvojica vojvodâ prećutno priznaju postojanje sporazuma između Mihailovića i Nedića, tj. svojevrsne zajedničke strategije prema okupatorima u svrhu »spasavanja srpskog naroda«: {{izdvojeni citat|Izveštavam da u novom razgovoru koji sam imao sa Trifunovićem, a kojemu je prisustvovao i Jevđević, i jedan i drugi su ponovo dozvolili mogućnost da Nedić i Draža Mihailović deluju sporazumno i da održavaju kontakte. Mada pomenuti sagovornici nisu rekli, ipak treba smatrati da se osnov za sporazum sastoji u sledećem: 1) »spasavanje srpskog naroda« (koji je, navodno, već imao jedan milion žrtava) i očuvanje od daljih masovnih gubitaka; 2) formiranje, održavanje i ojačavanje oružanih formacija (četničkih) određenih da, u momentu kada bude mogućno i celishodno, stupe u akciju sjedinjeni pod komandom Mihailovića; 3) u vezi sa ciljem iznetim u tač. 1), i da bi se omogućilo izneto u 2), u međuvremenu se prilagoditi ambijentalnim prilikama, odnosno: sarađivati u Srbiji (Nedić) sa Nemcima, a u Hrvatskoj (poznate jedinice) sa Italijanima. Mada je ovo što je dosad izneto očigledno, interesantno je da su pomenuta dva četnička rukovodioca delimično priznali a delimično ostavila da se shvati.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 1: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, strana 886.</ref>}} U ljeto 1942. godine, italijanski nadležni organi su pustili iz ratnog zarobljeništva veliki broj odabranih oficira i podoficira [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], sa ciljem uspostavljanja potpune kontrole nad odredima [[Antikomunistička dobrovoljačka milicija|Antikomunističke dobrovoljačke milicije]] (MVAC). Major [[Žarko Todorović]], ilegalni ravnogorski komandant Beograda i Severnih pokrajina, izvijestio je generala Dražu Mihailovića 5. septembra 1942. o puštanju na slobodu potpukovnika [[Ilije Mihića]], potonjeg komandanta Ličkih četničkih odredâ: {{izdvojeni citat|U Lici Ilija Mihić sa 50 oficira i 200 podoficira puštenih u tu svrhu iz italijanskog ropstva, uspostavlja rad sa srpskim življem po dogovoru sa Italijanima. Sedište [[Gračac]]. Pseudonim »Minziner Vilim«. Stupio je u vezu sa Nedićem preko Kukića. Sa nama nije tražio vezu. Poslaću mu poziv da nam se stavi pod komandu.<ref>AVII, ČA, K–294, reg. br. 5/1.</ref>}} Major Žarko Todorović pominje vezu potpukovnika Mihića sa pukovnikom [[Ilijom Kukićem]], koji je tokom 1942. komandovao Srpskim dobrovoljačkim korpusom, nakon što su Nijemci uhapsili pukovnika [[Kostu Mušickog]], upravo zato jer je pomagao Mihailovića i četnike. O izvjesnim vezama Mihića s Kukićem (a preko njega i s Milanom Nedićem), kao i sa italijanskim vlastima, general Mihailović je bio obaviješten krajem septembra 1942. i od strane vojvode Trifunovića-Birčanina, Mihićevog starješine: {{izdvojeni citat|Svoje bavljenje na [[Sušak]]u i u [[Rijeka|Fijumi]] iskoristio sam da dođem u lični dodir sa komandantom ličkih četničkih odreda potpukovnikom Ilijom Mihićem i njegovim oficirima, koji su došli sa terena. Tom prilikom konstatovao sam da ova naša četnička grupa radi pod dosta teškim uslovima. Svi pokreti oficira i njihova akcija na terenu pažljivo se kontrolišu ne samo od strane Italijana, već i od Hrvata, koji koriste svaku priliku da denunciraju četnike i otežaju im rad na organizaciji. [...] Kad sam upitao ppukovnika Mihića, da li je i u kakvoj nameri preko pukovnika Kukića uhvatio kontakt sa Nedićem, odlučno je izjavio da u tom pravcu nije preduzimao nikakve korake i da uopšte niti ima, niti želi sa Nedićem da ima ma kakvu vezu. Biće, međutim, potrebno da proverim o kom je Mihiću reč, pošto na mojoj teritoriji postoje još dva viša oficira sa istim prezimenom... O rezultatu ove provere izvestiću naknadno, a na našeg Mihića ću budno motriti.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_172.htm Pismo Ilije Trifunovića Birčanina s kraja septembra 1942. Draži Mihailoviću o razgovorima sa komandantom italijanske 2. armije o realizaciji plana uništenja partizanskih snaga u zapadnoj Bosni]</ref>}} Od 1941. do 1943. godine, [[italija]]nsko poslanstvo u Beogradu izvještavalo je vladu u [[Rim]]u o svim važnijim događajima na teritoriji okupirane [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Tako je i velika kriza Nedićeve vlade u drugoj polovini 1942. bila jedna od temâ kojom se bavila italijanska ambasada u glavnom gradu Srbije. Službenici italijanskog diplomatskog predstavništva su ukazivali na sukob između Nedića i Ljotića, kao i na njihove suprotstavljene pozicije. Kako je pisao prvi sekretar poslanstva Giorgio Spalazzi, Dimitrije Ljotić je urgirao kod njemačkih vlasti da intervenišu u cilju sređivanja situacije, zaprijetivši izlaskom svojih predstavnika iz vlade ukoliko do toga ne dođe. Ovo se prvenstveno odnosilo na generala Mihailovića, koga je Ljotić okarakterisao kao „gospodara skoro svih oružanih snaga, državnih organizacija i javnog mnjenja“, kojima je Nedić bio samo formalno na čelu. Spalazzi navodi i da se sâm general Nedić slagao sa tvrdnjom da je Draža Mihailović „onaj koji ima moć na terenu“, iz čega on zaključuje da su „[[Srbi]] potpuno protiv [[Sile Osovine|Osovine]]“, ali i da bi Ljotićeve predložene mjere dodatno pogoršale stanje u zemlji.<ref>DDI, Spalazzi a Ciano, serie IX, vol. IX, d. 105, 113.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941–1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања – Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 104.</ref> Krajem 1942, komandant Rudničkog korpusa JVuO kapetan [[Dragiša Ninković]] (prethodno legalizovan u [[Požarevac|požarevačkom]] okrugu kod kvislinških vlasti;<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_187.htm Izveštaj majora Miodraga Paloševića od 5. novembra 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizovanju četničkih jedinica od 21. marta do 4. novembra 1942. godine]</ref> pseudonim »Leonardo«) uspostavio je saradnju sa ljudstvom kvislinške SDS u njihovim stanicama u [[Belanovica|Belanovici]], [[Ljig]]u i [[Babajić]]u. Njemački okupator je saznao za ovo te stražari bivaju razoružani.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I-III, Београд, 1999, стр. II/21.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 309.</ref> Potpukovnik [[Milan Kalabić]], načelnik požarevačkog okruga, uhapšen je 3. oktobra 1942. godine od strane [[Gestapo]]a, nakon što se otkrilo da je dostavljao informacije i oružje pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini, u kojoj je jedan od komandanata bio i njegov sin [[Nikola Kalabić]]. Nakon mučenja i saslušanja, Milan Kalabić je strijeljan.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=215.}} [[Marinski zbor Sjedinjenih Američkih Država|Mornarički]] pukovnik [[Albert B. Seitz]], pripadnik [[Ured za strateške usluge|OSS]] i član [[Sjedinjene Američke Države|američke]] vojne misije u Mihailovićevom štabu, ostavio je nakon rata zapis o Kalabićevoj smrti i njegovim vezama sa generalom Dražom Mihailovićem u knjizi ''Mihailovic: Hoax or Hero'' („Mihailović: prevarant ili heroj“). Zbog pogubljenja Kalabića starijeg, pukovnik Seitz isključuje samu mogućnost docnije saradnje Nikole Kalabića sa okupatorom, iako će on biti jedan od potpisnika [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|sporazuma sa Nijemcima]] krajem novembra 1943: {{izdvojeni citat|Kada su Nemci napali Ravnu goru velikim snagama u decembru [1941. godine — prim.], prošao je on [Kalabić mlađi — prim.] kroz Srbiju u Šumadiju jugoistočno od Beograda. Kada je prolazio kroz srez gde mu je otac bio načelnik, koji se bio odlučio da ostane u službi i da pristane uz Nedića, Kalabić i njegovi ljudi bili su u bednom stanju — bez municije, polumrtvi od gladi, a jedino što ih je održavalo bila je njihova volja da prežive i da se bore. Otac se pobrinuo za to da mu sin i njegove pristalice budu potpuno nanovo opremljene. U decembru 1942. godine Gestapo je otkrio da je starac potajno pomagao ne samo svoga sina, već i druge Mihailovićeve snage. Bio je uhapšen i osuđen na smrt. Način izvršenja ove smrtne kazne bio je užasan. Povlačili su ga preko razbijenog stakla dok nije umro, ali iz njegovih usta nije se čula ni jedna reč. Kada sam kasnije preko ruskog radija čuo da Kalabić sarađuje sa Nemcima, mogao sam samo da držim pred očima sliku krvave izmrcvarene lešine ovog starca, voljenog od svoga sina, i u čudu se pitati kakvi to moraju biti ljudi koji mogu Amerikance smatrati toliko lakovernim.<ref>Albert Sajc, »Mihailović — šarlatan ili heroj?« Kolumbija, Ohajo, 1953.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_48.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje MIHAILOVIĆEVI KORPUSI POD KOMANDOM OKUPATORA]</ref>}} U depeši od 22. decembra 1942, poručnik Nikola Kalabić prenosi Mihailoviću informacije o smrti svog oca, izražavajući odanost njemu i četničkom pokretu: „Stric [konspirativno ime Milana Kalabića — prim.] je u B[eograd]u sa još 16 oficira streljan. Žalim ga mnogo, ali sam presretan što je poginuo kao Dražin čovek. Istrajaću u ovoj borbi pa ma još ne znam kakav me udar zadesio. Živeo kralj! Živeo naš dragi Čiča! Živeo ravnogorski pokret.“ Istog dana, general Mihailović odgovara Kalabiću: „Hvala bogu da ste se spasli. Neizmerno žalim pale žrtve. Pored ovoga u Stricu sam izgubio najboljeg i svog i našeg prijatelja. Sve ćemo ih dostojno osvetiti.“<ref name="leskovackizbornik.rs"/><ref>Раде Ристановић, Милутин Живковић, Милош Чорбић, Радио депеше Југословенске војске у отаџбини 1941‒1942, Београд, 2021, стр. 965.</ref> O hapšenju potpukovnika Kalabića, kao i o njegovom pogubljenju, Mihailović je radiogramom 23. decembra 1942. obavijestio i [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantsku vladu u Londonu]]: {{izdvojeni citat|Nemci su streljali majora Milana Kalabića... Kalabića je Nedić smatrao za svog najboljeg prijatelja... U stvari, Milan Kalabić je bio naš najodaniji saradnik i učinio je velike usluge našoj stvari.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv Udbe (drugo izdanje), Sloboda, Beograd, 1975, str. 144.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/269-270.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_13.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje LEGALIZACIJA MIHAILOVIĆEVIH ODREDA]</ref>}} Novinar [[Stanislav Krakov]], sestrić generala Milana Nedića te jedan od njegovih najbližih saradnika za vrijeme okupacije, u svojim ratnim memoarima potvrđuje da je potpukovnik Milan Kalabić, uz znanje predsjednika srpske kvislinške vlade, održavao vezu sa komandantom JVuO generalom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Sve akcije moga ujaka [generala Nedića — prim.] za spasavanje Kalabića bile su bezuspešne, iako je učinio sve što je ljudski bilo moguće da spase svog vernog komandanta, jer je Kalabić sve svoje veze sa Mihailovićem vršio sa znanjem moga ujaka, te služio kao veza za snabdevanje Mihailovićevih odreda.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 454.</ref>}} Krakov navodi i da se oko [[Božić]]a 1942, tj. pred sam kraj godine, dva puta sastao sa generalom Nedićem. On piše da ga je zatekao u turobnom raspoloženju, citirajući riječi koje je Milan Nedić govorio „samo svojim najbližim i najpoverljivijim saradnicima“: {{izdvojeni citat|«Za [[srpski narod]], za svakog od nas, za mene lično ovo nisu dani [[Vitlejem]]a i mira među ljudima na zemlji. Ovo su dani [[Golgota|Golgote]], dani mučeništva i smrti, ali će dati [[Bog|Svevišnji]] da i za srpski narod dođu dani uskrsnuća. Vidim da je i Draža čuo moj glas i da je razumeo kolika se opasnost nadnela nad Srbijom. Razumeo je i, Bogu hvala, vlada i dalje mir i red. [...] Draža i ja radimo jedan isti posao, ali idemo različitim putevima. Moramo ići razdvojeni jer ne treba neprijatelj da oseti da smo na istom poslu».<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 469—470.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} === Saradnja četnika sa Dragomirom Dragim Jovanovićem i Upravom grada Beograda === Tokom 1942. godine, uspostavljen je kontakt i između Draže Mihailovića i [[Dragomir Jovanović|Dragog Jovanovića]]. Dragi Jovanović je od 22. aprila 1941. izvanredni komesar za grad Beograd; u narednim mjesecima preuzeće funkcije upravnika grada Beograda i predsednika beogradske opštine. Milan Nedić će ga 25. avgusta 1942. godine, po zamisli [[SS]]-generala [[Augusta fon Majsnera]], imenovati za šefa [[Srpska državna bezbednost|Srpske državne bezbednosti]] (SDB). Sa pozicije šefa SDB, budući u rangu i sa ovlašćenjima ministra u Nedićevoj vladi, Jovanović će ''de facto'' komandovati Srpskom državnom stražom do 5. novembra 1943. Nakon što je četnički komandant u martu i aprilu 1942. naredio svojim podređenima da upotrebe uticaj na [[Specijalnu policiju Uprave grada Beograda]] za nemilosrdan obračun sa članovima ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] (“Pomagati svim silama hapšenje komunista”, glasi naredba iz Vrhovne komande JVuO od 21. marta<ref>{{Cite web |title=Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |access-date=2022-09-02 |archive-date=2022-09-02 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220902103450/https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm }}</ref>), 15. avgusta iste godine generalu Mihailoviću je javljeno da je Jovanović kontaktirao izvjesne četničke komandante u Srbiji kako bi "''preko određenog lica javio Čiči važna saopštenja''."<ref>Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 3. do 18. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_145.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103435/https://znaci.org/00001/4_14_1_145.htm |date=2022-09-02 }}</ref> Već 17. avgusta, Mihailović odobrava kapetanu [[Siniša Ocokoljić|Siniši Ocokoljiću]] da stupi u kontakt preko inžinjera Bojovića, šuraka Dragog Jovanovića, uz upozorenje: "''Budite oprezni jer Dragi je lopov''." Pet dana docnije, Draža Mihailović naređuje svojim ljudima u Komandi Beograda JVuO (»Jozef« je bio pseudonim za radio-stanicu četničke organizacije u glavnom gradu, kao i za ličnosti na njezinom čelu, poput kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]], [[Mladen Žujović|Mladena Žujovića]] i [[Vojin Andrić|Vojina Andrića]]) da koriste Specijalnu policiju protiv komunista: {{izdvojeni citat|Dobili sigurne izveštaje da se komunisti dobro organizuju u Beogradu kao i da imaju i oružje. Tajno organizujte sve u Beogradu protiv komunista a u prvom redu sokole i policiju. Sad ne birajte sredstva za borbu, a u danom momentu postupite bez milosti protiv njih. Beograd ne sme biti u njihovim rukama.<ref>Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103432/https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |date=2022-09-02 }}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942. godine}} Dragomir Dragi Jovanović je i preko svog ličnog sekretara Anđelka Božinovića pokušao uspostaviti kanal komunikacije sa ravnogorcima generala Mihailovića. Naime, na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. prezentovana je depeša od 28. avgusta 1942. koju je potpisao major [[Žarko Todorović]] (pseudonim »Valter«), komandant Beograda JVuO, u kojoj stoji: „Dragi Jovanović se nudi preko Božinovića pod uslovom apsolutne diskrecije i prividno i dalje neprijateljskog stava. Hteo bi vezu samo preko jednog lica. Mišljenja sam da se iskoristi. Molim odgovor i potpunu tajnost. Upotrebite pseudonim »Adolf« za njega...“<ref>''Документа са суђења Равногорском покрету'', књига 2, Београд, 2001, стр. 1571.</ref> Zanimljivo da Draža Mihailović (potpisujući se još uvijek kao pukovnik) šalje 22. januara 1942. depešu predsedniku Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije [[Slobodan Jovanović|Slobodanu Jovanoviću]]: {{izdvojeni citat|Obratite pažnju na Anđelka Božinovića, policiskog komesara po kome je poslat jedan naš izveštaj od majora Žarka Todorovića za [[Istanbul|Carigrad]]. Izgleda da ga je Uprava Grada Beograda poslala sa nekom specijalnom misijom za račun [[Gestapo|Gestapa]]. Pukovnik Mihailović.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_105.htm Izvod iz zbirke telegrama Štaba Draže Mihailovića poslatih izbegličkoj jugoslovenskoj vladi od 4. novembra 1941. do 11. juna 1942. godine]</ref>}} Na području glavnog grada Srbije, Dragi Jovanović je tokom 1942. održavao vezu i sa kapetanom Sašom Mihajlovićem, koji će majora Todorovića naslijediti na čelu četničke organizacije u Beogradu, i to preko [[Ilije Paranosa]], potpredsednika Beogradske opštine (a ne Paranosa, šefa Specijalne policije UgB) i preko Komande Srpske državne straže, kojom je rukovodio Jovanović u svojstvu šefa SDB. Jovanović se i lično sastao sa Mihajlovićem novembra 1942. na [[Avala|Avali]].<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 233.</ref> Dok se Mihailović sa svojim štabom nalazio u Crnoj Gori, njegova glavna politička veza u Srbiji bio je [[Ilija Mihailović]], bivši predsjednik [[Narodne skupštine]] i predsjednik [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS). Preko njega je Dragi Jovanović, juna 1942. godine, ugovorio sastanak sa Nikolom Kalabićem. Jovanović će o ovom susretu pred istražnim organima izjaviti: „Prvi put sam video jednog čoveka za koga sam znao da je iz okoline D. Mihailovića i član organizacije u leto 1942. i to je bio Nikola Kalabić, docnije komandant gorske garde Draže Mihailovića“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/220.</ref> Obavještajni organ Vrhovne komande JVuO Nikola Božić (»Artur«), inače pomoćnik [[Božidar Bećarević|Božidara Bećarevića]], šefa Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 25. decembra 1942. informisao je Dražu Mihailovića o sljedećem: {{izdvojeni citat|Jedini čovek od današnjih Srba faktora u Beogradu bio je Dragi Jovanović (u koga se još možemo mnogo i sigurno pouzdati) koji je stalno i pred Nedićevom vladom i Nemcima dokazivao da je prvenstvena i glavna opasnost u zemlji još uvek od komunista i da u tome pravcu treba preduzimati uporno energične mere. U svojim nadleštvima, u Srpskoj državnoj bezbednosti i u Upravi grada Beograda, on je u ovome smislu i jedini nagoveštavao mere. Pre nekoliko dana, uoči svoga odlaska iz Beograda, on je izričito izjavio našem poverljivom čoveku, da je potpuno uspeo da uveri Nemce da su izgrednici u Srbiji još uglavnom i jedino komunisti i da u tome pravcu treba preduzeti mere odmah posle katoličkih Božićnih praznika.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref>}} Po okončanju rata, o vezi Jovanovića i Mihailovića pred isljednicima [[OZNA]]-e sâm Bećarević je izjavio: {{izdvojeni citat|Mnogi organi iz UGB bili su na razne načine povezani sa četničkim organizacijama i posle jednog članka u ‛Ravnogorcu’, koji je donet zajedno sa [[Dušan Simović|Simović]]evom izjavom, nastala su masovna bekstva policijskih organa, a naročito stražara u odrede DM... U vezi sa ovim bekstvima Jovanović je održao 3—4 konferencije sa organima UGB i na njima javno nam saopštio da je on naša veza prema organizaciji DM kao predstavniku legalne jugoslovenske kraljevske vlade u Londonu i da prema tome niko nema potrebe da se lično povezuje. Saopštio je čak i to da je svim četničkim organizacijama izdato naređenje od Vrh. komande DM da ne primaju policijske organe u svoje redove i da ovi moraju ostati na svojim mestima i nastaviti sa borbom protiv KPJ.<ref>IAB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 594–595.</ref>|[[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda}} Dragomir Jovanović je 1946. na saslušanju<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, br. 19/7, kut. 1, str. 38.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/214—215.</ref> pred istražnim organima svjedočio o svom kontaktu sa organizacijom generala Dragoljuba Mihailovića: {{izdvojeni citat|Nisam bio član organizacije DM, ali sam sa istom imao veza i smatrao se isto toliko obavezan kao da sam član... Ja sam od konca 1941. osećao se lično vezan za organizaciju DM. Smatrao sam da je to pravi nacionalni put i da je to ono što sobom nosi budućnost. Smatrao sam da je potrebna koordinacija sa tom organizacijom u borbi protivu komunista. Odmah od početka u Upravi grada Beograda isključio sam na pogodan način svako intervenisanje, odnosno praćenje rada u cilju sprečavanja organizacije DM.|[[Dragomir-Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} === Zahlađenje odnosa i prekid saradnje === Nemački okupator je sredinom 1942. postepeno započeo proces razoružavanja legalizovanih četnika. Istovremeno, i četnički vođa Draža Mihailović uviđa da legalizacija ima i svojih loših strana. 2. septembra 1942. Draža Mihailović poziva svoje legalizovane četnike sa područja Valjeva da se vrate u šume: {{izdvojeni citat|Legalizacija izgleda da je škodljiva za našu organizaciju, ljudi se uspavaju. U Valjevskom kraju Ljotić, Pećanac i Nemci vršljaju. Neka Neško i Voja preduzmu sve da se što pre bilo legalno ili ilegalno vrate na svoj teren. Novaca imam, nemojte da plate Nedićeve vezuju rad.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_163.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Major [[Zaharije Ostojić]] u referatu od 4. septembra naglašava da je zbog legalizacije "borbeni duh opao, disciplina takođe. Plate su donele kocku i pijančenja, starešinama su se osladili Nedićevi činovi", a nisu bili retki ni "prijateljstva ni lumperaj sa okupatorom."<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 222.</ref> Obzirom da nije više bilo potrebe za gušenjem ustanka, okupator je proces razoružavanja legalizovanih četnika u znatnoj meri okončao do kraja 1942. kada je praktično rasformirana formacija pod komandom Koste Pećanca, a legalizovani ravnogorski četnici su se jednim delom ponovo našli u ilegalnom statusu, tj. u šumi, a manjim delom su inkorporirani u Srpsku državnu stražu. Ovo je doprinelo ponovnom jačanju četničke organizacije. 7. novembra 1942. godine Draža Mihailović je raspisom svima u Srbiji izdao naređenje za [[građanska neposlušnost|građansku neposlušnost]]: {{izdvojeni citat|Proglašavam građansku neposlušnost prema okupatorskim vlastima i prema svima vlastima koje su u saradnji sa okupatorom. Za seljake: da više ne daju ni trunku namirnica ni stoke. Da više ne priznaju opštinske uprave. Jedina vlast u selima biće četnička. Predsednicima opština i opštinarima narediti da odmah podnesu ostavke a drugi se ne smeju primiti. Naterati ih da pobegnu u šumu. Naterati ih svima sredstvima da izvrše ova naređenja. Najstariji četovođa je kdt sela. Predsednik opštine i odbornici ako se plaše, neka dadu svoje. Neka se sve sakriva i neka građanska neposlušnost plane jednovremeno u svim selima od 12. o.m. Činovnici sviju struka neka sabotiraju rad, i sve natraške rade što je na štetu neprijatelja i Nedićevog upravnog sistema, činovnici da znaju da će veštim sabotiranjem i naopakim radom mnogo doprineti pobedi. Radnicima preporučiti sabotažu u svakom pogledu. Građanskom življu preporučiti prezir okupatora i svih onih koji za njega rade.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 299, reg. br. 14/1: knjiga predatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 7. do 23. novembra 1942.</ref>|[[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]]}} Opisujući konsekvence sprovođenja njemačke odluke o raspuštanju legalizovanih četničkih odredâ, [[Paul Bader]], komandujući general i zapovjednik u Srbiji, na sastanku Štaba Komande Jugoistoka 7. decembra 1942. godine, između ostalog, izjavio je sljedeće: {{izdvojeni citat|U borbi protiv Mihailovićevog pokreta postigli smo nove uspehe. Oko 10.000 četnika se borilo na našoj strani, a od toga se polovina povukla u šumu. Četvrtina, oko 4.000 ljudi je razoružana. Ostatak, oko 4.000 ljudi, još je uz nas. Cela građanska neposlušnost, koju je proglasio Mihailović, bio je samo udarac po vodi. Najavljene pretnje merama odmazde delovale su. Streljanja već i onih lica koja su osumnjičena za sabotažu pokazala su da su naše metode bile ispravne.<ref>NAW, Mf, T—312, Roll 468, fr. 8057753—56.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 328.</ref>}} Krajem 1942. dolazi do formiranja Prvog [[Kosovo|kosovskog]] korpusa JVuO (Gorski štab br. 127) sa četiri brigade: [[Laplje Selo|Lapska]], [[Gračanica (općina)|Gračanička]], [[Gnjilane|Gnjilanska]] i Leteća. Korpusom je komandovao kapetan [[Živojin Marković]]. U naređenju od 12. novembra 1942. godine, kapetan Marković zahtijeva od svih stanovnika, kao i od svih legalnih odredâ na pomenutom području, da se stave pod njegovu (tj. četničku) komandu: „Dosadašnje opštinske uprave i novi poredak uveden od generala Nedića, više se ne priznaje. Oni koji odbiju ovo naređenje, smatraće se izdajnicima.“<ref>Vojni arhiv, Četnici Draže Mihailovića 1941 – 1945, ČA – 101 – 1 – 76.</ref><ref>Ненад Миодраг Антонијевић, Ратни злочини на Косову и Метохији 1941-1945 годинe. Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, Београд, 2015, стр. 462.</ref> Vredi napomenuti da Nemci 1942. nisu mnogo toga učinili na pacifikaciji Mihailovićevih četnika koji nisu bili legalizovani. Legalizacija većeg dela Mihailovićevih snaga 1942. omogućila je ovom korpusu da izbegne uništenje koje je bilo vrlo izvesno krajem 1941. i da nastavi borbu protiv partizana koje su četnici Draže Mihailovića smatrali najznačajnijim neprijateljem, nadajući se da se partizanski pokret neće više reorganizovati i oporaviti.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/272-273.</ref> === Saradnja majora Jezdimira Dangića sa Nedićevom vladom i Nijemcima === {{main|Borbe za Istočnu Bosnu 1942.}} Major [[Jezdimir Dangić]] spadao je u red četničkih komandanata koji se nisu u potpunosti podvrgli komandi pukovnika Draže Mihailovića, iako su bili pod njegovim rukovodstvom. Mada je komandno bio podređen Draži Mihailoviću, Dangić je paralelno blisko sarađivao sa Milanom Nedićem. Dangićeva saradnja sa kvislinškom upravom u Srbiji datira još iz vremena Saveta komesara [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. Zapravo, Dangić je još sredinom maja 1941. pristupio kvislinškoj Srpskoj žandarmeriji. Međutim, 16. avgusta 1941. Dangić je prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] gde je na osnovu uputstava Draže Mihailovića uspeo da stavi pod svoju komandu i reorganizuje sve pročetničke grupe. Dolaskom generala Milana Nedića na čelo Vlade narodnog spasa, 29. avgusta 1941. godine, odnosi između Beograda i Dangićevog štaba u istočnoj Bosni još više su se poboljšali, budući da je uspostavljena stalna veza koja je redovno funkcionirala. Nedić je pomagao Dangića svim sredstvima, šaljući mu oružje, municiju, obuću, odjeću, hranu, čak i pojedine oficire. General Nedić je 25. septembra 1941. izdao naređenje komandantu Srpske žandarmerije generalu [[Stevan Radovanović|Stevanu Radovanoviću]] (Radovanović će na tom položaju naslijediti pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], koji postaje njegovim zamjenikom), da poboljša veze sa Dangićevim štabom i da ga pomaže u svakom pogledu.<ref>AVII, Nća, k. 125, reg. br. 1/17-16.</ref> U međuvremenu, Dangićevi su četnici počeli trpjeti poraze u sukobima sa partizanima, a nametnuta im je i borba sa [[Ustaše|ustašama]]. Usljed bojazni od uništenja, Dangić intenzivira saradnju sa Nedićem od koga dobiva preporuku za sastanak sa Nijemcima u Beogradu. Draža Mihailović je znao za Dangićevu namjeru da se sastane sa njemačkim oficirima i odobrio je, što će na [[Beogradski proces|svom suđenju]] i potvrditi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274-276.</ref> Prema izvještaju beogradske jedinice [[Abwehr]]a od 29. septembra 1941, zasnovanom na izvještajima jednog pouzdanika koji je bio u dodiru s njim, Dangić je praktički od svog dolaska u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] održavao kontakte s Nedićevom administracijom koja ga je podupirala. U izvještaju se navodi da je Dangić imao i »dobre odnose s Nijemcima i da je činio sve kako bi izbjegao sukob između svojih trupa i Nijemaca.«<ref>Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 702-704, 711-712.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/40_46.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLUČAJ MAJORA DANGIĆA]</ref> Još od 16. avgusta 1941, kada je stigao u istočnu Bosnu, major Jezdimir Dangić je, preko kvislinških struktura Aćimovića i Nedića, otpočeo kontakt i s Nemcima, a zatim direktne pregovore između dve strane. Već 25. avgusta Dangić, u ime Štaba Bosanskih četničkih odreda, piše pismo Nemcima u [[Zvornik]]u, nudeći im predaju oružja pod uslovom da oni ili Italijani okupiraju područje istočne Bosne. Isto tako čine i njegovi potčinjeni, Aćim Babić i [[Boško Todorović]]. Aćimović i Nedić su vezu sa Dangićem održavali preko majora Momčila Matića, kapetana Bogdana Dakića i poručnika Kamenka Jeftića, dok je Dangić s Centrom [[Abwehr|Abver]]a u Beogradu i njegovim predstavnikom kapetanom dr [[Josef Matl|Jozefom Matlom]] bio u vezi preko kapetana Rista Ćukovića i poručnika Branka Kujačića. Ćuković je u isto vreme bio i nemački poverenik i slobodno se kretao od Zvornika do Beograda. Na poslednjim sastancima s pripadnicima Abvera, 20. i 30. decembra 1941, bila je iskazana obostrana želja da se zaključi sporazum.<ref>[https://znaci.org/zb/4_12_2_23.htm Izveštaj opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu]</ref> General [[Paul Bader]], vojnoupravni komandant Srbije, razgovarao je u Beogradu sa Milanom Nedićem, 19. januara 1942. Glavna tema razgovora ticala se mogućnosti saradnje sa četnicima Jezdimira Dangića. Bader iznosi da je Nedić na sastanku iskazao vrlo povoljno mišljenje o ovoj mogućnosti: {{izdvojeni citat|Nedić je još jednom preuzeo izvesno jemstvo za Dangićevu iskrenost i vernost, a za sebe lično je tvrdio da će i on nepokolebljivo stajati uz Nemačku. Nedićeva izlaganja bila su duboko ozbiljna i, kako izgleda, intimno iskrena.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/279.</ref>}} General Paul Bader je održao ovaj sastanak sa generalom Milanom Nedićem, kako bi od njega dobio neke bliže podatke o Dangiću i njegovim četnicima, znajući da između Dangićevog štaba i Nedićeve vlade postoje kontakti i bliska saradnja na planu borbe protiv partizanskih odreda. Na pitanje opunomoćenog komandujućeg generala upućeno Nediću, kakav je njegov stav prema Dangiću, Nedić je izjavio da u njega ima najveće poverenje: {{izdvojeni citat|Dangić je iz Bosne i bori se samo da bi zaštitio svoj rodni kraj od ustaških i hrvatskih nečoveštava. On nije ni bandit ni buntovnik. On je izjavio da neće da se bori protiv nemačkih oružanih snaga. On bi se bezuslovno potčinio Nemcima i borio se na njihovoj strani protiv ustanka, ako bi imao jemstvo da će njegovi zemljaci u Bosni biti zaštićeni od hrvatskih posezanja. Između Dangića i Mihailovića nije nikad postojala veza, jer njih dvojica u svom delanju polaze od sasvim različitih shvatanja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/277.</ref>|[[Milan Nedić]]}} Prema Nedićevom tumačenju, Dangić je privrženik ideologije „[[Velika Srbija|Velike Srbije]]“. „On je ubeđen da se to može postići samo u vezi i pod zaštitom Nemačke. Jugoslaviju, naprotiv, smatra za promašenu konstrukciju, koja ne bi smela da se ponovi.“<ref>AVII, Mikroteka, N-T-501, rol. 256, mf. 1136-1140. Zapisnik sa sastanka između Nedića i Badera od 19. I 1942, kome su prisustvovali i Nedićev savetnik Miloš Banković i šef komandnog štaba vojnoupravnog komandanta Srbije Erih Keviš.</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Die Ideologie, wie Neditch es nannte, wäre bei Dangić ein Grosserbien. Er wäre überzeugt, dass dies nur in einer Verbindung und unter dem Schutz Deutschlands zu erreichen wäre. Er hielte Jugoslavien dagegen für eine verfehlte Konstruktion, die nicht wiederholt werden dürfte."}})</ref> Tom prilikom, general Nedić je nastojao ubijediti generala Badera u neupitnu lojalnost majora Dangića njemačkom okupatoru i kvislinškoj vladi u Beogradu: {{izdvojeni citat|Njegov bi uticaj u Bosni mogao biti vrlo jak. Mogao je [Dangić], dakle, okupiti oko sebe onoliko ljudi koliko mu je potrebno u bilo kojem trenutku. Kada bi mu njemački Wehrmacht naredio da krene u borbu protiv komunista bilo gdje u Staroj Srbiji, on bi to svakako učinio, sam ili zajedno s njemačkim trupama. U stanju je da prikupi potrebne snage u bilo kojem trenutku. On, Nedić, bio je uvjeren da će Dangić ostati vjeran sadašnjoj srpskoj vladi i raditi za nju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Sein Einfluss in Bosnien wäre sehr stark. Er könnte daher jederzeit soviel Leute um sich sammeln, wie er brauchte. Wenn ihm von der deutschen Wehrmacht befohlen würde, an irgend einer Stelle auch in Alt–Serbien den Kampf mit den Kommunisten aufzunehmen, so würde er das unbedingt tuen, allein oder mit deutschen Truppen zusammen. Er könnte dazu die erforderlichen Kräfte jederzeit aufbringen. Er, Neditch, wäre überzeugt, dass Dangić der jetztigen serbischen Regierung treu bleiben und sich für sie einsetzen werde."}})</ref>}} Dangić je stigao u [[Beograd]] 31. januara 1942. sa Perom Đukanovićem, članom četničke Privremene uprave u istočnoj Bosni, na sastanak sa načelnikom Operativnog štaba nemačkog opunomoćenog komandanta u Srbiji pukovnikom Erihom Kevišem (Erich Kewisch). Dangić je bio spreman priznati nemačku vojnu upravu u istočnoj Bosni, i boriti se protiv partizana. Zauzvrat, tražio je da ustaške i domobranske jedinice napuste taj prostor. Prilikom prvog razgovora Nedić i Dangić su zaključili da se mir u istočnoj Bosni može uspostaviti samo suradnjom četnika sa Nijemcima. [[Datoteka:Mihailovićevi oficiri sa Nemcima.jpg|minijatura|Dangić i drugi četnički oficiri na pregovorima sa Nemcima u Beogradu.]] O ovim pregovorima govori izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu: {{izdvojeni citat| Iz tog razgovora proizašla je principijelna saglasnost u pogledu naimere da se u istočnoj Bosni, a samim tim i u Srbiji, uspostavi mir, da se prestane s masovnim ubijanjem, kao i jasno saznanje da bi se to moglo ostvariti samo u saradnji nemačkih oružanih snaga sa Dangićem. Dangić je pri tom izjavio da bi se sa svojim ljudima i pri jednom opštem ustanku na Balkanu i iskrcavanju Engleza nepokolebljivo verno borio na nemačkoj strani. On je pri tom izražavao, čak, svoje uverenje da bi samo nemačka pobeda mogla Srbiji da obezbedi pripadajući položaj na Balkanu, dok bi pobeda boljševizma značila uništenje svakog naroda, pa, dakle, i srpskog. Da Nedić zastupa isto mišljenje poznato je.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_2.pdf Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 111.</ref>}} Nemački general Bader, opunomoćeni zapovednik Srbije, bio je spreman prepustiti Dangiću osiguranje graničnih kotareva NDH na prostoru koji omeđuju reke [[Sava]], [[Drina]] i [[Bosna]], ali je za bilo kakvu promenu statusa istočne Bosne bila neophodna saglasnost [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]]. Major Dangić je uvjeravao njemačke oficire u neraskidivost svog savezništva sa predsjednikom srpske kvislinške vlade generalom Nedićem: {{izdvojeni citat|Na kraju razgovora rekao je da bi kao apsolutni pristalica Nedića morao znati da li se Nedić slaže s jednim takvim uređenjem i da li mu za to daje svoju moralnu podršku. Zbog toga je generalštabni pukovnik Keviš predložio Dangiću da odmah s njim, pod njegovom ličnom zaštitom, pođe za Beograd da bi porazgovarao s Nedićem. Dangić je na to pristao.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001090.] <br /> ({{jez-njem|"Zum Schluss der Besprechung sagte er, dass er als unbedingter Nedić–Anhänger wissen müsse, ob Nedić mit einer solchen Regelung einverstanden sei und seine moralische Unterstützung dazu gäbe. Infolgedessen schlug Oberst i.G. Kewisch vor, D. solle sofort mit ihm und unter seinem persönlichen Schutz nach Belgrad mitkommen, um mit N. zu sprechen. D. war einverstanden."}})</ref><ref name="Izveštaj">[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu]</ref>|Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu}} [[2. 2.|2. februara]] [[1942]]. nemački general Bader je pozvao predstavnike NDH, ministra [[Vjekoslav Vrančić|Vjekoslava Vrančića]] i [[hrvatsko domobranstvo|domobranskog]] pukovnika [[Fedor Dragojlov|Fedora Dragojlova]] u Beograd, na pregovore sa Dangićevim izaslanicima. Dangić je bio spreman priznati nemačku komandu, a uslovno i suverenost NDH. Predstavnici NDH su odbili bilo kakvu mogućnost prepuštanja vlasti četnicima u istočnoj Bosni i pregovori su okončani bez rezultata. Ovo je rezimirao Paul Bader: {{izdvojeni citat|Dakle, nije uspelo da se hrvatski zastupnik ubedi u to da bi jedno neznatno odstupanje od hrvatskih suverenih prava, pod mojom komandom, bilo za zemlju i za prestiž hrvatske države bolje nego jedan uspeli ustanak, koji bi mogao ovladati najvećim delom zemlje i koštati stotine hiljada ljudskih života. Zbog toga mi je izgledalo besciljno da nastavim dalje razgovore sa Dangićem.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 143-146.</ref>}} O pregovorima Jezdimira Dangića sa predstavnicima nemačkog okupatira i kvislinške vlade bila je obaveštena i četnička Vrhovna komanda, odnosno Draža Mihailović, zahvaljujući izveštaju poručnika Slobodana Vranića, koji je bio obavešten od strane učesnika o sastanku u kvislinškom Ministarstvu unutrašnjih poslova 1. februara 1942, na kojima je predlagano inkorporiranje istočne Bosne kvislinškoj tvorevini u Srbiji. Nakon što se predstavnici NDH nisu složili sa menjanjem granica, Dangić i predstavnici Nedićeve vlade su se složili da će se "ovo pitanje za izvesno vreme, a najdalje za mesec dana ponovo staviti na dnevni red". U Vranićevom izveštaju se ističe da "okupator pomaže našu borbu", aludirajući na borbu četnika u istočnoj Bosni protiv snaga NOP-a, i dodaje se da je odlučeno da bosanski četnici "iz Srbije dobiju pomoć u ljudstvu i materijalu", uz posredstvo Nedićeve vlade.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_1_56.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230101180806/https://znaci.org/00001/4_14_1_56.htm |date=2023-01-01 }}, str. 151-154.</ref> U izvještaju koji je 18. februara 1942. ministru vanjskih poslova [[Galeazzo Ciano|Galeazzu Cianu]] iz [[italija]]nskog poslanstva u glavnom gradu Srbije uputio [[Francesco Giorgio Mameli]], specijalni izaslanik i opunomoćeni ministar u Beogradu, o odnosima na liniji Mihailović—Nedić—Njemci kaže se sljedeće: {{izdvojeni citat|Draža Mihailović: Najpoznatiji vođa pobunjenika. Nijedna akcija nemačka ili srpska nije uspela do sada da ga zarobi. Ne zna se tačno gde je. Neke informacije ukazuju da je čas u Srbiji čas u Bosni. Nedić (i Nemci iza njega) imali su sa Dražom Mihailovićem duge i komplikovane pregovore potvrđene u dramatičnoj polemici sa Radio Londonom. Imenovan nakon toga od strane vlade u Londonu za ministra vojnog, postao je neprijatelj broj jedan. Bilo kako bilo, Nedić preko Dangićeve grupe održava direktne i indirektne kontakte sa njim. U složenoj igri snage Draže Mihailovića vrše ,jugoslovensku‘ akciju izvan Srbije, pokušavajući da podstaknu pobune u Hrvatskoj delujuću na [[Vlatko Maček|Mačekove]] elemente, bez da se suprotstavljaju programu ,Velike Srbije‘ na kojem su se Nedić i druge grupe ograničile.<ref>DDI, Mameli a Ciano, serie IX, vol. VIII, d. 283, 319.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941-1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 100-101, фус. 46.</ref>}} Neposredno pred Dangićevo hapšenje, Draža Mihailović je 9. aprila 1942. obaviješten depešom da pregovori Dangića i Nijemaca odlično napreduju: {{izdvojeni citat|Dangić tražio novčanu pomoć i dobio 2 miliona. Pomoć u ljudima i oružju radi suzbijanja partizana obećana. Nemci mu stavili do znanja da će sav teren očišćen od partizana imati u potpunoj vlasti. Ovo za naše ravnanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref><ref>[https://znaci.org/00003/800.pdf#page=36 Damjan Pavlica: Draža za početnike - priručnik za borbu protiv revizije prošlosti], str. 40.</ref>}} Dangićevi kontakti sa nemačkom obaveštajnom službom nisu prekinuti posle prvih pregovora u Beogradu koji nisu dali rezultate zbog protivljenja NDH, iako četnici pod njegovom komandom i dalje nisu istupali protiv nemačke oružane sile. Dangić je i nakon toga nastavio da održava kontakte i saradnju sa kvislinškim formacijama u Srbiji i okružnim načelnicima u severozapadnoj Srbiji. Dangić je tokom februara i marta nekoliko puta lično dolazio u Beograd i sastajao se sa Milanom Nedićem. Nemci su se počeli pribojavati, zbog njihovog neispunjenja Dangićevih bezbednosnih očekivanja, da će italijanska Vrhovna komanda na Dangićev poziv odlučiti da italijanska vojska zauzme istočnu Bosnu. Kako bi preduhitrili ovakvu mogućnost, Nemci su u noći 11-12. aprila 1942. uhapsili Dangića u Rogatici i prebacili ga u Beograd, a potom sproveli u zarobljeništvo.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/283-284.</ref> Major Mladen Mladenović, potonji komandant Čegarskog korpusa JVuO, u depeši Vrhovnoj komandi od 21. aprila 1942. iznosi veoma nepovoljnu ocjenu o Dangićevom ukupnom radu u istočnoj Bosni, kao i o njegovim pregovorima sa okupatorom i [[Kvisling|kvislinzima]]: {{izdvojeni citat|Dangić je izbegao da primi moje postavljenje i time izvrši naređenje k-ta. Zbog toga je otišao i u opšte se nije obazirao na moje prisustvo. U Bgdu je vodio pregovore sa Ljotićem, Nedićem i Nemcima a i pisao je pismo Hitleru ne dajući nikome obaveštenje o svom radu u Bgdu. Poslednji moj zaključak je da je on (drug) i Ljotića i Nedića te je prihvatio da Ljotić uređuje pozadinu. Prema izvesnim znacima počeo je da izdaje k-tovu organizaciju i ljude pa svakom preti opasnost hapšenja. Sada je cela akcija u Bosni propala i ustaše su posele celu Bosnu do Drine. Prema mom izveštaju Dangić nije povukao konzekvence za svoj rad i dvoličnu ulogu te je zaslužio najtežu kaznu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1943. == {{izdvojeni citat|Svi državni činovnici, pa i činovnici uprave grada Beograda, pojedinačno su držali veze sa pojedinim ljudima iz organizacije Draže Mihailovića i svi su bili uvereni da na taj način najbolje odgovaraju svojoj nacionalnoj dužnosti, smatrajući da je to organizacija koju pomaže i podržava legalna jugoslovenska vlada u inostranstvu.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|Iz svjedočenja [[Dragomir Jovanović|Dragomira Jovanovića]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine}} {{izdvojeni citat|Mihailoviću je pošlo za rukom da iskoristi Nedićevu vlast, pa da stvori u Beogradu i Srbiji neku vrstu paralelne vlade, što nam je otežavalo da hapsimo četnike. Pa ipak, njihova snaga nije bila tolika, da bi mogla da predstavlja ozbiljniju opasnost po nas. Mi smo se, razume se, borili protiv te pojave.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} General Mihailović je [[2. 3.|2. marta]] 1943. godine, u jeku [[Operacija Weiss|četvrte neprijateljske ofanzive]], naredio svim svojim komandantima u Srbiji uništenje komunista uz pomoć [[Srpska državna straža|Nedićeve policije]]: {{izdvojeni citat|Komunista je u Srbiji ostalo vrlo malo. U Zapadnoj Bosni uništavamo ih svakoga dana. U ljutoj nevolji drug Tito poziva na ustanak i zbog toga su se povampirile pojedine grupice. Zato najenergičnije zahtevam i naređujem da svaki na svojoj teritoriji uništi i poslednje ostatke komunista i izvesti me do 25 marta o izvršenju. Dokažite tim lupežima da u narodu nemaju nikoga i da im je jedino oružje bilo laž i propaganda. Skrećem pažnju da ima prostorija gde su komandanti na svom mestu i da nema nijednog komuniste. Za ovo uništenje iskoristiti Srpsku državnu stražu do maksimuma, jer komunisti rade protiv nas u Gestapou.<ref name="Saslušanje">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_1_6.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Mihailovićeva depeša 921 od 2. marta 1943.}} General Milan Nedić je generala Mihailovića smatrao velikim rivalom, stoga mu je odgovaralo što se Draža Mihailović skoro godinu dana, od juna 1942. do maja 1943, nalazio van Srbije, u štabu [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] nadomak [[Kolašin]]a. Iako Nediću nije odgovaralo da se organizacija Draže Mihailovića intenzivno širi po Srbiji od kraja 1942, nije ništa činio kako bi se angažovao u hvatanju Mihailovića i njegovog štaba nakon Mihailovićevog povratka u Srbiju. {{izdvojeni citat|Narod je ogorčen, a naša stvar je u pitanju i tim više što je ovde svima znano da kraj kvislinških vlasti u Sopotu sedi i komandant sreza kosmajskog sa dugom kosom i bradom i deli vunu sa načelnikom sreza, a svoje komandante i četovođe doziva u sresko mesto radi dogovora. Ađutant komandanta 4. brigade GG. [Gorske garde — prim.] Raka Savović takođe sedi u Sopotu, a što je najteže, svi znaju i o tome naveliko pričaju da u Sopotu sedi i radi neki Dobra koji je naš oficir za vezu sa Nemcima. Obična je stvar da komandanta sreza prate žandarmi iz SDS-a. Vrlo je česta pojava da se skoro svaki od starešina, a naročito Obradović i Nikolić, čak i Soluncima i članovima Narodnih ravnogorskih odbora, obraćaju rečima: '''Jebem vam majku partizansku, svi ste vi partizani, sve ću vas pobiti i poklati'''.<ref>[https://znaci.org/00001/11_62.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje KORPUSI DRAŽE MIHAILOVIĆA POLAŽU ISPIT PRED OKUPATOROM U SRBIJI]</ref><ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta, knjiga I, Beograd 1999., str 312-313.</ref>|Četnički izveštaj iz sredine 1943. godine o stanju Gorske kraljeve garde u okolini Beograda}} U radiogramu koji je Vrhovnoj komandi JVuO 26. februara 1943. poslao komandant 2. ravnogorskog korpusa poručnik [[Predrag Raković]], Draža Mihailović je obaviješten o tome da su četnicima, navodno bez znanja njemačkih obavještajnih strukturâ, svoje usluge ponudili visoki dužnosnici kvislinške uprave iz glavnog grada okupirane Srbije. Konkretno, riječ je o [[Dragomir Jovanović|Dragom Jovanoviću]] i [[Boško Bećarević|Bošku Bećareviću]]; Raković stoga sugeriše Mihailoviću: „Moje mišljenje iskoristiti ih dok su nam potrebni a posle [rata] im suditi.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 293, registarski broj 3/1.</ref> [[Specijalna policija Uprave grada Beograda]] sarađivala je sa četnicima i u konkretnim akcijama protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Čačanska brigada 2. ravnogorskog korpusa JVuO (pod komandom Predraga Rakovića), 70 agenata Specijalne policije i pripadnici SDS uhvatili su 28. februara 1943. u [[Вапа (Чачак)|selu Vapi]] četiri člana Okružnog komiteta KPJ za [[Čačak]] (kasnije su ih sve streljali) i zaplenili partijske materijale i arhivu komiteta. O tome je komandant Čačanske brigade kapetan [[Milorad Ristović]], 3. marta 1943, obavestio Dražu Mihailovića istakavši da je ta akcija u saradnji sa SDS »najveći uspeh čišćenja u ovom delu Srbije«.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 289, reg. br. 9/1.</ref> Istog dana je i poručnik Raković, komandant 2. ravnogorskog korpusa, javio Mihailoviću o zarobljavanju ove grupe i predaji zaplijenjene arhive Specijalnoj policiji UgB.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_67.htm Izveštaj komandanta 2. ravnogorskog korpusa od 3. marta 1943. Draži Mihailoviću o borbi protiv pripadnika NOP-a i pregovorima sa predstavnicima nemačkih okupacionih trupa]</ref> Na ovo je Draža Mihailović 4. marta 1943. odgovorio: {{izdvojeni citat|Zbilja ste postigli veliki uspeh u s. Vapi. Vidi se iz samih funkcija potčinjenih komunista... Ako ima interesantnih stvari u njihovim knjigama i propagandnom materijalu, pošaljite mi hitno.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 297, reg. br. 1/1.</ref><ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 441, fus. 4.</ref>}} U periodu kada se na čelu Mihailovićeve organizacije u glavnom gradu Srbije (Komanda Beograd JVuO) nalazio major [[Žarko Todorović]], postojala je težnja da se sa vođstvom [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitnog korpusa]] uspostavi saradnja. Razgovori su vođeni preko Vladimira Andrića, jednog od načelnika u vladi Milana Nedića, osobe bliske ruskoj emigraciji prije rata. Prema podacima njemačke obavještajne službe, sklopljen je dogovor na [[Antikomunizam|antikomunističkoj]] osnovi između generala Mihailovića i generala Gontareva, jednog od komandanata RZK, i važio je od maja 1942. do avgusta 1943. godine. Zbog ovih konekcijâ, [[Gestapo]] je u februaru 1943. godine uhapsio Žarka Todorovića i majora [[Pavla Babca]] sa četničke strane, kao i generala Gontareva i nekolicinu oficira RZK.<ref>Istorijski arhiv Beograda, BDS, B-921, dosije Babac Pavle.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 463, 675.</ref> Posljednja dva [[Legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] ([[Kosta Pećanac|Pećančev]] odred kojim je komandirao [[Mašan Đurović]] i Mihailovićev odred pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]]) raspuštena su sredinom marta 1943. Većina ljudstva iz ova dva odreda pridružila se Mihailovićevim ilegalnim odredima.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/> Uopšte uzev, najveći dio oficirskog, tj. komandnog kadra (preko 60 lokalnih vojvodâ, pretežno iz [[Južna Srbija|južne Srbije]]) i boraca četničkih odreda Koste Pećanca prešao je pod komandu Jugoslovenske vojske u otadžbini.<ref>Момчило Павловић, Божица Младеновић, ''Коста Миловановић Пећанац 1879–1944. Биографија'', Институт за савремену историју, Београд, 2003, стр. 300—302, 305.</ref><ref>[https://www.pogledi.rs/spisak-pecancevih-vojvoda-koji-su-presli-kod-draze.html Погледи — Списак Пећанчевих војвода који су прешли код Драже]</ref> Budući u posjedu informacija da se vojvodi suhoplaninskom sprema hapšenje, VK JVuO je 27. februara tražila da Đurović na ovo bude blagovremeno upozoren, iako se i dalje nalazio pod „[[Crne trojke|slovom Z]]“. Na putu za [[Crna Gora|Crnu Goru]], vojvodu Đurovića hvataju pripadnici JVuO i sprovode u štab generala Mihailovića. Poslije sastanka njih dvojice, ministar vojske i mornarice u jugoslovenskoj kraljevskoj vladi zaključuje da Mašan Đurović sada „sluša“. U okviru jedinice koja je zadržala naziv Ibarski četnički odred, vojvoda Mašan Đurović se krajem marta 1943. pridružio Mihailovićevim snagama u dolini [[Drina|Drine]] tokom završnog segmenta [[Operacija Weiss|operacije Weiss]], stavljajući se na raspolaganje majoru [[Zaharije Ostojić|Zahariju Ostojiću]]. Drugi dio Đurovićevih četnika pristupio je Javorskom korpusu JVuO, pod komandom kapetana [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]], ostavši tako na terenu na kojem su i do tada operisali ([[Manastir Studenica|studenički]] i [[Deževa|deževski]] srez).<ref>Милутин Живковић, Ратни пут војводе сухопланинског Машана Ђуровића 1941—1943, Лесковачки зборник LIX, Народни музеј Лесковац, 2019, стр. 317—320.</ref> [[Paul Bader]], njemački komandujući general i zapovjednik u Srbiji, u petnaestodnevnom izvještaju o situaciji u zemlji koji je 19. marta 1943. poslao Komandi Jugoistoka, upozorava na opasnost od pridruživanja kvislinških snaga četničkim jedinicama: {{izdvojeni citat|Nastojanje DM-a da pridobije legalne srpske jedinice koje nose oružje, bilo putem terora ili putem ponuda, traje i dalje. Pri tome privlačna snaga DM pokreta, koji se sada bori protiv komunista u Hercegovini, nije za potcenjivanje u odnosu na nacionalne elemente Srbije. Tako su morala i oba poslednja još postojeća četnička bataljona potpukovnika Matića i Mašana Đurovića biti rasformirana da bi se sprečilo njihovo sadejstvo sa bataljonima DM u Hercegovini i Crnoj Gori.<ref>AVII, NAV—T-501, r. 249, s. 98—104.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3, Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Nemačkog rajha: 1. januar — 31. decembar 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 40, str. 184.</ref>}} Istovjetno obrazloženje za razoružanje preostala dva legalna četnička odreda u Srbiji dato je i u izvještaju za mjesec mart, koji je 1. aprila 1943. godine sastavljen u Komandi Jugoistoka. Oficiri Wehrmachta konstatuju da je do razvoja četničke organizacije došlo naročito u unutrašnjosti zemlje, gdje u „nižim seoskim upravnim vlastima“, kao i „među seoskim stanovništvom“, Draža Mihailović ima svoja uporišta: {{izdvojeni citat|Mihailovićevi kontinuirani napori da pridobije pripadnike legalnih srpskih odreda pod oružjem pali su na plodno tlo. Posljednje dvije legalne četničke postrojbe morale su stoga biti raspuštene. Razoružanje raštrkanih odreda samo je djelomično uspjelo zbog nedostatka snaga. Može se očekivati da će se od ostataka ovih odreda oformiti nove bande DM. Mihailovićevi organizacioni štabovi, svaki sa po 40-50 ljudi u obezbjeđenju, jedine su potpuno mobilne snage DM u Srbiji. '''One izbjegavaju bilo kakav sudar sa njemačkom vojskom'''. Oni čak javljaju Nijemcima o pokretima komunista kako bi se izbjegle sabotaže i mjere odmazde.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=806&rec=78&roll=332 NARA, T78, Roll 332, frames no. 6290055—56.] ({{jez-njem|"Die Mihailovic–Bewegung gewinnt bei Fortsetzung der Vorbereitung des Volksaufstandes in den unteren ländlichen Verwaltungsbehörden und unter der Landbevölkerung an Boden, weil die Staatswache aus Überwachungegründen zu größeren Einheiten zusammengefaßt werden mußte und so dass Land von Truppen entblößt ist. Die fortgesetzten Bemühungen des Mihailovic, die legalen serbischen Waffenträger für sich an gewinnen, fielen auf fruchtbaren Boden. Die beiden letzten legalen Cetnik–Einheiten mußten daher aufgelöst werden. Die Entwaffnung der verstreut liegenden Abteilungen gelang mangels Kräften nur zum geringen Teil. Es ist damit zu rechnen, daß die Reste neue D.M.–Banden bilden. Die Mihailovic Organisationsstäbe mit ihrer Bedeckung von je etwa 40 – 50 Mann vermeiden als einzige im Augenblick voll mobile Kräfte im serbischen Raum jeden Zusammenstoß mit der deutschen Wehrmacht. Meldungen über Auftreten von Kommunisten werden sogar den Deutschen zugetragen, um Sabotageakte und Sühnemaßnahmen zu vermeiden."}})</ref>|Procjena situacije Komande Jugoistoka za mart 1943. (1. april 1943.)}} 22. marta 1943, nakon što je izašao na položaje kod [[Kalinovik]]a, kako bi lično preuzeo vođenje operacije protiv partizana u [[Bitka na Neretvi|bici na Neretvi]], Draža Mihailović (alias »222«) šalje iz Vrhovne komande JVuO depešu u kojoj naređuje da se u [[Crna Gora|Crnu Goru]] odmah upute trojica četničkih komandanata. Jedan od pozvanih u svrhu „definitivnog uništenja komunista“, bio je i [[Božidar Ćosović-Javorski]], bivši Pećančev vojvoda i komandant legalizovanog Javorskog četničkog odreda, rasformiranog<ref>{{harv|Живковић|2017|p=375}}</ref> sredinom jula 1942: {{izdvojeni citat|Obzirom na sadašnju situaciju naređujem sledeće: Neka Milutin Janković, Božo Javorac i Uroš Katanić svaki sa 500 ljudi naoružanih puškama i puškomitraljezima bez komore dođu i to: Janković u [[Žabljak]], Javorac u [[Šahovići|Šahoviće]], Katanić u [[Kolašin]]. Neka se krenu čas pre, pošto komuniste jurimo sa sviju strana da im nedamo vremena da se ma gde zadrže. Jurimo ih kao lovački psi divlju zver. Ne smemo im dozvoliti da se ma gde zadrže i organizuju narod. Samo tako imaćemo uspeha za definitivno uništenje komunista. Kažite im moju poruku, da će se sada pokazati šta vrede sva trojica. Njihov dolazak biće od istoriskog značaja... Od njihovog brzog dolaska zavisi da li ćemo potpuno uništiti sve komuniste. Inače će se prebaciti u Srbiju.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 548.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} General Draža Mihailović obavještava 30. marta 1943. iz Kalinovika svoje podređene oficire o dolasku na front četnikâ pod komandom vojvode Đurovića: {{izdvojeni citat|Mašanov odred stigao ovamo. Sa Mašanom videćemo šta ćemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 564.</ref>}} Informišući generala Dražu Mihailovića o stanju na frontu te o snabdijevanju četničkih jedinica od strane italijanskih komandi u Crnoj Gori, major Pavle Đurišić, u izvještaju poslatom 1. maja 1943. godine, piše o otkazivanju slanja planirane delegacije generalu Milanu Nediću. Major Đurišić obavještava generala Mihailovića i o trenutnom mjestu boravka četničkog odreda Mašana Đurovića. Pored toga, Đurišić na originalan način interpretira ulogu »Nedićeve vojske«: {{izdvojeni citat|Deputacija kod Nedića nije otišla. Misao za ovo potekla je kod većine ljudi, koji su uverenja da se crvenima ne može ništa bez pomoći sa strane. Ja sam prihvatio iz razloga što ta '''Nedićeva vojska je Vaša a ne njegova''', a kako su [[Srpski dobrovoljački korpus|Ljotići]] uputili korpus na [[istočni front]], to verovatno ne bi ni došli, jer ih nema. [...] Iz Kolašina Mašanove ljude uputio sam za Šahoviće da se prikupe. Prekjuče dobio sam izveštaj da su [otišli u] Zaton i naredio sam da se vrate, danas tek obavešten sam da nisu tamo i niko ne zna gde su.<ref>AVII, ČA, kut. 132, reg. br. 7/4.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 142, str. 651—652.</ref>|Iz izvještaja majora [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] generalu [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]], 1. V 1943.}} Vlada [[Kraljevstvo Velika Britanija|Velike Britanije]] je u više navrata tokom 1943. godine pokušavala preko jugoslovenske izbjegličke vlade staviti do znanja generalu Mihailoviću da saradnja sa okupatorima i kvislinzima nije u skladu s operativnim planovima savezničkih štabova, kao i da nije u interesu samog četničkog pokreta. U jednoj poruci, tj. »Komunikaciji« od 11. maja, od njega se zahtijeva da prestane sa kolaboracijom sa Nijemcima i Italijanima, odnosno da »primarni objekt pokreta đenerala Mihailovića mora biti otpor Osovini«. Takođe je zahtijevano da se prekine svaka saradnja sa kvislinzima, naročito »kolaboracija sa đeneralom Nedićem«.<ref>AVII, kut. 281, reg. br. 20/1–4.</ref> Istim saopštenjem vlada Ujedinjenog Kraljevstva stavila je do znanja Mihailoviću da će britanski oficiri biti upućeni u štabove NOVJ, i da će se partizanskim jedinicama ukazati materijalna pomoć. Britanski pukovnik [[William Bailey|Stanley Bailey]] je dostavio »Komunikaciju« Mihailoviću 28. maja 1943.<ref>Branko Latas, Pokušaj Britanaca da četnike D. M. pokrenu u akciju protiv Nemaca na Kosovu (1943—1944), „Kosova — Kosovo“ No. 4 (1975), Zavod za istoriju Kosova, Prishtinë/Priština, str. 209.</ref> Budući da je vremenom stekao „iskustvo dobrog pregovarača“, a u dužem periodu je uživao visok ugled kod četničke Vrhovne komande,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> kapetan Predrag Raković je bio osoba kome je komandant JVuO povjeravao delikatne zadatke. Upravo iz ovog razloga, kapetan Raković je bio jedan od ljudi koji su posredovali razgovorima u maju 1943. godine između povjerenika Milana Nedića i [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] s jedne i generala Draže Mihailovića s druge strane.<ref>Раде Ристановић, Прилози зa биографију равногорског команданта мајора Предрага Раковића: официрски досије војске Краљевине Југославије, Зборник радова Народног музеја Чачак, vol. 49, Чачак, 2020, стр. 130.</ref> Sredinom maja 1943. godine, iz Beograda su, na zahtjev Dimitrija Ljotića, u štab vojvode Momčila Đujića stigli Miroslav Peran i Krešimir Samodol. Obojica [[Hrvati]], Peran i Samodol su bili pripadnici Ljotićevog [[ZBOR]]-a u [[Šibenik]]u u predratnom periodu. Na taj način, veze između Ljotića i Đujića su bile uspostavljene ili čak obnovljene, pa je komandant Dinarske divizije JVuO od proljeća 1943. godine učvrstio radio i kurirske veze kako s vrhovnom komandom Draže Mihailovića, tako i sa kvislinškom vladom generala Milana Nedića. Peran i Samodol — sada u svojstvu obavještajaca Dinarske divizije, s Đujićevim ovlaštenjima — okupili su u Šibeniku, augusta 1943. godine, više od 60 pripadnika antikomunističke omladine. Naoružani od strane talijanskog okupatora, dobivali su prehranu i plaću od 500 lira. Bataljon je bio pod neposrednom komandom vojvode Đujića, i to kao »elitna« jedinica. Četnička komanda Šibenika (komandant potpukovnik Gumzej i načelnik štaba poručnik Kovač) pisala je o šibenskim vođama »Zbora« potpukovniku [[Mladen Žujović|Žujović]]u 25. augusta: {{izdvojeni citat|Pred tri mjeseca doputovali su u Šibenik iz Beograda položajni poručnici 5. dobrovoljačkog bataljona Peran Miroslav i Samodol Krešimir, aktivni članovi Ljotićeve [[ZBOR|organizacije »Zbor«]]. Imenovani, uz dobrovoljačku, imaju i legitimaciju [[Organizacija Todt|organizacije »TODT«]]. Po njihovom dosadašnjem nastojanju oko proturanja ideja koje nisu u saglasnosti sa radom dirigovanim od strane jugoslovenskog ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, a prema prikupljenim provjerenim podacima postoji razlog opravdanoj sumnji da su imenovani upućeni ovamo sa povjerenim naročitim zadatkom. Napred imenovani nalaze se u Splitsko-šibenskom četničkom bataljonu u Žitniću, kao obavještajci četničke Dinarske divizije.<ref>AVII, kut. 215, reg. br. 5/1—5.</ref><ref name="Pop izdaje">[https://www.znaci.org/00001/15.pdf Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.], str. 268—269.</ref>}} Miroslav Peran se očitovao kao iskreni saveznik njemačkog Wehrmachta, kao što se može zaključiti na osnovu njegove izjave date oficirima [[114. lovačka divizija (Njemačka)|114. lovačke divizije]], a koja je prevedena sa [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezika]] i dostavljena štabu [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]]: {{izdvojeni citat|Mi, pošteni elementi Sjeverne Dalmacije, bili Hrvati ili pravoslavci, jedinstveni smo u namjeri da lojalno sarađujemo sa njemačkim Wehrmachtom u borbi protiv neprijatelja cijelog svijeta — komunizma. Naši ciljevi su jasni. Naša je čvrsta želja da naš jadni i napaćeni narod povedemo ka miru i redu. Zato molimo njemački Wehrmacht da nam pomogne u našoj borbi koliko god može. Stoga molimo njemački Wehrmacht da nas što više podrži u ovoj borbi. Njegovi neprijatelji na ovom području i naši su neprijatelji. Mi se nalazimo u beskompromisnoj borbi protiv komunizma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=483&broj=979 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000976.] <br /> ({{jez-njem|"Wir ehrlichen Elemente von Norddalmatien ob Kroaten oder Pravoslaven sind nun fest entschlossen einig und loyal mit der Deutschen Wehrmacht an der Bekämpfung gegen den Weltfeind den Kommunismus mitzuarbeiten. Unsere Ziele sind klar. Es ist unser fester Wille, unser armes und gequältes Volk zum Frieden und zur Ordnung zu führen. Wir bitten deshalb die Deutsche Wehrmacht uns in diesem Kampfe so weit als möglich zu unterstützen. Die Feinde der Deutschen Wehrmacht in dieser Gegend, sind auch unsere Feinde. Wir befinden uns im kompromisslosen Kampf gegen den Kommunismus."}})</ref>|Prijevod izjave četničkog vođe Miroslava Perana iz Šibenika (22. septembar 1943. godine)}} [[Prvoslav Odović]], predratni beogradski policajac i zamjenik [[Svetozar Vujković|Svetozara Vujkovića]], upravnika [[Logor Banjica|Banjičkog logora]], redovno je slao izvještaje Vrhovnoj komandi JVuO, odnosno Draži Mihailoviću, koji je preko njega nastojao da izvuče iz logora pripadnike svoje organizacije.<ref>Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, knj. 2, str. 14.</ref> U avgustu 1943. godine, Odović (u tom trenutku šef Predstojništva policije u [[Kruševac|Kruševcu]]; odgovoran za brojna hapšenja i mučenja pripadnika NOP-a) biva uhapšen od strane [[Srpski dobrovoljački korpus|ljotićevaca]] zbog saradnje sa četnicima pod komandom [[Dragutin Keserović|Dragutina Keserovića]], u vrijeme sukoba između ljotićevaca i četnika. Okupator ga je internirao u Njemačku, gdje je ostao i nakon rata.<ref>[https://pescanik.net/viktimizacija-zlocinaca/ Milan Radanović: Viktimizacija zločinaca]</ref> Prvoslav Odović je kasnije odselio u [[Australija|Australiju]], gdje će sredinom 1951. godine biti među osnivačima [[Srpske narodne odbrane]] (SNO), jedne od najpoznatijih srpskih antikomunističkih i nacionalističkih organizacija u emigraciji.<ref>[https://www.vesti-online.com/sedam-decenija-ponosne-istorije/ Sedam decenija ponosne istorije]</ref> Veliki problem za funkcionisanje SDS je predstavljala duboka isprepletenost i povezanost mnogih njenih pripadnika sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini. Ovu infiltriranost su hapšenjima pokušavali da preduprede Nemci. Krajem jula 1943. godine, Gestapo će zbog ove saradnje uhapsiti gotovo ceo štab [[Niš]]ke oblasne komande, na čelu sa komandantom pukovnikom [[Filipom Dimitrijevićem]]. Takođe, masovna bekstva stražara i njihov odlazak u ravnogorske odrede u toku 1943. godine kulminiraju. U poternici iz decembra 1943. koju je izdala Komanda SDS, u kojoj se konstatuje broj „aktivnih begunaca“, nalazi se 808 pripadnika Srpske državne straže.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 372.</ref> Kapetan [[Branivoj L. Petrović]], nakon izvršene inspekcije u Varvarinskom, Resavskom i Ivankovačkom korpusu JVuO, gdje je boravio kao delegat Vrhovne komande, podnio je 1. avgusta 1943. izvještaj generalu Mihailoviću u kome saradnju sa pripadnicima Srpske državne straže konstatuje kao notornu činjenicu, budući da je većina komandanata u tri korpusa bila prethodno legalizovana kod kvislinških vlasti. „S pravom se može reći da u pokretu Ravne Gore postoji i tajna sprega svih Nedićevih oficira, koji se uzajamno drže i pomažu“, žali se kapetan Petrović generalu Mihailoviću. U dijelovima izvještaja koji su posvećeni stanju u Varvarinskom, odnosno Ivankovačkom korpusu JVuO, o relacijama sa SDS-om Petrović zapisuje: {{izdvojeni citat|Srpska Državna Straža je potpuno uz nas i sarađuje sa našim odredima... Na teritoriji ovoga korpusa S.D.S. sarađuje potpuno sa našim odredima.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, dokument br. 182, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 869—878.</ref>}} Kapetan Petrović je rezimirao izvještaj Mihailoviću: „Ljudi koji vode stvari, nepodesni su po svojim moralnim i tehničkim sposobnostima. Narod želi na čelu da vidi svetle i čestite ljude, koji će biti primeri i uzori naših stremljenja. Legalizovani oficiri, bivše vojvode Koste Pećanca i Nedića, zboraši Ljotića i ceo taj elemenat, koji je do juče pod okriljem [[Svastika|hakenkrojca]] činio zulume, ne mogu danas da rade pod simbolom Ravne Gore i Vašeg imena. Narod to ne želi, ne prima, bar na terenima na kojima služe. I u koliko oni budu ostali, stav nepoverenja i rezervisanosti povećaće se.“ Prvorazredno svjedočanstvo o organizacionom jedinstvu četnika Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog kvislinškog aparata, predstavlja izvještaj kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]] koji je 28. avgusta 1943. godine poslao generalu [[Miroslav Trifunović|Miroslavu Trifunoviću]].<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 127, registarski broj 1/12 (S-X-214).</ref> Dragocjenost ovog dokumenta, pored toga što je u pitanju primarni izvor, ogleda se i u činjenici da su pomenuti oficiri Jugoslovenske vojske u otadžbini bili veoma visoko hijerarhijski pozicionirani. Naime, general Miroslav Trifunović je bio delegat Vrhovne komande JVuO za Srbiju i jedan od nekolicine četničkih komandanata (pored samog Draže Mihailovića) sa činom generala, dok je kapetan Aleksandar Mihajlović (pseudonim »Willy«) bio komandant beogradskih ravnogoraca od proljeća 1943, nakon što je uhapšen njegov prethodnik major Žarko Todorović, pa sve do završetka okupacije. Kapetan Mihajlović izvještava generala Trifunovića (»Dietrich«): „Pored legalnih jedinica S.D.S. koje su potpuno uključene u našu organizaciju i na koje potpuno računam, organizacija Beogradske brigade (sela) potpuno je sprovedena... Krećemo se slobodno, patroliramo, držimo zasede i uopšte vladamo njima. Ovo mi je taj V Beogradski korpus sa: 1. beogradskom brigadom (sela), 2. brigadom (bataljon S.D.S. i Nedićeva Garda), 3. brigada vatrogasci, 4. brigada (Savso 13) i 5. brigada (razne sportske organizacije). O ovome molim Vas za najveću tajnost, jer vidite da ih nisam ni u svom naređenju Br. 240 izneo ostalim komandantima korpusa mada im verujem kao i sebi.“ Uz 1500 ljudi u ilegali, Mihajlović navodi da su mu „najveće nade“ legalne jedinice SDS i Beogradska brigada JVuO i da „stoga sve ljubomorno čuva[m]“. Mihajlović nastavlja: „Policija U.g.B. [Uprave grada Beograda — prim.] (kvartovski odredi, policiska škola, logor, saobraćajna policija) kompletni su pod mojom komandom. Ovo mi je drugi po sigurnosti adut u rukama.“ S druge strane, kapetan Mihajlović za šefa Specijalne policije UgB [[Iliju Paranosa]] tvrdi da je dvije i po godine bio „glavni inkvizitor naših ljudi“; stoga na preporuke iz Vrhovne komande JVuO za saradnju s njim odgovara da to ne bi bilo uputno, s obzirom da je „cela njegova policija [je] minirana i bez njegove pomoći“, te da osobe poput Paranosa „nikako ne služe na čast niti na ugled našega pokreta“. Mihajlović zaključuje da se sa Stražom ne treba konfrontirati, budući da, iz četničke perspektive, ona predstavlja savezničku formaciju: {{izdvojeni citat|Pre nego što završim molim Vas još i to, da kod naših komandanata na terenu utičete, da ne razoružavaju i odvode stražare S.D.S. Sve su to naši ljudi na koje možemo stoprocentno računati. Zašto ih onda dirati kad i ovako pozitivno rade. Na taj način samo se stvaraju njima neprijatnosti što je potpuno nepotrebno a mi sami sebe slabimo. I o ovome smo i usmeno govorili i video sam da ste me razumeli pa Vas sada samo potsećam na to, a s obzirom na učestale ovakve slučajeve u poslednje vreme.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dokument 194, strane 914—922.</ref>|Kapetan [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO}} [[Kapitulacija Italije|Kapitulacijom Italije]] u septembru 1943. godine i očekivanim savezničkim iskrcavanjem na [[Jadran]]u, široko rasprostranjena pojava među pripadnicima SDS-a postaje napuštanje položaja (do tada ne toliko često) i odlazak u šumu, tj. u redove JVuO. U jednom izvještaju sa proputovanja iz sredine septembra, inspektor SDS piše da su bjekstva uzela maha u Kragujevačkom, Valjevskom i Šabačkom okrugu: {{izdvojeni citat|Ja sam lično za ovih deset dana putovanja dobio utisak da su pripadnici SDS-a, koji su odbegli, kao i oni koji se za bekstvo spremaju, već odavno bili pripadnici organizacije DM, radeći legalno sve dok nisu dobili naređenje da se pripreme i odu u šumu.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 50A–1–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310, fus. 823.</ref>}} Ova aktivnost je svoju kulminaciju dostigla 21. septembra 1943, kada Draža Mihailović izdaje naređenje koje su komandanti korpusa imali dostaviti sreskim komandama SDS-a kako bi ovi „u roku od 48 časova“ napustili svoju dosadašnju dužnost, te se „sa svojim ljudstvom, oružjem i spremom“ javili lokalnim komandantima JVuO radi ratnog rasporeda. U Mihailovićevom naređenju, između ostalog, stoji: {{izdvojeni citat|Imam sigurne podatke da će Nemci uskoro početi sa razoružavanjem Srpske državne straže. Komandanti na čijim se terenima nalaze ovakvi odredi, uhvatiće vezu sa istima i narediti im da odmah sa celokupnim oružjem, spremom i materijalom, koji im stoji na raspoloženju izađu u šumu i pristupe u saradnju. Svima onima koji ne budu hteli izvršiti ovo naređenje, objaviti im otvoreno neprijateljstvo, smatrati ih izdajnicima Kralja i Otadžbine, silom ih razoružati i nemilosrdno ih uništavati na terenu.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310-311, fus. 824.</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} Tog mjeseca će i poručnik [[Miloš Radosavljević]], komandant Valjevskog korpusa JVuO, narediti komandantima svojih brigada da „pristupe razoružanju legalnih srpskih odreda na svojoj teritoriji“, kao i da „razoružano ljudstvo koje pripada našoj organizaciji odmah uvrste u svoje [četničke — prim.] redove“, dok bi prema „izrodima i izdajnicima“ trebalo postupiti „po zakonu šume“.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I, Београд, 1999, стр. 395.</ref><ref>{{Cite journal|last=Сегић|first=Дејан|date=2011|title=Четници и капитулација Италије 1943.|url=http://www.isi.mod.gov.rs/multimedia/dodaci/vig_1_2011_1554880246.pdf|journal=Војноисторијски гласник|publisher=Институт за стрaтегијска истраживања Одељења за војну историју Министарства одбране Републике Србије|volume=1/2011|pages=214}}</ref> Njemačka Komanda Jugoistoka je također bila u posjedu informacijâ o izričitom Mihailovićevom nalogu nadleštvima Srpske državne straže u unutrašnjosti zemlje da se priključe četnicima u šumi: {{izdvojeni citat|Srbija: Opšta situacija nepromijenjena. Aktivnost bandi nastavlja da se intenzivira. Navodno, Mihailović je komandama Srpske državne straže u centralnoj Srbiji izdao naređenje da do 20. septembra odu u šumu. Dalja dezertiranja iz SDS i Srpske granične straže, posebno u sjeverozapadnoj Srbiji. Grupe DM su posljednjih dana spojene u jake jedinice.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=158&roll=483 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000155.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Zu allgemein: <br /> Lage unverändert. Bandentätigkeit hält verschärft an. An D. M. hat angeblich den SSW–Kommandos in Mittelserbien den Befehl erteilt, sich bis zum 20.9. in den Wald zu begeben. Weitere Desertierungen von SSW und SGW besonders in Nordwestserbien. D. M.– Gruppen wurden in den letzten Tagen zu starken Einheiten zusammengefasst."}})</ref>|Telegram komande Vojnoupravnog zapovjednika Jugoistoka, (17. septembar 1943)}} Kapetan I klase [[Dimitrije Antonović]] (pseudonim »Rudy«), komandant Kosmajskog korpusa JVuO, izvještavajući 5. septembra 1943. Dražu Mihailovića o aktivnostima jedinice pod njegovom komandom tokom ljeta te godine, piše o odnosu pripadnika kvislinške Srpske državne straže prema četnicima: {{izdvojeni citat|Organi S.D.S. pomažu me ali baš ništa ne rade. Oni u glavnom mirnodobski žive i zadovoljni su, po njihovom mišljenju, što mogu i da sede na miru i čuvaju svoje glave za sutra i ujedno da rade za našu stvar. Njihova korist za nas je vrlo mala i ja sam preduzeo sve mere da ih što pre povučem, dok ih Švabe nisu razoružale. Sa njima, isto baš sa onima koji sarađuju sa nama, primoran sam da se svađam zbog njihove neaktivnosti i zbog toga što pokušavaju da kritikuju naše poslove. Ta kritika je u glavnom zato što se oni boje da ih mi našim radom ne otkrijemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 201, str. 936—937.</ref>}} Prema tvrdnjama [[Boško Kostić|Boška Kostića]], sekretara [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], Ljotić je u drugoj polovini 1943. pokušao da ugovori sastanak sa Mihailovićem, ali je to Mihailović odbio računajući na negativnu reakciju emigrantske vlade. Boško Kostić je 1943. po drugi put boravio u [[Turska|Turskoj]]. U svojim memoarima on piše da je stigao u [[Istanbul]] na [[Vidovdan]] te godine i ostao sve do decembra. Upućen u misiju povezivanja sa službenicima [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske vlade u emigraciji]], Kostić navodi da se sastao sa Lukom Lukovićem („generalnim konzulom u Carigradu“) te konzulom Vladom Perićem. Ljotićev sekretar citira pisanu poruku koju je general Milan Nedić adresirao na kralja [[Petar II Karađorđević|Petra II Karađorđevića]]: {{izdvojeni citat|Vaše Veličanstvo, ja činim sve što je u mojoj moći da spasem što je moguće više srpskih života. Propaganda iz Londona sprečava me u ovom poslu. Ne smeta to što me napada, jer to čini moj teški zadatak sa okupatorskim snagama lakšim. Ali ja molim da me Vi ne tretirate kao [[Vidkun Kvisling|Kvizlinga]] i [[Ante Pavelić|Pavelića]], koji je do danas uništio 600.000 Srba u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Znam da u redovima srpskih oružanih snaga ima oko 80% oficira i ljudi koji pripadaju pokretu đenerala Mihajlovića i koji će se pripojiti njemu kada vreme za to dođe, da pomognu oslobođenju svoje zemlje. Ja sam spreman da predam vlast đeneralu Mihajloviću kada Nemci odu, da bi se održao zakon i red u zemlji dok se legalna vlada i Vaše Veličanstvo ne povrati. Radi toga, molim Vas da delujete na đenerala Mihajlovića da ne prouzrokuje prerane represalije nad nezaštićenim stanovništvom. Svaka nemačka glava se plaća sa sto srpskih. Za mene, međutim, svaka pojedinačna srpska glava je draža nego sto nemačkih. Posle oslobođenja zemlje spreman sam da izađem pred narodni sud. Za moja dela istorija će da sudi najbolje.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 115–116.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Iz primarnih izvora se može zaključiti da je Boško Kostić vjerno rekonstruisao sadržinu Nedićevog pisma. Naime, konzul Vladimir Perić, inače obavještajni oficir [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], poslao je 9. jula 1943. Vladi Kraljevine Jugoslavije telegram, u kom prenosi navode iz razgovora sa Kostićem: {{izdvojeni citat|Nedić je kralju veran i čini sve da spase što se spasti može, a o čemu će biti reči posle rata. Ne traži ni pomilovanje ni aboliciju, traži samo da se izvede pred sud i da sud da reč o njegovom radu za vreme okupacije. Moli da se ostavi da radi i ako se što želi od njega da mu dostavimo... Svi pokušaji Nedića da dođe u lični kontakt sa generalom Mihailovićem propali su. On moli da general Mihailović izabere mesto boravka gde želi i sa brojem ljudi koliko želi... Njegovo naoružanje i snabdevanje biće Nedićeva briga. Kada Nemci počnu evakuaciju, Nedić smatra da će njegova uloga tada biti završena i tada neka dođe general Mihailović ili lice koje Nj. V. Kralj odredi... Sve trupe koje je uspeo do sada da spremi, koje su već sada 80% za generala Mihailovića, staviće njemu na raspolaganje, njemu ili nekome drugome koji se odredi i kada za to dođe momenat.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—Y—514, 515, 516.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_43.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBAVEŠTAJNI CENTRI PURIĆEVE VLADE]</ref>}} Procjena vojno-političke situacije sačinjena od strane komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maksimilijana fon Vajks]]a od 1. novembra 1943. godine, predstavlja jedan od najmarkantnijih dokumenata koji je neki od njemačkih okupacionih komandanata potpisao u toku rata. Feldmaršal fon Vajks, koji je od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka, kada preuzima komandu i nad [[Armijska grupa F|Armijskom grupom »F«]], poput ostalih njemačkih vojnih i obavještajnih instanci, notira mnogostruke veze četničkog pokreta Draže Mihailovića s kvislinškom upravom Milana Nedića: {{izdvojeni citat| U ''Srbiji'' Draža Mihailović pokušava da mobilizacijom ubrza izgradnju ''nacionalne srpske armije''. U tom smislu apeluje na Srbe koji su ostali verni kralju i na iskonsku nacionalnu svest Srba. Sa aktivnim činovništvom vežu ga mnogi stari i novi odnosi. Otuda bi se moglo predvideti da bi u slučaju neprijateljskog napada koji bi imao sigurnog izgleda na uspeh državna moć prešla u njegove ruke.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3: Dokumenti Nemačkog rajha 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 156, str. 622.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_3_156.htm Procena komandanta Jugoistoka feldmaršala Vajksa od 1. novembra 1943. vojno-političke situacije na području Jugoslavije krajem oktobra 1943. godine]</ref>}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a (zima 1943/1944. godine), naglašava se složenost odnosa na liniji [[JVuO]]—[[SDS]]—[[SDK]], ali i jedinstvo akcije ovih formacijâ prema [[NOVJ|jugoslovenskim partizanima]]: {{izdvojeni citat|Odnosi između četnika, Nedićeve straže i Ljotićevih ljudi bili su veoma komplikovani. Ta tri pokreta nisu imali zajednički stav u odnosu prema okupacionoj sili, a jedino zajedničko bila im je borba protiv komunističkog pokreta.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} Počev od novembra 1943. godine, četnički komandanti (poput [[Vojislav Lukačević|Lukačevića]], [[Jevrem Simić|Simića]], [[Nikola Kalabić|Kalabića]] i dr.) su potpisali sa predstavnicima njemačkih okupacionih ustanova [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore o primirju]], kao i o saradnji u zajedničkoj borbi protiv snaga NOVJ. U prva tri članka ugovora potpisanog [[27. 11.|27. novembra]] [[1943]], pukovnik Jevrem Simić i kapetan Nikola Kalabić obavezali su se spram okupatora sljedeće: {{izdvojeni citat| 1.   Primirje u srezovima Umka, Vračar, Grocka, podunavskom, kosmajskom, mladenovačkom, oplenačkom, aranđelovačkom, lepeničkom, kragujevačkom, gružanskom, kačerskom, kolubarskom. Četnici se obavezuju da ne vrše sudsku vlast samovoljno prema Nemcima i pripadnicima nemačke narodne grupe. U ugovor su uključeni nemački Vermaht i policija, bugarske oružane snage, Srpski dobrovoljački korpus, Srpska državna straža, Ruski zaštitni korpus, srpske vlasti i privredna preduzeća, a na četničkoj strani — četničke jedinice kapetana Kalabića i pukovnika Simića. 2.   Primirje treba da stvori podlogu — pretpostavku za zajedničku borbu protiv komunista. 3.   Potvrda Kalabića i Simića da se u potčinjenim jedinicama ne nalaze pripadnici sila koje su sa Nemačkom u ratu. Obaveza Kalabića i Simića da spreče i prekinu obaveštajne puteve koji bi mogli da daju obaveštenja neprijateljima velikonemačkog Vermahta o nemačkim vojnim pokretima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_262.htm Sporazum od 27. novembra 1943. između pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ]</ref>|Sporazum pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ (27. novembra 1943.)}} Nakon potpisivanja ugovora između JVuO i Wehrmachta, uslijedila je negativna reakcija stanovništva okupirane Srbije. General [[Svetomir Đukić]] (pseudonim »Zu-Zu«), komandant Severnih pokrajina JVuO ([[Vojvodina]] i [[Slavonija]]), izvijestio je 8. decembra 1943. Dražu Mihailovića da su u Beograd došli bugarski političari i predstavnici bugarskih okupacionih trupa, sa kojima se sastao i vodio pregovore o borbi protiv NOVJ. Đukić naglašava da „po Beogradu kruže glasovi kako se Čiča [Mihailović — prim.] sporazumeo sa Nemcima i Nedićem, što je primljeno vrlo nepovoljno u narodu“, dodajući da je on (general Đukić) to odlučno demantovao.<ref>AVII, reg. br. 8/1, kut. 276, dep. 12067; reg. br. 21/1, kut. 275, d. 943.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji (1943-1944), Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 344—345.</ref> Uviđajući opasnost od širenja vijesti o sklopljenim ugovorima, svojim je potčinjenim general Mihailović sugerisao da reaguju opovrgavanjem. 30. novembra 1943. godine, komandant JVuO je potpukovniku Živojinu Đuriću (pseudonim »Sokrat«; ujedno šef Okružne komande SDS-a u [[Leskovac|Leskovcu]], kao i četničkog obavještajnog centra »Antikvarnica 1«), poručivao sljedeće: „Glasovi o sporazumu četnika sa Bugarima i Nemcima potpuno su izmišljeni. Demantujte sve ovo.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 275, reg. br. 21/1.</ref> Nakon toga, major [[Dragutin Keserović]] obavještava Mihailovića da mu je okružni komandant Srpske državne straže iz [[Kraljevo|Kraljeva]] Dragutin Redić ponudio saradnju. General Mihailović je dvosmisleno odgovorio majoru Keseroviću dopisom od 4. XII 1943: {{izdvojeni citat|Koristite sve što Vam Redić nudi. Ponavljam Redić nudi i dajte mu zadatak neka se bije. Što se tiče Nemaca naš je stav nepromenjen. Mi nismo sklopili nikakav sporazum, ali trenutno tučemo opasnijeg neprijatelja, a komunisti su zlo koje moramo uništiti po svaku cenu.<ref>AVII, ČA, K–278, reg. br. 18/1.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Obavještajni oficiri iz [[187. rezervna divizija (Nemačka)|187. rezervne divizije]] javljaju 31. oktobra 1943. o saradnji sa Slavonskim četničkim odredom pod komandom majora [[Dušana Janjića]]. Za jedinicu se navodi da sa „nekih 16–20 ljudi vrši izviđačke zadatke na [[Psunj]]u“ te da se u borbama dobro pokazala, dok sam major Janjić „odaje dobar utisak“, budući da „mrzi [[Jevreji|Jevreje]], [[Masonerija|masone]], pa samim tim i komuniste i [[Ujedinjeno Kraljevstvo]] i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]“: {{izdvojeni citat|Centrala Abwehra u [[Zagreb]]u (podružnica [[Slavonski Brod]]) trenutno predvodi četničku grupu Janjić sa 32 pouzdana ljotićevca, očigledno po instrukcijama iz Beograda. Sa četničkim vođom Janjićem nema pisanih sporazuma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=389&rec=314&roll=1544 NARA, T314, Roll 1544, frames no. 000383—4.] <br /> ({{jez-njem|"Nebenstelle Brod der Ast. Agram führt in diesen Tagen Cetnik—gruppe Janič anscheinend auf Weisung aus Belgrad 32 verlässliche Ljotič—Männer zu. Schriftliche Abmachungen mit Cetnikführer Janič nicht vorhanden."}})</ref>|Izvještaj 187. rezervne divizije o saradnji sa četnicima (31. oktobar 1943. godine)}} U jednom njemačkom izvještaju s početka novembra 1943. godine posebno je posvećena pažnja saradnji sa četničkim snagama pod vođstvom [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] i [[Mane Rokvić|Maneta Rokvića]]. Pored konstatacije da „četničke jedinice dobijaju naredbe direktno od lokalnih njemačkih komandanata“, u izvještaju se za zapovjednika Dinarske divizije JVuO decidirano tvrdi: {{izdvojeni citat|Četnički vojvoda Đujić je sljedbenik Ljotićeva pokreta. U njegovom bližem okruženju vjerojatno ima starijih pravoslavaca koji su skloni pokretu Draže Mihailovića, ali trenutačno pod vodstvom Đujića nemaju utjecaja. Đujić već neko vrijeme pokušava za vođe jedinica postaviti mlade pravoslavce koji su bliski Ljotićevom pokretu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=344&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000340.] <br /> ({{jez-njem|"Der Cetnik—Vojvode Djujic ist Anhänger der Ljotic—Bewegung. In seiner näherer Umgebung sind wohl älteren Pravoslaven die zur D.M.—Bewegung neigen, jedoch derzeitig unter Führung von D. keinerlei Einfluss besitzen. D. bemüht sich seit einiger Zeit, junge, der Ljotic—Bewegung nahestehende Pravoslaven als Einheitsführer anzusetzen."}})</ref>|Izvještaj [[114. lovačka divizija|114. lovačke divizije]] komandi [[15. brdski armijski korpus|15. brdskog armijskog korpusa]] o rezultatima saradnje sa četnicima (5. XI 1943. godine)}} Na drugoj strani, i zvaničnici [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih]] zemalja notiraju saradnju generalâ Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića. U jednom obavještenju iz [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskog]] [[Kancelarija za inostrane i poslove Commonwealtha|Foreign Officea]] poslatom 7. decembra 1943. veleposlaniku Ujedinjenog Kraljevstva u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]], navode se razlozi za prekid odnosâ sa Dražom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Nedavne informacije iz Srbije kazuju: (1) Da Mihailovićeva organizacija još uvek ima kontrolu nad većim delom stanovništva, ne samo zbog njihovog nacionalističkog stava već i zbog njihovog otpora prema komunizmu. (2) Da Mihailović ne samo da nije ni od kakve vojne i pomoći za saveznike već je postao izražena prepreka bilo kakvom obliku jugoslovenskog jedinstva. (3) Da je Mihailović toliko opsednut opasnošću od komunizma da je otvoreno priznao da više voli da brani Nedića i Nemce nego da se potčini partizanima. (4) Mada još uvek nema dokaza da Mihailović lično sarađuje sa Nemcima, velika je verovatnoća da sarađuje sa Nedićem i da su neki njegovi komandanti već potpisali sporazume sa Nemcima.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_249.htm Obaveštenje Ministarstva inostranih poslova Velike Britanije od 7. decembra 1943. svom ambasadoru u Vašingtonu o saradnji četnika sa okupatorima i razlozima za prekid odnosa sa Dražom Mihailovićem]</ref>}} 18. novembra 1943. britanski potpukovnik Koup (Cope) izveštava pretpostavljene da je od Mihailovićevog [[Radoslav Đurić|majora Đurića]] obavešten o saradnji četnika sa Nedićevom vladom. Potpukovnik Koup izveštava da većina ljudi pod Đurićevom komandom neće tolerisati ovu saradnju, neće se boriti protiv partizana u savezu sa Nedićem, i da je Đurić, uprkos suprotnim Mihailovićevim naređenjima, već kontaktirao lokalne partizane.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_48.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Kapetan Mor (More) takođe obavještava svoje nadređene o saradnji Mihailovićevih i Nedićevih snaga u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]] i na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]]. Dokumente o četničkoj kolaboraciji sa okupatorom i kvislinzima dostavljeni su 3. januara 1944. Foreign Officeu iz kabineta [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]], predsjednika britanske vlade. Iz Jugoslavije ih je donio [[Fitzroy MacLean]], šef britanske vojne misije kod [[Josip Broz Tito|Tita]]. Brigadir MacLean je doveo u [[Kairo]] i jednog zarobljenog njemačkog oficira: {{izdvojeni citat|''2. decembar'' <br /> Kapetan Mor, kod Mihailovićevih snaga u području južnog Kopaonika, izveštava da je nedavno razgovarao sa jednim Nedićevim oficirom koji se hvalio mobilizacijom Nedićevih snaga i saradnjom Nedić — Mihailović u borbi protiv partizana. <br /> Kapetan Mor tvrdi da je pre nedelju dana u štab četničkog vođe Markovića došao jedan Nedićev delegat. Ovaj delegat je obavestio da Nemci garantuju odeću, opremu i platu četnicima kao nagradu za antipartizansku aktivnost. <br /> Kapetan Mor kaže da je Marković odbio ovu ponudu, ali smatra da je isto ponuđeno svim četničkim vođama i da je teško verovati da u ovo nije umešan i Mihailović.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941—1944'' — Dokumenti, Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 84.</ref>}} Posljednjeg dana oktobra 1943, general Dragoljub Mihailović naređuje svojim komandantima da, „s obzirom na današnju situaciju“, budu u pripravnosti da na „dati znak mobilišu sve do poslednjeg čoveka“ za borbu protiv partizana.<ref>Vojni arhiv, Beograd, Četnička arhiva, 22–2–13.</ref><ref>Mirjana Zorić, Bitka za Srbiju 1944. godine, Vojno delo, vol. 66, br. 3, Beograd, 2014, str. 292.</ref> Kako bi opravdao suradnju s kvislinškom upravom, Mihailović u naredbi iznova lansira propagandnu parolu o navodnom prisustvu znatnog broja [[Ustaše|ustaša]] u redovima NOVJ: {{izdvojeni citat|Naročito vodite računa da trupe treba podmladiti najboljim regrutima. Stvarajte što jače leteće brigade. Obratite pažnju da nam Nemci ne pobegnu. Preduzmite sve najhitnije da uspostavite vezu sa Nedićevim elementima. Pridobijajte čak i ljotićevce da pristupaju, jer partizani primaju sve, čak i krvne neprijatelje – ustaše. Moramo se u datom momentu pojačati, jer ko bude jači biće u pravu.|General [[Draža Mihailović]]}} U depeši od 17. novembra 1943. general Draža Mihailović se obraća majoru Aleksandru Saši Mihajloviću (pseudonim »Vili«), komandantu [[Beograd]]a JVuO: {{izdvojeni citat|Nacionalnoj službi preporučiti da uvek stupa u vezu sa našim odredima pa im se neće ništa desiti a dokle god ne stupe u vezu sa nama smatraju se neprijateljskim odredima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_42.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 7. novembra do 3. decembra 1943. godine]</ref>}} Pripadnici Posavske brigade JVuO i lokalne SDS sukobili su se 7. septembra 1943. sa djelovima [[Kosmajski partizanski odred|Kosmajskog NOP odreda]] u ataru [[Vranić (Barajevo)|Vranić]]a, uz minimalne gubitke s obje strane. Među partizanima nalazilo se i nekoliko mladića iz sela. Nakon četiri dana, Vranić biva blokiran od strane SDS, Specijalne policije iz Beograda i jednog bataljona Posavske brigade pod komandom poručnika Dragana Lazića. Tada su četnici bez razloga ubili Milivoja Kojića, seljaka koji je čuvao stoku. Četnici, žandarmi i Specijalna policija izvršili su pretres u selu, uhapsivši devet seljaka. Četvorica seljaka su osumnjičena kao partizanski simpatizeri i sprovedena u zatvor Specijalne policije gdje su isljeđivani i mučeni, a zatim izolovani u [[Koncentracijski logor Banjica|logoru na Banjici]]. Nakon što su odbili da isporuče žito na ime rekvizicije, petorica uhapšenih su upućeni na prinudni rad na [[Čukarica|Čukarici]]. U oktobru, četnici Posavske brigade su uhvatili trojicu partizana iz Vranića i predali ih Specijalnoj policiji. Sva trojica su ubijena od strane okupatora.<ref>Arhiv Srbije, Zemaljska komisija, kutija 139, zločini broj 418, 1545, 1546, 1548, 1563, 1744, 1746.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 124—125.</ref> U noći između 10. i 11. novembra 1943. godine, oko 50 pripadnika Sokobanjske brigade JVuO na čelu sa komandantom Acom Todorovićem upali su u [[Sokobanja|Sokobanju]] i uz pomoć gradske SDS uhvatili osam partizanskih simpatizera. Uhapšenici su sprovedeni u štab Deligradskog korpusa JVuO gde su isleđivani i mučeni u prisustvu komandanta korpusa Branivoja Petrovića i šefa propagande i islednika korpusa [[Vojina Andrića]]. Nakon isleđivanja streljani su u ataru sela [[Jošanica (Sokobanja)|Jošanica]]. Iste noći pokušano je hapšenje još jednog partizanskog simpatizera u varoši, ali se ovaj napadačima suprotstavio oružjem. Međutim, nakon desetak dana je uhapšen od strane pripadnika SDS, zatim predat četnicima i likvidiran u štabu Deligradskog korpusa.<ref>Јован Златић, Страдалаштво српског народа у Нишком ратном округу 1941-1944, IV, Равногорски покрет и Jугословенска војска у отаџбини, Ниш, 1998, стр. 207—222.</ref> Četnici Aleksinačke brigade Deligradskog korpusa su 15. novembra nasilno odveli iz [[Aleksinac|Aleksinca]] Dušanku Stanisavljević i njenu 16-ogodišnju kćerku Nadeždu koje su isljeđivali u štabu brigade. Uhapšenice su potom predate kvislinškim organima i izolovane u [[Koncentracijski logor Crveni krst|logoru na Crvenom krstu]] u Nišu. Dušanka je ubijena u logoru a Nadežda je puštena sredinom 1944. godine.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Београд, 1965, стр. 542.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 114, 116.</ref> 1. decembra 1943. u selu [[Босута|Bosuti]] kod [[Aranđelovac|Aranđelovca]], [[Prva južnomoravska brigada]] NOVJ se sukobila sa jedinicama četničkog Korpusa Gorske garde pod komandom kapetana [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], kao i Rudničkog korpusa JVuO kojim je komandovao kapetan [[Dragiša Ninković]]. Razvila se oštra borba; partizani odbacuju četnike, produživši pokret ka selu [[Darosava|Darosavi]]. Nakon dva dana, uslijedio je združeni napad na partizane od strane četnika i pripadnika Srpske državne straže (oko 3.000 ljudi). U izvještaju poslatom Mihailoviću 22. decembra 1943. iz štaba Rudničkog korpusa detaljno je opisan tok borbi: {{izdvojeni citat|Po dolasku na Rudnik kapetan Ninković je primio komandu nad Rudničkim korpusom u duhu napred označenog naređenja Vrhovne komande. Preko telefona sa Rudnika uhvaćena je veza sa Kalabićem, koji se nalazio u Šatornji. Ugovoreno je da se napad na komuniste vrši u zoru 1 decembra... Rezultat u ovoj borbi je sledeći: kod nas poginulo 8, ranjeno 11 četnika. Kod komunista prema docnije tačno proverenim podacima oko 40 mrtvih i 36 ranjenih. Sutradan 2 decembra, Kalabić koji nije učestvovao u borbi u Bosuti produžio je pokret prema Darosavi, gde je uhvatio vezu sa Srpskom državnom stražom. Komunistička grupa krenula takođe u istom pravcu. 3 decembra izjutra Garda sa poljskom stražom napala je komuniste na tromeđi orašačkog, kosmajskog i kolubarskog sreza — Žuti Oglavak. Ova borba je takođe bila oštra, ali mnogo manje od borbe u Bosuti na dan 1. decembra. Ovaj korpus je istoga dana stigao u Darosavu ali borba je već bila svršena. Komunistička grupa se povukla prema s. Venčanima srez kolubarski. Dalje gonjenje komunista preko celog sreza kolubarskog i kačerskog sve do Rajca i to u stopu i neumorno, vršio je ovaj korpus.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_46.htm Izveštaj Štaba Rudničkog korpusa od 22. decembra 1943. Draži Mihailoviću o borbama protiv NOVJ u predelu planine Rudnik]</ref>}} Još jedan slučaj vojne saradnje ravnogorskih jedinica sa formacijama Srpske državne straže zabilježen je krajem novembra 1943. Prema evidenciji kvislinških vlasti, u [[Trstenik|Trsteničkom]] srezu dolazi do vatrenog okršaja prilikom pokušaja [[1. južnomoravska udarna brigada|Prve južnomoravske brigade NOVJ]] da izvede proboj na tom području. Četnici se i ovog puta bore na strani SDS-a: „U vezi izveštaja br. 332 tač. 3 u borbi kod sela Male Drenove, Milutovac i Poljne (18 km odnosno 20 s-z od Kruševca, sek. Kruševac, srez trstenički) gde su oko 250 komunista bili razbijeni od strane poterne grupe SDS s jedne strane i odreda pripadnika DM sa druge strane. Na mestu borbe ostalo je 36 komunističkih leševa dok je 20 komunista ranjeno. U borbi su ranjena 2 stražara a poginulo 8 četnika i 10 je ranjeno.“<ref>VA, NdA, 1–1/1–8, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 26. novembra do 3. decembra 1943.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 214, fus. 594.</ref> Najkasnije tokom 1943. godine, četničkom pokretu se pridružio i [[Panta Draškić]], brigadni general [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Naime, po nalogu Draže Mihailovića, general Draškić ulazi novembra 1943. godine u Odbor za koordinaciju rada sa [[Bugari]]ma. Gestapo je otkrio ove aktivnosti, pa je Draškić uhapšen i početkom 1944. poslat u logor [[Osnabrück]].<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 30, fus. 96.</ref> Draškić je bio učesnik [[Balkanski ratovi|Balkanskih ratova]] i [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. U tom periodu (1913-1917), bio je i [[Ađutant|ordonans]] [[regent]]a [[Aleksandar I Karađorđević|Aleksandra Karađorđevića]]. Po obrazovanju Vlade narodnog spasa pod predsjedništvom generala Milana Nedića, general Panta Draškić se nalazio na čelu Ministarstva rada. Funkciju ministra obavljao je od 29. avgusta do 7. oktobra 1941. Zbog prihvatanja pozicije u kvislinškoj vladi, lišen je generalskog čina od strane [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske emigrantske vlade]]; čin mu je vraćen nakon pristupanja Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Krajem 1943. godine, Draža Mihailović formira u Beogradu grupu saradnika koji su dobili zadatak da uspostave vezu i povedu razgovore sa pojedinim bugarskim ličnostima koje su tražile veze sa njim. Pored generala Draškića, u toj grupi su bili i kapetan Saša Mihajlović, četnički komandant Beograda, zatim general Svetomir Đukić, komandant Severnih pokrajina JVuO, kao i drugi političari, činovnici i industrijalci iz predratnog perioda, poput bivšeg [[Kraljevina Jugoslavija|kraljevskog]] ministra [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandra Cincar-Markovića]]. Sa ovom grupom vezu je održavao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]], komandant Timočkog korpusa JVuO. Izvještavajući Mihailovića o jednom bugarsko-četničkom sastanku u Beogradu, Jovanović piše: {{izdvojeni citat|Prema mojim uputstvima, moj saradnik iz Beograda održao je sastanak pre 4 dana sa Ivanom Bojadžijevom, zetom [[Aleksandar Stambolijski|Stamboliskog]]. Pošto se sa Bojadžijevom od ranije poznavao, razgovarao je sa njim kao sa starim drugom i prijateljem o političkim prilikama, kao i o mogućnosti na zbližavanju i organizovanju snaga za ujedinjenje sa Bugarskom. [...] <br /> Bugarska buržoazija i deo vojske koji nisu bili u prošlosti za saradnju sa Jugoslavijom, sada pristaju na jednu takvu saradnju iz straha od boljševizacije zemlje. Za tu politiku oni bi štošta žrtvovali, pa i samu [[Dinastija Wettin|Koburšku monarhiju]]. Nužno se nameće što brža i šira akcija. Ovo je Bojadžijev izjavio u prisustvu Pante Draškića, đenerala i Ike Panića, industrijalca, koji su se stavili na raspoloženje našoj organizaciji u svemu, a naročito za saradnju sa Bugarima...<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, D—XLI—12077.</ref>}} Na ovaj Jovanovićev telegram, general Draža Mihailović je odgovorio 12. decembra 1943. godine: {{izdvojeni citat|Ovde ste postigli vrlo dobar uspeh. Đeneral Panta Draškić i industrijalac Ika Panić — ponavljam, a ne Tika — obrazovaće bugarsko-jugoslovenski komitet... Bugarsko-jugoslovenski komitet održavaće vezu sa mnom preko generala Svete Đukića, a đeneralu Panti Draškiću poslaću hitno posebnu šifru...<ref>AVII, arhivski fond D. M., D—30—538, 541.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_57.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje VEZE SA BUGARSKIM REAKCIONARIMA I OKUPATORIMA]</ref>}} Na sednici Nedićeve vlade, 25. novembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića zaključeno je sledeće: {{izdvojeni citat|U pogledu akcije DM može se kao bitno naglasiti sledeće: lojalan stav prema okupatorskim i srpskim vlastima, njihovim organima i njihovim oružanim odredima. Beskompromisna borba protiv komunista, svuda gde se god susretnu. U nekim okruzima i aktivna saradnja sa nemačkim i našim predstavnicima prilikom borbi protiv komunista.<ref name="znaci2">[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d.], str. II/223-224.</ref>}} Na sednici vlade, 3. decembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića ponovljena je povoljna konstatacija: {{izdvojeni citat|Veoma je karakteristično da su u protekloj nedelji sa odredima DM na uništavanju komunista sarađivale i jedinice SDS, kao i dobrovoljački odredi, među kojima do sad nije bilo nikakvih nepotrebnih incidenata.<ref name="znaci2"/>}} U izvještaju poslatom iz njemačke [[2. oklopna armija|2. oklopne armije]] s početka oktobra 1943, konstatuje se da je major [[Siniša Ocokoljić|Siniša Ocokoljić Pazarac]] obavijestio generala Mihailovića o uspostavljenim vezama između prvog čovjeka ravnogorske organizacije u Beogradu majora Aleksandra Mihajlovića i njegovog pomoćnika kapetana Ivana Pavlovića sa Ilijom Paranosom{{efn|U ovom slučaju najvjerovatnije nije riječ o Iliji K. Paranosu, šefu Specijalne policije Uprave grada Beograda, već o istoimenoj, ali drugoj osobi koja je obnašala dužnost potpredsednika Beogradske opštine; obojica su bili najbliži saradnici Dragomira Jovanovića.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 377.</ref>}}: {{izdvojeni citat|Kap. Ocokoljić za gen. Mihailovića (27.9.43): Dana 22. septembra, Ilija Paranos, zamjenik gradonačelnika Beograda, major Saša Mihajlović i kapetan Ivan Pavlović, zamjenik majora Saše Mihajlovića, susreli su se s kapetanom Ocokoljićem. Paranos je izvijestio o posjeti generala Nedića Führerovom štabu: Nedić je proveo 14 minuta u razgovoru s Hitlerom, koji mu je rekao da želi pridobiti generala Mihailovića za saradnju. Bez oslona na Nijemce, general Mihailović nije mogao postići nikakav uspjeh protiv komunista. Iako je Staljin bio “veliki duh 20. stoljeća”, sva će njegova djela propasti pod silinom njemačkog oružja. Nedić je pregovarao s Ribbentroppom o formiranju autonomne Srbije i uspostavi 15 dobrovoljačkih bataljona, u koje bi bila uključena i Srpska državna straža. Prema tome, Nedićevoj Srbiji bi se morao priključiti dio Srema, Sandžak i kosovska oblast. Za očekivati ​​je da će Nijemci pokušati stupiti u kontakt s generalom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=196&broj=390 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457118.] <br /> ({{jez-njem|"27.9. Hptm. Ocokoljic an Gen. Mihajlovic: <br /> Am 22.9. hatten Ilija Paranos, stv. Bürgermeister von Belgrad, Mjr. Sasa Mihajlovic und Hauptmann Ivan Pavlovic, Stellvertreter von Mjr. Sasa Mihajlovic, eine Zusammenkunft mit Hptm. Ocokoljic. Paranos berichtete über den Besuch von General Nedic in Führer–Hauptquartier: Nedic sprach 14 Minuten lang mit Hitler, der ihm mitteilte, daß er General Mihajlovic für eine Zusammenarbeit gewinnen wolle. General Mihajlovic könne ohne Anlehnung an die Deutschen zu keinen Erfolg gegen die Kommunisten kommen. Stalin sei zwar der "große Geist des 20. Jahrhunderts", doch würden alle seine Werke unter der Wucht der deutschen Waffen zusammenbrechen. Mit Ribbentropp verhandelte Nedic über die Bildung eines autonomen Serbien sowie über die Aufstellung von 15 Freiwilligen–Btl., in die auch die Serb. Staatswache eingegliedert werden soll. Darnach müßten Nedic ein Teil von Syrmien, der Sandzak und das Kosovo–Gebiet zugewiesen werden. Es ist zu erwarten, daß die Deutschen versuchen, mit General Mihajlovic Fühlung aufzunehmen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja 2. oklopne armije za 3. X 1943.}} Obavještajni organi 2. oklopne armije javljaju i da je 22. oktobra u blizini [[Valjevo|Valjeva]] došlo do sastanka predstavnika gradskih kvislinških vlasti i jednog oficira SDK sa lokalnim četničkim zapovjednikom: {{izdvojeni citat|Policijska oblast IV-[[Šabac]] javlja (22.10.43) o pregovorima održanim u selu [[Lelić]] između okružnog načelnika Valjeva i komandanta 1. bataljona SDK sa vođom bandi Simićem [komandant Valjevske brigade JVuO]; Simić, u ime [potpukovnika] Milovanovića nudi: <br /> 1) prekid neprijateljstava, <br /> 2) podršku u borbi protiv komunista uz isporuku oružja, i <br /> 3) oslobađanje talaca. <br /> Također, od strane DM–bandi je garantirano da će opštine podmiriti svoje obaveze. Vođa DM–bande Simić objasnio je na sastanku da oni sebe smatraju redovnim jugoslavenskim trupama, jer kralj Petar II nije potpisao kapitulaciju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Polizei–Gebietskommandantur IV. Sabac <br /> BdS – 19.10.: Kreisvorsteher, Vizebürgermeister und Kdt. des I.Btl. SFK. aus Valjevo trafen sich im Dorf Lelic mit dem Bandenführer Simic, Kdr. der Valjevoer Brig. Bei der Besprechung wurden von Simic im Auftrage von Milovanovic folgende Punkte zur Verhandlung gebracht: <br /> 1.) Aufgabe der gegenseitigen Bekämpfung <br /> 2.) Unterstützung beim Kampf gegen die Komm. und Lieferung von Waffen <br /> 3.) Freilassung der Geiseln. <br /> Von Seiten der DM.–Banden wurde garantiert, daß die Gemeinden ihren Abgabepflichten nachkommen werden. DM–Bandenführer Simic erklärte bei der Besprechung, daß sie sich als reguläre jugosl. Truppen betrachten, da König Peter II. die Kapitulation nicht unterschrieben habe."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} {{izdvojeni citat|U beogradskim DM–krugovima uskoro se očekuje proglas ili apel generala Nedića, u kojem se obećava amnestija za ilegalne DM–elemente u šumi. To je povezano s činjenicom da je Balkan proglašen sovjetsko-ruskom interesnom sferom.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Besondere Tagesmeldungen BdS.: <br /> In Belgrader DM–Kreisen wird demnächst eine Proklamation bzw. ein Aufruf des Generals Nedic erwartet, worin für die illegalen DM–Elemente im Walde eine Amnestierung in Aussicht gestellt werden soll. Dies wird mit der Tatsache in Zusammenhang gebracht, daß der Balkan zur sowjetrussischen Interessenzone erklärt wurde."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} Navodi o kontaktima između Ocokoljića i Paranosa nalaze se i u jednom dokumentu četničke provenijencije. Krajem decembra 1943, u vrijeme potpisivanja ugovora o saradnji četnika i Njemaca u Srbiji, Mihailovićev obavještajac u Beogradu advokat Ratomir Pavlović (pseudonim »Vanda«), piše Vrhovnoj komandi Jugoslovenske vojske u otadžbini: {{izdvojeni citat|Korpus S.D.S. u Beogradu u strogo poverljivoj naredbi saopštava oficirima Nedića i to: da je između Nemaca i Dražinih odreda u okrugu Užičkom, Valjevskom, Kragujevačkom, Šabačkom i Požarevačkom sklopljen sporazum o ne napadanju. Isti važi do 31 - XII - zaključno. Pazarac imao veze sa Paranosom iz opštine jer je isti bio oglašen od Gestapoa da vodi pregovore. Za Kalabića je vodio razgovore neki Kosta Košutić. Tako Gestapo doznaje imena komandanata i njihovu teritoriju.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} 29. decembra 1943. stiže u Vrhovnu komandu depeša koju je poslao major [[Velimir Piletić]] (pseudonim »Popesku«), komandant Krajinskog korpusa JVuO, u kojoj se, između ostalog, navodi: {{izdvojeni citat|Srez [[Grocka]] po saznanju nije organizovan i ima partizana. Sada je za načelnika postavljen Sava Ivezić, kapetan i naš čovek. Neka mu se obrati naš organizator i komandant. Ivezić je premešten iz [[Bor]]a, gde je bio načelnik sreza. Popesku.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} [[Neško Nedić]], načelnik štaba Posavsko-kolubarske grupe korpusa JVuO, pisao je Draži Mihailoviću 31. decembra 1943. sa predlogom za opsežnu akciju protiv partizanskih pripadnika i simpatizera u [[Šumadija|Šumadiji]], uz asistenciju kvislinške policije: {{izdvojeni citat|Rudnički korpus se može očistiti samo na taj način da mi upadnemo na njega sa jačim snagama, da mobilišemo ceo Rudnički korpus i da počnemo sa istrebljenjem simpatizera, odnosno sa otkrivanjem njihovih naoružanih pristalica i likvidiranjem... Inače, sve akcije čisto vojničke prirode, koje bi se povele, prošle bi bez rezultata kao i do sada. Zato se mora poći policijskim putem, dok im se kanali ne iseku, da se nemaju gde sklanjati, a tada ćemo tražiti glavninu da se obračunamo sa njom... Preduzete su opsežne mere. U naš aparat uključena je i policija da se tako dopunjujemo.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv UDB-e, I-II, Beograd, 1986, str. I/152-153.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 128.</ref>}} Prema jednom njemačkom izvještaju sa kraja 1943. godine „80% Srpske državne straže i veliki broj činovništva potpomaže akciju D. Mihailovića i staće pod zastavu kralja Petra“.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 24А–2–3.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 313.</ref> Takođe, u arhivi opunomoćenog komandanta [[Sigurnosne policije]] ({{jez-nem|Befehlshaber der Sicherheitspolizei — BdS}}) pronađen je dosije generala [[Borivoja Jonića]], komandanta Srpske državne straže od juna 1942. do oktobra 1944. godine, koji je sastavljen od strane njemačkih obavještajaca. Pored ostalog, u dokumentu se za komandanta SDS tvrdi da je pod velikim uticajem i da „većinom radi prema naredbama Draže Mihailovića i malim delom prema diktatu radio stanice London“.<ref>Istorijski arhiv Beograda, fond BDS, Ј–423, Borivoje Jonić.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 333—334.</ref> Brojni ravnogorski izvori slažu se sa ovom ocjenom. Tako četnički obavještajac kodnog imena »Janko« u jednom nedatiranom izvještaju navodi da „SDS na čelu sa đeneralom Jonićem, pukovnikom [[Branom Živkovićem]] i majorom [[Dačom Stojanovićem]] predstavlja našu organizaciju“. Ovaj obavještajac je tvrdio da ima pouzdane informacije o tome da će [[Srpska garda (Drugi svjetski rat)|Srpska garda]] i straža Uprave grada Beograda, kao sastavni djelovi SDS, u povoljnom trenutku pristupiti Mihailovićevim četnicima.<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, kutija 121, fascikla 4, dokument 39.</ref> Takođe, u jednom od izvještaja iz Komande Beograd JVuO od 14. juna 1943. procijenjivano je da je „raspoloženje ljudstva Srpske državne straže“ bilo oko 65% do 70% za ravnogorski pokret Draže Mihailovića.<ref>VA, ČA, k. 117, f. 2, d. 46.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 550—551.</ref> Poručnik [[Vjekoslav Farkaš]] (pseudonim »Tip«), oficir Srpske državne straže u Beogradu, istodobno je bio i pripadnik JVuO. Poručnik Farkaš je rukovodio ''Protivkomunističkim odsekom'', formiranim u sklopu četničke obavještajne organizacije „Rodoljub“. Na čelu ove organizacije nalazio se major Jovan Petrović, još jedan član ravnogorskog pokreta u glavnom gradu Srbije koji se isticao dobrim vezama s ljudima iz Specijalne policije UgB. Major Petrović je generala Mihailovića obavijestio o formiranju odseka u izvještaju od 6. juna 1943.<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 315.</ref> Poručnik Farkaš je bio postavljen i za šefa radio-službe u Beogradu, i to po ličnoj naredbi komandanta Srbije JVuO generala Miroslava Trifunovića.<ref>Rade Ristanović, n. d., str. 506.</ref> Pišući u emigraciji o rukovodstvu SDS-a, Vjekoslav Farkaš navodi da je pukovnik Brana Živković bio „Načelnik Prvog odeljenja Srpske državne straže“, a istovremeno i „Komandant dela Jugoslovenske vojske u Otadžbini kamufliranog u vidu Srpske državne straže“, dok je, s druge strane, „Nedićev „đeneral“ Borivoje Jonić bio figura“, budući da „ispred njegovog nosa radilo se sve, a on nije video ni naslućivao ništa“. Znakovita je i Farkaševa generalna ocjena o karakteru SDS. Naime, on smatra da je pripadnicima ravnogorskog pokreta Straža služila kao paravan za legalno djelovanje: {{izdvojeni citat|Maja meseca 1943, kao i često pre toga, morao sam na put. To nije bio nikakav problem, jer su nam odvratno zelena uniforma Srpske državne straže, razne objave i „naređenja” za „službeni put”, olakšavali kretanje po celoj Srbiji. Okupator nam nije pravio smetnje. Morali smo se čuvati jedino njegovih slugu, Ljotićevaca, koji su znali da će se Srpska državna straža, na jedan mig Dražin, pretvoriti u Jugoslovensku vojsku u Otadžbini, tj. skinuti masku i prikazati se u pravoj boji.<ref>Векослав А. Фаркаш, »Не целивах га у руку«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 304–305.</ref>}} Potvrde da je JVuO od prvog dana u Beogradu imala značajno uporište u strukturama vlasti, tj. da je veliki broj činovnika Uprave grada Beograda i pripadnika SDS pomagao ravnogorskom pokretu, nalaze se i u svjedočenjima funkcionera kvislinškog aparata pred jugoslovenskim vlastima po završetku rata. Prema iskazu [[Nikole Gubareva]], koji se nalazio na čelu III odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 90% službenika UgB podržavalo je rad četničkog pokreta.<ref>IAB, BIA, F. XII, P. 1, Gubarev Nikola.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 478.</ref> Iz ugla beogradske policije, kooperaciju sa ravnogorcima najbolje opisuje [[Božidar Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka SP UgB: {{izdvojeni citat|O zvaničnoj vezi i saradnji Specijalne policije kao celine sa organizacijama DM ne može biti ni govora, jer tako nešto nije postojalo, ali mislim da nije bilo ljudi ili ih je bar bilo malo, koji na ovaj ili onaj način nisu bili povezani sa raznim četničkim organizacijama i rukovodiocima. Mi smo Dražu Mihailovića smatrali za legalnog predstavnika jugoslovenske kraljevske vlade, koja je od saveznika bila međunarodno priznata i prirodno smo nastojali da se što čvršće sa njom povežemo. Ovo smo činili naročito mi iz IV odseka pošto smo se smatrali isključivo borcima protivu komunista, a takav naš rad bio je potpuno u skladu sa vladinom politikom koju je Draža u zemlju sprovodio ne samo po direktivama izbegličke vlade nego i angloameričkih vojnih i političkih predstavnika u njegovim štabovima. Mogu da kažem da su moji agenti i činovnici svuda veoma rado primani od četničkih organizacija i ovima svršavali mnoge poslove, kao što su: lažne isprave, putne objave, prenošenje oružja i municije, prenošenje propagandnog materijala, skrivanje četničkih rukovodilaca po stanovima i tome slično.<ref>IAB, OSB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 595.</ref><ref>Радосав Р. Туцовић - Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 187-188.</ref>}} Na [[Beogradski proces|suđenju Draži Mihailoviću]], upravnik grada Beograda [[Dragomir Jovanović]] je svjedočio da je 1943. stupio u neposredni kontakt sa majorom Aleksandrom Mihajlovićem, prvim čovjekom ravnogorske organizacije u Beogradu. Dragi Jovanović tvrdi da se sa majorom Mihajlovićem „od kraja 1943. do konca sastao četiri do pet puta, i to uvek van Beograda“. Na pitanje predsjednika sudskog vijeća da li je sama SDS bila povezana sa majorom Mihajlovićem, Jovanović daje potvrdan odgovor: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Pa je li Saša Mihailović, odnosno beogradska organizacija kojoj je na čelu Saša Mihailović, stupala u taj lični odnos sa SDS? Optuženi: Praktično SDS i Uprava grada Beograda je celo vreme vaspitana sa moje strane tako da u danom momentu može da posluži, kako sam ja pretpostavljao, nacionalnoj stvari i zbog toga nisam sprečavao tu vezu i znao sam da je uspostavljena ta veza preko tadašnjeg pukovnika Radulovića. Pretsednik: A je li sama straža bila povezana sa Sašom Mihailovićem? Optuženi: Bila je straža i kao organizacija i pojedinačno. Pretsednik: Da li je to trebalo da bude vojska kojom je određenog momenta trebalo da raspolaže Saša Mihailović? Optuženi: To je bila policija sa kojom je Saša Mihailović u danom momentu oslobođenja mogao da raspolaže po mojoj zamisli i po njegovoj.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} [[Radomir Milinković—Džek]], pešadijski kapetan, koji je rukovodio obaveštajnom službom komande Beograda Draže Mihailovića, otkriven je i uhapšen 1942. godine od strane Specijalne policije. Po zahtevu rukovodstva ravnogorskog pokreta, Dragomir Jovanović je oslobodio Milinkovića iz zatvora. Kasnije je Milinković, pošto je došlo do otvorene saradnje ravnogorskog pokreta i Nedićevih vladinih institucija, dobio legalnu kancelariju na prvom spratu zgrade Beogradske opštine.<ref>[https://www.pisi.co.rs/content/logor-banjica-1941-1944-ii/ Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, knjiga II], Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, str. 14.</ref><ref>Istorijski arhiv Beograda, fond monografije o Beogradu, inv. br. 8, I, str. 123—125; istražni predmet Dragomira Jovanovića.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 337.</ref> Nakon okončanja rata, o radu obavještajne službe Komande Beograda na otkrivanju pristalica i saradnika NOP-a, Milinković je pred istražnim organima dao izjavu koja se u velikoj mjeri podudara sa svjedočenjima pripadnika bezbjednosno-policijskih struktura kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Glavnu službu obaveštenja po liniji komunizma vršila je ustvari Specijalna policija, tj. IV otsek njen, na čelu sa Paranosom, Bećarevićem i Grujičićem. Poslove u Beogradu svršavala je izgleda sama i samo o tome izveštavala bilo Vrhovnu komandu preko specijalnog delegata ili preko beogradske grupe korpusa preko nekoga od svojih ljudi... Za one slučajeve koji su bili izvan domašaja beogradske policije dostavljali su se izveštaji VK (Vrhovnoj komandi JVuO — nap.) preko Dražinog ličnog obaveštajnog organa u Beogradu Rajka Pavlovića... Svi beogradski korpusi imali su u svome sastavu i ponekog agenta Specijalne policije, koji su dostavljali njima sitnije i manje važne izveštaje, a ponekad, kada je bilo, i krupnijih. Specijalnih organa izvan sastava Specijalne policije za rad po liniji komunizma smatram da nije bilo, a po mome mišljenju nije ni trebalo jer je Specijalna policija bila toliko revnosna, da nije za ostale ostajalo ništa da rade... Spiritus rektor borbe protiv komunizma bila je, dakle, Specijalna policija sa svojim stručnim aparatom – IV odseka, a nosilac glavne borbe i dostavljač za račun prvenstveno VK bio je Rajko Pavlović.<ref>Izjava Radomira Milinkovića »Džeka« pred istražnim organima 1945. (M—572).</ref><ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 314.</ref>}} I [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči o privrženosti većeg dijela kolaboracionističke uprave pokretu Draže Mihailovića. Po [[Adolf Hitler|Hitlerovom]] naređenju, Hermann Neubacher je oktobra 1943. godine poslan u Beograd sa ciljem objedinjavanja svih antikomunističkih i [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga, odnosno približavanja generala Mihailovića i generala Nedića. U svojim memoarima, na jednom mjestu, Neubacher navodi: {{izdvojeni citat|U Beogradu, međutim, sve državne institucije su bile pune Dražinih pristalica, pa je tako i vođa četnika veoma dobro znao šta se tamo događa. Tako je Mihailović odmah bio obavešten o mojim nastojanjima da se promeni politika prema Srbiji i o mojoj borbi protiv streljanja taoca. Zbog toga je on, logično, morao da vidi u meni čoveka sa kojim može da vodi koristan razgovor. U njegovom taboru ja sam odmah dobio dobru ocenu.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} Veleposlanik Neubacher je predložio i stvaranje ''Velikosrpske federacije'', koju bi činile [[Srbija]], [[Crna Gora]] i [[Sandžak]], na čijem čelu bi bio general Nedić, ali će, nakon sastanka sa [[Adolf Hitler|Hitler]]om i [[Joachim von Ribbentrop|Ribbentrop]]om u decembru 1943, ovaj prijedlog biti odbačen.<ref>Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN - Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 154-155.</ref> Četničko vođstvo u Crnoj Gori je bilo posebno zainteresovano za stvaranje „federacije“. U tome je pružilo podršku [[Narodnoj upravi]] (političko tijelo stvoreno od strane Njemaca u jesen 1943. u koje su ušle brojne [[Velika Srbija|velikosrpske]] pristalice, kao i članovi [[Crnogorska federalistička stranka|CFS]]; jedna vrsta kvislinške vlade u Crnoj Gori) i prihvatilo saradnju sa njom. U [[Podgorica|Podgorici]] je 30. i 31. decembra 1943, zajedno sa predsjednikom Narodne uprave [[Ljubom Vuksanovićem]], major [[Đorđije Lašić]] organizovao konferenciju kontrarevolucionarnih snaga kojoj je prisustvovalo oko 500 četničkih oficira koji su svi već bili pristupili saradnji s njemačkim okupatorom. Na konferenciji je, uz Vuksanovića, učestvovao i jedan broj članova Narodne uprave. Tom prilikom, usvojena je rezolucija kojom se zahtijevalo: {{izdvojeni citat|Da se svi članovi Narodne uprave odreknu svake partijsko-političke aktivnosti do potpunog uništenja komunizma, do svršetka rata... Da se u cilju efikasne borbe protiv komunizma stvori jedan jedinstveni antikomunistički srpski front s jedinstvenom komandom nad svim srpskim oružanim odredima, te u tom cilju, želimo, da general Nedić kao najstariji i kao najuvaženiji srpski oficir proširi svoju vlast i nad Crnom Gorom, jer je cio narod ovog kraja svestan svoje nemogućnosti da se sam pomaže i od komunizma brani. On očekuje spas od ovog jedinstva i od vojničkog starešine kakav je general Nedić.<ref>AII—T, X 1v—60 (44), Pismo majora Blaža Gojnića potpukovniku Petru Baćoviću iz januara 1944.</ref><ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Istorijski institut SR Crne Gore u Titogradu, Obod, Cetinje, 1977, str. 455-456.</ref>}} U depeši koju je 21. decembra 1943. godine poslao Vrhovnoj komandi JVuO, major Đorđije Lašić (pseudonim »Kocev«) pozvao je generala Dražu Mihailovića na „izmirenje“ sa generalom Nedićem, s obzirom da je „danas najpotrebnije jedinstvo i sloga“: {{izdvojeni citat|Moja je dužnost da Vam predočim, apelujem da se ovo izgladi u interesu spasavanja ostataka Srpskoga naroda, jer je danas najpotrebnije jedinstvo i sloga. Za neuspeh snosićemo svi odgovornost... Ako ovo ne uradimo uspeha nema. Sve političke struje odbaciti radi jedinstva. Ako ne može mirno upotrebiti silu. Odbaciti sve što nije borbeno. [...] Za Vaše izmirenje sa Nedićem pozdravio bi ceo Srpski narod jednodušno, jer samo u tome vidi jedini spas. Lašić.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} Prethodno, iz obavještajnog odjeljenja [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|2. oklopne armije]] javljeno je početkom decembra da je general Mihailović zatražio od majora Lašića, koji je uz Pavla Đurišića bio jedan od glavnih četničkih komandanta u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]], da se poveže sa srpskom kvislinškom vladom i generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Čovjek za vezu javlja 1. decembra: Draža Mihailović se trenutno nalazi u Sandžaku i dao je nalog majoru Lašiću da preko političke osobe ponudi Nediću svoju saradnju i time potvrdi svoje odvajanje od Londona. Lašić je želio posjetiti generala Keipera i ovo mu staviti do znanja. Lašić je zatražio od Arsa Petrovića da pripremi akciju i otputuje za Beograd.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=140&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456868.] <br /> ({{jez-njem|"7.12. meldet A.T. 174 : V–Mann meldet 1.12. : DM befindet sich z.Zt. in Sandzak und hat Mjr. Lasic den Auftrag gegeben, durch eine politische Person seine Mitarbeit Nedic anzubieten, womit er seine Trennung von London bestätigt. Lasic wollte General Keiper besuchen und ihm das zur Kenntnis bringen. Lasic hat Arso Petrovic ersucht, die Aktion vorzubereiten und nach Belgrad zu reisen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} U istom izvještaju je proslijeđena i poruka iz [[V SS brdskog korpusa]] od 8. decembra 1943, kojom obavještavaju svoje nadređene o namjeri slanja delegacije generalu Nediću i specijalnom izaslaniku Neubacheru od strane kapetana [[Milorad M. Popović|Milorada Popovića]], komandanta Nevesinjskog korpusa JVuO: {{izdvojeni citat|5.SS brd. kor. za PzAOK 2 (8.12.43): Četnički kapetan Popović javlja da je srpsko nacionalno stanovništvo istočne Hercegovine potpuno opljačkano i da mu prijeti glad. Ovi nepodnošljivi uslovi ozbiljno ugrožavaju postojanje ovog sloja. Srbi iz istočne Hercegovine žele da pošalju deputaciju ambasadoru Neubacheru i generalu Nediću u Beograd i pitaju se da li i na koji način to može biti.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=139&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456867.] <br /> ({{jez-njem|"8.12. V.SS.Geb.A.K. meldet : Cetnik–Hauptmann Popovic meldet, dass serbisch national gesinnte Bevölkerung der Ost–Herzegovina vollkommen ausgeplündert und vom Hunger bedroht ist. Durch diese untragbaren Zustände ist die Existenz dieser Schicht ärgstens bedroht. Die Serben der Ost–Herzegovina wollen Deputation zu Gesandten Neubacher und General Nedic nach Belgrad senden und fragen an, ob und auf welchem Wege dieses geschehen kann."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} Kada je riječ o [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]], već u jednom njemačkom izvještaju iz prve polovine oktobra 1943. data je detaljna analiza okolnosti u kojima živi poglavito srpsko stanovništvo u ovoj oblasti. Nakon [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] i zauzimanja njihove bivše okupacione zone od strane njemačkih trupâ, obavještajni oficiri [[7. SS dobrovoljačka gorska divizija Prinz Eugen|7. SS dobrovoljačke brdske divizije Prinz Eugen]] zapažaju da je raspoloženje hercegovačkih Srba (čiji se „najveći broj muških predstavnika i danas nalazi u četničkim redovima“) prevashodno uslovljeno zasićenošću ratom, tj. vojnim i političkim problemima. Ipak, kako navode njemački obavještajci, četničkom je vođstvu »borba protiv bandi« i dalje predstavljala osnovnu preokupaciju: {{izdvojeni citat|Kako ne bi zaostajalo za bandama, vođstvo hercegovačkih četnika je izgleda bilo odlučno paktirati sa svakim od koga se može nadati da će im pružiti olakšanje u borbi protiv komunizma. Ovo olakšanje se prvenstveno očekuje od njemačkog Wehrmachta. Viši četnički rukovoditelji su iznova tražili kontakt s divizijom i molili za podršku u borbi protiv bandi. Sam [[Dobroslav Jevđević|Jevđević]] je želio priznati [[Nezavisna Država Hrvatska|hrvatsku državu]] ako bi time mogao doći do bilo kakvog dogovora s njemačkim Wehrmachtom u pogledu borbe protiv komunizma. Vrijedna napomene jest i činjenica da je veliki dio hercegovačkih četnika, uključujući i starješine, privržen generalu Nediću i teži pripajanju Srbiji. Putovanje srpskog ministra-predsjednika u [[Adolf Hitler|Führer]]ov glavni štab pratila je ova grupa s velikim zanimanjem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1332&rec=314&roll=554 NARA, T314, Roll 554, frame no. 001326.] <br /> ({{jez-njem|"Die serbische Bevölkerung der Ost–Herzegowina, deren männliche Vertreter auch heute noch zum grössten Teil in den Reihen der Cetniks zu finden sind, ist zum grössten Teil kriegsmüde und nimmt allen politischen und militärischen Ereignissen gegenüber eine abwertende Haltung ein. Die Banden werden z.Zt. noch immer als Feind Nr. 1 angesehen, insbesondere von der Führung, die in der Bekämpfung der Banden in Hinblick auf eine allierte Landung und der Möglichkeit einer Entstehung des früheren Jugoslawiens in erster Linie eine innenpolitische Notwendigkeit sieht. Um gegenüber den Banden nicht ins Hintertreffen zu geraten, scheint die Führung der herzegowinischen Cetniks entschlossen zu sein, mit jedem zu paktieren, von dem sie sich eine Entlastung in Kampf gegen den Kommunismus erhoffen kann. In erster Linie wird diese Entlastung seitens der deutschen Wehrmacht erwartet. Höhere Cetnik–Führer haben wiederholt Verbindung zur Division gesucht und um Unterstützung in Kampf gegen die Banden gebeten. Jevdjević wollte selbst den kroatischen Staat anerkennen, wenn er dadurch zu irgendeiner Abmachung mit der deutschen Wehrmacht bezüglich des Kampfen gegen des Kommunismus kommen könnte. Bemerkenswert ist die Tatsache, dass ein grosser Teil der herzegowinischen Cetniks, darunter sich höhere Führer, sich zu General Nedić bekennt und einen Anschluss an Serbien erstrebt. Die Reise des serbischen Ministerpräsidenten ins Führerhauptquartier wurde seitens dieser Gruppe mit grossen Interesse verfolgt."}})</ref>|Procjena situacije štaba 7. SS divizije Prinz Eugen za mjesec septembar 1943. godine}} Iz izvještaja [[15. brdski armijski korpus (Wehrmacht)|15. brdskog armijskog korpusa]], koji obuhvata period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944. godine, može se zaključiti i da vojvoda [[Uroš Drenović]], četnički zapovjednik u [[Bosanska Krajina|Bosanskoj Krajini]], održava vezu sa generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Drenović, vođa četnika jz. od Banje Luke, namjeravao je otići za Srbiju. Kao razlog, naveo je iznova oživljeni ustaški teror, i njegovo toleriranje od strane njemačkih vlasti. Plan je do sada ostao neizvršen. Veze s Nedićem i Mihajlovićem mogu se smatrati sigurnima. Borbena vrijednost četnika pri komunističkom [[Prva banjalučka operacija|napadu na Banju Luku]] se pokazala kao mala. Uz samo jedan izuzetak, postigli su dobre rezultate u izviđanju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1088&rec=314&roll=563 NARA, T314, Roll 563, frame no. 001079.] <br /> ({{jez-njem|"Drenovic, der Führer der Cetniks SW Banja Luka, beabsichtigte nach Serbien zu gehen. Als Grund gab er den neu auflebenden Ustaschaterror und seine Duldung durch dtsch. Stellen an. Der Plan blieb bisher unausgeführt. Verbindungen mit Nedic und Mihajlovic dürfen als sicher gelten. Der Kampfwert der Cetniks beim komm. Angriff auf Banja Luka war gering. Sie leisteten mit einer Ausnahme allein gute Dienste bei der Aufklärung."}})</ref>|Izvještaj Obavještajnog odjeljenja 15. brdskog korpusa za period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944 (12. I 1944.).}} Takođe, 26. decembra 1943. vojvoda Drenović se sastao sa poručnikom Kirchnerom iz Wehrmachtove [[Brandenburger|divizije Brandenburg]]. Tom prilikom, pominjala se mogućnost odlaska komandanata bosanskih četnika za Srbiju i stavljanja na raspolaganje Milanu Nediću: {{izdvojeni citat|Drenović moli za dozvolu da evakuiše familiju u Beograd, pod njemačku zaštitu; Marčetić također moli za propusnicu za put u Srbiju, gdje se želi staviti na raspolaganje Nediću. U razgovoru se pomenula mogućnost stvaranja Srpske legije pod njemačkom komandom; četnici su ovu mogućnost oduševljeno pozdravili. Također su izrazili spremnost da se, poslije uništenja komunizma u Bosni, bore u Rusiji; jedini uslov je da ova jedinica bude sastavljena isključivo od Srba.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=233&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000229.]</ref>|Izvještaj sa sastanka poručnika Kirchnera i Uroša Drenovića u Karanovcu na dan 26. decembra 1943 (27. decembar 1943.).}} [[Boško N. Kostić]], lični sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], bilježi u svojoj memoarskoj knjizi ''Za istoriju naših dana'', izdatoj 1949. godine u [[Lille]]u, da su tokom 1943. i 1944. godine intenzivirani kontakti između zvaničnika kvislinških vlasti i pripadnika četničkog pokreta iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Dalmacija|Dalmacije]], [[Lika|Like]] i drugih oblasti. Kostić tvrdi da su kuriri iz ovih krajeva redovno dolazili u Beograd, stupali u vezu sa Nedićem i Ljotićem a zatim se vraćali u svoje jedinice. Prema Kostićevim navodima, tada je pri štabu Srpskog dobrovoljačkog korpusa uspostavljen bio i Spoljni otsek, koji je imao za cilj da pomaže mnogim četničkim jedinicama van teritorije okupirane Srbije: {{izdvojeni citat|Štab Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa bio je postao prihvatilište četnika i iz drugih naših krajeva, iz Like, Dalmacije, Bosne, Sandžaka... U štabu je bio osnovan takozvani Spoljni otsek kome je bio zadatak da prihvata, zbrinjava i pomaže četnike za vreme njihova boravka u Beogradu i da ih svojim kanalima prebacuje, posle svršena posla, na njihovu teritoriju. Spoljni otsek je dobijao od Srpske vlade novčana sretstva i slao ih u pojedine naše krajeve, nabavljao je, u granicama svojih mogućnosti, i oružje za četnike izvan okupiranog područja Srbije... Cilj je bio, da se ojačava i produbljuje ideja o potrebi jedinstvene nacionalne borbe na celom području srpskog naroda. Četnici, van okupiranog područja Srbije — tamo gde su se nalazili izmedju dva žrvnja, ustaškog i komunističkog, — vapili su za takvom borbom. I svi odreda osudjivali su svaku isključivost i netrpeljivost. Za njih su djeneral Draža Mihajlović, djeneral Milan Nedić i Dimitrije Ljotić vršili isti veliki narodni posao i stoga su smatrali kao nešto sasvim prirodno da posete i Nedića i Ljotića u Beogradu kad su posetili djenerala Dražu Mihajlovića na Ravnoj Gori ili na nekom drugom mestu u srpskim planinama.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 139–142.</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1944. == {{main|Bitka za Srbiju 1944.|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Da ojačamo položaj Nedića, bilo je u planu da Crnu Goru priključimo Srbiji. Crna Gora, koja je na početku i bila četničko leglo, izgledala je kao najpogodnije tlo, odakle bi moglo da započne sakupljanje antikomunističkih snaga. Na zahtev Nojbahera, mi smo oslobodili jednog od četničkih vođa iz Crne Gore i ponudili smo mu da organizuje antikomunističke snage u njegovom kraju. On je za protivuslugu zamolio da Nemci puste iz zatvora 2.000 njegovih četnika. Nemačka komanda za Jugoistok podržala je 6. januara 1944. taj predlog i, uz saglasnost Hermana Nojbahera, odobrila, da se prvo oslobode 500 pristalica Pavla Đurišića. Hitler je, međutim, 10. januara 1944. odbacio taj plan. Krajem januara 1944, međutim, pokret Draže Mihailovića opet je krenuo drugim smerom. 26. januara 1944. održan je na Ravnoj gori četnički kongres, na kome je Mihailović prisutne delegate pozvao na borbu protiv okupatora. Ono što nam je posebno izgledalo opasno, da je sve češće dolazilo do saradnje između legalnih srpskih snaga Nedića i četnika, koji su ponovo ojačali. Time je kod Nemaca ugled Nedića pao.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} {{izdvojeni citat|Nasuprot našem nacionalnom frontu postoji samo jedan – drugi front a to je komunistički. Sve naše oružane snage sa nacionalnim četnicima moraju se ujediniti... Sutra mora doći ne do podvojenih formacija, nego do jedne Srpske vojske koja će biti u jednoj ruci i raditi za spas Srpstva... I do sada među nama nacionalistima postojao je prećutan sporazum, a sada mora doći do formalnog sporazuma, jer smo mi svi sinovi jedne zemlje. Gde još postoje neke oštrice izglađujte ih. Ako ne budemo danas, a naročito sutra, jedna duša i jedno telo znajte, mi ćemo propasti.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 238–239.</ref>|General [[Milan Nedić]], o potrebi stvaranja „jedinstvenog nacionalnog fronta svih nacionalnih snaga u borbi protiv komunista“, jul–avgust 1944.}} {{izdvojeni citat|Političku slogu Nedić-Draža Mihajlović treba posmatrati kao činjenicu.<ref>{{Cite web |title=ZABELEŠKA OBAVEŠTAJNOG ODELJENJA KOMANDE JUGOISTOKA OD 18. AVGUSTA 1944. POVODOM PONUDE DRAŽE MIHAILOVIĆA ZA SARADNJU U BORBI PROTIV JEDINICA NOVJ |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm |access-date=2022-08-09 |archive-date=2022-10-15 |archive-url=https://web.archive.org/web/20221015183044/https://znaci.org/00001/4_14_4_229.htm }}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=576&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000571.] <br /> ({{jez-njem|"Politische Einigung Nedic/D.M. ist als Faktum zu betrachten."}})</ref>|Zabeleška obaveštajnog odeljenja komandanta Jugoistoka od 18. avgusta 1944. povodom ponude Draže Mihailovića za saradnju u borbi protiv NOVJ}} Prvog dana 1944. godine, Okružno načelstvo u [[Užice|Užicu]] obavijestilo je svoje nadležne u Beogradu da se u tom kraju obje strane, tj. četnici i njemačka okupaciona sila, pridržavaju [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovora potpisanih krajem 1943]]: {{izdvojeni citat|Pripadnici D.M. pokreta, koji su organizovani u borbi protiv partizana, održavaju i nadalje kontakt sa nemačkim trupama i vojnim vlastima, neposredno i preko komandanata SDS-a u Užicu.<ref>AVII, Nedićeva arhiva, 25-1-18.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 18.</ref>}} O prvim pozitivnim efektima potpisivanja četničko-njemačkih sporazuma po organizaciju JVuO na [[Kosovo|Kosovu]], major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »He-He«) javlja [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]] u depeši od 9. januara 1944: {{izdvojeni citat|U [[Kosovska Mitrovica|Mitrovici]] je oslobođeno 60 naših političkih krivaca. Građanstvo je klicalo doslovno pred Nemcima. Živeo Draža Mihailović, živeo Nedić. Nemci su uhvatili neke vojnike [[Radomir Cvetić|Cvetića]] i [[Dragutin Keserović|Keserovića]] sa oružjem i odmah ih pustili. Nedić izdao naredbu da se naši ljudi slobodno mogu njemu javiti bez ikakve odgovornosti. Iz drugog kosovskog korpusa pobeglo je 5 naših vojnika Nediću.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} O javnom ispoljavanju podrške pučanstva četničkom pokretu u nazočnosti okupatora, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini bila je obaviještena i 26. januara od strane »Saše«, tj. majora [[Aleksandra Mihajlovića]], komandanta Beograda JVuO, koji navodi da se slična manifestacija održala u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]]: {{izdvojeni citat|U [[Zaječar]]u održan jedan veliki zbor 22 ov. m. u prisustvu Nemaca. Rečeno je da ima tri vlade koje se bore za spas srpskog naroda i to: vlada u [[Kairo|Kairu]], sa [[Petar II Karađorđević|Kraljem Petrom]], đenerala Nedića i Draže Mihailovića. Kad je narod čuo u najvećem oduševljenju pozdraviše Dražu Mihailovića i to u prisustvu Nemaca, koji su izjavili da će skoro napustiti Srbiju. Čika Uroš.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} U depešama poslatim 14. i 16. januara 1944. kapetan [[Nikola Kalabić]] (pseudonimi »Ras-Rasa« i »Švarc«) informiše generala Mihailovića o žestokim [[Bitka za Ivanjicu januara 1944.|borbama za Ivanjicu]] koje se vode protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|2. proleterske]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|5. krajiške divizije NOVJ]]. Kalabić piše da se snage JVuO bore rame uz rame sa okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|(14. I) 2700 Bugara otišlo na položaj prema partizanima. Sada se na položaju nalaze snage četničke i poljske straže. <br /> (14. I) U borbi kod Ivanjice poginula 55 partizana, 40 zarobljeno, a mnoge su sami poneli i sakrili. Poljske straže poginulo 20, Bugara 9, a jedan nemački oficir ranjen na pet mesta. Ivanjica je stradala od artiljerije i građanstvo je prilično stradalo. Komunisti oterali i pobili 5 Nemaca iz feldžandarmerije. Pored toga oterali jednog pomorskog kapetana, apotekara i nešto poljske straže. <br /> (16. I) Na Javoru kod Kušića i Katića još se vodi borba između komunista s jedne i četnika, poljske straže, Nemaca i Bugara s druge strane. Komunista ima oko 3500. Opkoljeni su i sada bi trebalo dotući ih.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>|Kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Korpusa Gorske garde JVuO]]}} Inspektor četničkih trupa pukovnik [[Jevrem Simić]] (pseudonimi »Stipe« i »Drška«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO 17. januara te godine da se povezao sa funkcionerima Nedićeve [[Nacionalne službe rada za obnovu Srbije]]. Pukovniku Simiću su se pridružili i delegat JVuO u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]] i jedan od Mihailovićevih najbližih saradnika od početka rata potpukovnik [[Dragoslav Pavlović]], kao i major [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO: {{izdvojeni citat|Inženjer major Simić iz nacionalne službe u Beogradu do danas meni nepoznat, tražeći vezu sa Pavlovićem došao meni i javio: sa Pavlovićem imao sastanak 20. novembra u Sibnici na Homolju i ovaj ga angažovao za pregovore sa Nedićem rekavši: Ovo što Vam govorim, govorim Vam kao da govori Draža. Ukratko zadatak mu je da u tvoje ime pregovara sa Nedićem, da Nedić daje novac za nas. Da može javno da te grdi, da on čuva Beograd, a Draža zemlju i još slično. Simić je imao više sastanaka sa Nedićem, donosi izveštaj i želi da po razgovoru sa Pavlovićem ide k tebi. Ja sam mu rekao da čeka dok preko tebe ne dobijem odgovor Pavlovića. Sumnjam da si ti Pavloviću dao ovaj zadatak, jer da treba sa Nedićem pregovarati, dao bi meni, pošto sam bliži. Pavlović mu je dao naziv šifre i naredio da se preko Saše javlja i traži vezu. Odgovori da znam šta Simiću da kažem. Mnogo priča o neredu kod naših u Beogradu. Veli, ranije je sarađivao sa Tribrođaninom iz Homolja.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} 13. januara 1944, pukovnik Simić javlja generalu Draži Mihailoviću da se jedinice JVuO i SDS zajedno bore protiv NOVJ i u rejonu [[Aranđelovac|Aranđelovca]] i [[Lazarevac|Lazarevca]]: {{izdvojeni citat|U [[Velika Ivanča|Velikoj Ivanči]] grupa crvenih oko 300 opkoljena od Rasovih trupa i straže. Borba se čuje i oko Aranđelovca. Rezultat još ne znam. Telefonom javljeno: Oko [[Arilje|Arilja]] i Ivanjice ogorčene borbe, učestvuju i švapski tenkovi. Ovi i našima dali municiju za borbu. Avijacija greškom pobila dosta Bugara i komandanta u Lisanskoj klisuri, ubili 150 partizana. Tvoj Drška.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} U trenutku kada još nije bio poznat ishod [[Hermann Neubacher|Nojbaherove]] inicijative o formiranju ''Velikosrpske federacije'', četničko vođstvo računa na ovu mogućnost i pokušava profitirati iz te političke kombinacije. 22. januara 1944, potpukovnik [[Petar Baćović]] (pseudonim »Nav-Nav«) obavještava generala Mihailovića o povezivanju četnika u [[Crna Gora|Crnoj Gori]] i [[Sandžak]]u sa sljedbom [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]]: {{izdvojeni citat|Dolaskom Srbijanske vojske u Crnu Goru, jedinstvo Srpstva dolazi sve više do izražaja. Svuda se manifestuje nerazdvojenost Srbije i Crne Gore. To znatno pojačava duh za borbu protiv komunista. Dolaskom Ljotićevih »Belih Orlova« oseća se živa akcija među Ljotićevcima u Crnoj Gori i ima izgleda, da će naročito po varošima uskoro postati opasnost za nas u toliko više, što okupljaju oko sebe sve one ličnosti, koje su kompromitovane svojim vezama sa okupatorima, Italijanima i Nemcima. Oni otvoreno prete da će okupatoru prestaviti svakoga onog, koji ne bude sa njima. Svi vojni komandanti primili su saradnju sa Nemcima u borbi protivu komunista i potpisali poznatu obavezu...<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Četnički komandant piše 24. januara 1944. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]]: „Izgleda da će Sandžak i Crna Gora biti priključeni Srbiji“. Istog dana, depešom je poslat i njegov odgovor potpukovniku Petru Baćoviću: {{izdvojeni citat|Da li su već stigli u Crnu Goru neki Nedićevi ili Ljotićevi odredi i kuda. Neće oni prestavljati veliku opasnost za nas. Jedinstvo srpstva treba i sa naše strane što više da se ističe i nerazdvojivost Crne Gore i Srbije. Borbu protiv komunista moramo voditi svim srestvima... <br /> Sa Ljotićevcima treba taktizirati, ali mi ne možemo ići njihovim putem.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_69.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 23. januara do 4. februara 1944. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Od delegata VK JVuO za Crnu Goru, [[Boka kotorska|Boku]], Sandžak i [[Albanija|Albaniju]] majora [[Sava Vukadinovića]] (pseudonim »Dra-Dra«), koji će od proljeća 1944. biti načelnik štaba [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], 1. februara stiže potvrda o skorom dolasku srpskih kvislinških jedinica, kao pomoć crnogorskim četnicima u borbi protiv snaga NOVJ: {{izdvojeni citat|U Crnoj Gori se sa nestrpljenjem očekuje dolazak Nedićevih trupa koji je najavljen. Sprema im se doček. Dolaskom je narod oduševljen ne zbog simpatije naroda prema Nediću, već zbog toga što se dolaskom trupa Crna Gora nalazi ponovo uz bratsku Srbiju i time se manifestuje zajednička borba Srpstva protiv komunista. Dolaskom trupa pojačaće se moral Crnogoraca i rešenost za borbu do uništenja komunista, a u potpunosti [[Lovćenska brigada|zelenaše]] jednom za svagda likvidirati.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Pukovnik Jevrem Simić javlja 28. januara generalu Draži Mihailoviću da je major [[Dušan Janjić]], komandant Sremsko-slavonskog četničkog odreda i komandant Psunjskog korpusa,<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knj. 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 210.</ref> posjetio generala Nedića. Pukovnik Simić (»Stipe«) u depeši navodi: {{izdvojeni citat|Major Dušan Janjić, komandant našeg odreda u Banja Luci ponovo je bio [u] Beogradu i Božić proveo kod kuće. Nemci za ovo znali. Odlazio u kabinet Nedića. Tražio sam od Saše objašnjenje pošto mu je u kuću dolazio. Ovo me začuđuje. Znaš li ti šta treba ovo da znači.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Uz asistenciju lokalne SDS i prećutnu saglasnost njemačkih okupacionih vlasti, četnici Ivankovačkog korpusa JVuO su u noći između 1. i 2. februara 1944. godine izvršili [[Masakr u Pomoravlju|pokolj u tri grada u Pomoravlju]].<ref>Boško Živanović — Damnjan Popović — Miodrag Jovanović: ''Pomoravlje u narodnooslobodilačkoj borbi 1941—1945'', Svetozarevo 1961, str. 340—342.</ref> Potpukovnik [[Ljubomir Mihailović]] (pseudonim »Long«; nakon [[Legalizovani četnici|legalizacije]], bio je do polovine 1942. pomoćnik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_10.htm Pismo komandanta Timočkog korpusa od 14. januara 1943. Branivoju Petroviću o potrebi zajedničke akcije protiv pripadnika Narodnooslobodilačke vojske na relaciji Zaječar—Niš]</ref>), komandant Velikomoravske grupe korpusa (VMGK), izvještava 17. februara generala Mihailovića i Vrhovnu komandu o rezultatima četničke akcije: {{izdvojeni citat|Noću između 1/2 - II preduzeo sam čišćenje komunista po varošima. Rezultat je ovaj: u Jagodini 17 muškaraca i 7 ženskih, u Ćupriji 9 muškaraca i 1 ženska, u Paraćinu 11 muškaraca i 1 ženska, svega 37 muškaraca i 9 žena. Sa ovim likvidirane su glavne vođe i organizatori. Neki komunisti su izmakli, ali su preduzete mere da se pohvataju. Narod je ovim zadovoljan. Načinom izvršenja pokazali smo prijateljima i neprijateljima našu snagu jedinstvo i organizatorsku sposobnost.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Nakon što je više četničkih komandanata u Srbiji potpisalo [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore sa Wehrmachtom]], postala je saradnja stražara i „ilegalnih četnika DM“ pravilo, a ne izuzetak, tako da se pred Njemcima više nije ni pokušavala sakriti. O ovome vrlo ubjedljivo svjedoči i zvanični izvještaj Odeljenja za državnu zaštitu „o događajima u Srbiji od 11. do 17. februara 1944“: {{izdvojeni citat|Bilo je sukoba SDS kao i u okrugu zaječarskom u kojima su odredi Srpske vlade gotovo redovno pomagani od ilegalnih četnika DM, poražavali komuniste na svakom koraku. Ova jedinstvena akcija udruženih nacionalnih snaga dala je za poslednja dva meseca veoma zadovoljavajuće rezultate, tako da je u tome vremenu palo više komunističkih vođa poznatih još iz prvih dana njihove aktivnosti u Srbiji...<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 1–1/2–9, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 11. do 17. februara 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 221.</ref>}} Već 1. februara 1944. godine, u izvještaju koji je okružni načelnik u [[Užice|Užicu]] uputio lično generalu Milanu Nediću, između ostalog, stajalo je sljedeće: {{izdvojeni citat|Pošto su poslednje partizanske horde potisnute iz okruga, zahvaljujući oružanoj akciji nemačkih i bugarskih trupa, naših odreda Srpske državne poljske i granične straže, pripadnici DM, u saradnji sa našim odredima SDS, učestvuju u svim borbama protiv partizana.<ref>Arhiv Srbije, Fond MUP, br. 2093, neregistrovano.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/295.</ref>}} 10. februara 1944. godine, u Vrhovnu komandu JVuO stiže više depešâ koje je poslao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]] (pseudonim »Mihovil«), iz kojih se vidi da je ovaj četnički komandant iz [[Istočna Srbija|istočne Srbije]], prema uputima i uz znanje Draže Mihailovića, bio povezan s brojnim kvislinškim dužnosnicima. Konkretno, riječ je o generalu [[Panti Draškiću]], ministru u prvom sazivu Vlade nacionalnog spasa, uhićenom od strane Nijemaca baš zbog veza s JVuO; zatim jednom od čelnih ljudi SDS-a pukovniku [[Branimiru Živkoviću]]; te majoru [[Trifunu Mikiću]], bivšem načelniku štaba [[Četnici Koste Pećanca|Srpske Četničke Komande]] Koste Pećanca: {{izdvojeni citat|Pukovnik Branimir Živković načelnik štaba komande žandarmerije, na moj poziv pismom odgovorio je da želi da se ilegalizuje, o čemu je i Vas izvestio. Mislim da bi njegov dolazak kod nas dovukao veliki broj oficira, jer on uživa n[eograničeno?] poverenje, izrazio je želju da bude na ovom sektoru, trebalo bi mu poveriti veću komandu. Major Živojin Ristić, načelnik štaba pukovnika Pavlovića, obavestio me je da ste naredili da uhvatim vezu sa majorom Trifunom Mikićem, radi sastanka sa njim. Mikić je u redovima dobrovoljaca, verni saradnik Nemaca i naš otvoreni neprijatelj. Molim za izveštaj. [...] <br /> Đeneral Draškić, njegov tast moli za intervenciju, odnosno kome treba da se obrati u Beogradu radi njegovog oslobođenja.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Istog dana, u štab Draže Mihailovića stiže i telegram poslat od strane pukovnika Jevrema Simića. Pukovnik Simić obavještava komandanta četničkog pokreta da je od kapetana [[Milana Medića]], zamjenika komandanta Gorske kraljeve garde (tj. Nikole Kalabića), saznao da komandant Beograda JVuO major Aleksandar Mihajlović i dalje održava vezu sa Ilijom Paranosom, potpredsednikom Beogradske opštine i bliskim saradnikom [[Dragomir Dragi Jovanović|Dragog Jovanovića]]: {{izdvojeni citat|Medić mi javlja: Saša bio sa njim u mojoj blizini. Došao autom iz Beograda sa Paranosom, pomoćnikom u opštini Dragog Jovanovića, koga pretstavlja kao našeg najjačeg saradnika. Otkuda sad ovo kad ja znam ko je i šta Paranos i kakvi su odnosi između njega i Dragog. Drška.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} U vreme nešto intenzivnijih sukoba između četnika Draže Mihailovića i snaga nemačkog okupatora u pojedinim delovima Šumadije, naročito u kragujevačkom i mladenovačkom okrugu, od sredine februara do kraja maja 1944, dolazi do jednog naizgled paradoksalnog sastanka. Naime, u prvoj polovini marta 1944. u selu Vranići pokraj Čačka došlo je do sastanka između generala [[Miroslav Trifunović|Miroslava Trifunovića]], istaknutog člana Vrhovne komande JVuO, i predstavnika nemačkog okupatora Šterkera, na kome se razgovaralo o mogućnosti sporazuma između okupatora i četnika Draže Mihailovića u pogledu borbene saradnje protiv NOVJ, što bi podrazumevalo i naoružavanje četnika. Sastanku je prisustvovao i [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u kvislinškoj vladi Milana Nedića.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/325.</ref> U izvještaju koji je 10. februara 1944. godine poručnik [[Jovan Pupavac]] (»Hugo«) poslao majoru [[Slavoljub Vranješević|Slavoljubu Vranješeviću]], komandantu Zapadne Bosne, kao jedan od razloga za napuštanje [[Dinarska divizija|Dinarske divizije]], Pupavac pominje i saradnju vojvode [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] sa [[Dimitrije Ljotić|Dimitrijem Ljotićem]]. Pupavac, koji je i u depeši od 23. decembra 1943. VK JVuO ukazivao na prisustvo Ljotićevih izaslanika u štabu vojvode Đujića, ali i na činjenicu da je ljudstvo divizije u potpunosti u službi Njemaca,<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref> tvrdi da su ljotićevci veoma aktivni u Dinarskoj diviziji, te da se nalaze pod njemačkom zaštitom, kao i da Đujić ima puno povjerenje u njih: {{izdvojeni citat|U sastavu Dinarske oblasti, posle dolaska Nemaca, Ljotićevci su postali najaktivniji. Predstavnik njihov je Samodol Krešimir, Ljotićev sekretar za Dalmaciju. U Šibeniku imadu svoju komandu. Njihov je rad isti kao i u Srbiji i dolazi vrlo često do tuče između naših boraca i njih. Pop Đujić sve to tolerira i ako su oni pod komandom njegovom. Popovi kao Ljotićevci postali su vrlo aktivni od dolaska Nemaca, a na žalost ima ih dosta pošto su ih zaštitili Talijani za vreme uprave u Dalmaciji. Pop Đujić ih smatra najvećim saradnicima i oni zajednički rešavaju sve stvari.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_73.htm Izveštaj komandanta 1. brigade Bosanskokrajiškog četničkog korpusa od 10. februara 1944. komandantu korpusa o saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji]</ref>}} <div style="text-align:center;font-size:85%;"><gallery mode="packed" heights="200"> Ljotic i djujic.png|Dimitrije Ljotić i Momčilo Đujić sa saradnicima u Sloveniji, zima 1944/1945. </gallery></div> Pet dana nakon Pupavčeva izvještaja, sâm Momčilo Đujić (pseudonim »Dal-Dal«) javlja Draži Mihailoviću da je uspostavio kontakt sa Rokom Kalebom, pristalicom Ljotićevog [[ZBOR]]-a iz [[Dalmacije]]. Vojvoda Đujić traži od Mihailovića instrukcije za postupanje u vezi ponude za saradnju koju mu je upućena: {{izdvojeni citat|Poručio mi je, da želi sa mnom razgovarati po pitanjima koja se tiču sudbine srpskog naroda u ovim krajevima i uspostave veze između đenerala Mihailovića i Nedića i Ljotića. Naglasio je, da je radi toga ovamo poslat od Ljotića i da mora sačekati moj odgovor. Ukoliko smatrate za vajdu pošaljite mi potrebne instrukcije i ovlastite me za ovaj razgovor.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića septembar 1943. — jul 1944, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 84, str. 419.</ref>}} Ni sudski kapetan u Dinarskoj diviziji Ilija Jevtić nije bio ništa manje eksplicitniji kada je svojim nadređenim slao informacije o kolaboraciji pripadnika JVuO s okupatorom na teritoriji NDH a koja je nekad pripadala italijanskoj okupacionoj zoni. Kapetan Jevtić piše 20. februara 1944. majoru Slavoljubu Vranješeviću o četničkim odredima u [[Šibenik]]u, kao i u ostalim mjestima u [[Dalmacija|Dalmaciji]]: {{izdvojeni citat|Četnika ima u Šibeniku. To je posebna grupa četnika, koji imaju vođstvo Ljotićevaca, sem njihovog političkog prestavnika bivšeg narodnog poslanika Slavka Grubišića, lekara, iz Šibenika, koji me je uveravao da je on kao veliki [[Jugosloveni|Jugosloven]] i [[Hrvati|Hrvat]] i dušom i srcem za Dražu Mihailovića. Ova grupa četnika drži Dalmatinsko primorje naravno sa Nemcima, čije su snage minimalne i koji nadoknađuju svoju snagu četnicima. U Splitu u ovo vreme nije bilo četnika odn. četničke komande, mada su četnici i njihove starešine odlazile u taj grad. U Drnišu, Kninu, Gračacu, Zadru, Obrovcu i drugim manjim mestima ima četnika i njihove komande. Četnici stanuju u kasarnama zajedno ili u blizini nemačkih vojnika. Sve se akcije izvode zajednički, ali po naređenju Nemaca i njihovih oficira. Četnici su vodiči i prethodnice. Sem nekoliko sela u svim drugim mestima gde se nalaze Nemci tu se nalaze i četnici. A kada Nemci izvrše zauzimanje kakvog mesta starešine četničke prave sebi reklamu da su to četnici učinili odn. tako se to javlja Vrhovnoj komandi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_78.htm Izveštaj kapetana Ilije Jevtića od 20. februara 1944. komandantu zapadne Bosne o svom radu i saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji i Lici]</ref>}} Na jednom skupu četničke emigracije, decenijama nakon Drugog svjetskog rata (vjerovatno početkom [[1990-e|90-ih]] godina), vojvoda Momčilo Đujić je o generalu Milanu Nediću izjavio sljedeće: „Milan Nedić je spasio više od pola miliona Srba i 80 hiljada djece srpske, koja su uspjela da pobjegnu sa [[Ustaše|ustaškog]] noža. Milan Nedić je imao tešku ulogu, braćo i sestre... Da je mene neko pitao u početku rata: 'Hoćeš sa Milanom Nedićem ili sa Dražom u šumu?' — ja ne bih išao uz Nedića. Ja bih otišao u šumu kod Draže, jer u šumi je bilo lako. Mi smo bili svoji gospodari — puška ti, puška mi! A u Beogradu je trebalo klanjati pred Nijemcima i spašavati Srbiju da je ne raskopaju Bugari, Mađari, Arnauti i ostali neprijatelji... Braćo i sestre, nemojte se varati, to Vam kaže vojvoda Đujić...“ O saradnji Mihailovićevih četnika sa Nedićevom vladom, vojvoda Momčilo Đujić kaže: „Draža je govorio: 'Pošalji svoje kurire u Beograd, u tu ulicu, i u tu kuću...' I u toj kući bio je ministar finansija [[Bogoljub Kujundžić]]{{efn|U prvom sazivu Nedićeve Vlade nacionalnog spasa (od 29. avgusta 1941. do 7. novembra 1942. godine), Bogoljub Kujundžić se nalazio na čelu Ministarstva poljoprivrede i ishrane, da bi od 10. novembra 1942. do kraja okupacije obnašao funkciju ministra pravosuđa.}}, i taj je ministar finansija iz Nedićeve vlade, iz Nedićeve kase slao, i na Ravnu goru i meni na Dinaru, pune vreće novaca: [[Ante Pavelić|Pavelićevih]] kuna, talijanskih lira, bivših [jugoslovenskih — prim.] dinara... Dakle, oni [Mihailović i Nedić — prim.] su radili zajedno, umrli su zajedno, i tako, braćo...“<ref>[https://m.youtube.com/watch?v=hmznK0Z_XX8 YouTube: Vojvoda Momcilo Djujic]</ref> Kakvo je raspoloženje vladalo u srpskim kvislinškim redovima vis-à-vis saradnje sa ravnogorcima, Draža Mihailović je informisan u depeši od 13. februara 1944. od strane majora [[Vladimira Komarčevića]] (»Dum-Dum«), komandanta Kolubarskog korpusa: {{izdvojeni citat|Nedić u Beogradu sazvao sve komandante okružnih straža. Rekao im, sa Dražom pregovori privode se kraju i to će biti u redu. Komandanti se bunili zašto se Ljotićevcima daje sve, a straži ništa. Na ovo Nedić je zaplakao i uspeo da im objasni, zašto to mora tako da bude. Na jednoj večeri u Valjevu, Ljotić se u poverenju žalio svojim prijateljima da Dragi Jovanović pomoću Majsnera i drugih Švaba hoće da uzme vlast od Nedića. Dragi Jovanović uverava Švabe da im organizacija Dražina nije opasna, nego im je Nedić opasniji. On će ih u datom momentu udariti u leđa. Nedića štiti Nojbaher i neće Dragi Jovanović uspeti. Ljotić u Valjevu po završenim predavanjima skupio dobrovoljačke oficire i u poverenju rekao im: »Gospodo, vlast u ruke što čvršće. Dosta smo bili na dnu mora, sad moramo na površinu. Sa ovima se moramo obračunati.« Ovo se odnosi na nas. Dalje je kazao: »Sporazumevaju se sa Nemcima, a sa nama neće. Oni su prema tome osovina, a nas zovu peta kolona. U Beogradu možete nositi firmu Dražinu na grudima, Nemci neće da ih hapse«. Major Komarčević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} [[Živorad Vukosavljević]] (pseudonim »Knap«), načelnik štaba Severnih pokrajina JVuO, tj. Komande [[Vojvodina|Vojvodine]] i [[Slavonija|Slavonije]], na čijem se čelu nalazio general [[Svetomir Đukić]], piše 17. februara 1944. četničkoj Vrhovnoj komandi da se sastao sa Milanom Nedićem (u depeši od 16. februara, Vukosavljević za generala Nedića koristi pseudonim »Otac«), kao i sa komandantom SDS generalom Jonićem te tvrdi da su mu oni ponudili raznovrsnu pomoć i saradnju: {{izdvojeni citat|Izvestio sam opširno o sastanku sa Nedićem i sa komandantom straže Jonjićem. Nedić traži stalnu vezu radi ujedinjenja srpskog fronta i daje sugestije za spasavanje Srba. Davaće obaveštenja i materijalnu pomoć. Veza da bude tajna, Jonjić se potpuno Vama stavlja na raspoloženje bez obzira na Nedića i on traži stalnu vezu a učiniće dosta u materijalnom smislu. Neke stvari mogu samo lično da Vam saopštim. Ostalo je za sada da Vam prenesem njihove želje i dobijem instrukcije. Šteta bi bilo ne iskoristiti ovo što nude.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} General Mihailović (alias »Laz-Laz«) odobrava Vukosavljeviću da se iskoristi veza sa Nedićem i Jonićem, budući da nakon šest dana naređuje: {{izdvojeni citat|Pitajte Dragoslava Pavlovića, da li je zaista slao jednog čoveka kod oca Srbije. Preko Vukosavljevića treba pumpati oca Srbije a da to ne zna Sveta Đukić. Neka Vukosavljević iskoristi i komandanta straže i oca Srbije.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 428.</ref>}} Kapetan [[Miloš Vignjević]] (pseudonim »Azed«), načelnik Štaba Zlatiborskog korpusa JVuO, u depeši od 23. februara 1944. obavještava Vrhovnu komandu: {{izdvojeni citat|Nedić dodelio Pavlu Đurišiću i Lukačeviću 5 miliona dinara i 5 vagona žita, koje će se prebaciti vozom do Priboja. Opštine dobile naređenja iz Beograda da se prekinu odnosi sa četnicima D.M., tako glasi depeša. Nemački oficir za vezu u Užicama, Sigfrid izjavio jednom našem čoveku da se ovo odnosi samo na jednu jedinicu kod Beograda, a da ovde ostaje po starom. Ovaj korpus nije imao do sada nikakve veze sa okupatorom. Kapetan Vignjević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Krajem februara 1944. godine, dvije čete iz sastava 1. bataljona [[Četvrta vojvođanska udarna brigada|4. vojvođanske NOU brigade]] pokušale su, prelazom u [[Mačva|Mačvu]] preko [[Sava|Save]], izvršiti napad na lokalne četničke jedinice i pripadnike kvislinške [[Srpske granične straže]] (SGS). Međutim, usljed jakog otpora četnika i graničara u utvrđenim ogradama i bunkerima, napad je odbijen, dok je gotovo 40 boraca 4. vojvođanske brigade poginulo. Kapetan [[Vojislav Tufegdžić]], komandant Cerskog korpusa JVuO, pretpostavljene je 2. marta izvijestio o ishodu borbe: {{izdvojeni citat|27 februara o.g. komunisti su ponovo izvršili prelaz u Mačvu kod sela Ravnja. Prelaz je trebao biti izvršen sa jačim snagama, ali je od naših delova i graničara primećen na vreme, te je uspeo samo izvestan deo da se prebaci, jer je još dok su bili na vodi, na njih otvorena jaka vatra iz automatskih oružja, te su im nanešeni veliki gubitci. Sa prebačenom grupom vođena je duža borba, u kojoj je poginulo - izbrojano 42 komunista i 29 zarobljeno, od kojih i dve žene. Ostatak je razbijen i nateran ponovo na reku te su se mnogi još i podavili. Zarobljeni komunisti su odmah na licu mesta pobijeni. Naši delovi nisu imali gubitaka u opšte, dok je poginulo 2—3 graničara i njihov komandant poručnik Bogić, inače odličan oficir iz naše organizacije. Nemci i dobrovoljci iz Šapca u opšte nisu krenuli u ovu borbu. Tako su komunisti i ovog puta dobili dobru lekciju i baš na terenu gde su mislili da imaju svojih pristalica.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_85.htm Izveštaj komandanta Cerskog korpusa od 2. marta 1944. o borbama protiv delova 4. vojvođanske brigade kod s. Ravnje]</ref>}} Nekoliko sedmicâ ranije, i major [[Dragoslav Račić]] (pseudonim »Jo-Jo«), komandant Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, izvještava o prebacivanju mačvanskih partizana iz [[Semberija|Semberije]] u [[Zapadna Srbija|zapadnu Srbiju]]: {{izdvojeni citat|Noću između 8/9 -II- prebacile su se jače komunističke snage iz Semberije u Mačvu kod sela Badovinaca. Sa letećim brigadama krećem za Mačvu. Žandarmerija se već bori. Naredite Komarčeviću da prikupi sve snage i bude spreman za pokret. Svakoga dana javljaću situaciju. Major Račić.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} O spremnosti kvislinških struktura na saradnju sa Mihailovićevim četnicima svjedoči i tekst Božidara Nedića, brata generala Milana Nedića, objavljen 24. marta 1944. godine u listu ''Novo vreme'', u kom se ističe jasan i nedvosmislen zaključak: {{izdvojeni citat| Kažite svakom ko vam kaže da ima još nedićevaca, dražinovaca, ljotićevaca da je to laž, jer od danas ima samo Srba, s jedne, i komunista, s druge strane.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/326.</ref>}} General Milan Nedić je u sličnom tonu poručivao srpskoj javnosti da napravi izbor između dvije strane. U tekstu pod naslovom “Glas Srbije”, objavljenom u listu „Srpski narod“ 8. aprila 1944. godine, on piše: {{izdvojeni citat|Grokću puške, štepuju mitraljezi, trešte bombe, gruvaju topovi. To je odgovor Srbije [[Josif Visarionovič Staljin|Staljin]]u, [[Winston Churchill|Čerčil]]u, [[Dušan Simović|Dušanu Simoviću]] i svima i starim i novopečenim crvenjacima. […] Na oružje, Srbi, svi složno protivu crvenih dušmana. […] Neka svima budu primer udružene srpske oružane snage, koje se bratski, rame uz rame bore u [[Ibarska dolina|Ibarskoj dolini]]. Gorko se srpski demon [[Josip Broz Tito|Tito]] prevario u računu. Padaju njegovi partizansko-oslobodilački redovi. Kose srpski mitraljezi njegove partizane i partizanke kao snoplje. […] Kao brat do brata bore se tu divovski jedan pored drugog srpski dobrovoljci, srpski stražari i srpski četnici.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 387.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Tokom 1944, pripadnici 2. gvozdenog puka SDS pod komandom pukovnika [[Radovana Kusovca]] i pripadnici okružnog odreda SDS iz [[Leskovac|Leskovca]] pod komandom majora [[Aleksandra Stikića]] bili su nosioci terora nad stanovništvom [[Južna Srbija|južne Srbije]] koje je bilo naklonjeno partizanima. 2. gvozdeni puk je brojao oko 300 ljudi i imao je zadatak da vrši obezbeđivanje željezničke pruge [[Beograd]]—[[Solun]] u cilju sprečavanja partizana da vrše diverzije. Pod neposrednom komandom majora Stikića i kapetana [[Mihajla Zotovića]], puk je vršio upade u veći broj sela između Leskovca i [[Doljevac|Doljevca]]. Prilikom tih akcija počinjeni su razni zločini nad nenaoružanim meštanima za koje se sumnjalo da pomažu [[NOP]]. Kapetan Zotović je prednjačio u ovim zločinima, uzevši neposrednog učešća u ubijanju. U istrazi 1945. godine, podatke o nastanku ove formacije pružio je [[Dragutin Keserović]] (koji se tim povodom sastao sa pukovnikom Kusovcem), jedan od najistaknutijih komandanata JVuO u Srbiji: {{izdvojeni citat|Marta 1944. dobio sam naređenje od Draže u kome mi naređuje da pomognem pukovnika Kusovca u formiranju 2. gvozdenog puka na terenu Prokuplja, tj. da mu stavim [na raspolaganje] potreban broj obveznika sa teritorije Toplice. Marta meseca došao je Kusovac kod mene u civilnom odelu u blizini Kuršumlijske banje kuda sam prolazio idući ka Rači. Pokazao mi je punomoćje D. M. datirano februara ili marta meseca, u kome ga Draža ovlašćuje da formira II gvozdeni Nedićev puk na teritoriji Prokuplja. U punomoćju je naznačeno da treba da se obrati meni da mu dozvolim da vrbuje potreban broj ljudi na teritoriji Toplice. U razgovoru sam mu saopštio da nemam ništa protiv toga da on formira, odnosno popuni, Gvozdeni puk na mojoj teritoriji i da mu neću praviti u tom pogledu nikakve smetnje. Gvozdeni puk formiran je kao Nedićeva jedinica, ali je bio u stvari pod komandom Dražinom. Ljudstvo je dao Draža, a oružje i opremu Nedić.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2014, стр. 418.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 317-318.</ref>|Pukovnik [[Dragutin Keserović]]}} 11. aprila 1944. godine Nojbaher je razgovarao sa generalom Hansom Felberom, a potom i sa Nedićem, o odnosu prema prema četnicima Draže Mihailovića. Nakon razgovora Felber je 12. aprila izvestio Komandu Vermahta: {{izdvojeni citat|U jučerašnjem razgovoru ministar-predsednik Nedić je saopštio gospodinu poslaniku Nojbaheru o dosadašnjem toku njegovih 'pregovora' sa Dražom Mihailovićem sledeće: # Nedić je poručio D. M. da je nacionalno jedinstvo pred komunističkom opasnošću životna potreba svih Srba. # Pretpostavka za saradnju je da odredi D. M. potpuno obustave sve akcije ne samo protiv Nemaca već i protiv Nedićevih vlasti. # Najbolje bi bilo kad bi D. M. napustio zemlju, ali Nedić je saglasan da i dalje trpi njegov (Dražin) boravak u šumi, kao i brojno ograničenu gardu, za čije bi se izdržavanje sam Nedić brinuo. # Tajne pregovore, bez znanja nemačkih službenih mesta, on (Nedić) odbija. Svi njegovi predlozi bili bi dati pod uslovom da Nemci na njih pristanu.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_62.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=464&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frames no. 000460—000461.] <br /> ({{jez-njem|"I. In der gestrigen Besprechung teilte Ministerpräsident Nedić Herrn Gesandten Neubacher über den bisherigen Verlauf seiner "Verhandlungen" mit DM folgendes mit: <br /> 1) Nedić hat DM sagen lassen, die nationale Einigkeit sei angesichts der kommunistischen Gefahr ein auch von Nedić anerkanntes Erfordernis. <br /> 2) Voraussetzung für ein Zusammengehen sei die vollkommene Einstellung jeder Opposition nicht nur gegen die deutsche Wehrmacht, sondern vor allem auch gegen die serbischen Behörden, sowie die Unterlassung jeglicher selbständigen Aktionen gegenüber der Bevölkerung. <br /> 3) Am besten wäre es, wenn DM das Land verlassen würde. Nedić sei aber bereit, einen weiteren Aufenthalt im Walde zu dulden, desgleichen eine beschränkte Garde, für deren Unterhalt er auch aufkommen würde. Das Gros hätte er zu entlassen und auf die Felder zu schicken. <br /> 4) Geheime Verhandlungen ohne Wissen der deutschen Dienststellen lehne er ab. Alle seine Vorschläge trügen den Vorbehalt der deutschen Zustimmung."}})</ref>}} U proljeće 1944. godine, Nijemci, Nedić i Ljotić su pomogli [[Pavle Đurišić|Pavlu Đurišiću]] pri stvaranju [[Crnogorski dobrovoljački korpus|Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa]], čije su jedinice prvi put upotrijebljene u [[Sandžak]]u, a kasnije po cijeloj [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Tada je iz [[Kruševac|Kruševca]] u Sandžak poslan II bataljon Petog puka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] pod komandom kapetana I klase Vojislava Najdanovića sa 893 dobrovoljca<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 280.</ref> kako bi pomogao Đurišiću, a [[Mihailo Olćan]], bivši ministar narodne privrede u Nedićevoj vladi i Ljotićev bliski drug, došao je s ovim bataljonom u Sandžak kao oficir za vezu između Đurišića i Nedića. Neko vrijeme je kao oficir za vezu služio i novinar [[Ratko Parežanin]]. Peti puk SDK je aprila 1944, zajedno sa Đurišićevim četnicima, učestvovao i u [[Operacija Frühlingserwachen (1944)|operaciji Frühlingserwachen]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=364&rec=314&roll=663 NARA, T314, Roll 663, frame no. 000357.]</ref> Crnogorski dobrovoljački korpus (CDK) dijelom su sačinjavale bivše Đurišićeve trupe koje su Nijemci pustili iz zarobljeništva, ali većinom je bila riječ o četnicima, koji su pod imenom »nacionalnih snaga« ostali u Crnoj Gori. Što se tiče organizacije, formalne lojalnosti, komandnih kanala i opskrbe, Đurišićeve snage su bile dio kvislinških trupâ koje su organizirali i izdržavali Nijemci, ali tijesno povezane sa Ljotićevim Srpskim dobrovoljačkim korpusom (SDK). Usprkos svemu tome, Đurišić, pa tako i njegove trupe, nastavile su sa svojom prvotnom odanošću Draži Mihailoviću i njegovoj organizaciji.<ref>[https://znaci.org/00001/40_64.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje KOLABORACIJA IZVAN SRBIJE DO OKTOBRA 1944.]</ref> CDK je imao oko 5.000 pripadnika. General Nedić je Đurišića tada unaprijedio u čin potpukovnika. Prethodno, u isti čin ga je unaprijedio i [[Petar II Karađorđević|kralj Petar II]], i to na Mihailovićev prijedlog.<ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Obod, Cetinje, 1977, str. 472.</ref> {{izdvojeni citat|Nemci su naoružali 5. 649 crnogorskih dobrovoljaca, ali je Firer zabranio, da se oni stave pod zajedničku komandu Srpskog dobrovoljačkog korpusa.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Ratko Parežanin, kao jedan od ljudi koji je 1935. skupa sa Dimitrijem Ljotićem utemeljio JNP Zbor, za vrijeme okupacije je bio na poziciji šefa Vaspitnog odseka SDK. Nakon rata, Parežanin je posvjedočio koliko je savez Đurišić—Nedić—Ljotić bio čvrst, kao i kakva je bila njegova uloga u održavanju veze između četnika Pavla Đurišića i kvislinške vlade u Beogradu: {{izdvojeni citat|Od dolaska 2. bataljona 5. puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Sandžak kod vojvode Pavla Đurišića — februara 1944. godine — dobrovoljci su bili u stalnim vezama sa četničkim odredima Crne Gore i Sandžaka. Iz dana u dan te veze su se pojačavale. Posle kraćeg vremena došlo je i do formalnog ujedinjavanja naših jedinica... U to vreme od strane Nedića naimenovan je Đurišić za pomoćnika Koste Mušickog, komandanta SDK i unapređen u čin potpukovnika... Od starijih najpre je bio Mihailo Olćan veza sa Pavlom i njegovim četnicima. Docnije sam ja pridodat Olćanu sa nekoliko mlađih drugova. Kad je Olćan napustio ovo mesto, Ljotić je preporučio Nediću da me postavi za vezu između Nedićeve Srbije i četnika Crne Gore i Sandžaka. Nedić je prihvatio ovaj predlog i odredio me pismenim aktom za neku vrstu „zamenika” kod vojvode Đurišića.<ref>[https://www.antenam.net/istorija/362442-jesen-cetnika-u-crnoj-gori-1944 Vladimir Jovanović: Jesen četnika – u Crnoj Gori 1944.]</ref>}} Parežanin dopisuje: „U poslednje vreme Pavle Đurišić je imao svoju stalnu delegaciju u štabu SDK. Njen je zadatak bio održavanje veze sa dobrovoljcima i snabdevanje četničkih jedinica u Sandžaku od strane Nedićeve vlade (oružje, odeća, obuća, pa i novac).” U kvislinškim [[mediji]]ma u Srbiji tog vremena, kao pozitivan primjer upravo se izdvajala saradnja jedinicâ vlade Milana Nedića i snagâ pod komandom Pavla Đurišića. U prvoj polovini maja 1944. Đurišić je otputovao za Beograd, gdje se sastao sa Nedićem, [[Hermann Neubacher|Hermannom Neubacherom]] i [[Maximilian von Weichs|Maximilianom von Weichsom]], komandantom Jugoistoka, a postavljen je i za pomoćnika komandanta SDK generala [[Koste Mušickog]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_161.htm Izveštaj komandanta Vučedolske brigade od 22. maja 1944. Komandi operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine i Komandi Trebinjskog korpusa o teškoj situaciji kod četničkih jedinica u Crnoj Gori]</ref> Pavle Đurišić se tada srio i sa Mihailom Olćanom, u tom periodu političkim komesarom SDK.<ref>{{Cite web|url=https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|title=Mihailo Olćan|last=|first=|date=|website=|publisher=Zanimljiva istorija|archive-url=https://web.archive.org/web/20210923112219/https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|archive-date=23. 09. 2021|dead-url=|access-date=}}</ref> U „Novom vremenu“, u broju od 21. i 22. maja 1944 (u tekstu naslovljenom “Crna Gora zahteva slogu svih Srba”), objavljena je fotografija Olćana i Đurišića. Major Pavle Đurišić je tom prilikom obećao: „Jedno mogu da garantujem a to je da ću očistiti od komunista krajeve Sandžaka i Crne Gore.”<ref>[https://www.antenam.net/drustvo/religija/296066-novi-cetnicki-parastos-micovic-i-ostojic-krivotvore-istoriju-sada-na-krnovu Vladimir Jovanović — Novi četnički parastos: Mićović i Ostojić krivotvore istoriju, sada na Krnovu]</ref> 13. jula 1944. godine, [[Radio Beograd]] je pohvalio Đurišića za službu [[Sile Osovine|silama Osovine]].{{sfn|Maclean|1957|p=210.}} Prethodno, list „Novo vreme“ u broju od 12. juna 1944. prenosi riječi generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Moje staro vojničko srce zadrhtalo je kada sam čuo za podvige junačkih četa sokola Pavla Đurišića, kada su počele da stižu vesti da uz moje oružane odrede bratski pristupaju u borbu protiv srpskih dušmana i ostali srpski nacionalni borci.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/329.</ref>}} [[File:Vojvoda Pavle Đurišić u Beogradu, s nemačkim oficirom u nemačkom automobilu ispred zgrade Narodne skupštine.jpg|thumb|Prilikom posjete [[Beograd]]u maja 1944. godine, komandant crnogorskih četnika [[Pavle Đurišić]] (na zadnjem sjedištu, u sredini) otvoreno se stavlja u službu okupacionih i kvislinških vlasti u Srbiji. Fotografija je načinjena ispred zdanja [[Narodna skupština Republike Srbije|Narodne skupštine]].]] O kontaktima potpukovnika Đurišića s Nedićem, Nijemcima i ljotićevcima u Beogradu, obaviješten je bio i general Dragoljub Mihailović, i to od strane majora [[Aleksandra Mihajlovića Vilija]], komandanta beogradskih ravnogoraca. Naime, 20. maja 1944. godine, major Mihajlović piše: „Iz redova SDK predviđa se formiranje jedne crnogorske jedinice. Naziv, jačina i sastav za sada nepoznati”.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 277, reg. br. 6/1.</ref> U drugom radiogramu poslatom tog dana, major Mihajlović prenosi VK JVuO dodatne informacije: {{izdvojeni citat|Kako saznajemo major Pavle Đurišić nalazi se u Beogradu, gde je primljen od strane Nedića. Saznaje se da mu je odobreno formiranje odreda od 7.000 ljudi. Dobio je 10.000 metara platna i dva kamiona. Formiranje i opremu odobrili Nemci.<ref>AVII, ČA, K—277, reg. br. 6/1.</ref>}} Svjestan da bi ovakvo Đurišićevo javno istupanje moglo prouzročiti veliku političku štetu JVuO, kako u zemlji tako i u inostranstvu, general Mihailović je 24. maja poslao depešu majoru [[Vojislav Lukačević|Vojislavu Lukačeviću]] (pseudonim »Ram-Ram«), kojom ga upozorava: {{izdvojeni citat|U »Novom Vremenu« od 21. i 22. maja, izašla je Pavlova slika sa ministrom Olćanom, kao i Pavlova izjava Vremenu. Hitno smo ovo demantovali preko demokratske Jugoslavije. Pavlu preporučujem da nam ne pravi ovakve nezgode jer posle toga dolaze otvoreni napadi preko Londona, koje nam škodi u narodu.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Pored Đurišića, general Milan Nedić je pokušavao od okupatora obezbijediti izvor snabdijevanja i za potpukovnika [[Đorđije Lašić|Đorđija Lašića]], jednog od četničkih komandanata u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]]. U izvještaju komande Jugoistoka od 6. maja 1944. godine (samo dan nakon pogibije Đorđija Lašića u [[Savezničko bombardovanje Podgorice|savezničkom bombardovanju Podgorice]]), navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Predsjednik srpske vlade Nedić nekoliko puta dolazio radi snabdijevanja majora Lašića [Đorđe] sa 20-30 mitraljeza i 1000 kompleta italijanske opreme; rečeno mu je da se Lašić obrati direktno Feldkomandanturi 1040; Feldkomandantura će ispitati da li je Lašić pouzdan i voljan za borbu na strani Wehrmachta; ukoliko jeste, Feldkomandantura će ga snabdijeti u okviru svojih mogućnosti, a naročito mitraljezima.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=695&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000691.] <br /> ({{jez-njem|"Der serb. Ministerpräsident Nedic wurde schon des öfteren hier wegen Unterstützung des Major Lasic Djordje aus Podgorica im Kampfe gegen die Kommunisten vorstellig. Insbesondere bittet er um Zuteilung von 20 – 30 MG und insgesamt 1000 komplette Ausrüstungen aus italienischen Beutebeständen. Der Ministerpräsident wurde gebeten, den Major Lasic Djordje an die F.K.1040 zu verweisen. Es ist zu prüfen, ob die Leute des Major Lasic Djordje zuverlässig und einsatzbereit an Seite der deutschen Wehrmacht kämpfen. Bei positivem Ergebnis ist der Major Lasic Djordje im Rahmen der bisherigen Unterstützung nationaler Verbände nach fen vorhandenen Mitteln, insbesonders mit MG, zu unterstützen."}})</ref>|Opunomoćeni komandant Jugoistoka za Feldkomandanturu 1040, Crna Gora (6. maj 1944.)}} Krajem aprila 1944. u selu Trbušanima pokraj Čačka ponovo je došlo do sastanka četnika Draže Mihailovića sa Milanom Aćimovićem i nemačkim predstavnikom Šterkerom. Izaslanici Draže Mihailovića na ovom sastanku su, sem generala Trifunovića, bili dr [[Živko Topalović]] i kapetan [[Predrag Raković]]. Na sastanku su četnički predstavnici podneli zahteve o potrebi u oružju i municiji.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/327.</ref> Tokom [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|partizanskog prodora u Srbiju]], ravnogorske snage su se borile zajedno sa njemačkim, bugarskim i kvislinškim snagama ([[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Ruski zaštitni korpus|RZK]]) protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|Druge]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|Pete divizije]] NOVJ. U publikaciji ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', izdatoj u emigraciji, pristalica Ljotićeva [[ZBOR]]-a [[Borivoje Karapandžić]] navodi poimence ljotićevske, nedićevske i četničke komandante koji su se nalazili na čelu odredâ raspoređenih u jugozapadnoj Srbiji, a u pokušaju zaustavljanja ofanzive snagâ NOVJ: {{izdvojeni citat|Komunističke divizije izvršile su snažan pokušaj forsiranja reke Ibra. Njima su se suprotstavile sledeće nacionalne snage: IV puk Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa (Komandant major Voja Dimitrijević), II puk SDK (Komandant major Marisav Petrović), Drugi bataljon I puka SDK (Komandant kapetan Mijat Bardak), Prvi bataljon III puka SDK (Komandant kapetan Mladen Štaljanić), Javorski Korpus (Komandant major Radomir Cvetić), Prvi Ravnogorski korpus (Komandant poručnik Zvonko Vučković), Drugi Ravnogorski korpus (Komandant kapetan Predrag Raković), Kosovski korpus (Komandant kapetan Žika Marković) i jedinice Srpske državne straže pod komandom potpukovnika Dragutina Redića, Komandanta SDS Oblasti kraljevačke. Borbom je rukovodio zajednički Operativni štab, na čijem je čelu stajao Načelnik štaba Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa potpukovnik Radoslav Tatalović.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 261—262.</ref>}} [[Radosav Grujičić]] (pseudonim »Radovan«), inspektor [[Specijalne policije]] [[Uprave grada Beograda]], javlja 27. marta 1944. Draži Mihailoviću (»Br. 88«) da je dva dana ranije u [[Užice|Užicu]] primio znatnu količinu oružja od okupatora, i to preko 144 hiljade metaka, 400 mina za minobacače i 400 granata za topove kalibra 45&nbsp;mm.<ref>AVII, ČA, kut. 18, reg. br. 10/7—2.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji 1943—1944, Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 356.</ref> Grujičić obavještava Mihailovića i o položajima koje prema snagama NOVJ zauzimaju četnici, kvislinzi i okupatori u jugozapadnoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Za sada u okolini Ivanjice nalaze se sledeće snage: Cvetić i Marković na liniji Mučanj — Kušiće, jedan bataljon bugara Katići, jedan bataljon bugara Prilike plus 4 tenka, puk dobrovoljaca dve čete rusa i 4 tenka, Ivanjica tri bataljona bugara i dve čete nemaca koji su ovog momenta stigli.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_100.htm Izveštaj obaveštajca Radovana od 27. marta 1944. Draži Mihailoviću o dobijenoj municiji od okupatora u Užicu]</ref>}} U izvještaju od 8. aprila 1944. koji je kapetan [[Živojin Marković]], komandant 2. kosovskog korpusa poslao Draži Mihailoviću u kome ga obavještava o stanju četničkih organizacija na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]], pored ostalog, piše: {{izdvojeni citat|Pojedini korpusi učestvuju u zajednici sa okupatorom i sa satelitima u borbi protiv partizana. Po onome gde je pretežnija opasnost od partizana kao što je bio slučaj u Ibru, gde su se našli, na jednoj liniji jednovremeno Ljotićevci, Nedićevci, Arnautska Šuc policija, Bugari, Nemci i Javorski korpus (major Cvetić). To ima psiholoških reperkusija na narod. Treba, po mom mišljenju, raditi da se Nemci, Ljotićevci, Arnauti i drugi nađu u prvim linijama, a ne naši redovi... Cvetićevi vojnici slobodno šetaju po Raškoj i Ibarskom dolinom, a okupator to gleda.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 101, reg. br. 10/3.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_256.htm Obaveštenje brigadira Armstronga od 8. aprila 1944. Draži Mihailoviću o poruci generala Padžeta da četnički komandanti sarađuju sa Nemcima i opasnosti da članovi britanske misije kod četnika padnu u ruke Nemaca]</ref>}} Potpukovnik [[Radoslav Tatalović]], načelnik štaba Srpskog dobrovoljačkog korpusa, 18. aprila 1944. podnosi izvještaj generalu [[Hans Felber|Hansu Felberu]] (od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka; okupirana Srbija spadala je u njegovu zonu odgovornosti) u kome izražava zadovoljstvo saradnjom sa Javorskim korpusom JVuO pod komandom majora [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]]: {{izdvojeni citat|Saradnja sa četničkom grupom Cvetić je veoma dobra.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=255&broj=811 NARA, T501, Roll 255, frame no. 000807.] ({{jez-njem|"Die Zusammenarbeit mit der Cetnikgruppe Cvetic ist sehr gut."}})</ref><ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref>|Zapisi o obilasku Vojnog zapovjednika Jugoistoka [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|operacije Kammerjäger]] (18-20. april 1944. godine)}} U izvještaju Vojnoupravnog komandanta Jugoistoka generala Hansa Felbera od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Wehrmachta, još jednom se notira potpora koju trupe potpukovnika Tatalovića pružaju četnicima Draže Mihailovića, u ovom slučaju na teritoriji NDH: {{izdvojeni citat| D) Grupa “Tatalović” Srpski dobrovoljački korpus uključio se kod [[Ljubovija|Ljubovije]] u borbe na hrvatskoj obali Drine i prihvatio četnike koji su se povlačili.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=736 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000732.] <br /> ({{jez-njem|"Bei Ljubovija griff SFK in Kämpfe auf kroat.Drina–Ufer ein u. nahm ausweichende Cetniks auf."}})</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_57.htm Izveštaj vojnoupravnog komandanta Jugoistoka od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o borbama sa 2. i 5. NOU divizijom na komunikaciji Užice - Višegrad]</ref>}} Referišući o situaciji u Srbiji, general Felber je u svom izvještaju od 22. aprila 1944. o suradnji četnika sa Nijemcima i kvislinzima zabilježio sljedeće: {{izdvojeni citat| Srbija: Pod pritiskom crvenih snaga koje su prodrle u južnu Srbiju, ponovo je porasla spremnost svih nacionalno orijentisanih krugova pod vođstvom okupacione vlasti da poduzmu borbu protiv komunizma. Javljeno je da je sâm Draža Mihailović u jednom govoru tražio lojalnu suradnju s okupacionim snagama kako bi otklonio komunističku opasnost u Srbiji. Vidljiv znak ovog novog razvoja je činjenica da se u južnoj Srbiji Nijemci, Srpski dobrovoljački korpus i DM–četnici bore rame uz rame.<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=553&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000549.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Unter dem Druck der in S–Serbien eingedrungenen roten Kräfte ist die Bereitschaft aller nationalgesinnten Kreise unter Führung der Besatzungsmacht, den Kampf gegen den Kommunismus aufzunehmen, wieder gewachsen. DM selbst soll in einer Rede zu loyaler Zusammenarbeit mit Okkupator aufgefordert haben, um die kommunistische Gefahr in Serbien zu beseitigen. <br /> Einen sichtbaren Ausdruck hat diese Entwicklung darin gefunden, dass in S–Serbien Deutsche, SFK und DM–Cetniks Seite an Seite kämpfen."}})</ref>}} U izvještaju koji su aprila 1944. sačinili službenici [[Ured za strateške usluge|Ureda za strateške usluge]] (''Office of Strategic Services (OSS)''; preteča savremene [[CIA|Centralne obavještajne agencije]] [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), sugeriše se da bi „generala [Mihailovića] trebalo promatrati u istom svjetlu kao i Nedića, Ljotića i bugarske okupacione snage“.<ref>Sabrina P. Ramet, ''The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918-2005'', Indiana University Press, 2006, pp. 134.</ref> U noći 28/29. aprila 1944, pripadnici Resavske brigade JVuO pod komandom Vukašina Petkovića i lokalna SDS uhvatili su devet stanovnika [[Svilajnac|Svilajnca]]. Jedan uhapšenik je uspeo da pobegne, a ostali su sprovedeni u selo [[Дивостин|Divostin]] gde su zaklani. Sačuvano je potresno svedočenje Radosava Vidulovića, četnika pod Petkovićevom komandom, koji je 1944. ostavio pisanu belešku o pokolju u Divostinu: {{izdvojeni citat|Jedne noći, kad smo bivakovali kod sela Crkvenca, Vukašin [Petković] je došao u našu sobu i pitao: ’Ko hoće da ide sa mnom, imamo večeras da koljemo?’ Svi smo digli ruke uvis, jer, kako sam čuo, ko ne digne ruku, rđavo prolazi. Vukašin je odvojio pet trojki i otišao sa njima u nepoznatom pravcu. Posle pola sata vratili su se sa krvavim rukama i jedan sa prebijenom puškom. Svi koji su došli rekli su nam: ’'''Ala smo ih klali'''.’ Jedan je pričao kako mu se puška prebila kad je jednog udario po glavi. Jer oni prvo udare čoveka puškom u potiljak pa, kada padne, onda ga jedan prekolje. Svi su se smejali kako su ih poklali. Po izvršenom delu, vojnici su se prali od krvi, a takođe i kame koje su bile krvave.<ref>Коста Николић, „О неким проблемима у раду организације Југословенске војске у отаџбини на југу Србије 1942-1944.“, Лесковачки зборник, LI, Лесковац, 2011, стр. 263.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 151.</ref>}} U jednom izvještaju od 5. maja 1944, neimenovani pripadnik ravnogorskog pokreta se žali na stanje u Resavskom korpusu, kao i na poručnika Vukašina Petkovića, navodeći da je stanovništvo okupirane Srbije ogorčeno zbog četničkih zločina te njihove neskrivene saradnje sa kvislinzima i okupatorom: {{izdvojeni citat|Najgori je poručnik Vukašin Petković. U aprilu je ubio: Iliju Bućina, sveštenika, poznatog nacionalnog radnika; Mihaila Jovanovića, nacionalnog borca iz Južne Srbije i ličnog prijatelja [[Aleksandar I Karađorđević|kralja Aleksandra]]; Čedomira Protića, Ivana Dimitrijevića i još dva obućara, pod optužbom da su komunisti! Poručnik Petković u narodu dobio ime “Car grkljan”. Nečuveni teror nad narodom. Narod nas smatra izvršiocem Nedićevih želja, nemačkim slugama. Stradalo je mnogo žena koje nisu htele da budu ljubavnice pojedinim starešinama. Ko može ovakvim zulumima i zverstvima stati na put?<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 87-2-12.</ref><ref>Коста Николић, н. ч., стр. 272.</ref>}} Na zajedničkoj konferenciji svih kolaboracionističkih oružanih formacija, koja je održana 2. maja 1944. godine, [[Marisav Petrović]], jedan od komandanata SDK, optužio je generala [[Borivoje Jonić|Borivoja Jonića]] da su njegove jedinice (tj. SDS) „saradnici DM“ i dodao da „DM na ovaj način ima 95% pristalica u Srbiji“.<ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 545.</ref> I sâm Borivoje Jonić će u svojim poslijeratnim zapisima istaći do koje mjere je bila izražena saradnja SDS sa Dragoljubom Mihailovićem i JVuO: {{izdvojeni citat|S.D.S. ne samo da je od svoga osnivanja sarađivala sa četničkom organizacijom, no je iste za svo vreme snabdevala oružjem, municijom, obućom, odećom i drugim potrebama. Zbog ove saradnje koju su Nemci progonili i kažnjavali smrću, brojno stanje straže smanjivalo se i bezbroj puta popunjavalo. Straža je bila glavni depo za popunu četničke organizacije u Srbiji. Preko straže išla je glavna obaveštajna služba četničke organizacije – u sve pravce i izvan Srbije... Može se slobodno reći i tvrditi da je 50% starešina i 25% ljudstva S. D. S. eliminisano iz njenih redova zbog saradnje i povezanosti sa ravnogorskim pokretom.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 312-313.</ref>}} Pored toga, general Jonić precizira na koje sve načine je Straža ukazivala pomoć Mihailovićevim četnicima: {{izdvojeni citat|Dotur novca, obuće, odeće i životnih potreba; štampanje novina i propagandnog materijala i rasturanje istog; snabdevanjem sa oružjem i municijom do najviših mogućih granica; fingirana otmica novca i drugih potreba za D. M. iz vozova i kamiona gde je S. D. S. u pripremama i izvršavanju učestvovala; ranjenici i bolesnici D. M. lečili su se u vojnim i građanskim bolnicama kao pripadnici S. D. S; snabdevanje lekovima i sanitetskim materijalom četnika, što je uzimato za S. D. S; ukazivanje specijalnih usluga savezničkim misijama kod D. M. od strane S. D. S. a posebno engleskom pukovniku Beliju u Šapcu, američkom pukovniku Mak Daulu sa misijom u Mačvi i u selu Vrčinu kod Beograda; preuzimanje u više slučajeva savezničkih padobranaca i predaja istih četnicima radi transportovanja u njihove baze, i. t. d.<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 362-364.</ref>|General [[Borivoje Jonić]], komandant Srpske državne straže od 1942. do 1944. godine}} Takođe, u ratnim memoarima kapetana [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], komandanta 1. ravnogorskog korpusa, nailazi se na potvrdu ocjene o naklonjenosti velike većine pripadnika SDS-a Mihailovićevom pokretu: {{izdvojeni citat|Viši oficiri u štabu vrhovne komande, pomagani od nekih političara koji se nisu mirili sa odlukama [[Svetosavski kongres|Baškog kongresa]], vršili su pritisak na Dražu da bez odlaganja prihvati saradnju generala Nedića. Oni su morali znati da nama ta saradnja nije bila potrebna, jer je skoro cela SDS bila na našoj strani, ali saradnja sa Nedićem značila je u stvari saradnju sa onima koji iza njega stoje, a oni su verovali da mi sa te strane možemo izvući neku značajnu korist...<ref>Звонимир Вучковић, Сећања из рата. Од отпора до грађанског рата, Ваљево, 2005, стр. 384.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n.d, str. 313.</ref>}} Major [[Aleksandar M. Mihajlović]], komandant Beograda JVuO, u izvještaju koji je Draži Mihailoviću poslao 22. aprila 1944. godine, svjedoči iz prve ruke o potpuno haotičnom stanju u redovima okupatora i kvislinga nakon [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije|savezničkog bombardovanja glavnog grada Jugoslavije]] za [[Uskrs]] 1944: „Što se tiče vlasti, naših i nemačkih, ona je potpuno dezorijentisana i razbijena. Tri dana u Beogradu nije bilo takoreći nikakve vlasti. Svi su oni bili pogubili glave. Vlada je izbegla na Avalu, Uprava grada sklonila se na periferiju, komanda SDS takođe je izbegla na periferiju, Nemci se evakuišu preko Save i Dunava... Jedino su se kvartovski odredi SDS držali prilično dobro i požrtvovano su se zalagali za spasavanje stanovništva.“ Major Mihajlović piše i da je vanredna situacija rezultirala novim približavanjem srpskih nacionalističkih i kolaboracionističkih snaga: {{izdvojeni citat|Opšti zaključak: bombardovanje saveznika je uspelo, ali sa srazmernim ogromnim žrtvama našeg življa. <br /> II. — Čim je nestalo dosadašnje vlasti u Beogradu svi su požurili da mi se stave na raspoloženje. Jedan od prvih bio je đeneral Jonić. Ja sam se sastao sa njim sada prvi put. Rekao mi je da je od Vas dobio naređenje da naš odred snabdeva oružjem i municijom i izjavio mi je gotovost da ovo izvrši. Međutim, ogradio se da on ne raspolaže ni oružjem ni municijom, već mi treba da na terenu sa njihovim odredima uhvatimo vezu i da od njih ovo dobijemo, jer su oni u mogućnosti da to pred Nemcima rashoduju. Kako se bio proneo glas da je invazija Balkana otpočela, stavio mi se potpuno na raspoloženje u slučaju da naša akcija sad otpočne. Pored Jonića došao mi je i Dragi Jovanović. I sa njim sam se sastao. S njegove strane tražio je da se kod saveznika interveniše da se Beograd više ne bombarduje, jer mnogo strada naše nedužno stanovništvo. Molio je da ova intervencija potekne sa Vaše strane. Zatim, razgovarali smo u vezi njegovog postavljenja za komesara na teritoriji koja se poklapa sa Avalskim korpusom. Glavna tema je bila prihvat izbeglica i njihovo zbrinjavanje, pošto se to na terenu bez asistencije naših NRO [Narodnih ravnogorskih odbora] ne može sprovesti. Sa svoje strane tražio sam od njega da za sada nastane da se održi red u Beogradu, jer dok su Nemci u njemu ja nemam nameru da intervenišem u slučaju nekih nemira, tražio sam hranu za izdržavanje beogradskih izbeglica i pomoć od njega u oružju i municiji.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 711, стр. 625—628.</ref>}} U dnevnom izvještaju komande Jugoistoka za 16. maj 1944. upućenom Vrhovnoj komandi oružanih snaga [[Treći Rajh|Velikonjemačkog Rajha]], govori se o žestokim borbama okupatora i kolaboracionista protiv snagâ NOVJ, prilikom partizanske ofanzive ka Srbiji: {{izdvojeni citat|Srbija: ostaci 2. i 5. divizije su se sjedinili na planini Zlatar (južno od Nove Varoši). Time je nakon dva mjeseca skončao pokušaj div. grupe Morača, koja je izgubila tri četvrtine svoje snage, da izvrši Titovu naredbu o stvaranju komunističke baze u jugoistočnoj Srbiji. Nasuprot malim njemačkim i na nekim mjestima priličnim četničkim i dobrovoljačkim gubicima, neprijatelj je izgubio 2736 mrtvih, 108 zarobljenih i 64 prebjega.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=908&rec=78&roll=331 National Archive Washington, T78, Roll 331, frame no. 6288808.]</ref>}} General-major [[Kurt von Geitner]], načelnik štaba njemačkog komandanta Srbije Hansa Felbera, u drugoj polovini maja 1944. izvještava da četničke jedinice, zajedno sa SDK i stražarima, obezbjeđuju granicu okupirane Srbije od partizanskog upada: {{izdvojeni citat|Četničke jedinice pod majorom Weyelom, SFK i policija osiguravaju jugozapadnu granicu; Usljed pritiska crvenih, te pomanjkanja municije, čak i oni četnički komandanti koji su dosad bili suzdržani, sada žele da pregovaraju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=771&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000767.]</ref>|Dnevni izvještaj Komande Jugoistoka za 19. maj 1944.}} Istovremeno, u ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Vermaht]]a se odaje priznanje četnicima i dobrovoljcima za odbacivanje snaga NOVJ iz Srbije: {{izdvojeni citat|Srpski dobrovoljački korpus i četnici pokazali su se kao dobri i pouzdani borci u borbama sa komunistima marta, aprila i maja, kada je Tito pokušao, bezuspešno, da prodre u Srbiju.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga uočava da je i u tom periodu glavni povod za zbližavanje Nedića i Mihailovića bio »porast komunističke opasnosti«, kao i da se ova saradnja pokušala sakriti od nadležnih njemačkih komandi u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Koncem maja 1944. došlo je do drugog pokušaja Tita da upadne u Srbiju, ali je njegov pokušaj ponovo propao, pa nije ni prešao reku Ibar. Zasluge za to imaju dobrovoljci Dimitrija Ljotića, koji su zaustavili komuniste. Sa porastom komunističke opasnosti, od godine 1944, došlo je do neslužbenog približavanja između Nedića i Mihailovića, ali nemačka strana nije mogla da dozna sve pojedinosti tog razvoja.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Autori dnevnika ocjenjuju da je u posljednjoj godini okupacije došlo i do otopljavanja odnosa na liniji Ljotić—Mihailović: „Napetost i neslaganje sa pokretom Draže Mihailovića tek je popustila godine 1944. Do tada su četnici čak vršili represalije nad porodicama Dobrovoljačkog korpusa.“<ref name="Živković"/> U zabilješci iz ratnog dnevnika ađutanta generala Hansa Felbera od 7. maja 1944. godine, pominje se Felberov obilazak jedinicâ na frontu u zapadnoj Srbiji, gdje se nalaze »u borbi protiv bandi«, tj. partizana: {{izdvojeni citat|(7.5.44) Putovanje glavnokomandujućeg generala pješadije Felbera u pratnji rittmeistera Geschera, kapetana Gölsa i sonderführera Horaka u oblast Valjevo—Kosjerić—Užice—Kremna—Višegrad—Dobrun—Bajina Bašta. Posvuda sastanci s čelnicima jedinicâ koje su tamo raspoređene u borbi protiv bandi: [[Brandenburger|puka Brandenburg]], 696. odreda poljske žandarmerije, Bugara i SDK, kao i sa četničkim vođama Rakovićem i Kalabićem. Povratak putem Kragujevac—Topola 11. maja, dolazak u Beograd u 19 sati.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=807&rec=501&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frames no. 000803—000804.] ({{jez-njem|"7.5.44 Fahrt des O.B. Gen.d.Inf. Felber in Begleitung von Rittm. Gescher, Hptm. Göls und Sdf. Horak in das Gebiet von Valjevo—Kosjerici—Uzice—Kremna—Visegrad—Dobrun—Bajina Basta. Überall Besprechungen mit den Führern der dort im Kampf gegen die Banden eingesetzten Verbände des Rgt. Brandenburg, der Feldgend.Abt. 696, der Bulgaren und des SFK, sowie mit den Cetniks—Führern Rakovic und Kalabic. Rückfahrt über Kragujevac—Topola am 11.5., Eintreffen in Belgrad 19.00 Uhr."}})</ref>}} Već 13. maja 1944, u izvještaju poslatom Glavnom komandantu Jugoistoka feldmaršalu [[Maximilian von Weichs|Maximilianu von Weichsu]], general Felber u kratkim crtama ocjenjuje ulogu SDS: „Srpska državna straža ostaje nepouzdana. Prisan odnos sa četnicima.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=727&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000723.] ({{jez-njem|"SSW nach wie vor unzuverlässig. Innige Beziehung zu den Cetniks."}})</ref> U izvještaju poslatom 17. maja te godine od strane Vojnog zapovjednika Jugoistoka je primijećeno: {{izdvojeni citat|U posljednje vrijeme povećan broj dezerterstava iz Srpske državne straže kod Draže Mihailovića.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=757 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000753.] ({{jez-njem| <br /> "In letzter Zeit erhöhte Desertierungen der SSW zu DM."}})</ref>|Dnevni izvještaj za 17. maj 1944. godine}} Početkom maja 1944. [[Dimitrije Ljotić]], šef JNP [[Zbor]], pokrenuo je inicijativu za saradnju sa Mihailovićevim snagama. Ljotić i njegov sekretar [[Boško Kostić]] susreli su se 17. maja 1944. u selu Brđani kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]] sa generalom [[Miroslav Trifunović|Miroslavom Trifunovićem]]. Razgovori su trajali tri dana.<ref>Koстa Николић, Бојан Б. Димитријевић, н. д., стр. 380.</ref> Prema sećanju Boška Kostića, objavljenom 1949, na sastanku između Ljotića i Mihailovićevih predstavnika dogovoreno je sledeće: {{izdvojeni citat|Rezultat tih razgovora bio je sledeći: zajednička borba protiv komunizma; organizacija DM ostaje potpuna; sporazumno sa DM postavljanje okružnih i sreskih načelnika; četnici DM neće napadati nedićevce; u svim bitnim stvarima Nedić ima da se sporazume sa DM. Inače, u ostalim stvarima Nedićeve odluke imaju se izvršavati; DM prima u načelu izdržavanje u novcu i namirnicama od Nedićeve vlade u kom cilju (DM) saopštava vladi svoj normalni sastav; DM ima svog delegata kod Nedića; regrutovanju za Nedićeve oružane jedinice neće se činiti nikakve prepreke od strane DM; zajednički antikomunistički front u srpstvu izvan Srbije, Nedić će odmah potpomoći stvaranje četničkih odreda radi čišćenja Srema od komunizma, u kom cilju će pomoći u oružjem, municijom i ostalom spremom do 4.000 ljudi.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/327-328.</ref>}} [[Josef Matl]], [[Austrijanci|austrijski]] [[Slavistika|slavista]] i kapetan njemačke vojne obavještajne službe (''[[Abwehr]]''), bio je autoritativni poznavalac četničkog pitanja i osoba koja je tokom rata održavala kontakte sa brojnim Mihailovićevim povjerenicima. O sastanku Ljotića sa Trifunovićem, kao i o povezivanju kvislinških struktura sa Pavlom Đurišićem, Matl nakon rata piše sljedeće: {{izdvojeni citat|U toku nove nemačke politike koja je započela u jesen 1943. naimenovanjem Hermana Nojbahera za specijalnog opunomoćenika za Jugoistok, koji je dobio zadatak da na celom području Jugoistoka prikupi sve antikomunističke snage, došlo je do sporazuma između Nedića, Ljotića i Pavla Đurišića, komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori i Sandžaku. Ovim sporazumom trebalo je koordinirati borbu srpskih dobrovoljačkih jedinica i četničkih odreda Pavla Đurišića, no usled stalnih intriga u štabu Mihailovića protiv saradnje sa Nedićem i Ljotićem, tek na osnovu pregovora između Ljotića i generala Miroslava Trifunovića, Mihailovićevog opunomoćenika, između 17. i 19. maja 1944. došlo je do stvarnog ujedinjavanja svih nacionalnih snaga [...] i do odgovarajućeg koordiniranja političkih zadataka u duhu zajedničkog antikomunističkog fronta.<ref>Josef Matl, ''Jugoslawien im zweiten Weltkrieg'', Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref><ref>Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1945, Institut za istoriju radničkog pokreta Srbije, Rad, Beograd, 1970, str. 225, fus. 44.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стp. 344.</ref>}} Borivoje Karapandžić navodi da je „dobar deo sporazuma“ sproveden, ali ne „u celosti“, zbog četničkih napada na pojedine dobrovoljačke komandante (poput Marisava Petrovića), ili predstavnike Nedićevih vlasti. Ipak, on piše: {{izdvojeni citat|Đeneral Mihailović poslao je odmah u Beograd kao svoga punomoćnika kod đenerala Milana Nedića kapetana Predraga Rakovića, Komandanta Drugog Ravnogorskog korpusa, čija je kancelarija bila u samom Predsedništvu Vlade, a kome je po izričnoj Dražinoj želji bio politički savetnik [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandar Cincar — Marković]], Ministar Spoljnih poslova u Vladi Cvetković — Maček, koja je zaključila [[Vojni puč 27. marta 1941.|Pakt s Nemcima]] 25. marta 1941. Zatim je data celokupna sprema sa oružjem i municijom, tako da je u samom Sremu formiran Sremski četnički odred na čelu s majorom Srdićem, dok je Komandant Sremskog korpusa sa sedištem u Srbiji bio divizijski đeneral Sveta Đukić. Pa, onda, đeneral Milan Nedić izdao je naređenje Narodnoj Banci, koja je dostavila đeneralu Mihailoviću veću sumu novca za potrebe “Jugoslovenske Vojske u Otadžbini”, itd.<ref>Боривоје М. Карапанџић, н. д., стр. 282.</ref>}} 5. maja 1944. u [[Манастир Радовашница|manastiru Radovašnici]] održan je sastanak pripadnika kvislinških struktura iz [[Šabac|šabačkog]] okruga sa majorom [[Dragoslav Račić|Dragoslavom Račićem]], komandantom Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, na kom se raspravljalo o modalitetima saradnje dviju stranâ. U zapisniku sa sastanka prenesen je govor okružnog načelnika Stevanovića: {{izdvojeni citat|U svom govoru od 26 marta t.g. general Nedić pozvao je nacionaliste da prestanu sa međusobnim raspravama i borbama i da se ujedine u borbu protiv najvećeg neprijatelja Srpstva — komunizma. Taj apel naišao je na puno razumevanje kod četničkih organizacija D.M. u mnogim okruzima i tako je postignuta puna saradnja. Od strane nemačke sile dato je odobrenje i pomoć da ova saradnja dođe do punog izražaja. U želji da se takva saradnja postigne i u Okrugu Šabačkom Okružni načelnik sa svojim komandantima čini apel na majora Račića, kao najvišeg funkcionera organizacije D.M. u Okrugu, da i on u tom pogledu izvrši svoju srpsku dužnost. Ovo je naročito nužno učiniti zbog toga, jer su komunističke bande već otpočele svoj pakleni posao i u ovom okrugu.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 127, reg. br. 2/17.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_139.htm Naređenje komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa od 6. maja 1944. komandantu azbukovačkog sreza da se razgovori sa Nemcima vode po odobrenju Štaba Grupe korpusa]</ref>}} O neuspjehu partizanske ofanzive u Srbiji u proljeće 1944, kao i o intenzitetu i žestini borbi koje su se vodile, svjedoči i izvještaj od 8. maja 1944. poslat Draži Mihailoviću od strane komandanta Zlatiborskog korpusa JVuO kapetana [[Dušana Radovića Kondora]] (pseudonim »Debol«) u kom je navedeno sljedeće: {{izdvojeni citat|Celog dana 7-og maja, Nemci, Bugari, Dobrovoljci i moje zlatiborske i račanske snage vodile su jaku borbu sa kolonama crvenih na prostoru Solotuša, Bioska, Kadinjača, Zaglavak, Dub. Bugarska artiljerija dejstvuje vrlo uspešno. Odred nemačkih padobranaca na Kadinjači naneo mnogo gubitaka crvenima. Po prikupljenim podacima na brzu ruku na prostoru Ponikava ima oko 500 komunističkih leševa. U toku noći crveni otstupaju u neredu preko Tare u pravcu Zaovina i Mokre Gore, a izvesni delovi u pravcu Šljivovice. Okupator ih goni. Sa brigadama produžujem gonjenje. Juče smo ubili ili zarobili najmanje 80 komunista.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 101.</ref>}} 11. maja 1944. godine, general Dragoljub Mihailović šalje naređenje četničkim komandantima u Srbiji, između ostalih i potpukovniku Dragutinu Keseroviću (pseudonim »Orel«), urgirajući da se iskoristi akcija okupatora i kvislinga protiv partizanskih snaga: {{izdvojeni citat|Dali ima nekih priprema od strane Nemaca i Nedićevaca za akciju protiv komunista na Jastrebcu i u Moravskom srezu. Javite koju prostoriju sada drže komunisti. Iskoristite svaku akciju okupatora i nedićevaca protiv crvenih samo na pogodan način.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Sinhronizovano djelovanje [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]] i obavještajne službe Komande Beograda JVuO u borbi protiv pripadnika [[Narodnooslobodilački pokret|NOP]] i ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] nastavljeno je tokom 1944. godine. Major Aleksandar Saša Mihajlović (pseudonim »Vili«) izvještava Dražu Mihailovića 13. maja da su saradnici NOP-a iz Beograda nastavili sa svojim propagandnim radom u bližoj okolini grada, gdje su se sklonili nakon bombardovanja. Kako bi spriječio njihovu aktivnost, major Mihajlović piše da je poduzeo navedene mjere: {{izdvojeni citat|Po svim selima odmah su sačinjeni spiskovi svih izbeglica i ovi su dostavljeni Specijalnoj policiji u svrhu provere da se među njima ne nalaze i komunisti. Nezavisno od ovih proveravanja Specijalne policije naša obaveštajna služba, putem sopstvenih organa, uspela je da prikupi mnogo podataka o komunistima koji se sada sređuju i koji će biti kroz neki dan dostavljeni Specijalnoj policiji sa nalogom da se odmah pristupi hapšenju.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1200.</ref>}} U noći između 29. i 30. maja 1944, vojnici Posavske brigade JVuO opljačkali su magacin oružja SDS u [[Obrenovac|Obrenovcu]], ali je komandant Posavsko-kolubarske grupe korpusa major Vladimir Komarčević naredio da se oružje vrati. Major Komarčević je svoj postupak prema pripadnicima SDS obrazložio na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Niko više ne postoji u našoj organizaciji kome nije jasno da je celokupan SDS u najtešnjoj saradnji sa nama. Ovde vidim samo samovolju i neozbiljne postupke ljudi nedoraslih položaju na kome se nalaze.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 71, reg. br. 4/5.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 322.</ref>}} General Hans Felber, vojnoupravni komandant Jugoistoka, poslao je posljednjeg dana maja 1944. godine Komandi Jugoistoka (“na ruke” general-majora Arthura Wintera, načelnika štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]]) prijedlog koji je sadržavao sljedeće: {{izdvojeni citat|Prema koncepciji vojnog zapovjednika Jugoistoka, tješnje povezivanje Crne Gore i Sandžaka sa Srbijom jest poželjno i sa vojnog stanovišta. To će prije svega ojačati poziciju premijera Nedića, a samim tim će pokret Draže Mihailovića, koji je veoma jak u zemlji, približiti premijeru Nediću. Isto tako, i otpor DM–pokreta prema njemačkoj okupacijskoj vlasti biće ublažen. Tada bi bilo lakše iskoristiti snage okupljene u pokretu DM za borbu protiv komunista; s druge strane bi se povećala brojnost ove jedinice, što je trenutno otežano zbog snažnog protivljenja Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Unutar Srbije smanjili bi se unutarstranački sukobi i nemiri, a sve bi se snage mogle upotrijebiti za odbranu od komunističkih prijetnji. Na istoj je liniji i željeno usklađivanje Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa sa [u borbi] dokazanim SDK-om.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=871&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000867.] <br /> ({{jez-njem|"Nach Auffassung Militärbefehlshaber Südost ist auch vom militärischen Standpunkt aus die Herbeiführung einer engeren Bindung von Montenegro und des Sandschak an Serbien erwünscht. Dadurch wird vor allem die Position des Minister–präsidenten Nedic gestärkt und damit die in Lande sehr starke DM–Bewegung an den Min.Präs. Nedic herangeführt. Ebenso wird auch die Gegnerschaft der DM–Bewegung gegen die deutsche Besatzungsmacht gemildert werden. Es wäre dann leichter, für den Kampf gegen die Kommunisten die in der DM–Bewegung steckenden Kräfte auszunutzen und andererseits die z.Zt. durch die erhebliche Gegnerschaft zum SFK erschwerte Aufstockung dieses Verbandes durchzuführen. Innerhalb Serbiens würden die Parteikämpfe und die Unruhen abnehmen und alle Kräfte gegen die Abwehr kommunistischer Bedrohungen eingesetzt werden können. Auch die erwünschte Gleichschaltung des Montenegrinischen Freiwilligen Korps mit den bewährten S.F.K. liegt auf der gleichen Linie."}})</ref>}} Komandant Borbene grupe »Željezna vrata« koja je bila stacionirana u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]], u izvještaju od 7. juna 1944. piše o sastanku oficira [[Srpske granične straže]] kapetana Ivaniševića i poručnika Bogdana Price, komandanta Ramske brigade JVUO, u selu [[Carevac]] kod [[Veliko Gradište|Velikog Gradišta]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=1236&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frame no. 001232.]</ref> U kvislinškom listu „Novo vreme“ od 13. juna ovako se opisuje situacija ljeta 1944. u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Nacionalni četnici su se u velikom broju stavili pod nemačku komandu za borbu protiv boljševičkih Titovih partizana, koji su tokom poslednja dva meseca uzaludno pokušavali da iz istočne Bosne prodru u srpsku oblast. Četnici se bore rame uz rame sa odredima SDK i SDS. Usled boljševičke opasnosti okupile su se na taj način sve nacionalne snage srpskog naroda za zajedničku borbu protiv glavnog neprijatelja boljševizma.<ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 323.</ref>}} Povezanost Draže Mihailovića i Milana Nedića nije predstavljala nepoznanicu ni za [[Edmund Glaise von Horstenau|Edmunda Glaisea von Horstenaua]], njemačkog opunomoćenog generala u [[NDH|Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]]. General Horstenau je u drugoj polovini juna 1944. boravio u Beogradu, gdje je deset dana vršio dužnost komandanta Jugoistoka umjesto generala Hansa Felbera. U svom ratnom dnevniku, Edmund Glaise von Horstenau zapisuje: {{izdvojeni citat|U nedelju uveče, 25. juna 1944, avionom sam otišao iz Beograda. Moje slavno vreme kao vojnog zapovednika za Jugoistok bilo je time okončano. Kada sam napustio Srbiju, imao sam osećaj da je nemačka pozicija i ovde obična kula od karata. Najuticajniji čovek u Srbiji i dalje je Draža Mihailović. Nije mu naškodio ni poraz koji je doživeo od Tita na području NDH. Pripadnici Draže Mihailovića nalaze se i u kabinetu Milana Nedića. Sa Nedićem sam se sreo dva puta. On je čovek koga treba uzeti ozbiljno. Danas bi on sigurno dobro razmislio da li da prihvati ponuđeno mesto predsednika srpske vlade.<ref>Glez fon Horstenau, Između Hitlera i Pavelića: Memoari kontroverznog generala, Nolit, Beograd, 2007, str. 508.</ref>}} Prilježni autori ratnog dnevnika Vrhovne komande Wehrmachta koriste identičnu formulaciju za uzak krug ljudi oko predsjednika srpske kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Ponovo se potvrdilo staro iskustvo, da radikalni pokreti imaju najveći broj pristalica, pa su se tako pristalice Mihailovića mogle naći i u najbližem okruženju Milana Nedića i njegove Straže.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} U svojim ratnim memoarima i [[Hermann Neubacher]] navodi da je u proljeće 1944. došlo do uspostavljanja „službenih veza“ između Mihailovića i Nedića: {{izdvojeni citat|Nedić je moje dosadašnje kontakte sa Glavnim štabom Draže Mihailovića pratio sa ljubomorom i nepoverenjem. On se bojao da se Nemačka sprema da zaigra na četničku kartu, a oni su bili njegovi protivnici. Kada je Nedić uvideo da nema ništa od toga da se ojača njegov položaj time što bi zabeležio uspehe na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu, kako sam ja predlagao, onda je i sam počeo da traži kontakte sa četnicima. U vladu je uveo jednog Dražinog pristalicu [riječ je o generalu [[Miodrag Damjanović|Miodragu Damjanoviću]] — prim.], koji je došao na mesto ubijenog [u atentatu od strane četnika — prim.] državnog sekretara Đorđevića. Na ovaj način su uspostavljene službene veze sa Glavnim štabom Draže Mihailovića. O tim stvarima sam bio obavešten. Najzad, ja sam i sâm nameravao da dođe do toga i to tako što bih ojačao položaj Nedića, koji bi bio ovenčan uspehom.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 158.</ref>}} Još u martu te godine, najviši okupacioni dužnosnici zapazili su ovu tendenciju kod najbližih Nedićevih saradnika. Dnevni red sastanka između generala Felbera i poslanika [[Hermann Neubacher|Neubachera]], održanom kod vojnog komandanta Jugoistoka 4. marta 1944, uključivao je pitanje: »Gdje se sada skriva [[Vojislav Lukačević|Lukačević]]?«, nakon što su Nijemci uhapsili njegovog načelnika štaba majora [[Rudolfa Perhineka]].<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref> Takođe, jedna od na sastanku pretresenih tačaka bila je i posjeta [[Đorđa Perića]], šefa Srpske državne propagande pri Predsedništvu kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Posjeta šefa srpske državne propagande Perića Ic (Ob. odjeljenje). <br /> Predmet razgovora: Nedić, bez političke inicijative, vojnik koji izvršava naređenja. Njegovo okruženje je više za Dražu Mihailovića, pokušavajući izmijeniti Nedićev negativan stav. Cijela stvar je pokušaj da nam se pruži podrška za pregovore s Dražom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=222&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000218.] <br /> ({{jez-njem|"Besuch Peritsch, Chef der Serb.Staatspropaganda bei Ic. Gegenstand: Nedic, ohne politische Initiative, Soldat, der Befehl ausführt. Seine Umgebung ist mehr für DM, versucht, Nedic ablehnende Einstellung zu ändern. Das Ganze ein Versuch, ist bei uns Rückendeckung für Unterhandlungen mit DM zu schaffen."}})</ref>}} Samo tri dana potom, major Aleksandar Mihajlović, komandant Beograda JVuO, izvještava generala Mihailovića o uspostavljenim kontaktima sa Perićem: {{izdvojeni citat|U svrhu da se obaveštajna služba, kako ona čisto vojne prirode, tako i politička, postavi na što solidniju osnovu i postignu što je moguće bolji rezultati, ovaj štab je preduzeo mere da se stavi u vezu sa ljudima koji po prirodi svoga položaja mogu da budu dobro informisani. Tako je, ovih dana, između ostalih, uspostavljena veza i sa šefom Nedićeve propagande Đorđem Perićem, koji je izjavio gotovost da sa nama sarađuje.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1189.</ref>}} O stepenu infiltriranosti pripadnika Mihailovićeve organizacije u institucijama Nedićeve kvislinške uprave svjedoči i general-major [[August Winter]], načelnik štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe F]], u izvještaju koji je 5. jula 1944. godine, ispred Komande Jugoistoka, poslao Vrhovnoj komandi [[Wehrmacht]]a u [[Berlin]]u. General Winter informiše nadređene o „gubitku autoriteta Nedićevih upravnih organa u zemlji“, kao i o tome da oni „svoje zadatke mogu da izvršavaju samo utoliko ukoliko nalogoprimci Draže Mihailovića ili mesni četnički rukovodioci to dopuste“, te zaključuje: {{izdvojeni citat|Nedićev upravni aparat je, zahvaljujući datim unutrašnjim političkim odnosima, duboko prožet pristalicama D. M. sve do vrha.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_87.htm Izveštaj komandanta Jugoistoka od 5. jula 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o vojno-političkoj situaciji u Srbiji i mogućnostima saradnje sa četnicima]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=675&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frames no. 000770—000773.] ({{jez-njem|"Hiermit im Zusammenhang steht der Autoritätsverlust der Nedić–Verwaltungsorgane im Lande, die ihre Aufgaben nur soweit durchführen können, als die D.M.–Beauftragten oder örtlichen Cetnik–Führer solchen zuzulassen belieben. Ein entsprechender und ausreichender Nachdruck durch deutsche Polizeiorgane ist bei der geringen Zahl der in der Masse nicht reichdeutschen Kräfte praktisch ausgeschlossen. Die Nedić–Verwaltungsapparat ist in Auswirkung der gegebenen innerpolitischen Verhältnisse weitgehend mit D.M.–Anhängern bis in die Spitzen durchsetzt."}})</ref>}} Posredstvom komandanta IV puka SDK majora Vojislava Dimitrijevića i Moačanina, člana najvišeg rukovodstva četničke omladinske organizacije Srbije, u julu 1944. došlo je do sastanka između Dimitrija Ljotića i majora [[Ljubiše Terzića]], jednog od četničkih komandanta, u selu [[Lipe (Smederevo)|Lipe]] kod [[Smederevo|Smedereva]]. (U vrijeme sastanka sa Ljotićem, major Terzić je načelnik štaba Velikomoravske grupe korpusa JVuO; od septembra 1943. do januara 1944. bio je načelnik ađutanture Vrhovne komande JVuO.) Sastanak je trajao jedan dan, a glavna tema razgovora i ovom prilikom bila je kako ujediniti sve „nacionalne snage za borbu protiv komunizma“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. II/330.</ref> O ovom sastanku je Boško Kostić, sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio sljedeći zapis: {{izdvojeni citat|Terzić je jednako gledao na situaciju kao i Ljotić. Njemu je bilo jasno da će Saveznici otsad pomagati samo Tita, pa utoliko pre nacionalisti treba da se drže zajednički. O pojedinim ličnostima iz okoline djenerala Draže Mihajlovića izražavao se vrlo nepovoljno. Major Terzić rekao je Ljotiću da pojedini ljudi iz okoline djenerala Mihajlovića ometaju definitivni sporazum nacionalista, jer se plaše da ne izgube svoje položaje. Oni znaju da svi četnički odredi u Srbiji saradjuju sa dobrovoljcima i stražarima, ali, eto, opet ometaju sporazum...<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 158.</ref>}} Povodom sastanka sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Dimitrije Ljotić je 14. jula 1944. poslao pismo<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 18, registarski broj 7/22.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 334.</ref> Draži Mihailoviću u kome se navodi: {{izdvojeni citat|Gospodine generale, 18. maja imao sam sreću da se sastanem, kao delegat generala Nedića, sa generalom Trifunovićem. Iako je taj sastanak doveo do jednog sporazuma, od njega praktično još ništa nije bilo, mada bi zaista trebalo, s obzirom na vrlo teška vremena. Mnogo puta sam tražio sastanak sa Vama, za ove tri godine, ali do njega nikada nije došlo, jer Vi to niste hteli. Gotov sam opet da Vam to ponudim, ako Vi smatrate da to možete prihvatiti. Nalazim da bi to bilo od koristi za naš narod. Ko god je bio kod Vas, govori o Vama sa velikim pohvalama, kao o čoveku krotkom, skromnom, širokogrudom i ljudi koji su sa Vama govorili ne mogu verovati da biste Vi ovako odgovorili na ovako širokogrudu ponudu generala Nedića.}} Nakon što je napustio Srbiju posljednjeg dana maja 1944, predsjednik četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] [[Živko Topalović]] je početkom avgusta te godine sastavio memorandum, u kom se bavi situacijom u zemlji i raspoloženjem stanovništva okupirane Jugoslavije, a koji je uputio vladama [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih zemalja]]. Topalović donosi podatke o [[Lista njemačkih operacija protiv četnika u Drugom svjetskom ratu|antičetničkoj]] »[[Operacija Hajka|operaciji Treibjagd]]« i navodi da je pitanje učešća srpskih jedinica u njemačkoj operaciji izazvalo podjelu u kvislinškom taboru, kao i još jednu od brojnih kriza kabineta generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|U Nedićevoj vladi i među njegovim saradnicima izbio je rascep oko toga: treba li ili ne, da i Nedićeve i Ljotićeve oružane snage zajedno sa Nemcima napadnu na vojne odrede Mihailovićeve. Veliki broj političkih saradnika Nedićevih i Ljotićevih, a gotovo svi komandanti S.D.S. i izvestan broj komandanata dobrovoljačkog korpusa (Ljotićevci) izjasnili su se protivu takve oružane akcije sa motivacijom: da je sav narod u Srbiji uz Dražu Mihailovića, da bi se u toku borbe njihove snage priključile Mihailoviću i da bi takva borba imala za jedini rezultat opustošenje mnogih srpskih sela. U ovoj dubokoj režimskoj krizi, Nedić je dao ostavku, koju mu Nemci nisu uvažili, ali on dugo vremena nije dolazio u kancelariju, niti je napuštao svoju kuću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_5.htm Memorandum Živka Topalovića, predsednika četničkog Centralnog nacionalnog komiteta, od 4. avgusta 1944. o stanju u Jugoslaviji krajem maja 1944. upućen savezničkim vladama]</ref>}} === Sporazum Nedića i Mihailovića === {{main|Durmitorska operacija|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Nemačka komanda javlja, da je Nedić ponudio, nakon upada komunista u Srbiju, u ime veoma ozbiljno ugoženog Srpstva, vojnu saradnju svih srpskih snaga. Nedić je naglasio, da on takođe službeno govori i u ime Mihailovića, koga je nedavno posetio. Od nemačkih vojnih vlasti zatražio je dozvolu, da odmah formira srpsku vojsku u snazi od 50.000 boraca, koja bi se regrutovala iz četničkih jedinica. Komanda Vermahta za Jugoistok, posle razgovora sa Hermanom Nojbaherom, rešila je da se izađe u susret Nedićevoj molbi.<ref name="Živković">{{cite web |url=http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |title=Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta |publisher=Scribd.com |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2016-08-03 |archive-url=https://web.archive.org/web/20160803153944/http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |dead-url=yes }}</ref>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 17. avgusta 1944.}} Od 30. jula do 1. avgusta 1944. godine, u sjedištu Vlade nacionalnog spasa u [[Beograd]]u, održana je trodnevna konferencija kojoj su prisustvovali svi okružni načelnici i komandanti okrugâ u [[Nedićeva Srbija|okupiranoj Srbiji]]. Na tom sastanku, general Nedić je izrazio želju za ujedinjenjem svih [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga u zemlji: {{izdvojeni citat|Otadžbina je u opasnosti! Došli smo do pravog srpskog puta koji predstavlja ujedinjeno srpstvo. Sloga i bratstvo svih Srba mora se sprovesti do kraja. Odbijen je moj predlog o učešću dva ministra, naklonjena organizaciji D.M., u moju vladu. Predlog je odbijen od Draže Mihajlovića, ali i to je pravilno gledište s obzirom na današnje prilike. Događaji lete strahovito brzo. Rešavajući momenti su blizu. Istrebljenje Srpstva moramo sprečiti. Sve naše oružane snage moraju se ujediniti sa nacionalnim četnicima. To je vrhovni zakon Otadžbine, jer to hoće ceo srpski narod. Jedna nacionalna snaga u jedinstvenom duhu mora da se ispolji na jednom putu i u jednom pravcu. Krv naše krvi mora da progovori.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, 121–4–21</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230415161748/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2023-04-15 }}, str. 26.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} U ljeto 1944. godine, konačno je sazrela ideja o sastanku generalâ Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića. O sastanku sa Mihailovićem Nedić je pred jugoslovenskim istražnim organima, 9. januara 1946. godine, pored ostalog, izjavio sljedeće: {{izdvojeni citat|U 1944. godini Draža Mihailović je tražio da odredim izvesne delegate radi pregovora. Sa svoje strane sam odredio Iliju Mihailovića i Dimitrija Ljotića. Ilija Mihailović [bivši narodni poslanik i član najužeg vođstva bivše [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS) — nap.] je u više navrata odlazio kod Draže i bio je uvek primljen, dok je Ljotić bio dva puta, ali samo u štabu, dok od strane Draže Mihailovića nije bio lično primljen. Jula meseca, posredstvom Dragog Jovanovića, došlo je do prvog sastanka [sastanak je održan u avgustu, a ne u julu — nap.] između mene i D. M. Na ovom sastanku radilo se o tome da se stvori aparat koji će u datom momentu posle nemačkog sloma da preuzme vlast u zemlji. Tom prilikom postavljeni su mi od Draže uslovi za liferovanje oružja. Njegovi zahtevi u ovom pogledu bili su suviše veliki, ali su delimično od moje strane prihvaćeni i ispunjeni.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Izjava Milana Nedića pred istražnim organima 1946. godine.</ref>}} Draža Mihailović i Milan Nedić sastali su se 12. i 13. avgusta 1944. u selu [[Ražana]] pokraj Kosjerića. Na sastanku su prisustvovali četnički komandanti: pukovnik [[Luka Baletić]], potpukovnik [[Mirko Lalatović]], major [[Dragoslav Račić]], major [[Nikola Kalabić]], a od Nedićevih saradnika: [[Dragomir Jovanović|Dragi Jovanović]], šef kvislinške policije i upravnik grada Beograda, kao i general [[Miodrag Damjanović]], šef Nedićevog kabineta. Sastanak je ugovorio, kako je priznao pred istražnim organima 1946, Dragi Jovanović. On se prethodno u Aranđelovcu sastao sa četničkim komandantima Račićem, Kalabićem i [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]]. Na sastanku je dogovoreno da se radi na susretu Nedića i Mihailovića u cilju objedinjavanja antikomunističkih snaga. Jovanović se potom vratio u Beograd gde je dobio Nedićevu saglasnost za organizovanje sastanka sa Mihailovićem.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића 1941-1945, Београд, 1979, стр. 311-312.</ref> Milan Nedić se u istrazi 1946. prisjetio još nekih detalja s ovog sastanka: {{izdvojeni citat|Susret, kako između mene i Draže, tako i ostalih oficira, bio je srdačan i prijateljski. Sećam se da sam se sa Kalabićem poljubio, a on mi je rekao: 'Zaštitniče moga jadnog oca!', stavljajući mi glavu na grudi. Draža je tražio od mene da mu izložim opštu situaciju i razvoj budućih događaja. Ja sam mu kazao da Nemci propadaju i da će morati uskoro da se povuku iz zemlje. Predočio sam mu opasnost od komunista koji nadiru sa sviju strana, pa je stoga potrebno da se obrazuje jedan srpski front od mojih odreda i četničkih, pa da ujedinjeni brzo i efikasno spasimo Srpstvo i Srbiju od komunističkih upada. Draža me je saslušao i prihvatio moj predlog. Sporazumeli smo se da oružje i municiju izdejstvujemo preko Nemaca, pošto će na tome raditi Raković. U pogledu novca, bilo je odlučeno da moja vlada mesečno daje po 100 miliona dinara. '''Dalje smo se sporazumeli da se sve oružane formacije vlade stave pod komandu Draže Mihailovića radi koordinacije u borbi protiv komunista.'''<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 389, фус. 79.</ref>}} {{izdvojeni citat| * Vlada stavlja odmah na raspoloženje generalu Draži Mihailoviću za plate oficirima, podoficirima i ostalima 10 miliona dinara, s tim da prestane pljačkanje državnih pošta i ostalog. * General Nedić, odnosno vlada, preuzimaju na sebe obavezu da kod Nemaca izdejstvuje odmah 30.000 pušaka, 3 miliona puščanih i mitraljeskih metaka, 500 puško-mitraljeza i 500 bacača granata. * General Mihailović garantuje Nediću, a ovaj preuzima obavezu pred Nemcima, da se ovo oružje neće ni u kom slučaju upotrebiti protiv Nemaca. * Nedić i vlada, voljni su, ukoliko okupator dozvoljava, da se i sve oružane formacije vlade radi koordiniranja akcije protiv komunista, stave pod komandu Draže Mihailovića. * Vlada je voljna, ukoliko dobavi, da mu odmah stavi na raspoloženje i neodređeni broj uniformi i obuće!|Tačke sporazuma Nedića i Mihailovića od avgusta 1944.<ref name="Saslušanje"/>}} Na temelju postignutog sporazuma, general Milan Nedić je, sada s mnogo više samopouzdanja nego ranije, mogao istupiti pred dužnosnike njemačke okupacione sile u pogledu zahtjeva za naoružanjem: {{izdvojeni citat|Srpski ministar predsjednik Nedić, prilikom prijema kod komandanta Jugoistoka 17. 8, po nalogu srpske vlade a jednovremeno po nalogu i Draže Mihailovića, ukazujući na akutnu opasnost za Srbiju od komunizma, kao i na razvoj situacije u Bugarskoj, zatim na dosadašnju skoro besplodnu lojalnost prema njemačkoj okupacionoj sili, postavio je zahtjev za odobrenje jačih srpskih trupnih kontingenata uključujući tu i zahtjev za teškim oružjem. O detaljima pregovora sa ministrom predsjednikom Nedićem biće poslat poseban izvještaj Vrhovnoj komandi Wehrmachta.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1099&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000957.] <br /> ({{jez-njem|"Der serbische Ministerpräsident Nedic hat am 17.8. beim Empfang durch dem Mil.Befh.Südost im Auftrag der serbischen Regierung und zugleich des DM unter Hinweis auf die akute Gefährdung Serbiens durch den Kommunismus und auf die Entwicklung der bulgarischen Lage sowie bisher fast fruchtloser Loyalität serbischer Regierung der deutschen Besatzungsmacht gegenüber den Antrag auf Genehmigung starker serbischer Truppenkontingente einschliesslich schwerer Waffen gestellt. Über die Einzelheiten der Verhandlungen mit Ministerpräsident Nedic wird an OKW eine besondere Meldung noch ergehen."}})</ref>}} U [[teleks]]u poslatom 19. avgusta 1944. iz [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] Vrhovnoj komandi Wehrmachta urgira se za prihvatanje ponude Nedića i Mihailovića, ali i upozorava na dalekosežne posljedice kako za njemačku vojsku, tako i za privredu Trećeg Reicha, ukoliko bi rukovodstvo u [[Berlin]]u odbilo ovu ponudu: {{izdvojeni citat|Nedić je postavio zahtev za hitnu isporuku 3 miliona metaka pešadijske municije, odobrenje za formiranje srpske vojske koja bi brojala 50.000 ljudi, čije regrutovanje bi trebalo da usledi od četničkih jedinica Draže Mihailovića, te isporuku oružja uključujući pritom i teško naoružanje. U iscrpnom razgovoru između komandanta Jugoistoka, specijalnog opunomoćenika Ministarstva inostranih poslova za Jugoistok i vojnoupravnog komandanta Jugoistoka utvrđeno je sledeće: a) da razvoj komunističke opasnosti u i oko Srbije zahteva korišćenje svih antikomunističkih snaga, b) da bi principijelno odbijanje ponude Nedića i Draže Mihailovića silom prilika dovelo do: postavljanja svih Srba protiv nemačke okupacione sile, do prelaza pojedinih četničkih jedinica u komunistički zaraženu Narodnooslobodilačku vojsku, u slučaju generalnog otkaza pomoći, dalje bi dovelo do većih uspeha dobro naoružanih Titovih bandi protiv slabih jedinica Draže Mihailovića na srpskom prostoru, dovelo bi i do konačnog prekida svih komunikacija, naročito prema Grčkoj, konačno bi dovelo do prekida mogućnosti korišćenja izvora ratne privrede neophodne za Vermaht i otadžbinu.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=648&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000643—000644.]</ref>}} Posle sastanka u Ražani, postojala je stalna veza između štaba DM i Nedićeve vlade. Glavni posrednik u svemu ovome bio je [[Milan Aćimović]]. Za delegata za vezu sa Nedićem, Draža Mihailović je odredio kapetana Predraga Rakovića, a Nedić Iliju Mihailovića. Došavši u Beograd, Predrag Raković se nastanio kod Milana Aćimovića i svakodnevno odlazio generalu Nediću. Raković je koordinirao rad oružanih odreda Nedićeve vlade i Mihailovićevih jedinica u borbi protiv NOP-a u Srbiji. Preko Rakovića, Milan Nedić je upućivao oružje i municiju za Mihailovićeve jedinice. Ubrzo po njegovom dolasku u Beograd, Nedić je Rakovića doveo u vezu sa komandantom Jugoistoka generalom Felberom i njegovim načelnikom štaba Gajtnerom. Od tada je kapetan Raković održavao vezu i između generalâ Felbera i Mihailovića, koristeći se tom vezom za dobijanje oružja i municije, ali i za efikasnije koordiniranje borbenih dejstava nemačkih i četničkih jedinica u Srbiji u borbama protiv NOVJ.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref> U narednom periodu, Dragomir Jovanović je nastavio održavati kontakte sa ravnogorskom organizacijom. Prema ličnom priznanju pred isljednicima [[OZNA]]-e, vrlo brzo je ugovorio i svoj sastanak sa generalom Mihailovićem. Jovanović svjedoči da se taj sastanak odigrao 28. avgusta, u [[Pranjani]]ma kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]]. Tom prilikom, navodno je Mihailovića informisao o pripremama Njemaca za povlačenje i prenio mu informacije o oskudnim vojnim jedinicama kojima je u tom trenutku okupator raspolagao.<ref>Радосав Р. Туцовић, Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 292.</ref> === Nemačka ocena Mihailovića === [[Datoteka:First Vrede sa četnicima.jpg|thumb|Nemački kapetan Wrede i četnički komandanti [[Nikola Kalabić]], Dragoslav Račić i [[Neško Nedić]], nakon potpisanog sporazuma o zajedničkoj borbi protiv partizana, u Topoli 11. avgusta 1944. (''nemački izvor'')<ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_536.jpg Wredeova zabeleška str.1]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_537.jpg Wredeova zabeleška str.2]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_538.jpg Wredeova zabeleška str.3]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_539.jpg Wredeova zabeleška str.4]</ref>]] Neposredno uoči sastanka između Nedića i Mihailovića, u [[Topola|Topoli]] se 11. avgusta 1944. odigrao sastanak između predstavnika nemačke komande Jugoistoka i predstavnika Draže Mihailovića, na kome je major [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]] [[Dragoslav Račić]] uverio nemačke predstavnike u spremnost na saradnju Mihailovićevog pokreta sa nemačkim okupatorom: {{izdvojeni citat|Političko zauzimanje stava Draže Mihailovića i njegovog pokreta potpuno se izmenilo. Oni su spremni da u potpunosti sa nama sarađuju. Oni predlažu stvaranje jednog nacionalnog fronta koji bi obuhvatio Srpsku državnu stražu, Srpski dobrovoljački korpus, formacije Draže Mihailovića i sve nacionalne snage orijentisane protiv komunista. Pokret Draže Mihailovića je spreman da ide u celosti u ovaj front. Osnovni zadatak je opšta mobilizacija i stvaranje jedne srpske nacionalne armije, za uništenje komunizma u Srbiji. Kada komunizam u Srbiji bude pobeđen, DM—pokret je spreman da se uključi prema naređenju nemačkog rukovodstva na Balkanu i ma gde drugo.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=535&rec=311&roll=286 NARA, T311, Roll 286, frame no. 000501.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1069.</ref>}} Na istom sastanku, kapetan knez Vrede (Rittmeister Fürst Wrede) sumirao je prijedloge predstavnika Draže Mihailovića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|1) DM želi da razgovara sa opunomoćenikom [[adolf Hitler|firera]] za jugoistočni prostor. 2) On teži okupljanju svih nacionalnih srpskih snaga. 3) Mobilizacija i naoružavanje svih za oružje sposobnih Srba za borbu protiv komunizma. Naoružavanje i vođstvo pod nemačkim Vermahtom. 4) DM moli da sam ostane u ilegali. 5) Pripadnici DM—pokreta ne treba da budu u nemačkim uniformama.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230818195525/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm |date=2023-08-18 }}, str. 1070.</ref>}} [[Datoteka:Bundesarchiv Bild 183-S33882, Adolf Hitler retouched.jpg|thumb|175px|Vođa [[Treći Reich|Njemačkog Reicha]] [[Adolf Hitler]] smatrao je Dražu Mihailovića nepouzdanim i dopuštao je samo taktičku saradnju sa četnicima u borbi protiv partizanskih snaga.]] Sledeće sedmice, 18. avgusta je održan sastanak na najvišem nivou u nemačkoj komandi Jugoistoka. Tu su još jednom sumirani Mihailovićevi predlozi: {{izdvojeni citat| a) Bezuslovno obećanje, da nijedan nemački vojnik neće biti napadnut od četnika. Davanje talaca.<br/> b) Zajednička borba isključivo protiv komunista u cilju uspostavljanja mira i reda. Nemci i četnici ne moraju biti neprijatelji. <br/> c) Neprijatelj br. 1 su komunisti i svi oni koji ih podržavaju ili ne sadejstvuju u borbi protiv komunista. <br/> d) Draža Mihajlović moli, da ga se privuče organizovanju Srpskog dobrovoljačkog korpusa i organizovanju Dobrovoljačkog korpusa. <br/> e) Bilo kakva veza s partizanima je nemoguća.<br/> f) Draža Mihailović moli da se stvori prijateljskije raspoloženje, da bi se oslobodilo četnike, koji su uhapšeni u Srbiji, bez posredovanja četnika. <br/> g) U slučaju invazije nema borbe protiv Nemaca. Borba protiv komunista će se produžiti. Četnici hoće da spreče vezu partizana s invazionim trupama. <br /> h) Draža Mihajlović nema veze s Englezima. On i ne želi više da je ima, odgovarajući engleskom držanju prema srpskom narodu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=570&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000565—000566.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072.</ref>}} Na sastanku je specijalni nemački izaslanik za Balkan [[Hermann Neubacher]] ocenio da obećanja Draže Mihailovića u pogledu lojalnog držanja treba uzeti ozbiljno, pošto je dokazao on „da je toliki antikomunista, da je usprkos engleskim ponudama dao prednost prosjačenju kod okupatora pred slogom s crvenom stranom“. Ovi pregovori završili su formulisanjem inicijative za formiranje srpske armije od 50.000 ljudi za borbu protiv komunizma kojom bi rukovodio [[Dragoljub Mihailović|Mihailović]], a koju bi opremila nacistička Nemačka. U izvještaju sa sastanka naglašava se da treba pozdraviti „predlog za formiranje srpskog jedinstvenog fronta“,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072-1080.</ref> te zaključuje sljedeće: {{izdvojeni citat|Svaki dogovor s Dražom Mihajlovićem mora da dovede do odluka koje će imati naročiti profil. Namera Draže Mihajlovića, da sam ostane u pozadini a Nedića da upotrebi kao reklamnu tablu, politički nam nije nepoželjna.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=578&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000573.] <br/> ({{jez-njem|"Jede Besprechung mit D.M. muss zu profilierten Entscheidungen führen. Die Absicht D–M.'s, selbst im Hintergrund zu bleiben und Nedic als Aushängeschild zu benutzen, ist uns politisch nicht unerwünscht."}})</ref>}} U dnevnom izvještaju Operativnog odeljenja [[Beograd]] — [[Dedinje]] [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] od 17. avgusta 1944, konstatuje se da „vojno-politička situacija na Jugoistoku trenutno se karakteriše sa dva teška vojnopolitička problema“, te da je drugi „problem“ — četnička ponuda kvislinškim i okupacionim vlastima: {{izdvojeni citat|Ponuda Draže Mihailovića da se četničke jedinice potčine nemačkom komandovanju za zajedničku borbu protiv komunista i njegov zahtev za oružjem. Draža Mihailović se pri tom oficijelno priključio ministru predsedniku Nediću, koji je bio zamolio za razgovor sa komandantom Jugoistoka. Prijem srpskog ministra-predsednika Nedića kod komandanta Jugoistoka utvrđen je za 17. 8. uveče. Pre toga održan je razgovor, pod rukovodstvom general-feldmaršala barona fon Vajksa, o ponudi za pregovore Draže Mihailovića. Učesnici ovog sastanka su bili: Gospodin general-feldmaršal baron fon Vajks, naročiti opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova ministar Nojbaher, vojnoupravni komandant Jugoistoka general pešadije Felber, general-major Gajtner, načelnik Operativnog odeljenja generalštabni pukovnik Zelmajer, koji zastupa načelnika štaba komandanta Jugoistoka, načelnik Obaveštajnog odeljenja generalštabni potpukovnik Harling, ađutant komandanta Jugoistoka potporučnik Riter. Gospodin komandant i ministar Nojbaher izjasnili su se za prihvatanje ponude o pregovorima sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000952—000953.]</ref>}} General [[Hermann Behrends]], viši vođa [[Schutzstaffel|SS]] i policije u okupiranoj Srbiji, u izvještaju poslatom Vrhovnoj komandi Wehrmachta za period od 1. do 31. avgusta 1944. godine, svojim pretpostavljenim dostavlja podatke o sastanku Nedića sa Mihailovićem, kao i o Nedićevom zahtjevu za formiranjem „srpske nacionalne vojske“ upućenom Komandi Jugoistoka: {{izdvojeni citat|Crvena opasnost, koja počinje sve više da preti, a prema kojoj se srpski narod i danas još u svojoj pretežnoj većini drži negativno, ubrzala je, pre svega, u nacionalnim krugovima razvoj, koji pod zanemarivanjem svih dosada postojećih suprotnosti, hoće da stvori mogućnost efikasne odbrane stvaranjem jednog nacionalnog bloka. Kako kod pokreta DM, tako i kod rukovodstva Srpskog dobrovoljačkog korpusa, ispoljile su se u izveštajnom periodu težnje istoga pravca i u velikoj meri dovele do zbližavanja između ovih dosada neprijateljskih nacionalnih grupa. Takođe i Nedićeva vlada je u toku ovog razvoja otkrila svoje dosada manje ili više ilegalne veze sa pokretom DM-a i sada uspostavila zvaničan dodir sa pokretom DM-a. Ovaj osnovni unutrašnjo-politički preokret došao je do vidljivog izraza sastankom između ministra pretsednika Nedića i Draže Mihajlovića, koji je održan 12 i 13.8. u Donjoj Šatornji. Prilikom ovog razgovora očigledno je došlo do sporazuma, koji je imao za posledicu da se srpska vlada sada u velikoj meri i javno identifikuje sa željama pokreta DM-a. Nekoliko dana docnije, usledila je poseta cele vlade Vojnom zapovedniku za Jugoistok, prilikom koje je ministar pretsednik Nedić ultimativno tražio formiranje, opremanje i naoružavanje jedne srpske nacionalne vojske od približno 50.000 ljudi, čiji bi temelj, izgleda, obrazovao Srpski dobrovoljački korpus, a u koju bi se uključili borbeni odredi pokreta DM.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} General Behrends je zabilježio i da se u [[Šumadija|Šumadiji]], nadomak [[Beograd]]a, provodi „velika akcija“ protiv jedinicâ NOVJ, u kojoj učestvuju združene snage [[Nikola Kalabić|Kalabićevih]] četnika, kvislinških trupâ i okupatora: {{izdvojeni citat|''Situacija kod neprijatelja u Srbiji'': ''Okrug Beograd'': <br /> ''Komunisti'': Znatno pojačana dejstva Šumadijske, Kosmajske i Podunavske brigade u prostoru Sopot — Lazarevac — Aranđelovac — Azanja — Drugovac. Prepadi na opštine, uništenje znatnog broja vršalica, ubistva činovnika i pojedinih seljaka. U dva maha infiltriranje komunističkih bandi iz Srema u jačini od 150—200 ljudi preko Save na prostoru zapadno od Umke. Obrazovanje baza komunističke delatnosti na planini Kosmaj kao i u prostoru Azanje. ''DM'': Neprekidne borbe protiv gore navedenih komunističkih bandi. Velika akcija komandanta DM-a, majora Kalabića, sa oko 4.000 ljudi, potpomognuta Srpskim dobrovoljačkim korpusom — Srpskom državnom stražom i nemačkim jedinicama, još je u toku.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} I Hermann Neubacher se u svojim memoarima osvrnuo na uspostavljanje »antikomunističkog fronta«, kao i na sastanak Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Crvena armija napredovala je i približavala se granicama Srbije, Tito je postajao sve moćniji na čitavom jugoslovenskom prostoru, pa je u toj situaciji Nedić hteo da sebi osigura pozicije time što će da se poveže sa svojim jačim, nacionalističkim konkurentom, sa Dražom. S druge strane, Mihailoviću je, takođe, bio potreban Nedić, premda ga nije ozbiljno uzimao kao budući faktor moći, ali se nadao da će uz njegovu pomoć da se dokopa nemačkog oružja, pre nego što započne povlačenje Vermahta iz Srbije. U avgustu 1944. došlo je do susreta Nedića i Draže Mihailovića. Oni su se sreli u prostoriji koja je bila potpuno zamračena. Na taj način, niko od njih dvojice nije mogao da dokaže da su se stvarno sreli. I ovo je tipično za balkanske metode zavere. Komunisti su pretili da će da zavladaju celom zemljom, i zato je Mihailović zahtevao od Nedića da mu pruži finansijsku pomoć, te da pokuša sve da bi od Nemaca dobio toliko oružja da može da naoruža pedeset hiljada svojih pristalica. Na taj bi se način Nedić iskupio kod četnika i boraca pokreta otpora, jer je prethodno godinama sarađivao sa Nemcima. Tako bi se stvorio zajednički antikomunistički front.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, strane 158—159.</ref>}} Zabrinutost najviših njemačkih instanci uslovljena prodorom snaga [[NOVJ]] s juga, tj. iz pravca [[Crna Gora|Crne Gore]], bila je očigledna. U procjeni situacije u Srbiji od 9. avgusta 1944. godine, feldmaršal [[Maximilian von Weichs]], komandant Jugoistoka, zapisuje sljedeće: {{izdvojeni citat|U Srbiji upad više Titovih operativnih jedinica. U prostoru između Ibra i Morave jake crvene snage iz Crne Gore nalaze se u napredovanju protiv četničkih jedinica, policije, Srpskog dobrovoljačkog korpusa i bugarskih bataljona koji su im bačeni u susret. Radi se, što više ne predstavlja neki znak pitanja, o II korpusu sa oko 3 crvene divizije. Crvena 37. divizija nalaza se trenutno u napredovanju iz prostora severno od Prijepolja za Ivanjicu. Treba računati da će ona ubrzo dostići odsek Ibra severno od Ušća. Divizijama XII korpusa je pošlo za rukom, kako im je bilo i naređeno, da krenu maršem u pravcu severnog dela Crne Gore. Uprkos preduzetog gonjenja od strane 7. SS-divizije, mora se računati sa njihovim prispećem u predeo Pljevalja u toku par dana. Ukratko, dobila se slika o jednom velikom i skoro planskom toku Titove ofanzive, koja je već dugo očekivana u cilju zauzimanja južnog dela Srbije, čak i ako su pojedinačne jedinice koje učestvuju potučene i mada se XII korpus bori sa velikim poteškoćama oko snabdevanja. Na osnovu podataka iz pouzdanih izvora, može se zaključiti da crvene snage koje su prispele u Srbiju, posle njihovog sjedinjenja sa jedinicama Glavnog štaba Srbije, žele da se učvrste sa obe strane železničke pruge Stalać — Niš — Đevđelija i da glavne saobraćajne arterije Jugoistoka potpuno prekinu, te da južni deo Srbije isključe od svih uticaja četnika DM, kako bi ga učinili oblašću komunističkog gospodarenja.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1065&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000923—000924.]</ref>}} Nemačke snage u Srbiji sve do kraja leta 1944. nisu bile dovoljno velike kako bi same uspešno mogle zaustaviti nekoliko partizanskih ofanziva. Zbog toga je nemački okupator bio prinuđen da angažuje snage [[Bugari|bugarskog]] okupatora, zatim snage [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]], [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Srpska državna straža|SDS]]. O značaju koje su snage JVuO, SDK i SDS odigrale u ovim borbama kao pomoćne nemačke snage, svedoči jedan sumarni nemački izveštaj iz druge polovine avgusta 1944. u kome se navode gubici SDK, SDS i „lojalnih četnika” (jedinice JVuO koje su sarađivale sa okupatorom u vojnim akcijama) od 15. marta do 15. avgusta 1944. U izveštaju se navodi da su snage „lojalnih četnika” u tom razdoblju imale gubitke od 1.749 poginulih, 2.089 ranjenih i 120 nestalih, snage SDS (skupa sa [[Srpskom graničnom stražom]]) su imale gubitke od 160 poginulih, 120 ranjenih i 28 nestalih, dok su dobrovoljci izgubili 140 vojnika, uz 312 ranjenih i 89 nestalih.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=978&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000968.]</ref><ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 116.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 200.</ref> U izvještaju Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka upućenom 15. avgusta 1944. komandi Jugoistoka, navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Sada je u toku formiranje nacionalnog srpskog jedinstvenog fronta protiv komunizma sa ciljem potpunog razumevanja između Nedićeve vlade i pokreta D. M. da se zajedničkom borbom spreči boljševizacija Srbije. Za vođenje ove borbe, uz formiranje nacionalne srpske armije, zahteva se od nemačkog Vermahta pomoć u opremi i naoružanju. Dok će onda vojni delovi srpskog nacionalnog pokreta biti spremni da se bezuslovno stave pod nemačku komandu, dotle je držanje političkog sektora još nejasno.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_109.htm Izveštaj Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka od 15. avgusta 1944. komandantu Jugoistoka o vojno-političkoj i privrednoj situaciji u Srbiji]</ref>}} Hermann Neubacher je, kao pristalica elastičnije politike prema Mihailoviću, sugerisao preko komande Jugoistoka da se od zaplijenjenog oružja, koje se nalazilo u [[Mađarska|Mađarskoj]], izvjesna količina dodijeli Mihailoviću. U izvještaju upućenom 16. avgusta 1944. [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru inostranih poslova Reicha, Neubacher posebno naglašava: {{izdvojeni citat|Treba pretpostaviti da se Draža Mihailović poslednjih nedelja preko posrednika u velikoj meri složio i s Nedićem o opasnosti situacije i o potrebi za zajedničkim nastupanjem nacionalnih trupa. U svakom slučaju, i Nedić sa svojim sledbenicima ne vidi, već na osnovu slabljenja sopstvenog političkog položaja u zemlji, sada nikakav drugi put za spasavanje nacionalnog srpstva do pakta sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Mikroteka, N—T—312, rolna 780, snimak 371754.</ref>}} Milan Nedić se 18. avgusta 1944. na zajedničkoj sednici kvislinške vlade sa nemačkim glavnim komandantom za Jugoistok, garantovao je da će se pokret pod komandom generala Mihailovića suzdržati od "neprijateljskih dejstava protiv Nemaca". Nedić je garantovao nemačkom okupatoru: {{izdvojeni citat|Ljudstvo Draže Mihailovića u buduće će osiguravati bezbednost cesta, železnice, transporta žita, rudnika i ostale pogone koji su od značaja za Nemce. Srpske nacionalne jedinice su pod Nedićevom komandom, koga priznaje pokret Draže Mihailovića, spremne za odlučnu borbu protiv komunizma. Nedić je istovremeno izjavio da je samo u tom slučaju sposoban da preuzme odgovornost vlade, u koliko bude bezodvlačno potpomognut nemačkim oružjem...<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_230.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1081.</ref>}} U ratnom dnevniku<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref> komande Grupe armija »F« se navodi da se vrše posljednje pripreme za sastanak na vrhu u Berlinu (Hitler — Neubacher — von Weichs): {{izdvojeni citat| 20. 8. 1944 Operativno odeljenje Beograd — Dedinje 18.15 časova: Generalštabni major Brudermiler saopštava generalštabnom pukovniku Zelmajeru telefonski da je Vrhovna komanda Vermahta saglasna sa svim predlozima i da će tu svoju saglasnost potvrditi i telegramom. Na pitanje generalštabnog majora Brudermilera po predmetu ponude Nedić—Draža Mihailović, generalštabni pukovnik Zelmajer mu je odgovorio da je komandant Jugoistoka dopisom Obaveštajno odeljenje/oficir Abvera str. pov. 6630/44 od 19. 8. 44 (uporedi operacijski dnevnik, prilog 143/VIII) izvestio Vrhovnu komandu Vermahta sledeće: 1.) šta je Draža Mihailović zahtevao preko Nedića, 2.) stav po ovom komandanta Jugoistoka, 3.) da general-feldmaršal baron fon Vajks i ministar Nojbaher žele da zajedno podnesu referat Fireru.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1110&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000968.]</ref>}} U zabilješkama koje je osoblje komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maximiliana von Weichs]]a pripremilo za njegov sastanak s Hitlerom 22. augusta 1944. godine, razmotrena je vojno-politička situacija u Srbiji i Jugoslaviji. U dokumentu se daje ocjena dosadašnjih odnosa generalâ Nedića i Mihailovića i tvrdi da, iako je imao stanovite zadrške prema generalu Mihailoviću, general Nedić sada postao jedan od Mihailovićevih zagovornika pred Nijemcima, tako da se konačno može reći da postoji ujedinjeni srpski antikomunistički front u kojem Mihailović ima podršku više od „90% svih Srba“.<ref name="ReferenceH"/><ref>Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimak 961.</ref> U vrijeme kad je von Weichs morao napustiti Beograd da podnese izvještaj Hitleru, došlo je do sastanka između Nedića i Mihailovića. Prema obavijesti<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=973&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000963.] <br /> ({{jez-njem|"DM will sich aus Rücksicht auf die eigene Bevölkerung und im Hinblick auf die Zukunft wie bisher zurückhalten. Er will den Kampf gegen den Kommunismus führen, die politischen Bindungen zur Besatzungsmacht sollen Reservat des Minister-präsidenten sein und bleiben."}})</ref> koju je primio von Weichs, položaj dvojice generala u ovoj novoj kombinaciji bio je politički uvjetovan: {{izdvojeni citat|Iz obzira prema srpskom narodu i s obzirom na budućnost, Draža Mihailović će kao i do sada ostati u pozadini. Borbu protiv komunizma vodit će ipak on, dok će političke veze sa okupacionom silom i dalje ostati u domeni predsjednika vlade Nedića.}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a za 22. avgust 1944. godine, preneseni su zaključci sa sastanka održanog u [[Berlin]]u između Adolfa Hitlera, Hermanna Neubachera i Maximiliana von Weichsa. Hitler je odbacio ideju Neubachera i von Weichsa o naoružavanju armije od pedeset hiljada ljudi, zato što je po interese [[Treći Reich|Velikonjemačkog Reicha]] smatrao opasnim potpuno zbližavanje Nedića i Mihailovića, dozvolivši ipak da se „delimično ispune srpske želje“: {{izdvojeni citat|Nojbaher i general fon Vajks predočili su Fireru stanje u Srbiji: očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarskog okupacione vojske iz Srbije biće veoma nepovoljno po Vermaht, jer naše snage u Srbiji danas nisu dovoljne, da se efikasno suoče sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od marta do avgusta 1944. izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema nemačkoj okupacionoj sili u poslednje vreme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa nemačkim trupama u južnoj Srbiji i to pod komandom nemačkog majora Vajela. Da je došlo do jedinstva između Nedića i Mihailovića znači, da je došlo do ujedinjenja svih Srba i obojici to obezbeđuje podršku 90% naroda.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (“Susret Tita sa Čerčilom u Rimu“)}} Dakle, uprkos zalaganju nemačke komande Balkana, nemački vrhovni vođa [[Adolf Hitler]] je 22. avgusta 1944. odbacio Mihailovićevu inicijativu, ocenjujući da će to oružje "jednom kasnijom prilikom biti upravljeno protiv Nemaca." On je odobrio samo taktičku saradnju sa četnicima.<ref>[http://sr.wikisource.org/sr/%D0%A1%D0%BB%D1%83%D0%B6%D0%B1%D0%B5%D0%BD%D0%B0_%D0%B1%D0%B5%D0%BB%D0%B5%D1%88%D0%BA%D0%B0_%D1%81%D0%B0_%D1%80%D0%B5%D1%84%D0%B5%D1%80%D0%B8%D1%81%D0%B0%D1%9A%D0%B0_%D0%A5%D0%B8%D1%82%D0%BB%D0%B5%D1%80%D1%83_%D0%BE_%D0%BF%D0%BB%D0%B0%D0%BD%D1%83_%D1%81%D0%B0%D1%80%D0%B0%D0%B4%D1%9A%D0%B5_%D1%81%D0%B0_%D1%87%D0%B5%D1%82%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8%D0%BC%D0%B0_%D0%BE%D0%B4_22.8.1944 Službena beleška sa referisanja Hitleru o planu saradnje sa četnicima od 22.8.1944.]{{dead link}}</ref> 28. avgusta 1944, Operativno odjeljenje Beograd — Dedinje Armijske grupe »F« obavještava nadležne u Berlinu da Nedić, i pored Hitlerove suzdržanosti, insistira na ustupanju neophodnog oružja četnicima: {{izdvojeni citat|Kod srbijanskih četnika nervoza je u porastu zbog razvoja situacije u Rumuniji i Bugarskoj. Predsednik vlade Nedić je ipak juče izjavio da će i dalje ostati lojalan prema nama (generalštabni potpukovnik fon Harling: Nedić vrši najoštriji pritisak da se izda obećano oružje odredima Draže Mihailovića).<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=24&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frame no. 000018.] <br /> ({{jez-njem|"Bei dem serbischen Cetniks zunehmende Nervosität infolge der Entwicklung der Lage in Rumänien und Bulgarien. Ministerpräsident Nedic hat jedoch gestern erklärt, dass er weiter zu uns lojal stehen werde. (Oberstlt.i.G.v.Harling: Nedic drängt schärfstens nach zugesagter Waffenlieferung an die DM—Verbände.)"}})</ref>}} Nasuprot Hitlerovom mišljenju, Nojbaher je [[30. 8.|30. avgusta]] i dalje tvrdio da Draža Mihajlović, poput Milana Nedića, verno služi nemačkim interesima, i da se "do danas trudio da ne zauzme neprijateljsko držanje prema okupatoru". To isto smatra i za ostale vodeće Srbe, koji su se, pod parolom »dajte nam oružje — onda pripadamo Vama«, lojalno držali.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_4_231.htm |title=Zabeleška obaveštajne grupe nemačkih komandi na Jugoistoku od 30. avgusta 1944. sa savetovanja u štabu komande Jugoistoka o aktuelnim pitanjima saradnje sa Dražom Mihailovićem i razvoju celokupne situacije na području Jugoistoka |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> === Posljedice sporazuma === [[26. 8.|26. avgusta]] 1944. godine Jugoslovenska izbeglička vlada priznala je [[Josip Broz Tito|Tita]] za svog legitimnog predstavnika i vođu, a [[Ivan Šubašić]] je zadržao mesto predsednika Jugoslovenske izbegličke vlade. Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga zapazila je tom prilikom: {{izdvojeni citat|Sporazum Tita sa londonskom vladom u izbjeglištvu značio je težak, ako ne i smrtonosni, udarac za Nedićevu vladu i četnike.<ref name="Živković"/> <br /> ({{jez-njem|"Die Einigung Titos mit der Londoner Exilregierung bedeutete einen schweren, wenn nicht tödlichen Schlag für die Regierung Nedic und die Cetniks."}})}} Na osnovu avgustovskog sporazuma sa Nedićem, Mihailovićevim četnicima je isporučena veća količinu oružja, municije i opreme, iz nemačkih magacina.<ref name="Saslušanje"/> Odluka o objedinjavanju svih domaćih antipartizanskih snaga i njihovom ulasku u sastav JVuO donijeta je na sastancima između predstavnika kvislinške vlade i kvislinških vojnih formacija sa predstavnicima JVuO, održanim početkom septembra, najprije u [[Beograd]]u, potom u [[Pranjani]]ma. Na inicijativu Nedićevog ministra prosvete [[Velibor Jonić|Velibora Jonića]], 2. septembra održan je u Beogradu sastanak na kome su se okupili komandant SDK general [[Kosta Mušicki]], komandant SDS general [[Borivoje Jonić]], bivši komandant SDS general [[Stevan Radovanović]], povjerenik JVuO za Beograd Ivan Pavlović, [[Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, kao i upravnik grada Beograda [[Dragomir Dragi Jovanović]]. Prema Jonićevu svjedočenju pred istražnim organima po završetku rata, glavna tema sastanka je bilo vojničko objedinjavanje i izrada zajedničkog plana za „odbranu Beograda i sprečavanje nereda na taj način što će se onemogućiti pobuna komunista i simpatizera NOP-a u Beogradu, što će se oduzeti od Nemaca vojni i značajni objekti da ne bi bili bačeni u vazduh, jednom rečju da se Beograd vojnički osvoji i na taj način spreči ulazak NOV-a i Crvene Armije... Računalo se posle toga da se pozove i kralj, obrazuje vlada i cela Jugoslavija stavi pod njegovom upravom...“<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2020, str. 240-241.</ref> Istog dana, neposredno nakon ovog sastanka, komandant SDS Borivoje Jonić (rođeni brat ministra Velibora Jonića) je izdao „Instrukciju za rad SDS“. General Borivoje Jonić navodi da se „jednodušno i spontano, ceo Srpski narod opredelio za Kralja, monarhiju i slobodnu i nezavisnu državu, zasnovanu na demokratskim principima“. U „instrukciji“ piše: {{izdvojeni citat|U vezi s tim i sve današnje oružane Srpske snage ujedinjene su i bore se na braniku Srpskog nacionalizma. Svaka Srpska nacionalna oružana snaga ima za sobom svoj rad, život i borbu. Svaka od njih imala je i opravdanih razloga za svoje ustrojstvo i današnje postojanje. Sve postojeće male razlike u zadatku i dodeljenoj ulozi u završnici ovog rata nestale su, '''TAKO DA DANAS IMAMO JEDNU JEDINSTVENU I NEDELJIVU SRPSKU VOJSKU''', sa kojom hteli — ne hteli, moraju računati svi naši prijatelji i neprijatelji... U ostvarenju postavljenog jednog cilja, vođeni jednom idejom vodiljom, jednodušni i ujedinjeni, svi Srpski oružani odredi — '''NACIONALNI ČETNICI, STRAŽARI, GRANIČARI, DOBROVOLJCI I GARDISTI''', dobili su i u završnici rata svaki svoju ulogu i svoj zadatak... Na Srpsku državnu stražu se računa da ona u interesu Kralja, Otadžbine i naroda mora svoj zadatak u potpunosti da izvrši.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 140–4–3, Instrukcija za rad SDS, 2. septembar 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 241.</ref>}} Već narednog dana, 3. septembra, general Jonić je izdao naredbu u kojoj najprije konstatuje da „u poslednje vreme dešava se, da pojedini oficiri i ostali pripadnici SDS, dobijaju neposredno naređenje od pojedinih četničkih komanada na terenu da pređu na službu u četničke jedinice“. Stoga, general Jonić podcrtava svojim potčinjenim da je „Načelnik štaba Vrhovne komande, armiski đeneral Gospodin Draža Mihailović saopštio Pretsedniku Srpske vlade: da oficiri i svi ostali pripadnici SDS imaju ostati na službi u SDS, da nije potrebno da pomenuta lica prelaze u sastav četničkih jedinica bez njegovog zahteva upućenog Pretsedniku Srpske vlade i po dobivenoj saglasnosti Pretsednika Srpske vlade“.<ref>VA, NdA, 140–4–4, Komanda SDS svim štabovima i jedinicama SDS, 3. septembra 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242.</ref> Nakon sastanka od 2. septembra, 6. septembra je uslijedio novi sastanak. Na poziv ravnogorske komande Beograda, u selo Pranjani (nedaleko od [[Ravna gora|Ravne gore]], blizu [[Čačak|Čačka]]) su došli predstavnici svih kolaboracionističkih vojnih formacija na sastanak sa Dražom Mihailovićem. Predstavnik SDK je bio kapetan Radoslav Protić, ispred SDS je bio prisutan major Ljubiša Mikić, dok je [[Srpsku graničnu stražu]] predstavljao major Dragiša Jevtić. Pored Mihailovića, ispred Vrhovne komande JVuO, sastanku su prisustvovali potpukovnici [[Mirko Lalatović]] i [[Luka Baletić]]. Kako navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićev]] sekretar [[Boško Kostić]], Mihailović je tada donio odluku o objedinjavanju svih „nacionalnih snaga“ i njihovom ulaženju u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini. Sve tri kolaboracionističke formacije trebalo je privremeno da zadrže svoju strukturu i starješinski kadar.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242—243.</ref> Kostić bilježi i riječi Draže Mihailovića sa sastanka: {{izdvojeni citat|Ovom prilikom đeneral Draža Mihajlović je rekao delegatima: <br /> „Vi legalni odredi treba da činite jezgro naše buduće vojske...“<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 165.</ref>}} [[6. 9.|6. septembra]] [[1944]]. [[Srpska državna straža]] je stavljena pod komandu generala [[Dragoljub Mihailović|Dragoljuba Mihailovića]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221024030236/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm |date=2022-10-24 }}, str. 211-212.</ref> Sjutradan je general [[Miroslav Trifunović|Miroslav Trifunović Dronja]], četnički komandant Srbije, radiogramom obavijestio Dražu Mihailovića: {{izdvojeni citat|Na dan 6. septembra 1944. javio mi se komandant Srpske državne straže đeneral Borivoje Jonić, koji mi je stavio pod komandu Srpsku državnu stražu. To isto je učinio i đeneral Kosta Mušicki sa svojim dobrovoljcima.<ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Samo dan ranije, general Draža Mihailović primio je u Koceljevi kod [[Šabac|Šapca]] generala Kostu Mušickog i razgovarao s njim o koordiniranju dejstava snagâ JVuO i SDK u borbi protiv NOVJ.<ref name="Milan Borković 1944">[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/337.</ref><ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 166.</ref> Poslije sastanka u Pranjanima, 8. septembra 1944. godine, komandant Srbije JVUO general Miroslav Trifunović izdao je naređenje da se „ništa ne uzima od Srpske državne straže“ jer „ovi delovi oružane sile imaju se smatrati kao naše jedinice. Svako vrbovanje, odvođenje i primanje pripadnika Državne i Granične straže ima se potpuno obustaviti.“<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 77–4–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 312, fus. 831.</ref> I njemački je okupator registrovao stavljanje srpskih kvislinških formacijâ pod komandu generala Mihailovića. Tako će se na kraju jednog izvještaja o situaciji u okupiranoj Jugoslaviji od 8. novembra 1944, sačinjenog za potrebe [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] u vrijeme povlačenja s [[Balkan]]a, naći i sljedeći podatak: „Potvrđeno: General Jonić prenio 12. IX naređenje generala Mihailovića Srpskoj državnoj straži.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=707&rec=311&roll=189 NARA, T311, Roll 189, frame no. 001193.] <br /> ({{jez-njem|"Bestätigt: General Jonic, übermittelte 12.9. Befehle des General Mihajlovic an die SSW."}})</ref> U ovom periodu, ravnogorski odredi su pomagali i mobilizaciju snaga Vlade nacionalnog spasa. Prema naredbi od 25. avgusta 1944. ponovo je formiran 1. bataljon SDS u Beogradu. 3. septembra 1944, popunu u ljudstvu za 1. bataljon obezbijedio je kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Gorske garde]] JVuO. Ovaj je bataljon 5. septembra upućen u [[Sopot]], da bi već sljedećeg dana ušao u sastav JVuO. Na licu mjesta su od ovog bataljona stvorena dva i upućena ka [[Aranđelovac|Aranđelovcu]], ali su kasnije uništena od strane partizana.<ref>Kоста Николић, Историја Равногорског покрета 1941-1945, књига друга, Београд, 1999, стр. 243-244, 268.</ref><ref>Борис Томанић, Горска гарда Њ. в. краља Петра Другог у орашачком срезу. Формација, борбе, злочини. Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 129.</ref> I u Šabačkom okrugu, shodno sporazumu sa komandantom III puka SDK, ravnogorske okružne vlasti su po naređenju majora [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]], komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, odobrile mobilizaciju 520 ljudi za popunu III dobrovoljačkog puka u [[Šabac|Šapcu]].<ref>AVII, Ča, kut. 77, reg. br. 42/3.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2011, стр. 346.</ref> Kolaboracija jedinica Srpskog dobrovoljačkog korpusa sa snagama JVuO pod komandom Draže Mihailovića dostigla je vrhunac tokom ključne bitke za oslobođenje Srbije. Riječ je o [[Bitka na Jelovoj gori|bici na Jelovoj gori]], u kojoj su četnici bili poraženi te praktično izbačeni iz Srbije. Naime, u blizini [[Valjevo|Valjeva]], 11. septembra 1944. partizani su napali kolonu u kojoj se nalazio Dragoljub Mihailović, četnička Vrhovna komanda, [[Centralni nacionalni komitet]] i američka vojna misija sa pukovnikom [[Robert Harbold McDowell|McDowellom]] na čelu.<ref>[https://znaci.org/00001/40_72.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLOM NJEMAČKO-ČETNIČKE OBRANE U ZAPADNOJ SRBIJI]</ref> Jedinice NOVJ su nastavile da gone ovu četničku grupu i 13. septembra opkolili su Mihailovića na sektoru [[Divci]]—[[Mionica]]. Našavši se u veoma nepovoljnoj situaciji, Mihailović se radio-vezom obratio za pomoć [[Kosta Mušicki|Kosti Mušickom]], komandantu SDK. General Mušicki je telefonom naredio III bataljonu Prvog puka SDK iz Valjeva da krene Mihailoviću u pomoć. Ljotićevci su stigli u posljednji čas i znatno pomogli četnicima s Mihailovićem na čelu da se izvuku iz partizanskog obruča i upute prema [[Koceljeva|Koceljevi]].<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 287.</ref> Ovom prilikom, partizani su zaplijenili arhive četničke Vrhovne komande i Centralnog nacionalnog komiteta.<ref>[https://www.znaci.org/00001/77.htm Đorđe Orlović: Šesta lička proleterska divizija „Nikola Tesla“, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1990, str. 424.]</ref> [[Datoteka:Dimitrije Ljotić i supružnici Dragojla i Milovan Popović izlaze iz Zavoda za prinudno vaspitanje omladine.png|200px|mini|desno|Supružnici Dragojla i Milovan Popović u društvu Dimitrija Ljotića prilikom njegove posjete Zavodu za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci.]] [[Milovan Popović]], upravnik [[Zavod za prinudno vaspitanje omladine|Zavoda za prinudno vaspitanje omladine]] u [[Smederevska Palanka|Smederevskoj Palanci]] i simpatizer Ljotićevog [[ZBOR]]-a, napustio je Zavod 10. septembra 1944. i pridružio se Mihailovićevim četnicima, dok je Zavod formalno prestao da postoji 3. oktobra 1944.<ref>Александар Стојановић, Завод за принудно васпитање омладине у Смедеревској Паланци: старе контроверзе и нова тумачења. Институт за новију историју Србије, 2016, стр. 61.</ref> 4. septembra 1944, upravnik Milovan Popović depešom obavještava Velibora Jonića, ministra prosvete i vera u vladi Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Čast mi je izvestiti Vas da sam u vezi Vašeg strogo poverljivog akta br. 16 od 30 avgusta 1944 godine poslao danas u srpske oružane odrede po dobrovoljnoj prijavi i slobodnom izboru 104 pitomca i to: u Srpski dobrovoljački korpus 53, u Srpsku državnu stražu 26 i u odrede Draže Mihailovića 25.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, док. бр. 653, стр. 548.</ref>}} Prije rata, Milovan Popović se nalazio na čelu [[Antikomunističke lige]],<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 498, фус. 187.</ref> a bio je i asistent na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu]] u Beogradu. Popović je bio jedan od organizatora [[Antimasonska izložba|Antimasonske izložbe]] oktobra 1941. Zavod za prinudno vaspitanje omladine bio je specijalni logor za izolaciju i ideološku indoktrinaciju prokomunističke omladine, formiran od strane kvislinških vlasti u Smederevskoj Palanci, 22. septembra 1942. Osnivanje logora bilo je omogućeno Uredbom o prinudnom vaspitanju omladine (15. jul 1942), koju je potpisao predsednik kvislinške vlade Milan Nedić. Tokom dve godine postojanja logora, kroz to mesto za izolaciju prošlo je 1.270 omladinaca i omladinki, od kojih je skoro polovina bila iz Beograda (mahom aktivisti i aktivni simpatizeri srednjoškolske organizacije [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a). Zatvorena omladina je bila podvrgnuta sistematskom ideološkom prevaspitanju, koje su vršili logorski „vaspitači“ – pripadnici organizacije NP Zbor. Zamenica upravnika logora i upravnica ženskog dela logora bila je Popovićeva supruga, Dragojla Ostojić Popović.<ref>Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941–44. Priručnik za čitanje grada. Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2016, str. 71-72.</ref> Upravnik Popović je tretman zatočenika Zavoda okarakterisao kao „blag režim, ali uvek pod znakom mača“.<ref>Александар Стојановић, н. ч., стр. 52.</ref> U depeši poslatoj 21. marta 1945. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]], general Mihailović o Popoviću zapisuje kratku opasku: „Potpukovnik Milovan Popović, zabušant, neupotrebljiv.”<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_192.htm Izvod iz Knjige poslatih depeša štaba Vrhovne komande od 12. decembra 1944. do 7. aprila 1945. godine]</ref> Popović je ostao u JVuO sve do kraja rata i poginuo je 1945. godine u [[Bosna (regija)|Bosni]] kao četnički odmetnik.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 298.</ref> Boško N. Kostić, lični sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio je u emigraciji zapis o Popovićevom prisustvu u Mihailovićevom štabu. On navodi da je Mihailovića zamolio da Popović, zajedno s njim (Kostićem) pođe za [[Slovenija|Sloveniju]], gdje su se okupile sve nacionalne snage pod komandom generala [[Miodrag Damjanović|Miodraga Damjanovića]]: {{izdvojeni citat|Zamolih đenerala Mihajlovića da pošalje s nama i Milovana Popovića, koji je bio šef antikomunističkog odeljenja u štabu Draže Mihajlovića. Popovića traži [[Matija Parac|đeneral Parac]] za propagandu, a mi bi ga, eventualno, poslali u [[Švajcarska|Švajcarsku]] radi naše nacionalne propagande, jer njega svi smatramo jednim od najboljih poznavalaca komunizma. Đeneral Mihajlović je odgovorio da nema ništa protiv, smatra čak da je ideja dobra i naredio je da se odmah pozove Milovan Popović. Kako se M. Popović nalazio u dvorištu, ubrzo uđe unutra našto mu đeneral Mihajlović reče: „Vas traži đeneral Parac. Spremite se da s g. Kostićem putujete u Sloveniju.“<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 215.</ref>}} Kostićevo svjedočenje se u potpunosti poklapa sa navodima još jednog ljotićevskog emigranta. Riječ je o [[Borivoju Karapandžiću]], predratnom članu JNP ZBOR, koji je za vrijeme okupacije bio referent Odeljenja državne propagande za Okrug valjevski<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 249, fus. 653.</ref> i prosvetar u jedinicama SDK. U knjizi ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', objavljenoj [[1958]]. godine u [[Cleveland, Ohio|Clevelandu]] ([[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), Karapandžić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Za Upravnika Zavoda u Smederevskoj Palanci đeneral Nedić postavio je Generalnog sekretara predratnog Jugoslovenskog Antimarksističkog Komiteta Milovana Popovića (bio posle Ratka Živadinovića), jednog od najspremnijih antimarksističkih teoretičara i najbeskompromisnijih antikomunističkih boraca, koga je 1944. godine Draža Mihailović postavio za Šefa propagande Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u Otadžbini.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 149.</ref>}} U dogovoru sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Mihailovićevim komandantom Srbije, jedinice Srpske državne straže (SDS) i [[Srpska granična straža|Srpske granične straže]] (SGS) [[6. 10.|6. oktobra]] [[1944]]. okupile su se u [[Jagodina|Jagodini]]. Tu je od tih jedinica formiran [[Srpska državna straža|Srpski udarni korpus]] (SUK) sa tri divizije. Za komandanta korpusa imenovan je divizijski general [[Stevan Radovanović]], za njegovog pomoćnika brigadni general Borivoje Jonić (komandant SDS), za načelnika štaba major [[Danilo Dača Stojanović]], dok su za komandante divizijâ imenovani: [[Branimir Brana Živković]] (do tada načelnik Operativnog odeljenja SDS), Dragutin Redić (do tada komandant SDS Kraljevačke oblasti) i [[Ljudevit Pogačar]] (do tada komandant SGS), svi pukovnici. SUK je tada brojao oko 6.800 ljudi.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 211, fus. 2.</ref> Kao dio Mihailovićeve vojske, SUK se konstantno borio sa jedinicama [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]]. Zajedno sa nemačkom vojskom i četnicima iz Srbije tokom novembra [[1944]], SUK učestvuje u [[proboj četnika i Nemaca iz Srbije|proboju Armijske grupe E kroz Sandžak]] i [[Proboj Armijske grupe E kroz istočnu Bosnu|istočnu Bosnu]]. Ipak, jedinice SDK nisu se povukle iz Srbije u pravcu Bosne, kako su to učinile objedinjene jedinice JVuO i SDS, već u pravcu [[Slovenija|Slovenije]], preko teritorije [[Srem]]a i [[Slavonija|Slavonije]] odnosno preko teritorije [[NDH]]. Jedinice JVuO i SDS napustile su teritoriju Srbije 15-20. oktobra 1944. Nemci su izvršili evakuaciju jedinica SDK kako bi ih spasili od uništenja u sukobu sa [[Crvena armija|Crvenom armijom]] i NOVJ. Dimitrije Ljotić je 4. oktobra 1944. uputio delegaciju od 33 pripadnika SDK i fašističkog pokreta Zbor u Crnu Goru, kako bi ubedili [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], komandanta crnogorskih četnika da se evakuišu u pravcu Slovenije, gde je planirano da se povuku i Ljotićeve jedinice. Njemačke vojne vlasti su 1. oktobra izvijestile generala Nedića da je njegova vlada razriješena dužnosti, te da Beograd od 3. oktobra postaje operativna vojna zona. Nakon rata, general Borivoje Jonić će posvjedočiti da je u Nedićevom kabinetu 2. oktobra održan sastanak kojem su, pored Nedića i Jonića, prisustvovali general [[Miodrag Damjanović]], šef kabineta Milana Nedića, zatim komandant SDK general Kosta Mušicki i pukovnik Ljudevit Pogačar, komandant Srpske granične straže. Na sastanku je Nedić prisutne obavijestio da će se sa članovima vlade evakuisati u [[Austrija|Austriju]] i da su svi oslobođeni položene zakletve. Generalu Joniću je poručio da bi pripadnici SDS i SGS trebalo da se priključe odredima JVuO.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 263.</ref> Kao razlog za pridruživanje kvislinških snaga Mihailoviću, general Milan Nedić je naveo: {{izdvojeni citat|Situacija je po našu nacionalnu stvar propala. Sovjetska armija ulazi u Srbiju, a za njima i komunisti koji će uzeti vlast. Mi se moramo ukloniti. Ja sa članovima vlade odlazim u Austriju. Dobrovoljački korpus doneo je odluku da ide u Sloveniju. Vas, Joniću, Srpsku državnu stražu i ceo srpski narod ostavljam Draži Mihailoviću, jer ste vi od početka pripadali njemu!<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 371.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 274.</ref>}} Trećeg oktobra, Milan Nedić je održao posljednju sjednicu Vlade u Beogradu i tom prilikom saopštio ministrima da njihova evakuacija može početi svakog trenutka. U kakvoj situaciji su se nalazili pripadnici kvislinškog aparata i članovi Mihailovićeve organizacije neposredno prije povlačenja iz glavnog grada, najbolje oslikava jedan primarni izvor.<ref>AVII, Nda, reg. br. 2/2, fas. 2, kut. 164.</ref> Riječ je o pismu koje je (u ponoć istog dana) sastavio dr [[Milorad Nedeljković]], ministar privrede u Nedićevoj vladi. Pismo je bilo namijenjeno Odeljenju državne propagande pri Predsedništvu Ministarskog saveta, i u njemu, između ostalog, dr Nedeljković navodi: {{izdvojeni citat|Danas na sednici Vlade donesene su važne, sudbonosne odluke... Gospodin predsednik nam je saopštio da je nemački komandant za Jugoistok večeras proglasio Beograd i Srbiju operativnim područjem u najstrožem smislu. Od ovog trenutka (ponoć) važi opsadno stanje u Beogradu. Funkciju srpske vlade preuzimaju nemačke vlasti. Srpska vlada premešta se u Nemačku da preuzme tamo svoju političku i nacionalnu dužnost, okupljajući oko sebe sve Srbe koji se tamo nalaze (preko 300.000), kao i one koji će se ovih dana evakuisati, i to je sva naša inteligencija, činovništvo i srpski oružani odredi (S.D. straža, S.D. korpus, Granična straža i Srpska garda). Danas su dobili pasoš u Nemačkom poslanstvu i svi članovi Ravnogorskog pokreta i mnogi političari iz demokratskih frakcija. Saopštavam Vama i svima činovnicima, ko god želi da se evakuiše, neka se javi u Predsedništvu Vlade. Voz za vozom ići će neprekidno, sve će formalno svršavati Kabinet Predsedništva. U šumu je nemoguće ići, jer je usled odlaska Draže Mihailovića preko Drine za Hercegovinu (Italiju) izazvano rasulo u njegovim odredima i četnici se razilaze i neće više da se biju. Ovo je njihovo usmeno zvanično izjavljivanje u Predsedništvu danas ceo dan.<ref>Бранислав Божовић, н. д., Београд, 2014, стр. 369.</ref>}} General [[Hans-Gustav Felber]], vojnoupravni komandant Jugoistoka, izdao je 6. oktobra 1944. naređenje da komanda nad odredima Srpske državne straže i Granične straže ima preći u ruke generala Miodraga Damjanovića, šefa kabineta generala Nedića: {{izdvojeni citat|Gospodine premijeru! <br /> Slažem se da se general-majoru Damjanoviću povjeri zapovjedništvo nad srpskim oružanim snagama, s izuzetkom [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]]. Po mom mišljenju, ovaj korpus mora ostati u provjerenim rukama generala [Koste] Mušickog.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=875&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000871.] <br /> ({{jez-njem|"An den Präsidenten den serbischen Ministerrates Herrn Generaloberst Nedić. Herr Ministerpräsident! <br /> Ich bin damit einverstanden, dass der Generalmajor Damjanović mit der Führung der serbischen bewaffneten Verbände mit Ausnahme des SFK betraut wird. Dieses Korps muss meiner Auffassung noch in den bewährten Händen des General Mušićki [sic] bleiben. Mit dem Ausdruck meiner vorzüglichen Hochachtung."}})</ref>|Naredba generala Hansa Felbera od 6. X 1944. godine}} Kao glavni Mihailovićev pouzdanik u Nedićevoj upravi, general Damjanović se sa komandantima Straže odmah stavio pod Mihailovićevu komandu. Ove jedinice, preimenovane u Srpski udarni korpus JVuO, pridružile su se tako ostalim četničkim trupama u povlačenju prema Sandžaku. Međutim, ovo savezništvo se ubrzo raspalo.<ref>[https://znaci.org/00001/40_74.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje ČETNICI SE POVLAČE IZ SRBIJE]</ref> Pripadnici SDS su iz Jagodine, preko Kruševca, 14. oktobra 1944. pristigli u Kraljevo gde su se sastali sa četnicima i stavili se pod Mihailovićevu komandu. Pravac povlačenja SDS i glavnine JVuO išao je od Kraljeva preko Raške, Novog Pazara, Sjenice, Prijepolja i Pljevalja ka istočnoj Bosni, uz učestale sukobe sa NOVJ i evidentne gubitke.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_5.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/355-359.</ref> [[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], prije nego što je početkom oktobra 1944. pobjegao iz Srbije u [[Beč]], bio je šef IV (antikomunističkog) odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda. U Beču je, po nalogu [[Gestapo]]a, radio na organizovanju i pripremanju [[Lovačke grupe Jugoistok|grupa za izvršenje diverzantsko-terorističkih zadataka]] u Srbiji. Draža Mihailović je 1. decembra 1944. uputio pismo pukovniku [[Gojko Borota|Gojku Boroti]], komandantu Romanijskog korpusa JVuO u kome ga obavještava o ubacivanju diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju i ulozi Vrhovne komande JVuO u tome. Pukovnika Borotu, koji je bio četnički oficir za vezu sa njemačkim snagama u [[Sarajevo|Sarajevu]], general Mihailović obavještava da bi Bećarević trebalo da bude jedan od organizatora ovih skupina u službi Gestapoa: {{izdvojeni citat|Beć.[arević] sa njegovim ljudstvom može biti primljen i prebačen u Srbiju. Veoma je važno da niko ne zna za njihovo ubacivanje u Srbiju, pa čak ni dolazak kod nas. Naš svet suviše mnogo priča i ja dobro krijem još odavde sve one koje ubacujem. Zato ćemo prihvat Beć. sa njegovim ljudima organizovati tako da niko ovde ne zna za njih. Pitanje je samo da li je bolje da ih prebacimo iz oblasti Semberije ili u oblasti Višegrada. To kao i sve detalje dogovorićemo se kad dođete kod mene.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_114.htm Pismo Draže Mihailovića od 1. decembra 1944. komandantu Komande Sarajeva o ubacivanju četničkih i gestapovskih diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju]</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 515, fus. 1385.</ref>}} Kako je u praksi izgledalo rukovođenje Srpskim udarnim korpusom (SUK) od strane generala Draže Mihailovića, može se vidjeti i iz njegova naređenja od 26. decembra 1944. godine za napad na [[Tuzla|Tuzlu]]: {{izdvojeni citat|NAREĐUJEM: 1. — Diviziski đeneral [[Steva Radovanović]] zadržaće pod svojom neposrednom komandom I i II diviziju SUK-a i Vlaseničku brigadu kapetana Tuševljakovića. Komandu nad II divizijom na mesto poč. puk. Redića privremeno da primi đeneral straže Borivoje Jonić. General Radovanović sa I i II divizijom i Vlaseničkom brigadom izvršiće širi bočni obuhvat prema komunističkom levom boku i zato sve svoje snage da krene pravcem: s. Zukići — s. Naseoci — s. Svojat — s. Lukavica — s. Bašigovci i dalje na severni deo s. Đurđevika. General Radovanović neka odmah sastavi radio stanicu I divizije iz svoga korpusa i neka veštiji radio telegrafista uspostavi vezu samnom sa ispravnom stanicom, a neispravnu stanicu poslati odmah u Vrhovnu komandu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_127.htm Zapovest štaba Vrhovne komande JVUO od 26. decembra 1944. potčinjenim jedinicama za napad na Tuzlu]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Mjesec dana ranije, general Borivoje Jonić je od štaba Draže Mihailovića zatražio da se ljudstvo SUK-a preda [[Saveznici u Drugom svetskom ratu|savezničkim]] snagama. General Jonić moli 26. novembra 1944. da se „izveštaj dostavi Vrhovnoj Komandi kojoj sam ja kao i svi pripadnici SUK-a svom dušom odan i za koju sam radio i žrtvovao se do maksimuma od 1941. godine pa do danas“. Istog dana, general Stevan Radovanović (Jonićev pretpostavljeni), u raportu komandantu Srbije JVuO generalu Miroslavu Trifunoviću, sumira ratni angažman generala Jonića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|G. đeneral Jonić bio je komandant Srpske državne straže i kao takav stavio je Srpsku državnu stražu na raspoloženje Vrhovnoj Komandi, ma da je mogao svu SDS da raspusti, kako je i dobio naređenje od đenerala Nedića. On, kao nacionalista koji je za 2 1/2 godine svoje službe to i pokazao pomažući pokret đenerala Draže Mihailovića u svima pravcima nije hteo da SDS raspusti već ju je stavio na raspoloženje Vrhovnoj Komandi i đeneralu Draži Mihailoviću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_107.htm Raport pomoćnika komandanta Srpskog udarnog korpusa od 26. novembra 1944. komandantu korpusa da se korpus preda anglo-američkim trupama]</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpski udarni korpus|Srpskog udarnog korpusa Jugoslovenske vojske u Otadžbini]]}} == Suđenje Mihailoviću i kolaboracionistima 1946. == {{main|Beogradski proces}} [[Datoteka:Draža pred sudom.jpg|thumb|desno|Optuženi [[Dragoljub Mihailović]] na [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] [[1946]].]] Na posleratnom [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] 1946. godine Draži Mihailoviću je, između ostalog, stavljena na teret saradnja sa [[vojna uprava u Srbiji|kvislinškom upravom u Srbiji]]. Mihailović se branio kako je saradnja sa kvislinškom vladom išla slučajno, mimo njegove želje: :Optuženi Mihailović: Sa Nedićem je bio sastanak... je taj sastanak za mene došao neočekivano, nisam ga želeo ni u kom slučaju. To se desilo jedno posle podne kada sam se odlučio da dođem na taj sastanak, da jedanput vidim šta hoće. Bio sam tada u selu Skakavicama. Uveče je došlo do toga sastanka, za koji, ponavljam, nisam nikakve želje imao. Šta me je upravo navelo na to, sam ne znam. :Pretsednik: Ko je bio prisutan na tome sastanku? :Optuženi: [[Luka Baletić]], [[Mirko Lalatović]], a ovde se još pominju i [[Nikola Kalabić]], [[Dragoslav Račić]], Damjanović i Nedić. :Pretsednik: Kakav je bio tok tih pregovora i šta se imalo na tome sastanku da postigne između vas i Nedića? :Optuženi: Ništa. Da kažem svašta i ništa... :Pretsednik: Pa kakvi su onda zaključci? :Optuženi: Nikakvi. Nešto su trabunjali oni koji su doveli do toga sastanka. Na insistiranje predsednika suda čemu taj sastanak sa Nedićem, Mihailović je na kraju izjavio da je na sastanak otišao "iz dosade": :Pretsednik: Kad na tom sastanku uopšte ništa nije postignuto, tako da je to bio jalov razgovor, zašto vam je bio potreban taj sastanak? :Optuženi: Uopšte je bio nepotreban. Verujem da je to bilo iz dosade, što me je moralo pritiskivati neko traženje, inače nikakvog razloga nije bilo. U nastavku odbrane, optuženi Mihailović je nastojao da prikaže kako je čak i liferovanje oružja od strane Nemaca išlo gotovo mimo njegove volje: :Pretsednik: Da nastavimo s ovim vašim sastankom sa Milanom Nedićem avgusta 1944 god. Da li vam je Nedić obećao ili se obavezao da će preko Nemaca uspeti da vam se liferuje veća količina oružja? :Optuženi: Ja nisam tražio da se meni liferuje od Nemaca. :Pretsednik: A da li vam je on obećao? :Optuženi: Nisam tražio. :Pretsednik: A da li vam je obećao, Sud to pita, da li vam je Nedić obećao ili se obavezao? :Optuženi: Ja sam kazao da neću od njih. :Pretsednik: Jeste li hteli da primite od [[Srpska državna straža|SDS]]. :Optuženi: Uvek. Zato sam kroz sve vreme i uzimao. :Pretsednik: Ko je snabdevao obućom, hranom i odećom SDS? :Optuženi: Sve su to snabdevali Nemci.<ref name="Saslušanje"/> Praveći analogiju sa partizanskom taktikom vršenja [[Napadi na garnizone NDH|napada na garnizone NDH]] u cilju dolaženja do veće količine oružja i municije, u završnoj je riječi general Mihailović pravdao četničku saradnju sa oružanim formacijama vlade generala Nedića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Sa nekoliko reči da se osvrnem na SDS i njeno iskorišćavanje. Nemam oružja i do njega nisam mogao da dođem na drugi način. Partizani nisu ništa drukčije radili sa domobranima. Ja verujem i znam da su neki domobrani po tri puta hvatani i opet puštani. SDS rad nije bio dobar. Kad smo počeli rad odozdo on nije uspevao, a kad smo počeli odozgo uspevali smo. Upisivali smo vojnike. Pod zakletvom smo slali vojnike i naredili da ne pođu pojedinačno nego po nekoliko njih i više zajedno u jedinice SDS. Tako smo dosta uradili.<ref name="Završna reč">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_21.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Završna reč optuženog Dragoljuba Mihailovića}} Uprkos ovakvoj odbrani, sudsko veće je u članu 3. presude utvrdilo da je Mihailović kriv: {{izdvojeni citat|Što je od samog početka svoje izdajničke delatnosti stupio u vezu sa Nedićem i drugim kvislinzima, otvorenim slugama okupatora, u cilju da održi okupaciju i objedini sve izdajničke snage protiv oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije;<ref name="Presuda">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} == Tumačenja == Brojni domaći i strani autori ukazivali su na saradnju četničkog pokreta Draže Mihailovića sa kvislinškom vladom Milana Nedića, kao pojavu specifičnu za [[Nedićeva Srbija|teritoriju okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu]]. [[Stanislav Krakov]], predratni pripadnik [[Dimitrije Ljotić|Ljotićevog]] [[ZBOR]]-a, sestrić generala Milana Nedića i jedan od najbližih saradnika predsjednika srpske kvislinške vlade, piše o savezništvu Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|U istoriji okupirane Srbije i Jugoslavije može se zabeležiti sa nepobitnom tačnošću, da nijedan jedini put, ni u kakvoj prilici i na ma kome mestu nije došlo ni do jednog sukoba između četnika Draže Mihailovića i Oružanih odreda Nedićevih koji su potom dobili ime Srpske državne straže. Na protiv, od samog početka osnivanja tih Nedićevih oružanih odreda, pa do zavođenja komunističke vladavine u Jugoslaviji, vladala je bratska saradnja između odreda Nedićevih i Mihailovićevih, te su ovi drugi, kada god im je pretilo uništenje od nemačkih trupa, nalazili utočište u Nedićevim trupama, ulazeći tu kao „[[Legalizovani četnici|legalizovani odredi]]”. Iako je general Nedić bio stavljen kroz londonski radio pod [[Crne trojke|slovo „Z”]] kao „narodni izdajnik”, on je i pre i posle ovog nedostojnog, recimo iz taktičkih potreba proisteklog sramoćenja, bio najbolji snabdevač jedinica Draže Mihailovića i izliferovao im je bar deset puta više oružja, municije, svake spreme i novca, nego što su to mogli da učine [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|Jugoslovenska vlada u egzilu]] i hteli da učine oni engleski naredbodavci pred kojima se drhtalo, a koji su tretirali ceo junački nacionalni pokret otpora Mihailovićev kao jednu kolonijalnu trupu koja mora da izvršava svako njihovo naređenje, pa makar ono vodilo uništenju srpskog naroda ili izdaji Kraljevine Jugoslavije u to vreme sovjetskim satelitima — komunističkim partizanima.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 346.</ref>}} Novinar i književnik [[Ratko Parežanin]], urednik časopisa „Iskra”, ljotićevskog glasila štampanog u [[Minhen]]u, za vrijeme okupacije se nalazio na mjestu šefa Vaspitnog odseka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Petranović, Branko (1992). ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945''. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar, str. 416.</ref> Decenijama po okončanju rata, Parežanin interpretira politiku generala Nedića i njegov rezon da se upusti u kolaboraciju, kao i odnos koji su Nedić i Ljotić imali prema Draži Mihailoviću: {{izdvojeni citat|Suština Nedićeve politike u okupiranoj Srbiji bila je u ovome: <br /> Rat će trajati dugo. Jedini način da se srpski narod, pod okolnostima u kojima se našao, održi jeste da se uspostavi red i mir u okupiranoj Srbiji. Okupator će jednog dana morati da ode. Srbi ga danas ne mogu oterati niti doprineti njegovom odlasku... Od prvog dana Nedićeve vlade težilo se sporazumu sa četnicima Draže Mihailovića. Nedić ih je, u sporazumu sa Ljotićem, pomagao novcem, oružjem, intervencijama kod Nemaca kadgod je to bilo moguće. Molio je četnike da ne ruše vlast i red u zemlji koje on drži i stvara. Poručivao je Draži Mihailoviću da nema potrebe da ruši njegovu vlast u zemlji, jer je on spreman svakoga trenutka ustupiti svoje mesto njemu ili onom licu koje on odredi. Nedić je bez prestanka bio svom dušom odan srpskom narodu i [[Petar II Karađorđević|Kralju Petru II]], po svojim osećanjima bio je na strani zapadnih saveznika, ali je smatrao kao svoju svetu dužnost, kao nešto najpreče i najvažnije, očuvati srpski narod od biološkog istrebljenja, naročito posle već podnetih žrtava koje su do tada iznosile više stotina hiljada mrtvih.<ref>Ратко Парежанин, Други светски рат и Димитрије В. Љотић, Минхен, 1971, стр. 339—340.</ref>}} [[Srbi|Srpski]] crkveni istoričar dr [[Đoko Slijepčević]], saradnik Ratka Parežanina u Vaspitnom odseku SDK, u knjizi “Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata“ uočava kvalitativnu razliku u relacijama koje su sa Milanom Nedićem gajili četnici van okupirane Srbije na jednoj, te pripadnici JVuO u Srbiji na drugoj strani: {{izdvojeni citat|General Milan Nedić je bio prijatelj četnika i pomagao ih gde je, kako je i kada je mogao. Odnos četnika prema njemu nije, međutim, bio isti: dok su svi četnici i svi nacionalni borci izvan okupiranog područja Srbije osećali i poštovanje i divljenje prema generalu Milanu Nediću, jer im je on pomagao u granicama svojih mogućnosti, četnici sa okupiranog područja Srbije nisu uvek imali korektan i pošten stav prema generalu Milanu Nediću.<ref>Dr Đoko Slijepčević, Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata, Minhen, 1978, str. 361.</ref>}} I [[Borivoje Karapandžić]], takođe ljotićevski emigrant, ukazuje u svojoj knjizi “Građanski rat u Srbiji 1941—1945“ na „neminovnost saradnje” JVuO sa SDK i SDS, i tvrdi da je ta saradnja gotovo isključivo proishodila iz obostranog straha od »komunističke opasnosti«: {{izdvojeni citat|Ma koliko da su se nacionalni borci između sebe gložili, pa čak i s oružjem jedni druge napadali, činjenica je — da su nacionalni odredi u Srbiji često između sebe sarađivali i borili se rame uz rame protivu zajedničkog neprijatelja. Kadgod se na pomolu ukazala ma i najmanja komunistička opasnost, a naročito kada su komunisti pokazivali nameru da iz Pavelićeve „Nezavisne Države Hrvatske” prodru u Nedićevu Srbiju, uvek se, tada, stvarao zajednički nacionalni front protivu komunizma. Međusobno su sarađivali i zajednički išli u borbu protivu istih dušmana i četničke jedinice đenerala Mihailovića i Srpski dobrovoljci i pripadnici Srpske Državne Straže. [...] Što je dolazilo do ove neminovne saradnje, najpre se ima zahvaliti samim srpskim nacionalnim borcima, koji su se u časovima opšte opasnosti od komunizma instinktivno oslanjali jedni na druge. A zatim, velika zasluga za ovo pripada đeneralu Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, koji su, neprestano, sve od sebe činili da se sporazumu sa đeneralom Dražom Mihailovićem u pogledu zajedničke saradnje i ostvarenja jedinstvenog nacionalnog fronta. U tome smislu, obojica su preduzimali čitav niz mera, da bi se sastali i sa đeneralom Mihailovićem i sa njegovim odgovornim komandantima da bi ih pridobili za zajedničku antikomunističku saradnju.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 259.</ref>}} [[Lazo M. Kostić]], predratni profesor [[Univerzitet u Beogradu|Beogradskog univerziteta]], u prvim mjesecima okupacije se nalazio na poziciji komesara (ministra) saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. U apologetskoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“, izdatoj u [[Melbourne]]u [[1976]]. godine, profesor Kostić piše: {{izdvojeni citat|Kad su Sovjetske trupe, u jesen 1944, došle pred Beograd, Nedić je raspustio svoje vojne snage, koje su tada sa njegovim šefom kabineta, đeneralom [[Miodrag Damjanović|Miodragom Damjanovićem]], definitivno prišle đeneralu Draži Mihailoviću i od tada su bile deo njegovih trupa. I do tada su Nedićeve trupe samo po formi bile legalne, dok su ustvari to bili najbolji Dražini vojnici. To je sam Draža rekao pri smotri Srpske državne straže, u selu [[Vrapci (Sokolac)|Vrapci]], u Istočnoj Bosni, u početku 1945. Tada je Draža u govoru, održanom pred postrojenom Stražom, rekao da je Straža pretstavljala pluća njegove organizacije i da se nada da će ona to biti i dalje, u toliko više, što “Srbi nemaju saveznika ni prijatelja nigde u svetu, te ima da se borba nastavi do pobede ili do smrti“.<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 8.</ref>}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, u svojoj posthumno objavljenoj knjizi ''War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration'' (“Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945. Okupacija i kolaboracija“) iz 2001. godine, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214. <br /> ({{jez-eng|"The collaboration of sorts between the Nedić administration and the Mihailović forces that began in the fall of 1941 lasted to the end of the German occupation. It went through phases of varying intensity with first Nedić, then Mihailović, playing the principal role. It should also be noted that during the first two years or so of occupation, when Nedić and many people in Serbia thought that Germany would win the war, relations were different from what they became during the latter half of the occupation, when Germany's defeat became more certain. But the main objectives of the two parties never changed. The common goal was to fight the Partisans and keep them from emerging as the dominant armed group at the end of the war. Both also wanted to keep Serbian losses to a minimum, which could only be done by preventing acts of sabotage and armed resistance against the German and Bulgarian occupation forces, since such acts invariably brought bloody reprisals. For the Chetniks, a further motive in collaborating with the Nedić government was to gain a solid base in the military, administrative, and police apparatus of the regime, so that when the Germans and Bulgarians finally left, the Chetniks could seize the government organization and armed forces before the Partisans did."}})}}}} Sir [[William Deakin]], profesor [[Istorija|istorije]] na [[Univerzitet u Oxfordu|Univerzitetu u Oxfordu]] i saradnik britanskog premijera [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]] nakon rata, u svojoj knjizi ''The Embattled Mountain'' (objavljena 1973. u prevodu na [[srpskohrvatski jezik]] pod naslovom “Bojovna planina“), slaže se sa tezom da je važan čimbenik približavanja Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića predstavljala politika odmazde njemačkog okupatora: {{izdvojeni citat|Divljačke mere odmazde Nemaca prilikom ugušivanja ustanka u Srbiji u jesen i zimu 1941, sećanja na slične austrijske i bugarske kaznene ekspedicije u Srbiji i Makedoniji za vreme prvog svetskog rata, kao i oskudne britanske avionske pošiljke upućivane Mihailoviću od novembra 1941, bili su mu argumenti za njegov tadašnji stav potpune pasivnosti i sračunate saradnje s Nedićevim vlastima. Svaki neposredni otpor naneo bi zlo srpskom stanovništvu, naročito u ravnicama i dolinama, izazvao bi obnovljene masovne neprijateljske represalije, koje bi stanovništvo desetkovale i učinile nemogućim neki uspešan budući ustanak u saradnji sa britanskim ili američkim iskrcavanjem.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin — EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Pukovnik [[William Bailey|Stanley William Bailey]], koji je od 25. decembra 1942. do 29. januara 1944. bio oficir za vezu u štabu generala Mihailovića, gdje je predvodio misiju [[Britanska imperija|britanske]] [[Uprava za specijalne operacije|Uprave za specijalne operacije]] u okupiranoj Jugoslaviji, zaključuje u svom osvrtu na događaje iz Drugog svjetskog rata da je Mihailović četničku kolaboraciju sa kvislinškim strukturama u Srbiji smatrao ratnim lukavstvom, ali da ga je upravo taktika koju je sâm odabrao „na kraju upropastila“: {{izdvojeni citat|Jedan od načina kojima su se Mihailovićeve pristaše i sljedbenici služili da prikriju svoju pravu prirodu sastojao se u tome da su stupali ili u jedinice srpskog kvislinga generala Nedića, predsjednika marionetske vlade u Beogradu, ili u odrede Dimitrija Ljotića, zloglasnog srpskog fašista. Mihailović je tvrdio da to lukavstvo predstavlja dopustiv postupak jer će te njegove pristaše ionako prijeći na njegovu stranu čim im on naredi, a tada će, u najmanju ruku, donijeti sa sobom i svoje oružje i opremu, možda i dovesti svoje drugove. Međutim, u očima drugih promatrača ta je praksa bila manje opravdana. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno. Mihailović se tim potezom prvi put izložio optužbi da surađuje s neprijateljem, da se upustio u kolaboraciju, koja ga je na kraju upropastila.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/171_7.pdf |title=Elisabeth Barker — BRITANSKA POLITIKA PREMA JUGOISTOČNOJ EVROPI U DRUGOM SVJETSKOM RATU |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2024-07-17}}</ref>}} Profesor istorije Jugoslavije na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu u Beogradu]] [[Branko Petranović]] posmatra saradnju sa kvislinškim strukturama u Srbiji i Jugoslaviji kao specijalni slučaj šireg fenomena kolaboracije JVuO s okupatorom. Petranović uočava da je glavni ideološki motiv četničke kolaboracije bio [[antikomunizam]]: {{izdvojeni citat|Kao vrhovni komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, Mihailović je dozvoljavao saradnju svojih jedinica sa silama Osovine i kvislinzima, posredno (legalizacija) ili direktno. Saradnja se ostvarivala lečenjem četnika u italijanskim, nemačkim i kvislinškim bolnicama, dobijanjem naoružanja i municije, hrane, zajedničkim dejstvima na sektorima fronta ugroženim od partizana. Saradnja je proizilazila i iz činjenice da je četnička strategija polazila od uništenja komunista posredstvom okupatora u okviru Drugog svetskog rata.<ref>Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945, Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 391.</ref>}} Dr [[Milovan Pisarri]], istoričar i naučni saradnik [[Institut za filozofiju i društvenu teoriju|Instituta za filozofiju i društvenu teoriju]], oslanja se upravo na tezu profesora Petranovića o antikomunizmu kao ključnom okidaču za kolaboraciju četnika s okupatorima i kvislinzima. U monografiji “Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta“,<ref>[https://rosalux.rs/rosa-publications/stradanje-roma-u-srbiji-za-vreme-holokausta/ Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe: Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta]</ref> dr Pisarri eksplicira ovu epizodu iz istorije Drugog svjetskog rata i okupacije Jugoslavije na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Između snaga četnika i kvislinga, pre svega je postojao zajednički stav da su komunisti najveći neprijatelji: ako su oni za kvislinge predstavljali zlo koje je trebalo uništiti, jer je bila reč o najvećem neprijatelju nacionalsocijalističkog poretka, za četnike su oni bili ozbiljna i realna pretnja za ponovno uspostavljanje centralističke monarhije, sa Srbijom i Srbima na čelu. Ratne okolnosti su dozvolile da se u ime tog zajedničkog interesa oružje uperi upravo protiv komunista, i to u više navrata, sve do kraja rata. Upravo u ime antikomunizma, posle pregovora s Nemcima u novembru 1941. godine, započela je posebna vrsta saradnje između vlade Milana Nedića i Jugoslovenske vojske u otadžbini, koju je Mihailović dozvoljavao preko legalizacije određenog broja njegovih odreda, preko dobijanja oružja, finansijske pomoći, hrane ili preko zajedničkog dejstva u oblastima ugroženim od partizana.<ref>Milovan Pisarri, Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2014, str. 54.</ref>}} U doktorskoj tezi ''The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas'' (“Transformacija Mihailovićevog četničkog pokreta: Od rojalističkih jugoslovenskih snaga do srpske nacionalističke gerile“), odbranjenoj 2011. godine na [[Simon Fraser University]] u [[Britanska Kolumbija|Britanskoj Kolumbiji]] ([[Kanada]]), srpski istoričar [[Aleksandar Petrović (istoričar)|Aleksandar Petrović]], na osnovu jedne naredbe<ref>AVII, ČA, K—299, reg. br. 3/1.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> Draže Mihailovića od 29. juna 1942. godine, izvlači sveobuhvatan zaključak o prirodi kolaboracije četnika s okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|Iako je ovo očito bila Mihailovićeva direktiva jednom od njegovih zapovjednika u Srbiji, ta izjava je uhvatila samu suštinu četničke strateške linije razmišljanja u čitavoj okupiranoj Jugoslaviji. Budući da su bile dopuštene ‘sve prevare’, četnici su stupili u saradnju s njemačkim i italijanskim okupacijskim trupama, kao i sa njihovim domaćim kvislinzima u Srbiji, Crnoj Gori i NDH; četničke trupe pod ‘dvostrukim zapovjedništvom’ (nominalno zapovjedništvo [[Sile Osovine|Osovine]] i skriveno zapovjedništvo Mihailovića) krile su se pod raznim etiketama: [[Dobrovoljačka antikomunistička milicija|MVAC]] u italijanskim krajevima, [[Srpska državna straža|SDS]] pa čak i [[Četnici Koste Pećanca|Pećančeve trupe]] u Srbiji. Kao rezultat, Mihailović je, u teoriji, imao na raspolaganju značajne snage koje su nominalno pripadale taboru Osovine, ali spremne da se pridruže jezgru njegovih ‘ilegalnih’ trupa u trenutku kada se proglasi opšti ustanak.<ref>Aleksandar Petrovic, The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas (PhD Thesis), Simon Fraser University, Fall 2011, p. 100. <br /> ({{jez-eng|"Although this was clearly Mihailović’s directive to one of his commanders in Serbia, the statement captured the quintessential Chetnik strategic line of thinking throughout occupied Yugoslavia. Given that ‘all trickeries’ were allowed, the Chetniks entered into collaboration with German and Italian occupation troops as well as their domestic quislings in Serbia, Montenegro and the ISC; Chetnik troops under a ‘double command’ (Axis nominal command and Mihailović’s hidden command) were hiding under a variety of labels: MVAC in the Italian areas, the SSG and even Pećanac’s troops in Serbia. As a result, Mihailović, in theory, had a significant force at his disposal nominally belonging to the Axis camp, but ready to join his core ‘illegal’ troops the moment a general uprising was proclaimed."}})</ref>}} [[Bojan Dimitrijević]], saradnik [[Institut za savremenu istoriju|Instituta za savremenu istoriju]] u [[Beograd]]u, u analizi odnosa kvislinških vlasti u Srbiji prema četničkom pokretu u jesen 1942, kada Nijemci razoružavaju legalizovane Mihailovićeve i Pećančeve odrede, iznosi sljedeći zaključak: {{izdvojeni citat|Odnos JVuO s aparatom Vlade generala Nedića, pre svega sa snagama SDS i SGS, bio je kompleksan u ovom periodu i delikatan za razumevanje. Mnogi od Nedićevih pripadnika ovih delova bili su patrioti koji su pružali značajnu pomoć Mihailovićevoj organizaciji. Ove pristalice ravnogorske borbe činile su sve što je u njihovoj moći da pomognu JVuO.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 405.</ref>}} U doktorskoj disertaciji “Partizanski pokret u Srbiji 1941—1944“, srpskog istoričara mlađe generacije [[Nemanje Ž. Devića]], tvrdi se da je legalizacija JVuO kod Vlade nacionalnog spasa nije došla kao plod Mihailovićeve naredbe „već stihijski i u skladu sa shvatanjima stanja na terenu od strane pojedinih komandanata“, te da je „većina Mihailovićevih bližih saradnika i komandanata iz 1941. ostala [je] u ilegali“. Ipak, Dević navodi da je praksa kolaboracije između pripadnika Mihailovićeve organizacije i Nedićevih strukturâ bila široko rasprostranjena, često i na osnovi staleške solidarnosti oficirâ vojske, žandarmerije ili tajne službe prve Jugoslavije, a koji će po okupaciji otići u četnike ili kvislinški tabor: {{izdvojeni citat|Tako dolazi i do procesa tzv. legalizacije, odnosno ulaska dela Mihailovićevih snaga u sastav oružanih snaga vlade generala Nedića... Za kontakt sa prvim Nedićevim snagama i ovog puta je poslužio Milan Kalabić; potom su se spone uspostavljale često i na ličnoj osnovi i kroz predratna poznanstva kolega i klasnih drugova... Oni koji su prišli Nediću, ušli su u već postojeće Pećančeve odrede, ili [su] raspoređeni u novu kategoriju ''nezavisnih četničkih odreda''. Nediću je ovaj proces dobro došao iz više razloga, ali najviše zbog priliva ljudstva koje je uključio u svoje planove i, prvenstveno, u borbu protiv partizana. Mihailović je, opet, korist ostvario time što je dobio svoje ljude duboko infiltrirane u okupacioni sistem, sa alibijem pred Nemcima, a koji će mu u narednom periodu biti od nemerljive vrednosti za dostavljanje oružja, municije, podataka... Međutim, kad se pojedini Mihailovićevi oficiri, pogotovo u zapadnoj Srbiji, budu uneli u ulogu Pećančevih i Nedićevih komandanata, ogreznuvši u kolaboraciju ili u vršenje zločina nad partizanima, čak ih i, zarobljene, predajući Nemcima – pa se 1943. vratiti u strukturu JVuO – to će stvoriti ogromne poteškoće ravnogorskoj organizaciji, jer se imidž kompromitovanih nije dao lako ispraviti. Jednom viđeni u društvu Nemaca, takvi oficiri bili su u narodu, čak i među ravnogorcima koji su 1941–1943. ostali u šumi, zauvek obeleženi kao sumnjivi i nepoželjni.<ref>Немања Девић, Партизански покрет у Србији: 1941–1944. Докторска дисертација, Универзитет у Београду, Филозофски факултет, 2019, стр. 280–281.</ref>}} U završnom poglavlju monografije o ratnom putu komandanta Prvog ravnogorskog korpusa [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], srpski istoričar dr Miloš Timotijević promatra odnos Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića kroz prizmu četničke kolaboracije sa okupatorima, za koju tvrdi da je isprva bila taktička, ali da je vremenom poprimila strateški karakter: {{izdvojeni citat|Slabost pokreta generala Mihailovića uslovila je taktičku saradnju sa svim protivnicima partizana, a u Srbiji i sa Nemcima. Prećutna legalizacija ravnogoraca kod vlade Milana Nedića omogućila je njihov biološki opstanak i uništavanje partizana 1942, a kontakti pojedinih komandanata sa okupatorom nisu bili samo vojne, već i obaveštajne prirode. Ti odnosi bili su duboki, razgranati, dugotrajni. Takva saradnja sa okupatorom nije bila incident i prolazna pojava, već opredeljenje da se uz pomoć Nemaca suzbije ili potpuno uništi suparnički partizanski pokret i spremno dočeka iskrcavanje zapadnih saveznika. Taktička saradnja na mnogim područjima prerasla je u strateško delovanje na samom terenu s ciljem progona komunista, što se najčešće pretvaralo u kažnjavanje njihovih simpatizera i porodica. Posledice takvog delovanja JVuO bile su katastrofalne po samu organizaciju generala Mihailovića, a na isti način narod je osuđivao preventivna ubistva partizana. I dalje ostaje otvoreno pitanje da li je to dovoljno da se ravnogorcima odrekne antifašistički karakter. [...] Milan Nedić i Dimitrije Ljotić optuživani su za otvorenu saradnju sa okupatorom i nacionalnu izdaju. Tek pod pritiskom partizana došlo je do saradnje u okviru „nacionalnog fronta“, pred sam kraj nemačke okupacije Srbije, nevoljno, nedosledno, i uz insistiranje na potpunoj kontroli ravnogoraca u sklopu zalaganja za vezivanje sa zapadnim saveznicima.<ref>Милош Тимотијевић, Звонко Вучковић — Ратна биографија (1941-1944): Расправа о проблемима прошлости и садашњости, ЈП Службени гласник, Београд, 2015, стр. 449—451.</ref>}} U disertaciji “Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941—1944)“ odbranjenoj 2019. godine na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu|Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu]], dr [[Rade Ristanović]], naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, piše da se saradnja četnika Draže Mihailovića sa Srpskom državnom stražom odvijala tokom čitavog perioda okupacije: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža predstavljala je svojevrsnu čekaonicu, magacin i obaveštajni kanal za Ravnogorski pokret otpora tokom celokupnog perioda okupacije.<ref name="Rade Ristanović 1944">Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 549.</ref>}} Dr [[Nebojša Stambolija]] tvrdi u svojoj disertaciji “Srpska državna straža 1942—1944.“ da je dinamiku odnosa ravnogorskih četnika i Nedićevih struktura diktirala „suprotnost javnog i tajnog delovanja“: {{izdvojeni citat|Odnos monarhističkog pokreta otpora pod vođstvom Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog aparata vlasti je tokom okupacije odlikovala suprotnost javnog i tajnog delovanja. Javno, organi kolaboracionističke vlade gotovo u jednaku ravan stavljaju „komuniste“ i „dražinovce“, čak ponekad ističući kao veću opasnost pokret Draže Mihailovića. Sa druge strane, tajno, veliki broj visokih predstavnika kolaboracionističkog aparata pomažu ravnogorski pokret na razne načine (obaveštajno, finansijski, materijalno, naoružanjem). Logistika za izvođenje ove „tajne“ saradnje bili su ljudi na terenu, pripadnici vladinih oružanih odreda, legalizovani četnici, žandarmerija, a nakon marta 1942. tu ulogu preuzimaju pripadnici Srpske državne straže.<ref name="Nebojša Stambolija 1944">Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 306.</ref>}} == Literatura == * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | authorlink = Jozo Tomasevich | year = 1975 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-0857-9 | url = http://books.google.com/books?id=yoCaAAAAIAAJ&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | year = 2001 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-3615-2 | url = http://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book|ref=harv|last=Живковић|first=Милутин Д.|title=Санџак 1941–1943|url=|year=2017|publisher=Филозофски Факултет, Универзитет у Београду|isbn=}} == Napomene == {{notelist}} == Reference == {{reflist|2}} == Povezano == * [[Nedićeva Srbija]] * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Propaganda Nedićeve vlade]] * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] * [[Legalizacija četnika u Srbiji]] == References == <references /> {{Kolaboracija u Jugoslaviji}} [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Dragoljub Mihailović]] [[Kategorija:Srbija u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Odnosi između učesnika u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji]] o69f6gl8l3rabrm8a1cnp7bazx2z770 42471685 42471683 2025-06-15T17:35:31Z ~2025-54241 245429 42471685 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:DragoljubMihailovic8e09281v.jpg|thumb|175px|Pukovnik [[Dragoljub Mihailović]]]] '''Kolaboracija četnika s Nedićevom vladom''' predstavlja jedan vid [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu|kolaboracije četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]]. Osnovni cilj saradnje [[Dragoljub Mihailović|Mihailovićevih]] četnika sa kvislinškom Nedićevom vladom bila je borba protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]]. U prvoj godini okupacije, saradnja jedinica pod komandom Draže Mihailovića sa Nedićevom vladom se prvenstveno odvijala kroz [[Legalizovani četnici|legalizaciju četničkih odreda]]. Procesom legalizacije su mnogi četnici (oko dvije trećine pripadnika Mihailovićevih snaga u Srbiji 1941. godine<ref>[http://www.yuhistorija.com/serbian/drugi_sr_txt01c4.html Milan Radanović: Kolaboracija JVuO sa nemačkim okupatorom u Srbiji 1941-1944.]</ref>) službeno postali oružana formacija integrisana u okupacioni sistem. 17. januara 1942. godine, prema nemačkim podacima, 72 oficira i 7.963 četnička borca su bili pod komandom srpske žandarmerije. Legalizovani četnici su tada bili većinom Pećančevi, dok su oko 2000-3000 njih bili Mihailovićevi četnici.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} Već sredinom maja 1942. godine, dva četnička pomoćna korpusa su brojila 13.400 oficira, podoficira i vojnika.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214.}}}} == Saradnja sa Aćimovićevom upravom 1941. == Predsednik [[Savet komesara|Saveta komesara]], prve kvislinške vlade u okupiranoj Srbiji, [[Milan Aćimović]], tokom okupacije najviše se eksponirao u saradnji sa pokretom pod komandom Draže Mihailovića, još od prvih meseci okupacije. Na osnovu jednog potonjeg dokumenta, odnosno Aćimovićeve izjave, može se naslutiti da je Aćimović doprineo da okupator ne izvrši planirane aktivnosti uperene protiv Mihailovića još u junu 1941: {{izdvojeni citat|Što se tiče moga stava prema nacionalnim ljudima u šumi, navešću jedan slučaj: odmah u početku okupacije, u toku meseca maja ili početkom juna, Nemci su bili organizovali jednu veću akciju da bi očistili naše šume od ostataka jugoslovenske vojske, kako su nam sami govorili. Tu se u prvom redu mislilo na Dražu i njegove ljude. Ja sam Nemcima isticao nekorisnost i čak štetnost te akcije, govoreći da će za vreme okupacije biti uvek ljudi koji će odlaziti u šumu i bolje je da tamo padnu pod uticaj jednog nacionalno trezvenog čoveka nego pod uticaj komunista. Nemci su te razloge primili i tako do te akcije nije došlo. Ja sam stajao na stanovištu da Dražin cilj mora da bude i naš cilj. Naš rad treba diskretno da koordinira, a nikako da se sukobljava. Između Draže, odnosno njegovih ljudi, i mene bio je stalni kontakt.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/209-210.</ref><ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/9_4.htm |title=Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Aćimović tvrdi da je još prije formiranja Nedićeve vlade trebalo da dođe do sastanka između njega i Mihailovića u okolini Valjeva, ali da su partizani presjekli put. U izvještaju (bez datuma, moguće s početka 1944. godine<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref>) Mihailovićevih predstavnika o razgovoru sa Milanom Aćimovićem još se dodaje: {{izdvojeni citat|Reći ću vam da sam još u prvim danima okupacije, kada su došli ljudi sa Ravne gore kod mene, njima kazao: Pitajte Dražu da li on smatra ovaj naš posao nenacionalnim i nekorisnim po srpski narod, ako ga tako smatra, mi ćemo se odmah svi povući, jer ne želimo niti hoćemo da cepamo jedinstvo srpskog naroda. Kako su ta lica te moje reči prenela, ja ne znam, ali su mi doneli odgovor da treba ostati na poslu i raditi u korist naroda... Po mom mišljenju, u zemlji je trebalo voditi borbu protiv komunista. Što se tiče Draže, stajao sam na stanovištu da se borba protiv njega ne samo ne sme voditi nego se mora naći načina da se naš rad koordinira sa njegovim.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} === Uspostavljanje saradnje === Prvi kontakt pokreta pod rukovodstvom pukovnika Dragoljuba-Draže Mihailovića uspostavljen je krajem maja 1941. posredstvom rezervnog potporučnika Vladimira Lenca, vođe omladinske organizacije [[ZBOR|Jugoslovenskog narodnog pokreta Zbor]] [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] na Zagrebačkom sveučilištu, koji se povlačio iz Bosne sa Mihailovićevom grupom, nakon Aprilskog rata, da bi se potom zajedno sa Mihailovićem stacionirao na [[Ravna Gora|Ravnoj gori]]. Prema tvrdnjama koje je 1949. objavio Ljotićev saradnik [[Boško Kostić]], potporučnik Lenac je dobio zadatak od pukovnika Mihailovića da uspostavi vezu sa Dimitrijem Ljotićem i da zatraži materijalnu pomoć za Mihailovićevu organizaciju. Ljotić je Lencu predložio da novac potraži od desetak imućnijih Beograđana, od kojih je prikupljena znatna suma novca. Lenac se više nije vraćao na Ravnu goru. Prema Kostićevom svedočenju, oko 10. juna 1941. u Beograd je dolazio i Mihailovićev izaslanik poručnik Slavko Pipan, sa sličnim zadatkom kao i Lenac. Pipan se takođe sastao sa Ljotićem i, prema Kostićevom svedočenju, "i Pipanu je data veća suma novca da ponese Draži". Slavko Pipan je posetio Beograd ponovo u drugoj polovini jula 1941. I ovog puta je usledio sastanak sa Ljotićem, na kom su bili prisutni Lenac, Kostić i Ratko Parežanin (koji je o ovom sastanku svedočio 1971). Ljotić je sugerisao Kostiću i Parežaninu da putuju na Ravnu goru kako bi se uspostavio tešnji kontakt sa Mihailovićem. Međutim, do ovog putovanja nije došlo zbog vesti da su ravnogorski četnici započeli saradnju sa partizanskim pokretom.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_4.htm |title=Nikola Milovanović, Draža Mihailović, Beograd, 1991 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> [[Tanasije Dinić]], rezervni pukovnik [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]] i zamenik Milana Aćimovića, komesara Ministarstva unutrašnjih poslova i predsednika Saveta komesara (Dinić je bio jedan od glavnih stubova kvislinškog aparata; od 1942. do 1943. je na mjestu ministra unutrašnjih poslova, potom ministar socijalne politike i narodnog zdravlja u Nedićevoj vladi), u izjavi koju je dao na saslušanju pred isljednim organima [[OZNA]]-e, 25. februara 1946, pored ostalog je govorio i o kontaktima Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem, te o navodnom protivljenju toj saradnji od strane Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Saradnja između Aćimovića i Draže Mihailovića bila je Nemcima poznata, te prema tome ja nisam imao potrebe da o toj saradnji obaveštavam [[Gestapo]]. Ja se sećam još iz 1941. g., kada su Nemci sklopili sporazum sa [[Kosta Pećanac|Kostom Pećancem]]. Tom prilikom sam naišao u Upravni štab gde sam zatekao Aćimovića, Krausa, Kisela i, mislim, Helma. Pili su šampanjac i Aćimović je tada rekao kako ćemo proslaviti uskoro sastanak sa Dražom. Još pre ovoga Aćimović je dobio od Nemaca 10 miliona dinara, radi pomaganja organizacije DM. Aćimović je u svakom pogledu favorizovao i podržavao organizaciju D. M.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_5.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221118094108/https://znaci.org/00001/154_5.pdf |date=2022-11-18 }}, str. I/375.</ref>}} Prema tvrdnjama pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], vršioca dužnosti komandanta kvislinške žandarmerije od 24. juna 1941, s njegove je strane uspostavljen kontakt sa saradnicima Draže Mihailovića još 28. maja 1941. Veze između pukovnika Trišića i Mihailovića nastavljene su i kasnije tokom leta 1941, posredstvom jednog Trišićevog kurira. Ovi podaci publikovani su 1960.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/211, fus. 5.</ref> Pukovnik Trišić, s pozicije tadašnjeg zapovjednika žandarmerije, od prvih dana okupacije stupa u kontakt sa pukovnikom Mihailovićem i stavlja mu se u službu, a po sopstvenom svjedočenju u emigraciji: {{izdvojeni citat|Svi žandarmi su odmah prihvatili sve nacionalne odrede, kako pukovnika Draže Mihailovića, tako isto đenerala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] i vojvode [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]...<ref>Јован П. Тришић, О Милану Недићу, Виндзор, 1960, стр. 90–91.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 29–30.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]]}} Prema Trišićevim zapisima po okončanju rata, u ravnogorsku organizaciju ga je uključio major [[Radoslav Đurić]], i to sa zadatkom da pribavlja službene legitimacije i objave za putovanja, kao i da vrši obavještajnu djelatnost u korist četnikâ.<ref>Јован П. Тришић, „Први дани рата у Јужној Србији и прилажење покрету Драже Михаиловића“, у: Гласник српског историског-културног друштва „Његош“, 1962, свеска десет, стр. 86.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 479.</ref> O kontaktima koje je uspostavio sa Mihailovićem tokom maja i juna 1941. godine, pukovnik Trišić u svojoj knjizi “O Milanu Nediću” piše: {{izdvojeni citat|U Beograd sam stigao (iz Skoplja) 24. maja i svi žandarmi su upućeni u Komandu žandarmerije. Već 28. maja ja sam se lično sastao sa jednim Dražinim kurirom. Kurir je bila žena, koja je došla sa Ravne gore, noseći nekoliko pisama od Draže, a pored toga imala je i zadatak da uhvati vezu sa nekim đeneralima koji su bili u Beogradu kao i sa još nekim oficirima i viđenim ličnostima... Ja sam postavljen za v.d. komandanta žandarmerije u okupiranoj Srbiji, 24. juna 1941. ali sam od advokata Čede Arsenijevića ranije o tome bio obavešten, radi čega sam dva puta uputio na Ravnu goru moga kurira Milana Ivezića da o tome obavesti pukovnika Dražu i da mi Draža po tom pitanju daje svoje mišljenje. Draža se je s tim složio.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} Sredinom jula 1941, pukovnik Trišić i njegovi saradnici su se sastali sa poručnikom [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]], jednim od organizatora ravnogorskog pokreta u valjevskom kraju. Specijalni izaslanik Komesarijata unutrašnjih dela 17. jula iz Valjeva poslao izvještaj Milanu Aćimoviću u kom se prenose stavovi poručnika Nedića o partizanima, s jedne, kao i o okupatorskim i kvislinškim vlastima, s druge strane: {{izdvojeni citat|Poručnik Nedić bio je obučen u seljačko odelo, sa šubarom i izjavio je sledeće: <br /> 'Mi koji se nalazimo po šumama nemamo nikakve veze sa ovom terorističkom akcijom komunista. Oni su stupili sa nama u vezu i tražili da se pridruže nama. Mi smo ih odbili i prebacili im što vode ovakvu jednu akciju koja može Srbiji da nanese samo zlo.' Tom prilikom pukovnik Draža Mihailović rekao je delegatu komunističke grupe doktoru Jovanoviću Miodragu, da ako se desi još jedan akt sabotaže od njihove strane, da će ih oni progoniti i uništiti... Gospodin Nedić dalje navodi da oficiri i podoficiri i drugi koji se nalaze u šumi ne žele da čine ništa što bi moglo da izazove nemačke vlasti na reakciju. Pozdravljaju novu uredbu о ovogodišnjoj vršidbi žitarica, za koju kažu da je umesno doneta. Isto tako priznaju rad ministra, gospodina Aćimovića i poznato im je sa kakvim se on teškoćama bori, kao i da njegovom zaslugom nisu novopopisani aktivni oficiri otišli u logore. [...] Gospodin Nedić obećao je da će oni uticati na ona lica koja nisu komunisti, a koja se nalaze iz neobaveštenosti u njihovim grupama, da se vrate svojim kućama. Što se tiče vođa, ukoliko produže sa sabotažama oni će ih likvidirati. Oni dalje pozdravljaju akciju srpskih vlasti na uništenju ovih grupa, kao i svih onih koji se bave pljačkanjem i napadima na srpski živalj... Isto tako obećao je davanje podataka o mestu boravka komunističkih grupa žandarmima.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 127-128.</ref>}} Pukovnik Trišić se u dva navrata i lično sastao sa Dražom Mihailovićem, u kući [[Živojin Mišić|vojvode Mišića]], u [[Struganik]]u, i to 14. jula i 19. avgusta 1941, preuzimajući instrukcije za dalji rad.<ref>Милисав Секулић, Пуковник Јован П. Тришић. Ратни дневник и биографија, Београд, 2014, стр. 96-102.</ref> Kako Trišić navodi u svojim sjećanjima poslije rata, on nije sreo pukovnika Dražu Mihailovića prilikom prve posjete [[Ravna gora|Ravnoj gori]], već jednog od njegovih najbližih saradnika majora [[Aleksandar Mišić|Aleksandra Mišića]]. Trišić piše: „Govorilo se, uglavnom, o Komesarskoj upravi. Iz tog razgovora sam zaključio da Milan Aćimović i [[Ilija Paranos]] uživaju poverenje na Ravnoj gori... Dalje se govorilo o teškoj situaciji, čiji se kraj nije mogao da sagleda, o tome kako treba narodu pomoći i o saradnji između žandarmerije i Draže — ko će i kako održavati vezu.“<ref>Jovan Trišić, ''Prvi dani rata u Južnoj Srbiji i prilaženje pokretu pukovnika Draže Mihailovića'', »Glasnik« — Chicago, sveska 10/1962, str. 87–89.</ref> Na sastanku održanom avgusta 1941. godine, pukovnici Mihailović i Trišić zaključuju usmeni sporazum o saradnji četnika i žandarmerije: {{izdvojeni citat|S Dražom su bili major A. Mišić i poručnik Voja Popović. Razgovarali smo veći deo noći i sutradan pre podne. Dotakli smo sva pitanja od opšteg interesa po srpski narod, a posebno o tešnjem povezivanju naše akcije... U pogledu budućeg rada, rekao je [Mihailović — prim.] da zbog tadašnje teške situacije ne namerava da preduzima nikakve akcije većeg značaja, pri čemu je istakao da su Nemci vrlo jaki, da nama niko ne može da pruži nikakvu pomoć i da oskudevamo u svemu. Zbog tih razloga, naglasio je, nama je potrebno da se, prvo, dobro organizujemo, da se solidno pripremimo, dobro naoružamo i da čekamo pogodan momenat kako bi naša akcija bila od stvarne koristi saveznicima. Meni je stavio u dužnost da, po mogućstvu, pojačam žandarmerijske stanice, da žandarmeriju što bolje naoružam i da u njene redove ubacim što veći broj njegovog ljudstva. Izjavio je da je zadovoljan držanjem žandarmerije i izrazio nadu da će ona odigrati značajnu ulogu u danom momentu.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 125.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} О održavanju dobrih odnosa s kvislinškom žandarmerijom i njenim komandantom pukovnikom Jovanom Trišićem, posvjedočio je 1946. godine [[Beogradski proces|na sudskom procesu]] i sâm general Dragoljub Mihailović: {{izdvojeni citat|Optuženi: [...] Moja je težnja bila da sve one koji su nosili oružje „bušimo“, da ulazimo u njihove redove i da ih na taj način pridobijemo u šumu. Ja sam tako uspeo da pridobijem Jovana Trišića i da sa njim stvorim plan. I taj je bio uhvaćen sa tim planom i odveden u ropstvo. Pretsednik: Šta je on bio? Optuženi: Bio je pod Nemcima komandant žandarmerije. Ja sam ga privukao i pridobio da sprovedemo organizaciju i da dobijemo veći broj ljudstva. Pretsednik: Vi ste se tada povezali sa žandarmerijom koja je bila tada u službi okupatora? Optuženi: Tačno.<ref>Издајник и ратни злочинац Дража Михаиловић пред судом: Стенографске белешке и документа са суђења Драгољубу-Дражи Михаиловићу, Београд, 1946, стр. 113.</ref><ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref>}} Brojni oficiri Jugoslovenske vojske koji će se kasnije pridružiti [[JVuO]], tj. četnicima, u prvoj godini okupacije su bili na raznim dužnostima u strukturama kvislinške uprave. Tako je major [[Petar Baćović]], prije nego što je avgusta 1942. postao komandant četničke Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, bio šef kabineta Milana Aćimovića, ministra unutrašnjih poslova.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_80.htm Izveštaj komandanta četničke grupe odreda od 6. maja 1942. Draži Mihailoviću o akcijama protiv partizanskih jedinica na širem području Višegrada i stanju četničkih jedinica]</ref> Prema sjećanjima Ljotićevog sekretara [[Boška Kostića]], Petar Baćović je bio šef kabineta dr [[Miloša Radosavljevića]], koji je do 29. januara 1942. bio ministar [[Poljoprivreda|poljoprivrede]] u Nedićevoj vladi.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 209.</ref> Takođe, [[Jezdimir Dangić]] je sarađivao sa kvislinškom upravom u Srbiji i to od prvih dana formiranja Saveta komesara Milana Aćimovića, s kojim je, sve do hapšenja od strane Njemaca aprila 1942, bio u najboljim odnosima. Od sredine maja do sredine avgusta 1941. godine, Dangić je bio na službi u Srpskoj žandarmeriji, a za vrijeme [[Ustanak u Srbiji|oružanog ustanka u Srbiji]] bio je raspoređen kao žandarmerijski oficir na granici prema [[Drina|Drini]], da bi nešto kasnije bio premješten u [[Bratunac]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274.</ref> Od oktobra 1941. do kraja februara 1942. na službi u žandarmeriji u Beogradu bio je i kapetan [[Slavoljub Vranješević]], koji će od kraja 1943. biti Mihailovićev komandant zapadne Bosne.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref> Aćimovićeva uprava nije dugo potrajala, i ukinuta je 29. avgusta 1941. kada je uspostavljena Vlada nacionalnog spasa generala [[Milan Nedić|Milana Nedića]], ali je Aćimović u njoj nastavio obnašati funkciju ministra unutrašnjih poslova do 5. novembra 1942. godine. Milan Aćimović je ostao u izuzetno bliskim odnosima sa Dražom Mihailovićem sve do maja 1945. godine, tj. do samog kraja okupacije. Na koncu, Aćimović je poginuo tokom [[Bitka na Zelengori|bitke na Zelengori]], dok se nalazio u Mihailovićevom štabu.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 98.</ref> === Svjedočenja o vezama Aćimovića i Mihailovića === [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik za Jugoistok njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči u svojim memoarima o saradnji Aćimovića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Šta se sve događalo u četničkom taboru, o tome sam bio veoma dobro informisan. Nemački Vermaht je na svim frontovima imao odlične specijaliste za dešifrovanje poruka. Tako su šifrovane poruke Draže Mihailovića stizale i do mog radnog stola. Sem toga, stalno sam bio u vezi sa ministrom Aćimovićem, koji je bio politički izaslanik Draže Mihailovića u Beogradu, zatim sa posrednicima i kuririma, a bio sam i u direktnom kontaktu sa vođom četnika.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} [[Aleksandar Cincar-Marković]], ministar spoljnih poslova [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], potvrdio je 1946. godine pred istražnim organima da je Milan Aćimović istupao pred Nijemcima u svojstvu političkog predstavnika Draže Mihailovića. U svojoj izjavi, Cincar-Marković, između ostalog, svjedoči o pokušajima ponovnog uspostavljanja kvislinške vlade u [[Kitzbühel]]u, na teritoriji [[Treći Reich|Trećeg Reicha]], gdje je bila smještena nakon evakuacije iz Beograda: {{izdvojeni citat|Po pitanju priznanja Nedićeve vlade, pregovori koje su, sa nemačkom vladom, poveli Nedić i Spalajković prilično su se otegli iako su se oni pozivali na činjenicu da je Nemačka priznala i druge kvislinške vlade, kao bugarsku, rumunsku i mađarsku. Najzad, Nemačka je ponovo priznala Nedićevu vladu. Posle ovog priznanja Nedić i Ljotić su održali nekoliko sastanaka sa Nojbaherom i još nekim nemačkim funkcionerima, na kojima je bio i Milan Aćimović, koji je boravio sa grupom četnika u Semeringu, nedaleko od Beča i koji je zastupao interes četničkog vođe Draže Mihailovića. Na ovim sastancima, osećajući svu svoju političku malodušnost, prilikom upornog zahtevanja da se prizna Nedićeva vlada, Nedić i Ljotić su postavljali Nemcima nov zahtev: da to ne bude više srpska vlada, nego neki komitet sličan Vlasovljevom, da u ovaj komitet treba da uđu i predstavnici drugih organizacija, na prvom mestu Dražina organizacija. Ovo pitanje ostalo je nerešeno.<ref>AVII, Izjava Aleksandra Cincar-Markovića pred istražnim organima 1946.</ref><ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Iskaz Cincar-Markovića se gotovo u potpunosti poklapa sa tvrdnjama Boška Kostića, sekretara Dimitrija Ljotića, iznesenim u njegovim memoarima, izdatim u emigraciji nekoliko godina nakon rata: {{izdvojeni citat|Za vreme našeg boravka u Beču Ljotić se prvo sastao sa đeneralom Nedićem i bivšim ministrom Milanom Aćimovićem, jednim od vodećih političkih ljudi Draže Mihajlovića. Na tom se sastanku razgovaralo šta treba činiti. Nedić je zahtevao, da ako on mora opet da obrazuje srpsku vladu, da u nju uđu đeneral Mihajlović i Ljotić i po četiri ministra iz njihovih grupa kao i dva neutralca. Dimitrije Ljotić se protivio tom traženju Nedićevom, smatrajući da Draža Mihajlović ne treba da ulazi ni u kakvu kombinaciju sa Nemcima.<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 186.</ref>}} Uvjerljivo svjedočenje o mnogostrukim vezama Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem pružio je na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine [[Dragomir Jovanović|Dragomir–Dragi Jovanović]], predsednik Beogradske opštine, upravnik grada Beograda i šef [[Srpske državne bezbednosti]] u rangu ministra Vlade narodnog spasa: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Je li Aćimović održavao veze sa organizacijom DM? Optuženi: Jeste. Poznato mi je da je održavao. Pretsednik: Od kada? Optuženi: Ja znam da Aćimovićeve veze sa organizacijom DM datiraju od konca 1941. godine, da su u 1942. godini došle do kulminacije, i da je Aćimović zbog toga imao u vladi konflikt sa Nedićem i Ljotićem i da je, zbog sumnjičenja o održavanju tih veza, morao dati ostavku. Pretsednik: A kakva je bila uloga Aćimovića u Beogradu prema organizaciji DM? Optuženi: Aćimović je smatran kao politički eksponent te organizacije. Bar ja sam ga tako smatrao. Pretsednik: Može li se to zaključiti iz izvesnih činjenica? Optuženi: Može. Pretsednik: Na primer? Optuženi: Preko Aćimovića su išle sve stvari. Kod Aćimovića su dolazili ljudi koji su dolazili bili u Beograd zbog održavanja veza sa Nedićem, Aćimović je bio neka vrsta političke veze u Beogradu. Takav je slučaj bio i sa Rakovićem kada je došao u Beograd. Pretsednik: A kada je on došao u Beograd? Optuženi: Avgusta meseca 1944. godine. Pretsednik: Je li on sedeo kod Aćimovića? Optuženi: Ja sam ga dva do tri puta video kod Aćimovića, a jedanput kod Ilije Mihailovića. Pretsednik: Iz čega bi se još moglo zaključiti da je Aćimović bio politički savetodavac, eksponent organizacije DM u Beogradu? Optuženi: Ja sam vodio više puta razgovore s njime o tome. On je bio prilično zakopčan; ali, prema njegovom držanju i govoru mogao sam zaključiti – a on to nije ni krio – da on pripada pokretu Draže Mihailovića.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Jovanović]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]]}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1941. == {{main|Ustanak u Srbiji 1941.}} Nakon izbijanja [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]], početkom jula 1941, ustanici su počeli oslobađati sve veći broj naseljenih mesta. [[Četnici]] pod komandom pukovnika Mihailovića uzimaju učešća u ustanku tek krajem avgusta 1941. Međutim, istovremeno sa uzimanjem učešća u borbi protiv okupatora Mihailović je već početkom septembra 1941. uputio delegaciju na sastanak sa generalom Nedićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv partizana. Delegaciju su činili potpukovnik Dragoslav Pavlović i potpukovnik Živojin Đurić i major [[Aleksandar Mišić]], dok im se u Beogradu pridružio major Radoslav Đurić. O uspostavljanju veze pukovnika Mihailovića sa generalom Nedićem, šef Upravnog štaba opunomućenog komandanta korpusa u Srbiji general [[Harald Turner]] izvještava 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|U vezi sa mojim dopisom o pukovniku Mihailoviću od 3. 11. 41. br. 4675/41 izveštavam vas o sledećem: <br /> I centrala Abvera izvestila je 2. 11. 41.: 1.) Srpski predsednik vlade Nedić ponovo pregovara sa pukovnikom Dražom Mihailovićem preko rtanjskog vojvode. Ovaj je poslednji put bio kod Mihailovića 4. 11, kada mu je dao iznos od 500 000 dinara i preneo časno obećanje generala Nedića da će se angažovati kod nemačkih vlasti da Mihailović ne bude zarobljen ili kažnjen. 2.) Dalje pregovore sa Mihailovićem je vodio pukovnik Popović koji mu je 1. 10. predao 500 000 dinara. 3.) Pukovnik Popović je 26. 10. bio poslednji put kod Mihailovića i predao mu još 2,500.000 dinara. Vratio se 30. 10. 41. sa Mihailovićevom izjavom da je ovaj spreman da se sa Nedićevim jedinicama bori protiv komunista pod uslovom da mu Nedić da obećanje da nemačke oružane snage neće preduzimati akciju protiv Mihailovića.<ref name="znaci1981">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 868.</ref>}} Milan Nedić je na saslušanju pred jugoslovenskim organima 9. januara 1946. u vezi pregovora sa Mihailovićevim predstavnicima izjavio sledeće: {{izdvojeni citat| Odmah po uspostavljanju moje vlade početkom septembra (1941.) kod mene je došla jedna delegacija Draže Mihailovića koju su sačinjavali pešadijski potpukovnik (Živojin) Đurić, major Aleksandar Mišić, i đeneralštabni (major Radoslav) Đurić sa originalnim punomoćjem Draže Mihailovića radi razgovora. Uslovi koje je postavio Draža bili su uglavnom ovi: * Da se uspostavi red i mir u Srbiji. * Da se povedu zajedničke borbe protiv partizanskih snaga. * Da uspostavim vezu i legitimišem Dražu kod Nemaca. * Da mu se dostavi izvesna svota novca radi isplate prinadležnosti njegovim oficirima i podoficirima. * Da se po umirenju Srbije izvrši vojna akcija u Bosni radi umirenja. * Da se pomogne Đukanović Vladi (treba: Blaži) u Crnoj Gori radi umirenja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 17-18, fus. 13.</ref>}} Nedić je u istrazi takođe dodao: „Svi ovi predlozi i uslovi bili su prihvaćeni sa moje strane. Draža je dobio novac a Nemci su ovo odobrili.“<ref>Arhiv VII, k. 269, reg. br. 35/1.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 126.</ref> Prema istom saslušanju, Nedić je uglavnom prihvatio ove predloge: {{izdvojeni citat|Pismeni ugovor između mene i te delegacije nije pravljen s obzirom da su sva trojica iz te delegacije bili moji oficiri meni dobro poznati, pa sam smatrao da nema potrebe za pismenim ugovorom, a oni to nisu ni tražili. Između nas je napravljen sporazum o sledećem: * O saradnji između mene, odnosno moje vlade i Draže Mihailovića za borbu protiv komunista u cilju njihovog uništenja. * Da im odmah izdam novčanu pomoć da bi mogli izdati plate oficirima i podoficirima, kao i to da bi mogli kupiti životne namirnice za ishranu vojske. * Da odmah odredimo jednog oficira za vezu koji će stalno biti pri štabu Draže Mihailovića. * Da preko Nemaca izdejstvujem legalizaciju Draže Mihailovića i njegovih četnika u tome da ih Nemci ne gone i da se mogu slobodno kretati. * Da posle čišćenja, odnosno uništenja komunista u Srbiji, moja vlada ukaže potrebnu pomoć Draži Mihailoviću radi smirenja građanskog rata u Bosni i Crnoj Gori. * Da se posle formiranja vladinih odreda, s čime bi se bilo započelo, donese jedan operacijski plan između mene i Draže za čišćenje Srbije od komunista.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића, Београд, 1979, стр. 77.</ref>}} Nedić je na saslušanju istakao da je nakon sklapanja sporazuma odmah izdao novčanu pomoć, koju je delegacija ponela sa sobom. Nedić je potom odmah otišao kod komandanta Srbije, generala Hajnriha Dankelmana, s molbom da odobri legalizaciju Mihailovićevih četnika, što je Dankelman odmah prihvatio. Nedić je potom odredio generalštabnog majora Marka Olujevića za vezu između njega i Draže Mihailovića. Nedić je uskoro obavešten da je Mihailović u celini prihvatio postignuti sporazum.<ref name="vojnoistorijski1941">Žarko Jovanović, "Kolaboracija Draže Mihailovića sa kvislinzima u Srbiji 1941.", Vojnoistorijski glasnik, 1-2/1998, Beograd, 1998, str. 83.</ref> O sastanku s četničkom delegacijom, i uopšte o pregovorima vođenim tokom 1941. sa Mihailovićem, general Nedić je 12. novembra 1941. godine, preko agencije »Rudnik«, obavijestio javnost u Srbiji: {{izdvojeni citat|Londonski radio dao je juče uveče vesti o prilikama u Srbiji, pa je izneo i potpuno netačno tvrđenje kako su tobož nemačke vlasti pregovarale sa pukovnikom Dražom Mihailovićem. Međutim, suprotno tome tvrđenju istina je da je Draža Mihailović slao svoje posrednike kako meni, tako i nemačkim vlastima radi pregovora... <br /> U vezi sa ovim izjavljujem da sam prilikom obrazovanja moje vlade pokušao da sve srpske nacionalne snage ujedinim radi spasa naroda i otadžbine, pa sam u tom cilju pregovarao sa Kostom Pećancem i Dražom Mihailovićem... Što se tiče Draže Mihailovića, i on je izjavio da želi da sarađuje na uništenju elemenata nereda, pa je u tu svrhu primio i novac od srpske vlade. Međutim, on je istovremeno pregovarao i sa komunistima.<ref>''Novo vreme'', 13. XI 1941.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 165.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/212, fus. 7.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Novinar [[Stanislav Krakov]] piše u emigraciji da je 6. septembra 1941. došlo do formiranja prvih oružanih jedinica Vlade Milana Nedića. Krakov, inače sestrić generala Nedića, citira riječi „jednog elitnog žandarmerijskog oficira” (njegov je identitet zaštitio inicijalima ''I. R. R.'') koji je prisustvovao smotri: „Ovaj 6-ti septembar je u stvari prvi dan građanskog rata u Srbiji”. Pored toga, Krakov navodi i sljedeće: {{izdvojeni citat|Baš ovog 6-og septembra 1941, na [[Banjica|Banjici]], u prisustvu generala [[Pante Draškića]], ministra rada u Nedićevoj vladi i pomoćnika ministra unutrašnjih dela [[Ceke Đorđevića]], kao i većeg broja oficira izvršeno je svečano formiranje osam vojničkih jedinica, koje su dobile naziv «srpski oružani odredi». [...] Već od prvog dana osnivanja ovih odreda, koji su odmah sa Banjice upućeni na teren, ocrtao se kakav će biti njihov stav na terenu u pogledu komunističkih partizana, koje su imali da gone i razbijaju, i odreda Draže Mihailovića sa kojima im je naređeno da sarađuju.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 159—160.</ref>}} [[Artiljerija|Artiljerijski]] major [[Boško Todorović]] bio je prije okupacije na službi u obaveštajnom odeljenju Generalštaba [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Nakon [[Aprilski rat|aprilskog rata]], radio je ljeta 1941. u organizaciji DM u Beogradu, da bi krajem augusta 1941. prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] kao opunomoćenik Draže Mihailovića,<ref>[https://znaci.org/00001/40_37.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SRPSKI NACIONALISTIČKI OTPOR IZVAN SRBIJE]</ref> s ciljem stvaranja četničke organizacije na tom području. Bio je i prvi četnički komandant koji će, novembra 1941, sa Italijanima sklopiti [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|sporazum o zajedničkoj borbi]] protiv NOP-a.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, str. 18.</ref> Iz izvještaja koji je 2. septembra 1941. poslao Draži Mihailoviću iz istočne Bosne, gdje je smjestio štab, dâ se zaključiti i da je među četničkim oficirima bio jedan od prvih koji je pledirao za saradnju sa kvislinškom Vladom Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Vrlo je važno za Srpstvo, da se Bosna oslobodi od ustaša vojno-četničkom akcijom pre nego što naša poluslobodna vlada u Beogradu diplomatskom operacijom (koja se verovatno već vodi, što potvrđuju i pojedini neprovereni glasovi) postigne pripojenje Bosne okupiranoj Srbiji. Mišljenja sam da preokret u držanju [[Pećančevi četnici|»crnih« četnika]] — njihovo stavljanje u službu Nedića i posredno Nemaca — treba iskoristiti za nas na sledeći način: 1. obavestiti narod: a) da četnički odredi redovne vojske ostaju i dalje potčinjeni isključivo našoj Vrhovnoj komandi — Kralju, ma kako se držali dobrovoljni četnički odredi, »crni«, »crveni« i ostali. b) za našu ofanzivnu akciju u Srbiji još nije vreme, ali da je vreme za borbu u Bosni — cilj: bar poluoslobođenje i prisajedinjenje poluslobodnoj Srbiji; [...] 3.  Stupiti na pogodan način u vezu sa Nedićem i ispitati da li ostaje veran kralju i dobar Srbin — u kom slučaju neće ometati, ako neće potpomagati naš rad — ili je izdajica, u kom slučaju se treba povući van njegovog domašaja — u Bosnu, u južnu Srbiju i u Sandžak, pa odande preduzeti borbu i protiv njega, uz pomoć sviju Srba koji su ostali verni kralju i položenoj zakletvi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Izveštaj komandanta četničkog odreda "Boško Jugović" od 2. septembra 1941. o vojnoj situaciji u istočnoj Bosni i stavu prema srpskoj kvislinškoj vladi]</ref>}} Naredbom br. 2 od 7. septembra 1941. general Milan Nedić imenuje majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] na službu u vojnom odeljenju pri Predsedništvu Ministarskog saveta. Major Piletić će kasnije postati jedan od Mihailovićevih komandanata u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]].<ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref><ref>AVII—Nda—19—5—4.</ref> Potporučnik [[Pavle Mešković]] je bio sa pukovnikom Mihailovićem još od kraja aprila 1941. godine u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]]. Poslije toga, Mešković se nalazio u grupi od nekoliko desetina oficira i vojnika s kojima se Mihailović prebacio u Srbiju te stigao na [[Ravna gora|Ravnu goru]] 12/13. maja 1941. Kada je general Mihailović krenuo iz [[Srbija|Srbije]] za [[Crna Gora|Crnu Goru]] u proljeće 1942, odredio je Meškovića da bude njegov čovjek za vezu sa potpukovnikom [[Milanom Kalabićem]]. Nakon rata, Mešković je posvjedočio da je do povezivanja između Mihailovića i Nedića došlo već tokom embrionalne faze izgradnje kvislinškog aparata u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Po ulasku Nemaca u Beograd, obrazovani su tamo Komesarijati za razne poslove. Njih je ubrzo potom, krajem avgusta, zamenila Srpska Vlada na čelu sa đeneralom Milanom Nedićem. Nedić saziva zbor oficira i podoficira koji nisu otišli u ropstvo. Mihailović odobrava odlazak onih koji su tražili savet, jer je većina bila sa porodicama, a on nije mogao preuzeti odgovornost za toliki broj porodica, kad bi sve te ljude povukao u šumu. Najveći deo oficira i podoficira u Nedićevim formacijama (Poljska, Granična i Državna straža) ušao je u te odrede sa znanjem i odobrenjem D. Mihailovića i drugih komandanata pokreta. Poljska straža bila nam je odana od prvog dana skoro stoprocentno.<ref>Павле Мешковић, »На Равној гори«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 57. и 173.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_5.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PRVI KONTAKTI SA NOP I POKUŠAJI DA SE OBUSTAVI USTANAK]</ref>}} U »Političkom mjesečnom izvještaju« od 3. XII 1941, general Harald Turner iznosi detalje o pokušaju sklapanja sporazuma između Mihailovićevog pokreta i kvislinških strukturâ, uz blagoslov njemačkih vlasti: {{izdvojeni citat|U toku meseca jula, na osnovu prethodnog odobrenja, komesar-ministar [[Milan Aćimović|Aćimović]] pokušao je da sa Mihailovićem sklopi sličan sporazum kao što je to učinjeno između [[Gestapo|policije državne bezbednosti Nemačke]] i [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]. Međutim, Mihailović je to izbegao. Prvih dana po stupanju na čelo vlade, to isto, takođe sa nemačkim odobrenjem, pokušao je i predsednik Nedić, koji je verovao da će mu kao armijskom generalu poći za rukom da na svoju stranu privuče bar deo oficira koji su se nalazili kod Mihailovića.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 124.</ref>|General [[Harald Turner]]}} === Partizani razotkrivaju Mihailovića === Posle završetka razgovora i postizanja sporazuma sa generalom Nedićem, Mihailovićeva delegacija se iz Beograda vratila na Ravnu goru 6. septembra 1941. U međuvremenu na Ravnu goru je pošao i major Marko Olujević s poručnikom Slavkom Pipanom, obaveštajnim oficirom Draže Mihailovića. Njih dvojicu su, na putu za Ravnu goru, uhvatili partizani u Belanovici, 8. septembra 1941. Kod majora Olujevića, koji je ujedno bio i pomoćnik komandanta kvislinške žandarmerije, nađen je plan komande žandarmerije od 7. septembra 1941. za napad žandarma sa četnicima Draže Mihailovića sa linije Zvornik-Krupanj-Valjevo-Mionica. Posle saslušanja major Olujević je streljan 10. septembra, dok je poručnik Pipan uspeo da pobegne.<ref>Јован Марјановић, Устанак и НОП у Србији 1941, Београд, 1983, стр. 317.</ref> Mihailović o svojoj saradnji sa Nedićem nije obavestio partizane. Kolubarska četa [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] je prilikom zarobljavanja poručnika Ernesta Pipana zaplenila i jedan dokument Ministarstva unutrašnjih dela, u kome komanda kvislinške žandarmerije 7. septembra 1941. naređuje komandantu 5. žandarmerijskog odreda: {{izdvojeni citat|Kad sva tri odreda budu stigla na liniju Zvornik — Krupanj — Valjevo — Mionica uhvatiće vezu sa četničkim odredima koji pod komandom generalštabnog pukovnika g. Draže Mihailovića na toj liniji i sačekaće dalje naređenje za produženje dejstva.<ref>Zbornik NOR-a, I/1, Beograd, 1949, str. 405-406.</ref>}} U knjizi „General Milan Nedić”, Stanislav Krakov navodi da je ovaj dokument potpisao novopostavljeni šef žandarmerije general [[Stevan Radovanović]]. Krakov donosi još izvoda iz ovog „vrlo opširnog naređenja”, za koje tvrdi da je „bilo izdato onda kada je Nedić posle odlaska Dražinih delegata čvrsto verovao u sprovođenje zajedničke akcije protiv komunista”: {{izdvojeni citat|«(13) Saradnja sa četnicima i omladinom pokreta „Zbor” treba da bude najtešnja. Saradnja sa njima sastoji se u sledećem: Svi četnici i omladinci koji dejstvuju na teritoriji odreda potčinjeni su komandantu odreda. Komandant odreda je taj koji će naređivati sve što treba da se radi na terenu, a njegova naređenja ima da izvršuju svi četnici i omladinci. Ishrana četnika i omladinskih odelenja biće zajedno sa odredom...»<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 160—161.</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} Partizani su na osnovu zaplenjenih dokumenata uvideli da Mihailović igra dvostruku igru, učestvujući u partizanskom ustanku i istovremeno radeći na njegovom gušenju. Oni su uskoro otkrili i druge dokaze o Dražinoj kolaboraciji. Komandant [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] [[Dragojlo Dudić]] u svoj dnevnik septembra 1941. godine zapisuje: {{izdvojeni citat| "12. septembar: U toku dana došao je kurir Kolubarske čete. U izvestaju stajalo je da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, još jednim čovekom i šoferom žandarmom. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se vidi da je i Draža Mihailović, komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom na strani vlade. Sad je svakome bila jasna uloga ovog žonglera koji se pravio prijateljem narodne borbe".<ref>Драгојло Дудић, Дневник 1941, Београд, 1981, стр. 187-189.</ref>}} O vezama štaba pukovnika Mihailovića sa kvislinškim formacijama govori i naredba generala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] njegovim odredima, od 12. septembra 1941: {{izdvojeni citat|Prema sigurnim podacima koje sam ovoga momenta dobio, odredi srpske oružane sile u sporazumu sa odredima pukovnika Draže Mihailovića stupili su javno i otvoreno u akciju i dok jedni odredi imaju podrške i naslona okupatorske vlasti, drugi dotle, da bi maskirali svoj pravi cilj, bore se protiv okupatorskih vlasti i formiraju neku regularnu vojsku, pod pretnjom smrtne kazne ko ne bude prišao njihovim redovima. Jedni i drugi rade sporazumno i sa veštom i prikrivenom namerom protivu četnika (Ljube Novakovića), a preko ovih i protivu celokupnog srpskog naroda.<ref name="vojnoistorijski1941"/>}} === Nemci razotkrivaju Mihailovića === {{izdvojeni citat|Podstaknuti delimičnim uspešno vođenim borbama od strane komunista, nacionalni Srbi organizovali su takođe borbene formacije protiv Nemaca.<ref>OBAVEŠTENJE KOMANDNOG ŠTABA KOMANDANTA SRBIJE OD 16. SEPTEMBRA 1941. KOMANDAMA I USTANOVAMA VERMAHTA O RAZVOJU ORUŽANOG USTANKA - T501 roll 244, frames 334-337.</ref>|Obaveštenje Komandnog štaba Komandanta Srbije od 16. septembra 1941. o razvoju oružanog ustanka}} Prema svjedočanstvu [[Stanislava Krakova]], njemački okupacioni dužnosnici su od početka gledali s velikim nepovjerenjem na mogućnost zbližavanja između generalâ Mihailovića i Nedića, vidjevši u ovome prevashodno opasnost po interese [[Treći Reich|Trećeg Reicha]]: {{izdvojeni citat|Ali Nedićevi prvi kontakti sa Dražom Mihailovićem — o čemu su Nemci bili brzo obavešteni — kao i držanje Nedićevih oružanih odreda na terenu gde su oni vodili isključivo borbu protiv komunista, dok je sa Mihailovićevim četnicima vladalo pravo bratstvo po oružju, povećavali su to urođeno nemačko nepoverenje prema ljudima sa Balkana.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 176.</ref>}} Ubrzo, koncem septembra ili početkom oktobra, Nedića je pozvao Dankelman veoma ljut i pokazao mu [[sastanak u Brajićima|sporazum]] sklopljen između Draže i [[Josip Broz Tito|Tita]]. Dankelman je govorio kako ih je pukovnik Mihailović obmanuo da mu daju slobodu kretanja. Uskoro su podaci o učešću četničkih odreda u borbama protiv Nemaca postali očigledni, što je demotivisalo predstavnike nemačkog okupatora i kvislinške uprave da idu u pravcu saradnje sa Mihailovićem. Nemački okupator više nije imao poverenja u Mihailovića, naročito nakon što je saveznička propaganda počela da predstavlja Mihailovića kao navodnog vođu otpora u Jugoslaviji. O daljem nepoverenju okupatora i rezervisanosti Nedića prema Mihailovićevom pokretu, Harold Turner je rekapitulirao 3. novembra 1941: {{izdvojeni citat| U međuvremenu je ustanovljeno da se Mihailovićevi odredi pod komandom pukovnika Misite kod Loznice i kapetana Račića kod Bogatića bore zajedno sa partizanima. Zatim da je 28. septembra zaključio sa komunistima pismeni sporazum o zajedničkom isterivanju nemačkih oružanih snaga iz Srbije, odnosno sa Balkana. Pismeni dokazi o saradnji pronađeni su u Kraljevu, Rudniku i Gornjem Milanovcu. (...) General-pukovnik Nedić je zvanično izjavio da izuzev slučaja Mišić više nikada nije posredno ili neposredno pregovarao sa Mihailovićem niti mu slao novac. U sredu, 29.10.41. pojavio se kod Nedića pukovnik (Branislav) Pantić koji je boravio u Beogradu i po nalogu Mihailovića ponovio predlog o zajedničkoj borbi protiv komunista. Rekao mu je da Mihailović zahteva od Nedića 5.000 pušaka, 500 puškomitraljeza i 100 mitraljeza. Kada je Nedić bez okolišanja odbio taj zahtev kao glup i preteran, Pantić je upozorio Nedića da će se istog dana voditi pregovori preko opunomoćenog komandanta korpusa i da je Mihailoviću za pregovore obećana pratnja do Beograda.<ref name="znaci1981"/>}} Naime, deo nemačkih obaveštajnih struktura je smatrao da treba prihvatiti Mihailovićevu ponudu za saradnju sa Nemcima. Tehnički poslovi oko pregovora Draže Mihailovića sa Nemcima povereni su pukovniku Branislavu Pantiću i kapetanu Nenadu Mitroviću. Oni su 28. oktobra 1941. krenuli za Beograd, gde su se susreli sa nemačkim kapetanom [[Josef Matl|Jozefom Matlom]], oficirom vojno-obaveštajne službe Abver ([[Abwehr]]). O Mihailovićevoj ponudi kapetan Matl je sačinio izvještaj (“''Predmet'': Četnički odredi jugoslovenske vojske pod komandom pukovnika Draže Mihailovića stavljaju se na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji sa nemačkim Vermahtom”), koji će nadređenima poslati 30. oktobra 1941. godine: {{izdvojeni citat|Pukovnik Pantić je izjavio da je od strane pukovnika Draže Mihailovića ovlašćen da stupi u vezu sa predsednikom vlade generalom Nedićem, kao i sa nadležnim instancama u nemačkom Vermahtu, kako bi se četnički odredi jugoslovenske vojske, koji se nalaze pod komandom Draže Mihailovića stavili na raspolaganje u cilju suzbijanja komunizma u Srbiji. Izjava je punovažna. Pukovnik Pantić daje kao garanciju svoju oficirsku čast. General Nedić je u to upućen na osnovu ličnih razgovora koje je s njim vodio pukovnik Pantić ujutro 28. 10; on odobrava taj korak i želi da se što pre pristupi njegovom sprovođenju i aktiviranju.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_238.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 857.</ref>|Kapetan [[Josef Matl]]}} Milan Nedić je smatrao da mu je pregovorima između Mihailovićevih predstavnika i predstavnika nemačkog okupatora ugrožen politički kredibilitet. Prethodno je Nedić odbio nastavak pregovora i materijalnu i vojnu pomoć Mihailovićevom pokretu, što zbog opreza prema Nemcima, osluškujući kakav je njihov stav o saradnji sa četnicima, što zbog bojazni da Mihailovićeva legalizacija kod okupatora može ugroziti njegovu političku poziciju. O ovome je takođe rekapitulirao Harold Turner, 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|Nedić je ponovo odbio pregovore sa Mihailovićem, ali me je zamolio da mu objasnim kakvu igru Nemci igraju sa Mihailovićem. Uveravao sam general-pukovnika Nedića da može biti siguran da opunomoćeni komandant korpusa neće preduzimati nikakve akcije koje bi povredile ličnost ili politiku predsednika vlade Nedića. Njegovo mišljenje o Mihailovićevoj situaciji je sledeće: Mihailović se nalazi neposredno pred uništenjem, pitanje je samo vremena. Sam Mihailović oseća da sve više slabi i želi da dobije u vremenu da bi se spasao, naročito preko zime. On je potpuno nepouzdana ličnost i zato Nedić smatra da nema svrhe pregovarati.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 869-870.</ref>}} 11. novembra Mihailović se [[sastanak u Divcima|sastao sa Nemcima u selu Divci]], ali su oni odbili njegove usluge i zatražili razoružanje četnika. Mihailović je odbio da položi oružje, ali je nastavio borbu protiv partizanskog pokreta, što je bilo od nesumnjive koristi nemačkom okupatoru. Našavši se u još težoj situaciji nakon prelaska Glavnog štaba NOV i POJ i glavnine partizanskih snaga u Bosnu i Sandžak, čemu je znatno doprinela Mihailovićeva spremnost da napada partizane u momentu kad oni pokušavaju da suzbiju nemačku ofanzivu, Mihailoviću se ponovo nametnula nužnost saradnje sa kvislinškim strukturama, naročito u kontekstu nemačke spremnosti da ga gone kao odmetnika. U dnevnim izvještajima iz sredine novembra 1941, poslatih iz komande Jugoistoka, može se zaključiti da u glavnom štabu Vrhovne komande Wehrmachta nijesu znali ko je pukovnik Mihailović. Nezavisno od ovoga, njegova ponuda o zajedničkoj borbi protiv partizana je odbijena i zatraženo je polaganje oružja: {{izdvojeni citat|13.11.41: Vrhovna komanda oružanih snaga traži provjeru vijesti da je /izvjesni/ Mihailović poslao delegate Nediću, i preko njih ponudio Nijemcima pregovore. Navodno je prijedlog odbijen, jer Nijemci žele da pregovaraju s njim direktno, a ne preko posrednika. Nakon savjetovanja komande Jugoistoka i njemačkog generala u Srbiji, Vrhovna komanda je telefonski obavještena o sljedećem: Vođa bandi Mihailović je njemačkom generalu u Srbiji ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ponuda je odbijena sa zahtjevom za bezuslovnu kapitulaciju. Odgovor je izostao. Jučer prvi put zabilježene borbe između Mihailovićevih bandi i komunista. Ovo ne mjenja stav da se traži bezuslovna kapitulacija.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=124&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frame no. 000119.]</ref>}} {{izdvojeni citat|17.11.41: Savjetovanje kod načelnika štaba komande Jugoistoka: Ponuda pukovnika Mihailovića da stavi svoje snage na raspolaganje za borbu protiv komunista je odbijena i zatražena je bezuslovna predaja. Mihailović je tražio da se konsultuje sa svojim komandatima. Mihailović također tražio oružje za borbu protiv komunista! Ovo je igra, borba između bandi za izvor oružja! Ipak, čini se da jedan dio Mihailovićevih bandi iskreno želi da se bori protiv komunista.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=127&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frames no. 000121—000122.]</ref>|Izvještaj o djelatnosti operativnog odjeljenja komande Jugostoka za septembar 1941 (30. septembar 1941.).}} === Početak otvorenog sukoba sa partizanima, novembar 1941. === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} Sukob u ustaničkim redovima bio je katalizator saradnje ravnogorskih odreda sa formacijama srpske kvislinške vlade. „Čete pukovnika Draže Mihailovića“ sarađuju sa Nedićevim odredima u zauzimanju [[Ljig]]a 7. novembra i na prostoru [[Lazarevac]]-[[Belanovica]] 13. novembra. Takođe, pod komandom majora [[Milana Kalabića]] (otac [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]]), Požeški i Gornjomilanovački ravnogorski odred vode intenzivne borbe protiv partizana kod [[Rudnik (planina)|Rudnik]]a 19. i 20. novembra, a zabilježena je saradnja i majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] sa žandarmerijskim odredima u borbama sa partizana kod [[Kučevo|Kučeva]] 18. novembra 1941.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2019, str. 46-47.</ref> O žestini borbi koje su četnici Draže Mihailovića vodili skupa sa nedićevskim odredima napadajući na [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|partizansku slobodnu teritoriju]], naročito svjedoči izvještaj komande Žandarmerije od 18. novembra 1941, u kome se, između ostalog, kaže: {{izdvojeni citat|Komandant Kolubarske grupe major g. Kalabić depešom, poslatom 17 novembra o. g. iz Aranđelovca, javlja: „Danas mi je javljeno da se koncentrisalo do 480 komunista na prostoru od sela Garaša, Bosuta i Dragolja... Odmah sam uputio tri stotine četnika Ravnogoraca i sto mojih vojnika da ih napadnu. Borba je otpočela u 15 č. i završena око 18 č. u reonu sela Dragolja i Bosuta. Ubijeno je 64 komunista i 1 uhvaćen...“<ref>AVII—Nda—53—3—48.</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 351.</ref>}} Kako ni tražena efikasnija [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|saveznička]] pomoć, kao ni ona od majora [[Jezdimir Dangić|Jezdimira Dangića]],<ref>https://www.znaci.org/00001/4_14_1_27.htm Naređenje Draže Mihailovića od 9. novembra 1941. komandantu bosanskih četničkih odreda za prebacivanje četničkih jedinica iz istočne Bosne u rejon Užica i Kosjerića radi napada na partizane</ref> nijesu mogle uslijediti brzinom koju je Mihailović želio, on i njegovi komandanti se odlučuju da zatraže pomoć direktno od komandanata Nedićevih i Pećančevih odreda koji su otvoreno služili okupatoru. O ovoj pomoći kapetan [[Ćirilo Dimitrijević]] (oficir [[Legalizovani četnici|legalizovanog]] ''Sandžačkog vojno-četničkog odreda'' (SČO) pod komandom majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]]; početkom jula 1942. u svojstvu deputata SČO učestvovao je u pregovorima sa pukovnikom [[Milošem Masalovićem]], [[Cvetanom Đorđevićem]] i generalom Milanom Nedićem, koji mu je naredio „apsolutnu saradnju sa Italijanima“;<ref>ASŽ, Ž-28, NOR, kut. 13, f. Sandžački četnici, dok. 5а, str. 2–3.</ref> potonji komandant Pribojske brigade JVuO<ref>{{harv|Живковић|2017|p=741, 778}}</ref>), piše Mihailoviću 1943. godine, pored ostalog i sljedeće: {{izdvojeni citat|Potom sam u svojstvu načelnika štaba Rudničke grupe odreda u najkritičinjim danima Ravne gore, bez odobrenja svoga komandanta slao municiju, opremu i puškomitraljeze na Ravnu goru, gde su trupe đenerala g. Mihailovića bile blokirane od komunista radi uništenja. Iz ovih dana imam telefonsko priznanje đenerala g. Mihailovića Draže, koji mi je tom prilikom zahvalio i naredio da mu se imam javiti kada dođe do izražaja.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—X 13.</ref>}} Sukob partizanskih i vojnočetničkih snaga od prvih dana novembra 1941, uticao je i na poručnika Nikolu Kalabića i njegovu buduću visoku poziciju u hijerarhiji ravnogorskog pokreta. Naime, Mihailovićevo ustaničko sjedište, Ravna Gora je 10. novembra [[Napad četnika na Užičku Republiku|direktno ugrožena od partizanskih snaga]]. Gotovo svi odredi ostaju bez municije. Pred partizanskim naletom, odredi se povlače. Stanje je dramatično i vode se ogorčene borbe. Mihailović iz [[Brajići (Gornji Milanovac)|Brajića]] rukovodi operacijama, dijelom zakopavajući, dijelom uništavajući najpovjerljiviju arhivu. U takvoj situaciji, poručnik Nikola Kalabić predlaže da se od njegovog oca Milana, penzionisanog žandarmerijskog majora, u tom trenutku komandanta jednog vladinog odreda u Ljigu, zatraži pomoć.<ref>{{Cite web |title=Bojan Dimitrijević: Nikola Kalabić između Čiče i Krcuna?! |url=https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ |access-date=2023-12-28 |archive-date=2023-12-28 |archive-url=https://web.archive.org/web/20231228100857/https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ }}</ref> Major Milan Kalabić (Kalabić je od kraja 1941. okružni načelnik u [[Kragujevac|Kragujevcu]]; 28. januara 1942. srpska vlada ga unaprjeđuje u čin potpukovnika<ref>Nebojša Stambolija, n.d., str. 34. i 60.</ref>), na zahtjev Draže Mihailovića, stavio je četnicima na raspolaganje osam kamiona municije za borbu protiv partizanskih odreda. Municija je odmah prebačena u [[Ba (Ljig)|selo Ba]] i podijeljena Mihailovićevim odredima. Kako bi Mihailoviću dodatno olakšao situaciju, stariji Kalabić je istovremeno angažovao i sve svoje snage u borbi protiv partizana u oblasti planine Rudnik. Od tada Nikola Kalabić postaje jedan od najvažnijih četničkih komandanta, a Milan Kalabić jedan od najodanijih saradnika Draže Mihailovića u srpskim kvislinškim redovima.<ref>[https://znaci.org/00001/11_9.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje NAPAD NA UŽICE I BORBE OKO ČAČKA]</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], komandant Požeškog četničkog odreda (sredinom novembra 1941. legalizovanog pri Nedićevom upravnom aparatu, gdje će Korać postati načelnikom okruga Užičkog), u knjizi ratnih memoara “Između Draže i Nedića“, objavljenoj [[2015]]. u izdanju [[Kragujevac|kragujevačkih]] ''Pogleda'', prisjeća se da je prisustvovao susretu između Milana Kalabića i Draže Mihailovića, do kojeg je došlo u Belanovici krajem novembra 1941. godine. Tom prilikom je i Kalabić mlađi odsjeo kod svog oca nekoliko dana. Prema Koraćevom svjedočenju, na ovom je sastanku dotadašnja saradnja između kvislinških oružanih snaga i ravnogorskog pokreta konačno formalizirana: {{izdvojeni citat|Posle kraćeg informativnog razgovora, pređosmo na stvar. Kalabić poče izlagati način vođenja dosadašnje borbe protiv komunista, kao i plan daljeg čišćenja Srbije od komunističkih delova i grupa. Posle toga izloži i način snabdevanja oružanih odreda hranom, novcem, municijom, oružjem, odećom, obućom i ostalom vojnom opremom. I najzad upozna ga sa svima naređenjima i instrukcijama đenerala Nedića u pogledu rada na terenu, kao i u svemu ostalom što je smatrao za potrebno da iznese. Đeneral Mihailović sasluša ovo izlaganje, a zatim zapita Kalabića, da li je u mogućnosti da nešto oružja, municije i obuće, koje dobija od srpske vlade, odvoji i pošalje na Ravnu Goru. Zatim se đeneral Mihailović zainteresova za dalji pokret i dislokaciju srpskih oružanih snaga đenerala Nedića, zahtevajući od Kalabića da na svaki način Požeški četnički odred uputi u Požegu, radi dalje borbe u tim krajevima. I najzad, zamoli majora Kalabića da po mogućstvu svoje objave za slobodno kretanje i legitimacije za nošenje oružja, izdaje i ljudstvu Ravne Gore koje mu se za to obrati, pošto su u to vreme, u očima Nemaca, naročito u okrugu Užičkom i Kragujevačkom, objave, putne isprave i oružne legitimacije sa potpisom majora Kalabića, imale puno poverenje, tako da je jedino sa njegovim ispravama kretanje bilo neometano od organa vlasti. Major Kalabić dade potrebna objašnjenja i obeća da za račun Ravne Gore učini sve što može, naročito u pogledu izdavanja objava i oružnih listova.<ref>Манојло Кораћ, Између Драже и Недића, Погледи, Крагујевац, 2015, стр. 222.</ref>}} Srpski istoričari Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević ocjenjuju da je riječ o veoma važnoj epizodi u istoriji okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu: „U ovim događajima, koji su se pokazali ključnim u odbrani i održanju Ravnogorskog pokreta, pukovnik Mihailović definitivno stiče naklonost prema Kalabićima. U njemu je bila i tajna kasnijeg Nikolinog uspeha i napredovanja u pokretu, koje je proizilazilo iz velike pomoći koju je ravnogorcima pružao njegov otac“.<ref name="leskovackizbornik.rs">[https://leskovackizbornik.rs/index.php/zbornik/article/view/159 Немања Девић, Бојан Димитријевић — МИЛАН КАЛАБИЋ: ОД РАТНИКА ЗА СТАРУ СРБИЈУ ДО РАВНОГОРЦА]</ref> Četnici Draže Mihailovića su, uz posredstvo samozvanog vojvode [[Jovana Škavovića Škave]], 13. novembra 1941. [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|predali Njemcima oko 365 zarobljenih partizana]]. Predaja zarobljenih partizana dogodila se u selu [[Slovac]], smještenom između [[Valjevo|Valjeva]] i [[Lajkovac|Lajkovca]]. Vojvoda [[Kolubara|kolubarski]] Škavović je priznavao komandu Koste Pećanca, ali je aktivno sarađivao i sa četnicima Draže Mihailovića u borbi protiv partizana. U predaji zarobljenika učestvovao je i potporučnik Pavle Mešković, ravnogorski oficir. Ovim je činom Mihailović htio ukazati okupatoru da su četnici i dalje voljni da sarađuju, iako je njegova inicijativa za saradnju bila odbijena 11. novembra 1941. na [[Sastanak u Divcima|pregovorima u Divcima]]. [[Wehrmacht]] je 27. novembra 1941. strijeljao najmanje 261 partizana zarobljenog i ustupljenog od strane četnika.<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 58.</ref> Presudom Vrhovnog vojnog suda [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNRJ]] od [[15. juli|15. jula]] [[1946]]. godine u [[Beograd]]u, general Mihailović je bio proglašen krivim za saučesništvo i u ovom zločinu: {{izdvojeni citat|Optuženi Mihailović je u noći između 13. i 14. novembra 1941. godine, tj. iste noći kada se sastao sa gestapovcem, kapetanom Matlom, naredio svom komandantu Daki Tešmanoviću da oko 365 zarobljenih partizana preda Srpskoj državnoj straži u selu Slovac, iako je znao da će ih Srpska državna straža postreljati ili predati Nemcima. To je učinjeno tako da ih je Tešmanović predao Jovanu Škavi a ovaj Nemcima. Nemci su od ovih predatih partizana streljali oko 270, a ostale oterali u logore.<ref name="Presuda">[https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima]</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} Partizansko-četnički sukobi i slabljenje snaga otpora pogodovali su njemačkom okupatoru da neometano pripremi [[Operacija Užice|završnu ofanzivu]] na slobodnu teritoriju [[Užička Republika|Užičke republike]]. U napadu na partizansku slobodnu teritoriju učestvovale su [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]]eve, [[Kosta Pećanac|Pećančeve]] i Nedićeve jedinice pod komandom pukovnika [[Koste Mušickog]], kao i neke bivše jedinice Draže Mihailovića koje su ušle u sastav kvislinških snaga. Time su se ove jedinice i formalno legalizovale kod Nijemaca, ali su i dalje bile pod Mihailovićevom komandom.<ref>Радивоје Папић, ''Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу'', Народни музеј Ужице, 2017, стр. 136.</ref> [[Boško Kostić]], sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], svjedoči u svojim memoarima da je slom partizanske Užičke republike nastupio kao posljedica vojne kooperacije „udruženih nacionalnih snaga“ u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Pošto su se sada nacionalisti ujedinili, to svi kreću na takozvanu Titovu „Sovjetsku Užičku republiku“. U ovim borbama učestvuju četnici pukovnika Mihajlovića pod komandom ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića, poručnika Predraga Rakovića, itd. Srpskim dobrovoljcima komanduje njihov komandant pukovnik Kosta Mušicki. U tim borbama učestvuju i podoficiri i žandarmi pod komandom ppukovnika Milana Kalabića i majora Savovića, i četnici Koste Pećanca. Samo blagodareći ovoj akciji udruženih nacionalnih snaga, razbijena je „Sovjetska Užička republika“, a partizani, na čelu sa Titom, oterani iz Srbije.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 66–67.</ref>}} Pukovnik [[Jovan Trišić]], pomoćnik komandanta [[Srpske žandarmerije]], uhapšen je 9. novembra od strane [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]]. Saslušavao ga je lično [[Ilija Paranos]], šef Specijalne policije. U Trišićevoj kancelariji, kao i u stanu, pronađeno je mnogo materijala koji je poslužio za optužbe, te je istog dana odveden u [[Logor Banjica|Banjički logor]]. Naime, pukovnik Jovan Trišić je brojnim ravnogorcima izdavao legitimacije o pripadnosti žandarmeriji kako bi se ovi nesmetano mogli kretati kroz okupirana područja. [[Gestapo]] je zaplijenio jednu takvu objavu i dobio priznanje od čovjeka kod koga je nađena da mu je izdata lično od strane Trišića. O hapšenju pukovnika Trišića, kao i o reakciji generala Nedića, piše u emigraciji Nedićev bliski rođak [[Stanislav Krakov]], predratni direktor [[Radio Beograd]]a i urednik više kvislinških glasila tokom okupacije: {{izdvojeni citat|Šef Opšte policije Paranos, na naređenje Dragog Jovanovića, uputio je odmah dva svoja inspektora — napominjem da su obojica živi i danas — u Glavni generalštab gde se nalazila komanda žandarmerije. Oni su se javili kod komandanta generala Stevana Radovanovića — koji je takođe živ u emigraciji — pokazali mu akt Gestapoa i naređenje upravnika grada da izvrše pretres kancelarije Trišićeve i da ga uhapse. U prisustvu generala Radovanovića inspektori su ušli kod Trišića, saopštili mu odluku koju su dobili i izvršili pretres. U fijokama pisaćeg stola Trišićevog našli su više praznih žandarmerijskih legitimacija, istih kakva je nađena kod zarobljenog četnika, razna druga dokumenta i najzad mobilizacione spiskove aktivnih i rezervnih oficira pripadnika pokreta Draže Mihailovića sa njihovim adresama i svim podacima. Koliko se sećam mislim da je bilo 1200 imena, jer se o tome više puta u Nedićevom kabinetu govorilo. Sa Trišićem i sa nađenim kompromitujućim materijalom dva inspektora su se vratili u Upravu grada i referisali svome šefu Paranosu. Kada je ovaj video šta su njegovi činovnici našli kod Trišića, ne obaveštavajući Dragog Jovanovića, telefonirao je Masaloviću i molio da ga general Nedić odmah primi. Sa svim dokumentima je došao u kancelariju Nedićevu da referiše i da pita šta da radi. Nedić mu je naredio: — ''Uništite odmah sav materijal koji ste našli i obavestite Gestapo da sem službenih hartija niste ništa drugo pronašli. Ne radi se samo o životu Trišića, već se radi o životima 1200 srpskih oficira''.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 265—266.</ref>}} Sumirajući rezultate [[Gušenje ustanka u Srbiji|operacije Užice]], Krakov piše i da je krupni operacijski zahvat masivnih okupatorsko-kolaboracionističkih formacija brzo slomio otpor partizanskih snagâ i [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOVJ]]: {{izdvojeni citat|Dve nemačke pešadijske divizije 342-ga i 313-ta, oko i ispred kojih su se nalazili kao odbojnik — da spreče stradanje stanovništva — Nedićevi oružani odredi potpukovnika Velje Jovanovića, majora Milana Kalabića i Savovića, srpski dobrovoljci pod komandom pukovnika Koste Mušickog, Pećančevi četnici i svi «legalizovani» četnički odredi Mihailovićevi, koji su se sada vodili kao trupe srpske vlade, preplavili su tu teritoriju dotle držanu nesmetano od komunista i već istog dana su ušli u Čačak, Požegu, Kosjerić, te je Vrhovni štab Titov u najvećoj žurbi i neredu napustio Užice i sklonio se na Zlatibor. Sledeći dan, 29. novembra, nemački tenkovi su prodrli u Užice i odmah nastavili dalje za Zlatibor sa koga je celo komunističko vođstvo otstupalo ka Sandžaku u panici, dok su partizanski odredi bili desetkovani i razbijeni. Sa Titom je tada bio i engleski kapetan Hadson, koji je napustivši Mihailovića pridružio se partizanima. U ponedeljak, 1. decembra 1941. ostatci partizanskih snaga sa Titom na čelu napustili su konačno Srbiju da se u nju ne vrate skoro pune tri godine. Prešli su u Sandžak, koji se smatrao kao teritorija pod italijanskom upravom, te su Nemci tu na samoj granici između Srbije i Sandžaka prestali da gone već skoro smrvljenog protivnika.<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 285—286.</ref>}} === Nastavak saradnje sa kvislinškim strukturama, decembar 1941. === [[Datoteka:Četnici, SDS i SDK.png|350px|mini|levo|Četnici, Srpska državna straža i Prvi puk Srpskog dobrovoljačkog korpusa.]] Uprkos odbacivanju od strane Nemaca, četnici su nastavili saradnju sa Nedićevom vladom. Vredi istaći da Nemci nisu uznemiravali Mihailovićeve četnike nakon njegovog odbijanja da prihvati kapitulaciju na sastanku u Divcima, 11. novembra 1941, dok su četnici izbegavali borbe sa nemačkim okupatorom još pre ovog datuma. Bilo je očigledno da je nemačka ofanziva na Užice zaobišla četničku Vrhovnu komandu i glavninu četničkih snaga na Ravnoj gori. Mihailović je imao informacije iz kvislinških izvora da će nemačke snage nakon okončanja borbi protiv partizana nastojati da eliminišu snage pod njegovom komandom. "Stoga je Draža Mihailović požurio da iskoristi vreme kada ga okupator ne dira i da spasava što se spasti može. Mihailović je napravio plan da veći deo svojih četnika uključi u Nedićeve oružane odrede, da ih legalizuje kod Nemaca, da na taj način očuva svoje ljudstvo i da ga i dalje koristi u borbi protiv partizanskih odreda Srbije. U vezi s tim, Mihailović je na Ravnoj gori, 30. novembra 1941, održao sastanak četničkih komandanata sa teritorije obližnjih okruga (Nemci su već tada bili zauzeli Čačak i Užice, a glavnina partizanskih snaga povukla se u Sandžak).<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/265-267.</ref> Zapisnik sa ovog sastanka nije sačuvan, ali o njemu svedoči izveštaj koji je Draži Mihailoviću decembra 1942. poslao poručnik [[Predrag Raković]], komandanta legalizovanog Ljubićkog četničkog odreda, kao i zapisnik sa sudskog saslušanja četničkog majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]], načelnik štaba Požeškog četničkog odreda. On je na suđenju 1946. izjavio: {{izdvojeni citat|Na Ravnoj gori sa Dražom je održano savetovanje komandanata odreda. Na ovom savetovanju Draža je naredio da se stupa u vezu sa Nedićevim odredima, radi popravljanja situacije. Rekao je da odredi i dalje ostaju pod njegovom komandom i da je ovo samo privremeno rešenje.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/267.</ref>}} Britanski oficir za vezu [[Duane Hudson|Bil Hadson]] je stigao je na Ravnu goru noću između 7. i 8. decembra dok su Nemci vršili [[Operacija Mihailović|ofanzivu na Mihailovićevu komandu]]. On kaže da su se četnici izvukli prelaskom u Nedićeve odrede: {{izdvojeni citat|Dobio sam utisak da bi britansku pomoć najbolje bilo koncentrisati na Mihailovića ako on još postoji nezavisan od Nedića. Rekao sam to Titu i njegovima i uputio sam se natrag u poplavu Nemaca i kvislinga. [...] Nisam našao nikakve ostatke Mihailovićevih ljudi, izuzev njega lično i nekoliko oficira. Svi drugi su se pretvorili u Nedićeve ljude i otišli, na potpuno razočaranje Švaba.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|[[Duane Hudson|Bil Hadson]]}} Na osnovu odluke četničke Vrhovne komande na Ravnoj gori, četnički odredi pod komandom Draže Mihailovića u čačanskom kraju legalizovali su svoje delovanje u okviru kvislinških formacija početkom decembra 1941. i na taj način su se statusno izjednačili sa vladinim četnicima, odnosno četnicima vojvode Koste Pećanca. Samo dva dana po okončanju operacije Mihailović (10. decembra 1941) novopostavljeni vojnoupravni komandant Srbije general [[Paul Bader]] pisao je svojim pretpostavljenima: {{izdvojeni citat|Mihailovićeva grupa može sad da se smatra razbijenom... Mnoge Mihailovićeve pristalice, izgleda da su pobegle u šume i planine. Postoje izveštaji prema kojima sve obezglavljene bande pokušavaju da se prebace u četničke jedinice Koste Pećanca. Znaci ukazuju na to da su neki srpski vladini krugovi, sve do pred kraj, hteli doći u vezu sa Mihailovićem, kako bi se poštedela srpska krv. Na istoj su liniji i nastojanja srpskog ministra predsednika Nedića, a koja imaju za cilj da spreče oštar postupak protiv Mihailovićevih pristalica, koji su, navodno, na to bili samo prisiljeni.<ref>Zbornik NOR-a, tom I, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1949, str. 636—637.</ref>}} Prethodno, tokom novembra 1941, legalizovan je Jelički četnički odred Miloja Mojsilovića, koji je prethodno priznavao komandu Draže Mihailovića. O legalizaciji Mihailovićevih četnika u čačanskom kraju nedvosmisleno svedoči izveštaj poručnika [[Predrag Raković|Predraga Rakovića]], komandanta Ljubićkog četničkog odreda, Draži Mihailoviću iz decembra 1942. Raković navodi da je "posle održane sednice na Ravnoj gori 30. novembra 1941. i prema dobivenim instrukcijama" noću između 30-31. novembra krenuo ka Gornjoj Gorevnici gde se njegov odred od 200 boraca susreo sa 5. dobrovoljačkim odredom, formacijom Srpskog dobrovoljačkog korpusa, pod komandom potpukovnika [[Marisav Petrović|Marisava Petrovića]]. Istog dana je Raković zamoljen, kako se navodi, da sa Ljubićkim četničkim odredom "pođe u pretres terena G. Gorevnice i čišćenje od komunista", pri čemu su četnici snabdeveni municijom od SDK. Uveče je Raković sa Petrovićem otišao u Čačak gde se susreo sa komandantom SDK, pukovnikom [[Kosta Mušicki|Kostom Mušickim]], koji je bio zapovednik kvislinških snaga u čišćenju zapadne Srbije od preostalih partizanskih snaga. {{izdvojeni citat|Uglavnom to veče sam sa njima dogovorio da ostanem na terenu sa svojim odredom radi čišćenja terena od komunista, što mi je u stvari i bio zadatak kad sam pošao na svoj teren sa Ravne gore. (...) Uništenje komunista bilo je potrebno i meni i Nemcima i ljotićevcima, te smo se u ovom poslu složili i postali 'saveznici'.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_209.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 766-767.</ref>}} Sukladno dogovorima viših instanci, [[Prvi valjevski četnički odred]], čiji je komandant [[Neško Nedić]], izdao je 13. decembra 1941. naređenje za saradnju sa kvislinškim vlastima u borbi protiv partizana: {{izdvojeni citat| 2) Da komandir opštinskih četa stupa u dodir sa postavljenom opštinskom upravom i ne pokazujući ovaj akt saopšti joj da je određen da formira oružane snage na teritoriji opštine koje će služiti kao potpora vlasti radi održavanja mira i poretka a naročito kao oružana snaga za suzbijanje komunista ako se i kad pojave na teritoriji opštine. Ovaj štab će preduzeti sve potrebne mere da ovakav rad bude prećutno odobren i od strane Nedićevih odnosno nemačkih vlasti. <br /><br /> 6) Komandiri će narediti svojim seoskim komandirima da odmah otpočnu sa patroliranjem. Ova mera je neophodna jer se komunisti pošto su razbijeni vuku kroz sva sela u bednom stanju i malim grupama a u interesu je naše stvari da ih odmah razoružavamo. <br /><br /> 9) Početi odmah sa propagandom protiv komunista i svugde i na svakom mestu objasniti istinu da je do ovoga žalosnog stanja došlo zato što su oni u želji da preotmu vlast počeli borbu prerano. (...) Mi zato ne možemo i nećemo zajedno sa Nemcima, ali nećemo ni u otvorenu borbu, koju sada ne možemo izdržati. (...) Dotle dok ovaj momenat ne dođe mi moramo iskoristiti rasulo kod komunista da ih razoružamo te da nam na proleće ponovo ne ometu naš rad.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_33.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 90-91.</ref>}} Neposredno nakon odlaska glavnine četničkih snaga sa Ravne gore, pri čemu se većina četničkih odreda legalizovala kod Nemaca integrišući se u kvislinške snage, usledio je napad nemačkih snaga na četničku Vrhovnu komandu na Ravnoj gori. Kako je u svom izvještaju iz druge polovine 1942. godine naveo njemački kapetan [[Ernest Wiesshaupt]], tada su pukovniku Mihailoviću u pomoć pritekli najviši rukovodioci kvislinške uprave u Srbiji: „Istragom je dokazano da je jedan član Vlade, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović|Aćimović]] u razgovoru pokušao da, preko pukovnika srpske pomoćne žandarmerije [[Kosta Mušicki|Mušickog]], dođe u vezu sa Mihailovićem. Dva srpska žandarmerijiska oficira kojima je poveren ovaj zadatak uhvaćena su od nemačkih jedinica. Protiv Mušickog i drugih okrivljenih žandarmerijskih i četničkih oficira preduzet je vojnosudski postupak“.<ref>[https://znaci.org/zb/4.php?broj=544&bk=2&vol=12 Borbe protiv ustaničkog pokreta na području Jugoistoka od juna 1941. do avgusta 1942. godine], u Zbornik NOR-a, tom XII, knjiga 2: Dokumenti Nemačkog rajha 1941—1945, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1976, dokument br. 209, str. 1039.</ref> Istoričari [[Kosta Nikolić]] i [[Bojan Dimitrijević]] tvrde: „Taj kontakt doveo je Nedića u veoma težak položaj, ali je on uspeo da ubedi Nemce kako za to nije znao i da je Aćimoviću izričito zabranio da ima bilo šta sa 'Mihailovićevim pitanjem'. Ipak, pukovnik Mušicki je uhapšen i ispitivan, ali je Nedić uspeo tokom 1942. da ga oslobodi“.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, Генерал Драгољуб Михаиловић 1893-1946. Биографија, Београд, 2011, стр. 174.</ref> Kosta Mušicki je uhapšen 9. decembra 1941. upravo zbog pomoći ravnogorskim četnicima. Boravio je izvesno vreme u nemačkom zatvoru. Milan Nedić je 3. decembra 1942. ponovo postavio pukovnika Mušickog za komandanta [[Srpski dobrovoljački SS korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Mладен Стефановић, Збор Димитрија Љотића 1934-1945, Београд, 1984, стр. 223.</ref> Kosta Mušicki je u istražnom postupku 1946. naveo da je „uhapšen od strane Nemaca i izveden pred ratni sud zbog pokušaja uspostavljanja veza sa Dražom Mihailovićem“.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/271, fus. 67.</ref> [[Operacija Mihailović|Nemački napad na Mihailovićev štab]] i delove njegovih snaga koje nisu legalizovane, u rejonu Ravne gore i u nekim okolnim selima, započeo je 6. decembra 1941. i trajao je dva dana. Mihailović je uspeo da izbegne hvatanje u Struganiku i da se skloni, nakon čega se nekoliko meseci skrivao u različitim delovima zapadne Srbije. Major kvislinške žandarmerije [[Milan Kalabić]], zapovednik dela kvislinških snaga u zapadnoj Srbiji, otac Mihailovićevog bliskog saradnika [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], pomagao je Mihailoviću obaveštavajući ga o nemačkim poterama.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 180.</ref> Osim hvatanja Mihailovićevih saradnika, zarobljavanja dijela boraca te bjekstva u ilegalu samog generala Mihailovića, njemačka ofanziva nije polučila znatniji uspjeh. Jedan od razloga bila je tih dana široko sprovođena [[Legalizovani četnici|legalizacija vojnih četnika]], tj. njihova integracija u oružane snage Vlade generala Nedića. U trenutku kada se biralo između progona ili prikrivanja među raznorodnim Nedićevim formacijama, izbor drugog rješenja pokazao se spasonosnim za Mihailovićevu organizaciju. Ova pragmatična solucija učiniće da veći dio pripadnika ravnogorskog pokreta preživi tešku zimu 1941/42. o trošku generala Nedića, učestvujući u operacijama protiv partizana ili ostajući kod svojih kuća.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 119.</ref> == Saradnja sa Nedićevom vladom krajem 1941. i tokom 1942. == {{izdvojeni citat|Onima u Upravi grada reći da nemilosrdno raščišćavaju sa komunistima.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 17. aprila 1942. godine}} === Legalizacija četnika Draže Mihailovića === {{main|Legalizovani četnici}} [[Datoteka:Smotra četnika.jpg|minijatura|Nemački okupator za vreme vršenja smotre legalnih četnika u Srbiji.]] {{izdvojeni citat|Nedić je po svaku cenu hteo da spase Mihailovićeve odrede u Zapadnoj Srbiji od uništenja prilikom nemačke ofanzive. Već i ranije, on je bio u kontaktu s većinom baš tih četničkih komandanata u Zapadnoj Srbiji, jer ih je snabdevao oružjem i municijom u njihovoj borbi protiv komunista, te je tu vrlo brzo i efikasno bio postignut sporazum između Nedićevih i Mihailovićevih oficira. Svi četnički odredi na ugroženom terenu imali su da se u roku od nekoliko dana pre početka nemačke akcije «legalizuju», tj. da se stave Nediću na raspoloženje, stvarno ili fiktivno, te da se vode kao njegove jedinice; da budu snabdevene njegovim objavama i da, isto kao i ljudstvo oružanih odreda, odnosno dobrovoljci, primaju sve potrebe u municiji, hrani i novcu od predsednika srpske vlade.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 280.</ref>|[[Stanislav Krakov]] o legalizaciji Mihailovićevih četničkih odreda}} {{izdvojeni citat|Ne sme se izgubiti iz vida da je dužnost svih Srba, a prvenstveno svih delova srpske državne sile — pa bili to četnici, dobrovoljci ili stražari — da svim silama rade na održavanju mira, obnovi i stvaranju bolje budućnosti Srbije, kao i to da je naš zajednički zadatak jedan te isti, tj. uništenje svih komunističkih bandi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/296.</ref>|Pukovnik [[Borivoje Jonić]] u naredbi pripadnicima SDS-a od 13. juna 1942.}} {{izdvojeni citat|Mihailović je prve nedelje 1942. godine proveo u Crnoj Gori i Sandžaku, uspostavljajući neposrednu kontrolu nad lokalnom četničkom organizacijom i stvarajući jednu planinsku bazu, iz koje su ranije partizani bili prisiljeni da povuku svoje glavne snage severno, u istočnu Bosnu. Mihailovićeva organizacija u Srbiji postojala je kao pasivna teritorijalna tvorevina, uglavnom na hartiji, pod zaštitom Nedićeve političke i vojne strukture.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Prema navodima [[William Deakin|Williama Deakina]], Mihailović se početkom 1942. godine, gonjen od strane Nijemaca, sklonio u [[Sandžak]] (prije nego će preći u [[Crna Gora|Crnu Goru]] maja te godine), u zonu pod italijanskom okupacijom. Do početka 1942. godine "ravnogorski pokret istopio se u redovima Nedićeve milicije i konačno se ponovo pojavio, umanjen, u Crnoj Gori."<ref name="Deakin2">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin, BOJOVNA PLANINA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Mihailović se skrivao nekoliko mjeseci, ali je Nedićeva vlada do marta 1942. saznala gdje se nalazi, pa je s njemačkim znanjem i dopuštenjem došlo do sastanka između njega i [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. [[Paul Bader|General Bader]] je 26. marta obaviješten da je Mihailović obnovio ponudu srpskoj vladi »da joj se stavi na raspolaganje za borbu protiv komunista«. Budući da je general Mihailović sada bio ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva u [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|izbjegličkoj vladi]], njegova je nova ponuda imala sasvim drugi značaj, iako je u biti bila jednaka [[Sastanak u Divcima|onoj iz Divaca]] u novembru 1941. Bader je ipak odbio ponudu i naredio da se ta odluka saopći generalu Nediću, s napomenom da je Nedić slobodan to objaviti.<ref>NAW, mikrofilm br. T-501, rola 247, snimak 920; rola 257, snimak 1232.</ref><ref name="Jozo Tomasevich 1945">[https://znaci.org/00001/40_45.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje DVOJNA POLITIKA U SRBIJI]</ref> Za to vrijeme, mnogi su se ravnogorski komandanti u Srbiji legalizovali kod kvislinške Nedićeve uprave: * [[Predrag Raković]] (Ljubićki četnički odred) * [[Vučko Ignjatović]] (Požeški četnički odred) * [[Miloš Glišić]] (Požeški četnički odred) * [[Manojlo Korać]] (Užičko-požeški četnički odred) * [[Momčilo Matić]] (Drinski samostalni četnički odred) * [[Božidar Ćosović-Javorski]] (Javorski samostalni četnički odred) * [[Dušan Radović Kondor]] (Zlatiborski četnički odred) * [[Nikola Mladenović]] (Crnogorski četnički odred) * [[Radovan Stojanović]] (Takovski četnički odred) * [[Vojislav Pantelić]] (Jadarski/Podrinski četnički odred) * [[Svetolik Protić]] (Grupa valjevskih četničkih odreda) * [[Radojko Jovandarić]] (Kotlenički četnički odred) * [[Živojin Lazović|Živan Lazović]] (u [[beograd]]skom okrugu) * [[Borivoje Rajković]] (u [[Kosjerić]]u) * [[Miloje Mojsilović]] (Jelički četnički odred) * [[Dušan Smiljanić]] (Gružanski četnički odred) * [[Ljubomir Jovanović Patak]] (komandant Srpske državne straže u [[Zaječar]]u) * [[Ljubomir Mihailović Long]] (zamjenik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]) * [[Nikola Kalabić]], i dr.<ref name="Branko Petranović 1945">[https://www.znaci.org/00001/92_4.pdf Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu, 1939-1945, Beograd, 1992.], str. 271.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/270.</ref> Sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] [[Boško Kostić]] piše nakon rata o legalizaciji Mihailovićevih odreda sljedeće: {{izdvojeni citat|Mnogi četnički odredi legalizovani su tada kao vladini. Tako, na primer, odred ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića. Drugi ravnogorski odred poručnika Predraga Rakovića u Čačku legalizuje komandant V dobrovoljačkog odreda Marisav Petrović. Rakovićev odred, koji je stacionirao u Čačku, dobija naziv „Samostalni četnički ljubićski odred Tanasko Rajić“. <br /> U to vreme djeneral Milan Nedić šalje za Ljig i Ravnu Goru: novac, spremu, municiju, obuću i hranu kako bi pomogao pukovnika Dražu Mihajlovića i njegove četnike.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 67.</ref>}} Potpukovnik Manojlo Korać je bio komandant Mihailovićevog Zlatiborsko-užičkog odreda, a potom i Požeškog četničkog odreda. Požeški odred se legalizovao kod Vlade Milana Nedića novembra 1941. godine, dok je potpukovnik Korać u kvislinškom upravnom aparatu imenovan za načelnika okruga [[Užice|Užičkog]]. U rukopisu koji je 1945. sačinio o periodu okupacije, a koji je objavljen [[2015]]. pod naslovom “Između Draže i Nedića”, Korać se posebno osvrnuo na legalizaciju četnika Draže Mihailovića. O saradnji JVuO sa oružanim snagama Vlade narodnog spasa, potpukovnik Korać zapisuje lapidarnu napomenu: {{izdvojeni citat|Odredi đenerala Nedića su svugde i na svakom mestu pomagali ravnogorsku organizaciju.<ref>[https://www.pogledi.rs/pretplata-na-knjigu-potpukovnik-manojlo-korac-izmedju-draze-i%E2%80%88nedica.html Потпуковник Манојло Кораћ – Између Драже и Недића]</ref>}} [[Austrija|Austrijski]] istoričar [[Walter Manoschek]] u svojoj knjizi ''Serbien ist Judenfrei. Militärische Besatzungspolitik und Judenvernichtung in Serbien 1941/42'' (objavljenoj na [[Srpski jezik|srpskom jeziku]] [[2007]]. pod naslovom „Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941-1942“), se poziva na navode iz knjige „Bojovna planina“ F. W. Deakina, kao i na članak<ref>Josef Matl, Jugoslawien im zweiten Weltkrieg, Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref> kapetana ''[[Abwehr]]a'' [[Josef Matl|Josefa Matla]], potonjeg profesora [[Slavistika|slavistike]] na Univerzitetu u [[Graz]]u, te na sljedeći način ocjenjuje legalizaciju Mihailovićevih odreda krajem 1941. i njihovu saradnju sa kvislinškom Nedićevom upravom: {{izdvojeni citat|Kao prvu meru Mihailović je odlučio da — sutradan nakon poraza partizana — legalizuje četničke odrede u sporazumu sa Nedićevom vladom i da se oružane Nedićeve formacije stave na raspolaganje radi ubacivanja u borbu protiv partizana. Od tada je četnike Nedićeva vlada i zvanično potpomagala novcem, hranom i odećom.<ref name="Manošek">[https://www.znaci.org/00001/178_6.pdf Valter Manošek: HOLOKAUST U SRBIJI, poglavlje OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE], Službeni list SRJ/Draslar partner, Beograd, 2007, str. 152—153.</ref>}} Izvode iz Matlova članka, objavljenog 1954. godine u [[Savezna Republika Njemačka|SR Njemačkoj]], a koji referiraju na saradnju Draže Mihailovića sa Nedićem i Ljotićem, prenio je u svojoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“ (izdatoj [[1976]]. u emigraciji u [[Melbourne]]u), profesor [[Lazo Kostić]], koji je u početnoj fazi okupacije vršio funkciju komesara saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]: {{izdvojeni citat|Još u toku 1941. godine, Nedić je pomagao novcem, hranom i odećom četnički pokret u Srbiji, i nacionalne odrede koje je major Dangić predvodio u Bosni. Godine 1942, Nedić i Ljotić predložili su Draži Mihailoviću dalju pomoć u robi, municiji i novcu. Kao protivuslugu tražili su da Mihailović privremeno ne obrazuje vladu, pošto već postojeća dupla vlada, nemačka vojna uprava i vlada Nedićeva, i tako teško opterećuju stanovništvo zemlje. Nedić i Ljotić su se izjasnili spremnim da u buduće rade zajednički sa Mihailovićem pri imenovanju komandanata oružanih jedinica, kao i pri postavljanju okružnih načelnika. Međutim, smatrali su da je bolje da Mihailović u celosti do daljega sprovede izvan Srbije istu zadaću, kao što je oni sprovode u Srbiji, naime: čišćenje oblasti od komunističkih partizana. U danom trenutku — Nedić i Ljotić su spremni da vladu i sve njihove oružane odrede predaju Draži Mihailoviću, odnosno onoj ličnosti koju bi [[Petar II Karađorđević|Kralj]] odredio...<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 54—55.</ref>}} Kapetan [[Duane Hudson|Bill Hudson]], šef [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] misije pri štabu Draže Mihailovića, u jednom izvještaju rekapitulira događaje s kraja 1941. i s početka 1942. godine. Pominjući ishod [[Sastanak u Divcima|sastanka u Divcima]], on veli da „ipak nije postignut nikakav sporazum“. Hudson piše i o taktičkoj kolaboraciji s okupatorom pri slamanju [[Užička republika|Užičke republike]] koja je prethodila legalizaciji četnika: {{izdvojeni citat|Proterivanje partizana iz Srbije u zimu 1941–1942. predstavljalo je privremeni uspeh za Mihailovića. On je uspeo da učestvuje u nemačkoj ofanzivi protiv njih, a da nije otvoreno prešao na osovinsku stranu, i tako je zasnovao politiku ‘paralelne akcije’ pre nego ‘kolaboracije’ sa snagama okupatora, što je bilo dalje sprovođeno od strane njegovih potčinjenih komandanata u njihovim lokalnim mestima. S druge strane, izgleda da su Nemci posmatrali stav Mihailovića sa priličnim nepoverenjem, i kao da nisu znali da li da postupaju sa njim kao sa neprijateljem ili kao sa prijateljem... Mada je Mihailović nesumnjivo pružio Nemcima pomoć ulogom koju je odigrao za vreme njihove ofanzive protiv partizana, njegov položaj u odnosu prema okupatorskim vlastima bio je još uvek sumnjiv i opasan. Zbog toga je većina njegovih pristalica smatrala za opreznije da pređu u službu Nedićevog kvislinškog režima, mada su oni tajno i dalje mogli da održavaju vezu s njim...<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 134—135.</ref>}} Iako je sa četničke strane general Nedić smatran za slugu okupatora (nazivali su ga i „beogradskim vezirom“), ipak su ga iskorišćavali za legalizaciju, dobijanje oružja i sakupljanje informacija. [[Zvonimir Vučković]], jedan od ravnogorskih komandanata koji nije bio legalizovan kod kvislinške vlade, piše u knjizi ratnih memoara da se, zahvaljujući legalizaciji, kontrola SDS našla u četničkim rukama.<ref>Zvonimir Vučković, Od otpora do građanskog rata, Beograd, 1990, str. 190.</ref><ref>Branko Petranović, ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945'', Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 390.</ref> Četnički odredi postali su integralni dio njemačke okupacione uprave. Nemački popis glavnih vladinih legalnih odreda od [[15. 5.|15. maja]] 1942, pod rednim brojevima 1 do 18 navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićeve]] odrede, od 19 do 39 su Mihailovićevi, a od 40 do 100 [[Kosta Pećanac|Pećančevi]]. Mihailović je uspostavio veze sa Nedićevim komandantima [[Milan Kalabić|Milanom Kalabićem]], [[Radovan Stojanović|Radovanom Stojanovićem]] i drugima, radi borbe protiv partizana u Srbiji u toku zime 1941/42. i proleća 1942. godine.<ref name="Presuda"/> === Dejstva legalizovanih odreda === [[Datoteka:Legalizovani četnici u Srbiji 1942.jpg|minijatura|Četnički odred Draže Mihailovića koji osigurava [[Logor Metino brdo|logor na Metinom brdu]].]] Iako legalizovani kod [[Wehrmacht]]a i kvislinške vlade, ovi odredi su i dalje od Mihailovića primali naređenja, a od Nemaca oružje, hranu i odeću. Oni su, zajedno sa Nemcima, učestvovali u operacijama protiv preostalih partizanskih odreda u Srbiji, te hvatali i ubijali pripadnike [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|pokreta otpora]].<ref name="Presuda"/> Uspostavljeni sistem dvostrukog opštenja omogućavao je, na jednoj strani, nemačku nominalnu komandu, a na drugoj povinovanje Mihailovićevim tajnim instrukcijama. Uključivanjem Mihailovićevih četnika u [[Srpska državna straža|SDS]], narasta i nemačko nepoverenje u pouzdanost jedinica koje su naoružavali.<ref name="Branko Petranović 1945"/> Profesor [[Branko Petranović]] piše: "Nedić je dobijao nove snage za borbu protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, a Mihailović je spasavao odrede od uništavanja u jeku zime, progona i nemačkih represalija. Udruženim snagama mogli su zavesti četničku strahovladu i iskorenjivanje zaostalih grupa partizana, pojedinaca i njihovih simpatizera i jataka." Koliko je sinergija ravnogoraca Draže Mihailovića i Nedićevih kvislinških oružanih formacija bila važna za totalni slom [[Ustanak u Srbiji|ustanka]], odnosno doprinijela radikalnom čišćenju teritorije okupirane Srbije od partizana, moguće je zaključiti i na osnovu navodâ iz pisma kapetana [[Rudolfa Perhineka]], delegata Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], koje je 8. decembra 1941. poslao komandantu Rasinsko-bistričkog bataljona kapetanu Milivoju Obradoviću: {{izdvojeni citat|Situacija je u Srbiji ovakva: </br> Cela Srbija, koja je bila od komunista mestimično posednuta očišćena je pomoću Nedićevaca i naših četnika Draže Mihailovića i svi komunisti razbijeni, razoružani i pohvatani. U svim varošima postavljena je vlast četnika Jugoslovenske vojske, to jest Dražinih četnika. Da bi se sprečilo dalje nasilje Turaka, Nedićevci (u njemačkim uniformama) ušli su u Novi Pazar, istakli srpske zastave, pustili iz zatvora pohapšene Srbe i izdali odmah naredbu da niko nesme opaliti pušku ni na koga, ni opljačkati, ni popaliti jer će od vlasti biti streljan na licu mesta. Kako izgleda, ovako će biti [i] sa Sjenicom, jer su Nedićevci usput od N. Pazara do Sjenice vrlo rado primili četnike.<ref>{{Cite web |title=Pismo delegata Draže Mihailovića od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da Pavle Đurišić dođe kod njega i o situaciji u Srbiji |url=http://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm |access-date=2022-09-09 |archive-date=2022-08-23 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220823085930/https://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm }}</ref>|Pismo delegata [[Dragoljub Mihailović|Draže Mihailovića]] od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da [[Pavle Đurišić]] dođe kod njega i o situaciji u Srbiji}} Tokom decembra 1941. i početkom 1942. zabilježeni su brojni primjeri zločina i represalija u zapadnoj Srbiji, naročito u čačanskom, požeškom i užičkom kraju koje su združeno sprovodili [[Legalizovani četnici|legalizovani Mihailovićevi četnici]], [[četnici Koste Pećanca]], [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpska dobrovoljačka komanda]] (preimenovana krajem 1942. u Srpski dobrovoljački korpus - SDK) i kvislinška Srpska žandarmerija (od 3. marta 1942. [[Srpska državna straža]]). [[Datoteka:Srpski dobrovoljački korpus sa četnicima Draže Mihailovića.png|350px|mini|desno|Srpska dobrovoljačka komanda sa legalizovanim četnicima, decembar 1941. godine]] Krajem 1941. i početkom 1942. su kulminirali [[Zločini četnika nad partizanima u Srbiji 1941.|četnički zločini nad partizanima]] i njihovim simpatizerima. Okružno načelstvo u Kragujevcu je 14. februara 1942. izvestilo da se u vladinim odredima nalazi "poglavito ono ljudstvo koje je bilo ili naklonjeno pukovniku Mihailoviću, ili je aktivno učestvovalo u njegovim odredima." Dalje se ističe da Dražini ljudi imaju ličnu mržnju protiv partizana, budući da "stupaju u borbu protiv komunista sa naročitom strašću".<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 213-214.</ref> U izvještaju generalu Nediću s kraja marta 1942, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović]] piše da je među oficirima Srpske državne straže mnogo onih koji „ispoljavaju simpatije prema pokretu generala Mihailovića. I čak ne bi hteli prema njemu ili njegovim akcijama da preduzmu naređene mere...“<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 82–2–4.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 306—307.</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], s pozicije načelnika okruga Užičkog, izvještava 2. aprila 1942. godine ministra unutrašnjih poslova Milana Aćimovića o situaciji u okrugu, navodeći da ni tokom prethodnog mjeseca nije izostala „moja lična inicijativa u cilju preduzimanja energičnih mera na čišćenju terena od komunista i drugih elemenata opasnih po red i mir“: {{izdvojeni citat|Po izvršenim prethodnim pripremama stavio sam u pokret radi zajedničke akcije i potpune saradnje užičko-zlatiborski četnički odred pod komandom Đoke Novakovića sa šest podoficira i pedeset četnika, jedno odelenje Srpske državne straže iz Užica pod komandom poručnika Sapundžića sa sto pet ljudi, od kojih dva oficira, četrdeset tri podoficira i pedeset devet redova — stražara, X. dobrovoljački odred sa jednim odelenjem iz Bajine Bašte pod komandom kapetana Zdravkovića i miliciju u snazi od sto petnaest ljudi pod komandom potporučnika Milašina Tijanića. Svi ovi odredi u borbama protiv komunista pokazali su hrabro držanje i potpuno zalaganje za izvršenje zadatka na uništenju komunističkih bandi, pa je tako u vremenu od 10 do 18 marta t.g., bez velikih gubitaka na našoj strani, polučen i potpuni uspeh.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Документи квислиншких јединица и установа (1941-1944), Београд, 1965, стр. 244—245.</ref>}} Nakon formiranja Srpske državne straže, kvislinške jedinice su tokom februara 1942. reorganizovane i znatno ojačane, kako brojčano u ljudstvu, tako i u opremi. Prema nekim podacima, one su prvih mjeseci 1942. imale sljedeće brojno stanje: oko 8.000 pripadnika Srpske državne straže; oko 3.500 ljotićevaca, koji su bili uključeni u [[Srpski dobrovoljački korpus]]; oko 8.500 legalnih četnika, koji su bili pod Nedićevom komandom; sveukupno oko 20.000 vojnika i oko 1.000 oficira.<ref>AVII, NAV-N-T-501, S. 825 i 864, r. 247.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/246.</ref> U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a data je opšta ocjena borbene vrijednosti, brojčane snage, kao i ideološke profilacije kvislinške SDS: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža Milana Nedića nije bila dobro naoružana. Na osnovu ugovora sa Vermahtom, nije smela da pređe brojku od 12.000 ljudi. Taj broj, međutim, ova naoružana formacija nije nikada ni dosegla. Bila je veoma bliska duhu pokreta Draže Mihailovića, a njena borbena vrednost nije bila visoka. U odnosu na četnički pokret, Straža je bila beznačajna, a isto to vredi i kada se uporede sa komunistima. Ono što može da opravda Stražu jeste činjenica, da nikada i nisu bili ušli u akciju sa većim snagama.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Kapetan [[Žarko Milurović]] u izvještaju poslatom 13. februara 1942. majoru [[Boško Todorović|Bošku Todoroviću]] (brat majora [[Žarko Todorović|Žarka Todorovića]]), komandantu operativnih jedinica istočne [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], piše da je, nakon povratka iz njemačkog zarobljeništva oktobra 1941. godine, radio na stvaranju četničke organizacije u [[Slavonija|Slavoniji]] i [[Hrvatska|Hrvatskoj]], koja bi Mihailovićevoj „akciji u Bosni, [[Kordun]]u, [[Lika|Lici]] i [[Srem]]u“ služila kao oslonac: {{izdvojeni citat|U tom cilju, uz pripomoć patriotskih elemenata iz tih krajeva u Beogradu (izbeglica), formirao sam »Slavonski četnički odred«, jačine oko 300 ljudi (izbeglica, koji su mučeni i čiji su roditelji poubijani), od prilike po 30 četnika iz Srezova: Osek, Našice, Slatina, Brod, Slav. Požega, Pakrac, N. Gradiška, Daruvar, Novska, Grubišno Polje—Garešnica... <br /> Pitanje opreme i naoružanja, rešeno je samo delomično. Naime gro odreda vrbovan je iz reda Nedićevih dobrovoljaca, žandarma, policajaca i četnika — rođeni u navedenim srezovima, a koji će u određeno vreme doći obučeni i naoružani.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_58.htm Izveštaj kapetana Žarka Milurovića od 13. februara 1942. majoru Bošku Todoroviću o pokušaju organizovanja četničkih jedinica u Slavoniji]</ref>}} [[Boško N. Kostić]], Ljotićev sekretar, u memoarskoj knjizi “Za istoriju naših dana” zapisuje da je februara 1942. otputovao za [[Istanbul]], gdje se susreo sa službenicima tamošnjeg veleposlanstva [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Kostić navodi da je generalnom konzulu Ljubomiru Hadži-Đorđeviću prenio novosti iz okupirane Jugoslavije, te Nedićeve i Ljotićeve poruke: {{izdvojeni citat|Generalnom konzulu Hadži-Đorđeviću izneo sam akciju đenerala Draže Mihajlovića. Pričao sam mu kako sam trebao i lično da idem u štab Dražin, ali da do tog nije došlo usled njegovog sporazuma s partizanima-komunistima. Prikazao sam mu kako je zajedničkim nacionalnim snagama pošlo za rukom da unište Titovu „Užičku republiku“, kako je posle toga došlo do legalizacije nekih četničkih odreda i kako Nedić i Ljotić sve čine od samog početka da dođe do jedinstva u nacionalnom frontu prema komunistima. Nedić i Ljotić smatraju da đeneral Mihajlović treba i dalje da ostane ilegalan, a da pitanja od opšteg narodnog interesa zajednički rešavaju da bi se što više spaslo srpskih glava.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 77–78.</ref>}} U proleće i leto 1942, kada su znatne nemačke snage bile angažovane u Bosni u borbama protiv NOVJ, brojno stanje legalizovanih četnika u Srbiji je kontinuirano raslo. [[30. 4.|30. aprila]] [[1942]]. četnički komandanti [[Neško Nedić]] i Vojislav Popović šalju izveštaj Draži Mihailoviću o uspešnoj legalizaciji i naoružavanju četničkih odreda: {{izdvojeni citat|Posle legalizacije raspoređeni: kapetan Komarčević, poručnik Radosavljević i ja u Zaječar. Poručnik Obradović u Knjaževac. Poručnik Aleksić u Zlot. Kapetan Marić u Žagubicu. Čika Sveta još nije pušten. Rad u Valjevu poveren odboru na bazi lančanog sistema. Vojničku stranu obrađuju u Valjevu major Vojteh i kapetan Selimir Popović, u Lazarevcu kapetan Voja Marković, na Ubu poručnik Ilija Lukić, u Mionici poručnik Kolarić. O svemu vodimo računa i održavamo veze. Komandant okružne straže u Zaječaru major Ljuba Jovanović radi dobro. Planove o fortifikaciji državne straže u opšte poslaćemo uskoro. Za sad Nemci dodelili graničnoj straži ovog okruga 32 mitraljeza sa po 1000 metaka i osam stotina pušaka sa po 100 metaka — sve englesko oružje. Molimo instrukcije i imena naših ljudi na ovom terenu kao i centar najlakše i najbrže veze sa vama.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_79.htm |title=Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 25. aprila do 3. maja 1942. godine |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Kapetan [[Rudolf Perhinek]], delegat Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], javlja 21. aprila 1942. Draži Mihailoviću da se susrio sa Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Sticajem okolnosti morao sam kod Nedića. Koristimo i to za C. Goru u našem duhu. Moraćemo na put. Javite gde moramo doći radi referata i ostalog za C. Goru.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} Vrhovna komanda JVuO poslala je kapetana Perhineka u [[Beograd]] na pregovore sa Milanom Nedićem radi dobijanja pomoći u hrani, oružju i municiji tokom predstojeće [[Treća neprijateljska ofanziva|operacije protiv partizanskih snaga]]. U istom kontekstu je generalu Nediću apel uputio i kapetan [[Pavle Đurišić]], komandant [[Crna Gora|crnogorskih]] četnika. Đurišić je pripremio i delegaciju iz [[Vasojevići|Vasojevića]], koja je upućena za Beograd 18. maja 1942. Perhinek se pridružio ovoj delegaciji. Zadatak delegacije bio je da uvjeri Nedića u neophodnost akcije na lijevoj obali [[Lim (rijeka)|Lim]]a, kao i njemačke okupacione vlasti u „potpunu lojalnost“, kako im ne bi pravile probleme.<ref>Arhiv Srbije, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 158.</ref> Tako je otpočela sveobuhvatna četnička akcija protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]] u srezovima [[Bijelo Polje]], [[Mileševa]] i [[Pljevlja]].<ref>{{harv|Живковић|2017|p=589—590}}</ref> U jednom sumarnom izvještaju za mjesec februar 1942. godine iz njemačke [[114. lovačka divizija (Nemačka)|114. divizije]] govori se o vezama generala Nedića sa majorom Dangićem, kao i o preovlađujućem uticaju Draže Mihailovića na legalizovane četničke odrede u Srbiji, formiranim nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|razbijanja ustaničkih snaga]]. Divizijski oficiri napominju da je neophodna „pojačana budnost i stalno osmatranje svih naoružanih srpskih jedinica“: {{izdvojeni citat|Nakon što je glavnina partizanskih snaga uništena, novu opasnost predstavljale su do tada mirne Mihajlovićeve pristalice, kao i četnička udruženja lojalna vladi, čija se pouzdanost vremenom sve više dovodila u pitanje. Tokom [[Gušenje ustanka u istočnoj Bosni|velike operacije]], koju je u januaru izvela [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pješadijska divizija]] u bosansko-srpskom pograničnom području, zaplijenjeni su dokumenti iz kojih proizilazi da postoje veze između majora Dangića i Nedićeve vlade. Takođe, moglo bi se pretpostaviti da su veze između Dangića i Mihajlovića sigurne, pošto je Dangić pojačanja za borbu protiv Hrvata dobivao uglavnom iz četničkih jedinica koje je kontrolirao Mihajlović.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=190&rec=315&roll=2258 NARA, T315, Roll 2258, frame no. 000347.] <br /> ({{jez-njem|"Wachsamkeit und ständige Beobachtung aller bewaffneten serbischen Verbände war jedoch in erhöhtem Masse erforderlich. Nachdem die Hauptkräfte der Partisanen zerschlagen waren, bildeten eine neue Gefahr die bisher rühig gebliebenen Mihajlovic–Anhänger, daneben aber auch die regierungstreuen Cetnik–Verbände, deren Zuverlässigkeit im Laufe der Zeit immer mehr angezweifelt werden musste. Bei einem in Januar durchgeführten Grossunternehmen der 342.I.D. in bosnisch–serbischen Grenzgebiet waren Papiere erbeutet werden, aus denen hervorging, dass Verbindungen zwischen Major Dangic und der Regierung Nedic bestanden. Gleichfalls konnten Beziehungen zwischen Dangic und Mihajlovic als sicher angenommen werden, da Dangic seine Verstärkungen zum Kampf gegen die Kroaten im wesentlichen aus den von Mihajlovic beherrschten Cetnik–Verbänden empfing."}})</ref>}} Kakvo je stanje vladalo u redovima nacionalističkih oružanih formacija u Srbiji i [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]] krajem 1941. i u prvoj polovini 1942. godine, doznaje se i iz izvještaja britanskog kapetana [[Duane Hudson|Bila Hadsona]], koji u knjizi „Bojovna planina“ prenosi Sir [[William Deakin]]: {{izdvojeni citat|[[Kosta Pećanac]], šef “zvanične” predratne četničke organizacije, kompromitovao je “prave” četnike, koji su gledali u London kao u svoju zvezdu vodilju. Hiljade njegovih četnika pomagale su Nemce protiv partizana. Policijski oficir [[Jezdimir Dangić|Dangić]] komandovao je četničkim grupama u Bosni pod Mihailovićevim vođstvom. Bilo je nekoliko razbojničkih četničkih bandi bez nekog značaja. Draža Mihailović je rekao da je mnoge oficire prepustio Nediću, i četiri hiljade Nedićevih žandarma očekivalo je njegova naređenja.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Kapetan Duane Hudson je pisao u oštrom kritičkom tonu i o činjenici da je Draža Mihailović bio „nagrađen najjačom britanskom propagandom“ (u prvom redu preko [[BBC]]-a), i to u trenutku kada je komandant JVuO „u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga“: {{izdvojeni citat|Izuzev ono nešto organizovanja u Srbiji, on [Mihailović — nap.] je učinio malo šta drugo sem što je, na nastojanje BBC-a, postao šef Nedićeve i [[Ilija Trifunović-Birčanin|Trifunović]]eve organizacije... Mihailoviću bi trebalo konačno reći da Britanci pretpostavljaju komuniste kvislinzima. Mi moramo povući crtu preko podsticanja BBC-a na saradnju sa Osovinom. Diverzantska dejstva i pretnje Osovini ostaće na njihovom sadašnjem minimumu sve dok (četničke vođe u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji) viču "Viva il [[Benito Mussolini|Duce]]" uz Mihailovićev blagoslov i dok se on zadovoljava time da nam govori kako mu je odano devet desetina Nedićevih i Pećančevih ljudi...<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Profesor Deakin sumira sadržinu izvještaja britanskih oficirâ [[William Bailey|Bailey]]ja i Hudsona o aktivnosti generala Draže Mihailovića i njegove četničke organizacije u Srbiji: {{izdvojeni citat|Bejlijevi i Hadsonovi izveštaji mogli bi se ukratko svesti na sledeće. Vojna struktura četničkog pokreta u zapadnoj, centralnoj i istočnoj Srbiji postojala je u tradicionalnom četničkom teritorijalnom obliku, sa uobičajenom vojnom komandom i nizom područnih komandi na kadrovskoj osnovi. Mihailovićev stav prema nekoj neposrednoj akciji, bilo u smislu sabotaže na komunikacijama i u rudarskim rejonima od bitnog značaja za nemački ratni napor ili napada na nemačke okupatorske snage, bio je ne samo pasivan već i neprijateljski. Mnogi od njegovih oficira bili su, po njegovim uputstvima, prikriveni kao članovi raznih poluvojničkih organizacija vlade generala Nedića u Beogradu, koju su kontrolisali Nemci.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} F. W. Deakin piše i da je Mihailović bio nezadovoljan kapetanom Hudsonom, i nosio se mišlju da na njegovo mjesto dođe kapetan [[Kristi Lorens]] ({{jez-eng|Christie Lawrence}}). Kapetan Lawrence je bio zarobljen od Njemaca na [[Krit]]u, da bi nakon bjekstva iz voza kojim su se transportovali ratni zarobljenici za Njemačku, dospio u Srbiju. Neposredno nakon završetka rata, Lawrence je objavio knjigu pod naslovom ''Irregular Adventure'' (“Neregularna avantura”) u kojoj se prisjeća svojih susreta sa Mihailovićem.<ref>Lawrence, Christie (1946). ''Irregular Adventure''. London: Faber and Faber, pp. 228—233.</ref> Prenoseći Mihailovićev iskaz, Lawrence navodi da se ovaj odlučio na saradnju sa Nedićevim odredima u trenutku kada su mu Britanci, Hudsonovom krivicom, uskratili pomoć u naoružanju: {{izdvojeni citat|Kada mi je Hadson rekao da više ništa neće doći, shvatio sam da sam za taj trenutak gotov. Nisam više ništa mogao učiniti. Osetio sam da po svaku cenu moram sačuvati neke od svojih četa (odreda). Eto zašto sam ih poslao da služe Nediću. Ja to nisam želeo. Nedić je uvek bio moj neprijatelj, čak i kad je bio Ministar vojske a ja samo pukovnik u Generalštabu. Ja mrzim da držim ljude tamo, u žandarmeriji. Ali čak i sada ne mogu opstati bez njih. Oni me štite kako od Nemaca tako i od partizana. Nijedan njihov pokret ne može proći bez mojega znanja, a za to zahvalnost dugujem uglavnom mojim nedićevcima.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 230.</ref>}} Početkom maja 1942. godine, general Dragoljub Mihailović šalje više telegrama [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantskoj vladi]] u [[London]]u, sastavljenih od nekoliko kraćih izvještaja o [[Kosta Pećanac|Kosti Pećancu]], Milanu Nediću, partizanima, kao i o [[Bošnjaci|Muslimanima]]. U dijelu o generalu Milanu Nediću, između ostalog, general Draža Mihailović navodi: {{izdvojeni citat|Za London sledeće: poseban izveštaj za Nedića. On svoje vojske nema. Sve je tajno uz nas. Na žalost ima oficira koji mu služe kao i Nemcima. On unapređuje oficire i obasipa ih parama. Imam dosta svojih oficira ubačenih u njegove redove. Nedić verno služi Nemcima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_83.htm Izvod iz knjige primljenih i poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 5. do 14. maja 1942. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Major [[Dobrivoje Marinković]], komandant četničkog Gorskog štaba XII (zajedno sa načelnikom štaba kapetanom Blagojem Đurkovićem), izvještava 19. maja 1942. generala Dražu Mihailovića<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 99, registarski broj 8/1 (S-V-16550/2).</ref> da je u njihovoj zoni odgovornosti došlo do legalizacije čitavog niza ravnogorskih odreda. O jedinicama SDS sa ovog područja u izvještaju je navedeno: „Nedićevih odreda u ovoj okolini, nema, sem poljske Državne straže u [[Ribarska Banja|Ribarskoj Banji]] i Aleksincu, koja je pod komandom ovoga štaba.“ Četnicima je pošlo za rukom i da ljudstvo 12. [[Srpski dobrovoljački korpus|dobrovoljačkog]] odreda sa sjedištem u Aleksincu, pod komandom potpukovnika Nikole Vučkovića, inkorporiraju u svoju organizaciju. Major Marinković i kapetan Đurković pišu generalu Mihailoviću i da su se povezali sa velikim brojem četničkih vojvoda iz organizacije Koste Pećanca u srezovima [[Aleksinac|aleksinačkom]], [[Kruševac|kruševačkom]], [[Niš|niškom]], [[Ražanj|ražanjskom]], [[Sokobanja|sokobanjskom]] itd, nakon čega su se njihovi odredi ''de facto'' stavili pod komandu JVuO: {{izdvojeni citat|RAD NA PRIDOBIJANJU ORUŽANIH ODREDA. 1. — Od četničkih odreda pod komandom Koste Pećanca, stavili su se pod komandom ovoga štaba sledeći odredi: a) Rasinski četnički odred vojvode Drljevića u Kruševcu; b) Jasički četnički odred vojvode Petkovića, koji je sada i komandant sreza Rasinskog sa sedištem u Ribarskoj Banji na naše traženje, kako bi nam rad bio slobodniji, pošto odred Parnaveje nije registrovan. v) Trnavski četnički odred vojvode Dimitrija Trnavskog sa sedištem u Žitkovcu, a sada privremeno u selu Azbresnici sreza Dobričkog pod čijom se zaštitom ovaj štab i kreće, kao njegovo odelenje. g) Leskovački četnički odred vojvode Nikodija Leskovačkog, sa sedištem u Aleksincu. d) Korvinski četnički odred poručnika Bogosava Stojanovića, sa sedištem u selu Belotincu a sada u Leskovcu. đ) Bovanski četnički odred pod komandom vodnika Nikole Popovića, sa sedištem u selu Bovanu sreza Rasinskog. 2.— Veza je uhvaćena sa sledećim vojvodama, a pregovori za stavljanje pod našu komandu vodiće se ovih dana i to: a) Vojvodom Pukovačkim Dragutinom; b) Vojvodom Topličkim Vukojem Pećancem; rođak Koste Pećanca; v) Vojvodom Istočkim; g) Vojvodom Nikolom Koštrimovićem;<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_86.htm Izveštaj delegata Štaba Draže Mihailovića za istočni sektor od 19. maja 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizaciji četničkih jedinica i saradnji sa jedinicama Koste Pećanca]</ref>}} Major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »Herman«) obavještava 23. maja 1942. Vrhovnu komandu i Dražu Mihailovića da se povezao sa vojvodom [[Jordanom Kimićem]], komandantom legalizovanog četničkog odreda Koste Pećanca u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]]. Đurić navodi da Kimić ima „odred od 3000 naoružanih ljudi spremljenih za prelaz kad bude vreme“, budući da „prilazi potpuno nama sa svim ljudstvom“. Za Kimića Đurić tvrdi da je „u ovim krajevima vrlo popularan i svi ljudi idu samo s njim“. Radoslav Đurić predlaže Mihailoviću: „Da se Kimiću da ovlašćenje za Južnu Srbiju [naziv za [[Makedonija|Makedoniju]] — prim.]; da ja sa štabom budem sa njim kao Vaš istaknuti štab za granične srezove u Srbiji i Južnu Srbiju i da sa njim radim na organizaciji. Ako smatrate pogodnije, onda ću biti kod Kimića načelnik štaba.“ O situaciji na teritoriji južnosrbijanskih srezovâ, major Đurić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Na terenu opšte raspoloženje za nas. Svi odredi i žandarmerija pridobijeni i izbušeni a rad po uputu pet u toku u srezu [[Lebane]], [[Leskovac]], [[Vlasotince]], [[Surdulica]] i [[Vladičin Han]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_88.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 12. do 27. maja 1942. godine]</ref>}} Krajem maja 1942. Mihailović je obaviješten i o kooperaciji četnika Pavla Đurišića sa legalizovanim Sandžačkim četničkim odredom pod komandom [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]] i [[Vučko Ignjatović|Vučka Ignjatovića]] tokom [[Operacija Trio|operacije Trio]]. Major [[Petar Baćović]] piše o ponudi koju su komandanti iz Srbije uputili kapetanu Đurišiću da se, poput njih dvojice, stavi pod Nedićevu komandu: {{izdvojeni citat|Smatram da bi trebalo, Gospodine Ministru, i radi njega i radi uređenja svih drugih pitanja na teritoriji Crne Gore i Sandžaka, da što pre uputite ovamo majora Ostojića da se ispita situacija i dođe u dodir s ljudima. Smatram za dužnost da napomenem, da je major Glišić i Ignjatović tražili od kapetana Đurišića da ovaj dadne pismenu izjavu o stavljanju svojih odreda pod komandu generala Nedića, a da je Đurišić odbio da to učini.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_93.htm Izveštaj majora Petra Baćovića s kraja maja 1942. Draži Mihailoviću o borbama četničkih, italijanskih i Nedićevih jedinica protiv partizanskih snaga u Crnoj Gori i Sandžaku maja 1942. godine]</ref>}} Major Glišić je već tokom aprila radio na povezivanju sa kapetanom Đurišićem i njegovim komandantima u Crnoj Gori. Za ovo je dobio ovlašćenja kako od Milana Nedića, tako i od Vrhovne komande JVuO. Prepreku su mu činile [[Italijani|italijanske]] vlasti koje nijesu dopuštale prelazak njegovog ljudstva na lijevu obalu Lima, ali i njemački okupator, budući da Sandžački četnički odred (i to po odluci generala [[Paul Bader|Paula Badera]]<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/>), poput ostalih legalizovanih odreda, od polovine aprila biva direktno potčinjen komandantima lokalnih sektora njemačke oružane sile.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, kutija 29, fascikla 2, dokument br. 22, str. 1.</ref> O susretu sa Đurišićevim ljudima major Miloš Glišić je obavijestio pukovnika [[Miloša Masalovića]], šefa kabineta generala Milana Nedića, zaključivši da „veza sa [[Crnogorci]]ma postaje svakim danom sve bolja i čvršća“.<ref>ASŽ, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 37.</ref><ref>{{harv|Живковић|2017|p=556}}</ref> U junu 1942. broj legalizovanih četnika u Srbiji iznosio je 11.300. Nemci su sa nepoverenjem posmatrali činjenicu da kvislinške formacije neprestano narastaju popunjavanjem iz četničkih redova. Nosili su se mišlju da znatno smanje brojno stanje legalizovanih četnika; međutim, Nemci nisu imali dovoljno sopstvenih snaga u Srbiji kojima bi zamenili četnike, koji su im činili značajnu uslugu u progonu pripadnika, grupa i odreda NOVJ u Srbiji. Srpska državna straža je bila najbrojnija kvislinška oružana formacija tokom Drugog svjetskog rata u okupiranoj Srbiji. Međutim, Nijemci nijesu imali u nju povjerenja iz dva osnovna razloga: prvo, smatrali su da je riječ o neborbenoj formaciji; drugo, da većina njenih pripadnika inklinira četničkom pokretu Draže Mihailovića. U jednom izvještaju iz 1942. upućenom [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru vanjskih poslova [[Treći Reich|Njemačkog Reich]]a, svoj stav o ovom problemu je iznio opunomoćenik Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu [[Felix Benzler]]: {{izdvojeni citat|Srpski izvršni organi su nemoćni pred ustaničkim pokretom. Srpska državna straža, koja preko svojih oficira snažno naginje Draži Mihailoviću, zatajuje naročito protiv njegovih pristalica.<ref>AVII, NAV, N-T-120, 200/153725—27.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/299-300.</ref>}} Krajem maja 1942. godine, do njemačkog opunomoćenog generala i zapovjednika u Srbiji Paula Badera su stigle informacije o tome kako je general Mihailović razvio široku mrežu povjerenika „na srpskom prostoru nekadašnje okupirane jugoslovenske države“. Veza između Mihailovićevih odreda u Srbiji i SDS bila je do to mjere izražena da je general Bader predložio da svi legalni četnički odredi, kao i pojedini odredi SDS, budu razoružani.<ref>AVII, Nemačka arhiva (NMA), 27—1A—26, Izveštaj od 31. maja 1942.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 152.</ref> Uz [[Manojla Koraća]], Mihailovićevog legalizovanog oficira i Nedićevog okružnog načelnika u Užicu, među najaktivnijim učesnicima progona partizana i njihovih simpatizera u užičkom kraju, posebno se isticao [[Folksdojčeri|folksdojčer]] i ljotićevac [[Miloš Vojinović]] (Henrih Lautner), komandant Desetog dobrovoljačkog odreda.<ref>Радивоје Папић, Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу, Народни музеј Ужице, 2017, стр. 150.</ref> Sjedište odreda je bilo u [[Bajina Bašta|Bajinoj Bašti]]. Tokom [[Borbe za Istočnu Bosnu 1942.|borbi za istočnu Bosnu]], major Radoslav Đurić (»Herman«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO da je [[Jezdimir Dangić]] na sastanku sa potpukovnikom Manojlom Koraćem, te da će četnicima u pomoć pristići snage pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]] i Vojinovićev Deseti dobrovoljački odred: {{izdvojeni citat|Iz Bosne 19-III: Situacija ozbiljna. Partizani drže [[Vlasenica|Vlasenicu]] i [[Milići|Miliće]] a opsaduju [[Rogatica|Rogaticu]] i [[Han Pijesak]]. [[Srebrenica]] i [[Drinjača]] u našim rukama. Prema [[Zvornik]]u samo naši odredi. Bosanci neće da se bore protiv partizana. Gde su partizani sa našim odredima, oficiri su morali napustiti odrede jer partizani ubijaju sve (odreda) oficire koje uhvate. Račićev odred hoće da se bori ali je slab brojno. Partizani jaki 2000 ljudi. Iz Užica krenuo Matić sa 1000 ljudi ka Rogatici. Po odobrenju Nedića, Dangić danas na sastanku sa Koraćem. Dakićev odred prišao partizanima. Dangić uopšte nema svojih snaga za borbu. Doći će i Ljotićevci iz Bajine Bašte u pojačanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref>|Depeša majora [[Radoslav Đurić|Radoslava Đurića]] Vrhovnoj komandi JVuO od 19. marta 1942. godine}} U svom izvještaju od 26. marta 1942. godine, major Đurić upoznaje generala Dražu Mihailovića sa pojedinostima saradnje dobrovoljačke komande iz Bajine Bašte sa štabom istočnobosanskih četnika: {{izdvojeni citat|U vezi sa akcijom u Bosni postoje mnoge ambicije kako lične pojedinaca, tako i pojedinih političkih partija i to: zemljoradnika (kdant pozadine kod Dangića vojvoda Botić, vojvoda Risto Đukanović), JRZ i Ljotićevaca. Ljotićevci rade preko komandanta njihovog odreda u B. Bašti — Lautnera. On je uspeo da postane intiman prijatelj Dangića, vrlo često su zajedno, pa čak i neki Nikić inspektor Ljotićevih odreda dolazi često u Dangićev štab.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref>}} [[Lazar Trklja]], ispred Operativnog štaba bosanskih četničkih odreda (šifra »505«), piše 11. aprila 1942. u depeši VK JVuO o teškoj situaciji nakon [[Ustaše|ustaške]] ofanzive.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 193.</ref> Trklja navodi da se formacija SDK pod Vojinovićevom komandom na frontu pridružila četničkim snagama kapetana [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]]: {{izdvojeni citat|Ustaše zauzele Vlasenicu, Drinjaču i [[Bratunac]]. Partizani su se i sa ova dva sreza povukli. U ova dva sreza ima oko 2000 četnika. Iz Srbije nema nikog još sem Račićevih ljudi i X. dobr. odreda iz Bajine Bašte; oni su na [[Drina|Drini]]. Nalazim se sa Račićem. Sve će biti po traženju.}} Vazduhoplovni kapetan I klase [[Manojlo Pejić]], pomoćnik načelnika štaba Komande Bosanskih četničkih odreda majora [[Slavoljub Vranješević|Slavoljuba Vranješevića]],<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_27.htm Izveštaj majora Slavoljuba Vranješevića od 3. februara 1943. majoru Zahariju Ostojiću o vojno-političkoj situaciji u četničkim odredima zapadne Bosne i saradnji sa nemačkim i ustaško-domobranskim jedinicama]</ref> juna 1943. je sastavio izvještaj, u kojem se dotakao svih bitnijih događaja u razvoju četničke organizacije u istočnoj i [[Srednja Bosna (oblast)|srednjoj Bosni]] od septembra 1941. do juna 1943.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 164, str. 779.</ref> Kapetan Pejić obavještava svoje nadređene o formacijama srpske kvislinške vlade koje su sarađivale sa bosanskim četničkim odredima: {{izdvojeni citat|— Grupa Ljotića, izražena preko komandanta odreda Lautnera, koji nas je pomagao i spasavao narod; <br> — Major — tada »potpukovnik« Matić, već od ranije reflektira na neku veću funkciju u Bosni, zbog čega ruši sve ostale, održava vezu sa kap. Dakićem i prikuplja oko sebe izbegle bosanske četnike. <br> — Major, tada »potpukovnik« Korać, nema više ambicije za Bosnu, jer je sada okružni načelnik u Užicu, sa velikom vlašću, ali i on nas sve mrzi.}} O povezanosti Henriha Lautnera sa Dragoslavom Račićem, ali i s drugim četničkim komandantima, svjedoči u svojim ratnim memoarima i Ljotićev sekretar [[Boško Kostić]]. U maju 1943. Kostić se sastao sa Čedom Vujovićem, delegatom Draže Mihailovića iz [[Čačak|čačanskog]] kraja. Nakon što mu se Vujović žalio na obračune između četnika i dobrovoljaca, Kostić je o Vojinoviću–Lautneru iznio sljedeće zapažanje: {{izdvojeni citat|Što se tiče Vojnovića–Lautnera, meni nisu detalji poznati, pa bih ga molio da mi to iznese konkretno, kako bih o tome referisao Nediću i Ljotiću. Napomenuo sam pri tom da baš sad idem iz Užica gde sam i čuo i video, da Vojnović saradjuje sa pojedinim četničkim komandantima kao, na primer, sa Ajdačićem, Katanićem, Markovićem a znam da je četničkom komandantu Račiću učinio velike usluge i dao dosta municije a jednom prilikom mu je spasao i život. S druge strane znam, da je Vojnović–Lautner sa svojim odredom najviše doprineo da se preko krvave Drine prebaci u Srbiju mnogo hiljada srpske dece i drugih Srba i Srpkinja što su bežali pred ustaškim zlikovcima.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 108–109.</ref>}} Lazar Trklja, Mihailovićev politički izaslanik u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni i Hercegovini]], potvrdio je u i svom ratnom dnevniku da je Vojinović–Lautner bio naklonjen »bosanskoj stvari«, tj. tamošnjoj organizaciji četnikâ: {{izdvojeni citat|U Bajinoj Bašti bio je Ljotićev dobrovoljački odred. Istina, on je prema bosanskoj stvari bio naklonjen, ali nepomirljivi neprijatelj svake akcije koja se vezivala za London i bila antinemačka.<ref>[https://www.vladimirdimitrijevic.com/sr-yu/tekstovi/459-na-golgotskom-putu-ratni-dnevnik-lazara-trklje-1941-1944-otkopana-istina-sluzbeni-glasnik-beograd-2020-priredio-nikola-trklja-2.html Vladimir Dimitrijević: NA GOLGOTSKOM PUTU - RATNI DNEVNIK LAZARA TRKLjE 1941-1944 OTKOPANA ISTINA, SLUŽBENI GLASNIK, BEOGRAD 2020, PRIREDIO NIKOLA TRKLjA]</ref>}} U cilju zaustavljanja ustaškog nadiranja ka Drini, četničkom su vođstvu u istočnoj Bosni iz Vrhovne komande JVuO tada stizale naredbe i da svoje pokrete koordiniraju, između ostalih, zajedno sa potpukovnikom [[Radojkom Jovandarićem]], komandantom legalizovanog Kotleničkog četničkog odreda. Potpukovnik Jovandarić se na službi pri kvislinškoj upravi takođe nalazio u Bajinoj Bašti: {{izdvojeni citat|21-III. — Neka Dangić stupi u vezu sa p.puk. Jovandarićem u Bajinoj Bašti da mu da prvu pomoć. Pripremamo slanje pomoći radi podizanja morala. Neka Račić prikupi sa svog najboljeg terena u Srbiji ljudstvo i privuče sebi za rad u Bosni. Pošaljite ljude Panteliću u Krupanj za pojačanje. Stupiti u vezu sa p. puk. Jovandar. u B. Bašti. Naredite svima u ime moje.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine]</ref>}} Narednog mjeseca, major [[Zaharije Ostojić]] (šifra »222«) šalje depešu u kojoj zahtijeva sljedeće: {{izdvojeni citat| ''Br. 15 za 505, key 3, 15-IV-942 god.'' Javite da li je Dangić odveden. Potrebne snage uzeti od Račića, Mitića, Jovandarića i Matića. Svi su vam bliži i stupite sa njima u vezu. Čim nađete siguran teren, po datim uputstvima Laze [Trklje — prim.] baciće Vam se iz vazduha oružje, municija i ostalo. Učinite sve da se narod sačuva. Pošaljite detaljnije izveštaje o Hercegovini i odgovorite na ranije postavljena pitanja. — 222.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 206—207.</ref>}} O pomoći koju su srbijanski četnički odredi pružili četnicima u istočnoj Bosni, sadejstvujući s njima u borbi protiv ustaša na Drini u proljeće 1942. godine, Dražu Mihailovića je 4. maja 1942. obavijestio<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 664, стр. 566—568.</ref> i kapetan [[Dušan Radović Kondor]], komandant legalizovanog Zlatiborskog četničkog odreda: {{izdvojeni citat|U toku prošlog meseca sa svojim odredom prebacio sam se preko Drine kod Starog broda, pa sam na položajima oko Perušića vodio borbu sa ustašama. Dana 2. maja t. g. povukao sam se na desnu obalu Drine, pod pritiskom neprijatelja. Dana 3. maja t. g. oko 9 časova na položajima oko Vežanje na Tari planini presreli su me Nemci i razoružali mojih 69 ljudi, iako sam imao odgovarajuće dokumente o legalnom postojanju odreda na teritoriji Srbije. Otpor nisam dao, jer nisam imao instrukcija. Svoje ljude, koji su mahom Bosanci prekaljeni kroz borbe i gerilske poduhvate, sačuvao sam i držim ih na okupu na pogodnom mestu. Oružje ću dobiti. Molim za hitno naređenje kuda da krenem i kom odredu da se priključim. Nalazim se u okolini Užica. S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu.}} Pripadnici četničke organizacije iz istočne Bosne su nastavili održavati kontakte sa kvislinškom upravom Milana Nedića i nakon hapšenja majora Jezdimira Dangića od strane njemačkih okupacionih vlasti. 20. maja 1942. prispio je u Beograd memorandum iz štaba istočnobosanskih četnika (upućen „gospodinu Milanu Nediću, predsedniku srpske vlade“), u kome se pružaju podaci o istorijatu četničkog pokreta i traži pomoć u novcu, ishrani i naoružanju. Četničke vođe obavještavaju generala Nedića da je vojvoda [[Stevan Botić]], nakon Dangićeva hapšenja, preuzeo dužnost komandanta. U memorandumu, četnici iz istočne Bosne mole Nedića da njihovu akciju pomaže što više može, tako što će za sreske načelnike i komandante oružanih odreda u brojnim mjestima [[Zapadna Srbija|zapadne Srbije]] postaviti ljude koji bi na četničku akciju u istočnoj Bosni gledali „pravilno, srpski i patriotski“.<ref>AVII, br. 9/2-1, k. 1a.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/285.</ref> U depeši poslatoj 27. maja 1942. članu četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] (CNK) Lazaru Trklji, general Mihailović piše: „Ceo dosadašnji rad u Bosni poznat mi je kao i težnja vlade spasa... Naši ljudi moraju prekinuti svaku vezu sa Beogradom. Ako Beograd želi da pomaže ta pomoć neka se ukaže stanovništvu preko posrednika koji treba da budu pošteni bez političkih tendencija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_112.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 10. maja do 27. juna 1942. godine]</ref> 30. juna 1942. Trklja odgovara Draži Mihailoviću: „Veza sa zvaničnim Beogradom sve je manja a i on nas se odriče.“<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_123.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 18. jula 1942. godine]</ref> Vojvoda Stevan Botić, komandant Bosanskih četničkih odreda i njegov načelnik štaba kapetan [[Borivoje Mitranović]], u pismu poslatom 17. jula 1942. godine, obavještavaju jednog četničkog oficira zašto ipak ne žele prekinuti veze sa »zvaničnom Srbijom«: {{izdvojeni citat|Došle su vesti od Čiče koje nismo mogli do kraja proveriti dali su od njega da se od njegove strane više ne računa sa celinom bosanske akcije i da se sve veze sa zvaničnom Srbijom prekinu... <br /> Mi smo se odovuda usprotivili prvo da mi ne možemo javno da prekinemo veze sa Srbijom time što bi se javno deklarisali za tu akciju gde smo svi zato što bi nam bio onemogućen svaki azil u Srbiju i kupovina municije i oružja, a da ne govorimo o nejači koja svakim danom otuda beži.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_122.htm Obaveštenje Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda od 17. jula 1942. kapetanu Milivoju Kovačeviću o razlozima neslaganja sa politikom Draže Mihailovića prema četnicima u istočnoj Bosni]</ref>}} Četnički kapetan [[Pavle Grubač]] izvještava majora Petra Baćovića 23. jula 1942. o situaciji u istočnoj Bosni, navodeći da sarađuje sa potpukovnikom Momčilom Matićem, legalizovanim ravnogorskim oficirom i komandantom Nedićeve »Drinske grupe srpskih oružanih snaga«. Kapetan Grubač piše da se s potpukovnikom Matićem povezao i vojvoda Stevan Botić, koji je tih dana prešao preko [[Drina|Drine]] u Srbiju: {{izdvojeni citat|Botić je preko svojih ljudi uspeo da je iz odreda potpukovnika Matića otišlo 36 ljudi sa oružjem i sada neznam da Matić neće imati neugodnosti kod Nemaca pošto su puške registrovane. Botić je sa time prekinuo svaku vezu sa Matićem koji mu je dao 11 sanduka municije i hrane, pre odlaska. [...] <br /> Sa Drinskom grupom stojim odlično. Oni mi izlaze u susret u svemu jer inače bez srestava nebih mogao izlaziti na kraj niti raditi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_127.htm Izveštaj kapetana Pavla Grubača od 23. jula 1942. majoru Petru Baćoviću o radu Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda i situaciji u istočnoj Bosni]</ref>}} Nakon što je [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u Vladi narodnog spasa, načelnicima okrugâ u Srbiji navodno izdao naređenje da održavaju dobre odnose sa četnicima, u depeši od 30. juna 1942.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> general Mihailović upućuje svoje komandante na saradnju sa policijskim aparatom kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Aćimović naredio izvesnom broju okruž. i sres. načelnika da budu blagonaklonjeni prema nama kako bi po padu Nemačke preko njih imao sve konce vlasti u svojim rukama. Imati na umu ovo, koristiti policiske njuške a ništa ne otkrivati niti im verovati. Obavestite sve susedne komandante.|[[Dragoljub Mihailović]]}} U vrijeme dok je obavljao funkciju ministra unutrašnjih poslova u Vladi nacionalnog spasa, Milan Aćimović je predstavljao drugu ličnost po uticaju u kvislinškim strukturama, odmah iza generala Milana Nedića. U tom pogledu, karakteristično je kritički intonirano pismo s kraja ljeta 1942. godine, čiji je autor general [[Harald Turner]], načelnik Upravnog štaba njemačkog vojnog zapovjednika u Srbiji. Naime, nakon što je centrala [[Abwehr]]a u Beogradu poslala izvještaj u kom se Aćimović pokušava diskreditovati, i to na osnovu dostava poteklih iz krugova bliskih Dimitriju Ljotiću, dr Turner je ustao u njegovu odbranu, uputivši oštre prekore centrali Abwehra zbog neosnovanih kleveta na Aćimovićev račun. Turner za Aćimovića tvrdi da od početka „stoji na odlučujućem mestu u javnom životu Srbije“, kao i da je u vrijeme [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], upravo Aćimović predložio Nedića za predsjednika srpske vlade, čime su otklonjene prepreke za provedbu ove njemačke zamisli u djelo. Iz Turnerova odgovora postaje jasno da Aćimović ni svoje kontakte s generalom Dražom Mihailovićem nije mogao uspostaviti samostalno ili bez nadzora njemačkih obavještajnih strukturâ: {{izdvojeni citat|Ovome [Nediću] je on [Aćimović] do današnjeg dana lojalno služio, isto tako kao što je lojalno sledio naređenjima nemačke vojne uprave... Nakon što su se smirile prilike u Srbiji, Aćimović je, kao ministar unutrašnjih poslova, a time i kao vrhovni šef državne sigurnosti, posle ministra predsednika imao izvršnu vlast u svojim rukama. Sa svoje strane je vođa pokreta Zbor, [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]], gledao da ostvari svoje političke namere i da u pogodnom trenutku on dođe na vlast. Već skoro tri četvrtine godine on se trudi da ugrozi, preko svojih poverljivih ljudi, poverenje prema Aćimoviću, i to metodom svojstvenom samo [[Balkan]]u, neistinitim klevetanjem... Tvrđenje da je jedan poverljiv čovek ministra Aćimovića pre izvesnog vremena razgovarao u [[Ljig]]u sa Dražom Mihailovićem, netačno je. Način na koji Aćimović, kao ministar unutrašnjih poslova, ima da saobraća sa Dražom Mihailovićem, ugovoren je između zapovednika Sigurnosne policije i [[Sicherheitsdienst|SD]]-a i pod kontrolom je istoga.<ref>Istorijski arhiv grada Beograda, sudski predmet Dragog Jovanovića, optužni materijal.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 84.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 186—187.</ref>}} U avgustu 1942, centrala Abwehra u Beogradu je obavijestila nadređene da postoje izvještaji o tajnoj korespondenciji između Nedića i Aćimovića s jedne i Draže Mihailovića s druge strane. Desetog oktobra je [[Gestapo]] primio izvještaj četnika Nemanje Pavlovića, inače kurira obaveštajne službe Draže Mihailovića, u kojem je Milan Aćimović optužen za održavanje stalne veze sa pokretom DM. Pavlović konkretno navodi: Aćimović se u [[Svrljig|svrljiškom]] srezu sastao sa četničkim oficirima majorom Đurićem i majorom [[Velimir Piletić|Piletićem]] i predao im šifrovani izvještaj; Aćimović je izdao povjerljivo naređenje sreskim načelnicima da pomažu ravnogorce; po svoj prilici Aćimović šalje poštu za Mihailovića preko majora Jove Petrovića iz [[Subjel]]a kod [[Kosjerić]]a; Aćimović je naredio okružnom načelniku Popoviću da čuva Mihailovića i da za njim oprezno šalje potjere s tim da ga uvijek o tome unaprijed informiše. U zaključku izvještaja se navodi: »Aćimović radi punom parom za Dražu.«<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 91.</ref> Draža Mihailović je [[18. 8.|18. avgusta]] 1942. naredio pukovniku [[Dragoslav Pavlović|Dragoslavu Pavloviću]], delegatu Vrhovne komande JVuO na terenu Zlatiborskog korpusa, da uništava "komuniste" pomoću legalizovanih odreda: {{izdvojeni citat|Ne dozvoliti da se komunisti ustale ma u kom srezu. Prenesite naređenje da se sa komunistima raščisti u Rasinskom i Kruševačkom srezu. Pomoću legalizovanih odreda a koji su naši.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Već 21. avgusta 1942, general Mihailović naređuje da svi legalizovani odredi "najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama": {{izdvojeni citat|Raspis svima: Saopštite svima legalizovanim odredima sledeće: Mnogi legalizovani odredi zaboravili su da je sada rat i da je njihova legalizacija samo maska za podzemni rad. Novac i ugodan život raznežio je mnoge koji misle da tako sačekaju kraj rata pa da posle samo izvlače koristi. Neka se zna da se o svakom vodi računa. Naređujem da svi legalizovani odredi najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama. Dalje da naše šumske odrede pomažu na svakom koraku novcem, hranom, municijom, oružjem kao i u izvođenju organizacije i propagande.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine]</ref>|Raspis Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942.}} Nakon dva dana, Draža Mihailović preko »Feliksa« (tj. [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]]) upozorava potpukovnika [[Dragoslav Pavlović|Dragoslava Pavlovića]] (pseudonim »Rodrigo«): {{izdvojeni citat|Legalizovanim saopštiti da budu na oprezi jer će Nemci hapsiti sve. Neka zapaze trenutak i na vreme se bace u šumu. Neprijatelj treba da bude prevaren a ne oni.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_155.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 22. do 28. avgusta 1942. godine]</ref>}} U raspisu od 8. septembra 1942. upućenom svojim komandantima u [[Okupacija Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|okupiranoj Jugoslaviji]] (između ostalih: [[Petar Baćović|Baćoviću]], Vučkoviću, [[Radoslav Đurić|Đuriću]], [[Miodrag Palošević|Paloševiću]], [[Dragutin Keserović|Keseroviću]], [[Siniša Ocokoljić|Ocokoljiću]], Rakoviću, Smiljaniću i dr.), Mihailović iznova kritikuje pasivnost legalizovanih odreda i naređuje stvaranje "letećih jedinica" koje ne bi bile legalne, ali bi se oslanjale na legalizovane odrede i služile bi za "uništavanje neprijatelja": {{izdvojeni citat|U mnogim našim krajevima oseća se zastoj u aktivnom radu. Mnogi legalizovani delovi prešli u mirnodopski život. Mnogi zaboravili da je rat, i da neprijatelja ima mnogo i svuda. Naređujem da svi kom-danti brigada organizuju leteće jedinice iako će to biti za svakog naređeno. Ove jedinice ne mogu biti legalne. Njihovo je mesto šuma i planina. Njihova akcija brza i odlučna, protiv svih i svakoga. Legalni delovi da im posluže kao baza za snabdevanje i prikrivanje, kao grom ove jedinice ima da uništavaju narodne izdajnike i sve unutrašnje neprijatelje, Ljotićevce, komuniste, Pećančeve. O formiranju ovih jedinica kao i o njihovom radu izveštavati. Pred događajima koji nastupaju, ovi leteći delovi poslužiće kao jezgro za mobilizaciju svih snaga brigada. Prednje saopštite svima susedima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_166.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 3. do 9. septembra 1942. godine]</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} General [[Asen Nikolov]], komandant bugarskog okupacionog korpusa, izvještava septembra 1942. njemačkog komandujućeg generala u Srbiji Paula Badera o velikom uplivu pripadnika JVuO u ljudstvu SDS, i navodi da su na jugu Srbije postojale „dobro zakamuflirane organizacije (štabovi) nacionalnog pokreta Draže Mihailovića... Članovi tog pokreta skrivaju se iza službenih položaja i ovlasti. Nalaze se među rukovodstvom vladinih četnika, među oficirima Srpske državne straže, među sveštenicima, učiteljima, državnim službenicima“.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 307.</ref> Komandant italijanske 2. armije general [[Mario Roatta]] izvijestio je 23. septembra 1942. Vrhovnu komandu u [[Rim]]u o razgovoru vođenom sa [[Ilija Trifunović-Birčanin|Ilijom Trifunović]]em i [[Dobroslav Jevđević|Dobroslavom Jevđević]]em o nastavku [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|saradnje Italijana i četničkih odreda]] na teritoriji [[NDH]]. U izvještaju se navodi da dvojica vojvodâ prećutno priznaju postojanje sporazuma između Mihailovića i Nedića, tj. svojevrsne zajedničke strategije prema okupatorima u svrhu »spasavanja srpskog naroda«: {{izdvojeni citat|Izveštavam da u novom razgovoru koji sam imao sa Trifunovićem, a kojemu je prisustvovao i Jevđević, i jedan i drugi su ponovo dozvolili mogućnost da Nedić i Draža Mihailović deluju sporazumno i da održavaju kontakte. Mada pomenuti sagovornici nisu rekli, ipak treba smatrati da se osnov za sporazum sastoji u sledećem: 1) »spasavanje srpskog naroda« (koji je, navodno, već imao jedan milion žrtava) i očuvanje od daljih masovnih gubitaka; 2) formiranje, održavanje i ojačavanje oružanih formacija (četničkih) određenih da, u momentu kada bude mogućno i celishodno, stupe u akciju sjedinjeni pod komandom Mihailovića; 3) u vezi sa ciljem iznetim u tač. 1), i da bi se omogućilo izneto u 2), u međuvremenu se prilagoditi ambijentalnim prilikama, odnosno: sarađivati u Srbiji (Nedić) sa Nemcima, a u Hrvatskoj (poznate jedinice) sa Italijanima. Mada je ovo što je dosad izneto očigledno, interesantno je da su pomenuta dva četnička rukovodioca delimično priznali a delimično ostavila da se shvati.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 1: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, strana 886.</ref>}} U ljeto 1942. godine, italijanski nadležni organi su pustili iz ratnog zarobljeništva veliki broj odabranih oficira i podoficira [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], sa ciljem uspostavljanja potpune kontrole nad odredima [[Antikomunistička dobrovoljačka milicija|Antikomunističke dobrovoljačke milicije]] (MVAC). Major [[Žarko Todorović]], ilegalni ravnogorski komandant Beograda i Severnih pokrajina, izvijestio je generala Dražu Mihailovića 5. septembra 1942. o puštanju na slobodu potpukovnika [[Ilije Mihića]], potonjeg komandanta Ličkih četničkih odredâ: {{izdvojeni citat|U Lici Ilija Mihić sa 50 oficira i 200 podoficira puštenih u tu svrhu iz italijanskog ropstva, uspostavlja rad sa srpskim življem po dogovoru sa Italijanima. Sedište [[Gračac]]. Pseudonim »Minziner Vilim«. Stupio je u vezu sa Nedićem preko Kukića. Sa nama nije tražio vezu. Poslaću mu poziv da nam se stavi pod komandu.<ref>AVII, ČA, K–294, reg. br. 5/1.</ref>}} Major Žarko Todorović pominje vezu potpukovnika Mihića sa pukovnikom [[Ilijom Kukićem]], koji je tokom 1942. komandovao Srpskim dobrovoljačkim korpusom, nakon što su Nijemci uhapsili pukovnika [[Kostu Mušickog]], upravo zato jer je pomagao Mihailovića i četnike. O izvjesnim vezama Mihića s Kukićem (a preko njega i s Milanom Nedićem), kao i sa italijanskim vlastima, general Mihailović je bio obaviješten krajem septembra 1942. i od strane vojvode Trifunovića-Birčanina, Mihićevog starješine: {{izdvojeni citat|Svoje bavljenje na [[Sušak]]u i u [[Rijeka|Fijumi]] iskoristio sam da dođem u lični dodir sa komandantom ličkih četničkih odreda potpukovnikom Ilijom Mihićem i njegovim oficirima, koji su došli sa terena. Tom prilikom konstatovao sam da ova naša četnička grupa radi pod dosta teškim uslovima. Svi pokreti oficira i njihova akcija na terenu pažljivo se kontrolišu ne samo od strane Italijana, već i od Hrvata, koji koriste svaku priliku da denunciraju četnike i otežaju im rad na organizaciji. [...] Kad sam upitao ppukovnika Mihića, da li je i u kakvoj nameri preko pukovnika Kukića uhvatio kontakt sa Nedićem, odlučno je izjavio da u tom pravcu nije preduzimao nikakve korake i da uopšte niti ima, niti želi sa Nedićem da ima ma kakvu vezu. Biće, međutim, potrebno da proverim o kom je Mihiću reč, pošto na mojoj teritoriji postoje još dva viša oficira sa istim prezimenom... O rezultatu ove provere izvestiću naknadno, a na našeg Mihića ću budno motriti.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_172.htm Pismo Ilije Trifunovića Birčanina s kraja septembra 1942. Draži Mihailoviću o razgovorima sa komandantom italijanske 2. armije o realizaciji plana uništenja partizanskih snaga u zapadnoj Bosni]</ref>}} Od 1941. do 1943. godine, [[italija]]nsko poslanstvo u Beogradu izvještavalo je vladu u [[Rim]]u o svim važnijim događajima na teritoriji okupirane [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Tako je i velika kriza Nedićeve vlade u drugoj polovini 1942. bila jedna od temâ kojom se bavila italijanska ambasada u glavnom gradu Srbije. Službenici italijanskog diplomatskog predstavništva su ukazivali na sukob između Nedića i Ljotića, kao i na njihove suprotstavljene pozicije. Kako je pisao prvi sekretar poslanstva Giorgio Spalazzi, Dimitrije Ljotić je urgirao kod njemačkih vlasti da intervenišu u cilju sređivanja situacije, zaprijetivši izlaskom svojih predstavnika iz vlade ukoliko do toga ne dođe. Ovo se prvenstveno odnosilo na generala Mihailovića, koga je Ljotić okarakterisao kao „gospodara skoro svih oružanih snaga, državnih organizacija i javnog mnjenja“, kojima je Nedić bio samo formalno na čelu. Spalazzi navodi i da se sâm general Nedić slagao sa tvrdnjom da je Draža Mihailović „onaj koji ima moć na terenu“, iz čega on zaključuje da su „[[Srbi]] potpuno protiv [[Sile Osovine|Osovine]]“, ali i da bi Ljotićeve predložene mjere dodatno pogoršale stanje u zemlji.<ref>DDI, Spalazzi a Ciano, serie IX, vol. IX, d. 105, 113.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941–1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања – Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 104.</ref> Krajem 1942, komandant Rudničkog korpusa JVuO kapetan [[Dragiša Ninković]] (prethodno legalizovan u [[Požarevac|požarevačkom]] okrugu kod kvislinških vlasti;<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_187.htm Izveštaj majora Miodraga Paloševića od 5. novembra 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizovanju četničkih jedinica od 21. marta do 4. novembra 1942. godine]</ref> pseudonim »Leonardo«) uspostavio je saradnju sa ljudstvom kvislinške SDS u njihovim stanicama u [[Belanovica|Belanovici]], [[Ljig]]u i [[Babajić]]u. Njemački okupator je saznao za ovo te stražari bivaju razoružani.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I-III, Београд, 1999, стр. II/21.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 309.</ref> Potpukovnik [[Milan Kalabić]], načelnik požarevačkog okruga, uhapšen je 3. oktobra 1942. godine od strane [[Gestapo]]a, nakon što se otkrilo da je dostavljao informacije i oružje pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini, u kojoj je jedan od komandanata bio i njegov sin [[Nikola Kalabić]]. Nakon mučenja i saslušanja, Milan Kalabić je strijeljan.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=215.}} [[Marinski zbor Sjedinjenih Američkih Država|Mornarički]] pukovnik [[Albert B. Seitz]], pripadnik [[Ured za strateške usluge|OSS]] i član [[Sjedinjene Američke Države|američke]] vojne misije u Mihailovićevom štabu, ostavio je nakon rata zapis o Kalabićevoj smrti i njegovim vezama sa generalom Dražom Mihailovićem u knjizi ''Mihailovic: Hoax or Hero'' („Mihailović: prevarant ili heroj“). Zbog pogubljenja Kalabića starijeg, pukovnik Seitz isključuje samu mogućnost docnije saradnje Nikole Kalabića sa okupatorom, iako će on biti jedan od potpisnika [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|sporazuma sa Nijemcima]] krajem novembra 1943: {{izdvojeni citat|Kada su Nemci napali Ravnu goru velikim snagama u decembru [1941. godine — prim.], prošao je on [Kalabić mlađi — prim.] kroz Srbiju u Šumadiju jugoistočno od Beograda. Kada je prolazio kroz srez gde mu je otac bio načelnik, koji se bio odlučio da ostane u službi i da pristane uz Nedića, Kalabić i njegovi ljudi bili su u bednom stanju — bez municije, polumrtvi od gladi, a jedino što ih je održavalo bila je njihova volja da prežive i da se bore. Otac se pobrinuo za to da mu sin i njegove pristalice budu potpuno nanovo opremljene. U decembru 1942. godine Gestapo je otkrio da je starac potajno pomagao ne samo svoga sina, već i druge Mihailovićeve snage. Bio je uhapšen i osuđen na smrt. Način izvršenja ove smrtne kazne bio je užasan. Povlačili su ga preko razbijenog stakla dok nije umro, ali iz njegovih usta nije se čula ni jedna reč. Kada sam kasnije preko ruskog radija čuo da Kalabić sarađuje sa Nemcima, mogao sam samo da držim pred očima sliku krvave izmrcvarene lešine ovog starca, voljenog od svoga sina, i u čudu se pitati kakvi to moraju biti ljudi koji mogu Amerikance smatrati toliko lakovernim.<ref>Albert Sajc, »Mihailović — šarlatan ili heroj?« Kolumbija, Ohajo, 1953.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_48.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje MIHAILOVIĆEVI KORPUSI POD KOMANDOM OKUPATORA]</ref>}} U depeši od 22. decembra 1942, poručnik Nikola Kalabić prenosi Mihailoviću informacije o smrti svog oca, izražavajući odanost njemu i četničkom pokretu: „Stric [konspirativno ime Milana Kalabića — prim.] je u B[eograd]u sa još 16 oficira streljan. Žalim ga mnogo, ali sam presretan što je poginuo kao Dražin čovek. Istrajaću u ovoj borbi pa ma još ne znam kakav me udar zadesio. Živeo kralj! Živeo naš dragi Čiča! Živeo ravnogorski pokret.“ Istog dana, general Mihailović odgovara Kalabiću: „Hvala bogu da ste se spasli. Neizmerno žalim pale žrtve. Pored ovoga u Stricu sam izgubio najboljeg i svog i našeg prijatelja. Sve ćemo ih dostojno osvetiti.“<ref name="leskovackizbornik.rs"/><ref>Раде Ристановић, Милутин Живковић, Милош Чорбић, Радио депеше Југословенске војске у отаџбини 1941‒1942, Београд, 2021, стр. 965.</ref> O hapšenju potpukovnika Kalabića, kao i o njegovom pogubljenju, Mihailović je radiogramom 23. decembra 1942. obavijestio i [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantsku vladu u Londonu]]: {{izdvojeni citat|Nemci su streljali majora Milana Kalabića... Kalabića je Nedić smatrao za svog najboljeg prijatelja... U stvari, Milan Kalabić je bio naš najodaniji saradnik i učinio je velike usluge našoj stvari.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv Udbe (drugo izdanje), Sloboda, Beograd, 1975, str. 144.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/269-270.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_13.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje LEGALIZACIJA MIHAILOVIĆEVIH ODREDA]</ref>}} Novinar [[Stanislav Krakov]], sestrić generala Milana Nedića te jedan od njegovih najbližih saradnika za vrijeme okupacije, u svojim ratnim memoarima potvrđuje da je potpukovnik Milan Kalabić, uz znanje predsjednika srpske kvislinške vlade, održavao vezu sa komandantom JVuO generalom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Sve akcije moga ujaka [generala Nedića — prim.] za spasavanje Kalabića bile su bezuspešne, iako je učinio sve što je ljudski bilo moguće da spase svog vernog komandanta, jer je Kalabić sve svoje veze sa Mihailovićem vršio sa znanjem moga ujaka, te služio kao veza za snabdevanje Mihailovićevih odreda.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 454.</ref>}} Krakov navodi i da se oko [[Božić]]a 1942, tj. pred sam kraj godine, dva puta sastao sa generalom Nedićem. On piše da ga je zatekao u turobnom raspoloženju, citirajući riječi koje je Milan Nedić govorio „samo svojim najbližim i najpoverljivijim saradnicima“: {{izdvojeni citat|«Za [[srpski narod]], za svakog od nas, za mene lično ovo nisu dani [[Vitlejem]]a i mira među ljudima na zemlji. Ovo su dani [[Golgota|Golgote]], dani mučeništva i smrti, ali će dati [[Bog|Svevišnji]] da i za srpski narod dođu dani uskrsnuća. Vidim da je i Draža čuo moj glas i da je razumeo kolika se opasnost nadnela nad Srbijom. Razumeo je i, Bogu hvala, vlada i dalje mir i red. [...] Draža i ja radimo jedan isti posao, ali idemo različitim putevima. Moramo ići razdvojeni jer ne treba neprijatelj da oseti da smo na istom poslu».<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 469—470.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} === Saradnja četnika sa Dragomirom Dragim Jovanovićem i Upravom grada Beograda === Tokom 1942. godine, uspostavljen je kontakt i između Draže Mihailovića i [[Dragomir Jovanović|Dragog Jovanovića]]. Dragi Jovanović je od 22. aprila 1941. izvanredni komesar za grad Beograd; u narednim mjesecima preuzeće funkcije upravnika grada Beograda i predsednika beogradske opštine. Milan Nedić će ga 25. avgusta 1942. godine, po zamisli [[SS]]-generala [[Augusta fon Majsnera]], imenovati za šefa [[Srpska državna bezbednost|Srpske državne bezbednosti]] (SDB). Sa pozicije šefa SDB, budući u rangu i sa ovlašćenjima ministra u Nedićevoj vladi, Jovanović će ''de facto'' komandovati Srpskom državnom stražom do 5. novembra 1943. Nakon što je četnički komandant u martu i aprilu 1942. naredio svojim podređenima da upotrebe uticaj na [[Specijalnu policiju Uprave grada Beograda]] za nemilosrdan obračun sa članovima ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] (“Pomagati svim silama hapšenje komunista”, glasi naredba iz Vrhovne komande JVuO od 21. marta<ref>{{Cite web |title=Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |access-date=2022-09-02 |archive-date=2022-09-02 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220902103450/https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm }}</ref>), 15. avgusta iste godine generalu Mihailoviću je javljeno da je Jovanović kontaktirao izvjesne četničke komandante u Srbiji kako bi "''preko određenog lica javio Čiči važna saopštenja''."<ref>Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 3. do 18. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_145.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103435/https://znaci.org/00001/4_14_1_145.htm |date=2022-09-02 }}</ref> Već 17. avgusta, Mihailović odobrava kapetanu [[Siniša Ocokoljić|Siniši Ocokoljiću]] da stupi u kontakt preko inžinjera Bojovića, šuraka Dragog Jovanovića, uz upozorenje: "''Budite oprezni jer Dragi je lopov''." Pet dana docnije, Draža Mihailović naređuje svojim ljudima u Komandi Beograda JVuO (»Jozef« je bio pseudonim za radio-stanicu četničke organizacije u glavnom gradu, kao i za ličnosti na njezinom čelu, poput kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]], [[Mladen Žujović|Mladena Žujovića]] i [[Vojin Andrić|Vojina Andrića]]) da koriste Specijalnu policiju protiv komunista: {{izdvojeni citat|Dobili sigurne izveštaje da se komunisti dobro organizuju u Beogradu kao i da imaju i oružje. Tajno organizujte sve u Beogradu protiv komunista a u prvom redu sokole i policiju. Sad ne birajte sredstva za borbu, a u danom momentu postupite bez milosti protiv njih. Beograd ne sme biti u njihovim rukama.<ref>Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103432/https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |date=2022-09-02 }}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942. godine}} Dragomir Dragi Jovanović je i preko svog ličnog sekretara Anđelka Božinovića pokušao uspostaviti kanal komunikacije sa ravnogorcima generala Mihailovića. Naime, na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. prezentovana je depeša od 28. avgusta 1942. koju je potpisao major [[Žarko Todorović]] (pseudonim »Valter«), komandant Beograda JVuO, u kojoj stoji: „Dragi Jovanović se nudi preko Božinovića pod uslovom apsolutne diskrecije i prividno i dalje neprijateljskog stava. Hteo bi vezu samo preko jednog lica. Mišljenja sam da se iskoristi. Molim odgovor i potpunu tajnost. Upotrebite pseudonim »Adolf« za njega...“<ref>''Документа са суђења Равногорском покрету'', књига 2, Београд, 2001, стр. 1571.</ref> Zanimljivo da Draža Mihailović (potpisujući se još uvijek kao pukovnik) šalje 22. januara 1942. depešu predsedniku Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije [[Slobodan Jovanović|Slobodanu Jovanoviću]]: {{izdvojeni citat|Obratite pažnju na Anđelka Božinovića, policiskog komesara po kome je poslat jedan naš izveštaj od majora Žarka Todorovića za [[Istanbul|Carigrad]]. Izgleda da ga je Uprava Grada Beograda poslala sa nekom specijalnom misijom za račun [[Gestapo|Gestapa]]. Pukovnik Mihailović.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_105.htm Izvod iz zbirke telegrama Štaba Draže Mihailovića poslatih izbegličkoj jugoslovenskoj vladi od 4. novembra 1941. do 11. juna 1942. godine]</ref>}} Na području glavnog grada Srbije, Dragi Jovanović je tokom 1942. održavao vezu i sa kapetanom Sašom Mihajlovićem, koji će majora Todorovića naslijediti na čelu četničke organizacije u Beogradu, i to preko [[Ilije Paranosa]], potpredsednika Beogradske opštine (a ne Paranosa, šefa Specijalne policije UgB) i preko Komande Srpske državne straže, kojom je rukovodio Jovanović u svojstvu šefa SDB. Jovanović se i lično sastao sa Mihajlovićem novembra 1942. na [[Avala|Avali]].<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 233.</ref> Dok se Mihailović sa svojim štabom nalazio u Crnoj Gori, njegova glavna politička veza u Srbiji bio je [[Ilija Mihailović]], bivši predsjednik [[Narodne skupštine]] i predsjednik [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS). Preko njega je Dragi Jovanović, juna 1942. godine, ugovorio sastanak sa Nikolom Kalabićem. Jovanović će o ovom susretu pred istražnim organima izjaviti: „Prvi put sam video jednog čoveka za koga sam znao da je iz okoline D. Mihailovića i član organizacije u leto 1942. i to je bio Nikola Kalabić, docnije komandant gorske garde Draže Mihailovića“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/220.</ref> Obavještajni organ Vrhovne komande JVuO Nikola Božić (»Artur«), inače pomoćnik [[Božidar Bećarević|Božidara Bećarevića]], šefa Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 25. decembra 1942. informisao je Dražu Mihailovića o sljedećem: {{izdvojeni citat|Jedini čovek od današnjih Srba faktora u Beogradu bio je Dragi Jovanović (u koga se još možemo mnogo i sigurno pouzdati) koji je stalno i pred Nedićevom vladom i Nemcima dokazivao da je prvenstvena i glavna opasnost u zemlji još uvek od komunista i da u tome pravcu treba preduzimati uporno energične mere. U svojim nadleštvima, u Srpskoj državnoj bezbednosti i u Upravi grada Beograda, on je u ovome smislu i jedini nagoveštavao mere. Pre nekoliko dana, uoči svoga odlaska iz Beograda, on je izričito izjavio našem poverljivom čoveku, da je potpuno uspeo da uveri Nemce da su izgrednici u Srbiji još uglavnom i jedino komunisti i da u tome pravcu treba preduzeti mere odmah posle katoličkih Božićnih praznika.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref>}} Po okončanju rata, o vezi Jovanovića i Mihailovića pred isljednicima [[OZNA]]-e sâm Bećarević je izjavio: {{izdvojeni citat|Mnogi organi iz UGB bili su na razne načine povezani sa četničkim organizacijama i posle jednog članka u ‛Ravnogorcu’, koji je donet zajedno sa [[Dušan Simović|Simović]]evom izjavom, nastala su masovna bekstva policijskih organa, a naročito stražara u odrede DM... U vezi sa ovim bekstvima Jovanović je održao 3—4 konferencije sa organima UGB i na njima javno nam saopštio da je on naša veza prema organizaciji DM kao predstavniku legalne jugoslovenske kraljevske vlade u Londonu i da prema tome niko nema potrebe da se lično povezuje. Saopštio je čak i to da je svim četničkim organizacijama izdato naređenje od Vrh. komande DM da ne primaju policijske organe u svoje redove i da ovi moraju ostati na svojim mestima i nastaviti sa borbom protiv KPJ.<ref>IAB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 594–595.</ref>|[[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda}} Dragomir Jovanović je 1946. na saslušanju<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, br. 19/7, kut. 1, str. 38.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/214—215.</ref> pred istražnim organima svjedočio o svom kontaktu sa organizacijom generala Dragoljuba Mihailovića: {{izdvojeni citat|Nisam bio član organizacije DM, ali sam sa istom imao veza i smatrao se isto toliko obavezan kao da sam član... Ja sam od konca 1941. osećao se lično vezan za organizaciju DM. Smatrao sam da je to pravi nacionalni put i da je to ono što sobom nosi budućnost. Smatrao sam da je potrebna koordinacija sa tom organizacijom u borbi protivu komunista. Odmah od početka u Upravi grada Beograda isključio sam na pogodan način svako intervenisanje, odnosno praćenje rada u cilju sprečavanja organizacije DM.|[[Dragomir-Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} === Zahlađenje odnosa i prekid saradnje === Nemački okupator je sredinom 1942. postepeno započeo proces razoružavanja legalizovanih četnika. Istovremeno, i četnički vođa Draža Mihailović uviđa da legalizacija ima i svojih loših strana. 2. septembra 1942. Draža Mihailović poziva svoje legalizovane četnike sa područja Valjeva da se vrate u šume: {{izdvojeni citat|Legalizacija izgleda da je škodljiva za našu organizaciju, ljudi se uspavaju. U Valjevskom kraju Ljotić, Pećanac i Nemci vršljaju. Neka Neško i Voja preduzmu sve da se što pre bilo legalno ili ilegalno vrate na svoj teren. Novaca imam, nemojte da plate Nedićeve vezuju rad.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_163.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Major [[Zaharije Ostojić]] u referatu od 4. septembra naglašava da je zbog legalizacije "borbeni duh opao, disciplina takođe. Plate su donele kocku i pijančenja, starešinama su se osladili Nedićevi činovi", a nisu bili retki ni "prijateljstva ni lumperaj sa okupatorom."<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 222.</ref> Obzirom da nije više bilo potrebe za gušenjem ustanka, okupator je proces razoružavanja legalizovanih četnika u znatnoj meri okončao do kraja 1942. kada je praktično rasformirana formacija pod komandom Koste Pećanca, a legalizovani ravnogorski četnici su se jednim delom ponovo našli u ilegalnom statusu, tj. u šumi, a manjim delom su inkorporirani u Srpsku državnu stražu. Ovo je doprinelo ponovnom jačanju četničke organizacije. 7. novembra 1942. godine Draža Mihailović je raspisom svima u Srbiji izdao naređenje za [[građanska neposlušnost|građansku neposlušnost]]: {{izdvojeni citat|Proglašavam građansku neposlušnost prema okupatorskim vlastima i prema svima vlastima koje su u saradnji sa okupatorom. Za seljake: da više ne daju ni trunku namirnica ni stoke. Da više ne priznaju opštinske uprave. Jedina vlast u selima biće četnička. Predsednicima opština i opštinarima narediti da odmah podnesu ostavke a drugi se ne smeju primiti. Naterati ih da pobegnu u šumu. Naterati ih svima sredstvima da izvrše ova naređenja. Najstariji četovođa je kdt sela. Predsednik opštine i odbornici ako se plaše, neka dadu svoje. Neka se sve sakriva i neka građanska neposlušnost plane jednovremeno u svim selima od 12. o.m. Činovnici sviju struka neka sabotiraju rad, i sve natraške rade što je na štetu neprijatelja i Nedićevog upravnog sistema, činovnici da znaju da će veštim sabotiranjem i naopakim radom mnogo doprineti pobedi. Radnicima preporučiti sabotažu u svakom pogledu. Građanskom življu preporučiti prezir okupatora i svih onih koji za njega rade.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 299, reg. br. 14/1: knjiga predatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 7. do 23. novembra 1942.</ref>|[[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]]}} Opisujući konsekvence sprovođenja njemačke odluke o raspuštanju legalizovanih četničkih odredâ, [[Paul Bader]], komandujući general i zapovjednik u Srbiji, na sastanku Štaba Komande Jugoistoka 7. decembra 1942. godine, između ostalog, izjavio je sljedeće: {{izdvojeni citat|U borbi protiv Mihailovićevog pokreta postigli smo nove uspehe. Oko 10.000 četnika se borilo na našoj strani, a od toga se polovina povukla u šumu. Četvrtina, oko 4.000 ljudi je razoružana. Ostatak, oko 4.000 ljudi, još je uz nas. Cela građanska neposlušnost, koju je proglasio Mihailović, bio je samo udarac po vodi. Najavljene pretnje merama odmazde delovale su. Streljanja već i onih lica koja su osumnjičena za sabotažu pokazala su da su naše metode bile ispravne.<ref>NAW, Mf, T—312, Roll 468, fr. 8057753—56.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 328.</ref>}} Krajem 1942. dolazi do formiranja Prvog [[Kosovo|kosovskog]] korpusa JVuO (Gorski štab br. 127) sa četiri brigade: [[Laplje Selo|Lapska]], [[Gračanica (općina)|Gračanička]], [[Gnjilane|Gnjilanska]] i Leteća. Korpusom je komandovao kapetan [[Živojin Marković]]. U naređenju od 12. novembra 1942. godine, kapetan Marković zahtijeva od svih stanovnika, kao i od svih legalnih odredâ na pomenutom području, da se stave pod njegovu (tj. četničku) komandu: „Dosadašnje opštinske uprave i novi poredak uveden od generala Nedića, više se ne priznaje. Oni koji odbiju ovo naređenje, smatraće se izdajnicima.“<ref>Vojni arhiv, Četnici Draže Mihailovića 1941 – 1945, ČA – 101 – 1 – 76.</ref><ref>Ненад Миодраг Антонијевић, Ратни злочини на Косову и Метохији 1941-1945 годинe. Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, Београд, 2015, стр. 462.</ref> Vredi napomenuti da Nemci 1942. nisu mnogo toga učinili na pacifikaciji Mihailovićevih četnika koji nisu bili legalizovani. Legalizacija većeg dela Mihailovićevih snaga 1942. omogućila je ovom korpusu da izbegne uništenje koje je bilo vrlo izvesno krajem 1941. i da nastavi borbu protiv partizana koje su četnici Draže Mihailovića smatrali najznačajnijim neprijateljem, nadajući se da se partizanski pokret neće više reorganizovati i oporaviti.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/272-273.</ref> === Saradnja majora Jezdimira Dangića sa Nedićevom vladom i Nijemcima === {{main|Borbe za Istočnu Bosnu 1942.}} Major [[Jezdimir Dangić]] spadao je u red četničkih komandanata koji se nisu u potpunosti podvrgli komandi pukovnika Draže Mihailovića, iako su bili pod njegovim rukovodstvom. Mada je komandno bio podređen Draži Mihailoviću, Dangić je paralelno blisko sarađivao sa Milanom Nedićem. Dangićeva saradnja sa kvislinškom upravom u Srbiji datira još iz vremena Saveta komesara [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. Zapravo, Dangić je još sredinom maja 1941. pristupio kvislinškoj Srpskoj žandarmeriji. Međutim, 16. avgusta 1941. Dangić je prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] gde je na osnovu uputstava Draže Mihailovića uspeo da stavi pod svoju komandu i reorganizuje sve pročetničke grupe. Dolaskom generala Milana Nedića na čelo Vlade narodnog spasa, 29. avgusta 1941. godine, odnosi između Beograda i Dangićevog štaba u istočnoj Bosni još više su se poboljšali, budući da je uspostavljena stalna veza koja je redovno funkcionirala. Nedić je pomagao Dangića svim sredstvima, šaljući mu oružje, municiju, obuću, odjeću, hranu, čak i pojedine oficire. General Nedić je 25. septembra 1941. izdao naređenje komandantu Srpske žandarmerije generalu [[Stevan Radovanović|Stevanu Radovanoviću]] (Radovanović će na tom položaju naslijediti pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], koji postaje njegovim zamjenikom), da poboljša veze sa Dangićevim štabom i da ga pomaže u svakom pogledu.<ref>AVII, Nća, k. 125, reg. br. 1/17-16.</ref> U međuvremenu, Dangićevi su četnici počeli trpjeti poraze u sukobima sa partizanima, a nametnuta im je i borba sa [[Ustaše|ustašama]]. Usljed bojazni od uništenja, Dangić intenzivira saradnju sa Nedićem od koga dobiva preporuku za sastanak sa Nijemcima u Beogradu. Draža Mihailović je znao za Dangićevu namjeru da se sastane sa njemačkim oficirima i odobrio je, što će na [[Beogradski proces|svom suđenju]] i potvrditi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274-276.</ref> Prema izvještaju beogradske jedinice [[Abwehr]]a od 29. septembra 1941, zasnovanom na izvještajima jednog pouzdanika koji je bio u dodiru s njim, Dangić je praktički od svog dolaska u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] održavao kontakte s Nedićevom administracijom koja ga je podupirala. U izvještaju se navodi da je Dangić imao i »dobre odnose s Nijemcima i da je činio sve kako bi izbjegao sukob između svojih trupa i Nijemaca.«<ref>Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 702-704, 711-712.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/40_46.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLUČAJ MAJORA DANGIĆA]</ref> Još od 16. avgusta 1941, kada je stigao u istočnu Bosnu, major Jezdimir Dangić je, preko kvislinških struktura Aćimovića i Nedića, otpočeo kontakt i s Nemcima, a zatim direktne pregovore između dve strane. Već 25. avgusta Dangić, u ime Štaba Bosanskih četničkih odreda, piše pismo Nemcima u [[Zvornik]]u, nudeći im predaju oružja pod uslovom da oni ili Italijani okupiraju područje istočne Bosne. Isto tako čine i njegovi potčinjeni, Aćim Babić i [[Boško Todorović]]. Aćimović i Nedić su vezu sa Dangićem održavali preko majora Momčila Matića, kapetana Bogdana Dakića i poručnika Kamenka Jeftića, dok je Dangić s Centrom [[Abwehr|Abver]]a u Beogradu i njegovim predstavnikom kapetanom dr [[Josef Matl|Jozefom Matlom]] bio u vezi preko kapetana Rista Ćukovića i poručnika Branka Kujačića. Ćuković je u isto vreme bio i nemački poverenik i slobodno se kretao od Zvornika do Beograda. Na poslednjim sastancima s pripadnicima Abvera, 20. i 30. decembra 1941, bila je iskazana obostrana želja da se zaključi sporazum.<ref>[https://znaci.org/zb/4_12_2_23.htm Izveštaj opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu]</ref> General [[Paul Bader]], vojnoupravni komandant Srbije, razgovarao je u Beogradu sa Milanom Nedićem, 19. januara 1942. Glavna tema razgovora ticala se mogućnosti saradnje sa četnicima Jezdimira Dangića. Bader iznosi da je Nedić na sastanku iskazao vrlo povoljno mišljenje o ovoj mogućnosti: {{izdvojeni citat|Nedić je još jednom preuzeo izvesno jemstvo za Dangićevu iskrenost i vernost, a za sebe lično je tvrdio da će i on nepokolebljivo stajati uz Nemačku. Nedićeva izlaganja bila su duboko ozbiljna i, kako izgleda, intimno iskrena.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/279.</ref>}} General Paul Bader je održao ovaj sastanak sa generalom Milanom Nedićem, kako bi od njega dobio neke bliže podatke o Dangiću i njegovim četnicima, znajući da između Dangićevog štaba i Nedićeve vlade postoje kontakti i bliska saradnja na planu borbe protiv partizanskih odreda. Na pitanje opunomoćenog komandujućeg generala upućeno Nediću, kakav je njegov stav prema Dangiću, Nedić je izjavio da u njega ima najveće poverenje: {{izdvojeni citat|Dangić je iz Bosne i bori se samo da bi zaštitio svoj rodni kraj od ustaških i hrvatskih nečoveštava. On nije ni bandit ni buntovnik. On je izjavio da neće da se bori protiv nemačkih oružanih snaga. On bi se bezuslovno potčinio Nemcima i borio se na njihovoj strani protiv ustanka, ako bi imao jemstvo da će njegovi zemljaci u Bosni biti zaštićeni od hrvatskih posezanja. Između Dangića i Mihailovića nije nikad postojala veza, jer njih dvojica u svom delanju polaze od sasvim različitih shvatanja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/277.</ref>|[[Milan Nedić]]}} Prema Nedićevom tumačenju, Dangić je privrženik ideologije „[[Velika Srbija|Velike Srbije]]“. „On je ubeđen da se to može postići samo u vezi i pod zaštitom Nemačke. Jugoslaviju, naprotiv, smatra za promašenu konstrukciju, koja ne bi smela da se ponovi.“<ref>AVII, Mikroteka, N-T-501, rol. 256, mf. 1136-1140. Zapisnik sa sastanka između Nedića i Badera od 19. I 1942, kome su prisustvovali i Nedićev savetnik Miloš Banković i šef komandnog štaba vojnoupravnog komandanta Srbije Erih Keviš.</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Die Ideologie, wie Neditch es nannte, wäre bei Dangić ein Grosserbien. Er wäre überzeugt, dass dies nur in einer Verbindung und unter dem Schutz Deutschlands zu erreichen wäre. Er hielte Jugoslavien dagegen für eine verfehlte Konstruktion, die nicht wiederholt werden dürfte."}})</ref> Tom prilikom, general Nedić je nastojao ubijediti generala Badera u neupitnu lojalnost majora Dangića njemačkom okupatoru i kvislinškoj vladi u Beogradu: {{izdvojeni citat|Njegov bi uticaj u Bosni mogao biti vrlo jak. Mogao je [Dangić], dakle, okupiti oko sebe onoliko ljudi koliko mu je potrebno u bilo kojem trenutku. Kada bi mu njemački Wehrmacht naredio da krene u borbu protiv komunista bilo gdje u Staroj Srbiji, on bi to svakako učinio, sam ili zajedno s njemačkim trupama. U stanju je da prikupi potrebne snage u bilo kojem trenutku. On, Nedić, bio je uvjeren da će Dangić ostati vjeran sadašnjoj srpskoj vladi i raditi za nju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Sein Einfluss in Bosnien wäre sehr stark. Er könnte daher jederzeit soviel Leute um sich sammeln, wie er brauchte. Wenn ihm von der deutschen Wehrmacht befohlen würde, an irgend einer Stelle auch in Alt–Serbien den Kampf mit den Kommunisten aufzunehmen, so würde er das unbedingt tuen, allein oder mit deutschen Truppen zusammen. Er könnte dazu die erforderlichen Kräfte jederzeit aufbringen. Er, Neditch, wäre überzeugt, dass Dangić der jetztigen serbischen Regierung treu bleiben und sich für sie einsetzen werde."}})</ref>}} Dangić je stigao u [[Beograd]] 31. januara 1942. sa Perom Đukanovićem, članom četničke Privremene uprave u istočnoj Bosni, na sastanak sa načelnikom Operativnog štaba nemačkog opunomoćenog komandanta u Srbiji pukovnikom Erihom Kevišem (Erich Kewisch). Dangić je bio spreman priznati nemačku vojnu upravu u istočnoj Bosni, i boriti se protiv partizana. Zauzvrat, tražio je da ustaške i domobranske jedinice napuste taj prostor. Prilikom prvog razgovora Nedić i Dangić su zaključili da se mir u istočnoj Bosni može uspostaviti samo suradnjom četnika sa Nijemcima. [[Datoteka:Mihailovićevi oficiri sa Nemcima.jpg|minijatura|Dangić i drugi četnički oficiri na pregovorima sa Nemcima u Beogradu.]] O ovim pregovorima govori izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu: {{izdvojeni citat| Iz tog razgovora proizašla je principijelna saglasnost u pogledu naimere da se u istočnoj Bosni, a samim tim i u Srbiji, uspostavi mir, da se prestane s masovnim ubijanjem, kao i jasno saznanje da bi se to moglo ostvariti samo u saradnji nemačkih oružanih snaga sa Dangićem. Dangić je pri tom izjavio da bi se sa svojim ljudima i pri jednom opštem ustanku na Balkanu i iskrcavanju Engleza nepokolebljivo verno borio na nemačkoj strani. On je pri tom izražavao, čak, svoje uverenje da bi samo nemačka pobeda mogla Srbiji da obezbedi pripadajući položaj na Balkanu, dok bi pobeda boljševizma značila uništenje svakog naroda, pa, dakle, i srpskog. Da Nedić zastupa isto mišljenje poznato je.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_2.pdf Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 111.</ref>}} Nemački general Bader, opunomoćeni zapovednik Srbije, bio je spreman prepustiti Dangiću osiguranje graničnih kotareva NDH na prostoru koji omeđuju reke [[Sava]], [[Drina]] i [[Bosna]], ali je za bilo kakvu promenu statusa istočne Bosne bila neophodna saglasnost [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]]. Major Dangić je uvjeravao njemačke oficire u neraskidivost svog savezništva sa predsjednikom srpske kvislinške vlade generalom Nedićem: {{izdvojeni citat|Na kraju razgovora rekao je da bi kao apsolutni pristalica Nedića morao znati da li se Nedić slaže s jednim takvim uređenjem i da li mu za to daje svoju moralnu podršku. Zbog toga je generalštabni pukovnik Keviš predložio Dangiću da odmah s njim, pod njegovom ličnom zaštitom, pođe za Beograd da bi porazgovarao s Nedićem. Dangić je na to pristao.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001090.] <br /> ({{jez-njem|"Zum Schluss der Besprechung sagte er, dass er als unbedingter Nedić–Anhänger wissen müsse, ob Nedić mit einer solchen Regelung einverstanden sei und seine moralische Unterstützung dazu gäbe. Infolgedessen schlug Oberst i.G. Kewisch vor, D. solle sofort mit ihm und unter seinem persönlichen Schutz nach Belgrad mitkommen, um mit N. zu sprechen. D. war einverstanden."}})</ref><ref name="Izveštaj">[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu]</ref>|Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu}} [[2. 2.|2. februara]] [[1942]]. nemački general Bader je pozvao predstavnike NDH, ministra [[Vjekoslav Vrančić|Vjekoslava Vrančića]] i [[hrvatsko domobranstvo|domobranskog]] pukovnika [[Fedor Dragojlov|Fedora Dragojlova]] u Beograd, na pregovore sa Dangićevim izaslanicima. Dangić je bio spreman priznati nemačku komandu, a uslovno i suverenost NDH. Predstavnici NDH su odbili bilo kakvu mogućnost prepuštanja vlasti četnicima u istočnoj Bosni i pregovori su okončani bez rezultata. Ovo je rezimirao Paul Bader: {{izdvojeni citat|Dakle, nije uspelo da se hrvatski zastupnik ubedi u to da bi jedno neznatno odstupanje od hrvatskih suverenih prava, pod mojom komandom, bilo za zemlju i za prestiž hrvatske države bolje nego jedan uspeli ustanak, koji bi mogao ovladati najvećim delom zemlje i koštati stotine hiljada ljudskih života. Zbog toga mi je izgledalo besciljno da nastavim dalje razgovore sa Dangićem.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 143-146.</ref>}} O pregovorima Jezdimira Dangića sa predstavnicima nemačkog okupatira i kvislinške vlade bila je obaveštena i četnička Vrhovna komanda, odnosno Draža Mihailović, zahvaljujući izveštaju poručnika Slobodana Vranića, koji je bio obavešten od strane učesnika o sastanku u kvislinškom Ministarstvu unutrašnjih poslova 1. februara 1942, na kojima je predlagano inkorporiranje istočne Bosne kvislinškoj tvorevini u Srbiji. Nakon što se predstavnici NDH nisu složili sa menjanjem granica, Dangić i predstavnici Nedićeve vlade su se složili da će se "ovo pitanje za izvesno vreme, a najdalje za mesec dana ponovo staviti na dnevni red". U Vranićevom izveštaju se ističe da "okupator pomaže našu borbu", aludirajući na borbu četnika u istočnoj Bosni protiv snaga NOP-a, i dodaje se da je odlučeno da bosanski četnici "iz Srbije dobiju pomoć u ljudstvu i materijalu", uz posredstvo Nedićeve vlade.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_1_56.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230101180806/https://znaci.org/00001/4_14_1_56.htm |date=2023-01-01 }}, str. 151-154.</ref> U izvještaju koji je 18. februara 1942. ministru vanjskih poslova [[Galeazzo Ciano|Galeazzu Cianu]] iz [[italija]]nskog poslanstva u glavnom gradu Srbije uputio [[Francesco Giorgio Mameli]], specijalni izaslanik i opunomoćeni ministar u Beogradu, o odnosima na liniji Mihailović—Nedić—Njemci kaže se sljedeće: {{izdvojeni citat|Draža Mihailović: Najpoznatiji vođa pobunjenika. Nijedna akcija nemačka ili srpska nije uspela do sada da ga zarobi. Ne zna se tačno gde je. Neke informacije ukazuju da je čas u Srbiji čas u Bosni. Nedić (i Nemci iza njega) imali su sa Dražom Mihailovićem duge i komplikovane pregovore potvrđene u dramatičnoj polemici sa Radio Londonom. Imenovan nakon toga od strane vlade u Londonu za ministra vojnog, postao je neprijatelj broj jedan. Bilo kako bilo, Nedić preko Dangićeve grupe održava direktne i indirektne kontakte sa njim. U složenoj igri snage Draže Mihailovića vrše ,jugoslovensku‘ akciju izvan Srbije, pokušavajući da podstaknu pobune u Hrvatskoj delujuću na [[Vlatko Maček|Mačekove]] elemente, bez da se suprotstavljaju programu ,Velike Srbije‘ na kojem su se Nedić i druge grupe ograničile.<ref>DDI, Mameli a Ciano, serie IX, vol. VIII, d. 283, 319.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941-1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 100-101, фус. 46.</ref>}} Neposredno pred Dangićevo hapšenje, Draža Mihailović je 9. aprila 1942. obaviješten depešom da pregovori Dangića i Nijemaca odlično napreduju: {{izdvojeni citat|Dangić tražio novčanu pomoć i dobio 2 miliona. Pomoć u ljudima i oružju radi suzbijanja partizana obećana. Nemci mu stavili do znanja da će sav teren očišćen od partizana imati u potpunoj vlasti. Ovo za naše ravnanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref><ref>[https://znaci.org/00003/800.pdf#page=36 Damjan Pavlica: Draža za početnike - priručnik za borbu protiv revizije prošlosti], str. 40.</ref>}} Dangićevi kontakti sa nemačkom obaveštajnom službom nisu prekinuti posle prvih pregovora u Beogradu koji nisu dali rezultate zbog protivljenja NDH, iako četnici pod njegovom komandom i dalje nisu istupali protiv nemačke oružane sile. Dangić je i nakon toga nastavio da održava kontakte i saradnju sa kvislinškim formacijama u Srbiji i okružnim načelnicima u severozapadnoj Srbiji. Dangić je tokom februara i marta nekoliko puta lično dolazio u Beograd i sastajao se sa Milanom Nedićem. Nemci su se počeli pribojavati, zbog njihovog neispunjenja Dangićevih bezbednosnih očekivanja, da će italijanska Vrhovna komanda na Dangićev poziv odlučiti da italijanska vojska zauzme istočnu Bosnu. Kako bi preduhitrili ovakvu mogućnost, Nemci su u noći 11-12. aprila 1942. uhapsili Dangića u Rogatici i prebacili ga u Beograd, a potom sproveli u zarobljeništvo.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/283-284.</ref> Major Mladen Mladenović, potonji komandant Čegarskog korpusa JVuO, u depeši Vrhovnoj komandi od 21. aprila 1942. iznosi veoma nepovoljnu ocjenu o Dangićevom ukupnom radu u istočnoj Bosni, kao i o njegovim pregovorima sa okupatorom i [[Kvisling|kvislinzima]]: {{izdvojeni citat|Dangić je izbegao da primi moje postavljenje i time izvrši naređenje k-ta. Zbog toga je otišao i u opšte se nije obazirao na moje prisustvo. U Bgdu je vodio pregovore sa Ljotićem, Nedićem i Nemcima a i pisao je pismo Hitleru ne dajući nikome obaveštenje o svom radu u Bgdu. Poslednji moj zaključak je da je on (drug) i Ljotića i Nedića te je prihvatio da Ljotić uređuje pozadinu. Prema izvesnim znacima počeo je da izdaje k-tovu organizaciju i ljude pa svakom preti opasnost hapšenja. Sada je cela akcija u Bosni propala i ustaše su posele celu Bosnu do Drine. Prema mom izveštaju Dangić nije povukao konzekvence za svoj rad i dvoličnu ulogu te je zaslužio najtežu kaznu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1943. == {{izdvojeni citat|Svi državni činovnici, pa i činovnici uprave grada Beograda, pojedinačno su držali veze sa pojedinim ljudima iz organizacije Draže Mihailovića i svi su bili uvereni da na taj način najbolje odgovaraju svojoj nacionalnoj dužnosti, smatrajući da je to organizacija koju pomaže i podržava legalna jugoslovenska vlada u inostranstvu.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|Iz svjedočenja [[Dragomir Jovanović|Dragomira Jovanovića]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine}} {{izdvojeni citat|Mihailoviću je pošlo za rukom da iskoristi Nedićevu vlast, pa da stvori u Beogradu i Srbiji neku vrstu paralelne vlade, što nam je otežavalo da hapsimo četnike. Pa ipak, njihova snaga nije bila tolika, da bi mogla da predstavlja ozbiljniju opasnost po nas. Mi smo se, razume se, borili protiv te pojave.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} General Mihailović je [[2. 3.|2. marta]] 1943. godine, u jeku [[Operacija Weiss|četvrte neprijateljske ofanzive]], naredio svim svojim komandantima u Srbiji uništenje komunista uz pomoć [[Srpska državna straža|Nedićeve policije]]: {{izdvojeni citat|Komunista je u Srbiji ostalo vrlo malo. U Zapadnoj Bosni uništavamo ih svakoga dana. U ljutoj nevolji drug Tito poziva na ustanak i zbog toga su se povampirile pojedine grupice. Zato najenergičnije zahtevam i naređujem da svaki na svojoj teritoriji uništi i poslednje ostatke komunista i izvesti me do 25 marta o izvršenju. Dokažite tim lupežima da u narodu nemaju nikoga i da im je jedino oružje bilo laž i propaganda. Skrećem pažnju da ima prostorija gde su komandanti na svom mestu i da nema nijednog komuniste. Za ovo uništenje iskoristiti Srpsku državnu stražu do maksimuma, jer komunisti rade protiv nas u Gestapou.<ref name="Saslušanje">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_1_6.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Mihailovićeva depeša 921 od 2. marta 1943.}} General Milan Nedić je generala Mihailovića smatrao velikim rivalom, stoga mu je odgovaralo što se Draža Mihailović skoro godinu dana, od juna 1942. do maja 1943, nalazio van Srbije, u štabu [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] nadomak [[Kolašin]]a. Iako Nediću nije odgovaralo da se organizacija Draže Mihailovića intenzivno širi po Srbiji od kraja 1942, nije ništa činio kako bi se angažovao u hvatanju Mihailovića i njegovog štaba nakon Mihailovićevog povratka u Srbiju. {{izdvojeni citat|Narod je ogorčen, a naša stvar je u pitanju i tim više što je ovde svima znano da kraj kvislinških vlasti u Sopotu sedi i komandant sreza kosmajskog sa dugom kosom i bradom i deli vunu sa načelnikom sreza, a svoje komandante i četovođe doziva u sresko mesto radi dogovora. Ađutant komandanta 4. brigade GG. [Gorske garde — prim.] Raka Savović takođe sedi u Sopotu, a što je najteže, svi znaju i o tome naveliko pričaju da u Sopotu sedi i radi neki Dobra koji je naš oficir za vezu sa Nemcima. Obična je stvar da komandanta sreza prate žandarmi iz SDS-a. Vrlo je česta pojava da se skoro svaki od starešina, a naročito Obradović i Nikolić, čak i Soluncima i članovima Narodnih ravnogorskih odbora, obraćaju rečima: '''Jebem vam majku partizansku, svi ste vi partizani, sve ću vas pobiti i poklati'''.<ref>[https://znaci.org/00001/11_62.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje KORPUSI DRAŽE MIHAILOVIĆA POLAŽU ISPIT PRED OKUPATOROM U SRBIJI]</ref><ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta, knjiga I, Beograd 1999., str 312-313.</ref>|Četnički izveštaj iz sredine 1943. godine o stanju Gorske kraljeve garde u okolini Beograda}} U radiogramu koji je Vrhovnoj komandi JVuO 26. februara 1943. poslao komandant 2. ravnogorskog korpusa poručnik [[Predrag Raković]], Draža Mihailović je obaviješten o tome da su četnicima, navodno bez znanja njemačkih obavještajnih strukturâ, svoje usluge ponudili visoki dužnosnici kvislinške uprave iz glavnog grada okupirane Srbije. Konkretno, riječ je o [[Dragomir Jovanović|Dragom Jovanoviću]] i [[Boško Bećarević|Bošku Bećareviću]]; Raković stoga sugeriše Mihailoviću: „Moje mišljenje iskoristiti ih dok su nam potrebni a posle [rata] im suditi.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 293, registarski broj 3/1.</ref> [[Specijalna policija Uprave grada Beograda]] sarađivala je sa četnicima i u konkretnim akcijama protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Čačanska brigada 2. ravnogorskog korpusa JVuO (pod komandom Predraga Rakovića), 70 agenata Specijalne policije i pripadnici SDS uhvatili su 28. februara 1943. u [[Вапа (Чачак)|selu Vapi]] četiri člana Okružnog komiteta KPJ za [[Čačak]] (kasnije su ih sve streljali) i zaplenili partijske materijale i arhivu komiteta. O tome je komandant Čačanske brigade kapetan [[Milorad Ristović]], 3. marta 1943, obavestio Dražu Mihailovića istakavši da je ta akcija u saradnji sa SDS »najveći uspeh čišćenja u ovom delu Srbije«.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 289, reg. br. 9/1.</ref> Istog dana je i poručnik Raković, komandant 2. ravnogorskog korpusa, javio Mihailoviću o zarobljavanju ove grupe i predaji zaplijenjene arhive Specijalnoj policiji UgB.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_67.htm Izveštaj komandanta 2. ravnogorskog korpusa od 3. marta 1943. Draži Mihailoviću o borbi protiv pripadnika NOP-a i pregovorima sa predstavnicima nemačkih okupacionih trupa]</ref> Na ovo je Draža Mihailović 4. marta 1943. odgovorio: {{izdvojeni citat|Zbilja ste postigli veliki uspeh u s. Vapi. Vidi se iz samih funkcija potčinjenih komunista... Ako ima interesantnih stvari u njihovim knjigama i propagandnom materijalu, pošaljite mi hitno.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 297, reg. br. 1/1.</ref><ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 441, fus. 4.</ref>}} U periodu kada se na čelu Mihailovićeve organizacije u glavnom gradu Srbije (Komanda Beograd JVuO) nalazio major [[Žarko Todorović]], postojala je težnja da se sa vođstvom [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitnog korpusa]] uspostavi saradnja. Razgovori su vođeni preko Vladimira Andrića, jednog od načelnika u vladi Milana Nedića, osobe bliske ruskoj emigraciji prije rata. Prema podacima njemačke obavještajne službe, sklopljen je dogovor na [[Antikomunizam|antikomunističkoj]] osnovi između generala Mihailovića i generala Gontareva, jednog od komandanata RZK, i važio je od maja 1942. do avgusta 1943. godine. Zbog ovih konekcijâ, [[Gestapo]] je u februaru 1943. godine uhapsio Žarka Todorovića i majora [[Pavla Babca]] sa četničke strane, kao i generala Gontareva i nekolicinu oficira RZK.<ref>Istorijski arhiv Beograda, BDS, B-921, dosije Babac Pavle.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 463, 675.</ref> Posljednja dva [[Legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] ([[Kosta Pećanac|Pećančev]] odred kojim je komandirao [[Mašan Đurović]] i Mihailovićev odred pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]]) raspuštena su sredinom marta 1943. Većina ljudstva iz ova dva odreda pridružila se Mihailovićevim ilegalnim odredima.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/> Uopšte uzev, najveći dio oficirskog, tj. komandnog kadra (preko 60 lokalnih vojvodâ, pretežno iz [[Južna Srbija|južne Srbije]]) i boraca četničkih odreda Koste Pećanca prešao je pod komandu Jugoslovenske vojske u otadžbini.<ref>Момчило Павловић, Божица Младеновић, ''Коста Миловановић Пећанац 1879–1944. Биографија'', Институт за савремену историју, Београд, 2003, стр. 300—302, 305.</ref><ref>[https://www.pogledi.rs/spisak-pecancevih-vojvoda-koji-su-presli-kod-draze.html Погледи — Списак Пећанчевих војвода који су прешли код Драже]</ref> Budući u posjedu informacija da se vojvodi suhoplaninskom sprema hapšenje, VK JVuO je 27. februara tražila da Đurović na ovo bude blagovremeno upozoren, iako se i dalje nalazio pod „[[Crne trojke|slovom Z]]“. Na putu za [[Crna Gora|Crnu Goru]], vojvodu Đurovića hvataju pripadnici JVuO i sprovode u štab generala Mihailovića. Poslije sastanka njih dvojice, ministar vojske i mornarice u jugoslovenskoj kraljevskoj vladi zaključuje da Mašan Đurović sada „sluša“. U okviru jedinice koja je zadržala naziv Ibarski četnički odred, vojvoda Mašan Đurović se krajem marta 1943. pridružio Mihailovićevim snagama u dolini [[Drina|Drine]] tokom završnog segmenta [[Operacija Weiss|operacije Weiss]], stavljajući se na raspolaganje majoru [[Zaharije Ostojić|Zahariju Ostojiću]]. Drugi dio Đurovićevih četnika pristupio je Javorskom korpusu JVuO, pod komandom kapetana [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]], ostavši tako na terenu na kojem su i do tada operisali ([[Manastir Studenica|studenički]] i [[Deževa|deževski]] srez).<ref>Милутин Живковић, Ратни пут војводе сухопланинског Машана Ђуровића 1941—1943, Лесковачки зборник LIX, Народни музеј Лесковац, 2019, стр. 317—320.</ref> [[Paul Bader]], njemački komandujući general i zapovjednik u Srbiji, u petnaestodnevnom izvještaju o situaciji u zemlji koji je 19. marta 1943. poslao Komandi Jugoistoka, upozorava na opasnost od pridruživanja kvislinških snaga četničkim jedinicama: {{izdvojeni citat|Nastojanje DM-a da pridobije legalne srpske jedinice koje nose oružje, bilo putem terora ili putem ponuda, traje i dalje. Pri tome privlačna snaga DM pokreta, koji se sada bori protiv komunista u Hercegovini, nije za potcenjivanje u odnosu na nacionalne elemente Srbije. Tako su morala i oba poslednja još postojeća četnička bataljona potpukovnika Matića i Mašana Đurovića biti rasformirana da bi se sprečilo njihovo sadejstvo sa bataljonima DM u Hercegovini i Crnoj Gori.<ref>AVII, NAV—T-501, r. 249, s. 98—104.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3, Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Nemačkog rajha: 1. januar — 31. decembar 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 40, str. 184.</ref>}} Istovjetno obrazloženje za razoružanje preostala dva legalna četnička odreda u Srbiji dato je i u izvještaju za mjesec mart, koji je 1. aprila 1943. godine sastavljen u Komandi Jugoistoka. Oficiri Wehrmachta konstatuju da je do razvoja četničke organizacije došlo naročito u unutrašnjosti zemlje, gdje u „nižim seoskim upravnim vlastima“, kao i „među seoskim stanovništvom“, Draža Mihailović ima svoja uporišta: {{izdvojeni citat|Mihailovićevi kontinuirani napori da pridobije pripadnike legalnih srpskih odreda pod oružjem pali su na plodno tlo. Posljednje dvije legalne četničke postrojbe morale su stoga biti raspuštene. Razoružanje raštrkanih odreda samo je djelomično uspjelo zbog nedostatka snaga. Može se očekivati da će se od ostataka ovih odreda oformiti nove bande DM. Mihailovićevi organizacioni štabovi, svaki sa po 40-50 ljudi u obezbjeđenju, jedine su potpuno mobilne snage DM u Srbiji. '''One izbjegavaju bilo kakav sudar sa njemačkom vojskom'''. Oni čak javljaju Nijemcima o pokretima komunista kako bi se izbjegle sabotaže i mjere odmazde.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=806&rec=78&roll=332 NARA, T78, Roll 332, frames no. 6290055—56.] ({{jez-njem|"Die Mihailovic–Bewegung gewinnt bei Fortsetzung der Vorbereitung des Volksaufstandes in den unteren ländlichen Verwaltungsbehörden und unter der Landbevölkerung an Boden, weil die Staatswache aus Überwachungegründen zu größeren Einheiten zusammengefaßt werden mußte und so dass Land von Truppen entblößt ist. Die fortgesetzten Bemühungen des Mihailovic, die legalen serbischen Waffenträger für sich an gewinnen, fielen auf fruchtbaren Boden. Die beiden letzten legalen Cetnik–Einheiten mußten daher aufgelöst werden. Die Entwaffnung der verstreut liegenden Abteilungen gelang mangels Kräften nur zum geringen Teil. Es ist damit zu rechnen, daß die Reste neue D.M.–Banden bilden. Die Mihailovic Organisationsstäbe mit ihrer Bedeckung von je etwa 40 – 50 Mann vermeiden als einzige im Augenblick voll mobile Kräfte im serbischen Raum jeden Zusammenstoß mit der deutschen Wehrmacht. Meldungen über Auftreten von Kommunisten werden sogar den Deutschen zugetragen, um Sabotageakte und Sühnemaßnahmen zu vermeiden."}})</ref>|Procjena situacije Komande Jugoistoka za mart 1943. (1. april 1943.)}} 22. marta 1943, nakon što je izašao na položaje kod [[Kalinovik]]a, kako bi lično preuzeo vođenje operacije protiv partizana u [[Bitka na Neretvi|bici na Neretvi]], Draža Mihailović (alias »222«) šalje iz Vrhovne komande JVuO depešu u kojoj naređuje da se u [[Crna Gora|Crnu Goru]] odmah upute trojica četničkih komandanata. Jedan od pozvanih u svrhu „definitivnog uništenja komunista“, bio je i [[Božidar Ćosović-Javorski]], bivši Pećančev vojvoda i komandant legalizovanog Javorskog četničkog odreda, rasformiranog<ref>{{harv|Живковић|2017|p=375}}</ref> sredinom jula 1942: {{izdvojeni citat|Obzirom na sadašnju situaciju naređujem sledeće: Neka Milutin Janković, Božo Javorac i Uroš Katanić svaki sa 500 ljudi naoružanih puškama i puškomitraljezima bez komore dođu i to: Janković u [[Žabljak]], Javorac u [[Šahovići|Šahoviće]], Katanić u [[Kolašin]]. Neka se krenu čas pre, pošto komuniste jurimo sa sviju strana da im nedamo vremena da se ma gde zadrže. Jurimo ih kao lovački psi divlju zver. Ne smemo im dozvoliti da se ma gde zadrže i organizuju narod. Samo tako imaćemo uspeha za definitivno uništenje komunista. Kažite im moju poruku, da će se sada pokazati šta vrede sva trojica. Njihov dolazak biće od istoriskog značaja... Od njihovog brzog dolaska zavisi da li ćemo potpuno uništiti sve komuniste. Inače će se prebaciti u Srbiju.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 548.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} General Draža Mihailović obavještava 30. marta 1943. iz Kalinovika svoje podređene oficire o dolasku na front četnikâ pod komandom vojvode Đurovića: {{izdvojeni citat|Mašanov odred stigao ovamo. Sa Mašanom videćemo šta ćemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 564.</ref>}} Informišući generala Dražu Mihailovića o stanju na frontu te o snabdijevanju četničkih jedinica od strane italijanskih komandi u Crnoj Gori, major Pavle Đurišić, u izvještaju poslatom 1. maja 1943. godine, piše o otkazivanju slanja planirane delegacije generalu Milanu Nediću. Major Đurišić obavještava generala Mihailovića i o trenutnom mjestu boravka četničkog odreda Mašana Đurovića. Pored toga, Đurišić na originalan način interpretira ulogu »Nedićeve vojske«: {{izdvojeni citat|Deputacija kod Nedića nije otišla. Misao za ovo potekla je kod većine ljudi, koji su uverenja da se crvenima ne može ništa bez pomoći sa strane. Ja sam prihvatio iz razloga što ta '''Nedićeva vojska je Vaša a ne njegova''', a kako su [[Srpski dobrovoljački korpus|Ljotići]] uputili korpus na [[istočni front]], to verovatno ne bi ni došli, jer ih nema. [...] Iz Kolašina Mašanove ljude uputio sam za Šahoviće da se prikupe. Prekjuče dobio sam izveštaj da su [otišli u] Zaton i naredio sam da se vrate, danas tek obavešten sam da nisu tamo i niko ne zna gde su.<ref>AVII, ČA, kut. 132, reg. br. 7/4.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 142, str. 651—652.</ref>|Iz izvještaja majora [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] generalu [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]], 1. V 1943.}} Vlada [[Kraljevstvo Velika Britanija|Velike Britanije]] je u više navrata tokom 1943. godine pokušavala preko jugoslovenske izbjegličke vlade staviti do znanja generalu Mihailoviću da saradnja sa okupatorima i kvislinzima nije u skladu s operativnim planovima savezničkih štabova, kao i da nije u interesu samog četničkog pokreta. U jednoj poruci, tj. »Komunikaciji« od 11. maja, od njega se zahtijeva da prestane sa kolaboracijom sa Nijemcima i Italijanima, odnosno da »primarni objekt pokreta đenerala Mihailovića mora biti otpor Osovini«. Takođe je zahtijevano da se prekine svaka saradnja sa kvislinzima, naročito »kolaboracija sa đeneralom Nedićem«.<ref>AVII, kut. 281, reg. br. 20/1–4.</ref> Istim saopštenjem vlada Ujedinjenog Kraljevstva stavila je do znanja Mihailoviću da će britanski oficiri biti upućeni u štabove NOVJ, i da će se partizanskim jedinicama ukazati materijalna pomoć. Britanski pukovnik [[William Bailey|Stanley Bailey]] je dostavio »Komunikaciju« Mihailoviću 28. maja 1943.<ref>Branko Latas, Pokušaj Britanaca da četnike D. M. pokrenu u akciju protiv Nemaca na Kosovu (1943—1944), „Kosova — Kosovo“ No. 4 (1975), Zavod za istoriju Kosova, Prishtinë/Priština, str. 209.</ref> Budući da je vremenom stekao „iskustvo dobrog pregovarača“, a u dužem periodu je uživao visok ugled kod četničke Vrhovne komande,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> kapetan Predrag Raković je bio osoba kome je komandant JVuO povjeravao delikatne zadatke. Upravo iz ovog razloga, kapetan Raković je bio jedan od ljudi koji su posredovali razgovorima u maju 1943. godine između povjerenika Milana Nedića i [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] s jedne i generala Draže Mihailovića s druge strane.<ref>Раде Ристановић, Прилози зa биографију равногорског команданта мајора Предрага Раковића: официрски досије војске Краљевине Југославије, Зборник радова Народног музеја Чачак, vol. 49, Чачак, 2020, стр. 130.</ref> Sredinom maja 1943. godine, iz Beograda su, na zahtjev Dimitrija Ljotića, u štab vojvode Momčila Đujića stigli Miroslav Peran i Krešimir Samodol. Obojica [[Hrvati]], Peran i Samodol su bili pripadnici Ljotićevog [[ZBOR]]-a u [[Šibenik]]u u predratnom periodu. Na taj način, veze između Ljotića i Đujića su bile uspostavljene ili čak obnovljene, pa je komandant Dinarske divizije JVuO od proljeća 1943. godine učvrstio radio i kurirske veze kako s vrhovnom komandom Draže Mihailovića, tako i sa kvislinškom vladom generala Milana Nedića. Peran i Samodol — sada u svojstvu obavještajaca Dinarske divizije, s Đujićevim ovlaštenjima — okupili su u Šibeniku, augusta 1943. godine, više od 60 pripadnika antikomunističke omladine. Naoružani od strane talijanskog okupatora, dobivali su prehranu i plaću od 500 lira. Bataljon je bio pod neposrednom komandom vojvode Đujića, i to kao »elitna« jedinica. Četnička komanda Šibenika (komandant potpukovnik Gumzej i načelnik štaba poručnik Kovač) pisala je o šibenskim vođama »Zbora« potpukovniku [[Mladen Žujović|Žujović]]u 25. augusta: {{izdvojeni citat|Pred tri mjeseca doputovali su u Šibenik iz Beograda položajni poručnici 5. dobrovoljačkog bataljona Peran Miroslav i Samodol Krešimir, aktivni članovi Ljotićeve [[ZBOR|organizacije »Zbor«]]. Imenovani, uz dobrovoljačku, imaju i legitimaciju [[Organizacija Todt|organizacije »TODT«]]. Po njihovom dosadašnjem nastojanju oko proturanja ideja koje nisu u saglasnosti sa radom dirigovanim od strane jugoslovenskog ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, a prema prikupljenim provjerenim podacima postoji razlog opravdanoj sumnji da su imenovani upućeni ovamo sa povjerenim naročitim zadatkom. Napred imenovani nalaze se u Splitsko-šibenskom četničkom bataljonu u Žitniću, kao obavještajci četničke Dinarske divizije.<ref>AVII, kut. 215, reg. br. 5/1—5.</ref><ref name="Pop izdaje">[https://www.znaci.org/00001/15.pdf Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.], str. 268—269.</ref>}} Miroslav Peran se očitovao kao iskreni saveznik njemačkog Wehrmachta, kao što se može zaključiti na osnovu njegove izjave date oficirima [[114. lovačka divizija (Njemačka)|114. lovačke divizije]], a koja je prevedena sa [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezika]] i dostavljena štabu [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]]: {{izdvojeni citat|Mi, pošteni elementi Sjeverne Dalmacije, bili Hrvati ili pravoslavci, jedinstveni smo u namjeri da lojalno sarađujemo sa njemačkim Wehrmachtom u borbi protiv neprijatelja cijelog svijeta — komunizma. Naši ciljevi su jasni. Naša je čvrsta želja da naš jadni i napaćeni narod povedemo ka miru i redu. Zato molimo njemački Wehrmacht da nam pomogne u našoj borbi koliko god može. Stoga molimo njemački Wehrmacht da nas što više podrži u ovoj borbi. Njegovi neprijatelji na ovom području i naši su neprijatelji. Mi se nalazimo u beskompromisnoj borbi protiv komunizma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=483&broj=979 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000976.] <br /> ({{jez-njem|"Wir ehrlichen Elemente von Norddalmatien ob Kroaten oder Pravoslaven sind nun fest entschlossen einig und loyal mit der Deutschen Wehrmacht an der Bekämpfung gegen den Weltfeind den Kommunismus mitzuarbeiten. Unsere Ziele sind klar. Es ist unser fester Wille, unser armes und gequältes Volk zum Frieden und zur Ordnung zu führen. Wir bitten deshalb die Deutsche Wehrmacht uns in diesem Kampfe so weit als möglich zu unterstützen. Die Feinde der Deutschen Wehrmacht in dieser Gegend, sind auch unsere Feinde. Wir befinden uns im kompromisslosen Kampf gegen den Kommunismus."}})</ref>|Prijevod izjave četničkog vođe Miroslava Perana iz Šibenika (22. septembar 1943. godine)}} [[Prvoslav Odović]], predratni beogradski policajac i zamjenik [[Svetozar Vujković|Svetozara Vujkovića]], upravnika [[Logor Banjica|Banjičkog logora]], redovno je slao izvještaje Vrhovnoj komandi JVuO, odnosno Draži Mihailoviću, koji je preko njega nastojao da izvuče iz logora pripadnike svoje organizacije.<ref>Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, knj. 2, str. 14.</ref> U avgustu 1943. godine, Odović (u tom trenutku šef Predstojništva policije u [[Kruševac|Kruševcu]]; odgovoran za brojna hapšenja i mučenja pripadnika NOP-a) biva uhapšen od strane [[Srpski dobrovoljački korpus|ljotićevaca]] zbog saradnje sa četnicima pod komandom [[Dragutin Keserović|Dragutina Keserovića]], u vrijeme sukoba između ljotićevaca i četnika. Okupator ga je internirao u Njemačku, gdje je ostao i nakon rata.<ref>[https://pescanik.net/viktimizacija-zlocinaca/ Milan Radanović: Viktimizacija zločinaca]</ref> Prvoslav Odović je kasnije odselio u [[Australija|Australiju]], gdje će sredinom 1951. godine biti među osnivačima [[Srpske narodne odbrane]] (SNO), jedne od najpoznatijih srpskih antikomunističkih i nacionalističkih organizacija u emigraciji.<ref>[https://www.vesti-online.com/sedam-decenija-ponosne-istorije/ Sedam decenija ponosne istorije]</ref> Veliki problem za funkcionisanje SDS je predstavljala duboka isprepletenost i povezanost mnogih njenih pripadnika sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini. Ovu infiltriranost su hapšenjima pokušavali da preduprede Nemci. Krajem jula 1943. godine, Gestapo će zbog ove saradnje uhapsiti gotovo ceo štab [[Niš]]ke oblasne komande, na čelu sa komandantom pukovnikom [[Filipom Dimitrijevićem]]. Takođe, masovna bekstva stražara i njihov odlazak u ravnogorske odrede u toku 1943. godine kulminiraju. U poternici iz decembra 1943. koju je izdala Komanda SDS, u kojoj se konstatuje broj „aktivnih begunaca“, nalazi se 808 pripadnika Srpske državne straže.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 372.</ref> Kapetan [[Branivoj L. Petrović]], nakon izvršene inspekcije u Varvarinskom, Resavskom i Ivankovačkom korpusu JVuO, gdje je boravio kao delegat Vrhovne komande, podnio je 1. avgusta 1943. izvještaj generalu Mihailoviću u kome saradnju sa pripadnicima Srpske državne straže konstatuje kao notornu činjenicu, budući da je većina komandanata u tri korpusa bila prethodno legalizovana kod kvislinških vlasti. „S pravom se može reći da u pokretu Ravne Gore postoji i tajna sprega svih Nedićevih oficira, koji se uzajamno drže i pomažu“, žali se kapetan Petrović generalu Mihailoviću. U dijelovima izvještaja koji su posvećeni stanju u Varvarinskom, odnosno Ivankovačkom korpusu JVuO, o relacijama sa SDS-om Petrović zapisuje: {{izdvojeni citat|Srpska Državna Straža je potpuno uz nas i sarađuje sa našim odredima... Na teritoriji ovoga korpusa S.D.S. sarađuje potpuno sa našim odredima.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, dokument br. 182, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 869—878.</ref>}} Kapetan Petrović je rezimirao izvještaj Mihailoviću: „Ljudi koji vode stvari, nepodesni su po svojim moralnim i tehničkim sposobnostima. Narod želi na čelu da vidi svetle i čestite ljude, koji će biti primeri i uzori naših stremljenja. Legalizovani oficiri, bivše vojvode Koste Pećanca i Nedića, zboraši Ljotića i ceo taj elemenat, koji je do juče pod okriljem [[Svastika|hakenkrojca]] činio zulume, ne mogu danas da rade pod simbolom Ravne Gore i Vašeg imena. Narod to ne želi, ne prima, bar na terenima na kojima služe. I u koliko oni budu ostali, stav nepoverenja i rezervisanosti povećaće se.“ Prvorazredno svjedočanstvo o organizacionom jedinstvu četnika Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog kvislinškog aparata, predstavlja izvještaj kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]] koji je 28. avgusta 1943. godine poslao generalu [[Miroslav Trifunović|Miroslavu Trifunoviću]].<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 127, registarski broj 1/12 (S-X-214).</ref> Dragocjenost ovog dokumenta, pored toga što je u pitanju primarni izvor, ogleda se i u činjenici da su pomenuti oficiri Jugoslovenske vojske u otadžbini bili veoma visoko hijerarhijski pozicionirani. Naime, general Miroslav Trifunović je bio delegat Vrhovne komande JVuO za Srbiju i jedan od nekolicine četničkih komandanata (pored samog Draže Mihailovića) sa činom generala, dok je kapetan Aleksandar Mihajlović (pseudonim »Willy«) bio komandant beogradskih ravnogoraca od proljeća 1943, nakon što je uhapšen njegov prethodnik major Žarko Todorović, pa sve do završetka okupacije. Kapetan Mihajlović izvještava generala Trifunovića (»Dietrich«): „Pored legalnih jedinica S.D.S. koje su potpuno uključene u našu organizaciju i na koje potpuno računam, organizacija Beogradske brigade (sela) potpuno je sprovedena... Krećemo se slobodno, patroliramo, držimo zasede i uopšte vladamo njima. Ovo mi je taj V Beogradski korpus sa: 1. beogradskom brigadom (sela), 2. brigadom (bataljon S.D.S. i Nedićeva Garda), 3. brigada vatrogasci, 4. brigada (Savso 13) i 5. brigada (razne sportske organizacije). O ovome molim Vas za najveću tajnost, jer vidite da ih nisam ni u svom naređenju Br. 240 izneo ostalim komandantima korpusa mada im verujem kao i sebi.“ Uz 1500 ljudi u ilegali, Mihajlović navodi da su mu „najveće nade“ legalne jedinice SDS i Beogradska brigada JVuO i da „stoga sve ljubomorno čuva[m]“. Mihajlović nastavlja: „Policija U.g.B. [Uprave grada Beograda — prim.] (kvartovski odredi, policiska škola, logor, saobraćajna policija) kompletni su pod mojom komandom. Ovo mi je drugi po sigurnosti adut u rukama.“ S druge strane, kapetan Mihajlović za šefa Specijalne policije UgB [[Iliju Paranosa]] tvrdi da je dvije i po godine bio „glavni inkvizitor naših ljudi“; stoga na preporuke iz Vrhovne komande JVuO za saradnju s njim odgovara da to ne bi bilo uputno, s obzirom da je „cela njegova policija [je] minirana i bez njegove pomoći“, te da osobe poput Paranosa „nikako ne služe na čast niti na ugled našega pokreta“. Mihajlović zaključuje da se sa Stražom ne treba konfrontirati, budući da, iz četničke perspektive, ona predstavlja savezničku formaciju: {{izdvojeni citat|Pre nego što završim molim Vas još i to, da kod naših komandanata na terenu utičete, da ne razoružavaju i odvode stražare S.D.S. Sve su to naši ljudi na koje možemo stoprocentno računati. Zašto ih onda dirati kad i ovako pozitivno rade. Na taj način samo se stvaraju njima neprijatnosti što je potpuno nepotrebno a mi sami sebe slabimo. I o ovome smo i usmeno govorili i video sam da ste me razumeli pa Vas sada samo potsećam na to, a s obzirom na učestale ovakve slučajeve u poslednje vreme.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dokument 194, strane 914—922.</ref>|Kapetan [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO}} [[Kapitulacija Italije|Kapitulacijom Italije]] u septembru 1943. godine i očekivanim savezničkim iskrcavanjem na [[Jadran]]u, široko rasprostranjena pojava među pripadnicima SDS-a postaje napuštanje položaja (do tada ne toliko često) i odlazak u šumu, tj. u redove JVuO. U jednom izvještaju sa proputovanja iz sredine septembra, inspektor SDS piše da su bjekstva uzela maha u Kragujevačkom, Valjevskom i Šabačkom okrugu: {{izdvojeni citat|Ja sam lično za ovih deset dana putovanja dobio utisak da su pripadnici SDS-a, koji su odbegli, kao i oni koji se za bekstvo spremaju, već odavno bili pripadnici organizacije DM, radeći legalno sve dok nisu dobili naređenje da se pripreme i odu u šumu.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 50A–1–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310, fus. 823.</ref>}} Ova aktivnost je svoju kulminaciju dostigla 21. septembra 1943, kada Draža Mihailović izdaje naređenje koje su komandanti korpusa imali dostaviti sreskim komandama SDS-a kako bi ovi „u roku od 48 časova“ napustili svoju dosadašnju dužnost, te se „sa svojim ljudstvom, oružjem i spremom“ javili lokalnim komandantima JVuO radi ratnog rasporeda. U Mihailovićevom naređenju, između ostalog, stoji: {{izdvojeni citat|Imam sigurne podatke da će Nemci uskoro početi sa razoružavanjem Srpske državne straže. Komandanti na čijim se terenima nalaze ovakvi odredi, uhvatiće vezu sa istima i narediti im da odmah sa celokupnim oružjem, spremom i materijalom, koji im stoji na raspoloženju izađu u šumu i pristupe u saradnju. Svima onima koji ne budu hteli izvršiti ovo naređenje, objaviti im otvoreno neprijateljstvo, smatrati ih izdajnicima Kralja i Otadžbine, silom ih razoružati i nemilosrdno ih uništavati na terenu.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310-311, fus. 824.</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} Tog mjeseca će i poručnik [[Miloš Radosavljević]], komandant Valjevskog korpusa JVuO, narediti komandantima svojih brigada da „pristupe razoružanju legalnih srpskih odreda na svojoj teritoriji“, kao i da „razoružano ljudstvo koje pripada našoj organizaciji odmah uvrste u svoje [četničke — prim.] redove“, dok bi prema „izrodima i izdajnicima“ trebalo postupiti „po zakonu šume“.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I, Београд, 1999, стр. 395.</ref><ref>{{Cite journal|last=Сегић|first=Дејан|date=2011|title=Четници и капитулација Италије 1943.|url=http://www.isi.mod.gov.rs/multimedia/dodaci/vig_1_2011_1554880246.pdf|journal=Војноисторијски гласник|publisher=Институт за стрaтегијска истраживања Одељења за војну историју Министарства одбране Републике Србије|volume=1/2011|pages=214}}</ref> Njemačka Komanda Jugoistoka je također bila u posjedu informacijâ o izričitom Mihailovićevom nalogu nadleštvima Srpske državne straže u unutrašnjosti zemlje da se priključe četnicima u šumi: {{izdvojeni citat|Srbija: Opšta situacija nepromijenjena. Aktivnost bandi nastavlja da se intenzivira. Navodno, Mihailović je komandama Srpske državne straže u centralnoj Srbiji izdao naređenje da do 20. septembra odu u šumu. Dalja dezertiranja iz SDS i Srpske granične straže, posebno u sjeverozapadnoj Srbiji. Grupe DM su posljednjih dana spojene u jake jedinice.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=158&roll=483 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000155.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Zu allgemein: <br /> Lage unverändert. Bandentätigkeit hält verschärft an. An D. M. hat angeblich den SSW–Kommandos in Mittelserbien den Befehl erteilt, sich bis zum 20.9. in den Wald zu begeben. Weitere Desertierungen von SSW und SGW besonders in Nordwestserbien. D. M.– Gruppen wurden in den letzten Tagen zu starken Einheiten zusammengefasst."}})</ref>|Telegram komande Vojnoupravnog zapovjednika Jugoistoka, (17. septembar 1943)}} Kapetan I klase [[Dimitrije Antonović]] (pseudonim »Rudy«), komandant Kosmajskog korpusa JVuO, izvještavajući 5. septembra 1943. Dražu Mihailovića o aktivnostima jedinice pod njegovom komandom tokom ljeta te godine, piše o odnosu pripadnika kvislinške Srpske državne straže prema četnicima: {{izdvojeni citat|Organi S.D.S. pomažu me ali baš ništa ne rade. Oni u glavnom mirnodobski žive i zadovoljni su, po njihovom mišljenju, što mogu i da sede na miru i čuvaju svoje glave za sutra i ujedno da rade za našu stvar. Njihova korist za nas je vrlo mala i ja sam preduzeo sve mere da ih što pre povučem, dok ih Švabe nisu razoružale. Sa njima, isto baš sa onima koji sarađuju sa nama, primoran sam da se svađam zbog njihove neaktivnosti i zbog toga što pokušavaju da kritikuju naše poslove. Ta kritika je u glavnom zato što se oni boje da ih mi našim radom ne otkrijemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 201, str. 936—937.</ref>}} Prema tvrdnjama [[Boško Kostić|Boška Kostića]], sekretara [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], Ljotić je u drugoj polovini 1943. pokušao da ugovori sastanak sa Mihailovićem, ali je to Mihailović odbio računajući na negativnu reakciju emigrantske vlade. Boško Kostić je 1943. po drugi put boravio u [[Turska|Turskoj]]. U svojim memoarima on piše da je stigao u [[Istanbul]] na [[Vidovdan]] te godine i ostao sve do decembra. Upućen u misiju povezivanja sa službenicima [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske vlade u emigraciji]], Kostić navodi da se sastao sa Lukom Lukovićem („generalnim konzulom u Carigradu“) te konzulom Vladom Perićem. Ljotićev sekretar citira pisanu poruku koju je general Milan Nedić adresirao na kralja [[Petar II Karađorđević|Petra II Karađorđevića]]: {{izdvojeni citat|Vaše Veličanstvo, ja činim sve što je u mojoj moći da spasem što je moguće više srpskih života. Propaganda iz Londona sprečava me u ovom poslu. Ne smeta to što me napada, jer to čini moj teški zadatak sa okupatorskim snagama lakšim. Ali ja molim da me Vi ne tretirate kao [[Vidkun Kvisling|Kvizlinga]] i [[Ante Pavelić|Pavelića]], koji je do danas uništio 600.000 Srba u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Znam da u redovima srpskih oružanih snaga ima oko 80% oficira i ljudi koji pripadaju pokretu đenerala Mihajlovića i koji će se pripojiti njemu kada vreme za to dođe, da pomognu oslobođenju svoje zemlje. Ja sam spreman da predam vlast đeneralu Mihajloviću kada Nemci odu, da bi se održao zakon i red u zemlji dok se legalna vlada i Vaše Veličanstvo ne povrati. Radi toga, molim Vas da delujete na đenerala Mihajlovića da ne prouzrokuje prerane represalije nad nezaštićenim stanovništvom. Svaka nemačka glava se plaća sa sto srpskih. Za mene, međutim, svaka pojedinačna srpska glava je draža nego sto nemačkih. Posle oslobođenja zemlje spreman sam da izađem pred narodni sud. Za moja dela istorija će da sudi najbolje.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 115–116.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Iz primarnih izvora se može zaključiti da je Boško Kostić vjerno rekonstruisao sadržinu Nedićevog pisma. Naime, konzul Vladimir Perić, inače obavještajni oficir [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], poslao je 9. jula 1943. Vladi Kraljevine Jugoslavije telegram, u kom prenosi navode iz razgovora sa Kostićem: {{izdvojeni citat|Nedić je kralju veran i čini sve da spase što se spasti može, a o čemu će biti reči posle rata. Ne traži ni pomilovanje ni aboliciju, traži samo da se izvede pred sud i da sud da reč o njegovom radu za vreme okupacije. Moli da se ostavi da radi i ako se što želi od njega da mu dostavimo... Svi pokušaji Nedića da dođe u lični kontakt sa generalom Mihailovićem propali su. On moli da general Mihailović izabere mesto boravka gde želi i sa brojem ljudi koliko želi... Njegovo naoružanje i snabdevanje biće Nedićeva briga. Kada Nemci počnu evakuaciju, Nedić smatra da će njegova uloga tada biti završena i tada neka dođe general Mihailović ili lice koje Nj. V. Kralj odredi... Sve trupe koje je uspeo do sada da spremi, koje su već sada 80% za generala Mihailovića, staviće njemu na raspolaganje, njemu ili nekome drugome koji se odredi i kada za to dođe momenat.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—Y—514, 515, 516.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_43.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBAVEŠTAJNI CENTRI PURIĆEVE VLADE]</ref>}} Procjena vojno-političke situacije sačinjena od strane komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maksimilijana fon Vajks]]a od 1. novembra 1943. godine, predstavlja jedan od najmarkantnijih dokumenata koji je neki od njemačkih okupacionih komandanata potpisao u toku rata. Feldmaršal fon Vajks, koji je od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka, kada preuzima komandu i nad [[Armijska grupa F|Armijskom grupom »F«]], poput ostalih njemačkih vojnih i obavještajnih instanci, notira mnogostruke veze četničkog pokreta Draže Mihailovića s kvislinškom upravom Milana Nedića: {{izdvojeni citat| U ''Srbiji'' Draža Mihailović pokušava da mobilizacijom ubrza izgradnju ''nacionalne srpske armije''. U tom smislu apeluje na Srbe koji su ostali verni kralju i na iskonsku nacionalnu svest Srba. Sa aktivnim činovništvom vežu ga mnogi stari i novi odnosi. Otuda bi se moglo predvideti da bi u slučaju neprijateljskog napada koji bi imao sigurnog izgleda na uspeh državna moć prešla u njegove ruke.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3: Dokumenti Nemačkog rajha 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 156, str. 622.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_3_156.htm Procena komandanta Jugoistoka feldmaršala Vajksa od 1. novembra 1943. vojno-političke situacije na području Jugoslavije krajem oktobra 1943. godine]</ref>}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a (zima 1943/1944. godine), naglašava se složenost odnosa na liniji [[JVuO]]—[[SDS]]—[[SDK]], ali i jedinstvo akcije ovih formacijâ prema [[NOVJ|jugoslovenskim partizanima]]: {{izdvojeni citat|Odnosi između četnika, Nedićeve straže i Ljotićevih ljudi bili su veoma komplikovani. Ta tri pokreta nisu imali zajednički stav u odnosu prema okupacionoj sili, a jedino zajedničko bila im je borba protiv komunističkog pokreta.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} Počev od novembra 1943. godine, četnički komandanti (poput [[Vojislav Lukačević|Lukačevića]], [[Jevrem Simić|Simića]], [[Nikola Kalabić|Kalabića]] i dr.) su potpisali sa predstavnicima njemačkih okupacionih ustanova [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore o primirju]], kao i o saradnji u zajedničkoj borbi protiv snaga NOVJ. U prva tri članka ugovora potpisanog [[27. 11.|27. novembra]] [[1943]], pukovnik Jevrem Simić i kapetan Nikola Kalabić obavezali su se spram okupatora sljedeće: {{izdvojeni citat| 1.   Primirje u srezovima Umka, Vračar, Grocka, podunavskom, kosmajskom, mladenovačkom, oplenačkom, aranđelovačkom, lepeničkom, kragujevačkom, gružanskom, kačerskom, kolubarskom. Četnici se obavezuju da ne vrše sudsku vlast samovoljno prema Nemcima i pripadnicima nemačke narodne grupe. U ugovor su uključeni nemački Vermaht i policija, bugarske oružane snage, Srpski dobrovoljački korpus, Srpska državna straža, Ruski zaštitni korpus, srpske vlasti i privredna preduzeća, a na četničkoj strani — četničke jedinice kapetana Kalabića i pukovnika Simića. 2.   Primirje treba da stvori podlogu — pretpostavku za zajedničku borbu protiv komunista. 3.   Potvrda Kalabića i Simića da se u potčinjenim jedinicama ne nalaze pripadnici sila koje su sa Nemačkom u ratu. Obaveza Kalabića i Simića da spreče i prekinu obaveštajne puteve koji bi mogli da daju obaveštenja neprijateljima velikonemačkog Vermahta o nemačkim vojnim pokretima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_262.htm Sporazum od 27. novembra 1943. između pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ]</ref>|Sporazum pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ (27. novembra 1943.)}} Nakon potpisivanja ugovora između JVuO i Wehrmachta, uslijedila je negativna reakcija stanovništva okupirane Srbije. General [[Svetomir Đukić]] (pseudonim »Zu-Zu«), komandant Severnih pokrajina JVuO ([[Vojvodina]] i [[Slavonija]]), izvijestio je 8. decembra 1943. Dražu Mihailovića da su u Beograd došli bugarski političari i predstavnici bugarskih okupacionih trupa, sa kojima se sastao i vodio pregovore o borbi protiv NOVJ. Đukić naglašava da „po Beogradu kruže glasovi kako se Čiča [Mihailović — prim.] sporazumeo sa Nemcima i Nedićem, što je primljeno vrlo nepovoljno u narodu“, dodajući da je on (general Đukić) to odlučno demantovao.<ref>AVII, reg. br. 8/1, kut. 276, dep. 12067; reg. br. 21/1, kut. 275, d. 943.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji (1943-1944), Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 344—345.</ref> Uviđajući opasnost od širenja vijesti o sklopljenim ugovorima, svojim je potčinjenim general Mihailović sugerisao da reaguju opovrgavanjem. 30. novembra 1943. godine, komandant JVuO je potpukovniku Živojinu Đuriću (pseudonim »Sokrat«; ujedno šef Okružne komande SDS-a u [[Leskovac|Leskovcu]], kao i četničkog obavještajnog centra »Antikvarnica 1«), poručivao sljedeće: „Glasovi o sporazumu četnika sa Bugarima i Nemcima potpuno su izmišljeni. Demantujte sve ovo.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 275, reg. br. 21/1.</ref> Nakon toga, major [[Dragutin Keserović]] obavještava Mihailovića da mu je okružni komandant Srpske državne straže iz [[Kraljevo|Kraljeva]] Dragutin Redić ponudio saradnju. General Mihailović je dvosmisleno odgovorio majoru Keseroviću dopisom od 4. XII 1943: {{izdvojeni citat|Koristite sve što Vam Redić nudi. Ponavljam Redić nudi i dajte mu zadatak neka se bije. Što se tiče Nemaca naš je stav nepromenjen. Mi nismo sklopili nikakav sporazum, ali trenutno tučemo opasnijeg neprijatelja, a komunisti su zlo koje moramo uništiti po svaku cenu.<ref>AVII, ČA, K–278, reg. br. 18/1.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Obavještajni oficiri iz [[187. rezervna divizija (Nemačka)|187. rezervne divizije]] javljaju 31. oktobra 1943. o saradnji sa Slavonskim četničkim odredom pod komandom majora [[Dušana Janjića]]. Za jedinicu se navodi da sa „nekih 16–20 ljudi vrši izviđačke zadatke na [[Psunj]]u“ te da se u borbama dobro pokazala, dok sam major Janjić „odaje dobar utisak“, budući da „mrzi [[Jevreji|Jevreje]], [[Masonerija|masone]], pa samim tim i komuniste i [[Ujedinjeno Kraljevstvo]] i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]“: {{izdvojeni citat|Centrala Abwehra u [[Zagreb]]u (podružnica [[Slavonski Brod]]) trenutno predvodi četničku grupu Janjić sa 32 pouzdana ljotićevca, očigledno po instrukcijama iz Beograda. Sa četničkim vođom Janjićem nema pisanih sporazuma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=389&rec=314&roll=1544 NARA, T314, Roll 1544, frames no. 000383—4.] <br /> ({{jez-njem|"Nebenstelle Brod der Ast. Agram führt in diesen Tagen Cetnik—gruppe Janič anscheinend auf Weisung aus Belgrad 32 verlässliche Ljotič—Männer zu. Schriftliche Abmachungen mit Cetnikführer Janič nicht vorhanden."}})</ref>|Izvještaj 187. rezervne divizije o saradnji sa četnicima (31. oktobar 1943. godine)}} U jednom njemačkom izvještaju s početka novembra 1943. godine posebno je posvećena pažnja saradnji sa četničkim snagama pod vođstvom [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] i [[Mane Rokvić|Maneta Rokvića]]. Pored konstatacije da „četničke jedinice dobijaju naredbe direktno od lokalnih njemačkih komandanata“, u izvještaju se za zapovjednika Dinarske divizije JVuO decidirano tvrdi: {{izdvojeni citat|Četnički vojvoda Đujić je sljedbenik Ljotićeva pokreta. U njegovom bližem okruženju vjerojatno ima starijih pravoslavaca koji su skloni pokretu Draže Mihailovića, ali trenutačno pod vodstvom Đujića nemaju utjecaja. Đujić već neko vrijeme pokušava za vođe jedinica postaviti mlade pravoslavce koji su bliski Ljotićevom pokretu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=344&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000340.] <br /> ({{jez-njem|"Der Cetnik—Vojvode Djujic ist Anhänger der Ljotic—Bewegung. In seiner näherer Umgebung sind wohl älteren Pravoslaven die zur D.M.—Bewegung neigen, jedoch derzeitig unter Führung von D. keinerlei Einfluss besitzen. D. bemüht sich seit einiger Zeit, junge, der Ljotic—Bewegung nahestehende Pravoslaven als Einheitsführer anzusetzen."}})</ref>|Izvještaj [[114. lovačka divizija|114. lovačke divizije]] komandi [[15. brdski armijski korpus|15. brdskog armijskog korpusa]] o rezultatima saradnje sa četnicima (5. XI 1943. godine)}} Na drugoj strani, i zvaničnici [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih]] zemalja notiraju saradnju generalâ Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića. U jednom obavještenju iz [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskog]] [[Kancelarija za inostrane i poslove Commonwealtha|Foreign Officea]] poslatom 7. decembra 1943. veleposlaniku Ujedinjenog Kraljevstva u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]], navode se razlozi za prekid odnosâ sa Dražom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Nedavne informacije iz Srbije kazuju: (1) Da Mihailovićeva organizacija još uvek ima kontrolu nad većim delom stanovništva, ne samo zbog njihovog nacionalističkog stava već i zbog njihovog otpora prema komunizmu. (2) Da Mihailović ne samo da nije ni od kakve vojne i pomoći za saveznike već je postao izražena prepreka bilo kakvom obliku jugoslovenskog jedinstva. (3) Da je Mihailović toliko opsednut opasnošću od komunizma da je otvoreno priznao da više voli da brani Nedića i Nemce nego da se potčini partizanima. (4) Mada još uvek nema dokaza da Mihailović lično sarađuje sa Nemcima, velika je verovatnoća da sarađuje sa Nedićem i da su neki njegovi komandanti već potpisali sporazume sa Nemcima.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_249.htm Obaveštenje Ministarstva inostranih poslova Velike Britanije od 7. decembra 1943. svom ambasadoru u Vašingtonu o saradnji četnika sa okupatorima i razlozima za prekid odnosa sa Dražom Mihailovićem]</ref>}} 18. novembra 1943. britanski potpukovnik Koup (Cope) izveštava pretpostavljene da je od Mihailovićevog [[Radoslav Đurić|majora Đurića]] obavešten o saradnji četnika sa Nedićevom vladom. Potpukovnik Koup izveštava da većina ljudi pod Đurićevom komandom neće tolerisati ovu saradnju, neće se boriti protiv partizana u savezu sa Nedićem, i da je Đurić, uprkos suprotnim Mihailovićevim naređenjima, već kontaktirao lokalne partizane.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_48.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Kapetan Mor (More) takođe obavještava svoje nadređene o saradnji Mihailovićevih i Nedićevih snaga u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]] i na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]]. Dokumente o četničkoj kolaboraciji sa okupatorom i kvislinzima dostavljeni su 3. januara 1944. Foreign Officeu iz kabineta [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]], predsjednika britanske vlade. Iz Jugoslavije ih je donio [[Fitzroy MacLean]], šef britanske vojne misije kod [[Josip Broz Tito|Tita]]. Brigadir MacLean je doveo u [[Kairo]] i jednog zarobljenog njemačkog oficira: {{izdvojeni citat|''2. decembar'' <br /> Kapetan Mor, kod Mihailovićevih snaga u području južnog Kopaonika, izveštava da je nedavno razgovarao sa jednim Nedićevim oficirom koji se hvalio mobilizacijom Nedićevih snaga i saradnjom Nedić — Mihailović u borbi protiv partizana. <br /> Kapetan Mor tvrdi da je pre nedelju dana u štab četničkog vođe Markovića došao jedan Nedićev delegat. Ovaj delegat je obavestio da Nemci garantuju odeću, opremu i platu četnicima kao nagradu za antipartizansku aktivnost. <br /> Kapetan Mor kaže da je Marković odbio ovu ponudu, ali smatra da je isto ponuđeno svim četničkim vođama i da je teško verovati da u ovo nije umešan i Mihailović.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941—1944'' — Dokumenti, Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 84.</ref>}} Posljednjeg dana oktobra 1943, general Dragoljub Mihailović naređuje svojim komandantima da, „s obzirom na današnju situaciju“, budu u pripravnosti da na „dati znak mobilišu sve do poslednjeg čoveka“ za borbu protiv partizana.<ref>Vojni arhiv, Beograd, Četnička arhiva, 22–2–13.</ref><ref>Mirjana Zorić, Bitka za Srbiju 1944. godine, Vojno delo, vol. 66, br. 3, Beograd, 2014, str. 292.</ref> Kako bi opravdao suradnju s kvislinškom upravom, Mihailović u naredbi iznova lansira propagandnu parolu o navodnom prisustvu znatnog broja [[Ustaše|ustaša]] u redovima NOVJ: {{izdvojeni citat|Naročito vodite računa da trupe treba podmladiti najboljim regrutima. Stvarajte što jače leteće brigade. Obratite pažnju da nam Nemci ne pobegnu. Preduzmite sve najhitnije da uspostavite vezu sa Nedićevim elementima. Pridobijajte čak i ljotićevce da pristupaju, jer partizani primaju sve, čak i krvne neprijatelje – ustaše. Moramo se u datom momentu pojačati, jer ko bude jači biće u pravu.|General [[Draža Mihailović]]}} U depeši od 17. novembra 1943. general Draža Mihailović se obraća majoru Aleksandru Saši Mihajloviću (pseudonim »Vili«), komandantu [[Beograd]]a JVuO: {{izdvojeni citat|Nacionalnoj službi preporučiti da uvek stupa u vezu sa našim odredima pa im se neće ništa desiti a dokle god ne stupe u vezu sa nama smatraju se neprijateljskim odredima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_42.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 7. novembra do 3. decembra 1943. godine]</ref>}} Pripadnici Posavske brigade JVuO i lokalne SDS sukobili su se 7. septembra 1943. sa djelovima [[Kosmajski partizanski odred|Kosmajskog NOP odreda]] u ataru [[Vranić (Barajevo)|Vranić]]a, uz minimalne gubitke s obje strane. Među partizanima nalazilo se i nekoliko mladića iz sela. Nakon četiri dana, Vranić biva blokiran od strane SDS, Specijalne policije iz Beograda i jednog bataljona Posavske brigade pod komandom poručnika Dragana Lazića. Tada su četnici bez razloga ubili Milivoja Kojića, seljaka koji je čuvao stoku. Četnici, žandarmi i Specijalna policija izvršili su pretres u selu, uhapsivši devet seljaka. Četvorica seljaka su osumnjičena kao partizanski simpatizeri i sprovedena u zatvor Specijalne policije gdje su isljeđivani i mučeni, a zatim izolovani u [[Koncentracijski logor Banjica|logoru na Banjici]]. Nakon što su odbili da isporuče žito na ime rekvizicije, petorica uhapšenih su upućeni na prinudni rad na [[Čukarica|Čukarici]]. U oktobru, četnici Posavske brigade su uhvatili trojicu partizana iz Vranića i predali ih Specijalnoj policiji. Sva trojica su ubijena od strane okupatora.<ref>Arhiv Srbije, Zemaljska komisija, kutija 139, zločini broj 418, 1545, 1546, 1548, 1563, 1744, 1746.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 124—125.</ref> U noći između 10. i 11. novembra 1943. godine, oko 50 pripadnika Sokobanjske brigade JVuO na čelu sa komandantom Acom Todorovićem upali su u [[Sokobanja|Sokobanju]] i uz pomoć gradske SDS uhvatili osam partizanskih simpatizera. Uhapšenici su sprovedeni u štab Deligradskog korpusa JVuO gde su isleđivani i mučeni u prisustvu komandanta korpusa Branivoja Petrovića i šefa propagande i islednika korpusa [[Vojina Andrića]]. Nakon isleđivanja streljani su u ataru sela [[Jošanica (Sokobanja)|Jošanica]]. Iste noći pokušano je hapšenje još jednog partizanskog simpatizera u varoši, ali se ovaj napadačima suprotstavio oružjem. Međutim, nakon desetak dana je uhapšen od strane pripadnika SDS, zatim predat četnicima i likvidiran u štabu Deligradskog korpusa.<ref>Јован Златић, Страдалаштво српског народа у Нишком ратном округу 1941-1944, IV, Равногорски покрет и Jугословенска војска у отаџбини, Ниш, 1998, стр. 207—222.</ref> Četnici Aleksinačke brigade Deligradskog korpusa su 15. novembra nasilno odveli iz [[Aleksinac|Aleksinca]] Dušanku Stanisavljević i njenu 16-ogodišnju kćerku Nadeždu koje su isljeđivali u štabu brigade. Uhapšenice su potom predate kvislinškim organima i izolovane u [[Koncentracijski logor Crveni krst|logoru na Crvenom krstu]] u Nišu. Dušanka je ubijena u logoru a Nadežda je puštena sredinom 1944. godine.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Београд, 1965, стр. 542.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 114, 116.</ref> 1. decembra 1943. u selu [[Босута|Bosuti]] kod [[Aranđelovac|Aranđelovca]], [[Prva južnomoravska brigada]] NOVJ se sukobila sa jedinicama četničkog Korpusa Gorske garde pod komandom kapetana [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], kao i Rudničkog korpusa JVuO kojim je komandovao kapetan [[Dragiša Ninković]]. Razvila se oštra borba; partizani odbacuju četnike, produživši pokret ka selu [[Darosava|Darosavi]]. Nakon dva dana, uslijedio je združeni napad na partizane od strane četnika i pripadnika Srpske državne straže (oko 3.000 ljudi). U izvještaju poslatom Mihailoviću 22. decembra 1943. iz štaba Rudničkog korpusa detaljno je opisan tok borbi: {{izdvojeni citat|Po dolasku na Rudnik kapetan Ninković je primio komandu nad Rudničkim korpusom u duhu napred označenog naređenja Vrhovne komande. Preko telefona sa Rudnika uhvaćena je veza sa Kalabićem, koji se nalazio u Šatornji. Ugovoreno je da se napad na komuniste vrši u zoru 1 decembra... Rezultat u ovoj borbi je sledeći: kod nas poginulo 8, ranjeno 11 četnika. Kod komunista prema docnije tačno proverenim podacima oko 40 mrtvih i 36 ranjenih. Sutradan 2 decembra, Kalabić koji nije učestvovao u borbi u Bosuti produžio je pokret prema Darosavi, gde je uhvatio vezu sa Srpskom državnom stražom. Komunistička grupa krenula takođe u istom pravcu. 3 decembra izjutra Garda sa poljskom stražom napala je komuniste na tromeđi orašačkog, kosmajskog i kolubarskog sreza — Žuti Oglavak. Ova borba je takođe bila oštra, ali mnogo manje od borbe u Bosuti na dan 1. decembra. Ovaj korpus je istoga dana stigao u Darosavu ali borba je već bila svršena. Komunistička grupa se povukla prema s. Venčanima srez kolubarski. Dalje gonjenje komunista preko celog sreza kolubarskog i kačerskog sve do Rajca i to u stopu i neumorno, vršio je ovaj korpus.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_46.htm Izveštaj Štaba Rudničkog korpusa od 22. decembra 1943. Draži Mihailoviću o borbama protiv NOVJ u predelu planine Rudnik]</ref>}} Još jedan slučaj vojne saradnje ravnogorskih jedinica sa formacijama Srpske državne straže zabilježen je krajem novembra 1943. Prema evidenciji kvislinških vlasti, u [[Trstenik|Trsteničkom]] srezu dolazi do vatrenog okršaja prilikom pokušaja [[1. južnomoravska udarna brigada|Prve južnomoravske brigade NOVJ]] da izvede proboj na tom području. Četnici se i ovog puta bore na strani SDS-a: „U vezi izveštaja br. 332 tač. 3 u borbi kod sela Male Drenove, Milutovac i Poljne (18 km odnosno 20 s-z od Kruševca, sek. Kruševac, srez trstenički) gde su oko 250 komunista bili razbijeni od strane poterne grupe SDS s jedne strane i odreda pripadnika DM sa druge strane. Na mestu borbe ostalo je 36 komunističkih leševa dok je 20 komunista ranjeno. U borbi su ranjena 2 stražara a poginulo 8 četnika i 10 je ranjeno.“<ref>VA, NdA, 1–1/1–8, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 26. novembra do 3. decembra 1943.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 214, fus. 594.</ref> Najkasnije tokom 1943. godine, četničkom pokretu se pridružio i [[Panta Draškić]], brigadni general [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Naime, po nalogu Draže Mihailovića, general Draškić ulazi novembra 1943. godine u Odbor za koordinaciju rada sa [[Bugari]]ma. Gestapo je otkrio ove aktivnosti, pa je Draškić uhapšen i početkom 1944. poslat u logor [[Osnabrück]].<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 30, fus. 96.</ref> Draškić je bio učesnik [[Balkanski ratovi|Balkanskih ratova]] i [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. U tom periodu (1913-1917), bio je i [[Ađutant|ordonans]] [[regent]]a [[Aleksandar I Karađorđević|Aleksandra Karađorđevića]]. Po obrazovanju Vlade narodnog spasa pod predsjedništvom generala Milana Nedića, general Panta Draškić se nalazio na čelu Ministarstva rada. Funkciju ministra obavljao je od 29. avgusta do 7. oktobra 1941. Zbog prihvatanja pozicije u kvislinškoj vladi, lišen je generalskog čina od strane [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske emigrantske vlade]]; čin mu je vraćen nakon pristupanja Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Krajem 1943. godine, Draža Mihailović formira u Beogradu grupu saradnika koji su dobili zadatak da uspostave vezu i povedu razgovore sa pojedinim bugarskim ličnostima koje su tražile veze sa njim. Pored generala Draškića, u toj grupi su bili i kapetan Saša Mihajlović, četnički komandant Beograda, zatim general Svetomir Đukić, komandant Severnih pokrajina JVuO, kao i drugi političari, činovnici i industrijalci iz predratnog perioda, poput bivšeg [[Kraljevina Jugoslavija|kraljevskog]] ministra [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandra Cincar-Markovića]]. Sa ovom grupom vezu je održavao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]], komandant Timočkog korpusa JVuO. Izvještavajući Mihailovića o jednom bugarsko-četničkom sastanku u Beogradu, Jovanović piše: {{izdvojeni citat|Prema mojim uputstvima, moj saradnik iz Beograda održao je sastanak pre 4 dana sa Ivanom Bojadžijevom, zetom [[Aleksandar Stambolijski|Stamboliskog]]. Pošto se sa Bojadžijevom od ranije poznavao, razgovarao je sa njim kao sa starim drugom i prijateljem o političkim prilikama, kao i o mogućnosti na zbližavanju i organizovanju snaga za ujedinjenje sa Bugarskom. [...] <br /> Bugarska buržoazija i deo vojske koji nisu bili u prošlosti za saradnju sa Jugoslavijom, sada pristaju na jednu takvu saradnju iz straha od boljševizacije zemlje. Za tu politiku oni bi štošta žrtvovali, pa i samu [[Dinastija Wettin|Koburšku monarhiju]]. Nužno se nameće što brža i šira akcija. Ovo je Bojadžijev izjavio u prisustvu Pante Draškića, đenerala i Ike Panića, industrijalca, koji su se stavili na raspoloženje našoj organizaciji u svemu, a naročito za saradnju sa Bugarima...<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, D—XLI—12077.</ref>}} Na ovaj Jovanovićev telegram, general Draža Mihailović je odgovorio 12. decembra 1943. godine: {{izdvojeni citat|Ovde ste postigli vrlo dobar uspeh. Đeneral Panta Draškić i industrijalac Ika Panić — ponavljam, a ne Tika — obrazovaće bugarsko-jugoslovenski komitet... Bugarsko-jugoslovenski komitet održavaće vezu sa mnom preko generala Svete Đukića, a đeneralu Panti Draškiću poslaću hitno posebnu šifru...<ref>AVII, arhivski fond D. M., D—30—538, 541.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_57.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje VEZE SA BUGARSKIM REAKCIONARIMA I OKUPATORIMA]</ref>}} Na sednici Nedićeve vlade, 25. novembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića zaključeno je sledeće: {{izdvojeni citat|U pogledu akcije DM može se kao bitno naglasiti sledeće: lojalan stav prema okupatorskim i srpskim vlastima, njihovim organima i njihovim oružanim odredima. Beskompromisna borba protiv komunista, svuda gde se god susretnu. U nekim okruzima i aktivna saradnja sa nemačkim i našim predstavnicima prilikom borbi protiv komunista.<ref name="znaci2">[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d.], str. II/223-224.</ref>}} Na sednici vlade, 3. decembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića ponovljena je povoljna konstatacija: {{izdvojeni citat|Veoma je karakteristično da su u protekloj nedelji sa odredima DM na uništavanju komunista sarađivale i jedinice SDS, kao i dobrovoljački odredi, među kojima do sad nije bilo nikakvih nepotrebnih incidenata.<ref name="znaci2"/>}} U izvještaju poslatom iz njemačke [[2. oklopna armija|2. oklopne armije]] s početka oktobra 1943, konstatuje se da je major [[Siniša Ocokoljić|Siniša Ocokoljić Pazarac]] obavijestio generala Mihailovića o uspostavljenim vezama između prvog čovjeka ravnogorske organizacije u Beogradu majora Aleksandra Mihajlovića i njegovog pomoćnika kapetana Ivana Pavlovića sa Ilijom Paranosom{{efn|U ovom slučaju najvjerovatnije nije riječ o Iliji K. Paranosu, šefu Specijalne policije Uprave grada Beograda, već o istoimenoj, ali drugoj osobi koja je obnašala dužnost potpredsednika Beogradske opštine; obojica su bili najbliži saradnici Dragomira Jovanovića.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 377.</ref>}}: {{izdvojeni citat|Kap. Ocokoljić za gen. Mihailovića (27.9.43): Dana 22. septembra, Ilija Paranos, zamjenik gradonačelnika Beograda, major Saša Mihajlović i kapetan Ivan Pavlović, zamjenik majora Saše Mihajlovića, susreli su se s kapetanom Ocokoljićem. Paranos je izvijestio o posjeti generala Nedića Führerovom štabu: Nedić je proveo 14 minuta u razgovoru s Hitlerom, koji mu je rekao da želi pridobiti generala Mihailovića za saradnju. Bez oslona na Nijemce, general Mihailović nije mogao postići nikakav uspjeh protiv komunista. Iako je Staljin bio “veliki duh 20. stoljeća”, sva će njegova djela propasti pod silinom njemačkog oružja. Nedić je pregovarao s Ribbentroppom o formiranju autonomne Srbije i uspostavi 15 dobrovoljačkih bataljona, u koje bi bila uključena i Srpska državna straža. Prema tome, Nedićevoj Srbiji bi se morao priključiti dio Srema, Sandžak i kosovska oblast. Za očekivati ​​je da će Nijemci pokušati stupiti u kontakt s generalom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=196&broj=390 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457118.] <br /> ({{jez-njem|"27.9. Hptm. Ocokoljic an Gen. Mihajlovic: <br /> Am 22.9. hatten Ilija Paranos, stv. Bürgermeister von Belgrad, Mjr. Sasa Mihajlovic und Hauptmann Ivan Pavlovic, Stellvertreter von Mjr. Sasa Mihajlovic, eine Zusammenkunft mit Hptm. Ocokoljic. Paranos berichtete über den Besuch von General Nedic in Führer–Hauptquartier: Nedic sprach 14 Minuten lang mit Hitler, der ihm mitteilte, daß er General Mihajlovic für eine Zusammenarbeit gewinnen wolle. General Mihajlovic könne ohne Anlehnung an die Deutschen zu keinen Erfolg gegen die Kommunisten kommen. Stalin sei zwar der "große Geist des 20. Jahrhunderts", doch würden alle seine Werke unter der Wucht der deutschen Waffen zusammenbrechen. Mit Ribbentropp verhandelte Nedic über die Bildung eines autonomen Serbien sowie über die Aufstellung von 15 Freiwilligen–Btl., in die auch die Serb. Staatswache eingegliedert werden soll. Darnach müßten Nedic ein Teil von Syrmien, der Sandzak und das Kosovo–Gebiet zugewiesen werden. Es ist zu erwarten, daß die Deutschen versuchen, mit General Mihajlovic Fühlung aufzunehmen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja 2. oklopne armije za 3. X 1943.}} Obavještajni organi 2. oklopne armije javljaju i da je 22. oktobra u blizini [[Valjevo|Valjeva]] došlo do sastanka predstavnika gradskih kvislinških vlasti i jednog oficira SDK sa lokalnim četničkim zapovjednikom: {{izdvojeni citat|Policijska oblast IV-[[Šabac]] javlja (22.10.43) o pregovorima održanim u selu [[Lelić]] između okružnog načelnika Valjeva i komandanta 1. bataljona SDK sa vođom bandi Simićem [komandant Valjevske brigade JVuO]; Simić, u ime [potpukovnika] Milovanovića nudi: <br /> 1) prekid neprijateljstava, <br /> 2) podršku u borbi protiv komunista uz isporuku oružja, i <br /> 3) oslobađanje talaca. <br /> Također, od strane DM–bandi je garantirano da će opštine podmiriti svoje obaveze. Vođa DM–bande Simić objasnio je na sastanku da oni sebe smatraju redovnim jugoslavenskim trupama, jer kralj Petar II nije potpisao kapitulaciju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Polizei–Gebietskommandantur IV. Sabac <br /> BdS – 19.10.: Kreisvorsteher, Vizebürgermeister und Kdt. des I.Btl. SFK. aus Valjevo trafen sich im Dorf Lelic mit dem Bandenführer Simic, Kdr. der Valjevoer Brig. Bei der Besprechung wurden von Simic im Auftrage von Milovanovic folgende Punkte zur Verhandlung gebracht: <br /> 1.) Aufgabe der gegenseitigen Bekämpfung <br /> 2.) Unterstützung beim Kampf gegen die Komm. und Lieferung von Waffen <br /> 3.) Freilassung der Geiseln. <br /> Von Seiten der DM.–Banden wurde garantiert, daß die Gemeinden ihren Abgabepflichten nachkommen werden. DM–Bandenführer Simic erklärte bei der Besprechung, daß sie sich als reguläre jugosl. Truppen betrachten, da König Peter II. die Kapitulation nicht unterschrieben habe."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} {{izdvojeni citat|U beogradskim DM–krugovima uskoro se očekuje proglas ili apel generala Nedića, u kojem se obećava amnestija za ilegalne DM–elemente u šumi. To je povezano s činjenicom da je Balkan proglašen sovjetsko-ruskom interesnom sferom.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Besondere Tagesmeldungen BdS.: <br /> In Belgrader DM–Kreisen wird demnächst eine Proklamation bzw. ein Aufruf des Generals Nedic erwartet, worin für die illegalen DM–Elemente im Walde eine Amnestierung in Aussicht gestellt werden soll. Dies wird mit der Tatsache in Zusammenhang gebracht, daß der Balkan zur sowjetrussischen Interessenzone erklärt wurde."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} Navodi o kontaktima između Ocokoljića i Paranosa nalaze se i u jednom dokumentu četničke provenijencije. Krajem decembra 1943, u vrijeme potpisivanja ugovora o saradnji četnika i Njemaca u Srbiji, Mihailovićev obavještajac u Beogradu advokat Ratomir Pavlović (pseudonim »Vanda«), piše Vrhovnoj komandi Jugoslovenske vojske u otadžbini: {{izdvojeni citat|Korpus S.D.S. u Beogradu u strogo poverljivoj naredbi saopštava oficirima Nedića i to: da je između Nemaca i Dražinih odreda u okrugu Užičkom, Valjevskom, Kragujevačkom, Šabačkom i Požarevačkom sklopljen sporazum o ne napadanju. Isti važi do 31 - XII - zaključno. Pazarac imao veze sa Paranosom iz opštine jer je isti bio oglašen od Gestapoa da vodi pregovore. Za Kalabića je vodio razgovore neki Kosta Košutić. Tako Gestapo doznaje imena komandanata i njihovu teritoriju.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} 29. decembra 1943. stiže u Vrhovnu komandu depeša koju je poslao major [[Velimir Piletić]] (pseudonim »Popesku«), komandant Krajinskog korpusa JVuO, u kojoj se, između ostalog, navodi: {{izdvojeni citat|Srez [[Grocka]] po saznanju nije organizovan i ima partizana. Sada je za načelnika postavljen Sava Ivezić, kapetan i naš čovek. Neka mu se obrati naš organizator i komandant. Ivezić je premešten iz [[Bor]]a, gde je bio načelnik sreza. Popesku.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} [[Neško Nedić]], načelnik štaba Posavsko-kolubarske grupe korpusa JVuO, pisao je Draži Mihailoviću 31. decembra 1943. sa predlogom za opsežnu akciju protiv partizanskih pripadnika i simpatizera u [[Šumadija|Šumadiji]], uz asistenciju kvislinške policije: {{izdvojeni citat|Rudnički korpus se može očistiti samo na taj način da mi upadnemo na njega sa jačim snagama, da mobilišemo ceo Rudnički korpus i da počnemo sa istrebljenjem simpatizera, odnosno sa otkrivanjem njihovih naoružanih pristalica i likvidiranjem... Inače, sve akcije čisto vojničke prirode, koje bi se povele, prošle bi bez rezultata kao i do sada. Zato se mora poći policijskim putem, dok im se kanali ne iseku, da se nemaju gde sklanjati, a tada ćemo tražiti glavninu da se obračunamo sa njom... Preduzete su opsežne mere. U naš aparat uključena je i policija da se tako dopunjujemo.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv UDB-e, I-II, Beograd, 1986, str. I/152-153.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 128.</ref>}} Prema jednom njemačkom izvještaju sa kraja 1943. godine „80% Srpske državne straže i veliki broj činovništva potpomaže akciju D. Mihailovića i staće pod zastavu kralja Petra“.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 24А–2–3.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 313.</ref> Takođe, u arhivi opunomoćenog komandanta [[Sigurnosne policije]] ({{jez-nem|Befehlshaber der Sicherheitspolizei — BdS}}) pronađen je dosije generala [[Borivoja Jonića]], komandanta Srpske državne straže od juna 1942. do oktobra 1944. godine, koji je sastavljen od strane njemačkih obavještajaca. Pored ostalog, u dokumentu se za komandanta SDS tvrdi da je pod velikim uticajem i da „većinom radi prema naredbama Draže Mihailovića i malim delom prema diktatu radio stanice London“.<ref>Istorijski arhiv Beograda, fond BDS, Ј–423, Borivoje Jonić.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 333—334.</ref> Brojni ravnogorski izvori slažu se sa ovom ocjenom. Tako četnički obavještajac kodnog imena »Janko« u jednom nedatiranom izvještaju navodi da „SDS na čelu sa đeneralom Jonićem, pukovnikom [[Branom Živkovićem]] i majorom [[Dačom Stojanovićem]] predstavlja našu organizaciju“. Ovaj obavještajac je tvrdio da ima pouzdane informacije o tome da će [[Srpska garda (Drugi svjetski rat)|Srpska garda]] i straža Uprave grada Beograda, kao sastavni djelovi SDS, u povoljnom trenutku pristupiti Mihailovićevim četnicima.<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, kutija 121, fascikla 4, dokument 39.</ref> Takođe, u jednom od izvještaja iz Komande Beograd JVuO od 14. juna 1943. procijenjivano je da je „raspoloženje ljudstva Srpske državne straže“ bilo oko 65% do 70% za ravnogorski pokret Draže Mihailovića.<ref>VA, ČA, k. 117, f. 2, d. 46.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 550—551.</ref> Poručnik [[Vjekoslav Farkaš]] (pseudonim »Tip«), oficir Srpske državne straže u Beogradu, istodobno je bio i pripadnik JVuO. Poručnik Farkaš je rukovodio ''Protivkomunističkim odsekom'', formiranim u sklopu četničke obavještajne organizacije „Rodoljub“. Na čelu ove organizacije nalazio se major Jovan Petrović, još jedan član ravnogorskog pokreta u glavnom gradu Srbije koji se isticao dobrim vezama s ljudima iz Specijalne policije UgB. Major Petrović je generala Mihailovića obavijestio o formiranju odseka u izvještaju od 6. juna 1943.<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 315.</ref> Poručnik Farkaš je bio postavljen i za šefa radio-službe u Beogradu, i to po ličnoj naredbi komandanta Srbije JVuO generala Miroslava Trifunovića.<ref>Rade Ristanović, n. d., str. 506.</ref> Pišući u emigraciji o rukovodstvu SDS-a, Vjekoslav Farkaš navodi da je pukovnik Brana Živković bio „Načelnik Prvog odeljenja Srpske državne straže“, a istovremeno i „Komandant dela Jugoslovenske vojske u Otadžbini kamufliranog u vidu Srpske državne straže“, dok je, s druge strane, „Nedićev „đeneral“ Borivoje Jonić bio figura“, budući da „ispred njegovog nosa radilo se sve, a on nije video ni naslućivao ništa“. Znakovita je i Farkaševa generalna ocjena o karakteru SDS. Naime, on smatra da je pripadnicima ravnogorskog pokreta Straža služila kao paravan za legalno djelovanje: {{izdvojeni citat|Maja meseca 1943, kao i često pre toga, morao sam na put. To nije bio nikakav problem, jer su nam odvratno zelena uniforma Srpske državne straže, razne objave i „naređenja” za „službeni put”, olakšavali kretanje po celoj Srbiji. Okupator nam nije pravio smetnje. Morali smo se čuvati jedino njegovih slugu, Ljotićevaca, koji su znali da će se Srpska državna straža, na jedan mig Dražin, pretvoriti u Jugoslovensku vojsku u Otadžbini, tj. skinuti masku i prikazati se u pravoj boji.<ref>Векослав А. Фаркаш, »Не целивах га у руку«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 304–305.</ref>}} Potvrde da je JVuO od prvog dana u Beogradu imala značajno uporište u strukturama vlasti, tj. da je veliki broj činovnika Uprave grada Beograda i pripadnika SDS pomagao ravnogorskom pokretu, nalaze se i u svjedočenjima funkcionera kvislinškog aparata pred jugoslovenskim vlastima po završetku rata. Prema iskazu [[Nikole Gubareva]], koji se nalazio na čelu III odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 90% službenika UgB podržavalo je rad četničkog pokreta.<ref>IAB, BIA, F. XII, P. 1, Gubarev Nikola.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 478.</ref> Iz ugla beogradske policije, kooperaciju sa ravnogorcima najbolje opisuje [[Božidar Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka SP UgB: {{izdvojeni citat|O zvaničnoj vezi i saradnji Specijalne policije kao celine sa organizacijama DM ne može biti ni govora, jer tako nešto nije postojalo, ali mislim da nije bilo ljudi ili ih je bar bilo malo, koji na ovaj ili onaj način nisu bili povezani sa raznim četničkim organizacijama i rukovodiocima. Mi smo Dražu Mihailovića smatrali za legalnog predstavnika jugoslovenske kraljevske vlade, koja je od saveznika bila međunarodno priznata i prirodno smo nastojali da se što čvršće sa njom povežemo. Ovo smo činili naročito mi iz IV odseka pošto smo se smatrali isključivo borcima protivu komunista, a takav naš rad bio je potpuno u skladu sa vladinom politikom koju je Draža u zemlju sprovodio ne samo po direktivama izbegličke vlade nego i angloameričkih vojnih i političkih predstavnika u njegovim štabovima. Mogu da kažem da su moji agenti i činovnici svuda veoma rado primani od četničkih organizacija i ovima svršavali mnoge poslove, kao što su: lažne isprave, putne objave, prenošenje oružja i municije, prenošenje propagandnog materijala, skrivanje četničkih rukovodilaca po stanovima i tome slično.<ref>IAB, OSB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 595.</ref><ref>Радосав Р. Туцовић - Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 187-188.</ref>}} Na [[Beogradski proces|suđenju Draži Mihailoviću]], upravnik grada Beograda [[Dragomir Jovanović]] je svjedočio da je 1943. stupio u neposredni kontakt sa majorom Aleksandrom Mihajlovićem, prvim čovjekom ravnogorske organizacije u Beogradu. Dragi Jovanović tvrdi da se sa majorom Mihajlovićem „od kraja 1943. do konca sastao četiri do pet puta, i to uvek van Beograda“. Na pitanje predsjednika sudskog vijeća da li je sama SDS bila povezana sa majorom Mihajlovićem, Jovanović daje potvrdan odgovor: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Pa je li Saša Mihailović, odnosno beogradska organizacija kojoj je na čelu Saša Mihailović, stupala u taj lični odnos sa SDS? Optuženi: Praktično SDS i Uprava grada Beograda je celo vreme vaspitana sa moje strane tako da u danom momentu može da posluži, kako sam ja pretpostavljao, nacionalnoj stvari i zbog toga nisam sprečavao tu vezu i znao sam da je uspostavljena ta veza preko tadašnjeg pukovnika Radulovića. Pretsednik: A je li sama straža bila povezana sa Sašom Mihailovićem? Optuženi: Bila je straža i kao organizacija i pojedinačno. Pretsednik: Da li je to trebalo da bude vojska kojom je određenog momenta trebalo da raspolaže Saša Mihailović? Optuženi: To je bila policija sa kojom je Saša Mihailović u danom momentu oslobođenja mogao da raspolaže po mojoj zamisli i po njegovoj.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} [[Radomir Milinković—Džek]], pešadijski kapetan, koji je rukovodio obaveštajnom službom komande Beograda Draže Mihailovića, otkriven je i uhapšen 1942. godine od strane Specijalne policije. Po zahtevu rukovodstva ravnogorskog pokreta, Dragomir Jovanović je oslobodio Milinkovića iz zatvora. Kasnije je Milinković, pošto je došlo do otvorene saradnje ravnogorskog pokreta i Nedićevih vladinih institucija, dobio legalnu kancelariju na prvom spratu zgrade Beogradske opštine.<ref>[https://www.pisi.co.rs/content/logor-banjica-1941-1944-ii/ Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, knjiga II], Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, str. 14.</ref><ref>Istorijski arhiv Beograda, fond monografije o Beogradu, inv. br. 8, I, str. 123—125; istražni predmet Dragomira Jovanovića.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 337.</ref> Nakon okončanja rata, o radu obavještajne službe Komande Beograda na otkrivanju pristalica i saradnika NOP-a, Milinković je pred istražnim organima dao izjavu koja se u velikoj mjeri podudara sa svjedočenjima pripadnika bezbjednosno-policijskih struktura kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Glavnu službu obaveštenja po liniji komunizma vršila je ustvari Specijalna policija, tj. IV otsek njen, na čelu sa Paranosom, Bećarevićem i Grujičićem. Poslove u Beogradu svršavala je izgleda sama i samo o tome izveštavala bilo Vrhovnu komandu preko specijalnog delegata ili preko beogradske grupe korpusa preko nekoga od svojih ljudi... Za one slučajeve koji su bili izvan domašaja beogradske policije dostavljali su se izveštaji VK (Vrhovnoj komandi JVuO — nap.) preko Dražinog ličnog obaveštajnog organa u Beogradu Rajka Pavlovića... Svi beogradski korpusi imali su u svome sastavu i ponekog agenta Specijalne policije, koji su dostavljali njima sitnije i manje važne izveštaje, a ponekad, kada je bilo, i krupnijih. Specijalnih organa izvan sastava Specijalne policije za rad po liniji komunizma smatram da nije bilo, a po mome mišljenju nije ni trebalo jer je Specijalna policija bila toliko revnosna, da nije za ostale ostajalo ništa da rade... Spiritus rektor borbe protiv komunizma bila je, dakle, Specijalna policija sa svojim stručnim aparatom – IV odseka, a nosilac glavne borbe i dostavljač za račun prvenstveno VK bio je Rajko Pavlović.<ref>Izjava Radomira Milinkovića »Džeka« pred istražnim organima 1945. (M—572).</ref><ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 314.</ref>}} I [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči o privrženosti većeg dijela kolaboracionističke uprave pokretu Draže Mihailovića. Po [[Adolf Hitler|Hitlerovom]] naređenju, Hermann Neubacher je oktobra 1943. godine poslan u Beograd sa ciljem objedinjavanja svih antikomunističkih i [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga, odnosno približavanja generala Mihailovića i generala Nedića. U svojim memoarima, na jednom mjestu, Neubacher navodi: {{izdvojeni citat|U Beogradu, međutim, sve državne institucije su bile pune Dražinih pristalica, pa je tako i vođa četnika veoma dobro znao šta se tamo događa. Tako je Mihailović odmah bio obavešten o mojim nastojanjima da se promeni politika prema Srbiji i o mojoj borbi protiv streljanja taoca. Zbog toga je on, logično, morao da vidi u meni čoveka sa kojim može da vodi koristan razgovor. U njegovom taboru ja sam odmah dobio dobru ocenu.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} Veleposlanik Neubacher je predložio i stvaranje ''Velikosrpske federacije'', koju bi činile [[Srbija]], [[Crna Gora]] i [[Sandžak]], na čijem čelu bi bio general Nedić, ali će, nakon sastanka sa [[Adolf Hitler|Hitler]]om i [[Joachim von Ribbentrop|Ribbentrop]]om u decembru 1943, ovaj prijedlog biti odbačen.<ref>Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN - Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 154-155.</ref> Četničko vođstvo u Crnoj Gori je bilo posebno zainteresovano za stvaranje „federacije“. U tome je pružilo podršku [[Narodnoj upravi]] (političko tijelo stvoreno od strane Njemaca u jesen 1943. u koje su ušle brojne [[Velika Srbija|velikosrpske]] pristalice, kao i članovi [[Crnogorska federalistička stranka|CFS]]; jedna vrsta kvislinške vlade u Crnoj Gori) i prihvatilo saradnju sa njom. U [[Podgorica|Podgorici]] je 30. i 31. decembra 1943, zajedno sa predsjednikom Narodne uprave [[Ljubom Vuksanovićem]], major [[Đorđije Lašić]] organizovao konferenciju kontrarevolucionarnih snaga kojoj je prisustvovalo oko 500 četničkih oficira koji su svi već bili pristupili saradnji s njemačkim okupatorom. Na konferenciji je, uz Vuksanovića, učestvovao i jedan broj članova Narodne uprave. Tom prilikom, usvojena je rezolucija kojom se zahtijevalo: {{izdvojeni citat|Da se svi članovi Narodne uprave odreknu svake partijsko-političke aktivnosti do potpunog uništenja komunizma, do svršetka rata... Da se u cilju efikasne borbe protiv komunizma stvori jedan jedinstveni antikomunistički srpski front s jedinstvenom komandom nad svim srpskim oružanim odredima, te u tom cilju, želimo, da general Nedić kao najstariji i kao najuvaženiji srpski oficir proširi svoju vlast i nad Crnom Gorom, jer je cio narod ovog kraja svestan svoje nemogućnosti da se sam pomaže i od komunizma brani. On očekuje spas od ovog jedinstva i od vojničkog starešine kakav je general Nedić.<ref>AII—T, X 1v—60 (44), Pismo majora Blaža Gojnića potpukovniku Petru Baćoviću iz januara 1944.</ref><ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Istorijski institut SR Crne Gore u Titogradu, Obod, Cetinje, 1977, str. 455-456.</ref>}} U depeši koju je 21. decembra 1943. godine poslao Vrhovnoj komandi JVuO, major Đorđije Lašić (pseudonim »Kocev«) pozvao je generala Dražu Mihailovića na „izmirenje“ sa generalom Nedićem, s obzirom da je „danas najpotrebnije jedinstvo i sloga“: {{izdvojeni citat|Moja je dužnost da Vam predočim, apelujem da se ovo izgladi u interesu spasavanja ostataka Srpskoga naroda, jer je danas najpotrebnije jedinstvo i sloga. Za neuspeh snosićemo svi odgovornost... Ako ovo ne uradimo uspeha nema. Sve političke struje odbaciti radi jedinstva. Ako ne može mirno upotrebiti silu. Odbaciti sve što nije borbeno. [...] Za Vaše izmirenje sa Nedićem pozdravio bi ceo Srpski narod jednodušno, jer samo u tome vidi jedini spas. Lašić.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} Prethodno, iz obavještajnog odjeljenja [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|2. oklopne armije]] javljeno je početkom decembra da je general Mihailović zatražio od majora Lašića, koji je uz Pavla Đurišića bio jedan od glavnih četničkih komandanta u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]], da se poveže sa srpskom kvislinškom vladom i generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Čovjek za vezu javlja 1. decembra: Draža Mihailović se trenutno nalazi u Sandžaku i dao je nalog majoru Lašiću da preko političke osobe ponudi Nediću svoju saradnju i time potvrdi svoje odvajanje od Londona. Lašić je želio posjetiti generala Keipera i ovo mu staviti do znanja. Lašić je zatražio od Arsa Petrovića da pripremi akciju i otputuje za Beograd.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=140&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456868.] <br /> ({{jez-njem|"7.12. meldet A.T. 174 : V–Mann meldet 1.12. : DM befindet sich z.Zt. in Sandzak und hat Mjr. Lasic den Auftrag gegeben, durch eine politische Person seine Mitarbeit Nedic anzubieten, womit er seine Trennung von London bestätigt. Lasic wollte General Keiper besuchen und ihm das zur Kenntnis bringen. Lasic hat Arso Petrovic ersucht, die Aktion vorzubereiten und nach Belgrad zu reisen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} U istom izvještaju je proslijeđena i poruka iz [[V SS brdskog korpusa]] od 8. decembra 1943, kojom obavještavaju svoje nadređene o namjeri slanja delegacije generalu Nediću i specijalnom izaslaniku Neubacheru od strane kapetana [[Milorad M. Popović|Milorada Popovića]], komandanta Nevesinjskog korpusa JVuO: {{izdvojeni citat|5.SS brd. kor. za PzAOK 2 (8.12.43): Četnički kapetan Popović javlja da je srpsko nacionalno stanovništvo istočne Hercegovine potpuno opljačkano i da mu prijeti glad. Ovi nepodnošljivi uslovi ozbiljno ugrožavaju postojanje ovog sloja. Srbi iz istočne Hercegovine žele da pošalju deputaciju ambasadoru Neubacheru i generalu Nediću u Beograd i pitaju se da li i na koji način to može biti.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=139&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456867.] <br /> ({{jez-njem|"8.12. V.SS.Geb.A.K. meldet : Cetnik–Hauptmann Popovic meldet, dass serbisch national gesinnte Bevölkerung der Ost–Herzegovina vollkommen ausgeplündert und vom Hunger bedroht ist. Durch diese untragbaren Zustände ist die Existenz dieser Schicht ärgstens bedroht. Die Serben der Ost–Herzegovina wollen Deputation zu Gesandten Neubacher und General Nedic nach Belgrad senden und fragen an, ob und auf welchem Wege dieses geschehen kann."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} Kada je riječ o [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]], već u jednom njemačkom izvještaju iz prve polovine oktobra 1943. data je detaljna analiza okolnosti u kojima živi poglavito srpsko stanovništvo u ovoj oblasti. Nakon [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] i zauzimanja njihove bivše okupacione zone od strane njemačkih trupâ, obavještajni oficiri [[7. SS dobrovoljačka gorska divizija Prinz Eugen|7. SS dobrovoljačke brdske divizije Prinz Eugen]] zapažaju da je raspoloženje hercegovačkih Srba (čiji se „najveći broj muških predstavnika i danas nalazi u četničkim redovima“) prevashodno uslovljeno zasićenošću ratom, tj. vojnim i političkim problemima. Ipak, kako navode njemački obavještajci, četničkom je vođstvu »borba protiv bandi« i dalje predstavljala osnovnu preokupaciju: {{izdvojeni citat|Kako ne bi zaostajalo za bandama, vođstvo hercegovačkih četnika je izgleda bilo odlučno paktirati sa svakim od koga se može nadati da će im pružiti olakšanje u borbi protiv komunizma. Ovo olakšanje se prvenstveno očekuje od njemačkog Wehrmachta. Viši četnički rukovoditelji su iznova tražili kontakt s divizijom i molili za podršku u borbi protiv bandi. Sam [[Dobroslav Jevđević|Jevđević]] je želio priznati [[Nezavisna Država Hrvatska|hrvatsku državu]] ako bi time mogao doći do bilo kakvog dogovora s njemačkim Wehrmachtom u pogledu borbe protiv komunizma. Vrijedna napomene jest i činjenica da je veliki dio hercegovačkih četnika, uključujući i starješine, privržen generalu Nediću i teži pripajanju Srbiji. Putovanje srpskog ministra-predsjednika u [[Adolf Hitler|Führer]]ov glavni štab pratila je ova grupa s velikim zanimanjem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1332&rec=314&roll=554 NARA, T314, Roll 554, frame no. 001326.] <br /> ({{jez-njem|"Die serbische Bevölkerung der Ost–Herzegowina, deren männliche Vertreter auch heute noch zum grössten Teil in den Reihen der Cetniks zu finden sind, ist zum grössten Teil kriegsmüde und nimmt allen politischen und militärischen Ereignissen gegenüber eine abwertende Haltung ein. Die Banden werden z.Zt. noch immer als Feind Nr. 1 angesehen, insbesondere von der Führung, die in der Bekämpfung der Banden in Hinblick auf eine allierte Landung und der Möglichkeit einer Entstehung des früheren Jugoslawiens in erster Linie eine innenpolitische Notwendigkeit sieht. Um gegenüber den Banden nicht ins Hintertreffen zu geraten, scheint die Führung der herzegowinischen Cetniks entschlossen zu sein, mit jedem zu paktieren, von dem sie sich eine Entlastung in Kampf gegen den Kommunismus erhoffen kann. In erster Linie wird diese Entlastung seitens der deutschen Wehrmacht erwartet. Höhere Cetnik–Führer haben wiederholt Verbindung zur Division gesucht und um Unterstützung in Kampf gegen die Banden gebeten. Jevdjević wollte selbst den kroatischen Staat anerkennen, wenn er dadurch zu irgendeiner Abmachung mit der deutschen Wehrmacht bezüglich des Kampfen gegen des Kommunismus kommen könnte. Bemerkenswert ist die Tatsache, dass ein grosser Teil der herzegowinischen Cetniks, darunter sich höhere Führer, sich zu General Nedić bekennt und einen Anschluss an Serbien erstrebt. Die Reise des serbischen Ministerpräsidenten ins Führerhauptquartier wurde seitens dieser Gruppe mit grossen Interesse verfolgt."}})</ref>|Procjena situacije štaba 7. SS divizije Prinz Eugen za mjesec septembar 1943. godine}} Iz izvještaja [[15. brdski armijski korpus (Wehrmacht)|15. brdskog armijskog korpusa]], koji obuhvata period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944. godine, može se zaključiti i da vojvoda [[Uroš Drenović]], četnički zapovjednik u [[Bosanska Krajina|Bosanskoj Krajini]], održava vezu sa generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Drenović, vođa četnika jz. od Banje Luke, namjeravao je otići za Srbiju. Kao razlog, naveo je iznova oživljeni ustaški teror, i njegovo toleriranje od strane njemačkih vlasti. Plan je do sada ostao neizvršen. Veze s Nedićem i Mihajlovićem mogu se smatrati sigurnima. Borbena vrijednost četnika pri komunističkom [[Prva banjalučka operacija|napadu na Banju Luku]] se pokazala kao mala. Uz samo jedan izuzetak, postigli su dobre rezultate u izviđanju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1088&rec=314&roll=563 NARA, T314, Roll 563, frame no. 001079.] <br /> ({{jez-njem|"Drenovic, der Führer der Cetniks SW Banja Luka, beabsichtigte nach Serbien zu gehen. Als Grund gab er den neu auflebenden Ustaschaterror und seine Duldung durch dtsch. Stellen an. Der Plan blieb bisher unausgeführt. Verbindungen mit Nedic und Mihajlovic dürfen als sicher gelten. Der Kampfwert der Cetniks beim komm. Angriff auf Banja Luka war gering. Sie leisteten mit einer Ausnahme allein gute Dienste bei der Aufklärung."}})</ref>|Izvještaj Obavještajnog odjeljenja 15. brdskog korpusa za period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944 (12. I 1944.).}} Takođe, 26. decembra 1943. vojvoda Drenović se sastao sa poručnikom Kirchnerom iz Wehrmachtove [[Brandenburger|divizije Brandenburg]]. Tom prilikom, pominjala se mogućnost odlaska komandanata bosanskih četnika za Srbiju i stavljanja na raspolaganje Milanu Nediću: {{izdvojeni citat|Drenović moli za dozvolu da evakuiše familiju u Beograd, pod njemačku zaštitu; Marčetić također moli za propusnicu za put u Srbiju, gdje se želi staviti na raspolaganje Nediću. U razgovoru se pomenula mogućnost stvaranja Srpske legije pod njemačkom komandom; četnici su ovu mogućnost oduševljeno pozdravili. Također su izrazili spremnost da se, poslije uništenja komunizma u Bosni, bore u Rusiji; jedini uslov je da ova jedinica bude sastavljena isključivo od Srba.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=233&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000229.]</ref>|Izvještaj sa sastanka poručnika Kirchnera i Uroša Drenovića u Karanovcu na dan 26. decembra 1943 (27. decembar 1943.).}} [[Boško N. Kostić]], lični sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], bilježi u svojoj memoarskoj knjizi ''Za istoriju naših dana'', izdatoj 1949. godine u [[Lille]]u, da su tokom 1943. i 1944. godine intenzivirani kontakti između zvaničnika kvislinških vlasti i pripadnika četničkog pokreta iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Dalmacija|Dalmacije]], [[Lika|Like]] i drugih oblasti. Kostić tvrdi da su kuriri iz ovih krajeva redovno dolazili u Beograd, stupali u vezu sa Nedićem i Ljotićem a zatim se vraćali u svoje jedinice. Prema Kostićevim navodima, tada je pri štabu Srpskog dobrovoljačkog korpusa uspostavljen bio i Spoljni otsek, koji je imao za cilj da pomaže mnogim četničkim jedinicama van teritorije okupirane Srbije: {{izdvojeni citat|Štab Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa bio je postao prihvatilište četnika i iz drugih naših krajeva, iz Like, Dalmacije, Bosne, Sandžaka... U štabu je bio osnovan takozvani Spoljni otsek kome je bio zadatak da prihvata, zbrinjava i pomaže četnike za vreme njihova boravka u Beogradu i da ih svojim kanalima prebacuje, posle svršena posla, na njihovu teritoriju. Spoljni otsek je dobijao od Srpske vlade novčana sretstva i slao ih u pojedine naše krajeve, nabavljao je, u granicama svojih mogućnosti, i oružje za četnike izvan okupiranog područja Srbije... Cilj je bio, da se ojačava i produbljuje ideja o potrebi jedinstvene nacionalne borbe na celom području srpskog naroda. Četnici, van okupiranog područja Srbije — tamo gde su se nalazili izmedju dva žrvnja, ustaškog i komunističkog, — vapili su za takvom borbom. I svi odreda osudjivali su svaku isključivost i netrpeljivost. Za njih su djeneral Draža Mihajlović, djeneral Milan Nedić i Dimitrije Ljotić vršili isti veliki narodni posao i stoga su smatrali kao nešto sasvim prirodno da posete i Nedića i Ljotića u Beogradu kad su posetili djenerala Dražu Mihajlovića na Ravnoj Gori ili na nekom drugom mestu u srpskim planinama.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 139–142.</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1944. == {{main|Bitka za Srbiju 1944.|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Da ojačamo položaj Nedića, bilo je u planu da Crnu Goru priključimo Srbiji. Crna Gora, koja je na početku i bila četničko leglo, izgledala je kao najpogodnije tlo, odakle bi moglo da započne sakupljanje antikomunističkih snaga. Na zahtev Nojbahera, mi smo oslobodili jednog od četničkih vođa iz Crne Gore i ponudili smo mu da organizuje antikomunističke snage u njegovom kraju. On je za protivuslugu zamolio da Nemci puste iz zatvora 2.000 njegovih četnika. Nemačka komanda za Jugoistok podržala je 6. januara 1944. taj predlog i, uz saglasnost Hermana Nojbahera, odobrila, da se prvo oslobode 500 pristalica Pavla Đurišića. Hitler je, međutim, 10. januara 1944. odbacio taj plan. Krajem januara 1944, međutim, pokret Draže Mihailovića opet je krenuo drugim smerom. 26. januara 1944. održan je na Ravnoj gori četnički kongres, na kome je Mihailović prisutne delegate pozvao na borbu protiv okupatora. Ono što nam je posebno izgledalo opasno, da je sve češće dolazilo do saradnje između legalnih srpskih snaga Nedića i četnika, koji su ponovo ojačali. Time je kod Nemaca ugled Nedića pao.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} {{izdvojeni citat|Nasuprot našem nacionalnom frontu postoji samo jedan – drugi front a to je komunistički. Sve naše oružane snage sa nacionalnim četnicima moraju se ujediniti... Sutra mora doći ne do podvojenih formacija, nego do jedne Srpske vojske koja će biti u jednoj ruci i raditi za spas Srpstva... I do sada među nama nacionalistima postojao je prećutan sporazum, a sada mora doći do formalnog sporazuma, jer smo mi svi sinovi jedne zemlje. Gde još postoje neke oštrice izglađujte ih. Ako ne budemo danas, a naročito sutra, jedna duša i jedno telo znajte, mi ćemo propasti.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 238–239.</ref>|General [[Milan Nedić]], o potrebi stvaranja „jedinstvenog nacionalnog fronta svih nacionalnih snaga u borbi protiv komunista“, jul–avgust 1944.}} {{izdvojeni citat|Političku slogu Nedić-Draža Mihajlović treba posmatrati kao činjenicu.<ref>{{Cite web |title=ZABELEŠKA OBAVEŠTAJNOG ODELJENJA KOMANDE JUGOISTOKA OD 18. AVGUSTA 1944. POVODOM PONUDE DRAŽE MIHAILOVIĆA ZA SARADNJU U BORBI PROTIV JEDINICA NOVJ |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm |access-date=2022-08-09 |archive-date=2022-10-15 |archive-url=https://web.archive.org/web/20221015183044/https://znaci.org/00001/4_14_4_229.htm }}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=576&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000571.] <br /> ({{jez-njem|"Politische Einigung Nedic/D.M. ist als Faktum zu betrachten."}})</ref>|Zabeleška obaveštajnog odeljenja komandanta Jugoistoka od 18. avgusta 1944. povodom ponude Draže Mihailovića za saradnju u borbi protiv NOVJ}} Prvog dana 1944. godine, Okružno načelstvo u [[Užice|Užicu]] obavijestilo je svoje nadležne u Beogradu da se u tom kraju obje strane, tj. četnici i njemačka okupaciona sila, pridržavaju [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovora potpisanih krajem 1943]]: {{izdvojeni citat|Pripadnici D.M. pokreta, koji su organizovani u borbi protiv partizana, održavaju i nadalje kontakt sa nemačkim trupama i vojnim vlastima, neposredno i preko komandanata SDS-a u Užicu.<ref>AVII, Nedićeva arhiva, 25-1-18.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 18.</ref>}} O prvim pozitivnim efektima potpisivanja četničko-njemačkih sporazuma po organizaciju JVuO na [[Kosovo|Kosovu]], major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »He-He«) javlja [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]] u depeši od 9. januara 1944: {{izdvojeni citat|U [[Kosovska Mitrovica|Mitrovici]] je oslobođeno 60 naših političkih krivaca. Građanstvo je klicalo doslovno pred Nemcima. Živeo Draža Mihailović, živeo Nedić. Nemci su uhvatili neke vojnike [[Radomir Cvetić|Cvetića]] i [[Dragutin Keserović|Keserovića]] sa oružjem i odmah ih pustili. Nedić izdao naredbu da se naši ljudi slobodno mogu njemu javiti bez ikakve odgovornosti. Iz drugog kosovskog korpusa pobeglo je 5 naših vojnika Nediću.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} O javnom ispoljavanju podrške pučanstva četničkom pokretu u nazočnosti okupatora, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini bila je obaviještena i 26. januara od strane »Saše«, tj. majora [[Aleksandra Mihajlovića]], komandanta Beograda JVuO, koji navodi da se slična manifestacija održala u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]]: {{izdvojeni citat|U [[Zaječar]]u održan jedan veliki zbor 22 ov. m. u prisustvu Nemaca. Rečeno je da ima tri vlade koje se bore za spas srpskog naroda i to: vlada u [[Kairo|Kairu]], sa [[Petar II Karađorđević|Kraljem Petrom]], đenerala Nedića i Draže Mihailovića. Kad je narod čuo u najvećem oduševljenju pozdraviše Dražu Mihailovića i to u prisustvu Nemaca, koji su izjavili da će skoro napustiti Srbiju. Čika Uroš.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} U depešama poslatim 14. i 16. januara 1944. kapetan [[Nikola Kalabić]] (pseudonimi »Ras-Rasa« i »Švarc«) informiše generala Mihailovića o žestokim [[Bitka za Ivanjicu januara 1944.|borbama za Ivanjicu]] koje se vode protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|2. proleterske]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|5. krajiške divizije NOVJ]]. Kalabić piše da se snage JVuO bore rame uz rame sa okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|(14. I) 2700 Bugara otišlo na položaj prema partizanima. Sada se na položaju nalaze snage četničke i poljske straže. <br /> (14. I) U borbi kod Ivanjice poginula 55 partizana, 40 zarobljeno, a mnoge su sami poneli i sakrili. Poljske straže poginulo 20, Bugara 9, a jedan nemački oficir ranjen na pet mesta. Ivanjica je stradala od artiljerije i građanstvo je prilično stradalo. Komunisti oterali i pobili 5 Nemaca iz feldžandarmerije. Pored toga oterali jednog pomorskog kapetana, apotekara i nešto poljske straže. <br /> (16. I) Na Javoru kod Kušića i Katića još se vodi borba između komunista s jedne i četnika, poljske straže, Nemaca i Bugara s druge strane. Komunista ima oko 3500. Opkoljeni su i sada bi trebalo dotući ih.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>|Kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Korpusa Gorske garde JVuO]]}} Inspektor četničkih trupa pukovnik [[Jevrem Simić]] (pseudonimi »Stipe« i »Drška«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO 17. januara te godine da se povezao sa funkcionerima Nedićeve [[Nacionalne službe rada za obnovu Srbije]]. Pukovniku Simiću su se pridružili i delegat JVuO u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]] i jedan od Mihailovićevih najbližih saradnika od početka rata potpukovnik [[Dragoslav Pavlović]], kao i major [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO: {{izdvojeni citat|Inženjer major Simić iz nacionalne službe u Beogradu do danas meni nepoznat, tražeći vezu sa Pavlovićem došao meni i javio: sa Pavlovićem imao sastanak 20. novembra u Sibnici na Homolju i ovaj ga angažovao za pregovore sa Nedićem rekavši: Ovo što Vam govorim, govorim Vam kao da govori Draža. Ukratko zadatak mu je da u tvoje ime pregovara sa Nedićem, da Nedić daje novac za nas. Da može javno da te grdi, da on čuva Beograd, a Draža zemlju i još slično. Simić je imao više sastanaka sa Nedićem, donosi izveštaj i želi da po razgovoru sa Pavlovićem ide k tebi. Ja sam mu rekao da čeka dok preko tebe ne dobijem odgovor Pavlovića. Sumnjam da si ti Pavloviću dao ovaj zadatak, jer da treba sa Nedićem pregovarati, dao bi meni, pošto sam bliži. Pavlović mu je dao naziv šifre i naredio da se preko Saše javlja i traži vezu. Odgovori da znam šta Simiću da kažem. Mnogo priča o neredu kod naših u Beogradu. Veli, ranije je sarađivao sa Tribrođaninom iz Homolja.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} 13. januara 1944, pukovnik Simić javlja generalu Draži Mihailoviću da se jedinice JVuO i SDS zajedno bore protiv NOVJ i u rejonu [[Aranđelovac|Aranđelovca]] i [[Lazarevac|Lazarevca]]: {{izdvojeni citat|U [[Velika Ivanča|Velikoj Ivanči]] grupa crvenih oko 300 opkoljena od Rasovih trupa i straže. Borba se čuje i oko Aranđelovca. Rezultat još ne znam. Telefonom javljeno: Oko [[Arilje|Arilja]] i Ivanjice ogorčene borbe, učestvuju i švapski tenkovi. Ovi i našima dali municiju za borbu. Avijacija greškom pobila dosta Bugara i komandanta u Lisanskoj klisuri, ubili 150 partizana. Tvoj Drška.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} U trenutku kada još nije bio poznat ishod [[Hermann Neubacher|Nojbaherove]] inicijative o formiranju ''Velikosrpske federacije'', četničko vođstvo računa na ovu mogućnost i pokušava profitirati iz te političke kombinacije. 22. januara 1944, potpukovnik [[Petar Baćović]] (pseudonim »Nav-Nav«) obavještava generala Mihailovića o povezivanju četnika u [[Crna Gora|Crnoj Gori]] i [[Sandžak]]u sa sljedbom [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]]: {{izdvojeni citat|Dolaskom Srbijanske vojske u Crnu Goru, jedinstvo Srpstva dolazi sve više do izražaja. Svuda se manifestuje nerazdvojenost Srbije i Crne Gore. To znatno pojačava duh za borbu protiv komunista. Dolaskom Ljotićevih »Belih Orlova« oseća se živa akcija među Ljotićevcima u Crnoj Gori i ima izgleda, da će naročito po varošima uskoro postati opasnost za nas u toliko više, što okupljaju oko sebe sve one ličnosti, koje su kompromitovane svojim vezama sa okupatorima, Italijanima i Nemcima. Oni otvoreno prete da će okupatoru prestaviti svakoga onog, koji ne bude sa njima. Svi vojni komandanti primili su saradnju sa Nemcima u borbi protivu komunista i potpisali poznatu obavezu...<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Četnički komandant piše 24. januara 1944. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]]: „Izgleda da će Sandžak i Crna Gora biti priključeni Srbiji“. Istog dana, depešom je poslat i njegov odgovor potpukovniku Petru Baćoviću: {{izdvojeni citat|Da li su već stigli u Crnu Goru neki Nedićevi ili Ljotićevi odredi i kuda. Neće oni prestavljati veliku opasnost za nas. Jedinstvo srpstva treba i sa naše strane što više da se ističe i nerazdvojivost Crne Gore i Srbije. Borbu protiv komunista moramo voditi svim srestvima... <br /> Sa Ljotićevcima treba taktizirati, ali mi ne možemo ići njihovim putem.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_69.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 23. januara do 4. februara 1944. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Od delegata VK JVuO za Crnu Goru, [[Boka kotorska|Boku]], Sandžak i [[Albanija|Albaniju]] majora [[Sava Vukadinovića]] (pseudonim »Dra-Dra«), koji će od proljeća 1944. biti načelnik štaba [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], 1. februara stiže potvrda o skorom dolasku srpskih kvislinških jedinica, kao pomoć crnogorskim četnicima u borbi protiv snaga NOVJ: {{izdvojeni citat|U Crnoj Gori se sa nestrpljenjem očekuje dolazak Nedićevih trupa koji je najavljen. Sprema im se doček. Dolaskom je narod oduševljen ne zbog simpatije naroda prema Nediću, već zbog toga što se dolaskom trupa Crna Gora nalazi ponovo uz bratsku Srbiju i time se manifestuje zajednička borba Srpstva protiv komunista. Dolaskom trupa pojačaće se moral Crnogoraca i rešenost za borbu do uništenja komunista, a u potpunosti [[Lovćenska brigada|zelenaše]] jednom za svagda likvidirati.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Pukovnik Jevrem Simić javlja 28. januara generalu Draži Mihailoviću da je major [[Dušan Janjić]], komandant Sremsko-slavonskog četničkog odreda i komandant Psunjskog korpusa,<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knj. 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 210.</ref> posjetio generala Nedića. Pukovnik Simić (»Stipe«) u depeši navodi: {{izdvojeni citat|Major Dušan Janjić, komandant našeg odreda u Banja Luci ponovo je bio [u] Beogradu i Božić proveo kod kuće. Nemci za ovo znali. Odlazio u kabinet Nedića. Tražio sam od Saše objašnjenje pošto mu je u kuću dolazio. Ovo me začuđuje. Znaš li ti šta treba ovo da znači.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Uz asistenciju lokalne SDS i prećutnu saglasnost njemačkih okupacionih vlasti, četnici Ivankovačkog korpusa JVuO su u noći između 1. i 2. februara 1944. godine izvršili [[Masakr u Pomoravlju|pokolj u tri grada u Pomoravlju]].<ref>Boško Živanović — Damnjan Popović — Miodrag Jovanović: ''Pomoravlje u narodnooslobodilačkoj borbi 1941—1945'', Svetozarevo 1961, str. 340—342.</ref> Potpukovnik [[Ljubomir Mihailović]] (pseudonim »Long«; nakon [[Legalizovani četnici|legalizacije]], bio je do polovine 1942. pomoćnik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_10.htm Pismo komandanta Timočkog korpusa od 14. januara 1943. Branivoju Petroviću o potrebi zajedničke akcije protiv pripadnika Narodnooslobodilačke vojske na relaciji Zaječar—Niš]</ref>), komandant Velikomoravske grupe korpusa (VMGK), izvještava 17. februara generala Mihailovića i Vrhovnu komandu o rezultatima četničke akcije: {{izdvojeni citat|Noću između 1/2 - II preduzeo sam čišćenje komunista po varošima. Rezultat je ovaj: u Jagodini 17 muškaraca i 7 ženskih, u Ćupriji 9 muškaraca i 1 ženska, u Paraćinu 11 muškaraca i 1 ženska, svega 37 muškaraca i 9 žena. Sa ovim likvidirane su glavne vođe i organizatori. Neki komunisti su izmakli, ali su preduzete mere da se pohvataju. Narod je ovim zadovoljan. Načinom izvršenja pokazali smo prijateljima i neprijateljima našu snagu jedinstvo i organizatorsku sposobnost.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Nakon što je više četničkih komandanata u Srbiji potpisalo [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore sa Wehrmachtom]], postala je saradnja stražara i „ilegalnih četnika DM“ pravilo, a ne izuzetak, tako da se pred Njemcima više nije ni pokušavala sakriti. O ovome vrlo ubjedljivo svjedoči i zvanični izvještaj Odeljenja za državnu zaštitu „o događajima u Srbiji od 11. do 17. februara 1944“: {{izdvojeni citat|Bilo je sukoba SDS kao i u okrugu zaječarskom u kojima su odredi Srpske vlade gotovo redovno pomagani od ilegalnih četnika DM, poražavali komuniste na svakom koraku. Ova jedinstvena akcija udruženih nacionalnih snaga dala je za poslednja dva meseca veoma zadovoljavajuće rezultate, tako da je u tome vremenu palo više komunističkih vođa poznatih još iz prvih dana njihove aktivnosti u Srbiji...<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 1–1/2–9, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 11. do 17. februara 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 221.</ref>}} Već 1. februara 1944. godine, u izvještaju koji je okružni načelnik u [[Užice|Užicu]] uputio lično generalu Milanu Nediću, između ostalog, stajalo je sljedeće: {{izdvojeni citat|Pošto su poslednje partizanske horde potisnute iz okruga, zahvaljujući oružanoj akciji nemačkih i bugarskih trupa, naših odreda Srpske državne poljske i granične straže, pripadnici DM, u saradnji sa našim odredima SDS, učestvuju u svim borbama protiv partizana.<ref>Arhiv Srbije, Fond MUP, br. 2093, neregistrovano.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/295.</ref>}} 10. februara 1944. godine, u Vrhovnu komandu JVuO stiže više depešâ koje je poslao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]] (pseudonim »Mihovil«), iz kojih se vidi da je ovaj četnički komandant iz [[Istočna Srbija|istočne Srbije]], prema uputima i uz znanje Draže Mihailovića, bio povezan s brojnim kvislinškim dužnosnicima. Konkretno, riječ je o generalu [[Panti Draškiću]], ministru u prvom sazivu Vlade nacionalnog spasa, uhićenom od strane Nijemaca baš zbog veza s JVuO; zatim jednom od čelnih ljudi SDS-a pukovniku [[Branimiru Živkoviću]]; te majoru [[Trifunu Mikiću]], bivšem načelniku štaba [[Četnici Koste Pećanca|Srpske Četničke Komande]] Koste Pećanca: {{izdvojeni citat|Pukovnik Branimir Živković načelnik štaba komande žandarmerije, na moj poziv pismom odgovorio je da želi da se ilegalizuje, o čemu je i Vas izvestio. Mislim da bi njegov dolazak kod nas dovukao veliki broj oficira, jer on uživa n[eograničeno?] poverenje, izrazio je želju da bude na ovom sektoru, trebalo bi mu poveriti veću komandu. Major Živojin Ristić, načelnik štaba pukovnika Pavlovića, obavestio me je da ste naredili da uhvatim vezu sa majorom Trifunom Mikićem, radi sastanka sa njim. Mikić je u redovima dobrovoljaca, verni saradnik Nemaca i naš otvoreni neprijatelj. Molim za izveštaj. [...] <br /> Đeneral Draškić, njegov tast moli za intervenciju, odnosno kome treba da se obrati u Beogradu radi njegovog oslobođenja.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Istog dana, u štab Draže Mihailovića stiže i telegram poslat od strane pukovnika Jevrema Simića. Pukovnik Simić obavještava komandanta četničkog pokreta da je od kapetana [[Milana Medića]], zamjenika komandanta Gorske kraljeve garde (tj. Nikole Kalabića), saznao da komandant Beograda JVuO major Aleksandar Mihajlović i dalje održava vezu sa Ilijom Paranosom, potpredsednikom Beogradske opštine i bliskim saradnikom [[Dragomir Dragi Jovanović|Dragog Jovanovića]]: {{izdvojeni citat|Medić mi javlja: Saša bio sa njim u mojoj blizini. Došao autom iz Beograda sa Paranosom, pomoćnikom u opštini Dragog Jovanovića, koga pretstavlja kao našeg najjačeg saradnika. Otkuda sad ovo kad ja znam ko je i šta Paranos i kakvi su odnosi između njega i Dragog. Drška.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} U vreme nešto intenzivnijih sukoba između četnika Draže Mihailovića i snaga nemačkog okupatora u pojedinim delovima Šumadije, naročito u kragujevačkom i mladenovačkom okrugu, od sredine februara do kraja maja 1944, dolazi do jednog naizgled paradoksalnog sastanka. Naime, u prvoj polovini marta 1944. u selu Vranići pokraj Čačka došlo je do sastanka između generala [[Miroslav Trifunović|Miroslava Trifunovića]], istaknutog člana Vrhovne komande JVuO, i predstavnika nemačkog okupatora Šterkera, na kome se razgovaralo o mogućnosti sporazuma između okupatora i četnika Draže Mihailovića u pogledu borbene saradnje protiv NOVJ, što bi podrazumevalo i naoružavanje četnika. Sastanku je prisustvovao i [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u kvislinškoj vladi Milana Nedića.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/325.</ref> U izvještaju koji je 10. februara 1944. godine poručnik [[Jovan Pupavac]] (»Hugo«) poslao majoru [[Slavoljub Vranješević|Slavoljubu Vranješeviću]], komandantu Zapadne Bosne, kao jedan od razloga za napuštanje [[Dinarska divizija|Dinarske divizije]], Pupavac pominje i saradnju vojvode [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] sa [[Dimitrije Ljotić|Dimitrijem Ljotićem]]. Pupavac, koji je i u depeši od 23. decembra 1943. VK JVuO ukazivao na prisustvo Ljotićevih izaslanika u štabu vojvode Đujića, ali i na činjenicu da je ljudstvo divizije u potpunosti u službi Njemaca,<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref> tvrdi da su ljotićevci veoma aktivni u Dinarskoj diviziji, te da se nalaze pod njemačkom zaštitom, kao i da Đujić ima puno povjerenje u njih: {{izdvojeni citat|U sastavu Dinarske oblasti, posle dolaska Nemaca, Ljotićevci su postali najaktivniji. Predstavnik njihov je Samodol Krešimir, Ljotićev sekretar za Dalmaciju. U Šibeniku imadu svoju komandu. Njihov je rad isti kao i u Srbiji i dolazi vrlo često do tuče između naših boraca i njih. Pop Đujić sve to tolerira i ako su oni pod komandom njegovom. Popovi kao Ljotićevci postali su vrlo aktivni od dolaska Nemaca, a na žalost ima ih dosta pošto su ih zaštitili Talijani za vreme uprave u Dalmaciji. Pop Đujić ih smatra najvećim saradnicima i oni zajednički rešavaju sve stvari.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_73.htm Izveštaj komandanta 1. brigade Bosanskokrajiškog četničkog korpusa od 10. februara 1944. komandantu korpusa o saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji]</ref>}} <div style="text-align:center;font-size:85%;"><gallery mode="packed" heights="200"> Ljotic i djujic.png|Dimitrije Ljotić i Momčilo Đujić sa saradnicima u Sloveniji, zima 1944/1945. </gallery></div> Pet dana nakon Pupavčeva izvještaja, sâm Momčilo Đujić (pseudonim »Dal-Dal«) javlja Draži Mihailoviću da je uspostavio kontakt sa Rokom Kalebom, pristalicom Ljotićevog [[ZBOR]]-a iz [[Dalmacije]]. Vojvoda Đujić traži od Mihailovića instrukcije za postupanje u vezi ponude za saradnju koju mu je upućena: {{izdvojeni citat|Poručio mi je, da želi sa mnom razgovarati po pitanjima koja se tiču sudbine srpskog naroda u ovim krajevima i uspostave veze između đenerala Mihailovića i Nedića i Ljotića. Naglasio je, da je radi toga ovamo poslat od Ljotića i da mora sačekati moj odgovor. Ukoliko smatrate za vajdu pošaljite mi potrebne instrukcije i ovlastite me za ovaj razgovor.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića septembar 1943. — jul 1944, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 84, str. 419.</ref>}} Ni sudski kapetan u Dinarskoj diviziji Ilija Jevtić nije bio ništa manje eksplicitniji kada je svojim nadređenim slao informacije o kolaboraciji pripadnika JVuO s okupatorom na teritoriji NDH a koja je nekad pripadala italijanskoj okupacionoj zoni. Kapetan Jevtić piše 20. februara 1944. majoru Slavoljubu Vranješeviću o četničkim odredima u [[Šibenik]]u, kao i u ostalim mjestima u [[Dalmacija|Dalmaciji]]: {{izdvojeni citat|Četnika ima u Šibeniku. To je posebna grupa četnika, koji imaju vođstvo Ljotićevaca, sem njihovog političkog prestavnika bivšeg narodnog poslanika Slavka Grubišića, lekara, iz Šibenika, koji me je uveravao da je on kao veliki [[Jugosloveni|Jugosloven]] i [[Hrvati|Hrvat]] i dušom i srcem za Dražu Mihailovića. Ova grupa četnika drži Dalmatinsko primorje naravno sa Nemcima, čije su snage minimalne i koji nadoknađuju svoju snagu četnicima. U Splitu u ovo vreme nije bilo četnika odn. četničke komande, mada su četnici i njihove starešine odlazile u taj grad. U Drnišu, Kninu, Gračacu, Zadru, Obrovcu i drugim manjim mestima ima četnika i njihove komande. Četnici stanuju u kasarnama zajedno ili u blizini nemačkih vojnika. Sve se akcije izvode zajednički, ali po naređenju Nemaca i njihovih oficira. Četnici su vodiči i prethodnice. Sem nekoliko sela u svim drugim mestima gde se nalaze Nemci tu se nalaze i četnici. A kada Nemci izvrše zauzimanje kakvog mesta starešine četničke prave sebi reklamu da su to četnici učinili odn. tako se to javlja Vrhovnoj komandi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_78.htm Izveštaj kapetana Ilije Jevtića od 20. februara 1944. komandantu zapadne Bosne o svom radu i saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji i Lici]</ref>}} Na jednom skupu četničke emigracije, decenijama nakon Drugog svjetskog rata (vjerovatno početkom [[1990-e|90-ih]] godina), vojvoda Momčilo Đujić je o generalu Milanu Nediću izjavio sljedeće: „Milan Nedić je spasio više od pola miliona Srba i 80 hiljada djece srpske, koja su uspjela da pobjegnu sa [[Ustaše|ustaškog]] noža. Milan Nedić je imao tešku ulogu, braćo i sestre... Da je mene neko pitao u početku rata: 'Hoćeš sa Milanom Nedićem ili sa Dražom u šumu?' — ja ne bih išao uz Nedića. Ja bih otišao u šumu kod Draže, jer u šumi je bilo lako. Mi smo bili svoji gospodari — puška ti, puška mi! A u Beogradu je trebalo klanjati pred Nijemcima i spašavati Srbiju da je ne raskopaju Bugari, Mađari, Arnauti i ostali neprijatelji... Braćo i sestre, nemojte se varati, to Vam kaže vojvoda Đujić...“ O saradnji Mihailovićevih četnika sa Nedićevom vladom, vojvoda Momčilo Đujić kaže: „Draža je govorio: 'Pošalji svoje kurire u Beograd, u tu ulicu, i u tu kuću...' I u toj kući bio je ministar finansija [[Bogoljub Kujundžić]]{{efn|U prvom sazivu Nedićeve Vlade nacionalnog spasa (od 29. avgusta 1941. do 7. novembra 1942. godine), Bogoljub Kujundžić se nalazio na čelu Ministarstva poljoprivrede i ishrane, da bi od 10. novembra 1942. do kraja okupacije obnašao funkciju ministra pravosuđa.}}, i taj je ministar finansija iz Nedićeve vlade, iz Nedićeve kase slao, i na Ravnu goru i meni na Dinaru, pune vreće novaca: [[Ante Pavelić|Pavelićevih]] kuna, talijanskih lira, bivših [jugoslovenskih — prim.] dinara... Dakle, oni [Mihailović i Nedić — prim.] su radili zajedno, umrli su zajedno, i tako, braćo...“<ref>[https://m.youtube.com/watch?v=hmznK0Z_XX8 YouTube: Vojvoda Momcilo Djujic]</ref> Kakvo je raspoloženje vladalo u srpskim kvislinškim redovima vis-à-vis saradnje sa ravnogorcima, Draža Mihailović je informisan u depeši od 13. februara 1944. od strane majora [[Vladimira Komarčevića]] (»Dum-Dum«), komandanta Kolubarskog korpusa: {{izdvojeni citat|Nedić u Beogradu sazvao sve komandante okružnih straža. Rekao im, sa Dražom pregovori privode se kraju i to će biti u redu. Komandanti se bunili zašto se Ljotićevcima daje sve, a straži ništa. Na ovo Nedić je zaplakao i uspeo da im objasni, zašto to mora tako da bude. Na jednoj večeri u Valjevu, Ljotić se u poverenju žalio svojim prijateljima da Dragi Jovanović pomoću Majsnera i drugih Švaba hoće da uzme vlast od Nedića. Dragi Jovanović uverava Švabe da im organizacija Dražina nije opasna, nego im je Nedić opasniji. On će ih u datom momentu udariti u leđa. Nedića štiti Nojbaher i neće Dragi Jovanović uspeti. Ljotić u Valjevu po završenim predavanjima skupio dobrovoljačke oficire i u poverenju rekao im: »Gospodo, vlast u ruke što čvršće. Dosta smo bili na dnu mora, sad moramo na površinu. Sa ovima se moramo obračunati.« Ovo se odnosi na nas. Dalje je kazao: »Sporazumevaju se sa Nemcima, a sa nama neće. Oni su prema tome osovina, a nas zovu peta kolona. U Beogradu možete nositi firmu Dražinu na grudima, Nemci neće da ih hapse«. Major Komarčević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} [[Živorad Vukosavljević]] (pseudonim »Knap«), načelnik štaba Severnih pokrajina JVuO, tj. Komande [[Vojvodina|Vojvodine]] i [[Slavonija|Slavonije]], na čijem se čelu nalazio general [[Svetomir Đukić]], piše 17. februara 1944. četničkoj Vrhovnoj komandi da se sastao sa Milanom Nedićem (u depeši od 16. februara, Vukosavljević za generala Nedića koristi pseudonim »Otac«), kao i sa komandantom SDS generalom Jonićem te tvrdi da su mu oni ponudili raznovrsnu pomoć i saradnju: {{izdvojeni citat|Izvestio sam opširno o sastanku sa Nedićem i sa komandantom straže Jonjićem. Nedić traži stalnu vezu radi ujedinjenja srpskog fronta i daje sugestije za spasavanje Srba. Davaće obaveštenja i materijalnu pomoć. Veza da bude tajna, Jonjić se potpuno Vama stavlja na raspoloženje bez obzira na Nedića i on traži stalnu vezu a učiniće dosta u materijalnom smislu. Neke stvari mogu samo lično da Vam saopštim. Ostalo je za sada da Vam prenesem njihove želje i dobijem instrukcije. Šteta bi bilo ne iskoristiti ovo što nude.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} General Mihailović (alias »Laz-Laz«) odobrava Vukosavljeviću da se iskoristi veza sa Nedićem i Jonićem, budući da nakon šest dana naređuje: {{izdvojeni citat|Pitajte Dragoslava Pavlovića, da li je zaista slao jednog čoveka kod oca Srbije. Preko Vukosavljevića treba pumpati oca Srbije a da to ne zna Sveta Đukić. Neka Vukosavljević iskoristi i komandanta straže i oca Srbije.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 428.</ref>}} Kapetan [[Miloš Vignjević]] (pseudonim »Azed«), načelnik Štaba Zlatiborskog korpusa JVuO, u depeši od 23. februara 1944. obavještava Vrhovnu komandu: {{izdvojeni citat|Nedić dodelio Pavlu Đurišiću i Lukačeviću 5 miliona dinara i 5 vagona žita, koje će se prebaciti vozom do Priboja. Opštine dobile naređenja iz Beograda da se prekinu odnosi sa četnicima D.M., tako glasi depeša. Nemački oficir za vezu u Užicama, Sigfrid izjavio jednom našem čoveku da se ovo odnosi samo na jednu jedinicu kod Beograda, a da ovde ostaje po starom. Ovaj korpus nije imao do sada nikakve veze sa okupatorom. Kapetan Vignjević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Krajem februara 1944. godine, dvije čete iz sastava 1. bataljona [[Četvrta vojvođanska udarna brigada|4. vojvođanske NOU brigade]] pokušale su, prelazom u [[Mačva|Mačvu]] preko [[Sava|Save]], izvršiti napad na lokalne četničke jedinice i pripadnike kvislinške [[Srpske granične straže]] (SGS). Međutim, usljed jakog otpora četnika i graničara u utvrđenim ogradama i bunkerima, napad je odbijen, dok je gotovo 40 boraca 4. vojvođanske brigade poginulo. Kapetan [[Vojislav Tufegdžić]], komandant Cerskog korpusa JVuO, pretpostavljene je 2. marta izvijestio o ishodu borbe: {{izdvojeni citat|27 februara o.g. komunisti su ponovo izvršili prelaz u Mačvu kod sela Ravnja. Prelaz je trebao biti izvršen sa jačim snagama, ali je od naših delova i graničara primećen na vreme, te je uspeo samo izvestan deo da se prebaci, jer je još dok su bili na vodi, na njih otvorena jaka vatra iz automatskih oružja, te su im nanešeni veliki gubitci. Sa prebačenom grupom vođena je duža borba, u kojoj je poginulo - izbrojano 42 komunista i 29 zarobljeno, od kojih i dve žene. Ostatak je razbijen i nateran ponovo na reku te su se mnogi još i podavili. Zarobljeni komunisti su odmah na licu mesta pobijeni. Naši delovi nisu imali gubitaka u opšte, dok je poginulo 2—3 graničara i njihov komandant poručnik Bogić, inače odličan oficir iz naše organizacije. Nemci i dobrovoljci iz Šapca u opšte nisu krenuli u ovu borbu. Tako su komunisti i ovog puta dobili dobru lekciju i baš na terenu gde su mislili da imaju svojih pristalica.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_85.htm Izveštaj komandanta Cerskog korpusa od 2. marta 1944. o borbama protiv delova 4. vojvođanske brigade kod s. Ravnje]</ref>}} Nekoliko sedmicâ ranije, i major [[Dragoslav Račić]] (pseudonim »Jo-Jo«), komandant Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, izvještava o prebacivanju mačvanskih partizana iz [[Semberija|Semberije]] u [[Zapadna Srbija|zapadnu Srbiju]]: {{izdvojeni citat|Noću između 8/9 -II- prebacile su se jače komunističke snage iz Semberije u Mačvu kod sela Badovinaca. Sa letećim brigadama krećem za Mačvu. Žandarmerija se već bori. Naredite Komarčeviću da prikupi sve snage i bude spreman za pokret. Svakoga dana javljaću situaciju. Major Račić.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} O spremnosti kvislinških struktura na saradnju sa Mihailovićevim četnicima svjedoči i tekst Božidara Nedića, brata generala Milana Nedića, objavljen 24. marta 1944. godine u listu ''Novo vreme'', u kom se ističe jasan i nedvosmislen zaključak: {{izdvojeni citat| Kažite svakom ko vam kaže da ima još nedićevaca, dražinovaca, ljotićevaca da je to laž, jer od danas ima samo Srba, s jedne, i komunista, s druge strane.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/326.</ref>}} General Milan Nedić je u sličnom tonu poručivao srpskoj javnosti da napravi izbor između dvije strane. U tekstu pod naslovom “Glas Srbije”, objavljenom u listu „Srpski narod“ 8. aprila 1944. godine, on piše: {{izdvojeni citat|Grokću puške, štepuju mitraljezi, trešte bombe, gruvaju topovi. To je odgovor Srbije [[Josif Visarionovič Staljin|Staljin]]u, [[Winston Churchill|Čerčil]]u, [[Dušan Simović|Dušanu Simoviću]] i svima i starim i novopečenim crvenjacima. […] Na oružje, Srbi, svi složno protivu crvenih dušmana. […] Neka svima budu primer udružene srpske oružane snage, koje se bratski, rame uz rame bore u [[Ibarska dolina|Ibarskoj dolini]]. Gorko se srpski demon [[Josip Broz Tito|Tito]] prevario u računu. Padaju njegovi partizansko-oslobodilački redovi. Kose srpski mitraljezi njegove partizane i partizanke kao snoplje. […] Kao brat do brata bore se tu divovski jedan pored drugog srpski dobrovoljci, srpski stražari i srpski četnici.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 387.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Tokom 1944, pripadnici 2. gvozdenog puka SDS pod komandom pukovnika [[Radovana Kusovca]] i pripadnici okružnog odreda SDS iz [[Leskovac|Leskovca]] pod komandom majora [[Aleksandra Stikića]] bili su nosioci terora nad stanovništvom [[Južna Srbija|južne Srbije]] koje je bilo naklonjeno partizanima. 2. gvozdeni puk je brojao oko 300 ljudi i imao je zadatak da vrši obezbeđivanje željezničke pruge [[Beograd]]—[[Solun]] u cilju sprečavanja partizana da vrše diverzije. Pod neposrednom komandom majora Stikića i kapetana [[Mihajla Zotovića]], puk je vršio upade u veći broj sela između Leskovca i [[Doljevac|Doljevca]]. Prilikom tih akcija počinjeni su razni zločini nad nenaoružanim meštanima za koje se sumnjalo da pomažu [[NOP]]. Kapetan Zotović je prednjačio u ovim zločinima, uzevši neposrednog učešća u ubijanju. U istrazi 1945. godine, podatke o nastanku ove formacije pružio je [[Dragutin Keserović]] (koji se tim povodom sastao sa pukovnikom Kusovcem), jedan od najistaknutijih komandanata JVuO u Srbiji: {{izdvojeni citat|Marta 1944. dobio sam naređenje od Draže u kome mi naređuje da pomognem pukovnika Kusovca u formiranju 2. gvozdenog puka na terenu Prokuplja, tj. da mu stavim [na raspolaganje] potreban broj obveznika sa teritorije Toplice. Marta meseca došao je Kusovac kod mene u civilnom odelu u blizini Kuršumlijske banje kuda sam prolazio idući ka Rači. Pokazao mi je punomoćje D. M. datirano februara ili marta meseca, u kome ga Draža ovlašćuje da formira II gvozdeni Nedićev puk na teritoriji Prokuplja. U punomoćju je naznačeno da treba da se obrati meni da mu dozvolim da vrbuje potreban broj ljudi na teritoriji Toplice. U razgovoru sam mu saopštio da nemam ništa protiv toga da on formira, odnosno popuni, Gvozdeni puk na mojoj teritoriji i da mu neću praviti u tom pogledu nikakve smetnje. Gvozdeni puk formiran je kao Nedićeva jedinica, ali je bio u stvari pod komandom Dražinom. Ljudstvo je dao Draža, a oružje i opremu Nedić.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2014, стр. 418.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 317-318.</ref>|Pukovnik [[Dragutin Keserović]]}} 11. aprila 1944. godine Nojbaher je razgovarao sa generalom Hansom Felberom, a potom i sa Nedićem, o odnosu prema prema četnicima Draže Mihailovića. Nakon razgovora Felber je 12. aprila izvestio Komandu Vermahta: {{izdvojeni citat|U jučerašnjem razgovoru ministar-predsednik Nedić je saopštio gospodinu poslaniku Nojbaheru o dosadašnjem toku njegovih 'pregovora' sa Dražom Mihailovićem sledeće: # Nedić je poručio D. M. da je nacionalno jedinstvo pred komunističkom opasnošću životna potreba svih Srba. # Pretpostavka za saradnju je da odredi D. M. potpuno obustave sve akcije ne samo protiv Nemaca već i protiv Nedićevih vlasti. # Najbolje bi bilo kad bi D. M. napustio zemlju, ali Nedić je saglasan da i dalje trpi njegov (Dražin) boravak u šumi, kao i brojno ograničenu gardu, za čije bi se izdržavanje sam Nedić brinuo. # Tajne pregovore, bez znanja nemačkih službenih mesta, on (Nedić) odbija. Svi njegovi predlozi bili bi dati pod uslovom da Nemci na njih pristanu.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_62.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=464&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frames no. 000460—000461.] <br /> ({{jez-njem|"I. In der gestrigen Besprechung teilte Ministerpräsident Nedić Herrn Gesandten Neubacher über den bisherigen Verlauf seiner "Verhandlungen" mit DM folgendes mit: <br /> 1) Nedić hat DM sagen lassen, die nationale Einigkeit sei angesichts der kommunistischen Gefahr ein auch von Nedić anerkanntes Erfordernis. <br /> 2) Voraussetzung für ein Zusammengehen sei die vollkommene Einstellung jeder Opposition nicht nur gegen die deutsche Wehrmacht, sondern vor allem auch gegen die serbischen Behörden, sowie die Unterlassung jeglicher selbständigen Aktionen gegenüber der Bevölkerung. <br /> 3) Am besten wäre es, wenn DM das Land verlassen würde. Nedić sei aber bereit, einen weiteren Aufenthalt im Walde zu dulden, desgleichen eine beschränkte Garde, für deren Unterhalt er auch aufkommen würde. Das Gros hätte er zu entlassen und auf die Felder zu schicken. <br /> 4) Geheime Verhandlungen ohne Wissen der deutschen Dienststellen lehne er ab. Alle seine Vorschläge trügen den Vorbehalt der deutschen Zustimmung."}})</ref>}} U proljeće 1944. godine, Nijemci, Nedić i Ljotić su pomogli [[Pavle Đurišić|Pavlu Đurišiću]] pri stvaranju [[Crnogorski dobrovoljački korpus|Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa]], čije su jedinice prvi put upotrijebljene u [[Sandžak]]u, a kasnije po cijeloj [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Tada je iz [[Kruševac|Kruševca]] u Sandžak poslan II bataljon Petog puka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] pod komandom kapetana I klase Vojislava Najdanovića sa 893 dobrovoljca<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 280.</ref> kako bi pomogao Đurišiću, a [[Mihailo Olćan]], bivši ministar narodne privrede u Nedićevoj vladi i Ljotićev bliski drug, došao je s ovim bataljonom u Sandžak kao oficir za vezu između Đurišića i Nedića. Neko vrijeme je kao oficir za vezu služio i novinar [[Ratko Parežanin]]. Peti puk SDK je aprila 1944, zajedno sa Đurišićevim četnicima, učestvovao i u [[Operacija Frühlingserwachen (1944)|operaciji Frühlingserwachen]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=364&rec=314&roll=663 NARA, T314, Roll 663, frame no. 000357.]</ref> Crnogorski dobrovoljački korpus (CDK) dijelom su sačinjavale bivše Đurišićeve trupe koje su Nijemci pustili iz zarobljeništva, ali većinom je bila riječ o četnicima, koji su pod imenom »nacionalnih snaga« ostali u Crnoj Gori. Što se tiče organizacije, formalne lojalnosti, komandnih kanala i opskrbe, Đurišićeve snage su bile dio kvislinških trupâ koje su organizirali i izdržavali Nijemci, ali tijesno povezane sa Ljotićevim Srpskim dobrovoljačkim korpusom (SDK). Usprkos svemu tome, Đurišić, pa tako i njegove trupe, nastavile su sa svojom prvotnom odanošću Draži Mihailoviću i njegovoj organizaciji.<ref>[https://znaci.org/00001/40_64.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje KOLABORACIJA IZVAN SRBIJE DO OKTOBRA 1944.]</ref> CDK je imao oko 5.000 pripadnika. General Nedić je Đurišića tada unaprijedio u čin potpukovnika. Prethodno, u isti čin ga je unaprijedio i [[Petar II Karađorđević|kralj Petar II]], i to na Mihailovićev prijedlog.<ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Obod, Cetinje, 1977, str. 472.</ref> {{izdvojeni citat|Nemci su naoružali 5. 649 crnogorskih dobrovoljaca, ali je Firer zabranio, da se oni stave pod zajedničku komandu Srpskog dobrovoljačkog korpusa.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Ratko Parežanin, kao jedan od ljudi koji je 1935. skupa sa Dimitrijem Ljotićem utemeljio JNP Zbor, za vrijeme okupacije je bio na poziciji šefa Vaspitnog odseka SDK. Nakon rata, Parežanin je posvjedočio koliko je savez Đurišić—Nedić—Ljotić bio čvrst, kao i kakva je bila njegova uloga u održavanju veze između četnika Pavla Đurišića i kvislinške vlade u Beogradu: {{izdvojeni citat|Od dolaska 2. bataljona 5. puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Sandžak kod vojvode Pavla Đurišića — februara 1944. godine — dobrovoljci su bili u stalnim vezama sa četničkim odredima Crne Gore i Sandžaka. Iz dana u dan te veze su se pojačavale. Posle kraćeg vremena došlo je i do formalnog ujedinjavanja naših jedinica... U to vreme od strane Nedića naimenovan je Đurišić za pomoćnika Koste Mušickog, komandanta SDK i unapređen u čin potpukovnika... Od starijih najpre je bio Mihailo Olćan veza sa Pavlom i njegovim četnicima. Docnije sam ja pridodat Olćanu sa nekoliko mlađih drugova. Kad je Olćan napustio ovo mesto, Ljotić je preporučio Nediću da me postavi za vezu između Nedićeve Srbije i četnika Crne Gore i Sandžaka. Nedić je prihvatio ovaj predlog i odredio me pismenim aktom za neku vrstu „zamenika” kod vojvode Đurišića.<ref>[https://www.antenam.net/istorija/362442-jesen-cetnika-u-crnoj-gori-1944 Vladimir Jovanović: Jesen četnika – u Crnoj Gori 1944.]</ref>}} Parežanin dopisuje: „U poslednje vreme Pavle Đurišić je imao svoju stalnu delegaciju u štabu SDK. Njen je zadatak bio održavanje veze sa dobrovoljcima i snabdevanje četničkih jedinica u Sandžaku od strane Nedićeve vlade (oružje, odeća, obuća, pa i novac).” U kvislinškim [[mediji]]ma u Srbiji tog vremena, kao pozitivan primjer upravo se izdvajala saradnja jedinicâ vlade Milana Nedića i snagâ pod komandom Pavla Đurišića. U prvoj polovini maja 1944. Đurišić je otputovao za Beograd, gdje se sastao sa Nedićem, [[Hermann Neubacher|Hermannom Neubacherom]] i [[Maximilian von Weichs|Maximilianom von Weichsom]], komandantom Jugoistoka, a postavljen je i za pomoćnika komandanta SDK generala [[Koste Mušickog]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_161.htm Izveštaj komandanta Vučedolske brigade od 22. maja 1944. Komandi operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine i Komandi Trebinjskog korpusa o teškoj situaciji kod četničkih jedinica u Crnoj Gori]</ref> Pavle Đurišić se tada srio i sa Mihailom Olćanom, u tom periodu političkim komesarom SDK.<ref>{{Cite web|url=https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|title=Mihailo Olćan|last=|first=|date=|website=|publisher=Zanimljiva istorija|archive-url=https://web.archive.org/web/20210923112219/https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|archive-date=23. 09. 2021|dead-url=|access-date=}}</ref> U „Novom vremenu“, u broju od 21. i 22. maja 1944 (u tekstu naslovljenom “Crna Gora zahteva slogu svih Srba”), objavljena je fotografija Olćana i Đurišića. Major Pavle Đurišić je tom prilikom obećao: „Jedno mogu da garantujem a to je da ću očistiti od komunista krajeve Sandžaka i Crne Gore.”<ref>[https://www.antenam.net/drustvo/religija/296066-novi-cetnicki-parastos-micovic-i-ostojic-krivotvore-istoriju-sada-na-krnovu Vladimir Jovanović — Novi četnički parastos: Mićović i Ostojić krivotvore istoriju, sada na Krnovu]</ref> 13. jula 1944. godine, [[Radio Beograd]] je pohvalio Đurišića za službu [[Sile Osovine|silama Osovine]].{{sfn|Maclean|1957|p=210.}} Prethodno, list „Novo vreme“ u broju od 12. juna 1944. prenosi riječi generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Moje staro vojničko srce zadrhtalo je kada sam čuo za podvige junačkih četa sokola Pavla Đurišića, kada su počele da stižu vesti da uz moje oružane odrede bratski pristupaju u borbu protiv srpskih dušmana i ostali srpski nacionalni borci.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/329.</ref>}} [[File:Vojvoda Pavle Đurišić u Beogradu, s nemačkim oficirom u nemačkom automobilu ispred zgrade Narodne skupštine.jpg|thumb|Prilikom posjete [[Beograd]]u maja 1944. godine, komandant crnogorskih četnika [[Pavle Đurišić]] (na zadnjem sjedištu, u sredini) otvoreno se stavlja u službu okupacionih i kvislinških vlasti u Srbiji. Fotografija je načinjena ispred zdanja [[Narodna skupština Republike Srbije|Narodne skupštine]].]] O kontaktima potpukovnika Đurišića s Nedićem, Nijemcima i ljotićevcima u Beogradu, obaviješten je bio i general Dragoljub Mihailović, i to od strane majora [[Aleksandra Mihajlovića Vilija]], komandanta beogradskih ravnogoraca. Naime, 20. maja 1944. godine, major Mihajlović piše: „Iz redova SDK predviđa se formiranje jedne crnogorske jedinice. Naziv, jačina i sastav za sada nepoznati”.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 277, reg. br. 6/1.</ref> U drugom radiogramu poslatom tog dana, major Mihajlović prenosi VK JVuO dodatne informacije: {{izdvojeni citat|Kako saznajemo major Pavle Đurišić nalazi se u Beogradu, gde je primljen od strane Nedića. Saznaje se da mu je odobreno formiranje odreda od 7.000 ljudi. Dobio je 10.000 metara platna i dva kamiona. Formiranje i opremu odobrili Nemci.<ref>AVII, ČA, K—277, reg. br. 6/1.</ref>}} Svjestan da bi ovakvo Đurišićevo javno istupanje moglo prouzročiti veliku političku štetu JVuO, kako u zemlji tako i u inostranstvu, general Mihailović je 24. maja poslao depešu majoru [[Vojislav Lukačević|Vojislavu Lukačeviću]] (pseudonim »Ram-Ram«), kojom ga upozorava: {{izdvojeni citat|U »Novom Vremenu« od 21. i 22. maja, izašla je Pavlova slika sa ministrom Olćanom, kao i Pavlova izjava Vremenu. Hitno smo ovo demantovali preko demokratske Jugoslavije. Pavlu preporučujem da nam ne pravi ovakve nezgode jer posle toga dolaze otvoreni napadi preko Londona, koje nam škodi u narodu.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Pored Đurišića, general Milan Nedić je pokušavao od okupatora obezbijediti izvor snabdijevanja i za potpukovnika [[Đorđije Lašić|Đorđija Lašića]], jednog od četničkih komandanata u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]]. U izvještaju komande Jugoistoka od 6. maja 1944. godine (samo dan nakon pogibije Đorđija Lašića u [[Savezničko bombardovanje Podgorice|savezničkom bombardovanju Podgorice]]), navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Predsjednik srpske vlade Nedić nekoliko puta dolazio radi snabdijevanja majora Lašića [Đorđe] sa 20-30 mitraljeza i 1000 kompleta italijanske opreme; rečeno mu je da se Lašić obrati direktno Feldkomandanturi 1040; Feldkomandantura će ispitati da li je Lašić pouzdan i voljan za borbu na strani Wehrmachta; ukoliko jeste, Feldkomandantura će ga snabdijeti u okviru svojih mogućnosti, a naročito mitraljezima.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=695&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000691.] <br /> ({{jez-njem|"Der serb. Ministerpräsident Nedic wurde schon des öfteren hier wegen Unterstützung des Major Lasic Djordje aus Podgorica im Kampfe gegen die Kommunisten vorstellig. Insbesondere bittet er um Zuteilung von 20 – 30 MG und insgesamt 1000 komplette Ausrüstungen aus italienischen Beutebeständen. Der Ministerpräsident wurde gebeten, den Major Lasic Djordje an die F.K.1040 zu verweisen. Es ist zu prüfen, ob die Leute des Major Lasic Djordje zuverlässig und einsatzbereit an Seite der deutschen Wehrmacht kämpfen. Bei positivem Ergebnis ist der Major Lasic Djordje im Rahmen der bisherigen Unterstützung nationaler Verbände nach fen vorhandenen Mitteln, insbesonders mit MG, zu unterstützen."}})</ref>|Opunomoćeni komandant Jugoistoka za Feldkomandanturu 1040, Crna Gora (6. maj 1944.)}} Krajem aprila 1944. u selu Trbušanima pokraj Čačka ponovo je došlo do sastanka četnika Draže Mihailovića sa Milanom Aćimovićem i nemačkim predstavnikom Šterkerom. Izaslanici Draže Mihailovića na ovom sastanku su, sem generala Trifunovića, bili dr [[Živko Topalović]] i kapetan [[Predrag Raković]]. Na sastanku su četnički predstavnici podneli zahteve o potrebi u oružju i municiji.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/327.</ref> Tokom [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|partizanskog prodora u Srbiju]], ravnogorske snage su se borile zajedno sa njemačkim, bugarskim i kvislinškim snagama ([[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Ruski zaštitni korpus|RZK]]) protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|Druge]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|Pete divizije]] NOVJ. U publikaciji ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', izdatoj u emigraciji, pristalica Ljotićeva [[ZBOR]]-a [[Borivoje Karapandžić]] navodi poimence ljotićevske, nedićevske i četničke komandante koji su se nalazili na čelu odredâ raspoređenih u jugozapadnoj Srbiji, a u pokušaju zaustavljanja ofanzive snagâ NOVJ: {{izdvojeni citat|Komunističke divizije izvršile su snažan pokušaj forsiranja reke Ibra. Njima su se suprotstavile sledeće nacionalne snage: IV puk Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa (Komandant major Voja Dimitrijević), II puk SDK (Komandant major Marisav Petrović), Drugi bataljon I puka SDK (Komandant kapetan Mijat Bardak), Prvi bataljon III puka SDK (Komandant kapetan Mladen Štaljanić), Javorski Korpus (Komandant major Radomir Cvetić), Prvi Ravnogorski korpus (Komandant poručnik Zvonko Vučković), Drugi Ravnogorski korpus (Komandant kapetan Predrag Raković), Kosovski korpus (Komandant kapetan Žika Marković) i jedinice Srpske državne straže pod komandom potpukovnika Dragutina Redića, Komandanta SDS Oblasti kraljevačke. Borbom je rukovodio zajednički Operativni štab, na čijem je čelu stajao Načelnik štaba Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa potpukovnik Radoslav Tatalović.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 261—262.</ref>}} [[Radosav Grujičić]] (pseudonim »Radovan«), inspektor [[Specijalne policije]] [[Uprave grada Beograda]], javlja 27. marta 1944. Draži Mihailoviću (»Br. 88«) da je dva dana ranije u [[Užice|Užicu]] primio znatnu količinu oružja od okupatora, i to preko 144 hiljade metaka, 400 mina za minobacače i 400 granata za topove kalibra 45&nbsp;mm.<ref>AVII, ČA, kut. 18, reg. br. 10/7—2.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji 1943—1944, Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 356.</ref> Grujičić obavještava Mihailovića i o položajima koje prema snagama NOVJ zauzimaju četnici, kvislinzi i okupatori u jugozapadnoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Za sada u okolini Ivanjice nalaze se sledeće snage: Cvetić i Marković na liniji Mučanj — Kušiće, jedan bataljon bugara Katići, jedan bataljon bugara Prilike plus 4 tenka, puk dobrovoljaca dve čete rusa i 4 tenka, Ivanjica tri bataljona bugara i dve čete nemaca koji su ovog momenta stigli.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_100.htm Izveštaj obaveštajca Radovana od 27. marta 1944. Draži Mihailoviću o dobijenoj municiji od okupatora u Užicu]</ref>}} U izvještaju od 8. aprila 1944. koji je kapetan [[Živojin Marković]], komandant 2. kosovskog korpusa poslao Draži Mihailoviću u kome ga obavještava o stanju četničkih organizacija na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]], pored ostalog, piše: {{izdvojeni citat|Pojedini korpusi učestvuju u zajednici sa okupatorom i sa satelitima u borbi protiv partizana. Po onome gde je pretežnija opasnost od partizana kao što je bio slučaj u Ibru, gde su se našli, na jednoj liniji jednovremeno Ljotićevci, Nedićevci, Arnautska Šuc policija, Bugari, Nemci i Javorski korpus (major Cvetić). To ima psiholoških reperkusija na narod. Treba, po mom mišljenju, raditi da se Nemci, Ljotićevci, Arnauti i drugi nađu u prvim linijama, a ne naši redovi... Cvetićevi vojnici slobodno šetaju po Raškoj i Ibarskom dolinom, a okupator to gleda.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 101, reg. br. 10/3.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_256.htm Obaveštenje brigadira Armstronga od 8. aprila 1944. Draži Mihailoviću o poruci generala Padžeta da četnički komandanti sarađuju sa Nemcima i opasnosti da članovi britanske misije kod četnika padnu u ruke Nemaca]</ref>}} Potpukovnik [[Radoslav Tatalović]], načelnik štaba Srpskog dobrovoljačkog korpusa, 18. aprila 1944. podnosi izvještaj generalu [[Hans Felber|Hansu Felberu]] (od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka; okupirana Srbija spadala je u njegovu zonu odgovornosti) u kome izražava zadovoljstvo saradnjom sa Javorskim korpusom JVuO pod komandom majora [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]]: {{izdvojeni citat|Saradnja sa četničkom grupom Cvetić je veoma dobra.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=255&broj=811 NARA, T501, Roll 255, frame no. 000807.] ({{jez-njem|"Die Zusammenarbeit mit der Cetnikgruppe Cvetic ist sehr gut."}})</ref><ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref>|Zapisi o obilasku Vojnog zapovjednika Jugoistoka [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|operacije Kammerjäger]] (18-20. april 1944. godine)}} U izvještaju Vojnoupravnog komandanta Jugoistoka generala Hansa Felbera od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Wehrmachta, još jednom se notira potpora koju trupe potpukovnika Tatalovića pružaju četnicima Draže Mihailovića, u ovom slučaju na teritoriji NDH: {{izdvojeni citat| D) Grupa “Tatalović” Srpski dobrovoljački korpus uključio se kod [[Ljubovija|Ljubovije]] u borbe na hrvatskoj obali Drine i prihvatio četnike koji su se povlačili.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=736 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000732.] <br /> ({{jez-njem|"Bei Ljubovija griff SFK in Kämpfe auf kroat.Drina–Ufer ein u. nahm ausweichende Cetniks auf."}})</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_57.htm Izveštaj vojnoupravnog komandanta Jugoistoka od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o borbama sa 2. i 5. NOU divizijom na komunikaciji Užice - Višegrad]</ref>}} Referišući o situaciji u Srbiji, general Felber je u svom izvještaju od 22. aprila 1944. o suradnji četnika sa Nijemcima i kvislinzima zabilježio sljedeće: {{izdvojeni citat| Srbija: Pod pritiskom crvenih snaga koje su prodrle u južnu Srbiju, ponovo je porasla spremnost svih nacionalno orijentisanih krugova pod vođstvom okupacione vlasti da poduzmu borbu protiv komunizma. Javljeno je da je sâm Draža Mihailović u jednom govoru tražio lojalnu suradnju s okupacionim snagama kako bi otklonio komunističku opasnost u Srbiji. Vidljiv znak ovog novog razvoja je činjenica da se u južnoj Srbiji Nijemci, Srpski dobrovoljački korpus i DM–četnici bore rame uz rame.<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=553&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000549.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Unter dem Druck der in S–Serbien eingedrungenen roten Kräfte ist die Bereitschaft aller nationalgesinnten Kreise unter Führung der Besatzungsmacht, den Kampf gegen den Kommunismus aufzunehmen, wieder gewachsen. DM selbst soll in einer Rede zu loyaler Zusammenarbeit mit Okkupator aufgefordert haben, um die kommunistische Gefahr in Serbien zu beseitigen. <br /> Einen sichtbaren Ausdruck hat diese Entwicklung darin gefunden, dass in S–Serbien Deutsche, SFK und DM–Cetniks Seite an Seite kämpfen."}})</ref>}} U izvještaju koji su aprila 1944. sačinili službenici [[Ured za strateške usluge|Ureda za strateške usluge]] (''Office of Strategic Services (OSS)''; preteča savremene [[CIA|Centralne obavještajne agencije]] [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), sugeriše se da bi „generala [Mihailovića] trebalo promatrati u istom svjetlu kao i Nedića, Ljotića i bugarske okupacione snage“.<ref>Sabrina P. Ramet, ''The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918-2005'', Indiana University Press, 2006, pp. 134.</ref> U noći 28/29. aprila 1944, pripadnici Resavske brigade JVuO pod komandom Vukašina Petkovića i lokalna SDS uhvatili su devet stanovnika [[Svilajnac|Svilajnca]]. Jedan uhapšenik je uspeo da pobegne, a ostali su sprovedeni u selo [[Дивостин|Divostin]] gde su zaklani. Sačuvano je potresno svedočenje Radosava Vidulovića, četnika pod Petkovićevom komandom, koji je 1944. ostavio pisanu belešku o pokolju u Divostinu: {{izdvojeni citat|Jedne noći, kad smo bivakovali kod sela Crkvenca, Vukašin [Petković] je došao u našu sobu i pitao: ’Ko hoće da ide sa mnom, imamo večeras da koljemo?’ Svi smo digli ruke uvis, jer, kako sam čuo, ko ne digne ruku, rđavo prolazi. Vukašin je odvojio pet trojki i otišao sa njima u nepoznatom pravcu. Posle pola sata vratili su se sa krvavim rukama i jedan sa prebijenom puškom. Svi koji su došli rekli su nam: ’'''Ala smo ih klali'''.’ Jedan je pričao kako mu se puška prebila kad je jednog udario po glavi. Jer oni prvo udare čoveka puškom u potiljak pa, kada padne, onda ga jedan prekolje. Svi su se smejali kako su ih poklali. Po izvršenom delu, vojnici su se prali od krvi, a takođe i kame koje su bile krvave.<ref>Коста Николић, „О неким проблемима у раду организације Југословенске војске у отаџбини на југу Србије 1942-1944.“, Лесковачки зборник, LI, Лесковац, 2011, стр. 263.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 151.</ref>}} U jednom izvještaju od 5. maja 1944, neimenovani pripadnik ravnogorskog pokreta se žali na stanje u Resavskom korpusu, kao i na poručnika Vukašina Petkovića, navodeći da je stanovništvo okupirane Srbije ogorčeno zbog četničkih zločina te njihove neskrivene saradnje sa kvislinzima i okupatorom: {{izdvojeni citat|Najgori je poručnik Vukašin Petković. U aprilu je ubio: Iliju Bućina, sveštenika, poznatog nacionalnog radnika; Mihaila Jovanovića, nacionalnog borca iz Južne Srbije i ličnog prijatelja [[Aleksandar I Karađorđević|kralja Aleksandra]]; Čedomira Protića, Ivana Dimitrijevića i još dva obućara, pod optužbom da su komunisti! Poručnik Petković u narodu dobio ime “Car grkljan”. Nečuveni teror nad narodom. Narod nas smatra izvršiocem Nedićevih želja, nemačkim slugama. Stradalo je mnogo žena koje nisu htele da budu ljubavnice pojedinim starešinama. Ko može ovakvim zulumima i zverstvima stati na put?<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 87-2-12.</ref><ref>Коста Николић, н. ч., стр. 272.</ref>}} Na zajedničkoj konferenciji svih kolaboracionističkih oružanih formacija, koja je održana 2. maja 1944. godine, [[Marisav Petrović]], jedan od komandanata SDK, optužio je generala [[Borivoje Jonić|Borivoja Jonića]] da su njegove jedinice (tj. SDS) „saradnici DM“ i dodao da „DM na ovaj način ima 95% pristalica u Srbiji“.<ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 545.</ref> I sâm Borivoje Jonić će u svojim poslijeratnim zapisima istaći do koje mjere je bila izražena saradnja SDS sa Dragoljubom Mihailovićem i JVuO: {{izdvojeni citat|S.D.S. ne samo da je od svoga osnivanja sarađivala sa četničkom organizacijom, no je iste za svo vreme snabdevala oružjem, municijom, obućom, odećom i drugim potrebama. Zbog ove saradnje koju su Nemci progonili i kažnjavali smrću, brojno stanje straže smanjivalo se i bezbroj puta popunjavalo. Straža je bila glavni depo za popunu četničke organizacije u Srbiji. Preko straže išla je glavna obaveštajna služba četničke organizacije – u sve pravce i izvan Srbije... Može se slobodno reći i tvrditi da je 50% starešina i 25% ljudstva S. D. S. eliminisano iz njenih redova zbog saradnje i povezanosti sa ravnogorskim pokretom.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 312-313.</ref>}} Pored toga, general Jonić precizira na koje sve načine je Straža ukazivala pomoć Mihailovićevim četnicima: {{izdvojeni citat|Dotur novca, obuće, odeće i životnih potreba; štampanje novina i propagandnog materijala i rasturanje istog; snabdevanjem sa oružjem i municijom do najviših mogućih granica; fingirana otmica novca i drugih potreba za D. M. iz vozova i kamiona gde je S. D. S. u pripremama i izvršavanju učestvovala; ranjenici i bolesnici D. M. lečili su se u vojnim i građanskim bolnicama kao pripadnici S. D. S; snabdevanje lekovima i sanitetskim materijalom četnika, što je uzimato za S. D. S; ukazivanje specijalnih usluga savezničkim misijama kod D. M. od strane S. D. S. a posebno engleskom pukovniku Beliju u Šapcu, američkom pukovniku Mak Daulu sa misijom u Mačvi i u selu Vrčinu kod Beograda; preuzimanje u više slučajeva savezničkih padobranaca i predaja istih četnicima radi transportovanja u njihove baze, i. t. d.<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 362-364.</ref>|General [[Borivoje Jonić]], komandant Srpske državne straže od 1942. do 1944. godine}} Takođe, u ratnim memoarima kapetana [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], komandanta 1. ravnogorskog korpusa, nailazi se na potvrdu ocjene o naklonjenosti velike većine pripadnika SDS-a Mihailovićevom pokretu: {{izdvojeni citat|Viši oficiri u štabu vrhovne komande, pomagani od nekih političara koji se nisu mirili sa odlukama [[Svetosavski kongres|Baškog kongresa]], vršili su pritisak na Dražu da bez odlaganja prihvati saradnju generala Nedića. Oni su morali znati da nama ta saradnja nije bila potrebna, jer je skoro cela SDS bila na našoj strani, ali saradnja sa Nedićem značila je u stvari saradnju sa onima koji iza njega stoje, a oni su verovali da mi sa te strane možemo izvući neku značajnu korist...<ref>Звонимир Вучковић, Сећања из рата. Од отпора до грађанског рата, Ваљево, 2005, стр. 384.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n.d, str. 313.</ref>}} Major [[Aleksandar M. Mihajlović]], komandant Beograda JVuO, u izvještaju koji je Draži Mihailoviću poslao 22. aprila 1944. godine, svjedoči iz prve ruke o potpuno haotičnom stanju u redovima okupatora i kvislinga nakon [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije|savezničkog bombardovanja glavnog grada Jugoslavije]] za [[Uskrs]] 1944: „Što se tiče vlasti, naših i nemačkih, ona je potpuno dezorijentisana i razbijena. Tri dana u Beogradu nije bilo takoreći nikakve vlasti. Svi su oni bili pogubili glave. Vlada je izbegla na Avalu, Uprava grada sklonila se na periferiju, komanda SDS takođe je izbegla na periferiju, Nemci se evakuišu preko Save i Dunava... Jedino su se kvartovski odredi SDS držali prilično dobro i požrtvovano su se zalagali za spasavanje stanovništva.“ Major Mihajlović piše i da je vanredna situacija rezultirala novim približavanjem srpskih nacionalističkih i kolaboracionističkih snaga: {{izdvojeni citat|Opšti zaključak: bombardovanje saveznika je uspelo, ali sa srazmernim ogromnim žrtvama našeg življa. <br /> II. — Čim je nestalo dosadašnje vlasti u Beogradu svi su požurili da mi se stave na raspoloženje. Jedan od prvih bio je đeneral Jonić. Ja sam se sastao sa njim sada prvi put. Rekao mi je da je od Vas dobio naređenje da naš odred snabdeva oružjem i municijom i izjavio mi je gotovost da ovo izvrši. Međutim, ogradio se da on ne raspolaže ni oružjem ni municijom, već mi treba da na terenu sa njihovim odredima uhvatimo vezu i da od njih ovo dobijemo, jer su oni u mogućnosti da to pred Nemcima rashoduju. Kako se bio proneo glas da je invazija Balkana otpočela, stavio mi se potpuno na raspoloženje u slučaju da naša akcija sad otpočne. Pored Jonića došao mi je i Dragi Jovanović. I sa njim sam se sastao. S njegove strane tražio je da se kod saveznika interveniše da se Beograd više ne bombarduje, jer mnogo strada naše nedužno stanovništvo. Molio je da ova intervencija potekne sa Vaše strane. Zatim, razgovarali smo u vezi njegovog postavljenja za komesara na teritoriji koja se poklapa sa Avalskim korpusom. Glavna tema je bila prihvat izbeglica i njihovo zbrinjavanje, pošto se to na terenu bez asistencije naših NRO [Narodnih ravnogorskih odbora] ne može sprovesti. Sa svoje strane tražio sam od njega da za sada nastane da se održi red u Beogradu, jer dok su Nemci u njemu ja nemam nameru da intervenišem u slučaju nekih nemira, tražio sam hranu za izdržavanje beogradskih izbeglica i pomoć od njega u oružju i municiji.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 711, стр. 625—628.</ref>}} U dnevnom izvještaju komande Jugoistoka za 16. maj 1944. upućenom Vrhovnoj komandi oružanih snaga [[Treći Rajh|Velikonjemačkog Rajha]], govori se o žestokim borbama okupatora i kolaboracionista protiv snagâ NOVJ, prilikom partizanske ofanzive ka Srbiji: {{izdvojeni citat|Srbija: ostaci 2. i 5. divizije su se sjedinili na planini Zlatar (južno od Nove Varoši). Time je nakon dva mjeseca skončao pokušaj div. grupe Morača, koja je izgubila tri četvrtine svoje snage, da izvrši Titovu naredbu o stvaranju komunističke baze u jugoistočnoj Srbiji. Nasuprot malim njemačkim i na nekim mjestima priličnim četničkim i dobrovoljačkim gubicima, neprijatelj je izgubio 2736 mrtvih, 108 zarobljenih i 64 prebjega.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=908&rec=78&roll=331 National Archive Washington, T78, Roll 331, frame no. 6288808.]</ref>}} General-major [[Kurt von Geitner]], načelnik štaba njemačkog komandanta Srbije Hansa Felbera, u drugoj polovini maja 1944. izvještava da četničke jedinice, zajedno sa SDK i stražarima, obezbjeđuju granicu okupirane Srbije od partizanskog upada: {{izdvojeni citat|Četničke jedinice pod majorom Weyelom, SFK i policija osiguravaju jugozapadnu granicu; Usljed pritiska crvenih, te pomanjkanja municije, čak i oni četnički komandanti koji su dosad bili suzdržani, sada žele da pregovaraju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=771&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000767.]</ref>|Dnevni izvještaj Komande Jugoistoka za 19. maj 1944.}} Istovremeno, u ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Vermaht]]a se odaje priznanje četnicima i dobrovoljcima za odbacivanje snaga NOVJ iz Srbije: {{izdvojeni citat|Srpski dobrovoljački korpus i četnici pokazali su se kao dobri i pouzdani borci u borbama sa komunistima marta, aprila i maja, kada je Tito pokušao, bezuspešno, da prodre u Srbiju.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga uočava da je i u tom periodu glavni povod za zbližavanje Nedića i Mihailovića bio »porast komunističke opasnosti«, kao i da se ova saradnja pokušala sakriti od nadležnih njemačkih komandi u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Koncem maja 1944. došlo je do drugog pokušaja Tita da upadne u Srbiju, ali je njegov pokušaj ponovo propao, pa nije ni prešao reku Ibar. Zasluge za to imaju dobrovoljci Dimitrija Ljotića, koji su zaustavili komuniste. Sa porastom komunističke opasnosti, od godine 1944, došlo je do neslužbenog približavanja između Nedića i Mihailovića, ali nemačka strana nije mogla da dozna sve pojedinosti tog razvoja.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Autori dnevnika ocjenjuju da je u posljednjoj godini okupacije došlo i do otopljavanja odnosa na liniji Ljotić—Mihailović: „Napetost i neslaganje sa pokretom Draže Mihailovića tek je popustila godine 1944. Do tada su četnici čak vršili represalije nad porodicama Dobrovoljačkog korpusa.“<ref name="Živković"/> U zabilješci iz ratnog dnevnika ađutanta generala Hansa Felbera od 7. maja 1944. godine, pominje se Felberov obilazak jedinicâ na frontu u zapadnoj Srbiji, gdje se nalaze »u borbi protiv bandi«, tj. partizana: {{izdvojeni citat|(7.5.44) Putovanje glavnokomandujućeg generala pješadije Felbera u pratnji rittmeistera Geschera, kapetana Gölsa i sonderführera Horaka u oblast Valjevo—Kosjerić—Užice—Kremna—Višegrad—Dobrun—Bajina Bašta. Posvuda sastanci s čelnicima jedinicâ koje su tamo raspoređene u borbi protiv bandi: [[Brandenburger|puka Brandenburg]], 696. odreda poljske žandarmerije, Bugara i SDK, kao i sa četničkim vođama Rakovićem i Kalabićem. Povratak putem Kragujevac—Topola 11. maja, dolazak u Beograd u 19 sati.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=807&rec=501&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frames no. 000803—000804.] ({{jez-njem|"7.5.44 Fahrt des O.B. Gen.d.Inf. Felber in Begleitung von Rittm. Gescher, Hptm. Göls und Sdf. Horak in das Gebiet von Valjevo—Kosjerici—Uzice—Kremna—Visegrad—Dobrun—Bajina Basta. Überall Besprechungen mit den Führern der dort im Kampf gegen die Banden eingesetzten Verbände des Rgt. Brandenburg, der Feldgend.Abt. 696, der Bulgaren und des SFK, sowie mit den Cetniks—Führern Rakovic und Kalabic. Rückfahrt über Kragujevac—Topola am 11.5., Eintreffen in Belgrad 19.00 Uhr."}})</ref>}} Već 13. maja 1944, u izvještaju poslatom Glavnom komandantu Jugoistoka feldmaršalu [[Maximilian von Weichs|Maximilianu von Weichsu]], general Felber u kratkim crtama ocjenjuje ulogu SDS: „Srpska državna straža ostaje nepouzdana. Prisan odnos sa četnicima.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=727&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000723.] ({{jez-njem|"SSW nach wie vor unzuverlässig. Innige Beziehung zu den Cetniks."}})</ref> U izvještaju poslatom 17. maja te godine od strane Vojnog zapovjednika Jugoistoka je primijećeno: {{izdvojeni citat|U posljednje vrijeme povećan broj dezerterstava iz Srpske državne straže kod Draže Mihailovića.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=757 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000753.] ({{jez-njem| <br /> "In letzter Zeit erhöhte Desertierungen der SSW zu DM."}})</ref>|Dnevni izvještaj za 17. maj 1944. godine}} Početkom maja 1944. [[Dimitrije Ljotić]], šef JNP [[Zbor]], pokrenuo je inicijativu za saradnju sa Mihailovićevim snagama. Ljotić i njegov sekretar [[Boško Kostić]] susreli su se 17. maja 1944. u selu Brđani kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]] sa generalom [[Miroslav Trifunović|Miroslavom Trifunovićem]]. Razgovori su trajali tri dana.<ref>Koстa Николић, Бојан Б. Димитријевић, н. д., стр. 380.</ref> Prema sećanju Boška Kostića, objavljenom 1949, na sastanku između Ljotića i Mihailovićevih predstavnika dogovoreno je sledeće: {{izdvojeni citat|Rezultat tih razgovora bio je sledeći: zajednička borba protiv komunizma; organizacija DM ostaje potpuna; sporazumno sa DM postavljanje okružnih i sreskih načelnika; četnici DM neće napadati nedićevce; u svim bitnim stvarima Nedić ima da se sporazume sa DM. Inače, u ostalim stvarima Nedićeve odluke imaju se izvršavati; DM prima u načelu izdržavanje u novcu i namirnicama od Nedićeve vlade u kom cilju (DM) saopštava vladi svoj normalni sastav; DM ima svog delegata kod Nedića; regrutovanju za Nedićeve oružane jedinice neće se činiti nikakve prepreke od strane DM; zajednički antikomunistički front u srpstvu izvan Srbije, Nedić će odmah potpomoći stvaranje četničkih odreda radi čišćenja Srema od komunizma, u kom cilju će pomoći u oružjem, municijom i ostalom spremom do 4.000 ljudi.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/327-328.</ref>}} [[Josef Matl]], [[Austrijanci|austrijski]] [[Slavistika|slavista]] i kapetan njemačke vojne obavještajne službe (''[[Abwehr]]''), bio je autoritativni poznavalac četničkog pitanja i osoba koja je tokom rata održavala kontakte sa brojnim Mihailovićevim povjerenicima. O sastanku Ljotića sa Trifunovićem, kao i o povezivanju kvislinških struktura sa Pavlom Đurišićem, Matl nakon rata piše sljedeće: {{izdvojeni citat|U toku nove nemačke politike koja je započela u jesen 1943. naimenovanjem Hermana Nojbahera za specijalnog opunomoćenika za Jugoistok, koji je dobio zadatak da na celom području Jugoistoka prikupi sve antikomunističke snage, došlo je do sporazuma između Nedića, Ljotića i Pavla Đurišića, komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori i Sandžaku. Ovim sporazumom trebalo je koordinirati borbu srpskih dobrovoljačkih jedinica i četničkih odreda Pavla Đurišića, no usled stalnih intriga u štabu Mihailovića protiv saradnje sa Nedićem i Ljotićem, tek na osnovu pregovora između Ljotića i generala Miroslava Trifunovića, Mihailovićevog opunomoćenika, između 17. i 19. maja 1944. došlo je do stvarnog ujedinjavanja svih nacionalnih snaga [...] i do odgovarajućeg koordiniranja političkih zadataka u duhu zajedničkog antikomunističkog fronta.<ref>Josef Matl, ''Jugoslawien im zweiten Weltkrieg'', Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref><ref>Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1945, Institut za istoriju radničkog pokreta Srbije, Rad, Beograd, 1970, str. 225, fus. 44.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стp. 344.</ref>}} Borivoje Karapandžić navodi da je „dobar deo sporazuma“ sproveden, ali ne „u celosti“, zbog četničkih napada na pojedine dobrovoljačke komandante (poput Marisava Petrovića), ili predstavnike Nedićevih vlasti. Ipak, on piše: {{izdvojeni citat|Đeneral Mihailović poslao je odmah u Beograd kao svoga punomoćnika kod đenerala Milana Nedića kapetana Predraga Rakovića, Komandanta Drugog Ravnogorskog korpusa, čija je kancelarija bila u samom Predsedništvu Vlade, a kome je po izričnoj Dražinoj želji bio politički savetnik [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandar Cincar — Marković]], Ministar Spoljnih poslova u Vladi Cvetković — Maček, koja je zaključila [[Vojni puč 27. marta 1941.|Pakt s Nemcima]] 25. marta 1941. Zatim je data celokupna sprema sa oružjem i municijom, tako da je u samom Sremu formiran Sremski četnički odred na čelu s majorom Srdićem, dok je Komandant Sremskog korpusa sa sedištem u Srbiji bio divizijski đeneral Sveta Đukić. Pa, onda, đeneral Milan Nedić izdao je naređenje Narodnoj Banci, koja je dostavila đeneralu Mihailoviću veću sumu novca za potrebe “Jugoslovenske Vojske u Otadžbini”, itd.<ref>Боривоје М. Карапанџић, н. д., стр. 282.</ref>}} 5. maja 1944. u [[Манастир Радовашница|manastiru Radovašnici]] održan je sastanak pripadnika kvislinških struktura iz [[Šabac|šabačkog]] okruga sa majorom [[Dragoslav Račić|Dragoslavom Račićem]], komandantom Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, na kom se raspravljalo o modalitetima saradnje dviju stranâ. U zapisniku sa sastanka prenesen je govor okružnog načelnika Stevanovića: {{izdvojeni citat|U svom govoru od 26 marta t.g. general Nedić pozvao je nacionaliste da prestanu sa međusobnim raspravama i borbama i da se ujedine u borbu protiv najvećeg neprijatelja Srpstva — komunizma. Taj apel naišao je na puno razumevanje kod četničkih organizacija D.M. u mnogim okruzima i tako je postignuta puna saradnja. Od strane nemačke sile dato je odobrenje i pomoć da ova saradnja dođe do punog izražaja. U želji da se takva saradnja postigne i u Okrugu Šabačkom Okružni načelnik sa svojim komandantima čini apel na majora Račića, kao najvišeg funkcionera organizacije D.M. u Okrugu, da i on u tom pogledu izvrši svoju srpsku dužnost. Ovo je naročito nužno učiniti zbog toga, jer su komunističke bande već otpočele svoj pakleni posao i u ovom okrugu.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 127, reg. br. 2/17.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_139.htm Naređenje komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa od 6. maja 1944. komandantu azbukovačkog sreza da se razgovori sa Nemcima vode po odobrenju Štaba Grupe korpusa]</ref>}} O neuspjehu partizanske ofanzive u Srbiji u proljeće 1944, kao i o intenzitetu i žestini borbi koje su se vodile, svjedoči i izvještaj od 8. maja 1944. poslat Draži Mihailoviću od strane komandanta Zlatiborskog korpusa JVuO kapetana [[Dušana Radovića Kondora]] (pseudonim »Debol«) u kom je navedeno sljedeće: {{izdvojeni citat|Celog dana 7-og maja, Nemci, Bugari, Dobrovoljci i moje zlatiborske i račanske snage vodile su jaku borbu sa kolonama crvenih na prostoru Solotuša, Bioska, Kadinjača, Zaglavak, Dub. Bugarska artiljerija dejstvuje vrlo uspešno. Odred nemačkih padobranaca na Kadinjači naneo mnogo gubitaka crvenima. Po prikupljenim podacima na brzu ruku na prostoru Ponikava ima oko 500 komunističkih leševa. U toku noći crveni otstupaju u neredu preko Tare u pravcu Zaovina i Mokre Gore, a izvesni delovi u pravcu Šljivovice. Okupator ih goni. Sa brigadama produžujem gonjenje. Juče smo ubili ili zarobili najmanje 80 komunista.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 101.</ref>}} 11. maja 1944. godine, general Dragoljub Mihailović šalje naređenje četničkim komandantima u Srbiji, između ostalih i potpukovniku Dragutinu Keseroviću (pseudonim »Orel«), urgirajući da se iskoristi akcija okupatora i kvislinga protiv partizanskih snaga: {{izdvojeni citat|Dali ima nekih priprema od strane Nemaca i Nedićevaca za akciju protiv komunista na Jastrebcu i u Moravskom srezu. Javite koju prostoriju sada drže komunisti. Iskoristite svaku akciju okupatora i nedićevaca protiv crvenih samo na pogodan način.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Sinhronizovano djelovanje [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]] i obavještajne službe Komande Beograda JVuO u borbi protiv pripadnika [[Narodnooslobodilački pokret|NOP]] i ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] nastavljeno je tokom 1944. godine. Major Aleksandar Saša Mihajlović (pseudonim »Vili«) izvještava Dražu Mihailovića 13. maja da su saradnici NOP-a iz Beograda nastavili sa svojim propagandnim radom u bližoj okolini grada, gdje su se sklonili nakon bombardovanja. Kako bi spriječio njihovu aktivnost, major Mihajlović piše da je poduzeo navedene mjere: {{izdvojeni citat|Po svim selima odmah su sačinjeni spiskovi svih izbeglica i ovi su dostavljeni Specijalnoj policiji u svrhu provere da se među njima ne nalaze i komunisti. Nezavisno od ovih proveravanja Specijalne policije naša obaveštajna služba, putem sopstvenih organa, uspela je da prikupi mnogo podataka o komunistima koji se sada sređuju i koji će biti kroz neki dan dostavljeni Specijalnoj policiji sa nalogom da se odmah pristupi hapšenju.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1200.</ref>}} U noći između 29. i 30. maja 1944, vojnici Posavske brigade JVuO opljačkali su magacin oružja SDS u [[Obrenovac|Obrenovcu]], ali je komandant Posavsko-kolubarske grupe korpusa major Vladimir Komarčević naredio da se oružje vrati. Major Komarčević je svoj postupak prema pripadnicima SDS obrazložio na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Niko više ne postoji u našoj organizaciji kome nije jasno da je celokupan SDS u najtešnjoj saradnji sa nama. Ovde vidim samo samovolju i neozbiljne postupke ljudi nedoraslih položaju na kome se nalaze.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 71, reg. br. 4/5.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 322.</ref>}} General Hans Felber, vojnoupravni komandant Jugoistoka, poslao je posljednjeg dana maja 1944. godine Komandi Jugoistoka (“na ruke” general-majora Arthura Wintera, načelnika štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]]) prijedlog koji je sadržavao sljedeće: {{izdvojeni citat|Prema koncepciji vojnog zapovjednika Jugoistoka, tješnje povezivanje Crne Gore i Sandžaka sa Srbijom jest poželjno i sa vojnog stanovišta. To će prije svega ojačati poziciju premijera Nedića, a samim tim će pokret Draže Mihailovića, koji je veoma jak u zemlji, približiti premijeru Nediću. Isto tako, i otpor DM–pokreta prema njemačkoj okupacijskoj vlasti biće ublažen. Tada bi bilo lakše iskoristiti snage okupljene u pokretu DM za borbu protiv komunista; s druge strane bi se povećala brojnost ove jedinice, što je trenutno otežano zbog snažnog protivljenja Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Unutar Srbije smanjili bi se unutarstranački sukobi i nemiri, a sve bi se snage mogle upotrijebiti za odbranu od komunističkih prijetnji. Na istoj je liniji i željeno usklađivanje Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa sa [u borbi] dokazanim SDK-om.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=871&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000867.] <br /> ({{jez-njem|"Nach Auffassung Militärbefehlshaber Südost ist auch vom militärischen Standpunkt aus die Herbeiführung einer engeren Bindung von Montenegro und des Sandschak an Serbien erwünscht. Dadurch wird vor allem die Position des Minister–präsidenten Nedic gestärkt und damit die in Lande sehr starke DM–Bewegung an den Min.Präs. Nedic herangeführt. Ebenso wird auch die Gegnerschaft der DM–Bewegung gegen die deutsche Besatzungsmacht gemildert werden. Es wäre dann leichter, für den Kampf gegen die Kommunisten die in der DM–Bewegung steckenden Kräfte auszunutzen und andererseits die z.Zt. durch die erhebliche Gegnerschaft zum SFK erschwerte Aufstockung dieses Verbandes durchzuführen. Innerhalb Serbiens würden die Parteikämpfe und die Unruhen abnehmen und alle Kräfte gegen die Abwehr kommunistischer Bedrohungen eingesetzt werden können. Auch die erwünschte Gleichschaltung des Montenegrinischen Freiwilligen Korps mit den bewährten S.F.K. liegt auf der gleichen Linie."}})</ref>}} Komandant Borbene grupe »Željezna vrata« koja je bila stacionirana u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]], u izvještaju od 7. juna 1944. piše o sastanku oficira [[Srpske granične straže]] kapetana Ivaniševića i poručnika Bogdana Price, komandanta Ramske brigade JVUO, u selu [[Carevac]] kod [[Veliko Gradište|Velikog Gradišta]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=1236&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frame no. 001232.]</ref> U kvislinškom listu „Novo vreme“ od 13. juna ovako se opisuje situacija ljeta 1944. u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Nacionalni četnici su se u velikom broju stavili pod nemačku komandu za borbu protiv boljševičkih Titovih partizana, koji su tokom poslednja dva meseca uzaludno pokušavali da iz istočne Bosne prodru u srpsku oblast. Četnici se bore rame uz rame sa odredima SDK i SDS. Usled boljševičke opasnosti okupile su se na taj način sve nacionalne snage srpskog naroda za zajedničku borbu protiv glavnog neprijatelja boljševizma.<ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 323.</ref>}} Povezanost Draže Mihailovića i Milana Nedića nije predstavljala nepoznanicu ni za [[Edmund Glaise von Horstenau|Edmunda Glaisea von Horstenaua]], njemačkog opunomoćenog generala u [[NDH|Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]]. General Horstenau je u drugoj polovini juna 1944. boravio u Beogradu, gdje je deset dana vršio dužnost komandanta Jugoistoka umjesto generala Hansa Felbera. U svom ratnom dnevniku, Edmund Glaise von Horstenau zapisuje: {{izdvojeni citat|U nedelju uveče, 25. juna 1944, avionom sam otišao iz Beograda. Moje slavno vreme kao vojnog zapovednika za Jugoistok bilo je time okončano. Kada sam napustio Srbiju, imao sam osećaj da je nemačka pozicija i ovde obična kula od karata. Najuticajniji čovek u Srbiji i dalje je Draža Mihailović. Nije mu naškodio ni poraz koji je doživeo od Tita na području NDH. Pripadnici Draže Mihailovića nalaze se i u kabinetu Milana Nedića. Sa Nedićem sam se sreo dva puta. On je čovek koga treba uzeti ozbiljno. Danas bi on sigurno dobro razmislio da li da prihvati ponuđeno mesto predsednika srpske vlade.<ref>Glez fon Horstenau, Između Hitlera i Pavelića: Memoari kontroverznog generala, Nolit, Beograd, 2007, str. 508.</ref>}} Prilježni autori ratnog dnevnika Vrhovne komande Wehrmachta koriste identičnu formulaciju za uzak krug ljudi oko predsjednika srpske kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Ponovo se potvrdilo staro iskustvo, da radikalni pokreti imaju najveći broj pristalica, pa su se tako pristalice Mihailovića mogle naći i u najbližem okruženju Milana Nedića i njegove Straže.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} U svojim ratnim memoarima i [[Hermann Neubacher]] navodi da je u proljeće 1944. došlo do uspostavljanja „službenih veza“ između Mihailovića i Nedića: {{izdvojeni citat|Nedić je moje dosadašnje kontakte sa Glavnim štabom Draže Mihailovića pratio sa ljubomorom i nepoverenjem. On se bojao da se Nemačka sprema da zaigra na četničku kartu, a oni su bili njegovi protivnici. Kada je Nedić uvideo da nema ništa od toga da se ojača njegov položaj time što bi zabeležio uspehe na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu, kako sam ja predlagao, onda je i sam počeo da traži kontakte sa četnicima. U vladu je uveo jednog Dražinog pristalicu [riječ je o generalu [[Miodrag Damjanović|Miodragu Damjanoviću]] — prim.], koji je došao na mesto ubijenog [u atentatu od strane četnika — prim.] državnog sekretara Đorđevića. Na ovaj način su uspostavljene službene veze sa Glavnim štabom Draže Mihailovića. O tim stvarima sam bio obavešten. Najzad, ja sam i sâm nameravao da dođe do toga i to tako što bih ojačao položaj Nedića, koji bi bio ovenčan uspehom.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 158.</ref>}} Još u martu te godine, najviši okupacioni dužnosnici zapazili su ovu tendenciju kod najbližih Nedićevih saradnika. Dnevni red sastanka između generala Felbera i poslanika [[Hermann Neubacher|Neubachera]], održanom kod vojnog komandanta Jugoistoka 4. marta 1944, uključivao je pitanje: »Gdje se sada skriva [[Vojislav Lukačević|Lukačević]]?«, nakon što su Nijemci uhapsili njegovog načelnika štaba majora [[Rudolfa Perhineka]].<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref> Takođe, jedna od na sastanku pretresenih tačaka bila je i posjeta [[Đorđa Perića]], šefa Srpske državne propagande pri Predsedništvu kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Posjeta šefa srpske državne propagande Perića Ic (Ob. odjeljenje). <br /> Predmet razgovora: Nedić, bez političke inicijative, vojnik koji izvršava naređenja. Njegovo okruženje je više za Dražu Mihailovića, pokušavajući izmijeniti Nedićev negativan stav. Cijela stvar je pokušaj da nam se pruži podrška za pregovore s Dražom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=222&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000218.] <br /> ({{jez-njem|"Besuch Peritsch, Chef der Serb.Staatspropaganda bei Ic. Gegenstand: Nedic, ohne politische Initiative, Soldat, der Befehl ausführt. Seine Umgebung ist mehr für DM, versucht, Nedic ablehnende Einstellung zu ändern. Das Ganze ein Versuch, ist bei uns Rückendeckung für Unterhandlungen mit DM zu schaffen."}})</ref>}} Samo tri dana potom, major Aleksandar Mihajlović, komandant Beograda JVuO, izvještava generala Mihailovića o uspostavljenim kontaktima sa Perićem: {{izdvojeni citat|U svrhu da se obaveštajna služba, kako ona čisto vojne prirode, tako i politička, postavi na što solidniju osnovu i postignu što je moguće bolji rezultati, ovaj štab je preduzeo mere da se stavi u vezu sa ljudima koji po prirodi svoga položaja mogu da budu dobro informisani. Tako je, ovih dana, između ostalih, uspostavljena veza i sa šefom Nedićeve propagande Đorđem Perićem, koji je izjavio gotovost da sa nama sarađuje.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1189.</ref>}} O stepenu infiltriranosti pripadnika Mihailovićeve organizacije u institucijama Nedićeve kvislinške uprave svjedoči i general-major [[August Winter]], načelnik štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe F]], u izvještaju koji je 5. jula 1944. godine, ispred Komande Jugoistoka, poslao Vrhovnoj komandi [[Wehrmacht]]a u [[Berlin]]u. General Winter informiše nadređene o „gubitku autoriteta Nedićevih upravnih organa u zemlji“, kao i o tome da oni „svoje zadatke mogu da izvršavaju samo utoliko ukoliko nalogoprimci Draže Mihailovića ili mesni četnički rukovodioci to dopuste“, te zaključuje: {{izdvojeni citat|Nedićev upravni aparat je, zahvaljujući datim unutrašnjim političkim odnosima, duboko prožet pristalicama D. M. sve do vrha.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_87.htm Izveštaj komandanta Jugoistoka od 5. jula 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o vojno-političkoj situaciji u Srbiji i mogućnostima saradnje sa četnicima]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=675&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frames no. 000770—000773.] ({{jez-njem|"Hiermit im Zusammenhang steht der Autoritätsverlust der Nedić–Verwaltungsorgane im Lande, die ihre Aufgaben nur soweit durchführen können, als die D.M.–Beauftragten oder örtlichen Cetnik–Führer solchen zuzulassen belieben. Ein entsprechender und ausreichender Nachdruck durch deutsche Polizeiorgane ist bei der geringen Zahl der in der Masse nicht reichdeutschen Kräfte praktisch ausgeschlossen. Die Nedić–Verwaltungsapparat ist in Auswirkung der gegebenen innerpolitischen Verhältnisse weitgehend mit D.M.–Anhängern bis in die Spitzen durchsetzt."}})</ref>}} Posredstvom komandanta IV puka SDK majora Vojislava Dimitrijevića i Moačanina, člana najvišeg rukovodstva četničke omladinske organizacije Srbije, u julu 1944. došlo je do sastanka između Dimitrija Ljotića i majora [[Ljubiše Terzića]], jednog od četničkih komandanta, u selu [[Lipe (Smederevo)|Lipe]] kod [[Smederevo|Smedereva]]. (U vrijeme sastanka sa Ljotićem, major Terzić je načelnik štaba Velikomoravske grupe korpusa JVuO; od septembra 1943. do januara 1944. bio je načelnik ađutanture Vrhovne komande JVuO.) Sastanak je trajao jedan dan, a glavna tema razgovora i ovom prilikom bila je kako ujediniti sve „nacionalne snage za borbu protiv komunizma“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. II/330.</ref> O ovom sastanku je Boško Kostić, sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio sljedeći zapis: {{izdvojeni citat|Terzić je jednako gledao na situaciju kao i Ljotić. Njemu je bilo jasno da će Saveznici otsad pomagati samo Tita, pa utoliko pre nacionalisti treba da se drže zajednički. O pojedinim ličnostima iz okoline djenerala Draže Mihajlovića izražavao se vrlo nepovoljno. Major Terzić rekao je Ljotiću da pojedini ljudi iz okoline djenerala Mihajlovića ometaju definitivni sporazum nacionalista, jer se plaše da ne izgube svoje položaje. Oni znaju da svi četnički odredi u Srbiji saradjuju sa dobrovoljcima i stražarima, ali, eto, opet ometaju sporazum...<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 158.</ref>}} Povodom sastanka sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Dimitrije Ljotić je 14. jula 1944. poslao pismo<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 18, registarski broj 7/22.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 334.</ref> Draži Mihailoviću u kome se navodi: {{izdvojeni citat|Gospodine generale, 18. maja imao sam sreću da se sastanem, kao delegat generala Nedića, sa generalom Trifunovićem. Iako je taj sastanak doveo do jednog sporazuma, od njega praktično još ništa nije bilo, mada bi zaista trebalo, s obzirom na vrlo teška vremena. Mnogo puta sam tražio sastanak sa Vama, za ove tri godine, ali do njega nikada nije došlo, jer Vi to niste hteli. Gotov sam opet da Vam to ponudim, ako Vi smatrate da to možete prihvatiti. Nalazim da bi to bilo od koristi za naš narod. Ko god je bio kod Vas, govori o Vama sa velikim pohvalama, kao o čoveku krotkom, skromnom, širokogrudom i ljudi koji su sa Vama govorili ne mogu verovati da biste Vi ovako odgovorili na ovako širokogrudu ponudu generala Nedića.}} Nakon što je napustio Srbiju posljednjeg dana maja 1944, predsjednik četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] [[Živko Topalović]] je početkom avgusta te godine sastavio memorandum, u kom se bavi situacijom u zemlji i raspoloženjem stanovništva okupirane Jugoslavije, a koji je uputio vladama [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih zemalja]]. Topalović donosi podatke o [[Lista njemačkih operacija protiv četnika u Drugom svjetskom ratu|antičetničkoj]] »[[Operacija Hajka|operaciji Treibjagd]]« i navodi da je pitanje učešća srpskih jedinica u njemačkoj operaciji izazvalo podjelu u kvislinškom taboru, kao i još jednu od brojnih kriza kabineta generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|U Nedićevoj vladi i među njegovim saradnicima izbio je rascep oko toga: treba li ili ne, da i Nedićeve i Ljotićeve oružane snage zajedno sa Nemcima napadnu na vojne odrede Mihailovićeve. Veliki broj političkih saradnika Nedićevih i Ljotićevih, a gotovo svi komandanti S.D.S. i izvestan broj komandanata dobrovoljačkog korpusa (Ljotićevci) izjasnili su se protivu takve oružane akcije sa motivacijom: da je sav narod u Srbiji uz Dražu Mihailovića, da bi se u toku borbe njihove snage priključile Mihailoviću i da bi takva borba imala za jedini rezultat opustošenje mnogih srpskih sela. U ovoj dubokoj režimskoj krizi, Nedić je dao ostavku, koju mu Nemci nisu uvažili, ali on dugo vremena nije dolazio u kancelariju, niti je napuštao svoju kuću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_5.htm Memorandum Živka Topalovića, predsednika četničkog Centralnog nacionalnog komiteta, od 4. avgusta 1944. o stanju u Jugoslaviji krajem maja 1944. upućen savezničkim vladama]</ref>}} === Sporazum Nedića i Mihailovića === {{main|Durmitorska operacija|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Nemačka komanda javlja, da je Nedić ponudio, nakon upada komunista u Srbiju, u ime veoma ozbiljno ugoženog Srpstva, vojnu saradnju svih srpskih snaga. Nedić je naglasio, da on takođe službeno govori i u ime Mihailovića, koga je nedavno posetio. Od nemačkih vojnih vlasti zatražio je dozvolu, da odmah formira srpsku vojsku u snazi od 50.000 boraca, koja bi se regrutovala iz četničkih jedinica. Komanda Vermahta za Jugoistok, posle razgovora sa Hermanom Nojbaherom, rešila je da se izađe u susret Nedićevoj molbi.<ref name="Živković">{{cite web |url=http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |title=Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta |publisher=Scribd.com |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2016-08-03 |archive-url=https://web.archive.org/web/20160803153944/http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |dead-url=yes }}</ref>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 17. avgusta 1944.}} Od 30. jula do 1. avgusta 1944. godine, u sjedištu Vlade nacionalnog spasa u [[Beograd]]u, održana je trodnevna konferencija kojoj su prisustvovali svi okružni načelnici i komandanti okrugâ u [[Nedićeva Srbija|okupiranoj Srbiji]]. Na tom sastanku, general Nedić je izrazio želju za ujedinjenjem svih [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga u zemlji: {{izdvojeni citat|Otadžbina je u opasnosti! Došli smo do pravog srpskog puta koji predstavlja ujedinjeno srpstvo. Sloga i bratstvo svih Srba mora se sprovesti do kraja. Odbijen je moj predlog o učešću dva ministra, naklonjena organizaciji D.M., u moju vladu. Predlog je odbijen od Draže Mihajlovića, ali i to je pravilno gledište s obzirom na današnje prilike. Događaji lete strahovito brzo. Rešavajući momenti su blizu. Istrebljenje Srpstva moramo sprečiti. Sve naše oružane snage moraju se ujediniti sa nacionalnim četnicima. To je vrhovni zakon Otadžbine, jer to hoće ceo srpski narod. Jedna nacionalna snaga u jedinstvenom duhu mora da se ispolji na jednom putu i u jednom pravcu. Krv naše krvi mora da progovori.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, 121–4–21</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230415161748/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2023-04-15 }}, str. 26.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} U ljeto 1944. godine, konačno je sazrela ideja o sastanku generalâ Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića. O sastanku sa Mihailovićem Nedić je pred jugoslovenskim istražnim organima, 9. januara 1946. godine, pored ostalog, izjavio sljedeće: {{izdvojeni citat|U 1944. godini Draža Mihailović je tražio da odredim izvesne delegate radi pregovora. Sa svoje strane sam odredio Iliju Mihailovića i Dimitrija Ljotića. Ilija Mihailović [bivši narodni poslanik i član najužeg vođstva bivše [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS) — nap.] je u više navrata odlazio kod Draže i bio je uvek primljen, dok je Ljotić bio dva puta, ali samo u štabu, dok od strane Draže Mihailovića nije bio lično primljen. Jula meseca, posredstvom Dragog Jovanovića, došlo je do prvog sastanka [sastanak je održan u avgustu, a ne u julu — nap.] između mene i D. M. Na ovom sastanku radilo se o tome da se stvori aparat koji će u datom momentu posle nemačkog sloma da preuzme vlast u zemlji. Tom prilikom postavljeni su mi od Draže uslovi za liferovanje oružja. Njegovi zahtevi u ovom pogledu bili su suviše veliki, ali su delimično od moje strane prihvaćeni i ispunjeni.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Izjava Milana Nedića pred istražnim organima 1946. godine.</ref>}} Draža Mihailović i Milan Nedić sastali su se 12. i 13. avgusta 1944. u selu [[Ražana]] pokraj Kosjerića. Na sastanku su prisustvovali četnički komandanti: pukovnik [[Luka Baletić]], potpukovnik [[Mirko Lalatović]], major [[Dragoslav Račić]], major [[Nikola Kalabić]], a od Nedićevih saradnika: [[Dragomir Jovanović|Dragi Jovanović]], šef kvislinške policije i upravnik grada Beograda, kao i general [[Miodrag Damjanović]], šef Nedićevog kabineta. Sastanak je ugovorio, kako je priznao pred istražnim organima 1946, Dragi Jovanović. On se prethodno u Aranđelovcu sastao sa četničkim komandantima Račićem, Kalabićem i [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]]. Na sastanku je dogovoreno da se radi na susretu Nedića i Mihailovića u cilju objedinjavanja antikomunističkih snaga. Jovanović se potom vratio u Beograd gde je dobio Nedićevu saglasnost za organizovanje sastanka sa Mihailovićem.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића 1941-1945, Београд, 1979, стр. 311-312.</ref> Milan Nedić se u istrazi 1946. prisjetio još nekih detalja s ovog sastanka: {{izdvojeni citat|Susret, kako između mene i Draže, tako i ostalih oficira, bio je srdačan i prijateljski. Sećam se da sam se sa Kalabićem poljubio, a on mi je rekao: 'Zaštitniče moga jadnog oca!', stavljajući mi glavu na grudi. Draža je tražio od mene da mu izložim opštu situaciju i razvoj budućih događaja. Ja sam mu kazao da Nemci propadaju i da će morati uskoro da se povuku iz zemlje. Predočio sam mu opasnost od komunista koji nadiru sa sviju strana, pa je stoga potrebno da se obrazuje jedan srpski front od mojih odreda i četničkih, pa da ujedinjeni brzo i efikasno spasimo Srpstvo i Srbiju od komunističkih upada. Draža me je saslušao i prihvatio moj predlog. Sporazumeli smo se da oružje i municiju izdejstvujemo preko Nemaca, pošto će na tome raditi Raković. U pogledu novca, bilo je odlučeno da moja vlada mesečno daje po 100 miliona dinara. '''Dalje smo se sporazumeli da se sve oružane formacije vlade stave pod komandu Draže Mihailovića radi koordinacije u borbi protiv komunista.'''<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 389, фус. 79.</ref>}} {{izdvojeni citat| * Vlada stavlja odmah na raspoloženje generalu Draži Mihailoviću za plate oficirima, podoficirima i ostalima 10 miliona dinara, s tim da prestane pljačkanje državnih pošta i ostalog. * General Nedić, odnosno vlada, preuzimaju na sebe obavezu da kod Nemaca izdejstvuje odmah 30.000 pušaka, 3 miliona puščanih i mitraljeskih metaka, 500 puško-mitraljeza i 500 bacača granata. * General Mihailović garantuje Nediću, a ovaj preuzima obavezu pred Nemcima, da se ovo oružje neće ni u kom slučaju upotrebiti protiv Nemaca. * Nedić i vlada, voljni su, ukoliko okupator dozvoljava, da se i sve oružane formacije vlade radi koordiniranja akcije protiv komunista, stave pod komandu Draže Mihailovića. * Vlada je voljna, ukoliko dobavi, da mu odmah stavi na raspoloženje i neodređeni broj uniformi i obuće!|Tačke sporazuma Nedića i Mihailovića od avgusta 1944.<ref name="Saslušanje"/>}} Na temelju postignutog sporazuma, general Milan Nedić je, sada s mnogo više samopouzdanja nego ranije, mogao istupiti pred dužnosnike njemačke okupacione sile u pogledu zahtjeva za naoružanjem: {{izdvojeni citat|Srpski ministar predsjednik Nedić, prilikom prijema kod komandanta Jugoistoka 17. 8, po nalogu srpske vlade a jednovremeno po nalogu i Draže Mihailovića, ukazujući na akutnu opasnost za Srbiju od komunizma, kao i na razvoj situacije u Bugarskoj, zatim na dosadašnju skoro besplodnu lojalnost prema njemačkoj okupacionoj sili, postavio je zahtjev za odobrenje jačih srpskih trupnih kontingenata uključujući tu i zahtjev za teškim oružjem. O detaljima pregovora sa ministrom predsjednikom Nedićem biće poslat poseban izvještaj Vrhovnoj komandi Wehrmachta.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1099&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000957.] <br /> ({{jez-njem|"Der serbische Ministerpräsident Nedic hat am 17.8. beim Empfang durch dem Mil.Befh.Südost im Auftrag der serbischen Regierung und zugleich des DM unter Hinweis auf die akute Gefährdung Serbiens durch den Kommunismus und auf die Entwicklung der bulgarischen Lage sowie bisher fast fruchtloser Loyalität serbischer Regierung der deutschen Besatzungsmacht gegenüber den Antrag auf Genehmigung starker serbischer Truppenkontingente einschliesslich schwerer Waffen gestellt. Über die Einzelheiten der Verhandlungen mit Ministerpräsident Nedic wird an OKW eine besondere Meldung noch ergehen."}})</ref>}} U [[teleks]]u poslatom 19. avgusta 1944. iz [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] Vrhovnoj komandi Wehrmachta urgira se za prihvatanje ponude Nedića i Mihailovića, ali i upozorava na dalekosežne posljedice kako za njemačku vojsku, tako i za privredu Trećeg Reicha, ukoliko bi rukovodstvo u [[Berlin]]u odbilo ovu ponudu: {{izdvojeni citat|Nedić je postavio zahtev za hitnu isporuku 3 miliona metaka pešadijske municije, odobrenje za formiranje srpske vojske koja bi brojala 50.000 ljudi, čije regrutovanje bi trebalo da usledi od četničkih jedinica Draže Mihailovića, te isporuku oružja uključujući pritom i teško naoružanje. U iscrpnom razgovoru između komandanta Jugoistoka, specijalnog opunomoćenika Ministarstva inostranih poslova za Jugoistok i vojnoupravnog komandanta Jugoistoka utvrđeno je sledeće: a) da razvoj komunističke opasnosti u i oko Srbije zahteva korišćenje svih antikomunističkih snaga, b) da bi principijelno odbijanje ponude Nedića i Draže Mihailovića silom prilika dovelo do: postavljanja svih Srba protiv nemačke okupacione sile, do prelaza pojedinih četničkih jedinica u komunistički zaraženu Narodnooslobodilačku vojsku, u slučaju generalnog otkaza pomoći, dalje bi dovelo do većih uspeha dobro naoružanih Titovih bandi protiv slabih jedinica Draže Mihailovića na srpskom prostoru, dovelo bi i do konačnog prekida svih komunikacija, naročito prema Grčkoj, konačno bi dovelo do prekida mogućnosti korišćenja izvora ratne privrede neophodne za Vermaht i otadžbinu.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=648&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000643—000644.]</ref>}} Posle sastanka u Ražani, postojala je stalna veza između štaba DM i Nedićeve vlade. Glavni posrednik u svemu ovome bio je [[Milan Aćimović]]. Za delegata za vezu sa Nedićem, Draža Mihailović je odredio kapetana Predraga Rakovića, a Nedić Iliju Mihailovića. Došavši u Beograd, Predrag Raković se nastanio kod Milana Aćimovića i svakodnevno odlazio generalu Nediću. Raković je koordinirao rad oružanih odreda Nedićeve vlade i Mihailovićevih jedinica u borbi protiv NOP-a u Srbiji. Preko Rakovića, Milan Nedić je upućivao oružje i municiju za Mihailovićeve jedinice. Ubrzo po njegovom dolasku u Beograd, Nedić je Rakovića doveo u vezu sa komandantom Jugoistoka generalom Felberom i njegovim načelnikom štaba Gajtnerom. Od tada je kapetan Raković održavao vezu i između generalâ Felbera i Mihailovića, koristeći se tom vezom za dobijanje oružja i municije, ali i za efikasnije koordiniranje borbenih dejstava nemačkih i četničkih jedinica u Srbiji u borbama protiv NOVJ.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref> U narednom periodu, Dragomir Jovanović je nastavio održavati kontakte sa ravnogorskom organizacijom. Prema ličnom priznanju pred isljednicima [[OZNA]]-e, vrlo brzo je ugovorio i svoj sastanak sa generalom Mihailovićem. Jovanović svjedoči da se taj sastanak odigrao 28. avgusta, u [[Pranjani]]ma kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]]. Tom prilikom, navodno je Mihailovića informisao o pripremama Njemaca za povlačenje i prenio mu informacije o oskudnim vojnim jedinicama kojima je u tom trenutku okupator raspolagao.<ref>Радосав Р. Туцовић, Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 292.</ref> === Nemačka ocena Mihailovića === [[Datoteka:First Vrede sa četnicima.jpg|thumb|Nemački kapetan Wrede i četnički komandanti [[Nikola Kalabić]], Dragoslav Račić i [[Neško Nedić]], nakon potpisanog sporazuma o zajedničkoj borbi protiv partizana, u Topoli 11. avgusta 1944. (''nemački izvor'')<ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_536.jpg Wredeova zabeleška str.1]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_537.jpg Wredeova zabeleška str.2]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_538.jpg Wredeova zabeleška str.3]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_539.jpg Wredeova zabeleška str.4]</ref>]] Neposredno uoči sastanka između Nedića i Mihailovića, u [[Topola|Topoli]] se 11. avgusta 1944. odigrao sastanak između predstavnika nemačke komande Jugoistoka i predstavnika Draže Mihailovića, na kome je major [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]] [[Dragoslav Račić]] uverio nemačke predstavnike u spremnost na saradnju Mihailovićevog pokreta sa nemačkim okupatorom: {{izdvojeni citat|Političko zauzimanje stava Draže Mihailovića i njegovog pokreta potpuno se izmenilo. Oni su spremni da u potpunosti sa nama sarađuju. Oni predlažu stvaranje jednog nacionalnog fronta koji bi obuhvatio Srpsku državnu stražu, Srpski dobrovoljački korpus, formacije Draže Mihailovića i sve nacionalne snage orijentisane protiv komunista. Pokret Draže Mihailovića je spreman da ide u celosti u ovaj front. Osnovni zadatak je opšta mobilizacija i stvaranje jedne srpske nacionalne armije, za uništenje komunizma u Srbiji. Kada komunizam u Srbiji bude pobeđen, DM—pokret je spreman da se uključi prema naređenju nemačkog rukovodstva na Balkanu i ma gde drugo.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=535&rec=311&roll=286 NARA, T311, Roll 286, frame no. 000501.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1069.</ref>}} Na istom sastanku, kapetan knez Vrede (Rittmeister Fürst Wrede) sumirao je prijedloge predstavnika Draže Mihailovića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|1) DM želi da razgovara sa opunomoćenikom [[adolf Hitler|firera]] za jugoistočni prostor. 2) On teži okupljanju svih nacionalnih srpskih snaga. 3) Mobilizacija i naoružavanje svih za oružje sposobnih Srba za borbu protiv komunizma. Naoružavanje i vođstvo pod nemačkim Vermahtom. 4) DM moli da sam ostane u ilegali. 5) Pripadnici DM—pokreta ne treba da budu u nemačkim uniformama.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230818195525/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm |date=2023-08-18 }}, str. 1070.</ref>}} [[Datoteka:Bundesarchiv Bild 183-S33882, Adolf Hitler retouched.jpg|thumb|175px|Vođa [[Treći Reich|Njemačkog Reicha]] [[Adolf Hitler]] smatrao je Dražu Mihailovića nepouzdanim i dopuštao je samo taktičku saradnju sa četnicima u borbi protiv partizanskih snaga.]] Sledeće sedmice, 18. avgusta je održan sastanak na najvišem nivou u nemačkoj komandi Jugoistoka. Tu su još jednom sumirani Mihailovićevi predlozi: {{izdvojeni citat| a) Bezuslovno obećanje, da nijedan nemački vojnik neće biti napadnut od četnika. Davanje talaca.<br/> b) Zajednička borba isključivo protiv komunista u cilju uspostavljanja mira i reda. Nemci i četnici ne moraju biti neprijatelji. <br/> c) Neprijatelj br. 1 su komunisti i svi oni koji ih podržavaju ili ne sadejstvuju u borbi protiv komunista. <br/> d) Draža Mihajlović moli, da ga se privuče organizovanju Srpskog dobrovoljačkog korpusa i organizovanju Dobrovoljačkog korpusa. <br/> e) Bilo kakva veza s partizanima je nemoguća.<br/> f) Draža Mihailović moli da se stvori prijateljskije raspoloženje, da bi se oslobodilo četnike, koji su uhapšeni u Srbiji, bez posredovanja četnika. <br/> g) U slučaju invazije nema borbe protiv Nemaca. Borba protiv komunista će se produžiti. Četnici hoće da spreče vezu partizana s invazionim trupama. <br /> h) Draža Mihajlović nema veze s Englezima. On i ne želi više da je ima, odgovarajući engleskom držanju prema srpskom narodu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=570&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000565—000566.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072.</ref>}} Na sastanku je specijalni nemački izaslanik za Balkan [[Hermann Neubacher]] ocenio da obećanja Draže Mihailovića u pogledu lojalnog držanja treba uzeti ozbiljno, pošto je dokazao on „da je toliki antikomunista, da je usprkos engleskim ponudama dao prednost prosjačenju kod okupatora pred slogom s crvenom stranom“. Ovi pregovori završili su formulisanjem inicijative za formiranje srpske armije od 50.000 ljudi za borbu protiv komunizma kojom bi rukovodio [[Dragoljub Mihailović|Mihailović]], a koju bi opremila nacistička Nemačka. U izvještaju sa sastanka naglašava se da treba pozdraviti „predlog za formiranje srpskog jedinstvenog fronta“,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072-1080.</ref> te zaključuje sljedeće: {{izdvojeni citat|Svaki dogovor s Dražom Mihajlovićem mora da dovede do odluka koje će imati naročiti profil. Namera Draže Mihajlovića, da sam ostane u pozadini a Nedića da upotrebi kao reklamnu tablu, politički nam nije nepoželjna.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=578&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000573.] <br/> ({{jez-njem|"Jede Besprechung mit D.M. muss zu profilierten Entscheidungen führen. Die Absicht D–M.'s, selbst im Hintergrund zu bleiben und Nedic als Aushängeschild zu benutzen, ist uns politisch nicht unerwünscht."}})</ref>}} U dnevnom izvještaju Operativnog odeljenja [[Beograd]] — [[Dedinje]] [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] od 17. avgusta 1944, konstatuje se da „vojno-politička situacija na Jugoistoku trenutno se karakteriše sa dva teška vojnopolitička problema“, te da je drugi „problem“ — četnička ponuda kvislinškim i okupacionim vlastima: {{izdvojeni citat|Ponuda Draže Mihailovića da se četničke jedinice potčine nemačkom komandovanju za zajedničku borbu protiv komunista i njegov zahtev za oružjem. Draža Mihailović se pri tom oficijelno priključio ministru predsedniku Nediću, koji je bio zamolio za razgovor sa komandantom Jugoistoka. Prijem srpskog ministra-predsednika Nedića kod komandanta Jugoistoka utvrđen je za 17. 8. uveče. Pre toga održan je razgovor, pod rukovodstvom general-feldmaršala barona fon Vajksa, o ponudi za pregovore Draže Mihailovića. Učesnici ovog sastanka su bili: Gospodin general-feldmaršal baron fon Vajks, naročiti opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova ministar Nojbaher, vojnoupravni komandant Jugoistoka general pešadije Felber, general-major Gajtner, načelnik Operativnog odeljenja generalštabni pukovnik Zelmajer, koji zastupa načelnika štaba komandanta Jugoistoka, načelnik Obaveštajnog odeljenja generalštabni potpukovnik Harling, ađutant komandanta Jugoistoka potporučnik Riter. Gospodin komandant i ministar Nojbaher izjasnili su se za prihvatanje ponude o pregovorima sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000952—000953.]</ref>}} General [[Hermann Behrends]], viši vođa [[Schutzstaffel|SS]] i policije u okupiranoj Srbiji, u izvještaju poslatom Vrhovnoj komandi Wehrmachta za period od 1. do 31. avgusta 1944. godine, svojim pretpostavljenim dostavlja podatke o sastanku Nedića sa Mihailovićem, kao i o Nedićevom zahtjevu za formiranjem „srpske nacionalne vojske“ upućenom Komandi Jugoistoka: {{izdvojeni citat|Crvena opasnost, koja počinje sve više da preti, a prema kojoj se srpski narod i danas još u svojoj pretežnoj većini drži negativno, ubrzala je, pre svega, u nacionalnim krugovima razvoj, koji pod zanemarivanjem svih dosada postojećih suprotnosti, hoće da stvori mogućnost efikasne odbrane stvaranjem jednog nacionalnog bloka. Kako kod pokreta DM, tako i kod rukovodstva Srpskog dobrovoljačkog korpusa, ispoljile su se u izveštajnom periodu težnje istoga pravca i u velikoj meri dovele do zbližavanja između ovih dosada neprijateljskih nacionalnih grupa. Takođe i Nedićeva vlada je u toku ovog razvoja otkrila svoje dosada manje ili više ilegalne veze sa pokretom DM-a i sada uspostavila zvaničan dodir sa pokretom DM-a. Ovaj osnovni unutrašnjo-politički preokret došao je do vidljivog izraza sastankom između ministra pretsednika Nedića i Draže Mihajlovića, koji je održan 12 i 13.8. u Donjoj Šatornji. Prilikom ovog razgovora očigledno je došlo do sporazuma, koji je imao za posledicu da se srpska vlada sada u velikoj meri i javno identifikuje sa željama pokreta DM-a. Nekoliko dana docnije, usledila je poseta cele vlade Vojnom zapovedniku za Jugoistok, prilikom koje je ministar pretsednik Nedić ultimativno tražio formiranje, opremanje i naoružavanje jedne srpske nacionalne vojske od približno 50.000 ljudi, čiji bi temelj, izgleda, obrazovao Srpski dobrovoljački korpus, a u koju bi se uključili borbeni odredi pokreta DM.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} General Behrends je zabilježio i da se u [[Šumadija|Šumadiji]], nadomak [[Beograd]]a, provodi „velika akcija“ protiv jedinicâ NOVJ, u kojoj učestvuju združene snage [[Nikola Kalabić|Kalabićevih]] četnika, kvislinških trupâ i okupatora: {{izdvojeni citat|''Situacija kod neprijatelja u Srbiji'': ''Okrug Beograd'': <br /> ''Komunisti'': Znatno pojačana dejstva Šumadijske, Kosmajske i Podunavske brigade u prostoru Sopot — Lazarevac — Aranđelovac — Azanja — Drugovac. Prepadi na opštine, uništenje znatnog broja vršalica, ubistva činovnika i pojedinih seljaka. U dva maha infiltriranje komunističkih bandi iz Srema u jačini od 150—200 ljudi preko Save na prostoru zapadno od Umke. Obrazovanje baza komunističke delatnosti na planini Kosmaj kao i u prostoru Azanje. ''DM'': Neprekidne borbe protiv gore navedenih komunističkih bandi. Velika akcija komandanta DM-a, majora Kalabića, sa oko 4.000 ljudi, potpomognuta Srpskim dobrovoljačkim korpusom — Srpskom državnom stražom i nemačkim jedinicama, još je u toku.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} I Hermann Neubacher se u svojim memoarima osvrnuo na uspostavljanje »antikomunističkog fronta«, kao i na sastanak Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Crvena armija napredovala je i približavala se granicama Srbije, Tito je postajao sve moćniji na čitavom jugoslovenskom prostoru, pa je u toj situaciji Nedić hteo da sebi osigura pozicije time što će da se poveže sa svojim jačim, nacionalističkim konkurentom, sa Dražom. S druge strane, Mihailoviću je, takođe, bio potreban Nedić, premda ga nije ozbiljno uzimao kao budući faktor moći, ali se nadao da će uz njegovu pomoć da se dokopa nemačkog oružja, pre nego što započne povlačenje Vermahta iz Srbije. U avgustu 1944. došlo je do susreta Nedića i Draže Mihailovića. Oni su se sreli u prostoriji koja je bila potpuno zamračena. Na taj način, niko od njih dvojice nije mogao da dokaže da su se stvarno sreli. I ovo je tipično za balkanske metode zavere. Komunisti su pretili da će da zavladaju celom zemljom, i zato je Mihailović zahtevao od Nedića da mu pruži finansijsku pomoć, te da pokuša sve da bi od Nemaca dobio toliko oružja da može da naoruža pedeset hiljada svojih pristalica. Na taj bi se način Nedić iskupio kod četnika i boraca pokreta otpora, jer je prethodno godinama sarađivao sa Nemcima. Tako bi se stvorio zajednički antikomunistički front.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, strane 158—159.</ref>}} Zabrinutost najviših njemačkih instanci uslovljena prodorom snaga [[NOVJ]] s juga, tj. iz pravca [[Crna Gora|Crne Gore]], bila je očigledna. U procjeni situacije u Srbiji od 9. avgusta 1944. godine, feldmaršal [[Maximilian von Weichs]], komandant Jugoistoka, zapisuje sljedeće: {{izdvojeni citat|U Srbiji upad više Titovih operativnih jedinica. U prostoru između Ibra i Morave jake crvene snage iz Crne Gore nalaze se u napredovanju protiv četničkih jedinica, policije, Srpskog dobrovoljačkog korpusa i bugarskih bataljona koji su im bačeni u susret. Radi se, što više ne predstavlja neki znak pitanja, o II korpusu sa oko 3 crvene divizije. Crvena 37. divizija nalaza se trenutno u napredovanju iz prostora severno od Prijepolja za Ivanjicu. Treba računati da će ona ubrzo dostići odsek Ibra severno od Ušća. Divizijama XII korpusa je pošlo za rukom, kako im je bilo i naređeno, da krenu maršem u pravcu severnog dela Crne Gore. Uprkos preduzetog gonjenja od strane 7. SS-divizije, mora se računati sa njihovim prispećem u predeo Pljevalja u toku par dana. Ukratko, dobila se slika o jednom velikom i skoro planskom toku Titove ofanzive, koja je već dugo očekivana u cilju zauzimanja južnog dela Srbije, čak i ako su pojedinačne jedinice koje učestvuju potučene i mada se XII korpus bori sa velikim poteškoćama oko snabdevanja. Na osnovu podataka iz pouzdanih izvora, može se zaključiti da crvene snage koje su prispele u Srbiju, posle njihovog sjedinjenja sa jedinicama Glavnog štaba Srbije, žele da se učvrste sa obe strane železničke pruge Stalać — Niš — Đevđelija i da glavne saobraćajne arterije Jugoistoka potpuno prekinu, te da južni deo Srbije isključe od svih uticaja četnika DM, kako bi ga učinili oblašću komunističkog gospodarenja.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1065&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000923—000924.]</ref>}} Nemačke snage u Srbiji sve do kraja leta 1944. nisu bile dovoljno velike kako bi same uspešno mogle zaustaviti nekoliko partizanskih ofanziva. Zbog toga je nemački okupator bio prinuđen da angažuje snage [[Bugari|bugarskog]] okupatora, zatim snage [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]], [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Srpska državna straža|SDS]]. O značaju koje su snage JVuO, SDK i SDS odigrale u ovim borbama kao pomoćne nemačke snage, svedoči jedan sumarni nemački izveštaj iz druge polovine avgusta 1944. u kome se navode gubici SDK, SDS i „lojalnih četnika” (jedinice JVuO koje su sarađivale sa okupatorom u vojnim akcijama) od 15. marta do 15. avgusta 1944. U izveštaju se navodi da su snage „lojalnih četnika” u tom razdoblju imale gubitke od 1.749 poginulih, 2.089 ranjenih i 120 nestalih, snage SDS (skupa sa [[Srpskom graničnom stražom]]) su imale gubitke od 160 poginulih, 120 ranjenih i 28 nestalih, dok su dobrovoljci izgubili 140 vojnika, uz 312 ranjenih i 89 nestalih.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=978&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000968.]</ref><ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 116.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 200.</ref> U izvještaju Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka upućenom 15. avgusta 1944. komandi Jugoistoka, navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Sada je u toku formiranje nacionalnog srpskog jedinstvenog fronta protiv komunizma sa ciljem potpunog razumevanja između Nedićeve vlade i pokreta D. M. da se zajedničkom borbom spreči boljševizacija Srbije. Za vođenje ove borbe, uz formiranje nacionalne srpske armije, zahteva se od nemačkog Vermahta pomoć u opremi i naoružanju. Dok će onda vojni delovi srpskog nacionalnog pokreta biti spremni da se bezuslovno stave pod nemačku komandu, dotle je držanje političkog sektora još nejasno.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_109.htm Izveštaj Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka od 15. avgusta 1944. komandantu Jugoistoka o vojno-političkoj i privrednoj situaciji u Srbiji]</ref>}} Hermann Neubacher je, kao pristalica elastičnije politike prema Mihailoviću, sugerisao preko komande Jugoistoka da se od zaplijenjenog oružja, koje se nalazilo u [[Mađarska|Mađarskoj]], izvjesna količina dodijeli Mihailoviću. U izvještaju upućenom 16. avgusta 1944. [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru inostranih poslova Reicha, Neubacher posebno naglašava: {{izdvojeni citat|Treba pretpostaviti da se Draža Mihailović poslednjih nedelja preko posrednika u velikoj meri složio i s Nedićem o opasnosti situacije i o potrebi za zajedničkim nastupanjem nacionalnih trupa. U svakom slučaju, i Nedić sa svojim sledbenicima ne vidi, već na osnovu slabljenja sopstvenog političkog položaja u zemlji, sada nikakav drugi put za spasavanje nacionalnog srpstva do pakta sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Mikroteka, N—T—312, rolna 780, snimak 371754.</ref>}} Milan Nedić se 18. avgusta 1944. na zajedničkoj sednici kvislinške vlade sa nemačkim glavnim komandantom za Jugoistok, garantovao je da će se pokret pod komandom generala Mihailovića suzdržati od "neprijateljskih dejstava protiv Nemaca". Nedić je garantovao nemačkom okupatoru: {{izdvojeni citat|Ljudstvo Draže Mihailovića u buduće će osiguravati bezbednost cesta, železnice, transporta žita, rudnika i ostale pogone koji su od značaja za Nemce. Srpske nacionalne jedinice su pod Nedićevom komandom, koga priznaje pokret Draže Mihailovića, spremne za odlučnu borbu protiv komunizma. Nedić je istovremeno izjavio da je samo u tom slučaju sposoban da preuzme odgovornost vlade, u koliko bude bezodvlačno potpomognut nemačkim oružjem...<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_230.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1081.</ref>}} U ratnom dnevniku<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref> komande Grupe armija »F« se navodi da se vrše posljednje pripreme za sastanak na vrhu u Berlinu (Hitler — Neubacher — von Weichs): {{izdvojeni citat| 20. 8. 1944 Operativno odeljenje Beograd — Dedinje 18.15 časova: Generalštabni major Brudermiler saopštava generalštabnom pukovniku Zelmajeru telefonski da je Vrhovna komanda Vermahta saglasna sa svim predlozima i da će tu svoju saglasnost potvrditi i telegramom. Na pitanje generalštabnog majora Brudermilera po predmetu ponude Nedić—Draža Mihailović, generalštabni pukovnik Zelmajer mu je odgovorio da je komandant Jugoistoka dopisom Obaveštajno odeljenje/oficir Abvera str. pov. 6630/44 od 19. 8. 44 (uporedi operacijski dnevnik, prilog 143/VIII) izvestio Vrhovnu komandu Vermahta sledeće: 1.) šta je Draža Mihailović zahtevao preko Nedića, 2.) stav po ovom komandanta Jugoistoka, 3.) da general-feldmaršal baron fon Vajks i ministar Nojbaher žele da zajedno podnesu referat Fireru.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1110&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000968.]</ref>}} U zabilješkama koje je osoblje komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maximiliana von Weichs]]a pripremilo za njegov sastanak s Hitlerom 22. augusta 1944. godine, razmotrena je vojno-politička situacija u Srbiji i Jugoslaviji. U dokumentu se daje ocjena dosadašnjih odnosa generalâ Nedića i Mihailovića i tvrdi da, iako je imao stanovite zadrške prema generalu Mihailoviću, general Nedić sada postao jedan od Mihailovićevih zagovornika pred Nijemcima, tako da se konačno može reći da postoji ujedinjeni srpski antikomunistički front u kojem Mihailović ima podršku više od „90% svih Srba“.<ref name="ReferenceH"/><ref>Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimak 961.</ref> U vrijeme kad je von Weichs morao napustiti Beograd da podnese izvještaj Hitleru, došlo je do sastanka između Nedića i Mihailovića. Prema obavijesti<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=973&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000963.] <br /> ({{jez-njem|"DM will sich aus Rücksicht auf die eigene Bevölkerung und im Hinblick auf die Zukunft wie bisher zurückhalten. Er will den Kampf gegen den Kommunismus führen, die politischen Bindungen zur Besatzungsmacht sollen Reservat des Minister-präsidenten sein und bleiben."}})</ref> koju je primio von Weichs, položaj dvojice generala u ovoj novoj kombinaciji bio je politički uvjetovan: {{izdvojeni citat|Iz obzira prema srpskom narodu i s obzirom na budućnost, Draža Mihailović će kao i do sada ostati u pozadini. Borbu protiv komunizma vodit će ipak on, dok će političke veze sa okupacionom silom i dalje ostati u domeni predsjednika vlade Nedića.}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a za 22. avgust 1944. godine, preneseni su zaključci sa sastanka održanog u [[Berlin]]u između Adolfa Hitlera, Hermanna Neubachera i Maximiliana von Weichsa. Hitler je odbacio ideju Neubachera i von Weichsa o naoružavanju armije od pedeset hiljada ljudi, zato što je po interese [[Treći Reich|Velikonjemačkog Reicha]] smatrao opasnim potpuno zbližavanje Nedića i Mihailovića, dozvolivši ipak da se „delimično ispune srpske želje“: {{izdvojeni citat|Nojbaher i general fon Vajks predočili su Fireru stanje u Srbiji: očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarskog okupacione vojske iz Srbije biće veoma nepovoljno po Vermaht, jer naše snage u Srbiji danas nisu dovoljne, da se efikasno suoče sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od marta do avgusta 1944. izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema nemačkoj okupacionoj sili u poslednje vreme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa nemačkim trupama u južnoj Srbiji i to pod komandom nemačkog majora Vajela. Da je došlo do jedinstva između Nedića i Mihailovića znači, da je došlo do ujedinjenja svih Srba i obojici to obezbeđuje podršku 90% naroda.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (“Susret Tita sa Čerčilom u Rimu“)}} Dakle, uprkos zalaganju nemačke komande Balkana, nemački vrhovni vođa [[Adolf Hitler]] je 22. avgusta 1944. odbacio Mihailovićevu inicijativu, ocenjujući da će to oružje "jednom kasnijom prilikom biti upravljeno protiv Nemaca." On je odobrio samo taktičku saradnju sa četnicima.<ref>[http://sr.wikisource.org/sr/%D0%A1%D0%BB%D1%83%D0%B6%D0%B1%D0%B5%D0%BD%D0%B0_%D0%B1%D0%B5%D0%BB%D0%B5%D1%88%D0%BA%D0%B0_%D1%81%D0%B0_%D1%80%D0%B5%D1%84%D0%B5%D1%80%D0%B8%D1%81%D0%B0%D1%9A%D0%B0_%D0%A5%D0%B8%D1%82%D0%BB%D0%B5%D1%80%D1%83_%D0%BE_%D0%BF%D0%BB%D0%B0%D0%BD%D1%83_%D1%81%D0%B0%D1%80%D0%B0%D0%B4%D1%9A%D0%B5_%D1%81%D0%B0_%D1%87%D0%B5%D1%82%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8%D0%BC%D0%B0_%D0%BE%D0%B4_22.8.1944 Službena beleška sa referisanja Hitleru o planu saradnje sa četnicima od 22.8.1944.]{{dead link}}</ref> 28. avgusta 1944, Operativno odjeljenje Beograd — Dedinje Armijske grupe »F« obavještava nadležne u Berlinu da Nedić, i pored Hitlerove suzdržanosti, insistira na ustupanju neophodnog oružja četnicima: {{izdvojeni citat|Kod srbijanskih četnika nervoza je u porastu zbog razvoja situacije u Rumuniji i Bugarskoj. Predsednik vlade Nedić je ipak juče izjavio da će i dalje ostati lojalan prema nama (generalštabni potpukovnik fon Harling: Nedić vrši najoštriji pritisak da se izda obećano oružje odredima Draže Mihailovića).<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=24&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frame no. 000018.] <br /> ({{jez-njem|"Bei dem serbischen Cetniks zunehmende Nervosität infolge der Entwicklung der Lage in Rumänien und Bulgarien. Ministerpräsident Nedic hat jedoch gestern erklärt, dass er weiter zu uns lojal stehen werde. (Oberstlt.i.G.v.Harling: Nedic drängt schärfstens nach zugesagter Waffenlieferung an die DM—Verbände.)"}})</ref>}} Nasuprot Hitlerovom mišljenju, Nojbaher je [[30. 8.|30. avgusta]] i dalje tvrdio da Draža Mihajlović, poput Milana Nedića, verno služi nemačkim interesima, i da se "do danas trudio da ne zauzme neprijateljsko držanje prema okupatoru". To isto smatra i za ostale vodeće Srbe, koji su se, pod parolom »dajte nam oružje — onda pripadamo Vama«, lojalno držali.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_4_231.htm |title=Zabeleška obaveštajne grupe nemačkih komandi na Jugoistoku od 30. avgusta 1944. sa savetovanja u štabu komande Jugoistoka o aktuelnim pitanjima saradnje sa Dražom Mihailovićem i razvoju celokupne situacije na području Jugoistoka |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> === Posljedice sporazuma === [[26. 8.|26. avgusta]] 1944. godine Jugoslovenska izbeglička vlada priznala je [[Josip Broz Tito|Tita]] za svog legitimnog predstavnika i vođu, a [[Ivan Šubašić]] je zadržao mesto predsednika Jugoslovenske izbegličke vlade. Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga zapazila je tom prilikom: {{izdvojeni citat|Sporazum Tita sa londonskom vladom u izbjeglištvu značio je težak, ako ne i smrtonosni, udarac za Nedićevu vladu i četnike.<ref name="Živković"/> <br /> ({{jez-njem|"Die Einigung Titos mit der Londoner Exilregierung bedeutete einen schweren, wenn nicht tödlichen Schlag für die Regierung Nedic und die Cetniks."}})}} Na osnovu avgustovskog sporazuma sa Nedićem, Mihailovićevim četnicima je isporučena veća količinu oružja, municije i opreme, iz nemačkih magacina.<ref name="Saslušanje"/> Odluka o objedinjavanju svih domaćih antipartizanskih snaga i njihovom ulasku u sastav JVuO donijeta je na sastancima između predstavnika kvislinške vlade i kvislinških vojnih formacija sa predstavnicima JVuO, održanim početkom septembra, najprije u [[Beograd]]u, potom u [[Pranjani]]ma. Na inicijativu Nedićevog ministra prosvete [[Velibor Jonić|Velibora Jonića]], 2. septembra održan je u Beogradu sastanak na kome su se okupili komandant SDK general [[Kosta Mušicki]], komandant SDS general [[Borivoje Jonić]], bivši komandant SDS general [[Stevan Radovanović]], povjerenik JVuO za Beograd Ivan Pavlović, [[Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, kao i upravnik grada Beograda [[Dragomir Dragi Jovanović]]. Prema Jonićevu svjedočenju pred istražnim organima po završetku rata, glavna tema sastanka je bilo vojničko objedinjavanje i izrada zajedničkog plana za „odbranu Beograda i sprečavanje nereda na taj način što će se onemogućiti pobuna komunista i simpatizera NOP-a u Beogradu, što će se oduzeti od Nemaca vojni i značajni objekti da ne bi bili bačeni u vazduh, jednom rečju da se Beograd vojnički osvoji i na taj način spreči ulazak NOV-a i Crvene Armije... Računalo se posle toga da se pozove i kralj, obrazuje vlada i cela Jugoslavija stavi pod njegovom upravom...“<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2020, str. 240-241.</ref> Istog dana, neposredno nakon ovog sastanka, komandant SDS Borivoje Jonić (rođeni brat ministra Velibora Jonića) je izdao „Instrukciju za rad SDS“. General Borivoje Jonić navodi da se „jednodušno i spontano, ceo Srpski narod opredelio za Kralja, monarhiju i slobodnu i nezavisnu državu, zasnovanu na demokratskim principima“. U „instrukciji“ piše: {{izdvojeni citat|U vezi s tim i sve današnje oružane Srpske snage ujedinjene su i bore se na braniku Srpskog nacionalizma. Svaka Srpska nacionalna oružana snaga ima za sobom svoj rad, život i borbu. Svaka od njih imala je i opravdanih razloga za svoje ustrojstvo i današnje postojanje. Sve postojeće male razlike u zadatku i dodeljenoj ulozi u završnici ovog rata nestale su, '''TAKO DA DANAS IMAMO JEDNU JEDINSTVENU I NEDELJIVU SRPSKU VOJSKU''', sa kojom hteli — ne hteli, moraju računati svi naši prijatelji i neprijatelji... U ostvarenju postavljenog jednog cilja, vođeni jednom idejom vodiljom, jednodušni i ujedinjeni, svi Srpski oružani odredi — '''NACIONALNI ČETNICI, STRAŽARI, GRANIČARI, DOBROVOLJCI I GARDISTI''', dobili su i u završnici rata svaki svoju ulogu i svoj zadatak... Na Srpsku državnu stražu se računa da ona u interesu Kralja, Otadžbine i naroda mora svoj zadatak u potpunosti da izvrši.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 140–4–3, Instrukcija za rad SDS, 2. septembar 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 241.</ref>}} Već narednog dana, 3. septembra, general Jonić je izdao naredbu u kojoj najprije konstatuje da „u poslednje vreme dešava se, da pojedini oficiri i ostali pripadnici SDS, dobijaju neposredno naređenje od pojedinih četničkih komanada na terenu da pređu na službu u četničke jedinice“. Stoga, general Jonić podcrtava svojim potčinjenim da je „Načelnik štaba Vrhovne komande, armiski đeneral Gospodin Draža Mihailović saopštio Pretsedniku Srpske vlade: da oficiri i svi ostali pripadnici SDS imaju ostati na službi u SDS, da nije potrebno da pomenuta lica prelaze u sastav četničkih jedinica bez njegovog zahteva upućenog Pretsedniku Srpske vlade i po dobivenoj saglasnosti Pretsednika Srpske vlade“.<ref>VA, NdA, 140–4–4, Komanda SDS svim štabovima i jedinicama SDS, 3. septembra 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242.</ref> Nakon sastanka od 2. septembra, 6. septembra je uslijedio novi sastanak. Na poziv ravnogorske komande Beograda, u selo Pranjani (nedaleko od [[Ravna gora|Ravne gore]], blizu [[Čačak|Čačka]]) su došli predstavnici svih kolaboracionističkih vojnih formacija na sastanak sa Dražom Mihailovićem. Predstavnik SDK je bio kapetan Radoslav Protić, ispred SDS je bio prisutan major Ljubiša Mikić, dok je [[Srpsku graničnu stražu]] predstavljao major Dragiša Jevtić. Pored Mihailovića, ispred Vrhovne komande JVuO, sastanku su prisustvovali potpukovnici [[Mirko Lalatović]] i [[Luka Baletić]]. Kako navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićev]] sekretar [[Boško Kostić]], Mihailović je tada donio odluku o objedinjavanju svih „nacionalnih snaga“ i njihovom ulaženju u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini. Sve tri kolaboracionističke formacije trebalo je privremeno da zadrže svoju strukturu i starješinski kadar.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242—243.</ref> Kostić bilježi i riječi Draže Mihailovića sa sastanka: {{izdvojeni citat|Ovom prilikom đeneral Draža Mihajlović je rekao delegatima: <br /> „Vi legalni odredi treba da činite jezgro naše buduće vojske...“<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 165.</ref>}} [[6. 9.|6. septembra]] [[1944]]. [[Srpska državna straža]] je stavljena pod komandu generala [[Dragoljub Mihailović|Dragoljuba Mihailovića]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221024030236/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm |date=2022-10-24 }}, str. 211-212.</ref> Sjutradan je general [[Miroslav Trifunović|Miroslav Trifunović Dronja]], četnički komandant Srbije, radiogramom obavijestio Dražu Mihailovića: {{izdvojeni citat|Na dan 6. septembra 1944. javio mi se komandant Srpske državne straže đeneral Borivoje Jonić, koji mi je stavio pod komandu Srpsku državnu stražu. To isto je učinio i đeneral Kosta Mušicki sa svojim dobrovoljcima.<ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Samo dan ranije, general Draža Mihailović primio je u Koceljevi kod [[Šabac|Šapca]] generala Kostu Mušickog i razgovarao s njim o koordiniranju dejstava snagâ JVuO i SDK u borbi protiv NOVJ.<ref name="Milan Borković 1944">[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/337.</ref><ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 166.</ref> Poslije sastanka u Pranjanima, 8. septembra 1944. godine, komandant Srbije JVUO general Miroslav Trifunović izdao je naređenje da se „ništa ne uzima od Srpske državne straže“ jer „ovi delovi oružane sile imaju se smatrati kao naše jedinice. Svako vrbovanje, odvođenje i primanje pripadnika Državne i Granične straže ima se potpuno obustaviti.“<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 77–4–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 312, fus. 831.</ref> I njemački je okupator registrovao stavljanje srpskih kvislinških formacijâ pod komandu generala Mihailovića. Tako će se na kraju jednog izvještaja o situaciji u okupiranoj Jugoslaviji od 8. novembra 1944, sačinjenog za potrebe [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] u vrijeme povlačenja s [[Balkan]]a, naći i sljedeći podatak: „Potvrđeno: General Jonić prenio 12. IX naređenje generala Mihailovića Srpskoj državnoj straži.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=707&rec=311&roll=189 NARA, T311, Roll 189, frame no. 001193.] <br /> ({{jez-njem|"Bestätigt: General Jonic, übermittelte 12.9. Befehle des General Mihajlovic an die SSW."}})</ref> U ovom periodu, ravnogorski odredi su pomagali i mobilizaciju snaga Vlade nacionalnog spasa. Prema naredbi od 25. avgusta 1944. ponovo je formiran 1. bataljon SDS u Beogradu. 3. septembra 1944, popunu u ljudstvu za 1. bataljon obezbijedio je kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Gorske garde]] JVuO. Ovaj je bataljon 5. septembra upućen u [[Sopot]], da bi već sljedećeg dana ušao u sastav JVuO. Na licu mjesta su od ovog bataljona stvorena dva i upućena ka [[Aranđelovac|Aranđelovcu]], ali su kasnije uništena od strane partizana.<ref>Kоста Николић, Историја Равногорског покрета 1941-1945, књига друга, Београд, 1999, стр. 243-244, 268.</ref><ref>Борис Томанић, Горска гарда Њ. в. краља Петра Другог у орашачком срезу. Формација, борбе, злочини. Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 129.</ref> I u Šabačkom okrugu, shodno sporazumu sa komandantom III puka SDK, ravnogorske okružne vlasti su po naređenju majora [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]], komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, odobrile mobilizaciju 520 ljudi za popunu III dobrovoljačkog puka u [[Šabac|Šapcu]].<ref>AVII, Ča, kut. 77, reg. br. 42/3.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2011, стр. 346.</ref> Kolaboracija jedinica Srpskog dobrovoljačkog korpusa sa snagama JVuO pod komandom Draže Mihailovića dostigla je vrhunac tokom ključne bitke za oslobođenje Srbije. Riječ je o [[Bitka na Jelovoj gori|bici na Jelovoj gori]], u kojoj su četnici bili poraženi te praktično izbačeni iz Srbije. Naime, u blizini [[Valjevo|Valjeva]], 11. septembra 1944. partizani su napali kolonu u kojoj se nalazio Dragoljub Mihailović, četnička Vrhovna komanda, [[Centralni nacionalni komitet]] i američka vojna misija sa pukovnikom [[Robert Harbold McDowell|McDowellom]] na čelu.<ref>[https://znaci.org/00001/40_72.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLOM NJEMAČKO-ČETNIČKE OBRANE U ZAPADNOJ SRBIJI]</ref> Jedinice NOVJ su nastavile da gone ovu četničku grupu i 13. septembra opkolili su Mihailovića na sektoru [[Divci]]—[[Mionica]]. Našavši se u veoma nepovoljnoj situaciji, Mihailović se radio-vezom obratio za pomoć [[Kosta Mušicki|Kosti Mušickom]], komandantu SDK. General Mušicki je telefonom naredio III bataljonu Prvog puka SDK iz Valjeva da krene Mihailoviću u pomoć. Ljotićevci su stigli u posljednji čas i znatno pomogli četnicima s Mihailovićem na čelu da se izvuku iz partizanskog obruča i upute prema [[Koceljeva|Koceljevi]].<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 287.</ref> Ovom prilikom, partizani su zaplijenili arhive četničke Vrhovne komande i Centralnog nacionalnog komiteta.<ref>[https://www.znaci.org/00001/77.htm Đorđe Orlović: Šesta lička proleterska divizija „Nikola Tesla“, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1990, str. 424.]</ref> [[Datoteka:Dimitrije Ljotić i supružnici Dragojla i Milovan Popović izlaze iz Zavoda za prinudno vaspitanje omladine.png|200px|mini|desno|Supružnici Dragojla i Milovan Popović u društvu Dimitrija Ljotića prilikom njegove posjete Zavodu za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci.]] [[Milovan Popović]], upravnik [[Zavod za prinudno vaspitanje omladine|Zavoda za prinudno vaspitanje omladine]] u [[Smederevska Palanka|Smederevskoj Palanci]] i simpatizer Ljotićevog [[ZBOR]]-a, napustio je Zavod 10. septembra 1944. i pridružio se Mihailovićevim četnicima, dok je Zavod formalno prestao da postoji 3. oktobra 1944.<ref>Александар Стојановић, Завод за принудно васпитање омладине у Смедеревској Паланци: старе контроверзе и нова тумачења. Институт за новију историју Србије, 2016, стр. 61.</ref> 4. septembra 1944, upravnik Milovan Popović depešom obavještava Velibora Jonića, ministra prosvete i vera u vladi Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Čast mi je izvestiti Vas da sam u vezi Vašeg strogo poverljivog akta br. 16 od 30 avgusta 1944 godine poslao danas u srpske oružane odrede po dobrovoljnoj prijavi i slobodnom izboru 104 pitomca i to: u Srpski dobrovoljački korpus 53, u Srpsku državnu stražu 26 i u odrede Draže Mihailovića 25.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, док. бр. 653, стр. 548.</ref>}} Prije rata, Milovan Popović se nalazio na čelu [[Antikomunističke lige]],<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 498, фус. 187.</ref> a bio je i asistent na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu]] u Beogradu. Popović je bio jedan od organizatora [[Antimasonska izložba|Antimasonske izložbe]] oktobra 1941. Zavod za prinudno vaspitanje omladine bio je specijalni logor za izolaciju i ideološku indoktrinaciju prokomunističke omladine, formiran od strane kvislinških vlasti u Smederevskoj Palanci, 22. septembra 1942. Osnivanje logora bilo je omogućeno Uredbom o prinudnom vaspitanju omladine (15. jul 1942), koju je potpisao predsednik kvislinške vlade Milan Nedić. Tokom dve godine postojanja logora, kroz to mesto za izolaciju prošlo je 1.270 omladinaca i omladinki, od kojih je skoro polovina bila iz Beograda (mahom aktivisti i aktivni simpatizeri srednjoškolske organizacije [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a). Zatvorena omladina je bila podvrgnuta sistematskom ideološkom prevaspitanju, koje su vršili logorski „vaspitači“ – pripadnici organizacije NP Zbor. Zamenica upravnika logora i upravnica ženskog dela logora bila je Popovićeva supruga, Dragojla Ostojić Popović.<ref>Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941–44. Priručnik za čitanje grada. Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2016, str. 71-72.</ref> Upravnik Popović je tretman zatočenika Zavoda okarakterisao kao „blag režim, ali uvek pod znakom mača“.<ref>Александар Стојановић, н. ч., стр. 52.</ref> U depeši poslatoj 21. marta 1945. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]], general Mihailović o Popoviću zapisuje kratku opasku: „Potpukovnik Milovan Popović, zabušant, neupotrebljiv.”<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_192.htm Izvod iz Knjige poslatih depeša štaba Vrhovne komande od 12. decembra 1944. do 7. aprila 1945. godine]</ref> Popović je ostao u JVuO sve do kraja rata i poginuo je 1945. godine u [[Bosna (regija)|Bosni]] kao četnički odmetnik.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 298.</ref> Boško N. Kostić, lični sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio je u emigraciji zapis o Popovićevom prisustvu u Mihailovićevom štabu. On navodi da je Mihailovića zamolio da Popović, zajedno s njim (Kostićem) pođe za [[Slovenija|Sloveniju]], gdje su se okupile sve nacionalne snage pod komandom generala [[Miodrag Damjanović|Miodraga Damjanovića]]: {{izdvojeni citat|Zamolih đenerala Mihajlovića da pošalje s nama i Milovana Popovića, koji je bio šef antikomunističkog odeljenja u štabu Draže Mihajlovića. Popovića traži [[Matija Parac|đeneral Parac]] za propagandu, a mi bi ga, eventualno, poslali u [[Švajcarska|Švajcarsku]] radi naše nacionalne propagande, jer njega svi smatramo jednim od najboljih poznavalaca komunizma. Đeneral Mihajlović je odgovorio da nema ništa protiv, smatra čak da je ideja dobra i naredio je da se odmah pozove Milovan Popović. Kako se M. Popović nalazio u dvorištu, ubrzo uđe unutra našto mu đeneral Mihajlović reče: „Vas traži đeneral Parac. Spremite se da s g. Kostićem putujete u Sloveniju.“<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 215.</ref>}} Kostićevo svjedočenje se u potpunosti poklapa sa navodima još jednog ljotićevskog emigranta. Riječ je o [[Borivoju Karapandžiću]], predratnom članu JNP ZBOR, koji je za vrijeme okupacije bio referent Odeljenja državne propagande za Okrug valjevski<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 249, fus. 653.</ref> i prosvetar u jedinicama SDK. U knjizi ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', objavljenoj [[1958]]. godine u [[Cleveland, Ohio|Clevelandu]] ([[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), Karapandžić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Za Upravnika Zavoda u Smederevskoj Palanci đeneral Nedić postavio je Generalnog sekretara predratnog Jugoslovenskog Antimarksističkog Komiteta Milovana Popovića (bio posle Ratka Živadinovića), jednog od najspremnijih antimarksističkih teoretičara i najbeskompromisnijih antikomunističkih boraca, koga je 1944. godine Draža Mihailović postavio za Šefa propagande Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u Otadžbini.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 149.</ref>}} U dogovoru sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Mihailovićevim komandantom Srbije, jedinice Srpske državne straže (SDS) i [[Srpska granična straža|Srpske granične straže]] (SGS) [[6. 10.|6. oktobra]] [[1944]]. okupile su se u [[Jagodina|Jagodini]]. Tu je od tih jedinica formiran [[Srpska državna straža|Srpski udarni korpus]] (SUK) sa tri divizije. Za komandanta korpusa imenovan je divizijski general [[Stevan Radovanović]], za njegovog pomoćnika brigadni general Borivoje Jonić (komandant SDS), za načelnika štaba major [[Danilo Dača Stojanović]], dok su za komandante divizijâ imenovani: [[Branimir Brana Živković]] (do tada načelnik Operativnog odeljenja SDS), Dragutin Redić (do tada komandant SDS Kraljevačke oblasti) i [[Ljudevit Pogačar]] (do tada komandant SGS), svi pukovnici. SUK je tada brojao oko 6.800 ljudi.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 211, fus. 2.</ref> Kao dio Mihailovićeve vojske, SUK se konstantno borio sa jedinicama [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]]. Zajedno sa nemačkom vojskom i četnicima iz Srbije tokom novembra [[1944]], SUK učestvuje u [[proboj četnika i Nemaca iz Srbije|proboju Armijske grupe E kroz Sandžak]] i [[Proboj Armijske grupe E kroz istočnu Bosnu|istočnu Bosnu]]. Ipak, jedinice SDK nisu se povukle iz Srbije u pravcu Bosne, kako su to učinile objedinjene jedinice JVuO i SDS, već u pravcu [[Slovenija|Slovenije]], preko teritorije [[Srem]]a i [[Slavonija|Slavonije]] odnosno preko teritorije [[NDH]]. Jedinice JVuO i SDS napustile su teritoriju Srbije 15-20. oktobra 1944. Nemci su izvršili evakuaciju jedinica SDK kako bi ih spasili od uništenja u sukobu sa [[Crvena armija|Crvenom armijom]] i NOVJ. Dimitrije Ljotić je 4. oktobra 1944. uputio delegaciju od 33 pripadnika SDK i fašističkog pokreta Zbor u Crnu Goru, kako bi ubedili [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], komandanta crnogorskih četnika da se evakuišu u pravcu Slovenije, gde je planirano da se povuku i Ljotićeve jedinice. Njemačke vojne vlasti su 1. oktobra izvijestile generala Nedića da je njegova vlada razriješena dužnosti, te da Beograd od 3. oktobra postaje operativna vojna zona. Nakon rata, general Borivoje Jonić će posvjedočiti da je u Nedićevom kabinetu 2. oktobra održan sastanak kojem su, pored Nedića i Jonića, prisustvovali general [[Miodrag Damjanović]], šef kabineta Milana Nedića, zatim komandant SDK general Kosta Mušicki i pukovnik Ljudevit Pogačar, komandant Srpske granične straže. Na sastanku je Nedić prisutne obavijestio da će se sa članovima vlade evakuisati u [[Austrija|Austriju]] i da su svi oslobođeni položene zakletve. Generalu Joniću je poručio da bi pripadnici SDS i SGS trebalo da se priključe odredima JVuO.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 263.</ref> Kao razlog za pridruživanje kvislinških snaga Mihailoviću, general Milan Nedić je naveo: {{izdvojeni citat|Situacija je po našu nacionalnu stvar propala. Sovjetska armija ulazi u Srbiju, a za njima i komunisti koji će uzeti vlast. Mi se moramo ukloniti. Ja sa članovima vlade odlazim u Austriju. Dobrovoljački korpus doneo je odluku da ide u Sloveniju. Vas, Joniću, Srpsku državnu stražu i ceo srpski narod ostavljam Draži Mihailoviću, jer ste vi od početka pripadali njemu!<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 371.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 274.</ref>}} Trećeg oktobra, Milan Nedić je održao posljednju sjednicu Vlade u Beogradu i tom prilikom saopštio ministrima da njihova evakuacija može početi svakog trenutka. U kakvoj situaciji su se nalazili pripadnici kvislinškog aparata i članovi Mihailovićeve organizacije neposredno prije povlačenja iz glavnog grada, najbolje oslikava jedan primarni izvor.<ref>AVII, Nda, reg. br. 2/2, fas. 2, kut. 164.</ref> Riječ je o pismu koje je (u ponoć istog dana) sastavio dr [[Milorad Nedeljković]], ministar privrede u Nedićevoj vladi. Pismo je bilo namijenjeno Odeljenju državne propagande pri Predsedništvu Ministarskog saveta, i u njemu, između ostalog, dr Nedeljković navodi: {{izdvojeni citat|Danas na sednici Vlade donesene su važne, sudbonosne odluke... Gospodin predsednik nam je saopštio da je nemački komandant za Jugoistok večeras proglasio Beograd i Srbiju operativnim područjem u najstrožem smislu. Od ovog trenutka (ponoć) važi opsadno stanje u Beogradu. Funkciju srpske vlade preuzimaju nemačke vlasti. Srpska vlada premešta se u Nemačku da preuzme tamo svoju političku i nacionalnu dužnost, okupljajući oko sebe sve Srbe koji se tamo nalaze (preko 300.000), kao i one koji će se ovih dana evakuisati, i to je sva naša inteligencija, činovništvo i srpski oružani odredi (S.D. straža, S.D. korpus, Granična straža i Srpska garda). Danas su dobili pasoš u Nemačkom poslanstvu i svi članovi Ravnogorskog pokreta i mnogi političari iz demokratskih frakcija. Saopštavam Vama i svima činovnicima, ko god želi da se evakuiše, neka se javi u Predsedništvu Vlade. Voz za vozom ići će neprekidno, sve će formalno svršavati Kabinet Predsedništva. U šumu je nemoguće ići, jer je usled odlaska Draže Mihailovića preko Drine za Hercegovinu (Italiju) izazvano rasulo u njegovim odredima i četnici se razilaze i neće više da se biju. Ovo je njihovo usmeno zvanično izjavljivanje u Predsedništvu danas ceo dan.<ref>Бранислав Божовић, н. д., Београд, 2014, стр. 369.</ref>}} General [[Hans-Gustav Felber]], vojnoupravni komandant Jugoistoka, izdao je 6. oktobra 1944. naređenje da komanda nad odredima Srpske državne straže i Granične straže ima preći u ruke generala Miodraga Damjanovića, šefa kabineta generala Nedića: {{izdvojeni citat|Gospodine premijeru! <br /> Slažem se da se general-majoru Damjanoviću povjeri zapovjedništvo nad srpskim oružanim snagama, s izuzetkom [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]]. Po mom mišljenju, ovaj korpus mora ostati u provjerenim rukama generala [Koste] Mušickog.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=875&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000871.] <br /> ({{jez-njem|"An den Präsidenten den serbischen Ministerrates Herrn Generaloberst Nedić. Herr Ministerpräsident! <br /> Ich bin damit einverstanden, dass der Generalmajor Damjanović mit der Führung der serbischen bewaffneten Verbände mit Ausnahme des SFK betraut wird. Dieses Korps muss meiner Auffassung noch in den bewährten Händen des General Mušićki [sic] bleiben. Mit dem Ausdruck meiner vorzüglichen Hochachtung."}})</ref>|Naredba generala Hansa Felbera od 6. X 1944. godine}} Kao glavni Mihailovićev pouzdanik u Nedićevoj upravi, general Damjanović se sa komandantima Straže odmah stavio pod Mihailovićevu komandu. Ove jedinice, preimenovane u Srpski udarni korpus JVuO, pridružile su se tako ostalim četničkim trupama u povlačenju prema Sandžaku. Međutim, ovo savezništvo se ubrzo raspalo.<ref>[https://znaci.org/00001/40_74.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje ČETNICI SE POVLAČE IZ SRBIJE]</ref> Pripadnici SDS su iz Jagodine, preko Kruševca, 14. oktobra 1944. pristigli u Kraljevo gde su se sastali sa četnicima i stavili se pod Mihailovićevu komandu. Pravac povlačenja SDS i glavnine JVuO išao je od Kraljeva preko Raške, Novog Pazara, Sjenice, Prijepolja i Pljevalja ka istočnoj Bosni, uz učestale sukobe sa NOVJ i evidentne gubitke.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_5.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/355-359.</ref> [[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], prije nego što je početkom oktobra 1944. pobjegao iz Srbije u [[Beč]], bio je šef IV (antikomunističkog) odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda. U Beču je, po nalogu [[Gestapo]]a, radio na organizovanju i pripremanju [[Lovačke grupe Jugoistok|grupa za izvršenje diverzantsko-terorističkih zadataka]] u Srbiji. Draža Mihailović je 1. decembra 1944. uputio pismo pukovniku [[Gojko Borota|Gojku Boroti]], komandantu Romanijskog korpusa JVuO u kome ga obavještava o ubacivanju diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju i ulozi Vrhovne komande JVuO u tome. Pukovnika Borotu, koji je bio četnički oficir za vezu sa njemačkim snagama u [[Sarajevo|Sarajevu]], general Mihailović obavještava da bi Bećarević trebalo da bude jedan od organizatora ovih skupina u službi Gestapoa: {{izdvojeni citat|Beć.[arević] sa njegovim ljudstvom može biti primljen i prebačen u Srbiju. Veoma je važno da niko ne zna za njihovo ubacivanje u Srbiju, pa čak ni dolazak kod nas. Naš svet suviše mnogo priča i ja dobro krijem još odavde sve one koje ubacujem. Zato ćemo prihvat Beć. sa njegovim ljudima organizovati tako da niko ovde ne zna za njih. Pitanje je samo da li je bolje da ih prebacimo iz oblasti Semberije ili u oblasti Višegrada. To kao i sve detalje dogovorićemo se kad dođete kod mene.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_114.htm Pismo Draže Mihailovića od 1. decembra 1944. komandantu Komande Sarajeva o ubacivanju četničkih i gestapovskih diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju]</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 515, fus. 1385.</ref>}} Kako je u praksi izgledalo rukovođenje Srpskim udarnim korpusom (SUK) od strane generala Draže Mihailovića, može se vidjeti i iz njegova naređenja od 26. decembra 1944. godine za napad na [[Tuzla|Tuzlu]]: {{izdvojeni citat|NAREĐUJEM: 1. — Diviziski đeneral [[Steva Radovanović]] zadržaće pod svojom neposrednom komandom I i II diviziju SUK-a i Vlaseničku brigadu kapetana Tuševljakovića. Komandu nad II divizijom na mesto poč. puk. Redića privremeno da primi đeneral straže Borivoje Jonić. General Radovanović sa I i II divizijom i Vlaseničkom brigadom izvršiće širi bočni obuhvat prema komunističkom levom boku i zato sve svoje snage da krene pravcem: s. Zukići — s. Naseoci — s. Svojat — s. Lukavica — s. Bašigovci i dalje na severni deo s. Đurđevika. General Radovanović neka odmah sastavi radio stanicu I divizije iz svoga korpusa i neka veštiji radio telegrafista uspostavi vezu samnom sa ispravnom stanicom, a neispravnu stanicu poslati odmah u Vrhovnu komandu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_127.htm Zapovest štaba Vrhovne komande JVUO od 26. decembra 1944. potčinjenim jedinicama za napad na Tuzlu]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Mjesec dana ranije, general Borivoje Jonić je od štaba Draže Mihailovića zatražio da se ljudstvo SUK-a preda [[Saveznici u Drugom svetskom ratu|savezničkim]] snagama. General Jonić moli 26. novembra 1944. da se „izveštaj dostavi Vrhovnoj Komandi kojoj sam ja kao i svi pripadnici SUK-a svom dušom odan i za koju sam radio i žrtvovao se do maksimuma od 1941. godine pa do danas“. Istog dana, general Stevan Radovanović (Jonićev pretpostavljeni), u raportu komandantu Srbije JVuO generalu Miroslavu Trifunoviću, sumira ratni angažman generala Jonića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|G. đeneral Jonić bio je komandant Srpske državne straže i kao takav stavio je Srpsku državnu stražu na raspoloženje Vrhovnoj Komandi, ma da je mogao svu SDS da raspusti, kako je i dobio naređenje od đenerala Nedića. On, kao nacionalista koji je za 2 1/2 godine svoje službe to i pokazao pomažući pokret đenerala Draže Mihailovića u svima pravcima nije hteo da SDS raspusti već ju je stavio na raspoloženje Vrhovnoj Komandi i đeneralu Draži Mihailoviću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_107.htm Raport pomoćnika komandanta Srpskog udarnog korpusa od 26. novembra 1944. komandantu korpusa da se korpus preda anglo-američkim trupama]</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpski udarni korpus|Srpskog udarnog korpusa Jugoslovenske vojske u Otadžbini]]}} == Suđenje Mihailoviću i kolaboracionistima 1946. == {{main|Beogradski proces}} [[Datoteka:Draža pred sudom.jpg|thumb|desno|Optuženi [[Dragoljub Mihailović]] na [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] [[1946]].]] Na posleratnom [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] 1946. godine Draži Mihailoviću je, između ostalog, stavljena na teret saradnja sa [[vojna uprava u Srbiji|kvislinškom upravom u Srbiji]]. Mihailović se branio kako je saradnja sa kvislinškom vladom išla slučajno, mimo njegove želje: :Optuženi Mihailović: Sa Nedićem je bio sastanak... je taj sastanak za mene došao neočekivano, nisam ga želeo ni u kom slučaju. To se desilo jedno posle podne kada sam se odlučio da dođem na taj sastanak, da jedanput vidim šta hoće. Bio sam tada u selu Skakavicama. Uveče je došlo do toga sastanka, za koji, ponavljam, nisam nikakve želje imao. Šta me je upravo navelo na to, sam ne znam. :Pretsednik: Ko je bio prisutan na tome sastanku? :Optuženi: [[Luka Baletić]], [[Mirko Lalatović]], a ovde se još pominju i [[Nikola Kalabić]], [[Dragoslav Račić]], Damjanović i Nedić. :Pretsednik: Kakav je bio tok tih pregovora i šta se imalo na tome sastanku da postigne između vas i Nedića? :Optuženi: Ništa. Da kažem svašta i ništa... :Pretsednik: Pa kakvi su onda zaključci? :Optuženi: Nikakvi. Nešto su trabunjali oni koji su doveli do toga sastanka. Na insistiranje predsednika suda čemu taj sastanak sa Nedićem, Mihailović je na kraju izjavio da je na sastanak otišao "iz dosade": :Pretsednik: Kad na tom sastanku uopšte ništa nije postignuto, tako da je to bio jalov razgovor, zašto vam je bio potreban taj sastanak? :Optuženi: Uopšte je bio nepotreban. Verujem da je to bilo iz dosade, što me je moralo pritiskivati neko traženje, inače nikakvog razloga nije bilo. U nastavku odbrane, optuženi Mihailović je nastojao da prikaže kako je čak i liferovanje oružja od strane Nemaca išlo gotovo mimo njegove volje: :Pretsednik: Da nastavimo s ovim vašim sastankom sa Milanom Nedićem avgusta 1944 god. Da li vam je Nedić obećao ili se obavezao da će preko Nemaca uspeti da vam se liferuje veća količina oružja? :Optuženi: Ja nisam tražio da se meni liferuje od Nemaca. :Pretsednik: A da li vam je on obećao? :Optuženi: Nisam tražio. :Pretsednik: A da li vam je obećao, Sud to pita, da li vam je Nedić obećao ili se obavezao? :Optuženi: Ja sam kazao da neću od njih. :Pretsednik: Jeste li hteli da primite od [[Srpska državna straža|SDS]]. :Optuženi: Uvek. Zato sam kroz sve vreme i uzimao. :Pretsednik: Ko je snabdevao obućom, hranom i odećom SDS? :Optuženi: Sve su to snabdevali Nemci.<ref name="Saslušanje"/> Praveći analogiju sa partizanskom taktikom vršenja [[Napadi na garnizone NDH|napada na garnizone NDH]] u cilju dolaženja do veće količine oružja i municije, u završnoj je riječi general Mihailović pravdao četničku saradnju sa oružanim formacijama vlade generala Nedića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Sa nekoliko reči da se osvrnem na SDS i njeno iskorišćavanje. Nemam oružja i do njega nisam mogao da dođem na drugi način. Partizani nisu ništa drukčije radili sa domobranima. Ja verujem i znam da su neki domobrani po tri puta hvatani i opet puštani. SDS rad nije bio dobar. Kad smo počeli rad odozdo on nije uspevao, a kad smo počeli odozgo uspevali smo. Upisivali smo vojnike. Pod zakletvom smo slali vojnike i naredili da ne pođu pojedinačno nego po nekoliko njih i više zajedno u jedinice SDS. Tako smo dosta uradili.<ref name="Završna reč">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_21.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Završna reč optuženog Dragoljuba Mihailovića}} Uprkos ovakvoj odbrani, sudsko veće je u članu 3. presude utvrdilo da je Mihailović kriv: {{izdvojeni citat|Što je od samog početka svoje izdajničke delatnosti stupio u vezu sa Nedićem i drugim kvislinzima, otvorenim slugama okupatora, u cilju da održi okupaciju i objedini sve izdajničke snage protiv oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije;<ref name="Presuda">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} == Tumačenja == Brojni domaći i strani autori ukazivali su na saradnju četničkog pokreta Draže Mihailovića sa kvislinškom vladom Milana Nedića, kao pojavu specifičnu za [[Nedićeva Srbija|teritoriju okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu]]. [[Stanislav Krakov]], predratni pripadnik [[Dimitrije Ljotić|Ljotićevog]] [[ZBOR]]-a, sestrić generala Milana Nedića i jedan od najbližih saradnika predsjednika srpske kvislinške vlade, piše o savezništvu Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|U istoriji okupirane Srbije i Jugoslavije može se zabeležiti sa nepobitnom tačnošću, da nijedan jedini put, ni u kakvoj prilici i na ma kome mestu nije došlo ni do jednog sukoba između četnika Draže Mihailovića i Oružanih odreda Nedićevih koji su potom dobili ime Srpske državne straže. Na protiv, od samog početka osnivanja tih Nedićevih oružanih odreda, pa do zavođenja komunističke vladavine u Jugoslaviji, vladala je bratska saradnja između odreda Nedićevih i Mihailovićevih, te su ovi drugi, kada god im je pretilo uništenje od nemačkih trupa, nalazili utočište u Nedićevim trupama, ulazeći tu kao „[[Legalizovani četnici|legalizovani odredi]]”. Iako je general Nedić bio stavljen kroz londonski radio pod [[Crne trojke|slovo „Z”]] kao „narodni izdajnik”, on je i pre i posle ovog nedostojnog, recimo iz taktičkih potreba proisteklog sramoćenja, bio najbolji snabdevač jedinica Draže Mihailovića i izliferovao im je bar deset puta više oružja, municije, svake spreme i novca, nego što su to mogli da učine [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|Jugoslovenska vlada u egzilu]] i hteli da učine oni engleski naredbodavci pred kojima se drhtalo, a koji su tretirali ceo junački nacionalni pokret otpora Mihailovićev kao jednu kolonijalnu trupu koja mora da izvršava svako njihovo naređenje, pa makar ono vodilo uništenju srpskog naroda ili izdaji Kraljevine Jugoslavije u to vreme sovjetskim satelitima — komunističkim partizanima.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 346.</ref>}} Novinar i književnik [[Ratko Parežanin]], urednik časopisa „Iskra”, ljotićevskog glasila štampanog u [[Minhen]]u, za vrijeme okupacije se nalazio na mjestu šefa Vaspitnog odseka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Petranović, Branko (1992). ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945''. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar, str. 416.</ref> Decenijama po okončanju rata, Parežanin interpretira politiku generala Nedića i njegov rezon da se upusti u kolaboraciju, kao i odnos koji su Nedić i Ljotić imali prema Draži Mihailoviću: {{izdvojeni citat|Suština Nedićeve politike u okupiranoj Srbiji bila je u ovome: <br /> Rat će trajati dugo. Jedini način da se srpski narod, pod okolnostima u kojima se našao, održi jeste da se uspostavi red i mir u okupiranoj Srbiji. Okupator će jednog dana morati da ode. Srbi ga danas ne mogu oterati niti doprineti njegovom odlasku... Od prvog dana Nedićeve vlade težilo se sporazumu sa četnicima Draže Mihailovića. Nedić ih je, u sporazumu sa Ljotićem, pomagao novcem, oružjem, intervencijama kod Nemaca kadgod je to bilo moguće. Molio je četnike da ne ruše vlast i red u zemlji koje on drži i stvara. Poručivao je Draži Mihailoviću da nema potrebe da ruši njegovu vlast u zemlji, jer je on spreman svakoga trenutka ustupiti svoje mesto njemu ili onom licu koje on odredi. Nedić je bez prestanka bio svom dušom odan srpskom narodu i [[Petar II Karađorđević|Kralju Petru II]], po svojim osećanjima bio je na strani zapadnih saveznika, ali je smatrao kao svoju svetu dužnost, kao nešto najpreče i najvažnije, očuvati srpski narod od biološkog istrebljenja, naročito posle već podnetih žrtava koje su do tada iznosile više stotina hiljada mrtvih.<ref>Ратко Парежанин, Други светски рат и Димитрије В. Љотић, Минхен, 1971, стр. 339—340.</ref>}} [[Srbi|Srpski]] crkveni istoričar dr [[Đoko Slijepčević]], saradnik Ratka Parežanina u Vaspitnom odseku SDK, u knjizi “Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata“ uočava kvalitativnu razliku u relacijama koje su sa Milanom Nedićem gajili četnici van okupirane Srbije na jednoj, te pripadnici JVuO u Srbiji na drugoj strani: {{izdvojeni citat|General Milan Nedić je bio prijatelj četnika i pomagao ih gde je, kako je i kada je mogao. Odnos četnika prema njemu nije, međutim, bio isti: dok su svi četnici i svi nacionalni borci izvan okupiranog područja Srbije osećali i poštovanje i divljenje prema generalu Milanu Nediću, jer im je on pomagao u granicama svojih mogućnosti, četnici sa okupiranog područja Srbije nisu uvek imali korektan i pošten stav prema generalu Milanu Nediću.<ref>Dr Đoko Slijepčević, Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata, Minhen, 1978, str. 361.</ref>}} I [[Borivoje Karapandžić]], takođe ljotićevski emigrant, ukazuje u svojoj knjizi “Građanski rat u Srbiji 1941—1945“ na „neminovnost saradnje” JVuO sa SDK i SDS, i tvrdi da je ta saradnja gotovo isključivo proishodila iz obostranog straha od »komunističke opasnosti«: {{izdvojeni citat|Ma koliko da su se nacionalni borci između sebe gložili, pa čak i s oružjem jedni druge napadali, činjenica je — da su nacionalni odredi u Srbiji često između sebe sarađivali i borili se rame uz rame protivu zajedničkog neprijatelja. Kadgod se na pomolu ukazala ma i najmanja komunistička opasnost, a naročito kada su komunisti pokazivali nameru da iz Pavelićeve „Nezavisne Države Hrvatske” prodru u Nedićevu Srbiju, uvek se, tada, stvarao zajednički nacionalni front protivu komunizma. Međusobno su sarađivali i zajednički išli u borbu protivu istih dušmana i četničke jedinice đenerala Mihailovića i Srpski dobrovoljci i pripadnici Srpske Državne Straže. [...] Što je dolazilo do ove neminovne saradnje, najpre se ima zahvaliti samim srpskim nacionalnim borcima, koji su se u časovima opšte opasnosti od komunizma instinktivno oslanjali jedni na druge. A zatim, velika zasluga za ovo pripada đeneralu Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, koji su, neprestano, sve od sebe činili da se sporazumu sa đeneralom Dražom Mihailovićem u pogledu zajedničke saradnje i ostvarenja jedinstvenog nacionalnog fronta. U tome smislu, obojica su preduzimali čitav niz mera, da bi se sastali i sa đeneralom Mihailovićem i sa njegovim odgovornim komandantima da bi ih pridobili za zajedničku antikomunističku saradnju.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 259.</ref>}} [[Lazo M. Kostić]], predratni profesor [[Univerzitet u Beogradu|Beogradskog univerziteta]], u prvim mjesecima okupacije se nalazio na poziciji komesara (ministra) saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. U apologetskoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“, izdatoj u [[Melbourne]]u [[1976]]. godine, profesor Kostić piše: {{izdvojeni citat|Kad su Sovjetske trupe, u jesen 1944, došle pred Beograd, Nedić je raspustio svoje vojne snage, koje su tada sa njegovim šefom kabineta, đeneralom [[Miodrag Damjanović|Miodragom Damjanovićem]], definitivno prišle đeneralu Draži Mihailoviću i od tada su bile deo njegovih trupa. I do tada su Nedićeve trupe samo po formi bile legalne, dok su ustvari to bili najbolji Dražini vojnici. To je sam Draža rekao pri smotri Srpske državne straže, u selu [[Vrapci (Sokolac)|Vrapci]], u Istočnoj Bosni, u početku 1945. Tada je Draža u govoru, održanom pred postrojenom Stražom, rekao da je Straža pretstavljala pluća njegove organizacije i da se nada da će ona to biti i dalje, u toliko više, što “Srbi nemaju saveznika ni prijatelja nigde u svetu, te ima da se borba nastavi do pobede ili do smrti“.<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 8.</ref>}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, u svojoj posthumno objavljenoj knjizi ''War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration'' (“Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945. Okupacija i kolaboracija“) iz 2001. godine, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214. <br /> ({{jez-eng|"The collaboration of sorts between the Nedić administration and the Mihailović forces that began in the fall of 1941 lasted to the end of the German occupation. It went through phases of varying intensity with first Nedić, then Mihailović, playing the principal role. It should also be noted that during the first two years or so of occupation, when Nedić and many people in Serbia thought that Germany would win the war, relations were different from what they became during the latter half of the occupation, when Germany's defeat became more certain. But the main objectives of the two parties never changed. The common goal was to fight the Partisans and keep them from emerging as the dominant armed group at the end of the war. Both also wanted to keep Serbian losses to a minimum, which could only be done by preventing acts of sabotage and armed resistance against the German and Bulgarian occupation forces, since such acts invariably brought bloody reprisals. For the Chetniks, a further motive in collaborating with the Nedić government was to gain a solid base in the military, administrative, and police apparatus of the regime, so that when the Germans and Bulgarians finally left, the Chetniks could seize the government organization and armed forces before the Partisans did."}})}}}} Sir [[William Deakin]], profesor [[Istorija|istorije]] na [[Univerzitet u Oxfordu|Univerzitetu u Oxfordu]] i saradnik britanskog premijera [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]] nakon rata, u svojoj knjizi ''The Embattled Mountain'' (objavljena 1973. u prevodu na [[srpskohrvatski jezik]] pod naslovom “Bojovna planina“), slaže se sa tezom da je važan čimbenik približavanja Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića predstavljala politika odmazde njemačkog okupatora: {{izdvojeni citat|Divljačke mere odmazde Nemaca prilikom ugušivanja ustanka u Srbiji u jesen i zimu 1941, sećanja na slične austrijske i bugarske kaznene ekspedicije u Srbiji i Makedoniji za vreme prvog svetskog rata, kao i oskudne britanske avionske pošiljke upućivane Mihailoviću od novembra 1941, bili su mu argumenti za njegov tadašnji stav potpune pasivnosti i sračunate saradnje s Nedićevim vlastima. Svaki neposredni otpor naneo bi zlo srpskom stanovništvu, naročito u ravnicama i dolinama, izazvao bi obnovljene masovne neprijateljske represalije, koje bi stanovništvo desetkovale i učinile nemogućim neki uspešan budući ustanak u saradnji sa britanskim ili američkim iskrcavanjem.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin — EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Pukovnik [[William Bailey|Stanley William Bailey]], koji je od 25. decembra 1942. do 29. januara 1944. bio oficir za vezu u štabu generala Mihailovića, gdje je predvodio misiju [[Britanska imperija|britanske]] [[Uprava za specijalne operacije|Uprave za specijalne operacije]] u okupiranoj Jugoslaviji, zaključuje u svom osvrtu na događaje iz Drugog svjetskog rata da je Mihailović četničku kolaboraciju sa kvislinškim strukturama u Srbiji smatrao ratnim lukavstvom, ali da ga je upravo taktika koju je sâm odabrao „na kraju upropastila“: {{izdvojeni citat|Jedan od načina kojima su se Mihailovićeve pristaše i sljedbenici služili da prikriju svoju pravu prirodu sastojao se u tome da su stupali ili u jedinice srpskog kvislinga generala Nedića, predsjednika marionetske vlade u Beogradu, ili u odrede Dimitrija Ljotića, zloglasnog srpskog fašista. Mihailović je tvrdio da to lukavstvo predstavlja dopustiv postupak jer će te njegove pristaše ionako prijeći na njegovu stranu čim im on naredi, a tada će, u najmanju ruku, donijeti sa sobom i svoje oružje i opremu, možda i dovesti svoje drugove. Međutim, u očima drugih promatrača ta je praksa bila manje opravdana. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno. Mihailović se tim potezom prvi put izložio optužbi da surađuje s neprijateljem, da se upustio u kolaboraciju, koja ga je na kraju upropastila.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/171_7.pdf |title=Elisabeth Barker — BRITANSKA POLITIKA PREMA JUGOISTOČNOJ EVROPI U DRUGOM SVJETSKOM RATU |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2024-07-17}}</ref>}} Profesor istorije Jugoslavije na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu u Beogradu]] [[Branko Petranović]] posmatra saradnju sa kvislinškim strukturama u Srbiji i Jugoslaviji kao specijalni slučaj šireg fenomena kolaboracije JVuO s okupatorom. Petranović uočava da je glavni ideološki motiv četničke kolaboracije bio [[antikomunizam]]: {{izdvojeni citat|Kao vrhovni komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, Mihailović je dozvoljavao saradnju svojih jedinica sa silama Osovine i kvislinzima, posredno (legalizacija) ili direktno. Saradnja se ostvarivala lečenjem četnika u italijanskim, nemačkim i kvislinškim bolnicama, dobijanjem naoružanja i municije, hrane, zajedničkim dejstvima na sektorima fronta ugroženim od partizana. Saradnja je proizilazila i iz činjenice da je četnička strategija polazila od uništenja komunista posredstvom okupatora u okviru Drugog svetskog rata.<ref>Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945, Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 391.</ref>}} Dr [[Milovan Pisarri]], istoričar i naučni saradnik [[Institut za filozofiju i društvenu teoriju|Instituta za filozofiju i društvenu teoriju]], oslanja se upravo na tezu profesora Petranovića o antikomunizmu kao ključnom okidaču za kolaboraciju četnika s okupatorima i kvislinzima. U monografiji “Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta“,<ref>[https://rosalux.rs/rosa-publications/stradanje-roma-u-srbiji-za-vreme-holokausta/ Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe: Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta]</ref> dr Pisarri eksplicira ovu epizodu iz istorije Drugog svjetskog rata i okupacije Jugoslavije na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Između snaga četnika i kvislinga, pre svega je postojao zajednički stav da su komunisti najveći neprijatelji: ako su oni za kvislinge predstavljali zlo koje je trebalo uništiti, jer je bila reč o najvećem neprijatelju nacionalsocijalističkog poretka, za četnike su oni bili ozbiljna i realna pretnja za ponovno uspostavljanje centralističke monarhije, sa Srbijom i Srbima na čelu. Ratne okolnosti su dozvolile da se u ime tog zajedničkog interesa oružje uperi upravo protiv komunista, i to u više navrata, sve do kraja rata. Upravo u ime antikomunizma, posle pregovora s Nemcima u novembru 1941. godine, započela je posebna vrsta saradnje između vlade Milana Nedića i Jugoslovenske vojske u otadžbini, koju je Mihailović dozvoljavao preko legalizacije određenog broja njegovih odreda, preko dobijanja oružja, finansijske pomoći, hrane ili preko zajedničkog dejstva u oblastima ugroženim od partizana.<ref>Milovan Pisarri, Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2014, str. 54.</ref>}} U doktorskoj tezi ''The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas'' (“Transformacija Mihailovićevog četničkog pokreta: Od rojalističkih jugoslovenskih snaga do srpske nacionalističke gerile“), odbranjenoj 2011. godine na [[Simon Fraser University]] u [[Britanska Kolumbija|Britanskoj Kolumbiji]] ([[Kanada]]), srpski istoričar [[Aleksandar Petrović (istoričar)|Aleksandar Petrović]], na osnovu jedne naredbe<ref>AVII, ČA, K—299, reg. br. 3/1.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> Draže Mihailovića od 29. juna 1942. godine, izvlači sveobuhvatan zaključak o prirodi kolaboracije četnika s okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|Iako je ovo očito bila Mihailovićeva direktiva jednom od njegovih zapovjednika u Srbiji, ta izjava je uhvatila samu suštinu četničke strateške linije razmišljanja u čitavoj okupiranoj Jugoslaviji. Budući da su bile dopuštene ‘sve prevare’, četnici su stupili u saradnju s njemačkim i italijanskim okupacijskim trupama, kao i sa njihovim domaćim kvislinzima u Srbiji, Crnoj Gori i NDH; četničke trupe pod ‘dvostrukim zapovjedništvom’ (nominalno zapovjedništvo [[Sile Osovine|Osovine]] i skriveno zapovjedništvo Mihailovića) krile su se pod raznim etiketama: [[Dobrovoljačka antikomunistička milicija|MVAC]] u italijanskim krajevima, [[Srpska državna straža|SDS]] pa čak i [[Četnici Koste Pećanca|Pećančeve trupe]] u Srbiji. Kao rezultat, Mihailović je, u teoriji, imao na raspolaganju značajne snage koje su nominalno pripadale taboru Osovine, ali spremne da se pridruže jezgru njegovih ‘ilegalnih’ trupa u trenutku kada se proglasi opšti ustanak.<ref>Aleksandar Petrovic, The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas (PhD Thesis), Simon Fraser University, Fall 2011, p. 100. <br /> ({{jez-eng|"Although this was clearly Mihailović’s directive to one of his commanders in Serbia, the statement captured the quintessential Chetnik strategic line of thinking throughout occupied Yugoslavia. Given that ‘all trickeries’ were allowed, the Chetniks entered into collaboration with German and Italian occupation troops as well as their domestic quislings in Serbia, Montenegro and the ISC; Chetnik troops under a ‘double command’ (Axis nominal command and Mihailović’s hidden command) were hiding under a variety of labels: MVAC in the Italian areas, the SSG and even Pećanac’s troops in Serbia. As a result, Mihailović, in theory, had a significant force at his disposal nominally belonging to the Axis camp, but ready to join his core ‘illegal’ troops the moment a general uprising was proclaimed."}})</ref>}} [[Bojan Dimitrijević]], saradnik [[Institut za savremenu istoriju|Instituta za savremenu istoriju]] u [[Beograd]]u, u analizi odnosa kvislinških vlasti u Srbiji prema četničkom pokretu u jesen 1942, kada Nijemci razoružavaju legalizovane Mihailovićeve i Pećančeve odrede, iznosi sljedeći zaključak: {{izdvojeni citat|Odnos JVuO s aparatom Vlade generala Nedića, pre svega sa snagama SDS i SGS, bio je kompleksan u ovom periodu i delikatan za razumevanje. Mnogi od Nedićevih pripadnika ovih delova bili su patrioti koji su pružali značajnu pomoć Mihailovićevoj organizaciji. Ove pristalice ravnogorske borbe činile su sve što je u njihovoj moći da pomognu JVuO.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 405.</ref>}} U doktorskoj disertaciji “Partizanski pokret u Srbiji 1941—1944“, srpskog istoričara mlađe generacije [[Nemanje Ž. Devića]], tvrdi se da je legalizacija JVuO kod Vlade nacionalnog spasa nije došla kao plod Mihailovićeve naredbe „već stihijski i u skladu sa shvatanjima stanja na terenu od strane pojedinih komandanata“, te da je „većina Mihailovićevih bližih saradnika i komandanata iz 1941. ostala [je] u ilegali“. Ipak, Dević navodi da je praksa kolaboracije između pripadnika Mihailovićeve organizacije i Nedićevih strukturâ bila široko rasprostranjena, često i na osnovi staleške solidarnosti oficirâ vojske, žandarmerije ili tajne službe prve Jugoslavije, a koji će po okupaciji otići u ravnogorce ili kvislinški tabor: {{izdvojeni citat|Tako dolazi i do procesa tzv. legalizacije, odnosno ulaska dela Mihailovićevih snaga u sastav oružanih snaga vlade generala Nedića... Za kontakt sa prvim Nedićevim snagama i ovog puta je poslužio Milan Kalabić; potom su se spone uspostavljale često i na ličnoj osnovi i kroz predratna poznanstva kolega i klasnih drugova... Oni koji su prišli Nediću, ušli su u već postojeće Pećančeve odrede, ili [su] raspoređeni u novu kategoriju ''nezavisnih četničkih odreda''. Nediću je ovaj proces dobro došao iz više razloga, ali najviše zbog priliva ljudstva koje je uključio u svoje planove i, prvenstveno, u borbu protiv partizana. Mihailović je, opet, korist ostvario time što je dobio svoje ljude duboko infiltrirane u okupacioni sistem, sa alibijem pred Nemcima, a koji će mu u narednom periodu biti od nemerljive vrednosti za dostavljanje oružja, municije, podataka... Međutim, kad se pojedini Mihailovićevi oficiri, pogotovo u zapadnoj Srbiji, budu uneli u ulogu Pećančevih i Nedićevih komandanata, ogreznuvši u kolaboraciju ili u vršenje zločina nad partizanima, čak ih i, zarobljene, predajući Nemcima – pa se 1943. vratiti u strukturu JVuO – to će stvoriti ogromne poteškoće ravnogorskoj organizaciji, jer se imidž kompromitovanih nije dao lako ispraviti. Jednom viđeni u društvu Nemaca, takvi oficiri bili su u narodu, čak i među ravnogorcima koji su 1941–1943. ostali u šumi, zauvek obeleženi kao sumnjivi i nepoželjni.<ref>Немања Девић, Партизански покрет у Србији: 1941–1944. Докторска дисертација, Универзитет у Београду, Филозофски факултет, 2019, стр. 280–281.</ref>}} U završnom poglavlju monografije o ratnom putu komandanta Prvog ravnogorskog korpusa [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], srpski istoričar dr Miloš Timotijević promatra odnos Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića kroz prizmu četničke kolaboracije sa okupatorima, za koju tvrdi da je isprva bila taktička, ali da je vremenom poprimila strateški karakter: {{izdvojeni citat|Slabost pokreta generala Mihailovića uslovila je taktičku saradnju sa svim protivnicima partizana, a u Srbiji i sa Nemcima. Prećutna legalizacija ravnogoraca kod vlade Milana Nedića omogućila je njihov biološki opstanak i uništavanje partizana 1942, a kontakti pojedinih komandanata sa okupatorom nisu bili samo vojne, već i obaveštajne prirode. Ti odnosi bili su duboki, razgranati, dugotrajni. Takva saradnja sa okupatorom nije bila incident i prolazna pojava, već opredeljenje da se uz pomoć Nemaca suzbije ili potpuno uništi suparnički partizanski pokret i spremno dočeka iskrcavanje zapadnih saveznika. Taktička saradnja na mnogim područjima prerasla je u strateško delovanje na samom terenu s ciljem progona komunista, što se najčešće pretvaralo u kažnjavanje njihovih simpatizera i porodica. Posledice takvog delovanja JVuO bile su katastrofalne po samu organizaciju generala Mihailovića, a na isti način narod je osuđivao preventivna ubistva partizana. I dalje ostaje otvoreno pitanje da li je to dovoljno da se ravnogorcima odrekne antifašistički karakter. [...] Milan Nedić i Dimitrije Ljotić optuživani su za otvorenu saradnju sa okupatorom i nacionalnu izdaju. Tek pod pritiskom partizana došlo je do saradnje u okviru „nacionalnog fronta“, pred sam kraj nemačke okupacije Srbije, nevoljno, nedosledno, i uz insistiranje na potpunoj kontroli ravnogoraca u sklopu zalaganja za vezivanje sa zapadnim saveznicima.<ref>Милош Тимотијевић, Звонко Вучковић — Ратна биографија (1941-1944): Расправа о проблемима прошлости и садашњости, ЈП Службени гласник, Београд, 2015, стр. 449—451.</ref>}} U disertaciji “Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941—1944)“ odbranjenoj 2019. godine na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu|Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu]], dr [[Rade Ristanović]], naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, piše da se saradnja četnika Draže Mihailovića sa Srpskom državnom stražom odvijala tokom čitavog perioda okupacije: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža predstavljala je svojevrsnu čekaonicu, magacin i obaveštajni kanal za Ravnogorski pokret otpora tokom celokupnog perioda okupacije.<ref name="Rade Ristanović 1944">Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 549.</ref>}} Dr [[Nebojša Stambolija]] tvrdi u svojoj disertaciji “Srpska državna straža 1942—1944.“ da je dinamiku odnosa ravnogorskih četnika i Nedićevih struktura diktirala „suprotnost javnog i tajnog delovanja“: {{izdvojeni citat|Odnos monarhističkog pokreta otpora pod vođstvom Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog aparata vlasti je tokom okupacije odlikovala suprotnost javnog i tajnog delovanja. Javno, organi kolaboracionističke vlade gotovo u jednaku ravan stavljaju „komuniste“ i „dražinovce“, čak ponekad ističući kao veću opasnost pokret Draže Mihailovića. Sa druge strane, tajno, veliki broj visokih predstavnika kolaboracionističkog aparata pomažu ravnogorski pokret na razne načine (obaveštajno, finansijski, materijalno, naoružanjem). Logistika za izvođenje ove „tajne“ saradnje bili su ljudi na terenu, pripadnici vladinih oružanih odreda, legalizovani četnici, žandarmerija, a nakon marta 1942. tu ulogu preuzimaju pripadnici Srpske državne straže.<ref name="Nebojša Stambolija 1944">Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 306.</ref>}} == Literatura == * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | authorlink = Jozo Tomasevich | year = 1975 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-0857-9 | url = http://books.google.com/books?id=yoCaAAAAIAAJ&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | year = 2001 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-3615-2 | url = http://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book|ref=harv|last=Живковић|first=Милутин Д.|title=Санџак 1941–1943|url=|year=2017|publisher=Филозофски Факултет, Универзитет у Београду|isbn=}} == Napomene == {{notelist}} == Reference == {{reflist|2}} == Povezano == * [[Nedićeva Srbija]] * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Propaganda Nedićeve vlade]] * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] * [[Legalizacija četnika u Srbiji]] == References == <references /> {{Kolaboracija u Jugoslaviji}} [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Dragoljub Mihailović]] [[Kategorija:Srbija u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Odnosi između učesnika u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji]] 27uhretghq0395v043y2i0tpkoux1vz 42471710 42471685 2025-06-15T19:00:02Z ~2025-54241 245429 42471710 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:DragoljubMihailovic8e09281v.jpg|thumb|175px|Pukovnik [[Dragoljub Mihailović]]]] '''Kolaboracija četnika s Nedićevom vladom''' predstavlja jedan vid [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu|kolaboracije četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]]. Osnovni cilj saradnje [[Dragoljub Mihailović|Mihailovićevih]] četnika sa kvislinškom Nedićevom vladom bila je borba protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]]. U prvoj godini okupacije, saradnja jedinica pod komandom Draže Mihailovića sa Nedićevom vladom se prvenstveno odvijala kroz [[Legalizovani četnici|legalizaciju četničkih odreda]]. Procesom legalizacije su mnogi četnici (oko dvije trećine pripadnika Mihailovićevih snaga u Srbiji 1941. godine<ref>[http://www.yuhistorija.com/serbian/drugi_sr_txt01c4.html Milan Radanović: Kolaboracija JVuO sa nemačkim okupatorom u Srbiji 1941-1944.]</ref>) službeno postali oružana formacija integrisana u okupacioni sistem. 17. januara 1942. godine, prema nemačkim podacima, 72 oficira i 7.963 četnička borca su bili pod komandom srpske žandarmerije. Legalizovani četnici su tada bili većinom Pećančevi, dok su oko 2000-3000 njih bili Mihailovićevi četnici.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} Već sredinom maja 1942. godine, dva četnička pomoćna korpusa su brojila 13.400 oficira, podoficira i vojnika.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214.}}}} == Saradnja sa Aćimovićevom upravom 1941. == Predsednik [[Savet komesara|Saveta komesara]], prve kvislinške vlade u okupiranoj Srbiji, [[Milan Aćimović]], tokom okupacije najviše se eksponirao u saradnji sa pokretom pod komandom Draže Mihailovića, još od prvih meseci okupacije. Na osnovu jednog potonjeg dokumenta, odnosno Aćimovićeve izjave, može se naslutiti da je Aćimović doprineo da okupator ne izvrši planirane aktivnosti uperene protiv Mihailovića još u junu 1941: {{izdvojeni citat|Što se tiče moga stava prema nacionalnim ljudima u šumi, navešću jedan slučaj: odmah u početku okupacije, u toku meseca maja ili početkom juna, Nemci su bili organizovali jednu veću akciju da bi očistili naše šume od ostataka jugoslovenske vojske, kako su nam sami govorili. Tu se u prvom redu mislilo na Dražu i njegove ljude. Ja sam Nemcima isticao nekorisnost i čak štetnost te akcije, govoreći da će za vreme okupacije biti uvek ljudi koji će odlaziti u šumu i bolje je da tamo padnu pod uticaj jednog nacionalno trezvenog čoveka nego pod uticaj komunista. Nemci su te razloge primili i tako do te akcije nije došlo. Ja sam stajao na stanovištu da Dražin cilj mora da bude i naš cilj. Naš rad treba diskretno da koordinira, a nikako da se sukobljava. Između Draže, odnosno njegovih ljudi, i mene bio je stalni kontakt.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/209-210.</ref><ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/9_4.htm |title=Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Aćimović tvrdi da je još prije formiranja Nedićeve vlade trebalo da dođe do sastanka između njega i Mihailovića u okolini Valjeva, ali da su partizani presjekli put. U izvještaju (bez datuma, moguće s početka 1944. godine<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref>) Mihailovićevih predstavnika o razgovoru sa Milanom Aćimovićem još se dodaje: {{izdvojeni citat|Reći ću vam da sam još u prvim danima okupacije, kada su došli ljudi sa Ravne gore kod mene, njima kazao: Pitajte Dražu da li on smatra ovaj naš posao nenacionalnim i nekorisnim po srpski narod, ako ga tako smatra, mi ćemo se odmah svi povući, jer ne želimo niti hoćemo da cepamo jedinstvo srpskog naroda. Kako su ta lica te moje reči prenela, ja ne znam, ali su mi doneli odgovor da treba ostati na poslu i raditi u korist naroda... Po mom mišljenju, u zemlji je trebalo voditi borbu protiv komunista. Što se tiče Draže, stajao sam na stanovištu da se borba protiv njega ne samo ne sme voditi nego se mora naći načina da se naš rad koordinira sa njegovim.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} === Uspostavljanje saradnje === Prvi kontakt pokreta pod rukovodstvom pukovnika Dragoljuba-Draže Mihailovića uspostavljen je krajem maja 1941. posredstvom rezervnog potporučnika Vladimira Lenca, vođe omladinske organizacije [[ZBOR|Jugoslovenskog narodnog pokreta Zbor]] [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] na Zagrebačkom sveučilištu, koji se povlačio iz Bosne sa Mihailovićevom grupom, nakon Aprilskog rata, da bi se potom zajedno sa Mihailovićem stacionirao na [[Ravna Gora|Ravnoj gori]]. Prema tvrdnjama koje je 1949. objavio Ljotićev saradnik [[Boško Kostić]], potporučnik Lenac je dobio zadatak od pukovnika Mihailovića da uspostavi vezu sa Dimitrijem Ljotićem i da zatraži materijalnu pomoć za Mihailovićevu organizaciju. Ljotić je Lencu predložio da novac potraži od desetak imućnijih Beograđana, od kojih je prikupljena znatna suma novca. Lenac se više nije vraćao na Ravnu goru. Prema Kostićevom svedočenju, oko 10. juna 1941. u Beograd je dolazio i Mihailovićev izaslanik poručnik Slavko Pipan, sa sličnim zadatkom kao i Lenac. Pipan se takođe sastao sa Ljotićem i, prema Kostićevom svedočenju, "i Pipanu je data veća suma novca da ponese Draži". Slavko Pipan je posetio Beograd ponovo u drugoj polovini jula 1941. I ovog puta je usledio sastanak sa Ljotićem, na kom su bili prisutni Lenac, Kostić i Ratko Parežanin (koji je o ovom sastanku svedočio 1971). Ljotić je sugerisao Kostiću i Parežaninu da putuju na Ravnu goru kako bi se uspostavio tešnji kontakt sa Mihailovićem. Međutim, do ovog putovanja nije došlo zbog vesti da su ravnogorski četnici započeli saradnju sa partizanskim pokretom.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_4.htm |title=Nikola Milovanović, Draža Mihailović, Beograd, 1991 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> [[Tanasije Dinić]], rezervni pukovnik [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]] i zamenik Milana Aćimovića, komesara Ministarstva unutrašnjih poslova i predsednika Saveta komesara (Dinić je bio jedan od glavnih stubova kvislinškog aparata; od 1942. do 1943. je na mjestu ministra unutrašnjih poslova, potom ministar socijalne politike i narodnog zdravlja u Nedićevoj vladi), u izjavi koju je dao na saslušanju pred isljednim organima [[OZNA]]-e, 25. februara 1946, pored ostalog je govorio i o kontaktima Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem, te o navodnom protivljenju toj saradnji od strane Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Saradnja između Aćimovića i Draže Mihailovića bila je Nemcima poznata, te prema tome ja nisam imao potrebe da o toj saradnji obaveštavam [[Gestapo]]. Ja se sećam još iz 1941. g., kada su Nemci sklopili sporazum sa [[Kosta Pećanac|Kostom Pećancem]]. Tom prilikom sam naišao u Upravni štab gde sam zatekao Aćimovića, Krausa, Kisela i, mislim, Helma. Pili su šampanjac i Aćimović je tada rekao kako ćemo proslaviti uskoro sastanak sa Dražom. Još pre ovoga Aćimović je dobio od Nemaca 10 miliona dinara, radi pomaganja organizacije DM. Aćimović je u svakom pogledu favorizovao i podržavao organizaciju D. M.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_5.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221118094108/https://znaci.org/00001/154_5.pdf |date=2022-11-18 }}, str. I/375.</ref>}} Prema tvrdnjama pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], vršioca dužnosti komandanta kvislinške žandarmerije od 24. juna 1941, s njegove je strane uspostavljen kontakt sa saradnicima Draže Mihailovića još 28. maja 1941. Veze između pukovnika Trišića i Mihailovića nastavljene su i kasnije tokom leta 1941, posredstvom jednog Trišićevog kurira. Ovi podaci publikovani su 1960.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/211, fus. 5.</ref> Pukovnik Trišić, s pozicije tadašnjeg zapovjednika žandarmerije, od prvih dana okupacije stupa u kontakt sa pukovnikom Mihailovićem i stavlja mu se u službu, a po sopstvenom svjedočenju u emigraciji: {{izdvojeni citat|Svi žandarmi su odmah prihvatili sve nacionalne odrede, kako pukovnika Draže Mihailovića, tako isto đenerala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] i vojvode [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]...<ref>Јован П. Тришић, О Милану Недићу, Виндзор, 1960, стр. 90–91.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 29–30.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]]}} Prema Trišićevim zapisima po okončanju rata, u ravnogorsku organizaciju ga je uključio major [[Radoslav Đurić]], i to sa zadatkom da pribavlja službene legitimacije i objave za putovanja, kao i da vrši obavještajnu djelatnost u korist četnikâ.<ref>Јован П. Тришић, „Први дани рата у Јужној Србији и прилажење покрету Драже Михаиловића“, у: Гласник српског историског-културног друштва „Његош“, 1962, свеска десет, стр. 86.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 479.</ref> O kontaktima koje je uspostavio sa Mihailovićem tokom maja i juna 1941. godine, pukovnik Trišić u svojoj knjizi “O Milanu Nediću” piše: {{izdvojeni citat|U Beograd sam stigao (iz Skoplja) 24. maja i svi žandarmi su upućeni u Komandu žandarmerije. Već 28. maja ja sam se lično sastao sa jednim Dražinim kurirom. Kurir je bila žena, koja je došla sa Ravne gore, noseći nekoliko pisama od Draže, a pored toga imala je i zadatak da uhvati vezu sa nekim đeneralima koji su bili u Beogradu kao i sa još nekim oficirima i viđenim ličnostima... Ja sam postavljen za v.d. komandanta žandarmerije u okupiranoj Srbiji, 24. juna 1941. ali sam od advokata Čede Arsenijevića ranije o tome bio obavešten, radi čega sam dva puta uputio na Ravnu goru moga kurira Milana Ivezića da o tome obavesti pukovnika Dražu i da mi Draža po tom pitanju daje svoje mišljenje. Draža se je s tim složio.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} Sredinom jula 1941, pukovnik Trišić i njegovi saradnici su se sastali sa poručnikom [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]], jednim od organizatora ravnogorskog pokreta u valjevskom kraju. Specijalni izaslanik Komesarijata unutrašnjih dela 17. jula iz Valjeva poslao izvještaj Milanu Aćimoviću u kom se prenose stavovi poručnika Nedića o partizanima, s jedne, kao i o okupatorskim i kvislinškim vlastima, s druge strane: {{izdvojeni citat|Poručnik Nedić bio je obučen u seljačko odelo, sa šubarom i izjavio je sledeće: <br /> 'Mi koji se nalazimo po šumama nemamo nikakve veze sa ovom terorističkom akcijom komunista. Oni su stupili sa nama u vezu i tražili da se pridruže nama. Mi smo ih odbili i prebacili im što vode ovakvu jednu akciju koja može Srbiji da nanese samo zlo.' Tom prilikom pukovnik Draža Mihailović rekao je delegatu komunističke grupe doktoru Jovanoviću Miodragu, da ako se desi još jedan akt sabotaže od njihove strane, da će ih oni progoniti i uništiti... Gospodin Nedić dalje navodi da oficiri i podoficiri i drugi koji se nalaze u šumi ne žele da čine ništa što bi moglo da izazove nemačke vlasti na reakciju. Pozdravljaju novu uredbu о ovogodišnjoj vršidbi žitarica, za koju kažu da je umesno doneta. Isto tako priznaju rad ministra, gospodina Aćimovića i poznato im je sa kakvim se on teškoćama bori, kao i da njegovom zaslugom nisu novopopisani aktivni oficiri otišli u logore. [...] Gospodin Nedić obećao je da će oni uticati na ona lica koja nisu komunisti, a koja se nalaze iz neobaveštenosti u njihovim grupama, da se vrate svojim kućama. Što se tiče vođa, ukoliko produže sa sabotažama oni će ih likvidirati. Oni dalje pozdravljaju akciju srpskih vlasti na uništenju ovih grupa, kao i svih onih koji se bave pljačkanjem i napadima na srpski živalj... Isto tako obećao je davanje podataka o mestu boravka komunističkih grupa žandarmima.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 127-128.</ref>}} Pukovnik Trišić se u dva navrata i lično sastao sa Dražom Mihailovićem, u kući [[Živojin Mišić|vojvode Mišića]], u [[Struganik]]u, i to 14. jula i 19. avgusta 1941, preuzimajući instrukcije za dalji rad.<ref>Милисав Секулић, Пуковник Јован П. Тришић. Ратни дневник и биографија, Београд, 2014, стр. 96-102.</ref> Kako Trišić navodi u svojim sjećanjima poslije rata, on nije sreo pukovnika Dražu Mihailovića prilikom prve posjete [[Ravna gora|Ravnoj gori]], već jednog od njegovih najbližih saradnika majora [[Aleksandar Mišić|Aleksandra Mišića]]. Trišić piše: „Govorilo se, uglavnom, o Komesarskoj upravi. Iz tog razgovora sam zaključio da Milan Aćimović i [[Ilija Paranos]] uživaju poverenje na Ravnoj gori... Dalje se govorilo o teškoj situaciji, čiji se kraj nije mogao da sagleda, o tome kako treba narodu pomoći i o saradnji između žandarmerije i Draže — ko će i kako održavati vezu.“<ref>Jovan Trišić, ''Prvi dani rata u Južnoj Srbiji i prilaženje pokretu pukovnika Draže Mihailovića'', »Glasnik« — Chicago, sveska 10/1962, str. 87–89.</ref> Na sastanku održanom avgusta 1941. godine, pukovnici Mihailović i Trišić zaključuju usmeni sporazum o saradnji četnika i žandarmerije: {{izdvojeni citat|S Dražom su bili major A. Mišić i poručnik Voja Popović. Razgovarali smo veći deo noći i sutradan pre podne. Dotakli smo sva pitanja od opšteg interesa po srpski narod, a posebno o tešnjem povezivanju naše akcije... U pogledu budućeg rada, rekao je [Mihailović — prim.] da zbog tadašnje teške situacije ne namerava da preduzima nikakve akcije većeg značaja, pri čemu je istakao da su Nemci vrlo jaki, da nama niko ne može da pruži nikakvu pomoć i da oskudevamo u svemu. Zbog tih razloga, naglasio je, nama je potrebno da se, prvo, dobro organizujemo, da se solidno pripremimo, dobro naoružamo i da čekamo pogodan momenat kako bi naša akcija bila od stvarne koristi saveznicima. Meni je stavio u dužnost da, po mogućstvu, pojačam žandarmerijske stanice, da žandarmeriju što bolje naoružam i da u njene redove ubacim što veći broj njegovog ljudstva. Izjavio je da je zadovoljan držanjem žandarmerije i izrazio nadu da će ona odigrati značajnu ulogu u danom momentu.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 125.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} О održavanju dobrih odnosa s kvislinškom žandarmerijom i njenim komandantom pukovnikom Jovanom Trišićem, posvjedočio je 1946. godine [[Beogradski proces|na sudskom procesu]] i sâm general Dragoljub Mihailović: {{izdvojeni citat|Optuženi: [...] Moja je težnja bila da sve one koji su nosili oružje „bušimo“, da ulazimo u njihove redove i da ih na taj način pridobijemo u šumu. Ja sam tako uspeo da pridobijem Jovana Trišića i da sa njim stvorim plan. I taj je bio uhvaćen sa tim planom i odveden u ropstvo. Pretsednik: Šta je on bio? Optuženi: Bio je pod Nemcima komandant žandarmerije. Ja sam ga privukao i pridobio da sprovedemo organizaciju i da dobijemo veći broj ljudstva. Pretsednik: Vi ste se tada povezali sa žandarmerijom koja je bila tada u službi okupatora? Optuženi: Tačno.<ref>Издајник и ратни злочинац Дража Михаиловић пред судом: Стенографске белешке и документа са суђења Драгољубу-Дражи Михаиловићу, Београд, 1946, стр. 113.</ref><ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref>}} Brojni oficiri Jugoslovenske vojske koji će se kasnije pridružiti [[JVuO]], tj. četnicima, u prvoj godini okupacije su bili na raznim dužnostima u strukturama kvislinške uprave. Tako je major [[Petar Baćović]], prije nego što je avgusta 1942. postao komandant četničke Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, bio šef kabineta Milana Aćimovića, ministra unutrašnjih poslova.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_80.htm Izveštaj komandanta četničke grupe odreda od 6. maja 1942. Draži Mihailoviću o akcijama protiv partizanskih jedinica na širem području Višegrada i stanju četničkih jedinica]</ref> Prema sjećanjima Ljotićevog sekretara [[Boška Kostića]], Petar Baćović je bio šef kabineta dr [[Miloša Radosavljevića]], koji je do 29. januara 1942. bio ministar [[Poljoprivreda|poljoprivrede]] u Nedićevoj vladi.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 209.</ref> Takođe, [[Jezdimir Dangić]] je sarađivao sa kvislinškom upravom u Srbiji i to od prvih dana formiranja Saveta komesara Milana Aćimovića, s kojim je, sve do hapšenja od strane Njemaca aprila 1942, bio u najboljim odnosima. Od sredine maja do sredine avgusta 1941. godine, Dangić je bio na službi u Srpskoj žandarmeriji, a za vrijeme [[Ustanak u Srbiji|oružanog ustanka u Srbiji]] bio je raspoređen kao žandarmerijski oficir na granici prema [[Drina|Drini]], da bi nešto kasnije bio premješten u [[Bratunac]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274.</ref> Od oktobra 1941. do kraja februara 1942. na službi u žandarmeriji u Beogradu bio je i kapetan [[Slavoljub Vranješević]], koji će od kraja 1943. biti Mihailovićev komandant zapadne Bosne.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref> Aćimovićeva uprava nije dugo potrajala, i ukinuta je 29. avgusta 1941. kada je uspostavljena Vlada nacionalnog spasa generala [[Milan Nedić|Milana Nedića]], ali je Aćimović u njoj nastavio obnašati funkciju ministra unutrašnjih poslova do 5. novembra 1942. godine. Milan Aćimović je ostao u izuzetno bliskim odnosima sa Dražom Mihailovićem sve do maja 1945. godine, tj. do samog kraja okupacije. Na koncu, Aćimović je poginuo tokom [[Bitka na Zelengori|bitke na Zelengori]], dok se nalazio u Mihailovićevom štabu.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 98.</ref> === Svjedočenja o vezama Aćimovića i Mihailovića === [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik za Jugoistok njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči u svojim memoarima o saradnji Aćimovića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Šta se sve događalo u četničkom taboru, o tome sam bio veoma dobro informisan. Nemački Vermaht je na svim frontovima imao odlične specijaliste za dešifrovanje poruka. Tako su šifrovane poruke Draže Mihailovića stizale i do mog radnog stola. Sem toga, stalno sam bio u vezi sa ministrom Aćimovićem, koji je bio politički izaslanik Draže Mihailovića u Beogradu, zatim sa posrednicima i kuririma, a bio sam i u direktnom kontaktu sa vođom četnika.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} [[Aleksandar Cincar-Marković]], ministar spoljnih poslova [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], potvrdio je 1946. godine pred istražnim organima da je Milan Aćimović istupao pred Nijemcima u svojstvu političkog predstavnika Draže Mihailovića. U svojoj izjavi, Cincar-Marković, između ostalog, svjedoči o pokušajima ponovnog uspostavljanja kvislinške vlade u [[Kitzbühel]]u, na teritoriji [[Treći Reich|Trećeg Reicha]], gdje je bila smještena nakon evakuacije iz Beograda: {{izdvojeni citat|Po pitanju priznanja Nedićeve vlade, pregovori koje su, sa nemačkom vladom, poveli Nedić i Spalajković prilično su se otegli iako su se oni pozivali na činjenicu da je Nemačka priznala i druge kvislinške vlade, kao bugarsku, rumunsku i mađarsku. Najzad, Nemačka je ponovo priznala Nedićevu vladu. Posle ovog priznanja Nedić i Ljotić su održali nekoliko sastanaka sa Nojbaherom i još nekim nemačkim funkcionerima, na kojima je bio i Milan Aćimović, koji je boravio sa grupom četnika u Semeringu, nedaleko od Beča i koji je zastupao interes četničkog vođe Draže Mihailovića. Na ovim sastancima, osećajući svu svoju političku malodušnost, prilikom upornog zahtevanja da se prizna Nedićeva vlada, Nedić i Ljotić su postavljali Nemcima nov zahtev: da to ne bude više srpska vlada, nego neki komitet sličan Vlasovljevom, da u ovaj komitet treba da uđu i predstavnici drugih organizacija, na prvom mestu Dražina organizacija. Ovo pitanje ostalo je nerešeno.<ref>AVII, Izjava Aleksandra Cincar-Markovića pred istražnim organima 1946.</ref><ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Iskaz Cincar-Markovića se gotovo u potpunosti poklapa sa tvrdnjama Boška Kostića, sekretara Dimitrija Ljotića, iznesenim u njegovim memoarima, izdatim u emigraciji nekoliko godina nakon rata: {{izdvojeni citat|Za vreme našeg boravka u Beču Ljotić se prvo sastao sa đeneralom Nedićem i bivšim ministrom Milanom Aćimovićem, jednim od vodećih političkih ljudi Draže Mihajlovića. Na tom se sastanku razgovaralo šta treba činiti. Nedić je zahtevao, da ako on mora opet da obrazuje srpsku vladu, da u nju uđu đeneral Mihajlović i Ljotić i po četiri ministra iz njihovih grupa kao i dva neutralca. Dimitrije Ljotić se protivio tom traženju Nedićevom, smatrajući da Draža Mihajlović ne treba da ulazi ni u kakvu kombinaciju sa Nemcima.<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 186.</ref>}} Uvjerljivo svjedočenje o mnogostrukim vezama Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem pružio je na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine [[Dragomir Jovanović|Dragomir–Dragi Jovanović]], predsednik Beogradske opštine, upravnik grada Beograda i šef [[Srpske državne bezbednosti]] u rangu ministra Vlade narodnog spasa: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Je li Aćimović održavao veze sa organizacijom DM? Optuženi: Jeste. Poznato mi je da je održavao. Pretsednik: Od kada? Optuženi: Ja znam da Aćimovićeve veze sa organizacijom DM datiraju od konca 1941. godine, da su u 1942. godini došle do kulminacije, i da je Aćimović zbog toga imao u vladi konflikt sa Nedićem i Ljotićem i da je, zbog sumnjičenja o održavanju tih veza, morao dati ostavku. Pretsednik: A kakva je bila uloga Aćimovića u Beogradu prema organizaciji DM? Optuženi: Aćimović je smatran kao politički eksponent te organizacije. Bar ja sam ga tako smatrao. Pretsednik: Može li se to zaključiti iz izvesnih činjenica? Optuženi: Može. Pretsednik: Na primer? Optuženi: Preko Aćimovića su išle sve stvari. Kod Aćimovića su dolazili ljudi koji su dolazili bili u Beograd zbog održavanja veza sa Nedićem, Aćimović je bio neka vrsta političke veze u Beogradu. Takav je slučaj bio i sa Rakovićem kada je došao u Beograd. Pretsednik: A kada je on došao u Beograd? Optuženi: Avgusta meseca 1944. godine. Pretsednik: Je li on sedeo kod Aćimovića? Optuženi: Ja sam ga dva do tri puta video kod Aćimovića, a jedanput kod Ilije Mihailovića. Pretsednik: Iz čega bi se još moglo zaključiti da je Aćimović bio politički savetodavac, eksponent organizacije DM u Beogradu? Optuženi: Ja sam vodio više puta razgovore s njime o tome. On je bio prilično zakopčan; ali, prema njegovom držanju i govoru mogao sam zaključiti – a on to nije ni krio – da on pripada pokretu Draže Mihailovića.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Jovanović]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]]}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1941. == {{main|Ustanak u Srbiji 1941.}} Nakon izbijanja [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]], početkom jula 1941, ustanici su počeli oslobađati sve veći broj naseljenih mesta. [[Četnici]] pod komandom pukovnika Mihailovića uzimaju učešća u ustanku tek krajem avgusta 1941. Međutim, istovremeno sa uzimanjem učešća u borbi protiv okupatora Mihailović je već početkom septembra 1941. uputio delegaciju na sastanak sa generalom Nedićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv partizana. Delegaciju su činili potpukovnik Dragoslav Pavlović i potpukovnik Živojin Đurić i major [[Aleksandar Mišić]], dok im se u Beogradu pridružio major Radoslav Đurić. O uspostavljanju veze pukovnika Mihailovića sa generalom Nedićem, šef Upravnog štaba opunomućenog komandanta korpusa u Srbiji general [[Harald Turner]] izvještava 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|U vezi sa mojim dopisom o pukovniku Mihailoviću od 3. 11. 41. br. 4675/41 izveštavam vas o sledećem: <br /> I centrala Abvera izvestila je 2. 11. 41.: 1.) Srpski predsednik vlade Nedić ponovo pregovara sa pukovnikom Dražom Mihailovićem preko rtanjskog vojvode. Ovaj je poslednji put bio kod Mihailovića 4. 11, kada mu je dao iznos od 500 000 dinara i preneo časno obećanje generala Nedića da će se angažovati kod nemačkih vlasti da Mihailović ne bude zarobljen ili kažnjen. 2.) Dalje pregovore sa Mihailovićem je vodio pukovnik Popović koji mu je 1. 10. predao 500 000 dinara. 3.) Pukovnik Popović je 26. 10. bio poslednji put kod Mihailovića i predao mu još 2,500.000 dinara. Vratio se 30. 10. 41. sa Mihailovićevom izjavom da je ovaj spreman da se sa Nedićevim jedinicama bori protiv komunista pod uslovom da mu Nedić da obećanje da nemačke oružane snage neće preduzimati akciju protiv Mihailovića.<ref name="znaci1981">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 868.</ref>}} Milan Nedić je na saslušanju pred jugoslovenskim organima 9. januara 1946. u vezi pregovora sa Mihailovićevim predstavnicima izjavio sledeće: {{izdvojeni citat| Odmah po uspostavljanju moje vlade početkom septembra (1941.) kod mene je došla jedna delegacija Draže Mihailovića koju su sačinjavali pešadijski potpukovnik (Živojin) Đurić, major Aleksandar Mišić, i đeneralštabni (major Radoslav) Đurić sa originalnim punomoćjem Draže Mihailovića radi razgovora. Uslovi koje je postavio Draža bili su uglavnom ovi: * Da se uspostavi red i mir u Srbiji. * Da se povedu zajedničke borbe protiv partizanskih snaga. * Da uspostavim vezu i legitimišem Dražu kod Nemaca. * Da mu se dostavi izvesna svota novca radi isplate prinadležnosti njegovim oficirima i podoficirima. * Da se po umirenju Srbije izvrši vojna akcija u Bosni radi umirenja. * Da se pomogne Đukanović Vladi (treba: Blaži) u Crnoj Gori radi umirenja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 17-18, fus. 13.</ref>}} Nedić je u istrazi takođe dodao: „Svi ovi predlozi i uslovi bili su prihvaćeni sa moje strane. Draža je dobio novac a Nemci su ovo odobrili.“<ref>Arhiv VII, k. 269, reg. br. 35/1.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 126.</ref> Prema istom saslušanju, Nedić je uglavnom prihvatio ove predloge: {{izdvojeni citat|Pismeni ugovor između mene i te delegacije nije pravljen s obzirom da su sva trojica iz te delegacije bili moji oficiri meni dobro poznati, pa sam smatrao da nema potrebe za pismenim ugovorom, a oni to nisu ni tražili. Između nas je napravljen sporazum o sledećem: * O saradnji između mene, odnosno moje vlade i Draže Mihailovića za borbu protiv komunista u cilju njihovog uništenja. * Da im odmah izdam novčanu pomoć da bi mogli izdati plate oficirima i podoficirima, kao i to da bi mogli kupiti životne namirnice za ishranu vojske. * Da odmah odredimo jednog oficira za vezu koji će stalno biti pri štabu Draže Mihailovića. * Da preko Nemaca izdejstvujem legalizaciju Draže Mihailovića i njegovih četnika u tome da ih Nemci ne gone i da se mogu slobodno kretati. * Da posle čišćenja, odnosno uništenja komunista u Srbiji, moja vlada ukaže potrebnu pomoć Draži Mihailoviću radi smirenja građanskog rata u Bosni i Crnoj Gori. * Da se posle formiranja vladinih odreda, s čime bi se bilo započelo, donese jedan operacijski plan između mene i Draže za čišćenje Srbije od komunista.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића, Београд, 1979, стр. 77.</ref>}} Nedić je na saslušanju istakao da je nakon sklapanja sporazuma odmah izdao novčanu pomoć, koju je delegacija ponela sa sobom. Nedić je potom odmah otišao kod komandanta Srbije, generala Hajnriha Dankelmana, s molbom da odobri legalizaciju Mihailovićevih četnika, što je Dankelman odmah prihvatio. Nedić je potom odredio generalštabnog majora Marka Olujevića za vezu između njega i Draže Mihailovića. Nedić je uskoro obavešten da je Mihailović u celini prihvatio postignuti sporazum.<ref name="vojnoistorijski1941">Žarko Jovanović, "Kolaboracija Draže Mihailovića sa kvislinzima u Srbiji 1941.", Vojnoistorijski glasnik, 1-2/1998, Beograd, 1998, str. 83.</ref> O sastanku s četničkom delegacijom, i uopšte o pregovorima vođenim tokom 1941. sa Mihailovićem, general Nedić je 12. novembra 1941. godine, preko agencije »Rudnik«, obavijestio javnost u Srbiji: {{izdvojeni citat|Londonski radio dao je juče uveče vesti o prilikama u Srbiji, pa je izneo i potpuno netačno tvrđenje kako su tobož nemačke vlasti pregovarale sa pukovnikom Dražom Mihailovićem. Međutim, suprotno tome tvrđenju istina je da je Draža Mihailović slao svoje posrednike kako meni, tako i nemačkim vlastima radi pregovora... <br /> U vezi sa ovim izjavljujem da sam prilikom obrazovanja moje vlade pokušao da sve srpske nacionalne snage ujedinim radi spasa naroda i otadžbine, pa sam u tom cilju pregovarao sa Kostom Pećancem i Dražom Mihailovićem... Što se tiče Draže Mihailovića, i on je izjavio da želi da sarađuje na uništenju elemenata nereda, pa je u tu svrhu primio i novac od srpske vlade. Međutim, on je istovremeno pregovarao i sa komunistima.<ref>''Novo vreme'', 13. XI 1941.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 165.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/212, fus. 7.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Novinar [[Stanislav Krakov]] piše u emigraciji da je 6. septembra 1941. došlo do formiranja prvih oružanih jedinica Vlade Milana Nedića. Krakov, inače sestrić generala Nedića, citira riječi „jednog elitnog žandarmerijskog oficira” (njegov je identitet zaštitio inicijalima ''I. R. R.'') koji je prisustvovao smotri: „Ovaj 6-ti septembar je u stvari prvi dan građanskog rata u Srbiji”. Pored toga, Krakov navodi i sljedeće: {{izdvojeni citat|Baš ovog 6-og septembra 1941, na [[Banjica|Banjici]], u prisustvu generala [[Pante Draškića]], ministra rada u Nedićevoj vladi i pomoćnika ministra unutrašnjih dela [[Ceke Đorđevića]], kao i većeg broja oficira izvršeno je svečano formiranje osam vojničkih jedinica, koje su dobile naziv «srpski oružani odredi». [...] Već od prvog dana osnivanja ovih odreda, koji su odmah sa Banjice upućeni na teren, ocrtao se kakav će biti njihov stav na terenu u pogledu komunističkih partizana, koje su imali da gone i razbijaju, i odreda Draže Mihailovića sa kojima im je naređeno da sarađuju.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 159—160.</ref>}} [[Artiljerija|Artiljerijski]] major [[Boško Todorović]] bio je prije okupacije na službi u obaveštajnom odeljenju Generalštaba [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Nakon [[Aprilski rat|aprilskog rata]], radio je ljeta 1941. u organizaciji DM u Beogradu, da bi krajem augusta 1941. prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] kao opunomoćenik Draže Mihailovića,<ref>[https://znaci.org/00001/40_37.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SRPSKI NACIONALISTIČKI OTPOR IZVAN SRBIJE]</ref> s ciljem stvaranja četničke organizacije na tom području. Bio je i prvi četnički komandant koji će, novembra 1941, sa Italijanima sklopiti [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|sporazum o zajedničkoj borbi]] protiv NOP-a.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, str. 18.</ref> Iz izvještaja koji je 2. septembra 1941. poslao Draži Mihailoviću iz istočne Bosne, gdje je smjestio štab, dâ se zaključiti i da je među četničkim oficirima bio jedan od prvih koji je pledirao za saradnju sa kvislinškom Vladom Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Vrlo je važno za Srpstvo, da se Bosna oslobodi od ustaša vojno-četničkom akcijom pre nego što naša poluslobodna vlada u Beogradu diplomatskom operacijom (koja se verovatno već vodi, što potvrđuju i pojedini neprovereni glasovi) postigne pripojenje Bosne okupiranoj Srbiji. Mišljenja sam da preokret u držanju [[Pećančevi četnici|»crnih« četnika]] — njihovo stavljanje u službu Nedića i posredno Nemaca — treba iskoristiti za nas na sledeći način: 1. obavestiti narod: a) da četnički odredi redovne vojske ostaju i dalje potčinjeni isključivo našoj Vrhovnoj komandi — Kralju, ma kako se držali dobrovoljni četnički odredi, »crni«, »crveni« i ostali. b) za našu ofanzivnu akciju u Srbiji još nije vreme, ali da je vreme za borbu u Bosni — cilj: bar poluoslobođenje i prisajedinjenje poluslobodnoj Srbiji; [...] 3.  Stupiti na pogodan način u vezu sa Nedićem i ispitati da li ostaje veran kralju i dobar Srbin — u kom slučaju neće ometati, ako neće potpomagati naš rad — ili je izdajica, u kom slučaju se treba povući van njegovog domašaja — u Bosnu, u južnu Srbiju i u Sandžak, pa odande preduzeti borbu i protiv njega, uz pomoć sviju Srba koji su ostali verni kralju i položenoj zakletvi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Izveštaj komandanta četničkog odreda "Boško Jugović" od 2. septembra 1941. o vojnoj situaciji u istočnoj Bosni i stavu prema srpskoj kvislinškoj vladi]</ref>}} Naredbom br. 2 od 7. septembra 1941. general Milan Nedić imenuje majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] na službu u vojnom odeljenju pri Predsedništvu Ministarskog saveta. Major Piletić će kasnije postati jedan od Mihailovićevih komandanata u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]].<ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref><ref>AVII—Nda—19—5—4.</ref> Potporučnik [[Pavle Mešković]] je bio sa pukovnikom Mihailovićem još od kraja aprila 1941. godine u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]]. Poslije toga, Mešković se nalazio u grupi od nekoliko desetina oficira i vojnika s kojima se Mihailović prebacio u Srbiju te stigao na [[Ravna gora|Ravnu goru]] 12/13. maja 1941. Kada je general Mihailović krenuo iz [[Srbija|Srbije]] za [[Crna Gora|Crnu Goru]] u proljeće 1942, odredio je Meškovića da bude njegov čovjek za vezu sa potpukovnikom [[Milanom Kalabićem]]. Nakon rata, Mešković je posvjedočio da je do povezivanja između Mihailovića i Nedića došlo već tokom embrionalne faze izgradnje kvislinškog aparata u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Po ulasku Nemaca u Beograd, obrazovani su tamo Komesarijati za razne poslove. Njih je ubrzo potom, krajem avgusta, zamenila Srpska Vlada na čelu sa đeneralom Milanom Nedićem. Nedić saziva zbor oficira i podoficira koji nisu otišli u ropstvo. Mihailović odobrava odlazak onih koji su tražili savet, jer je većina bila sa porodicama, a on nije mogao preuzeti odgovornost za toliki broj porodica, kad bi sve te ljude povukao u šumu. Najveći deo oficira i podoficira u Nedićevim formacijama (Poljska, Granična i Državna straža) ušao je u te odrede sa znanjem i odobrenjem D. Mihailovića i drugih komandanata pokreta. Poljska straža bila nam je odana od prvog dana skoro stoprocentno.<ref>Павле Мешковић, »На Равној гори«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 57. и 173.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_5.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PRVI KONTAKTI SA NOP I POKUŠAJI DA SE OBUSTAVI USTANAK]</ref>}} U »Političkom mjesečnom izvještaju« od 3. XII 1941, general Harald Turner iznosi detalje o pokušaju sklapanja sporazuma između Mihailovićevog pokreta i kvislinških strukturâ, uz blagoslov njemačkih vlasti: {{izdvojeni citat|U toku meseca jula, na osnovu prethodnog odobrenja, komesar-ministar [[Milan Aćimović|Aćimović]] pokušao je da sa Mihailovićem sklopi sličan sporazum kao što je to učinjeno između [[Gestapo|policije državne bezbednosti Nemačke]] i [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]. Međutim, Mihailović je to izbegao. Prvih dana po stupanju na čelo vlade, to isto, takođe sa nemačkim odobrenjem, pokušao je i predsednik Nedić, koji je verovao da će mu kao armijskom generalu poći za rukom da na svoju stranu privuče bar deo oficira koji su se nalazili kod Mihailovića.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 124.</ref>|General [[Harald Turner]]}} === Partizani razotkrivaju Mihailovića === Posle završetka razgovora i postizanja sporazuma sa generalom Nedićem, Mihailovićeva delegacija se iz Beograda vratila na Ravnu goru 6. septembra 1941. U međuvremenu na Ravnu goru je pošao i major Marko Olujević s poručnikom Slavkom Pipanom, obaveštajnim oficirom Draže Mihailovića. Njih dvojicu su, na putu za Ravnu goru, uhvatili partizani u Belanovici, 8. septembra 1941. Kod majora Olujevića, koji je ujedno bio i pomoćnik komandanta kvislinške žandarmerije, nađen je plan komande žandarmerije od 7. septembra 1941. za napad žandarma sa četnicima Draže Mihailovića sa linije Zvornik-Krupanj-Valjevo-Mionica. Posle saslušanja major Olujević je streljan 10. septembra, dok je poručnik Pipan uspeo da pobegne.<ref>Јован Марјановић, Устанак и НОП у Србији 1941, Београд, 1983, стр. 317.</ref> Mihailović o svojoj saradnji sa Nedićem nije obavestio partizane. Kolubarska četa [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] je prilikom zarobljavanja poručnika Ernesta Pipana zaplenila i jedan dokument Ministarstva unutrašnjih dela, u kome komanda kvislinške žandarmerije 7. septembra 1941. naređuje komandantu 5. žandarmerijskog odreda: {{izdvojeni citat|Kad sva tri odreda budu stigla na liniju Zvornik — Krupanj — Valjevo — Mionica uhvatiće vezu sa četničkim odredima koji pod komandom generalštabnog pukovnika g. Draže Mihailovića na toj liniji i sačekaće dalje naređenje za produženje dejstva.<ref>Zbornik NOR-a, I/1, Beograd, 1949, str. 405-406.</ref>}} U knjizi „General Milan Nedić”, Stanislav Krakov navodi da je ovaj dokument potpisao novopostavljeni šef žandarmerije general [[Stevan Radovanović]]. Krakov donosi još izvoda iz ovog „vrlo opširnog naređenja”, za koje tvrdi da je „bilo izdato onda kada je Nedić posle odlaska Dražinih delegata čvrsto verovao u sprovođenje zajedničke akcije protiv komunista”: {{izdvojeni citat|«(13) Saradnja sa četnicima i omladinom pokreta „Zbor” treba da bude najtešnja. Saradnja sa njima sastoji se u sledećem: Svi četnici i omladinci koji dejstvuju na teritoriji odreda potčinjeni su komandantu odreda. Komandant odreda je taj koji će naređivati sve što treba da se radi na terenu, a njegova naređenja ima da izvršuju svi četnici i omladinci. Ishrana četnika i omladinskih odelenja biće zajedno sa odredom...»<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 160—161.</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} Partizani su na osnovu zaplenjenih dokumenata uvideli da Mihailović igra dvostruku igru, učestvujući u partizanskom ustanku i istovremeno radeći na njegovom gušenju. Oni su uskoro otkrili i druge dokaze o Dražinoj kolaboraciji. Komandant [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] [[Dragojlo Dudić]] u svoj dnevnik septembra 1941. godine zapisuje: {{izdvojeni citat| "12. septembar: U toku dana došao je kurir Kolubarske čete. U izvestaju stajalo je da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, još jednim čovekom i šoferom žandarmom. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se vidi da je i Draža Mihailović, komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom na strani vlade. Sad je svakome bila jasna uloga ovog žonglera koji se pravio prijateljem narodne borbe".<ref>Драгојло Дудић, Дневник 1941, Београд, 1981, стр. 187-189.</ref>}} O vezama štaba pukovnika Mihailovića sa kvislinškim formacijama govori i naredba generala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] njegovim odredima, od 12. septembra 1941: {{izdvojeni citat|Prema sigurnim podacima koje sam ovoga momenta dobio, odredi srpske oružane sile u sporazumu sa odredima pukovnika Draže Mihailovića stupili su javno i otvoreno u akciju i dok jedni odredi imaju podrške i naslona okupatorske vlasti, drugi dotle, da bi maskirali svoj pravi cilj, bore se protiv okupatorskih vlasti i formiraju neku regularnu vojsku, pod pretnjom smrtne kazne ko ne bude prišao njihovim redovima. Jedni i drugi rade sporazumno i sa veštom i prikrivenom namerom protivu četnika (Ljube Novakovića), a preko ovih i protivu celokupnog srpskog naroda.<ref name="vojnoistorijski1941"/>}} === Nemci razotkrivaju Mihailovića === {{izdvojeni citat|Podstaknuti delimičnim uspešno vođenim borbama od strane komunista, nacionalni Srbi organizovali su takođe borbene formacije protiv Nemaca.<ref>OBAVEŠTENJE KOMANDNOG ŠTABA KOMANDANTA SRBIJE OD 16. SEPTEMBRA 1941. KOMANDAMA I USTANOVAMA VERMAHTA O RAZVOJU ORUŽANOG USTANKA - T501 roll 244, frames 334-337.</ref>|Obaveštenje Komandnog štaba Komandanta Srbije od 16. septembra 1941. o razvoju oružanog ustanka}} Prema svjedočanstvu [[Stanislava Krakova]], njemački okupacioni dužnosnici su od početka gledali s velikim nepovjerenjem na mogućnost zbližavanja između generalâ Mihailovića i Nedića, vidjevši u ovome prevashodno opasnost po interese [[Treći Reich|Trećeg Reicha]]: {{izdvojeni citat|Ali Nedićevi prvi kontakti sa Dražom Mihailovićem — o čemu su Nemci bili brzo obavešteni — kao i držanje Nedićevih oružanih odreda na terenu gde su oni vodili isključivo borbu protiv komunista, dok je sa Mihailovićevim četnicima vladalo pravo bratstvo po oružju, povećavali su to urođeno nemačko nepoverenje prema ljudima sa Balkana.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 176.</ref>}} Ubrzo, koncem septembra ili početkom oktobra, Nedića je pozvao Dankelman veoma ljut i pokazao mu [[sastanak u Brajićima|sporazum]] sklopljen između Draže i [[Josip Broz Tito|Tita]]. Dankelman je govorio kako ih je pukovnik Mihailović obmanuo da mu daju slobodu kretanja. Uskoro su podaci o učešću četničkih odreda u borbama protiv Nemaca postali očigledni, što je demotivisalo predstavnike nemačkog okupatora i kvislinške uprave da idu u pravcu saradnje sa Mihailovićem. Nemački okupator više nije imao poverenja u Mihailovića, naročito nakon što je saveznička propaganda počela da predstavlja Mihailovića kao navodnog vođu otpora u Jugoslaviji. O daljem nepoverenju okupatora i rezervisanosti Nedića prema Mihailovićevom pokretu, Harold Turner je rekapitulirao 3. novembra 1941: {{izdvojeni citat| U međuvremenu je ustanovljeno da se Mihailovićevi odredi pod komandom pukovnika Misite kod Loznice i kapetana Račića kod Bogatića bore zajedno sa partizanima. Zatim da je 28. septembra zaključio sa komunistima pismeni sporazum o zajedničkom isterivanju nemačkih oružanih snaga iz Srbije, odnosno sa Balkana. Pismeni dokazi o saradnji pronađeni su u Kraljevu, Rudniku i Gornjem Milanovcu. (...) General-pukovnik Nedić je zvanično izjavio da izuzev slučaja Mišić više nikada nije posredno ili neposredno pregovarao sa Mihailovićem niti mu slao novac. U sredu, 29.10.41. pojavio se kod Nedića pukovnik (Branislav) Pantić koji je boravio u Beogradu i po nalogu Mihailovića ponovio predlog o zajedničkoj borbi protiv komunista. Rekao mu je da Mihailović zahteva od Nedića 5.000 pušaka, 500 puškomitraljeza i 100 mitraljeza. Kada je Nedić bez okolišanja odbio taj zahtev kao glup i preteran, Pantić je upozorio Nedića da će se istog dana voditi pregovori preko opunomoćenog komandanta korpusa i da je Mihailoviću za pregovore obećana pratnja do Beograda.<ref name="znaci1981"/>}} Naime, deo nemačkih obaveštajnih struktura je smatrao da treba prihvatiti Mihailovićevu ponudu za saradnju sa Nemcima. Tehnički poslovi oko pregovora Draže Mihailovića sa Nemcima povereni su pukovniku Branislavu Pantiću i kapetanu Nenadu Mitroviću. Oni su 28. oktobra 1941. krenuli za Beograd, gde su se susreli sa nemačkim kapetanom [[Josef Matl|Jozefom Matlom]], oficirom vojno-obaveštajne službe Abver ([[Abwehr]]). O Mihailovićevoj ponudi kapetan Matl je sačinio izvještaj (“''Predmet'': Četnički odredi jugoslovenske vojske pod komandom pukovnika Draže Mihailovića stavljaju se na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji sa nemačkim Vermahtom”), koji će nadređenima poslati 30. oktobra 1941. godine: {{izdvojeni citat|Pukovnik Pantić je izjavio da je od strane pukovnika Draže Mihailovića ovlašćen da stupi u vezu sa predsednikom vlade generalom Nedićem, kao i sa nadležnim instancama u nemačkom Vermahtu, kako bi se četnički odredi jugoslovenske vojske, koji se nalaze pod komandom Draže Mihailovića stavili na raspolaganje u cilju suzbijanja komunizma u Srbiji. Izjava je punovažna. Pukovnik Pantić daje kao garanciju svoju oficirsku čast. General Nedić je u to upućen na osnovu ličnih razgovora koje je s njim vodio pukovnik Pantić ujutro 28. 10; on odobrava taj korak i želi da se što pre pristupi njegovom sprovođenju i aktiviranju.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_238.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 857.</ref>|Kapetan [[Josef Matl]]}} Milan Nedić je smatrao da mu je pregovorima između Mihailovićevih predstavnika i predstavnika nemačkog okupatora ugrožen politički kredibilitet. Prethodno je Nedić odbio nastavak pregovora i materijalnu i vojnu pomoć Mihailovićevom pokretu, što zbog opreza prema Nemcima, osluškujući kakav je njihov stav o saradnji sa četnicima, što zbog bojazni da Mihailovićeva legalizacija kod okupatora može ugroziti njegovu političku poziciju. O ovome je takođe rekapitulirao Harold Turner, 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|Nedić je ponovo odbio pregovore sa Mihailovićem, ali me je zamolio da mu objasnim kakvu igru Nemci igraju sa Mihailovićem. Uveravao sam general-pukovnika Nedića da može biti siguran da opunomoćeni komandant korpusa neće preduzimati nikakve akcije koje bi povredile ličnost ili politiku predsednika vlade Nedića. Njegovo mišljenje o Mihailovićevoj situaciji je sledeće: Mihailović se nalazi neposredno pred uništenjem, pitanje je samo vremena. Sam Mihailović oseća da sve više slabi i želi da dobije u vremenu da bi se spasao, naročito preko zime. On je potpuno nepouzdana ličnost i zato Nedić smatra da nema svrhe pregovarati.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 869-870.</ref>}} 11. novembra Mihailović se [[sastanak u Divcima|sastao sa Nemcima u selu Divci]], ali su oni odbili njegove usluge i zatražili razoružanje četnika. Mihailović je odbio da položi oružje, ali je nastavio borbu protiv partizanskog pokreta, što je bilo od nesumnjive koristi nemačkom okupatoru. Našavši se u još težoj situaciji nakon prelaska Glavnog štaba NOV i POJ i glavnine partizanskih snaga u Bosnu i Sandžak, čemu je znatno doprinela Mihailovićeva spremnost da napada partizane u momentu kad oni pokušavaju da suzbiju nemačku ofanzivu, Mihailoviću se ponovo nametnula nužnost saradnje sa kvislinškim strukturama, naročito u kontekstu nemačke spremnosti da ga gone kao odmetnika. U dnevnim izvještajima iz sredine novembra 1941, poslatih iz komande Jugoistoka, može se zaključiti da u glavnom štabu Vrhovne komande Wehrmachta nijesu znali ko je pukovnik Mihailović. Nezavisno od ovoga, njegova ponuda o zajedničkoj borbi protiv partizana je odbijena i zatraženo je polaganje oružja: {{izdvojeni citat|13.11.41: Vrhovna komanda oružanih snaga traži provjeru vijesti da je /izvjesni/ Mihailović poslao delegate Nediću, i preko njih ponudio Nijemcima pregovore. Navodno je prijedlog odbijen, jer Nijemci žele da pregovaraju s njim direktno, a ne preko posrednika. Nakon savjetovanja komande Jugoistoka i njemačkog generala u Srbiji, Vrhovna komanda je telefonski obavještena o sljedećem: Vođa bandi Mihailović je njemačkom generalu u Srbiji ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ponuda je odbijena sa zahtjevom za bezuslovnu kapitulaciju. Odgovor je izostao. Jučer prvi put zabilježene borbe između Mihailovićevih bandi i komunista. Ovo ne mjenja stav da se traži bezuslovna kapitulacija.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=124&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frame no. 000119.]</ref>}} {{izdvojeni citat|17.11.41: Savjetovanje kod načelnika štaba komande Jugoistoka: Ponuda pukovnika Mihailovića da stavi svoje snage na raspolaganje za borbu protiv komunista je odbijena i zatražena je bezuslovna predaja. Mihailović je tražio da se konsultuje sa svojim komandatima. Mihailović također tražio oružje za borbu protiv komunista! Ovo je igra, borba između bandi za izvor oružja! Ipak, čini se da jedan dio Mihailovićevih bandi iskreno želi da se bori protiv komunista.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=127&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frames no. 000121—000122.]</ref>|Izvještaj o djelatnosti operativnog odjeljenja komande Jugostoka za septembar 1941 (30. septembar 1941.).}} === Početak otvorenog sukoba sa partizanima, novembar 1941. === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} Sukob u ustaničkim redovima bio je katalizator saradnje ravnogorskih odreda sa formacijama srpske kvislinške vlade. „Čete pukovnika Draže Mihailovića“ sarađuju sa Nedićevim odredima u zauzimanju [[Ljig]]a 7. novembra i na prostoru [[Lazarevac]]-[[Belanovica]] 13. novembra. Takođe, pod komandom majora [[Milana Kalabića]] (otac [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]]), Požeški i Gornjomilanovački ravnogorski odred vode intenzivne borbe protiv partizana kod [[Rudnik (planina)|Rudnik]]a 19. i 20. novembra, a zabilježena je saradnja i majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] sa žandarmerijskim odredima u borbama sa partizana kod [[Kučevo|Kučeva]] 18. novembra 1941.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2019, str. 46-47.</ref> O žestini borbi koje su četnici Draže Mihailovića vodili skupa sa nedićevskim odredima napadajući na [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|partizansku slobodnu teritoriju]], naročito svjedoči izvještaj komande Žandarmerije od 18. novembra 1941, u kome se, između ostalog, kaže: {{izdvojeni citat|Komandant Kolubarske grupe major g. Kalabić depešom, poslatom 17 novembra o. g. iz Aranđelovca, javlja: „Danas mi je javljeno da se koncentrisalo do 480 komunista na prostoru od sela Garaša, Bosuta i Dragolja... Odmah sam uputio tri stotine četnika Ravnogoraca i sto mojih vojnika da ih napadnu. Borba je otpočela u 15 č. i završena око 18 č. u reonu sela Dragolja i Bosuta. Ubijeno je 64 komunista i 1 uhvaćen...“<ref>AVII—Nda—53—3—48.</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 351.</ref>}} Kako ni tražena efikasnija [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|saveznička]] pomoć, kao ni ona od majora [[Jezdimir Dangić|Jezdimira Dangića]],<ref>https://www.znaci.org/00001/4_14_1_27.htm Naređenje Draže Mihailovića od 9. novembra 1941. komandantu bosanskih četničkih odreda za prebacivanje četničkih jedinica iz istočne Bosne u rejon Užica i Kosjerića radi napada na partizane</ref> nijesu mogle uslijediti brzinom koju je Mihailović želio, on i njegovi komandanti se odlučuju da zatraže pomoć direktno od komandanata Nedićevih i Pećančevih odreda koji su otvoreno služili okupatoru. O ovoj pomoći kapetan [[Ćirilo Dimitrijević]] (oficir [[Legalizovani četnici|legalizovanog]] ''Sandžačkog vojno-četničkog odreda'' (SČO) pod komandom majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]]; početkom jula 1942. u svojstvu deputata SČO učestvovao je u pregovorima sa pukovnikom [[Milošem Masalovićem]], [[Cvetanom Đorđevićem]] i generalom Milanom Nedićem, koji mu je naredio „apsolutnu saradnju sa Italijanima“;<ref>ASŽ, Ž-28, NOR, kut. 13, f. Sandžački četnici, dok. 5а, str. 2–3.</ref> potonji komandant Pribojske brigade JVuO<ref>{{harv|Живковић|2017|p=741, 778}}</ref>), piše Mihailoviću 1943. godine, pored ostalog i sljedeće: {{izdvojeni citat|Potom sam u svojstvu načelnika štaba Rudničke grupe odreda u najkritičinjim danima Ravne gore, bez odobrenja svoga komandanta slao municiju, opremu i puškomitraljeze na Ravnu goru, gde su trupe đenerala g. Mihailovića bile blokirane od komunista radi uništenja. Iz ovih dana imam telefonsko priznanje đenerala g. Mihailovića Draže, koji mi je tom prilikom zahvalio i naredio da mu se imam javiti kada dođe do izražaja.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—X 13.</ref>}} Sukob partizanskih i vojnočetničkih snaga od prvih dana novembra 1941, uticao je i na poručnika Nikolu Kalabića i njegovu buduću visoku poziciju u hijerarhiji ravnogorskog pokreta. Naime, Mihailovićevo ustaničko sjedište, Ravna Gora je 10. novembra [[Napad četnika na Užičku Republiku|direktno ugrožena od partizanskih snaga]]. Gotovo svi odredi ostaju bez municije. Pred partizanskim naletom, odredi se povlače. Stanje je dramatično i vode se ogorčene borbe. Mihailović iz [[Brajići (Gornji Milanovac)|Brajića]] rukovodi operacijama, dijelom zakopavajući, dijelom uništavajući najpovjerljiviju arhivu. U takvoj situaciji, poručnik Nikola Kalabić predlaže da se od njegovog oca Milana, penzionisanog žandarmerijskog majora, u tom trenutku komandanta jednog vladinog odreda u Ljigu, zatraži pomoć.<ref>{{Cite web |title=Bojan Dimitrijević: Nikola Kalabić između Čiče i Krcuna?! |url=https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ |access-date=2023-12-28 |archive-date=2023-12-28 |archive-url=https://web.archive.org/web/20231228100857/https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ }}</ref> Major Milan Kalabić (Kalabić je od kraja 1941. okružni načelnik u [[Kragujevac|Kragujevcu]]; 28. januara 1942. srpska vlada ga unaprjeđuje u čin potpukovnika<ref>Nebojša Stambolija, n.d., str. 34. i 60.</ref>), na zahtjev Draže Mihailovića, stavio je četnicima na raspolaganje osam kamiona municije za borbu protiv partizanskih odreda. Municija je odmah prebačena u [[Ba (Ljig)|selo Ba]] i podijeljena Mihailovićevim odredima. Kako bi Mihailoviću dodatno olakšao situaciju, stariji Kalabić je istovremeno angažovao i sve svoje snage u borbi protiv partizana u oblasti planine Rudnik. Od tada Nikola Kalabić postaje jedan od najvažnijih četničkih komandanta, a Milan Kalabić jedan od najodanijih saradnika Draže Mihailovića u srpskim kvislinškim redovima.<ref>[https://znaci.org/00001/11_9.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje NAPAD NA UŽICE I BORBE OKO ČAČKA]</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], komandant Požeškog četničkog odreda (sredinom novembra 1941. legalizovanog pri Nedićevom upravnom aparatu, gdje će Korać postati načelnikom okruga Užičkog), u knjizi ratnih memoara “Između Draže i Nedića“, objavljenoj [[2015]]. u izdanju [[Kragujevac|kragujevačkih]] ''Pogleda'', prisjeća se da je prisustvovao susretu između Milana Kalabića i Draže Mihailovića, do kojeg je došlo u Belanovici krajem novembra 1941. godine. Tom prilikom je i Kalabić mlađi odsjeo kod svog oca nekoliko dana. Prema Koraćevom svjedočenju, na ovom je sastanku dotadašnja saradnja između kvislinških oružanih snaga i ravnogorskog pokreta konačno formalizirana: {{izdvojeni citat|Posle kraćeg informativnog razgovora, pređosmo na stvar. Kalabić poče izlagati način vođenja dosadašnje borbe protiv komunista, kao i plan daljeg čišćenja Srbije od komunističkih delova i grupa. Posle toga izloži i način snabdevanja oružanih odreda hranom, novcem, municijom, oružjem, odećom, obućom i ostalom vojnom opremom. I najzad upozna ga sa svima naređenjima i instrukcijama đenerala Nedića u pogledu rada na terenu, kao i u svemu ostalom što je smatrao za potrebno da iznese. Đeneral Mihailović sasluša ovo izlaganje, a zatim zapita Kalabića, da li je u mogućnosti da nešto oružja, municije i obuće, koje dobija od srpske vlade, odvoji i pošalje na Ravnu Goru. Zatim se đeneral Mihailović zainteresova za dalji pokret i dislokaciju srpskih oružanih snaga đenerala Nedića, zahtevajući od Kalabića da na svaki način Požeški četnički odred uputi u Požegu, radi dalje borbe u tim krajevima. I najzad, zamoli majora Kalabića da po mogućstvu svoje objave za slobodno kretanje i legitimacije za nošenje oružja, izdaje i ljudstvu Ravne Gore koje mu se za to obrati, pošto su u to vreme, u očima Nemaca, naročito u okrugu Užičkom i Kragujevačkom, objave, putne isprave i oružne legitimacije sa potpisom majora Kalabića, imale puno poverenje, tako da je jedino sa njegovim ispravama kretanje bilo neometano od organa vlasti. Major Kalabić dade potrebna objašnjenja i obeća da za račun Ravne Gore učini sve što može, naročito u pogledu izdavanja objava i oružnih listova.<ref>Манојло Кораћ, Између Драже и Недића, Погледи, Крагујевац, 2015, стр. 222.</ref>}} Srpski istoričari Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević ocjenjuju da je riječ o veoma važnoj epizodi u istoriji okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu: „U ovim događajima, koji su se pokazali ključnim u odbrani i održanju Ravnogorskog pokreta, pukovnik Mihailović definitivno stiče naklonost prema Kalabićima. U njemu je bila i tajna kasnijeg Nikolinog uspeha i napredovanja u pokretu, koje je proizilazilo iz velike pomoći koju je ravnogorcima pružao njegov otac“.<ref name="leskovackizbornik.rs">[https://leskovackizbornik.rs/index.php/zbornik/article/view/159 Немања Девић, Бојан Димитријевић — МИЛАН КАЛАБИЋ: ОД РАТНИКА ЗА СТАРУ СРБИЈУ ДО РАВНОГОРЦА]</ref> Četnici Draže Mihailovića su, uz posredstvo samozvanog vojvode [[Jovana Škavovića Škave]], 13. novembra 1941. [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|predali Njemcima oko 365 zarobljenih partizana]]. Predaja zarobljenih partizana dogodila se u selu [[Slovac]], smještenom između [[Valjevo|Valjeva]] i [[Lajkovac|Lajkovca]]. Vojvoda [[Kolubara|kolubarski]] Škavović je priznavao komandu Koste Pećanca, ali je aktivno sarađivao i sa četnicima Draže Mihailovića u borbi protiv partizana. U predaji zarobljenika učestvovao je i potporučnik Pavle Mešković, ravnogorski oficir. Ovim je činom Mihailović htio ukazati okupatoru da su četnici i dalje voljni da sarađuju, iako je njegova inicijativa za saradnju bila odbijena 11. novembra 1941. na [[Sastanak u Divcima|pregovorima u Divcima]]. [[Wehrmacht]] je 27. novembra 1941. strijeljao najmanje 261 partizana zarobljenog i ustupljenog od strane četnika.<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 58.</ref> Presudom Vrhovnog vojnog suda [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNRJ]] od [[15. juli|15. jula]] [[1946]]. godine u [[Beograd]]u, general Mihailović je bio proglašen krivim za saučesništvo i u ovom zločinu: {{izdvojeni citat|Optuženi Mihailović je u noći između 13. i 14. novembra 1941. godine, tj. iste noći kada se sastao sa gestapovcem, kapetanom Matlom, naredio svom komandantu Daki Tešmanoviću da oko 365 zarobljenih partizana preda Srpskoj državnoj straži u selu Slovac, iako je znao da će ih Srpska državna straža postreljati ili predati Nemcima. To je učinjeno tako da ih je Tešmanović predao Jovanu Škavi a ovaj Nemcima. Nemci su od ovih predatih partizana streljali oko 270, a ostale oterali u logore.<ref name="Presuda">[https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima]</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} Partizansko-četnički sukobi i slabljenje snaga otpora pogodovali su njemačkom okupatoru da neometano pripremi [[Operacija Užice|završnu ofanzivu]] na slobodnu teritoriju [[Užička Republika|Užičke republike]]. U napadu na partizansku slobodnu teritoriju učestvovale su [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]]eve, [[Kosta Pećanac|Pećančeve]] i Nedićeve jedinice pod komandom pukovnika [[Koste Mušickog]], kao i neke bivše jedinice Draže Mihailovića koje su ušle u sastav kvislinških snaga. Time su se ove jedinice i formalno legalizovale kod Nijemaca, ali su i dalje bile pod Mihailovićevom komandom.<ref>Радивоје Папић, ''Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу'', Народни музеј Ужице, 2017, стр. 136.</ref> [[Boško Kostić]], sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], svjedoči u svojim memoarima da je slom partizanske Užičke republike nastupio kao posljedica vojne kooperacije „udruženih nacionalnih snaga“ u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Pošto su se sada nacionalisti ujedinili, to svi kreću na takozvanu Titovu „Sovjetsku Užičku republiku“. U ovim borbama učestvuju četnici pukovnika Mihajlovića pod komandom ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića, poručnika Predraga Rakovića, itd. Srpskim dobrovoljcima komanduje njihov komandant pukovnik Kosta Mušicki. U tim borbama učestvuju i podoficiri i žandarmi pod komandom ppukovnika Milana Kalabića i majora Savovića, i četnici Koste Pećanca. Samo blagodareći ovoj akciji udruženih nacionalnih snaga, razbijena je „Sovjetska Užička republika“, a partizani, na čelu sa Titom, oterani iz Srbije.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 66–67.</ref>}} Pukovnik [[Jovan Trišić]], pomoćnik komandanta [[Srpske žandarmerije]], uhapšen je 9. novembra od strane [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]]. Saslušavao ga je lično [[Ilija Paranos]], šef Specijalne policije. U Trišićevoj kancelariji, kao i u stanu, pronađeno je mnogo materijala koji je poslužio za optužbe, te je istog dana odveden u [[Logor Banjica|Banjički logor]]. Naime, pukovnik Jovan Trišić je brojnim ravnogorcima izdavao legitimacije o pripadnosti žandarmeriji kako bi se ovi nesmetano mogli kretati kroz okupirana područja. [[Gestapo]] je zaplijenio jednu takvu objavu i dobio priznanje od čovjeka kod koga je nađena da mu je izdata lično od strane Trišića. O hapšenju pukovnika Trišića, kao i o reakciji generala Nedića, piše u emigraciji Nedićev bliski rođak [[Stanislav Krakov]], predratni direktor [[Radio Beograd]]a i urednik više kvislinških glasila tokom okupacije: {{izdvojeni citat|Šef Opšte policije Paranos, na naređenje Dragog Jovanovića, uputio je odmah dva svoja inspektora — napominjem da su obojica živi i danas — u Glavni generalštab gde se nalazila komanda žandarmerije. Oni su se javili kod komandanta generala Stevana Radovanovića — koji je takođe živ u emigraciji — pokazali mu akt Gestapoa i naređenje upravnika grada da izvrše pretres kancelarije Trišićeve i da ga uhapse. U prisustvu generala Radovanovića inspektori su ušli kod Trišića, saopštili mu odluku koju su dobili i izvršili pretres. U fijokama pisaćeg stola Trišićevog našli su više praznih žandarmerijskih legitimacija, istih kakva je nađena kod zarobljenog četnika, razna druga dokumenta i najzad mobilizacione spiskove aktivnih i rezervnih oficira pripadnika pokreta Draže Mihailovića sa njihovim adresama i svim podacima. Koliko se sećam mislim da je bilo 1200 imena, jer se o tome više puta u Nedićevom kabinetu govorilo. Sa Trišićem i sa nađenim kompromitujućim materijalom dva inspektora su se vratili u Upravu grada i referisali svome šefu Paranosu. Kada je ovaj video šta su njegovi činovnici našli kod Trišića, ne obaveštavajući Dragog Jovanovića, telefonirao je Masaloviću i molio da ga general Nedić odmah primi. Sa svim dokumentima je došao u kancelariju Nedićevu da referiše i da pita šta da radi. Nedić mu je naredio: — ''Uništite odmah sav materijal koji ste našli i obavestite Gestapo da sem službenih hartija niste ništa drugo pronašli. Ne radi se samo o životu Trišića, već se radi o životima 1200 srpskih oficira''.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 265—266.</ref>}} Sumirajući rezultate [[Gušenje ustanka u Srbiji|operacije Užice]], Krakov piše i da je krupni operacijski zahvat masivnih okupatorsko-kolaboracionističkih formacija brzo slomio otpor partizanskih snagâ i [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOVJ]]: {{izdvojeni citat|Dve nemačke pešadijske divizije 342-ga i 313-ta, oko i ispred kojih su se nalazili kao odbojnik — da spreče stradanje stanovništva — Nedićevi oružani odredi potpukovnika Velje Jovanovića, majora Milana Kalabića i Savovića, srpski dobrovoljci pod komandom pukovnika Koste Mušickog, Pećančevi četnici i svi «legalizovani» četnički odredi Mihailovićevi, koji su se sada vodili kao trupe srpske vlade, preplavili su tu teritoriju dotle držanu nesmetano od komunista i već istog dana su ušli u Čačak, Požegu, Kosjerić, te je Vrhovni štab Titov u najvećoj žurbi i neredu napustio Užice i sklonio se na Zlatibor. Sledeći dan, 29. novembra, nemački tenkovi su prodrli u Užice i odmah nastavili dalje za Zlatibor sa koga je celo komunističko vođstvo otstupalo ka Sandžaku u panici, dok su partizanski odredi bili desetkovani i razbijeni. Sa Titom je tada bio i engleski kapetan Hadson, koji je napustivši Mihailovića pridružio se partizanima. U ponedeljak, 1. decembra 1941. ostatci partizanskih snaga sa Titom na čelu napustili su konačno Srbiju da se u nju ne vrate skoro pune tri godine. Prešli su u Sandžak, koji se smatrao kao teritorija pod italijanskom upravom, te su Nemci tu na samoj granici između Srbije i Sandžaka prestali da gone već skoro smrvljenog protivnika.<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 285—286.</ref>}} === Nastavak saradnje sa kvislinškim strukturama, decembar 1941. === [[Datoteka:Četnici, SDS i SDK.png|350px|mini|levo|Četnici, Srpska državna straža i Prvi puk Srpskog dobrovoljačkog korpusa.]] Uprkos odbacivanju od strane Nemaca, četnici su nastavili saradnju sa Nedićevom vladom. Vredi istaći da Nemci nisu uznemiravali Mihailovićeve četnike nakon njegovog odbijanja da prihvati kapitulaciju na sastanku u Divcima, 11. novembra 1941, dok su četnici izbegavali borbe sa nemačkim okupatorom još pre ovog datuma. Bilo je očigledno da je nemačka ofanziva na Užice zaobišla četničku Vrhovnu komandu i glavninu četničkih snaga na Ravnoj gori. Mihailović je imao informacije iz kvislinških izvora da će nemačke snage nakon okončanja borbi protiv partizana nastojati da eliminišu snage pod njegovom komandom. "Stoga je Draža Mihailović požurio da iskoristi vreme kada ga okupator ne dira i da spasava što se spasti može. Mihailović je napravio plan da veći deo svojih četnika uključi u Nedićeve oružane odrede, da ih legalizuje kod Nemaca, da na taj način očuva svoje ljudstvo i da ga i dalje koristi u borbi protiv partizanskih odreda Srbije. U vezi s tim, Mihailović je na Ravnoj gori, 30. novembra 1941, održao sastanak četničkih komandanata sa teritorije obližnjih okruga (Nemci su već tada bili zauzeli Čačak i Užice, a glavnina partizanskih snaga povukla se u Sandžak).<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/265-267.</ref> Zapisnik sa ovog sastanka nije sačuvan, ali o njemu svedoči izveštaj koji je Draži Mihailoviću decembra 1942. poslao poručnik [[Predrag Raković]], komandanta legalizovanog Ljubićkog četničkog odreda, kao i zapisnik sa sudskog saslušanja četničkog majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]], načelnik štaba Požeškog četničkog odreda. On je na suđenju 1946. izjavio: {{izdvojeni citat|Na Ravnoj gori sa Dražom je održano savetovanje komandanata odreda. Na ovom savetovanju Draža je naredio da se stupa u vezu sa Nedićevim odredima, radi popravljanja situacije. Rekao je da odredi i dalje ostaju pod njegovom komandom i da je ovo samo privremeno rešenje.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/267.</ref>}} Britanski oficir za vezu [[Duane Hudson|Bil Hadson]] je stigao je na Ravnu goru noću između 7. i 8. decembra dok su Nemci vršili [[Operacija Mihailović|ofanzivu na Mihailovićevu komandu]]. On kaže da su se četnici izvukli prelaskom u Nedićeve odrede: {{izdvojeni citat|Dobio sam utisak da bi britansku pomoć najbolje bilo koncentrisati na Mihailovića ako on još postoji nezavisan od Nedića. Rekao sam to Titu i njegovima i uputio sam se natrag u poplavu Nemaca i kvislinga. [...] Nisam našao nikakve ostatke Mihailovićevih ljudi, izuzev njega lično i nekoliko oficira. Svi drugi su se pretvorili u Nedićeve ljude i otišli, na potpuno razočaranje Švaba.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|[[Duane Hudson|Bil Hadson]]}} Na osnovu odluke četničke Vrhovne komande na Ravnoj gori, četnički odredi pod komandom Draže Mihailovića u čačanskom kraju legalizovali su svoje delovanje u okviru kvislinških formacija početkom decembra 1941. i na taj način su se statusno izjednačili sa vladinim četnicima, odnosno četnicima vojvode Koste Pećanca. Samo dva dana po okončanju operacije Mihailović (10. decembra 1941) novopostavljeni vojnoupravni komandant Srbije general [[Paul Bader]] pisao je svojim pretpostavljenima: {{izdvojeni citat|Mihailovićeva grupa može sad da se smatra razbijenom... Mnoge Mihailovićeve pristalice, izgleda da su pobegle u šume i planine. Postoje izveštaji prema kojima sve obezglavljene bande pokušavaju da se prebace u četničke jedinice Koste Pećanca. Znaci ukazuju na to da su neki srpski vladini krugovi, sve do pred kraj, hteli doći u vezu sa Mihailovićem, kako bi se poštedela srpska krv. Na istoj su liniji i nastojanja srpskog ministra predsednika Nedića, a koja imaju za cilj da spreče oštar postupak protiv Mihailovićevih pristalica, koji su, navodno, na to bili samo prisiljeni.<ref>Zbornik NOR-a, tom I, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1949, str. 636—637.</ref>}} Prethodno, tokom novembra 1941, legalizovan je Jelički četnički odred Miloja Mojsilovića, koji je prethodno priznavao komandu Draže Mihailovića. O legalizaciji Mihailovićevih četnika u čačanskom kraju nedvosmisleno svedoči izveštaj poručnika [[Predrag Raković|Predraga Rakovića]], komandanta Ljubićkog četničkog odreda, Draži Mihailoviću iz decembra 1942. Raković navodi da je "posle održane sednice na Ravnoj gori 30. novembra 1941. i prema dobivenim instrukcijama" noću između 30-31. novembra krenuo ka Gornjoj Gorevnici gde se njegov odred od 200 boraca susreo sa 5. dobrovoljačkim odredom, formacijom Srpskog dobrovoljačkog korpusa, pod komandom potpukovnika [[Marisav Petrović|Marisava Petrovića]]. Istog dana je Raković zamoljen, kako se navodi, da sa Ljubićkim četničkim odredom "pođe u pretres terena G. Gorevnice i čišćenje od komunista", pri čemu su četnici snabdeveni municijom od SDK. Uveče je Raković sa Petrovićem otišao u Čačak gde se susreo sa komandantom SDK, pukovnikom [[Kosta Mušicki|Kostom Mušickim]], koji je bio zapovednik kvislinških snaga u čišćenju zapadne Srbije od preostalih partizanskih snaga. {{izdvojeni citat|Uglavnom to veče sam sa njima dogovorio da ostanem na terenu sa svojim odredom radi čišćenja terena od komunista, što mi je u stvari i bio zadatak kad sam pošao na svoj teren sa Ravne gore. (...) Uništenje komunista bilo je potrebno i meni i Nemcima i ljotićevcima, te smo se u ovom poslu složili i postali 'saveznici'.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_209.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 766-767.</ref>}} Sukladno dogovorima viših instanci, [[Prvi valjevski četnički odred]], čiji je komandant [[Neško Nedić]], izdao je 13. decembra 1941. naređenje za saradnju sa kvislinškim vlastima u borbi protiv partizana: {{izdvojeni citat| 2) Da komandir opštinskih četa stupa u dodir sa postavljenom opštinskom upravom i ne pokazujući ovaj akt saopšti joj da je određen da formira oružane snage na teritoriji opštine koje će služiti kao potpora vlasti radi održavanja mira i poretka a naročito kao oružana snaga za suzbijanje komunista ako se i kad pojave na teritoriji opštine. Ovaj štab će preduzeti sve potrebne mere da ovakav rad bude prećutno odobren i od strane Nedićevih odnosno nemačkih vlasti. <br /><br /> 6) Komandiri će narediti svojim seoskim komandirima da odmah otpočnu sa patroliranjem. Ova mera je neophodna jer se komunisti pošto su razbijeni vuku kroz sva sela u bednom stanju i malim grupama a u interesu je naše stvari da ih odmah razoružavamo. <br /><br /> 9) Početi odmah sa propagandom protiv komunista i svugde i na svakom mestu objasniti istinu da je do ovoga žalosnog stanja došlo zato što su oni u želji da preotmu vlast počeli borbu prerano. (...) Mi zato ne možemo i nećemo zajedno sa Nemcima, ali nećemo ni u otvorenu borbu, koju sada ne možemo izdržati. (...) Dotle dok ovaj momenat ne dođe mi moramo iskoristiti rasulo kod komunista da ih razoružamo te da nam na proleće ponovo ne ometu naš rad.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_33.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 90-91.</ref>}} Neposredno nakon odlaska glavnine četničkih snaga sa Ravne gore, pri čemu se većina četničkih odreda legalizovala kod Nemaca integrišući se u kvislinške snage, usledio je napad nemačkih snaga na četničku Vrhovnu komandu na Ravnoj gori. Kako je u svom izvještaju iz druge polovine 1942. godine naveo njemački kapetan [[Ernest Wiesshaupt]], tada su pukovniku Mihailoviću u pomoć pritekli najviši rukovodioci kvislinške uprave u Srbiji: „Istragom je dokazano da je jedan član Vlade, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović|Aćimović]] u razgovoru pokušao da, preko pukovnika srpske pomoćne žandarmerije [[Kosta Mušicki|Mušickog]], dođe u vezu sa Mihailovićem. Dva srpska žandarmerijiska oficira kojima je poveren ovaj zadatak uhvaćena su od nemačkih jedinica. Protiv Mušickog i drugih okrivljenih žandarmerijskih i četničkih oficira preduzet je vojnosudski postupak“.<ref>[https://znaci.org/zb/4.php?broj=544&bk=2&vol=12 Borbe protiv ustaničkog pokreta na području Jugoistoka od juna 1941. do avgusta 1942. godine], u Zbornik NOR-a, tom XII, knjiga 2: Dokumenti Nemačkog rajha 1941—1945, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1976, dokument br. 209, str. 1039.</ref> Istoričari [[Kosta Nikolić]] i [[Bojan Dimitrijević]] tvrde: „Taj kontakt doveo je Nedića u veoma težak položaj, ali je on uspeo da ubedi Nemce kako za to nije znao i da je Aćimoviću izričito zabranio da ima bilo šta sa 'Mihailovićevim pitanjem'. Ipak, pukovnik Mušicki je uhapšen i ispitivan, ali je Nedić uspeo tokom 1942. da ga oslobodi“.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, Генерал Драгољуб Михаиловић 1893-1946. Биографија, Београд, 2011, стр. 174.</ref> Kosta Mušicki je uhapšen 9. decembra 1941. upravo zbog pomoći ravnogorskim četnicima. Boravio je izvesno vreme u nemačkom zatvoru. Milan Nedić je 3. decembra 1942. ponovo postavio pukovnika Mušickog za komandanta [[Srpski dobrovoljački SS korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Mладен Стефановић, Збор Димитрија Љотића 1934-1945, Београд, 1984, стр. 223.</ref> Kosta Mušicki je u istražnom postupku 1946. naveo da je „uhapšen od strane Nemaca i izveden pred ratni sud zbog pokušaja uspostavljanja veza sa Dražom Mihailovićem“.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/271, fus. 67.</ref> [[Operacija Mihailović|Nemački napad na Mihailovićev štab]] i delove njegovih snaga koje nisu legalizovane, u rejonu Ravne gore i u nekim okolnim selima, započeo je 6. decembra 1941. i trajao je dva dana. Mihailović je uspeo da izbegne hvatanje u Struganiku i da se skloni, nakon čega se nekoliko meseci skrivao u različitim delovima zapadne Srbije. Major kvislinške žandarmerije [[Milan Kalabić]], zapovednik dela kvislinških snaga u zapadnoj Srbiji, otac Mihailovićevog bliskog saradnika [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], pomagao je Mihailoviću obaveštavajući ga o nemačkim poterama.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 180.</ref> Osim hvatanja Mihailovićevih saradnika, zarobljavanja dijela boraca te bjekstva u ilegalu samog generala Mihailovića, njemačka ofanziva nije polučila znatniji uspjeh. Jedan od razloga bila je tih dana široko sprovođena [[Legalizovani četnici|legalizacija vojnih četnika]], tj. njihova integracija u oružane snage Vlade generala Nedića. U trenutku kada se biralo između progona ili prikrivanja među raznorodnim Nedićevim formacijama, izbor drugog rješenja pokazao se spasonosnim za Mihailovićevu organizaciju. Ova pragmatična solucija učiniće da veći dio pripadnika ravnogorskog pokreta preživi tešku zimu 1941/42. o trošku generala Nedića, učestvujući u operacijama protiv partizana ili ostajući kod svojih kuća.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 119.</ref> == Saradnja sa Nedićevom vladom krajem 1941. i tokom 1942. == {{izdvojeni citat|Onima u Upravi grada reći da nemilosrdno raščišćavaju sa komunistima.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 17. aprila 1942. godine}} === Legalizacija četnika Draže Mihailovića === {{main|Legalizovani četnici}} [[Datoteka:Smotra četnika.jpg|minijatura|Nemački okupator za vreme vršenja smotre legalnih četnika u Srbiji.]] {{izdvojeni citat|Nedić je po svaku cenu hteo da spase Mihailovićeve odrede u Zapadnoj Srbiji od uništenja prilikom nemačke ofanzive. Već i ranije, on je bio u kontaktu s većinom baš tih četničkih komandanata u Zapadnoj Srbiji, jer ih je snabdevao oružjem i municijom u njihovoj borbi protiv komunista, te je tu vrlo brzo i efikasno bio postignut sporazum između Nedićevih i Mihailovićevih oficira. Svi četnički odredi na ugroženom terenu imali su da se u roku od nekoliko dana pre početka nemačke akcije «legalizuju», tj. da se stave Nediću na raspoloženje, stvarno ili fiktivno, te da se vode kao njegove jedinice; da budu snabdevene njegovim objavama i da, isto kao i ljudstvo oružanih odreda, odnosno dobrovoljci, primaju sve potrebe u municiji, hrani i novcu od predsednika srpske vlade.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 280.</ref>|[[Stanislav Krakov]] o legalizaciji Mihailovićevih četničkih odreda}} {{izdvojeni citat|Ne sme se izgubiti iz vida da je dužnost svih Srba, a prvenstveno svih delova srpske državne sile — pa bili to četnici, dobrovoljci ili stražari — da svim silama rade na održavanju mira, obnovi i stvaranju bolje budućnosti Srbije, kao i to da je naš zajednički zadatak jedan te isti, tj. uništenje svih komunističkih bandi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/296.</ref>|Pukovnik [[Borivoje Jonić]] u naredbi pripadnicima SDS-a od 13. juna 1942.}} {{izdvojeni citat|Mihailović je prve nedelje 1942. godine proveo u Crnoj Gori i Sandžaku, uspostavljajući neposrednu kontrolu nad lokalnom četničkom organizacijom i stvarajući jednu planinsku bazu, iz koje su ranije partizani bili prisiljeni da povuku svoje glavne snage severno, u istočnu Bosnu. Mihailovićeva organizacija u Srbiji postojala je kao pasivna teritorijalna tvorevina, uglavnom na hartiji, pod zaštitom Nedićeve političke i vojne strukture.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Prema navodima [[William Deakin|Williama Deakina]], Mihailović se početkom 1942. godine, gonjen od strane Nijemaca, sklonio u [[Sandžak]] (prije nego će preći u [[Crna Gora|Crnu Goru]] maja te godine), u zonu pod italijanskom okupacijom. Do početka 1942. godine "ravnogorski pokret istopio se u redovima Nedićeve milicije i konačno se ponovo pojavio, umanjen, u Crnoj Gori."<ref name="Deakin2">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin, BOJOVNA PLANINA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Mihailović se skrivao nekoliko mjeseci, ali je Nedićeva vlada do marta 1942. saznala gdje se nalazi, pa je s njemačkim znanjem i dopuštenjem došlo do sastanka između njega i [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. [[Paul Bader|General Bader]] je 26. marta obaviješten da je Mihailović obnovio ponudu srpskoj vladi »da joj se stavi na raspolaganje za borbu protiv komunista«. Budući da je general Mihailović sada bio ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva u [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|izbjegličkoj vladi]], njegova je nova ponuda imala sasvim drugi značaj, iako je u biti bila jednaka [[Sastanak u Divcima|onoj iz Divaca]] u novembru 1941. Bader je ipak odbio ponudu i naredio da se ta odluka saopći generalu Nediću, s napomenom da je Nedić slobodan to objaviti.<ref>NAW, mikrofilm br. T-501, rola 247, snimak 920; rola 257, snimak 1232.</ref><ref name="Jozo Tomasevich 1945">[https://znaci.org/00001/40_45.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje DVOJNA POLITIKA U SRBIJI]</ref> Za to vrijeme, mnogi su se ravnogorski komandanti u Srbiji legalizovali kod kvislinške Nedićeve uprave: * [[Predrag Raković]] (Ljubićki četnički odred) * [[Vučko Ignjatović]] (Požeški četnički odred) * [[Miloš Glišić]] (Požeški četnički odred) * [[Manojlo Korać]] (Užičko-požeški četnički odred) * [[Momčilo Matić]] (Drinski samostalni četnički odred) * [[Božidar Ćosović-Javorski]] (Javorski samostalni četnički odred) * [[Dušan Radović Kondor]] (Zlatiborski četnički odred) * [[Nikola Mladenović]] (Crnogorski četnički odred) * [[Radovan Stojanović]] (Takovski četnički odred) * [[Vojislav Pantelić]] (Jadarski/Podrinski četnički odred) * [[Svetolik Protić]] (Grupa valjevskih četničkih odreda) * [[Radojko Jovandarić]] (Kotlenički četnički odred) * [[Živojin Lazović|Živan Lazović]] (u [[beograd]]skom okrugu) * [[Borivoje Rajković]] (u [[Kosjerić]]u) * [[Miloje Mojsilović]] (Jelički četnički odred) * [[Dušan Smiljanić]] (Gružanski četnički odred) * [[Ljubomir Jovanović Patak]] (komandant Srpske državne straže u [[Zaječar]]u) * [[Ljubomir Mihailović Long]] (zamjenik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]) * [[Nikola Kalabić]], i dr.<ref name="Branko Petranović 1945">[https://www.znaci.org/00001/92_4.pdf Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu, 1939-1945, Beograd, 1992.], str. 271.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/270.</ref> Sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] [[Boško Kostić]] piše nakon rata o legalizaciji Mihailovićevih odreda sljedeće: {{izdvojeni citat|Mnogi četnički odredi legalizovani su tada kao vladini. Tako, na primer, odred ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića. Drugi ravnogorski odred poručnika Predraga Rakovića u Čačku legalizuje komandant V dobrovoljačkog odreda Marisav Petrović. Rakovićev odred, koji je stacionirao u Čačku, dobija naziv „Samostalni četnički ljubićski odred Tanasko Rajić“. <br /> U to vreme djeneral Milan Nedić šalje za Ljig i Ravnu Goru: novac, spremu, municiju, obuću i hranu kako bi pomogao pukovnika Dražu Mihajlovića i njegove četnike.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 67.</ref>}} Potpukovnik Manojlo Korać je bio komandant Mihailovićevog Zlatiborsko-užičkog odreda, a potom i Požeškog četničkog odreda. Požeški odred se legalizovao kod Vlade Milana Nedića novembra 1941. godine, dok je potpukovnik Korać u kvislinškom upravnom aparatu imenovan za načelnika okruga [[Užice|Užičkog]]. U rukopisu koji je 1945. sačinio o periodu okupacije, a koji je objavljen [[2015]]. pod naslovom “Između Draže i Nedića”, Korać se posebno osvrnuo na legalizaciju četnika Draže Mihailovića. O saradnji JVuO sa oružanim snagama Vlade narodnog spasa, potpukovnik Korać zapisuje lapidarnu napomenu: {{izdvojeni citat|Odredi đenerala Nedića su svugde i na svakom mestu pomagali ravnogorsku organizaciju.<ref>[https://www.pogledi.rs/pretplata-na-knjigu-potpukovnik-manojlo-korac-izmedju-draze-i%E2%80%88nedica.html Потпуковник Манојло Кораћ – Између Драже и Недића]</ref>}} [[Austrija|Austrijski]] istoričar [[Walter Manoschek]] u svojoj knjizi ''Serbien ist Judenfrei. Militärische Besatzungspolitik und Judenvernichtung in Serbien 1941/42'' (objavljenoj na [[Srpski jezik|srpskom jeziku]] [[2007]]. pod naslovom „Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941-1942“), se poziva na navode iz knjige „Bojovna planina“ F. W. Deakina, kao i na članak<ref>Josef Matl, Jugoslawien im zweiten Weltkrieg, Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref> kapetana ''[[Abwehr]]a'' [[Josef Matl|Josefa Matla]], potonjeg profesora [[Slavistika|slavistike]] na Univerzitetu u [[Graz]]u, te na sljedeći način ocjenjuje legalizaciju Mihailovićevih odreda krajem 1941. i njihovu saradnju sa kvislinškom Nedićevom upravom: {{izdvojeni citat|Kao prvu meru Mihailović je odlučio da — sutradan nakon poraza partizana — legalizuje četničke odrede u sporazumu sa Nedićevom vladom i da se oružane Nedićeve formacije stave na raspolaganje radi ubacivanja u borbu protiv partizana. Od tada je četnike Nedićeva vlada i zvanično potpomagala novcem, hranom i odećom.<ref name="Manošek">[https://www.znaci.org/00001/178_6.pdf Valter Manošek: HOLOKAUST U SRBIJI, poglavlje OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE], Službeni list SRJ/Draslar partner, Beograd, 2007, str. 152—153.</ref>}} Izvode iz Matlova članka, objavljenog 1954. godine u [[Savezna Republika Njemačka|SR Njemačkoj]], a koji referiraju na saradnju Draže Mihailovića sa Nedićem i Ljotićem, prenio je u svojoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“ (izdatoj [[1976]]. u emigraciji u [[Melbourne]]u), profesor [[Lazo Kostić]], koji je u početnoj fazi okupacije vršio funkciju komesara saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]: {{izdvojeni citat|Još u toku 1941. godine, Nedić je pomagao novcem, hranom i odećom četnički pokret u Srbiji, i nacionalne odrede koje je major Dangić predvodio u Bosni. Godine 1942, Nedić i Ljotić predložili su Draži Mihailoviću dalju pomoć u robi, municiji i novcu. Kao protivuslugu tražili su da Mihailović privremeno ne obrazuje vladu, pošto već postojeća dupla vlada, nemačka vojna uprava i vlada Nedićeva, i tako teško opterećuju stanovništvo zemlje. Nedić i Ljotić su se izjasnili spremnim da u buduće rade zajednički sa Mihailovićem pri imenovanju komandanata oružanih jedinica, kao i pri postavljanju okružnih načelnika. Međutim, smatrali su da je bolje da Mihailović u celosti do daljega sprovede izvan Srbije istu zadaću, kao što je oni sprovode u Srbiji, naime: čišćenje oblasti od komunističkih partizana. U danom trenutku — Nedić i Ljotić su spremni da vladu i sve njihove oružane odrede predaju Draži Mihailoviću, odnosno onoj ličnosti koju bi [[Petar II Karađorđević|Kralj]] odredio...<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 54—55.</ref>}} Kapetan [[Duane Hudson|Bill Hudson]], šef [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] misije pri štabu Draže Mihailovića, u jednom izvještaju rekapitulira događaje s kraja 1941. i s početka 1942. godine. Pominjući ishod [[Sastanak u Divcima|sastanka u Divcima]], on veli da „ipak nije postignut nikakav sporazum“. Hudson piše i o taktičkoj kolaboraciji s okupatorom pri slamanju [[Užička republika|Užičke republike]] koja je prethodila legalizaciji četnika: {{izdvojeni citat|Proterivanje partizana iz Srbije u zimu 1941–1942. predstavljalo je privremeni uspeh za Mihailovića. On je uspeo da učestvuje u nemačkoj ofanzivi protiv njih, a da nije otvoreno prešao na osovinsku stranu, i tako je zasnovao politiku ‘paralelne akcije’ pre nego ‘kolaboracije’ sa snagama okupatora, što je bilo dalje sprovođeno od strane njegovih potčinjenih komandanata u njihovim lokalnim mestima. S druge strane, izgleda da su Nemci posmatrali stav Mihailovića sa priličnim nepoverenjem, i kao da nisu znali da li da postupaju sa njim kao sa neprijateljem ili kao sa prijateljem... Mada je Mihailović nesumnjivo pružio Nemcima pomoć ulogom koju je odigrao za vreme njihove ofanzive protiv partizana, njegov položaj u odnosu prema okupatorskim vlastima bio je još uvek sumnjiv i opasan. Zbog toga je većina njegovih pristalica smatrala za opreznije da pređu u službu Nedićevog kvislinškog režima, mada su oni tajno i dalje mogli da održavaju vezu s njim...<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 134—135.</ref>}} Iako je sa četničke strane general Nedić smatran za slugu okupatora (nazivali su ga i „beogradskim vezirom“), ipak su ga iskorišćavali za legalizaciju, dobijanje oružja i sakupljanje informacija. [[Zvonimir Vučković]], jedan od ravnogorskih komandanata koji nije bio legalizovan kod kvislinške vlade, piše u knjizi ratnih memoara da se, zahvaljujući legalizaciji, kontrola SDS našla u četničkim rukama.<ref>Zvonimir Vučković, Od otpora do građanskog rata, Beograd, 1990, str. 190.</ref><ref>Branko Petranović, ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945'', Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 390.</ref> Četnički odredi postali su integralni dio njemačke okupacione uprave. Nemački popis glavnih vladinih legalnih odreda od [[15. 5.|15. maja]] 1942, pod rednim brojevima 1 do 18 navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićeve]] odrede, od 19 do 39 su Mihailovićevi, a od 40 do 100 [[Kosta Pećanac|Pećančevi]]. Mihailović je uspostavio veze sa Nedićevim komandantima [[Milan Kalabić|Milanom Kalabićem]], [[Radovan Stojanović|Radovanom Stojanovićem]] i drugima, radi borbe protiv partizana u Srbiji u toku zime 1941/42. i proleća 1942. godine.<ref name="Presuda"/> === Dejstva legalizovanih odreda === [[Datoteka:Legalizovani četnici u Srbiji 1942.jpg|minijatura|Četnički odred Draže Mihailovića koji osigurava [[Logor Metino brdo|logor na Metinom brdu]].]] Iako legalizovani kod [[Wehrmacht]]a i kvislinške vlade, ovi odredi su i dalje od Mihailovića primali naređenja, a od Nemaca oružje, hranu i odeću. Oni su, zajedno sa Nemcima, učestvovali u operacijama protiv preostalih partizanskih odreda u Srbiji, te hvatali i ubijali pripadnike [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|pokreta otpora]].<ref name="Presuda"/> Uspostavljeni sistem dvostrukog opštenja omogućavao je, na jednoj strani, nemačku nominalnu komandu, a na drugoj povinovanje Mihailovićevim tajnim instrukcijama. Uključivanjem Mihailovićevih četnika u [[Srpska državna straža|SDS]], narasta i nemačko nepoverenje u pouzdanost jedinica koje su naoružavali.<ref name="Branko Petranović 1945"/> Profesor [[Branko Petranović]] piše: "Nedić je dobijao nove snage za borbu protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, a Mihailović je spasavao odrede od uništavanja u jeku zime, progona i nemačkih represalija. Udruženim snagama mogli su zavesti četničku strahovladu i iskorenjivanje zaostalih grupa partizana, pojedinaca i njihovih simpatizera i jataka." Koliko je sinergija ravnogoraca Draže Mihailovića i Nedićevih kvislinških oružanih formacija bila važna za totalni slom [[Ustanak u Srbiji|ustanka]], odnosno doprinijela radikalnom čišćenju teritorije okupirane Srbije od partizana, moguće je zaključiti i na osnovu navodâ iz pisma kapetana [[Rudolfa Perhineka]], delegata Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], koje je 8. decembra 1941. poslao komandantu Rasinsko-bistričkog bataljona kapetanu Milivoju Obradoviću: {{izdvojeni citat|Situacija je u Srbiji ovakva: </br> Cela Srbija, koja je bila od komunista mestimično posednuta očišćena je pomoću Nedićevaca i naših četnika Draže Mihailovića i svi komunisti razbijeni, razoružani i pohvatani. U svim varošima postavljena je vlast četnika Jugoslovenske vojske, to jest Dražinih četnika. Da bi se sprečilo dalje nasilje Turaka, Nedićevci (u njemačkim uniformama) ušli su u Novi Pazar, istakli srpske zastave, pustili iz zatvora pohapšene Srbe i izdali odmah naredbu da niko nesme opaliti pušku ni na koga, ni opljačkati, ni popaliti jer će od vlasti biti streljan na licu mesta. Kako izgleda, ovako će biti [i] sa Sjenicom, jer su Nedićevci usput od N. Pazara do Sjenice vrlo rado primili četnike.<ref>{{Cite web |title=Pismo delegata Draže Mihailovića od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da Pavle Đurišić dođe kod njega i o situaciji u Srbiji |url=http://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm |access-date=2022-09-09 |archive-date=2022-08-23 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220823085930/https://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm }}</ref>|Pismo delegata [[Dragoljub Mihailović|Draže Mihailovića]] od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da [[Pavle Đurišić]] dođe kod njega i o situaciji u Srbiji}} Tokom decembra 1941. i početkom 1942. zabilježeni su brojni primjeri zločina i represalija u zapadnoj Srbiji, naročito u čačanskom, požeškom i užičkom kraju koje su združeno sprovodili [[Legalizovani četnici|legalizovani Mihailovićevi četnici]], [[četnici Koste Pećanca]], [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpska dobrovoljačka komanda]] (preimenovana krajem 1942. u Srpski dobrovoljački korpus - SDK) i kvislinška Srpska žandarmerija (od 3. marta 1942. [[Srpska državna straža]]). [[Datoteka:Srpski dobrovoljački korpus sa četnicima Draže Mihailovića.png|350px|mini|desno|Srpska dobrovoljačka komanda sa legalizovanim četnicima, decembar 1941. godine]] Krajem 1941. i početkom 1942. su kulminirali [[Zločini četnika nad partizanima u Srbiji 1941.|četnički zločini nad partizanima]] i njihovim simpatizerima. Okružno načelstvo u Kragujevcu je 14. februara 1942. izvestilo da se u vladinim odredima nalazi "poglavito ono ljudstvo koje je bilo ili naklonjeno pukovniku Mihailoviću, ili je aktivno učestvovalo u njegovim odredima." Dalje se ističe da Dražini ljudi imaju ličnu mržnju protiv partizana, budući da "stupaju u borbu protiv komunista sa naročitom strašću".<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 213-214.</ref> U izvještaju generalu Nediću s kraja marta 1942, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović]] piše da je među oficirima Srpske državne straže mnogo onih koji „ispoljavaju simpatije prema pokretu generala Mihailovića. I čak ne bi hteli prema njemu ili njegovim akcijama da preduzmu naređene mere...“<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 82–2–4.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 306—307.</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], s pozicije načelnika okruga Užičkog, izvještava 2. aprila 1942. godine ministra unutrašnjih poslova Milana Aćimovića o situaciji u okrugu, navodeći da ni tokom prethodnog mjeseca nije izostala „moja lična inicijativa u cilju preduzimanja energičnih mera na čišćenju terena od komunista i drugih elemenata opasnih po red i mir“: {{izdvojeni citat|Po izvršenim prethodnim pripremama stavio sam u pokret radi zajedničke akcije i potpune saradnje užičko-zlatiborski četnički odred pod komandom Đoke Novakovića sa šest podoficira i pedeset četnika, jedno odelenje Srpske državne straže iz Užica pod komandom poručnika Sapundžića sa sto pet ljudi, od kojih dva oficira, četrdeset tri podoficira i pedeset devet redova — stražara, X. dobrovoljački odred sa jednim odelenjem iz Bajine Bašte pod komandom kapetana Zdravkovića i miliciju u snazi od sto petnaest ljudi pod komandom potporučnika Milašina Tijanića. Svi ovi odredi u borbama protiv komunista pokazali su hrabro držanje i potpuno zalaganje za izvršenje zadatka na uništenju komunističkih bandi, pa je tako u vremenu od 10 do 18 marta t.g., bez velikih gubitaka na našoj strani, polučen i potpuni uspeh.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Документи квислиншких јединица и установа (1941-1944), Београд, 1965, стр. 244—245.</ref>}} Nakon formiranja Srpske državne straže, kvislinške jedinice su tokom februara 1942. reorganizovane i znatno ojačane, kako brojčano u ljudstvu, tako i u opremi. Prema nekim podacima, one su prvih mjeseci 1942. imale sljedeće brojno stanje: oko 8.000 pripadnika Srpske državne straže; oko 3.500 ljotićevaca, koji su bili uključeni u [[Srpski dobrovoljački korpus]]; oko 8.500 legalnih četnika, koji su bili pod Nedićevom komandom; sveukupno oko 20.000 vojnika i oko 1.000 oficira.<ref>AVII, NAV-N-T-501, S. 825 i 864, r. 247.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/246.</ref> U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a data je opšta ocjena borbene vrijednosti, brojčane snage, kao i ideološke profilacije kvislinške SDS: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža Milana Nedića nije bila dobro naoružana. Na osnovu ugovora sa Vermahtom, nije smela da pređe brojku od 12.000 ljudi. Taj broj, međutim, ova naoružana formacija nije nikada ni dosegla. Bila je veoma bliska duhu pokreta Draže Mihailovića, a njena borbena vrednost nije bila visoka. U odnosu na četnički pokret, Straža je bila beznačajna, a isto to vredi i kada se uporede sa komunistima. Ono što može da opravda Stražu jeste činjenica, da nikada i nisu bili ušli u akciju sa većim snagama.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Kapetan [[Žarko Milurović]] u izvještaju poslatom 13. februara 1942. majoru [[Boško Todorović|Bošku Todoroviću]] (brat majora [[Žarko Todorović|Žarka Todorovića]]), komandantu operativnih jedinica istočne [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], piše da je, nakon povratka iz njemačkog zarobljeništva oktobra 1941. godine, radio na stvaranju četničke organizacije u [[Slavonija|Slavoniji]] i [[Hrvatska|Hrvatskoj]], koja bi Mihailovićevoj „akciji u Bosni, [[Kordun]]u, [[Lika|Lici]] i [[Srem]]u“ služila kao oslonac: {{izdvojeni citat|U tom cilju, uz pripomoć patriotskih elemenata iz tih krajeva u Beogradu (izbeglica), formirao sam »Slavonski četnički odred«, jačine oko 300 ljudi (izbeglica, koji su mučeni i čiji su roditelji poubijani), od prilike po 30 četnika iz Srezova: Osek, Našice, Slatina, Brod, Slav. Požega, Pakrac, N. Gradiška, Daruvar, Novska, Grubišno Polje—Garešnica... <br /> Pitanje opreme i naoružanja, rešeno je samo delomično. Naime gro odreda vrbovan je iz reda Nedićevih dobrovoljaca, žandarma, policajaca i četnika — rođeni u navedenim srezovima, a koji će u određeno vreme doći obučeni i naoružani.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_58.htm Izveštaj kapetana Žarka Milurovića od 13. februara 1942. majoru Bošku Todoroviću o pokušaju organizovanja četničkih jedinica u Slavoniji]</ref>}} [[Boško N. Kostić]], Ljotićev sekretar, u memoarskoj knjizi “Za istoriju naših dana” zapisuje da je februara 1942. otputovao za [[Istanbul]], gdje se susreo sa službenicima tamošnjeg veleposlanstva [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Kostić navodi da je generalnom konzulu Ljubomiru Hadži-Đorđeviću prenio novosti iz okupirane Jugoslavije, te Nedićeve i Ljotićeve poruke: {{izdvojeni citat|Generalnom konzulu Hadži-Đorđeviću izneo sam akciju đenerala Draže Mihajlovića. Pričao sam mu kako sam trebao i lično da idem u štab Dražin, ali da do tog nije došlo usled njegovog sporazuma s partizanima-komunistima. Prikazao sam mu kako je zajedničkim nacionalnim snagama pošlo za rukom da unište Titovu „Užičku republiku“, kako je posle toga došlo do legalizacije nekih četničkih odreda i kako Nedić i Ljotić sve čine od samog početka da dođe do jedinstva u nacionalnom frontu prema komunistima. Nedić i Ljotić smatraju da đeneral Mihajlović treba i dalje da ostane ilegalan, a da pitanja od opšteg narodnog interesa zajednički rešavaju da bi se što više spaslo srpskih glava.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 77–78.</ref>}} U proleće i leto 1942, kada su znatne nemačke snage bile angažovane u Bosni u borbama protiv NOVJ, brojno stanje legalizovanih četnika u Srbiji je kontinuirano raslo. [[30. 4.|30. aprila]] [[1942]]. četnički komandanti [[Neško Nedić]] i Vojislav Popović šalju izveštaj Draži Mihailoviću o uspešnoj legalizaciji i naoružavanju četničkih odreda: {{izdvojeni citat|Posle legalizacije raspoređeni: kapetan Komarčević, poručnik Radosavljević i ja u Zaječar. Poručnik Obradović u Knjaževac. Poručnik Aleksić u Zlot. Kapetan Marić u Žagubicu. Čika Sveta još nije pušten. Rad u Valjevu poveren odboru na bazi lančanog sistema. Vojničku stranu obrađuju u Valjevu major Vojteh i kapetan Selimir Popović, u Lazarevcu kapetan Voja Marković, na Ubu poručnik Ilija Lukić, u Mionici poručnik Kolarić. O svemu vodimo računa i održavamo veze. Komandant okružne straže u Zaječaru major Ljuba Jovanović radi dobro. Planove o fortifikaciji državne straže u opšte poslaćemo uskoro. Za sad Nemci dodelili graničnoj straži ovog okruga 32 mitraljeza sa po 1000 metaka i osam stotina pušaka sa po 100 metaka — sve englesko oružje. Molimo instrukcije i imena naših ljudi na ovom terenu kao i centar najlakše i najbrže veze sa vama.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_79.htm |title=Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 25. aprila do 3. maja 1942. godine |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Kapetan [[Rudolf Perhinek]], delegat Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], javlja 21. aprila 1942. Draži Mihailoviću da se susrio sa Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Sticajem okolnosti morao sam kod Nedića. Koristimo i to za C. Goru u našem duhu. Moraćemo na put. Javite gde moramo doći radi referata i ostalog za C. Goru.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} Vrhovna komanda JVuO poslala je kapetana Perhineka u [[Beograd]] na pregovore sa Milanom Nedićem radi dobijanja pomoći u hrani, oružju i municiji tokom predstojeće [[Treća neprijateljska ofanziva|operacije protiv partizanskih snaga]]. U istom kontekstu je generalu Nediću apel uputio i kapetan [[Pavle Đurišić]], komandant [[Crna Gora|crnogorskih]] četnika. Đurišić je pripremio i delegaciju iz [[Vasojevići|Vasojevića]], koja je upućena za Beograd 18. maja 1942. Perhinek se pridružio ovoj delegaciji. Zadatak delegacije bio je da uvjeri Nedića u neophodnost akcije na lijevoj obali [[Lim (rijeka)|Lim]]a, kao i njemačke okupacione vlasti u „potpunu lojalnost“, kako im ne bi pravile probleme.<ref>Arhiv Srbije, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 158.</ref> Tako je otpočela sveobuhvatna četnička akcija protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]] u srezovima [[Bijelo Polje]], [[Mileševa]] i [[Pljevlja]].<ref>{{harv|Живковић|2017|p=589—590}}</ref> U jednom sumarnom izvještaju za mjesec februar 1942. godine iz njemačke [[114. lovačka divizija (Nemačka)|114. divizije]] govori se o vezama generala Nedića sa majorom Dangićem, kao i o preovlađujućem uticaju Draže Mihailovića na legalizovane četničke odrede u Srbiji, formiranim nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|razbijanja ustaničkih snaga]]. Divizijski oficiri napominju da je neophodna „pojačana budnost i stalno osmatranje svih naoružanih srpskih jedinica“: {{izdvojeni citat|Nakon što je glavnina partizanskih snaga uništena, novu opasnost predstavljale su do tada mirne Mihajlovićeve pristalice, kao i četnička udruženja lojalna vladi, čija se pouzdanost vremenom sve više dovodila u pitanje. Tokom [[Gušenje ustanka u istočnoj Bosni|velike operacije]], koju je u januaru izvela [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pješadijska divizija]] u bosansko-srpskom pograničnom području, zaplijenjeni su dokumenti iz kojih proizilazi da postoje veze između majora Dangića i Nedićeve vlade. Takođe, moglo bi se pretpostaviti da su veze između Dangića i Mihajlovića sigurne, pošto je Dangić pojačanja za borbu protiv Hrvata dobivao uglavnom iz četničkih jedinica koje je kontrolirao Mihajlović.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=190&rec=315&roll=2258 NARA, T315, Roll 2258, frame no. 000347.] <br /> ({{jez-njem|"Wachsamkeit und ständige Beobachtung aller bewaffneten serbischen Verbände war jedoch in erhöhtem Masse erforderlich. Nachdem die Hauptkräfte der Partisanen zerschlagen waren, bildeten eine neue Gefahr die bisher rühig gebliebenen Mihajlovic–Anhänger, daneben aber auch die regierungstreuen Cetnik–Verbände, deren Zuverlässigkeit im Laufe der Zeit immer mehr angezweifelt werden musste. Bei einem in Januar durchgeführten Grossunternehmen der 342.I.D. in bosnisch–serbischen Grenzgebiet waren Papiere erbeutet werden, aus denen hervorging, dass Verbindungen zwischen Major Dangic und der Regierung Nedic bestanden. Gleichfalls konnten Beziehungen zwischen Dangic und Mihajlovic als sicher angenommen werden, da Dangic seine Verstärkungen zum Kampf gegen die Kroaten im wesentlichen aus den von Mihajlovic beherrschten Cetnik–Verbänden empfing."}})</ref>}} Kakvo je stanje vladalo u redovima nacionalističkih oružanih formacija u Srbiji i [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]] krajem 1941. i u prvoj polovini 1942. godine, doznaje se i iz izvještaja britanskog kapetana [[Duane Hudson|Bila Hadsona]], koji u knjizi „Bojovna planina“ prenosi Sir [[William Deakin]]: {{izdvojeni citat|[[Kosta Pećanac]], šef “zvanične” predratne četničke organizacije, kompromitovao je “prave” četnike, koji su gledali u London kao u svoju zvezdu vodilju. Hiljade njegovih četnika pomagale su Nemce protiv partizana. Policijski oficir [[Jezdimir Dangić|Dangić]] komandovao je četničkim grupama u Bosni pod Mihailovićevim vođstvom. Bilo je nekoliko razbojničkih četničkih bandi bez nekog značaja. Draža Mihailović je rekao da je mnoge oficire prepustio Nediću, i četiri hiljade Nedićevih žandarma očekivalo je njegova naređenja.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Kapetan Duane Hudson je pisao u oštrom kritičkom tonu i o činjenici da je Draža Mihailović bio „nagrađen najjačom britanskom propagandom“ (u prvom redu preko [[BBC]]-a), i to u trenutku kada je komandant JVuO „u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga“: {{izdvojeni citat|Izuzev ono nešto organizovanja u Srbiji, on [Mihailović — nap.] je učinio malo šta drugo sem što je, na nastojanje BBC-a, postao šef Nedićeve i [[Ilija Trifunović-Birčanin|Trifunović]]eve organizacije... Mihailoviću bi trebalo konačno reći da Britanci pretpostavljaju komuniste kvislinzima. Mi moramo povući crtu preko podsticanja BBC-a na saradnju sa Osovinom. Diverzantska dejstva i pretnje Osovini ostaće na njihovom sadašnjem minimumu sve dok (četničke vođe u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji) viču "Viva il [[Benito Mussolini|Duce]]" uz Mihailovićev blagoslov i dok se on zadovoljava time da nam govori kako mu je odano devet desetina Nedićevih i Pećančevih ljudi...<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Profesor Deakin sumira sadržinu izvještaja britanskih oficirâ [[William Bailey|Bailey]]ja i Hudsona o aktivnosti generala Draže Mihailovića i njegove četničke organizacije u Srbiji: {{izdvojeni citat|Bejlijevi i Hadsonovi izveštaji mogli bi se ukratko svesti na sledeće. Vojna struktura četničkog pokreta u zapadnoj, centralnoj i istočnoj Srbiji postojala je u tradicionalnom četničkom teritorijalnom obliku, sa uobičajenom vojnom komandom i nizom područnih komandi na kadrovskoj osnovi. Mihailovićev stav prema nekoj neposrednoj akciji, bilo u smislu sabotaže na komunikacijama i u rudarskim rejonima od bitnog značaja za nemački ratni napor ili napada na nemačke okupatorske snage, bio je ne samo pasivan već i neprijateljski. Mnogi od njegovih oficira bili su, po njegovim uputstvima, prikriveni kao članovi raznih poluvojničkih organizacija vlade generala Nedića u Beogradu, koju su kontrolisali Nemci.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} F. W. Deakin piše i da je Mihailović bio nezadovoljan kapetanom Hudsonom, i nosio se mišlju da na njegovo mjesto dođe kapetan [[Kristi Lorens]] ({{jez-eng|Christie Lawrence}}). Kapetan Lawrence je bio zarobljen od Njemaca na [[Krit]]u, da bi nakon bjekstva iz voza kojim su se transportovali ratni zarobljenici za Njemačku, dospio u Srbiju. Neposredno nakon završetka rata, Lawrence je objavio knjigu pod naslovom ''Irregular Adventure'' (“Neregularna avantura”) u kojoj se prisjeća svojih susreta sa Mihailovićem.<ref>Lawrence, Christie (1946). ''Irregular Adventure''. London: Faber and Faber, pp. 228—233.</ref> Prenoseći Mihailovićev iskaz, Lawrence navodi da se ovaj odlučio na saradnju sa Nedićevim odredima u trenutku kada su mu Britanci, Hudsonovom krivicom, uskratili pomoć u naoružanju: {{izdvojeni citat|Kada mi je Hadson rekao da više ništa neće doći, shvatio sam da sam za taj trenutak gotov. Nisam više ništa mogao učiniti. Osetio sam da po svaku cenu moram sačuvati neke od svojih četa (odreda). Eto zašto sam ih poslao da služe Nediću. Ja to nisam želeo. Nedić je uvek bio moj neprijatelj, čak i kad je bio Ministar vojske a ja samo pukovnik u Generalštabu. Ja mrzim da držim ljude tamo, u žandarmeriji. Ali čak i sada ne mogu opstati bez njih. Oni me štite kako od Nemaca tako i od partizana. Nijedan njihov pokret ne može proći bez mojega znanja, a za to zahvalnost dugujem uglavnom mojim nedićevcima.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 230.</ref>}} Početkom maja 1942. godine, general Dragoljub Mihailović šalje više telegrama [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantskoj vladi]] u [[London]]u, sastavljenih od nekoliko kraćih izvještaja o [[Kosta Pećanac|Kosti Pećancu]], Milanu Nediću, partizanima, kao i o [[Bošnjaci|Muslimanima]]. U dijelu o generalu Milanu Nediću, između ostalog, general Draža Mihailović navodi: {{izdvojeni citat|Za London sledeće: poseban izveštaj za Nedića. On svoje vojske nema. Sve je tajno uz nas. Na žalost ima oficira koji mu služe kao i Nemcima. On unapređuje oficire i obasipa ih parama. Imam dosta svojih oficira ubačenih u njegove redove. Nedić verno služi Nemcima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_83.htm Izvod iz knjige primljenih i poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 5. do 14. maja 1942. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Major [[Dobrivoje Marinković]], komandant četničkog Gorskog štaba XII (zajedno sa načelnikom štaba kapetanom Blagojem Đurkovićem), izvještava 19. maja 1942. generala Dražu Mihailovića<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 99, registarski broj 8/1 (S-V-16550/2).</ref> da je u njihovoj zoni odgovornosti došlo do legalizacije čitavog niza ravnogorskih odreda. O jedinicama SDS sa ovog područja u izvještaju je navedeno: „Nedićevih odreda u ovoj okolini, nema, sem poljske Državne straže u [[Ribarska Banja|Ribarskoj Banji]] i Aleksincu, koja je pod komandom ovoga štaba.“ Četnicima je pošlo za rukom i da ljudstvo 12. [[Srpski dobrovoljački korpus|dobrovoljačkog]] odreda sa sjedištem u Aleksincu, pod komandom potpukovnika Nikole Vučkovića, inkorporiraju u svoju organizaciju. Major Marinković i kapetan Đurković pišu generalu Mihailoviću i da su se povezali sa velikim brojem četničkih vojvoda iz organizacije Koste Pećanca u srezovima [[Aleksinac|aleksinačkom]], [[Kruševac|kruševačkom]], [[Niš|niškom]], [[Ražanj|ražanjskom]], [[Sokobanja|sokobanjskom]] itd, nakon čega su se njihovi odredi ''de facto'' stavili pod komandu JVuO: {{izdvojeni citat|RAD NA PRIDOBIJANJU ORUŽANIH ODREDA. 1. — Od četničkih odreda pod komandom Koste Pećanca, stavili su se pod komandom ovoga štaba sledeći odredi: a) Rasinski četnički odred vojvode Drljevića u Kruševcu; b) Jasički četnički odred vojvode Petkovića, koji je sada i komandant sreza Rasinskog sa sedištem u Ribarskoj Banji na naše traženje, kako bi nam rad bio slobodniji, pošto odred Parnaveje nije registrovan. v) Trnavski četnički odred vojvode Dimitrija Trnavskog sa sedištem u Žitkovcu, a sada privremeno u selu Azbresnici sreza Dobričkog pod čijom se zaštitom ovaj štab i kreće, kao njegovo odelenje. g) Leskovački četnički odred vojvode Nikodija Leskovačkog, sa sedištem u Aleksincu. d) Korvinski četnički odred poručnika Bogosava Stojanovića, sa sedištem u selu Belotincu a sada u Leskovcu. đ) Bovanski četnički odred pod komandom vodnika Nikole Popovića, sa sedištem u selu Bovanu sreza Rasinskog. 2.— Veza je uhvaćena sa sledećim vojvodama, a pregovori za stavljanje pod našu komandu vodiće se ovih dana i to: a) Vojvodom Pukovačkim Dragutinom; b) Vojvodom Topličkim Vukojem Pećancem; rođak Koste Pećanca; v) Vojvodom Istočkim; g) Vojvodom Nikolom Koštrimovićem;<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_86.htm Izveštaj delegata Štaba Draže Mihailovića za istočni sektor od 19. maja 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizaciji četničkih jedinica i saradnji sa jedinicama Koste Pećanca]</ref>}} Major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »Herman«) obavještava 23. maja 1942. Vrhovnu komandu i Dražu Mihailovića da se povezao sa vojvodom [[Jordanom Kimićem]], komandantom legalizovanog četničkog odreda Koste Pećanca u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]]. Đurić navodi da Kimić ima „odred od 3000 naoružanih ljudi spremljenih za prelaz kad bude vreme“, budući da „prilazi potpuno nama sa svim ljudstvom“. Za Kimića Đurić tvrdi da je „u ovim krajevima vrlo popularan i svi ljudi idu samo s njim“. Radoslav Đurić predlaže Mihailoviću: „Da se Kimiću da ovlašćenje za Južnu Srbiju [naziv za [[Makedonija|Makedoniju]] — prim.]; da ja sa štabom budem sa njim kao Vaš istaknuti štab za granične srezove u Srbiji i Južnu Srbiju i da sa njim radim na organizaciji. Ako smatrate pogodnije, onda ću biti kod Kimića načelnik štaba.“ O situaciji na teritoriji južnosrbijanskih srezovâ, major Đurić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Na terenu opšte raspoloženje za nas. Svi odredi i žandarmerija pridobijeni i izbušeni a rad po uputu pet u toku u srezu [[Lebane]], [[Leskovac]], [[Vlasotince]], [[Surdulica]] i [[Vladičin Han]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_88.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 12. do 27. maja 1942. godine]</ref>}} Krajem maja 1942. Mihailović je obaviješten i o kooperaciji četnika Pavla Đurišića sa legalizovanim Sandžačkim četničkim odredom pod komandom [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]] i [[Vučko Ignjatović|Vučka Ignjatovića]] tokom [[Operacija Trio|operacije Trio]]. Major [[Petar Baćović]] piše o ponudi koju su komandanti iz Srbije uputili kapetanu Đurišiću da se, poput njih dvojice, stavi pod Nedićevu komandu: {{izdvojeni citat|Smatram da bi trebalo, Gospodine Ministru, i radi njega i radi uređenja svih drugih pitanja na teritoriji Crne Gore i Sandžaka, da što pre uputite ovamo majora Ostojića da se ispita situacija i dođe u dodir s ljudima. Smatram za dužnost da napomenem, da je major Glišić i Ignjatović tražili od kapetana Đurišića da ovaj dadne pismenu izjavu o stavljanju svojih odreda pod komandu generala Nedića, a da je Đurišić odbio da to učini.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_93.htm Izveštaj majora Petra Baćovića s kraja maja 1942. Draži Mihailoviću o borbama četničkih, italijanskih i Nedićevih jedinica protiv partizanskih snaga u Crnoj Gori i Sandžaku maja 1942. godine]</ref>}} Major Glišić je već tokom aprila radio na povezivanju sa kapetanom Đurišićem i njegovim komandantima u Crnoj Gori. Za ovo je dobio ovlašćenja kako od Milana Nedića, tako i od Vrhovne komande JVuO. Prepreku su mu činile [[Italijani|italijanske]] vlasti koje nijesu dopuštale prelazak njegovog ljudstva na lijevu obalu Lima, ali i njemački okupator, budući da Sandžački četnički odred (i to po odluci generala [[Paul Bader|Paula Badera]]<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/>), poput ostalih legalizovanih odreda, od polovine aprila biva direktno potčinjen komandantima lokalnih sektora njemačke oružane sile.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, kutija 29, fascikla 2, dokument br. 22, str. 1.</ref> O susretu sa Đurišićevim ljudima major Miloš Glišić je obavijestio pukovnika [[Miloša Masalovića]], šefa kabineta generala Milana Nedića, zaključivši da „veza sa [[Crnogorci]]ma postaje svakim danom sve bolja i čvršća“.<ref>ASŽ, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 37.</ref><ref>{{harv|Живковић|2017|p=556}}</ref> U junu 1942. broj legalizovanih četnika u Srbiji iznosio je 11.300. Nemci su sa nepoverenjem posmatrali činjenicu da kvislinške formacije neprestano narastaju popunjavanjem iz četničkih redova. Nosili su se mišlju da znatno smanje brojno stanje legalizovanih četnika; međutim, Nemci nisu imali dovoljno sopstvenih snaga u Srbiji kojima bi zamenili četnike, koji su im činili značajnu uslugu u progonu pripadnika, grupa i odreda NOVJ u Srbiji. Srpska državna straža je bila najbrojnija kvislinška oružana formacija tokom Drugog svjetskog rata u okupiranoj Srbiji. Međutim, Nijemci nijesu imali u nju povjerenja iz dva osnovna razloga: prvo, smatrali su da je riječ o neborbenoj formaciji; drugo, da većina njenih pripadnika inklinira četničkom pokretu Draže Mihailovića. U jednom izvještaju iz 1942. upućenom [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru vanjskih poslova [[Treći Reich|Njemačkog Reich]]a, svoj stav o ovom problemu je iznio opunomoćenik Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu [[Felix Benzler]]: {{izdvojeni citat|Srpski izvršni organi su nemoćni pred ustaničkim pokretom. Srpska državna straža, koja preko svojih oficira snažno naginje Draži Mihailoviću, zatajuje naročito protiv njegovih pristalica.<ref>AVII, NAV, N-T-120, 200/153725—27.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/299-300.</ref>}} Krajem maja 1942. godine, do njemačkog opunomoćenog generala i zapovjednika u Srbiji Paula Badera su stigle informacije o tome kako je general Mihailović razvio široku mrežu povjerenika „na srpskom prostoru nekadašnje okupirane jugoslovenske države“. Veza između Mihailovićevih odreda u Srbiji i SDS bila je do to mjere izražena da je general Bader predložio da svi legalni četnički odredi, kao i pojedini odredi SDS, budu razoružani.<ref>AVII, Nemačka arhiva (NMA), 27—1A—26, Izveštaj od 31. maja 1942.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 152.</ref> Uz [[Manojla Koraća]], Mihailovićevog legalizovanog oficira i Nedićevog okružnog načelnika u Užicu, među najaktivnijim učesnicima progona partizana i njihovih simpatizera u užičkom kraju, posebno se isticao [[Folksdojčeri|folksdojčer]] i ljotićevac [[Miloš Vojinović]] (Henrih Lautner), komandant Desetog dobrovoljačkog odreda.<ref>Радивоје Папић, Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу, Народни музеј Ужице, 2017, стр. 150.</ref> Sjedište odreda je bilo u [[Bajina Bašta|Bajinoj Bašti]]. Tokom [[Borbe za Istočnu Bosnu 1942.|borbi za istočnu Bosnu]], major Radoslav Đurić (»Herman«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO da je [[Jezdimir Dangić]] na sastanku sa potpukovnikom Manojlom Koraćem, te da će četnicima u pomoć pristići snage pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]] i Vojinovićev Deseti dobrovoljački odred: {{izdvojeni citat|Iz Bosne 19-III: Situacija ozbiljna. Partizani drže [[Vlasenica|Vlasenicu]] i [[Milići|Miliće]] a opsaduju [[Rogatica|Rogaticu]] i [[Han Pijesak]]. [[Srebrenica]] i [[Drinjača]] u našim rukama. Prema [[Zvornik]]u samo naši odredi. Bosanci neće da se bore protiv partizana. Gde su partizani sa našim odredima, oficiri su morali napustiti odrede jer partizani ubijaju sve (odreda) oficire koje uhvate. Račićev odred hoće da se bori ali je slab brojno. Partizani jaki 2000 ljudi. Iz Užica krenuo Matić sa 1000 ljudi ka Rogatici. Po odobrenju Nedića, Dangić danas na sastanku sa Koraćem. Dakićev odred prišao partizanima. Dangić uopšte nema svojih snaga za borbu. Doći će i Ljotićevci iz Bajine Bašte u pojačanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref>|Depeša majora [[Radoslav Đurić|Radoslava Đurića]] Vrhovnoj komandi JVuO od 19. marta 1942. godine}} U svom izvještaju od 26. marta 1942. godine, major Đurić upoznaje generala Dražu Mihailovića sa pojedinostima saradnje dobrovoljačke komande iz Bajine Bašte sa štabom istočnobosanskih četnika: {{izdvojeni citat|U vezi sa akcijom u Bosni postoje mnoge ambicije kako lične pojedinaca, tako i pojedinih političkih partija i to: zemljoradnika (kdant pozadine kod Dangića vojvoda Botić, vojvoda Risto Đukanović), JRZ i Ljotićevaca. Ljotićevci rade preko komandanta njihovog odreda u B. Bašti — Lautnera. On je uspeo da postane intiman prijatelj Dangića, vrlo često su zajedno, pa čak i neki Nikić inspektor Ljotićevih odreda dolazi često u Dangićev štab.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref>}} [[Lazar Trklja]], ispred Operativnog štaba bosanskih četničkih odreda (šifra »505«), piše 11. aprila 1942. u depeši VK JVuO o teškoj situaciji nakon [[Ustaše|ustaške]] ofanzive.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 193.</ref> Trklja navodi da se formacija SDK pod Vojinovićevom komandom na frontu pridružila četničkim snagama kapetana [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]]: {{izdvojeni citat|Ustaše zauzele Vlasenicu, Drinjaču i [[Bratunac]]. Partizani su se i sa ova dva sreza povukli. U ova dva sreza ima oko 2000 četnika. Iz Srbije nema nikog još sem Račićevih ljudi i X. dobr. odreda iz Bajine Bašte; oni su na [[Drina|Drini]]. Nalazim se sa Račićem. Sve će biti po traženju.}} Vazduhoplovni kapetan I klase [[Manojlo Pejić]], pomoćnik načelnika štaba Komande Bosanskih četničkih odreda majora [[Slavoljub Vranješević|Slavoljuba Vranješevića]],<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_27.htm Izveštaj majora Slavoljuba Vranješevića od 3. februara 1943. majoru Zahariju Ostojiću o vojno-političkoj situaciji u četničkim odredima zapadne Bosne i saradnji sa nemačkim i ustaško-domobranskim jedinicama]</ref> juna 1943. je sastavio izvještaj, u kojem se dotakao svih bitnijih događaja u razvoju četničke organizacije u istočnoj i [[Srednja Bosna (oblast)|srednjoj Bosni]] od septembra 1941. do juna 1943.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 164, str. 779.</ref> Kapetan Pejić obavještava svoje nadređene o formacijama srpske kvislinške vlade koje su sarađivale sa bosanskim četničkim odredima: {{izdvojeni citat|— Grupa Ljotića, izražena preko komandanta odreda Lautnera, koji nas je pomagao i spasavao narod; <br> — Major — tada »potpukovnik« Matić, već od ranije reflektira na neku veću funkciju u Bosni, zbog čega ruši sve ostale, održava vezu sa kap. Dakićem i prikuplja oko sebe izbegle bosanske četnike. <br> — Major, tada »potpukovnik« Korać, nema više ambicije za Bosnu, jer je sada okružni načelnik u Užicu, sa velikom vlašću, ali i on nas sve mrzi.}} O povezanosti Henriha Lautnera sa Dragoslavom Račićem, ali i s drugim četničkim komandantima, svjedoči u svojim ratnim memoarima i Ljotićev sekretar [[Boško Kostić]]. U maju 1943. Kostić se sastao sa Čedom Vujovićem, delegatom Draže Mihailovića iz [[Čačak|čačanskog]] kraja. Nakon što mu se Vujović žalio na obračune između četnika i dobrovoljaca, Kostić je o Vojinoviću–Lautneru iznio sljedeće zapažanje: {{izdvojeni citat|Što se tiče Vojnovića–Lautnera, meni nisu detalji poznati, pa bih ga molio da mi to iznese konkretno, kako bih o tome referisao Nediću i Ljotiću. Napomenuo sam pri tom da baš sad idem iz Užica gde sam i čuo i video, da Vojnović saradjuje sa pojedinim četničkim komandantima kao, na primer, sa Ajdačićem, Katanićem, Markovićem a znam da je četničkom komandantu Račiću učinio velike usluge i dao dosta municije a jednom prilikom mu je spasao i život. S druge strane znam, da je Vojnović–Lautner sa svojim odredom najviše doprineo da se preko krvave Drine prebaci u Srbiju mnogo hiljada srpske dece i drugih Srba i Srpkinja što su bežali pred ustaškim zlikovcima.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 108–109.</ref>}} Lazar Trklja, Mihailovićev politički izaslanik u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni i Hercegovini]], potvrdio je u i svom ratnom dnevniku da je Vojinović–Lautner bio naklonjen »bosanskoj stvari«, tj. tamošnjoj organizaciji četnikâ: {{izdvojeni citat|U Bajinoj Bašti bio je Ljotićev dobrovoljački odred. Istina, on je prema bosanskoj stvari bio naklonjen, ali nepomirljivi neprijatelj svake akcije koja se vezivala za London i bila antinemačka.<ref>[https://www.vladimirdimitrijevic.com/sr-yu/tekstovi/459-na-golgotskom-putu-ratni-dnevnik-lazara-trklje-1941-1944-otkopana-istina-sluzbeni-glasnik-beograd-2020-priredio-nikola-trklja-2.html Vladimir Dimitrijević: NA GOLGOTSKOM PUTU - RATNI DNEVNIK LAZARA TRKLjE 1941-1944 OTKOPANA ISTINA, SLUŽBENI GLASNIK, BEOGRAD 2020, PRIREDIO NIKOLA TRKLjA]</ref>}} U cilju zaustavljanja ustaškog nadiranja ka Drini, četničkom su vođstvu u istočnoj Bosni iz Vrhovne komande JVuO tada stizale naredbe i da svoje pokrete koordiniraju, između ostalih, zajedno sa potpukovnikom [[Radojkom Jovandarićem]], komandantom legalizovanog Kotleničkog četničkog odreda. Potpukovnik Jovandarić se na službi pri kvislinškoj upravi takođe nalazio u Bajinoj Bašti: {{izdvojeni citat|21-III. — Neka Dangić stupi u vezu sa p.puk. Jovandarićem u Bajinoj Bašti da mu da prvu pomoć. Pripremamo slanje pomoći radi podizanja morala. Neka Račić prikupi sa svog najboljeg terena u Srbiji ljudstvo i privuče sebi za rad u Bosni. Pošaljite ljude Panteliću u Krupanj za pojačanje. Stupiti u vezu sa p. puk. Jovandar. u B. Bašti. Naredite svima u ime moje.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine]</ref>}} Narednog mjeseca, major [[Zaharije Ostojić]] (šifra »222«) šalje depešu u kojoj zahtijeva sljedeće: {{izdvojeni citat| ''Br. 15 za 505, key 3, 15-IV-942 god.'' Javite da li je Dangić odveden. Potrebne snage uzeti od Račića, Mitića, Jovandarića i Matića. Svi su vam bliži i stupite sa njima u vezu. Čim nađete siguran teren, po datim uputstvima Laze [Trklje — prim.] baciće Vam se iz vazduha oružje, municija i ostalo. Učinite sve da se narod sačuva. Pošaljite detaljnije izveštaje o Hercegovini i odgovorite na ranije postavljena pitanja. — 222.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 206—207.</ref>}} O pomoći koju su srbijanski četnički odredi pružili četnicima u istočnoj Bosni, sadejstvujući s njima u borbi protiv ustaša na Drini u proljeće 1942. godine, Dražu Mihailovića je 4. maja 1942. obavijestio<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 664, стр. 566—568.</ref> i kapetan [[Dušan Radović Kondor]], komandant legalizovanog Zlatiborskog četničkog odreda: {{izdvojeni citat|U toku prošlog meseca sa svojim odredom prebacio sam se preko Drine kod Starog broda, pa sam na položajima oko Perušića vodio borbu sa ustašama. Dana 2. maja t. g. povukao sam se na desnu obalu Drine, pod pritiskom neprijatelja. Dana 3. maja t. g. oko 9 časova na položajima oko Vežanje na Tari planini presreli su me Nemci i razoružali mojih 69 ljudi, iako sam imao odgovarajuće dokumente o legalnom postojanju odreda na teritoriji Srbije. Otpor nisam dao, jer nisam imao instrukcija. Svoje ljude, koji su mahom Bosanci prekaljeni kroz borbe i gerilske poduhvate, sačuvao sam i držim ih na okupu na pogodnom mestu. Oružje ću dobiti. Molim za hitno naređenje kuda da krenem i kom odredu da se priključim. Nalazim se u okolini Užica. S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu.}} Pripadnici četničke organizacije iz istočne Bosne su nastavili održavati kontakte sa kvislinškom upravom Milana Nedića i nakon hapšenja majora Jezdimira Dangića od strane njemačkih okupacionih vlasti. 20. maja 1942. prispio je u Beograd memorandum iz štaba istočnobosanskih četnika (upućen „gospodinu Milanu Nediću, predsedniku srpske vlade“), u kome se pružaju podaci o istorijatu četničkog pokreta i traži pomoć u novcu, ishrani i naoružanju. Četničke vođe obavještavaju generala Nedića da je vojvoda [[Stevan Botić]], nakon Dangićeva hapšenja, preuzeo dužnost komandanta. U memorandumu, četnici iz istočne Bosne mole Nedića da njihovu akciju pomaže što više može, tako što će za sreske načelnike i komandante oružanih odreda u brojnim mjestima [[Zapadna Srbija|zapadne Srbije]] postaviti ljude koji bi na četničku akciju u istočnoj Bosni gledali „pravilno, srpski i patriotski“.<ref>AVII, br. 9/2-1, k. 1a.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/285.</ref> U depeši poslatoj 27. maja 1942. članu četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] (CNK) Lazaru Trklji, general Mihailović piše: „Ceo dosadašnji rad u Bosni poznat mi je kao i težnja vlade spasa... Naši ljudi moraju prekinuti svaku vezu sa Beogradom. Ako Beograd želi da pomaže ta pomoć neka se ukaže stanovništvu preko posrednika koji treba da budu pošteni bez političkih tendencija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_112.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 10. maja do 27. juna 1942. godine]</ref> 30. juna 1942. Trklja odgovara Draži Mihailoviću: „Veza sa zvaničnim Beogradom sve je manja a i on nas se odriče.“<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_123.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 18. jula 1942. godine]</ref> Vojvoda Stevan Botić, komandant Bosanskih četničkih odreda i njegov načelnik štaba kapetan [[Borivoje Mitranović]], u pismu poslatom 17. jula 1942. godine, obavještavaju jednog četničkog oficira zašto ipak ne žele prekinuti veze sa »zvaničnom Srbijom«: {{izdvojeni citat|Došle su vesti od Čiče koje nismo mogli do kraja proveriti dali su od njega da se od njegove strane više ne računa sa celinom bosanske akcije i da se sve veze sa zvaničnom Srbijom prekinu... <br /> Mi smo se odovuda usprotivili prvo da mi ne možemo javno da prekinemo veze sa Srbijom time što bi se javno deklarisali za tu akciju gde smo svi zato što bi nam bio onemogućen svaki azil u Srbiju i kupovina municije i oružja, a da ne govorimo o nejači koja svakim danom otuda beži.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_122.htm Obaveštenje Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda od 17. jula 1942. kapetanu Milivoju Kovačeviću o razlozima neslaganja sa politikom Draže Mihailovića prema četnicima u istočnoj Bosni]</ref>}} Četnički kapetan [[Pavle Grubač]] izvještava majora Petra Baćovića 23. jula 1942. o situaciji u istočnoj Bosni, navodeći da sarađuje sa potpukovnikom Momčilom Matićem, legalizovanim ravnogorskim oficirom i komandantom Nedićeve »Drinske grupe srpskih oružanih snaga«. Kapetan Grubač piše da se s potpukovnikom Matićem povezao i vojvoda Stevan Botić, koji je tih dana prešao preko [[Drina|Drine]] u Srbiju: {{izdvojeni citat|Botić je preko svojih ljudi uspeo da je iz odreda potpukovnika Matića otišlo 36 ljudi sa oružjem i sada neznam da Matić neće imati neugodnosti kod Nemaca pošto su puške registrovane. Botić je sa time prekinuo svaku vezu sa Matićem koji mu je dao 11 sanduka municije i hrane, pre odlaska. [...] <br /> Sa Drinskom grupom stojim odlično. Oni mi izlaze u susret u svemu jer inače bez srestava nebih mogao izlaziti na kraj niti raditi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_127.htm Izveštaj kapetana Pavla Grubača od 23. jula 1942. majoru Petru Baćoviću o radu Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda i situaciji u istočnoj Bosni]</ref>}} Nakon što je [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u Vladi narodnog spasa, načelnicima okrugâ u Srbiji navodno izdao naređenje da održavaju dobre odnose sa četnicima, u depeši od 30. juna 1942.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> general Mihailović upućuje svoje komandante na saradnju sa policijskim aparatom kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Aćimović naredio izvesnom broju okruž. i sres. načelnika da budu blagonaklonjeni prema nama kako bi po padu Nemačke preko njih imao sve konce vlasti u svojim rukama. Imati na umu ovo, koristiti policiske njuške a ništa ne otkrivati niti im verovati. Obavestite sve susedne komandante.|[[Dragoljub Mihailović]]}} U vrijeme dok je obavljao funkciju ministra unutrašnjih poslova u Vladi nacionalnog spasa, Milan Aćimović je predstavljao drugu ličnost po uticaju u kvislinškim strukturama, odmah iza generala Milana Nedića. U tom pogledu, karakteristično je kritički intonirano pismo s kraja ljeta 1942. godine, čiji je autor general [[Harald Turner]], načelnik Upravnog štaba njemačkog vojnog zapovjednika u Srbiji. Naime, nakon što je centrala [[Abwehr]]a u Beogradu poslala izvještaj u kom se Aćimović pokušava diskreditovati, i to na osnovu dostava poteklih iz krugova bliskih Dimitriju Ljotiću, dr Turner je ustao u njegovu odbranu, uputivši oštre prekore centrali Abwehra zbog neosnovanih kleveta na Aćimovićev račun. Turner za Aćimovića tvrdi da od početka „stoji na odlučujućem mestu u javnom životu Srbije“, kao i da je u vrijeme [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], upravo Aćimović predložio Nedića za predsjednika srpske vlade, čime su otklonjene prepreke za provedbu ove njemačke zamisli u djelo. Iz Turnerova odgovora postaje jasno da Aćimović ni svoje kontakte s generalom Dražom Mihailovićem nije mogao uspostaviti samostalno ili bez nadzora njemačkih obavještajnih strukturâ: {{izdvojeni citat|Ovome [Nediću] je on [Aćimović] do današnjeg dana lojalno služio, isto tako kao što je lojalno sledio naređenjima nemačke vojne uprave... Nakon što su se smirile prilike u Srbiji, Aćimović je, kao ministar unutrašnjih poslova, a time i kao vrhovni šef državne sigurnosti, posle ministra predsednika imao izvršnu vlast u svojim rukama. Sa svoje strane je vođa pokreta Zbor, [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]], gledao da ostvari svoje političke namere i da u pogodnom trenutku on dođe na vlast. Već skoro tri četvrtine godine on se trudi da ugrozi, preko svojih poverljivih ljudi, poverenje prema Aćimoviću, i to metodom svojstvenom samo [[Balkan]]u, neistinitim klevetanjem... Tvrđenje da je jedan poverljiv čovek ministra Aćimovića pre izvesnog vremena razgovarao u [[Ljig]]u sa Dražom Mihailovićem, netačno je. Način na koji Aćimović, kao ministar unutrašnjih poslova, ima da saobraća sa Dražom Mihailovićem, ugovoren je između zapovednika Sigurnosne policije i [[Sicherheitsdienst|SD]]-a i pod kontrolom je istoga.<ref>Istorijski arhiv grada Beograda, sudski predmet Dragog Jovanovića, optužni materijal.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 84.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 186—187.</ref>}} U avgustu 1942, centrala Abwehra u Beogradu je obavijestila nadređene da postoje izvještaji o tajnoj korespondenciji između Nedića i Aćimovića s jedne i Draže Mihailovića s druge strane. Desetog oktobra je [[Gestapo]] primio izvještaj četnika Nemanje Pavlovića, inače kurira obaveštajne službe Draže Mihailovića, u kojem je Milan Aćimović optužen za održavanje stalne veze sa pokretom DM. Pavlović konkretno navodi: Aćimović se u [[Svrljig|svrljiškom]] srezu sastao sa četničkim oficirima majorom Đurićem i majorom [[Velimir Piletić|Piletićem]] i predao im šifrovani izvještaj; Aćimović je izdao povjerljivo naređenje sreskim načelnicima da pomažu ravnogorce; po svoj prilici Aćimović šalje poštu za Mihailovića preko majora Jove Petrovića iz [[Subjel]]a kod [[Kosjerić]]a; Aćimović je naredio okružnom načelniku Popoviću da čuva Mihailovića i da za njim oprezno šalje potjere s tim da ga uvijek o tome unaprijed informiše. U zaključku izvještaja se navodi: »Aćimović radi punom parom za Dražu.«<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 91.</ref> Draža Mihailović je [[18. 8.|18. avgusta]] 1942. naredio pukovniku [[Dragoslav Pavlović|Dragoslavu Pavloviću]], delegatu Vrhovne komande JVuO na terenu Zlatiborskog korpusa, da uništava "komuniste" pomoću legalizovanih odreda: {{izdvojeni citat|Ne dozvoliti da se komunisti ustale ma u kom srezu. Prenesite naređenje da se sa komunistima raščisti u Rasinskom i Kruševačkom srezu. Pomoću legalizovanih odreda a koji su naši.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Već 21. avgusta 1942, general Mihailović naređuje da svi legalizovani odredi "najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama": {{izdvojeni citat|Raspis svima: Saopštite svima legalizovanim odredima sledeće: Mnogi legalizovani odredi zaboravili su da je sada rat i da je njihova legalizacija samo maska za podzemni rad. Novac i ugodan život raznežio je mnoge koji misle da tako sačekaju kraj rata pa da posle samo izvlače koristi. Neka se zna da se o svakom vodi računa. Naređujem da svi legalizovani odredi najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama. Dalje da naše šumske odrede pomažu na svakom koraku novcem, hranom, municijom, oružjem kao i u izvođenju organizacije i propagande.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine]</ref>|Raspis Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942.}} Nakon dva dana, Draža Mihailović preko »Feliksa« (tj. [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]]) upozorava potpukovnika [[Dragoslav Pavlović|Dragoslava Pavlovića]] (pseudonim »Rodrigo«): {{izdvojeni citat|Legalizovanim saopštiti da budu na oprezi jer će Nemci hapsiti sve. Neka zapaze trenutak i na vreme se bace u šumu. Neprijatelj treba da bude prevaren a ne oni.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_155.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 22. do 28. avgusta 1942. godine]</ref>}} U raspisu od 8. septembra 1942. upućenom svojim komandantima u [[Okupacija Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|okupiranoj Jugoslaviji]] (između ostalih: [[Petar Baćović|Baćoviću]], Vučkoviću, [[Radoslav Đurić|Đuriću]], [[Miodrag Palošević|Paloševiću]], [[Dragutin Keserović|Keseroviću]], [[Siniša Ocokoljić|Ocokoljiću]], Rakoviću, Smiljaniću i dr.), Mihailović iznova kritikuje pasivnost legalizovanih odreda i naređuje stvaranje "letećih jedinica" koje ne bi bile legalne, ali bi se oslanjale na legalizovane odrede i služile bi za "uništavanje neprijatelja": {{izdvojeni citat|U mnogim našim krajevima oseća se zastoj u aktivnom radu. Mnogi legalizovani delovi prešli u mirnodopski život. Mnogi zaboravili da je rat, i da neprijatelja ima mnogo i svuda. Naređujem da svi kom-danti brigada organizuju leteće jedinice iako će to biti za svakog naređeno. Ove jedinice ne mogu biti legalne. Njihovo je mesto šuma i planina. Njihova akcija brza i odlučna, protiv svih i svakoga. Legalni delovi da im posluže kao baza za snabdevanje i prikrivanje, kao grom ove jedinice ima da uništavaju narodne izdajnike i sve unutrašnje neprijatelje, Ljotićevce, komuniste, Pećančeve. O formiranju ovih jedinica kao i o njihovom radu izveštavati. Pred događajima koji nastupaju, ovi leteći delovi poslužiće kao jezgro za mobilizaciju svih snaga brigada. Prednje saopštite svima susedima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_166.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 3. do 9. septembra 1942. godine]</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} General [[Asen Nikolov]], komandant bugarskog okupacionog korpusa, izvještava septembra 1942. njemačkog komandujućeg generala u Srbiji Paula Badera o velikom uplivu pripadnika JVuO u ljudstvu SDS, i navodi da su na jugu Srbije postojale „dobro zakamuflirane organizacije (štabovi) nacionalnog pokreta Draže Mihailovića... Članovi tog pokreta skrivaju se iza službenih položaja i ovlasti. Nalaze se među rukovodstvom vladinih četnika, među oficirima Srpske državne straže, među sveštenicima, učiteljima, državnim službenicima“.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 307.</ref> Komandant italijanske 2. armije general [[Mario Roatta]] izvijestio je 23. septembra 1942. Vrhovnu komandu u [[Rim]]u o razgovoru vođenom sa [[Ilija Trifunović-Birčanin|Ilijom Trifunović]]em i [[Dobroslav Jevđević|Dobroslavom Jevđević]]em o nastavku [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|saradnje Italijana i četničkih odreda]] na teritoriji [[NDH]]. U izvještaju se navodi da dvojica vojvodâ prećutno priznaju postojanje sporazuma između Mihailovića i Nedića, tj. svojevrsne zajedničke strategije prema okupatorima u svrhu »spasavanja srpskog naroda«: {{izdvojeni citat|Izveštavam da u novom razgovoru koji sam imao sa Trifunovićem, a kojemu je prisustvovao i Jevđević, i jedan i drugi su ponovo dozvolili mogućnost da Nedić i Draža Mihailović deluju sporazumno i da održavaju kontakte. Mada pomenuti sagovornici nisu rekli, ipak treba smatrati da se osnov za sporazum sastoji u sledećem: 1) »spasavanje srpskog naroda« (koji je, navodno, već imao jedan milion žrtava) i očuvanje od daljih masovnih gubitaka; 2) formiranje, održavanje i ojačavanje oružanih formacija (četničkih) određenih da, u momentu kada bude mogućno i celishodno, stupe u akciju sjedinjeni pod komandom Mihailovića; 3) u vezi sa ciljem iznetim u tač. 1), i da bi se omogućilo izneto u 2), u međuvremenu se prilagoditi ambijentalnim prilikama, odnosno: sarađivati u Srbiji (Nedić) sa Nemcima, a u Hrvatskoj (poznate jedinice) sa Italijanima. Mada je ovo što je dosad izneto očigledno, interesantno je da su pomenuta dva četnička rukovodioca delimično priznali a delimično ostavila da se shvati.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 1: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, strana 886.</ref>}} U ljeto 1942. godine, italijanski nadležni organi su pustili iz ratnog zarobljeništva veliki broj odabranih oficira i podoficira [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], sa ciljem uspostavljanja potpune kontrole nad odredima [[Antikomunistička dobrovoljačka milicija|Antikomunističke dobrovoljačke milicije]] (MVAC). Major [[Žarko Todorović]], ilegalni ravnogorski komandant Beograda i Severnih pokrajina, izvijestio je generala Dražu Mihailovića 5. septembra 1942. o puštanju na slobodu potpukovnika [[Ilije Mihića]], potonjeg komandanta Ličkih četničkih odredâ: {{izdvojeni citat|U Lici Ilija Mihić sa 50 oficira i 200 podoficira puštenih u tu svrhu iz italijanskog ropstva, uspostavlja rad sa srpskim življem po dogovoru sa Italijanima. Sedište [[Gračac]]. Pseudonim »Minziner Vilim«. Stupio je u vezu sa Nedićem preko Kukića. Sa nama nije tražio vezu. Poslaću mu poziv da nam se stavi pod komandu.<ref>AVII, ČA, K–294, reg. br. 5/1.</ref>}} Major Žarko Todorović pominje vezu potpukovnika Mihića sa pukovnikom [[Ilijom Kukićem]], koji je tokom 1942. komandovao Srpskim dobrovoljačkim korpusom, nakon što su Nijemci uhapsili pukovnika [[Kostu Mušickog]], upravo zato jer je pomagao Mihailovića i četnike. O izvjesnim vezama Mihića s Kukićem (a preko njega i s Milanom Nedićem), kao i sa italijanskim vlastima, general Mihailović je bio obaviješten krajem septembra 1942. i od strane vojvode Trifunovića-Birčanina, Mihićevog starješine: {{izdvojeni citat|Svoje bavljenje na [[Sušak]]u i u [[Rijeka|Fijumi]] iskoristio sam da dođem u lični dodir sa komandantom ličkih četničkih odreda potpukovnikom Ilijom Mihićem i njegovim oficirima, koji su došli sa terena. Tom prilikom konstatovao sam da ova naša četnička grupa radi pod dosta teškim uslovima. Svi pokreti oficira i njihova akcija na terenu pažljivo se kontrolišu ne samo od strane Italijana, već i od Hrvata, koji koriste svaku priliku da denunciraju četnike i otežaju im rad na organizaciji. [...] Kad sam upitao ppukovnika Mihića, da li je i u kakvoj nameri preko pukovnika Kukića uhvatio kontakt sa Nedićem, odlučno je izjavio da u tom pravcu nije preduzimao nikakve korake i da uopšte niti ima, niti želi sa Nedićem da ima ma kakvu vezu. Biće, međutim, potrebno da proverim o kom je Mihiću reč, pošto na mojoj teritoriji postoje još dva viša oficira sa istim prezimenom... O rezultatu ove provere izvestiću naknadno, a na našeg Mihića ću budno motriti.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_172.htm Pismo Ilije Trifunovića Birčanina s kraja septembra 1942. Draži Mihailoviću o razgovorima sa komandantom italijanske 2. armije o realizaciji plana uništenja partizanskih snaga u zapadnoj Bosni]</ref>}} Od 1941. do 1943. godine, [[italija]]nsko poslanstvo u Beogradu izvještavalo je vladu u [[Rim]]u o svim važnijim događajima na teritoriji okupirane [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Tako je i velika kriza Nedićeve vlade u drugoj polovini 1942. bila jedna od temâ kojom se bavila italijanska ambasada u glavnom gradu Srbije. Službenici italijanskog diplomatskog predstavništva su ukazivali na sukob između Nedića i Ljotića, kao i na njihove suprotstavljene pozicije. Kako je pisao prvi sekretar poslanstva Giorgio Spalazzi, Dimitrije Ljotić je urgirao kod njemačkih vlasti da intervenišu u cilju sređivanja situacije, zaprijetivši izlaskom svojih predstavnika iz vlade ukoliko do toga ne dođe. Ovo se prvenstveno odnosilo na generala Mihailovića, koga je Ljotić okarakterisao kao „gospodara skoro svih oružanih snaga, državnih organizacija i javnog mnjenja“, kojima je Nedić bio samo formalno na čelu. Spalazzi navodi i da se sâm general Nedić slagao sa tvrdnjom da je Draža Mihailović „onaj koji ima moć na terenu“, iz čega on zaključuje da su „[[Srbi]] potpuno protiv [[Sile Osovine|Osovine]]“, ali i da bi Ljotićeve predložene mjere dodatno pogoršale stanje u zemlji.<ref>DDI, Spalazzi a Ciano, serie IX, vol. IX, d. 105, 113.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941–1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања – Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 104.</ref> Krajem 1942, komandant Rudničkog korpusa JVuO kapetan [[Dragiša Ninković]] (prethodno legalizovan u [[Požarevac|požarevačkom]] okrugu kod kvislinških vlasti;<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_187.htm Izveštaj majora Miodraga Paloševića od 5. novembra 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizovanju četničkih jedinica od 21. marta do 4. novembra 1942. godine]</ref> pseudonim »Leonardo«) uspostavio je saradnju sa ljudstvom kvislinške SDS u njihovim stanicama u [[Belanovica|Belanovici]], [[Ljig]]u i [[Babajić]]u. Njemački okupator je saznao za ovo te stražari bivaju razoružani.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I-III, Београд, 1999, стр. II/21.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 309.</ref> Potpukovnik [[Milan Kalabić]], načelnik požarevačkog okruga, uhapšen je 3. oktobra 1942. godine od strane [[Gestapo]]a, nakon što se otkrilo da je dostavljao informacije i oružje pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini, u kojoj je jedan od komandanata bio i njegov sin [[Nikola Kalabić]]. Nakon mučenja i saslušanja, Milan Kalabić je strijeljan.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=215.}} [[Marinski zbor Sjedinjenih Američkih Država|Mornarički]] pukovnik [[Albert B. Seitz]], pripadnik [[Ured za strateške usluge|OSS]] i član [[Sjedinjene Američke Države|američke]] vojne misije u Mihailovićevom štabu, ostavio je nakon rata zapis o Kalabićevoj smrti i njegovim vezama sa generalom Dražom Mihailovićem u knjizi ''Mihailovic: Hoax or Hero'' („Mihailović: prevarant ili heroj“). Zbog pogubljenja Kalabića starijeg, pukovnik Seitz isključuje samu mogućnost docnije saradnje Nikole Kalabića sa okupatorom, iako će on biti jedan od potpisnika [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|sporazuma sa Nijemcima]] krajem novembra 1943: {{izdvojeni citat|Kada su Nemci napali Ravnu goru velikim snagama u decembru [1941. godine — prim.], prošao je on [Kalabić mlađi — prim.] kroz Srbiju u Šumadiju jugoistočno od Beograda. Kada je prolazio kroz srez gde mu je otac bio načelnik, koji se bio odlučio da ostane u službi i da pristane uz Nedića, Kalabić i njegovi ljudi bili su u bednom stanju — bez municije, polumrtvi od gladi, a jedino što ih je održavalo bila je njihova volja da prežive i da se bore. Otac se pobrinuo za to da mu sin i njegove pristalice budu potpuno nanovo opremljene. U decembru 1942. godine Gestapo je otkrio da je starac potajno pomagao ne samo svoga sina, već i druge Mihailovićeve snage. Bio je uhapšen i osuđen na smrt. Način izvršenja ove smrtne kazne bio je užasan. Povlačili su ga preko razbijenog stakla dok nije umro, ali iz njegovih usta nije se čula ni jedna reč. Kada sam kasnije preko ruskog radija čuo da Kalabić sarađuje sa Nemcima, mogao sam samo da držim pred očima sliku krvave izmrcvarene lešine ovog starca, voljenog od svoga sina, i u čudu se pitati kakvi to moraju biti ljudi koji mogu Amerikance smatrati toliko lakovernim.<ref>Albert Sajc, »Mihailović — šarlatan ili heroj?« Kolumbija, Ohajo, 1953.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_48.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje MIHAILOVIĆEVI KORPUSI POD KOMANDOM OKUPATORA]</ref>}} U depeši od 22. decembra 1942, poručnik Nikola Kalabić prenosi Mihailoviću informacije o smrti svog oca, izražavajući odanost njemu i četničkom pokretu: „Stric [konspirativno ime Milana Kalabića — prim.] je u B[eograd]u sa još 16 oficira streljan. Žalim ga mnogo, ali sam presretan što je poginuo kao Dražin čovek. Istrajaću u ovoj borbi pa ma još ne znam kakav me udar zadesio. Živeo kralj! Živeo naš dragi Čiča! Živeo ravnogorski pokret.“ Istog dana, general Mihailović odgovara Kalabiću: „Hvala bogu da ste se spasli. Neizmerno žalim pale žrtve. Pored ovoga u Stricu sam izgubio najboljeg i svog i našeg prijatelja. Sve ćemo ih dostojno osvetiti.“<ref name="leskovackizbornik.rs"/><ref>Раде Ристановић, Милутин Живковић, Милош Чорбић, Радио депеше Југословенске војске у отаџбини 1941‒1942, Београд, 2021, стр. 965.</ref> O hapšenju potpukovnika Kalabića, kao i o njegovom pogubljenju, Mihailović je radiogramom 23. decembra 1942. obavijestio i [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantsku vladu u Londonu]]: {{izdvojeni citat|Nemci su streljali majora Milana Kalabića... Kalabića je Nedić smatrao za svog najboljeg prijatelja... U stvari, Milan Kalabić je bio naš najodaniji saradnik i učinio je velike usluge našoj stvari.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv Udbe (drugo izdanje), Sloboda, Beograd, 1975, str. 144.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/269-270.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_13.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje LEGALIZACIJA MIHAILOVIĆEVIH ODREDA]</ref>}} Novinar [[Stanislav Krakov]], sestrić generala Milana Nedića te jedan od njegovih najbližih saradnika za vrijeme okupacije, u svojim ratnim memoarima potvrđuje da je potpukovnik Milan Kalabić, uz znanje predsjednika srpske kvislinške vlade, održavao vezu sa komandantom JVuO generalom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Sve akcije moga ujaka [generala Nedića — prim.] za spasavanje Kalabića bile su bezuspešne, iako je učinio sve što je ljudski bilo moguće da spase svog vernog komandanta, jer je Kalabić sve svoje veze sa Mihailovićem vršio sa znanjem moga ujaka, te služio kao veza za snabdevanje Mihailovićevih odreda.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 454.</ref>}} Krakov navodi i da se oko [[Božić]]a 1942, tj. pred sam kraj godine, dva puta sastao sa generalom Nedićem. On piše da ga je zatekao u turobnom raspoloženju, citirajući riječi koje je Milan Nedić govorio „samo svojim najbližim i najpoverljivijim saradnicima“: {{izdvojeni citat|«Za [[srpski narod]], za svakog od nas, za mene lično ovo nisu dani [[Vitlejem]]a i mira među ljudima na zemlji. Ovo su dani [[Golgota|Golgote]], dani mučeništva i smrti, ali će dati [[Bog|Svevišnji]] da i za srpski narod dođu dani uskrsnuća. Vidim da je i Draža čuo moj glas i da je razumeo kolika se opasnost nadnela nad Srbijom. Razumeo je i, Bogu hvala, vlada i dalje mir i red. [...] Draža i ja radimo jedan isti posao, ali idemo različitim putevima. Moramo ići razdvojeni jer ne treba neprijatelj da oseti da smo na istom poslu».<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 469—470.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} === Saradnja četnika sa Dragomirom Dragim Jovanovićem i Upravom grada Beograda === Tokom 1942. godine, uspostavljen je kontakt i između Draže Mihailovića i [[Dragomir Jovanović|Dragog Jovanovića]]. Dragi Jovanović je od 22. aprila 1941. izvanredni komesar za grad Beograd; u narednim mjesecima preuzeće funkcije upravnika grada Beograda i predsednika beogradske opštine. Milan Nedić će ga 25. avgusta 1942. godine, po zamisli [[SS]]-generala [[Augusta fon Majsnera]], imenovati za šefa [[Srpska državna bezbednost|Srpske državne bezbednosti]] (SDB). Sa pozicije šefa SDB, budući u rangu i sa ovlašćenjima ministra u Nedićevoj vladi, Jovanović će ''de facto'' komandovati Srpskom državnom stražom do 5. novembra 1943. Nakon što je četnički komandant u martu i aprilu 1942. naredio svojim podređenima da upotrebe uticaj na [[Specijalnu policiju Uprave grada Beograda]] za nemilosrdan obračun sa članovima ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] (“Pomagati svim silama hapšenje komunista”, glasi naredba iz Vrhovne komande JVuO od 21. marta<ref>{{Cite web |title=Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |access-date=2022-09-02 |archive-date=2022-09-02 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220902103450/https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm }}</ref>), 15. avgusta iste godine generalu Mihailoviću je javljeno da je Jovanović kontaktirao izvjesne četničke komandante u Srbiji kako bi "''preko određenog lica javio Čiči važna saopštenja''."<ref>Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 3. do 18. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_145.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103435/https://znaci.org/00001/4_14_1_145.htm |date=2022-09-02 }}</ref> Već 17. avgusta, Mihailović odobrava kapetanu [[Siniša Ocokoljić|Siniši Ocokoljiću]] da stupi u kontakt preko inžinjera Bojovića, šuraka Dragog Jovanovića, uz upozorenje: "''Budite oprezni jer Dragi je lopov''." Pet dana docnije, Draža Mihailović naređuje svojim ljudima u Komandi Beograda JVuO (»Jozef« je bio pseudonim za radio-stanicu četničke organizacije u glavnom gradu, kao i za ličnosti na njezinom čelu, poput kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]], [[Mladen Žujović|Mladena Žujovića]] i [[Vojin Andrić|Vojina Andrića]]) da koriste Specijalnu policiju protiv komunista: {{izdvojeni citat|Dobili sigurne izveštaje da se komunisti dobro organizuju u Beogradu kao i da imaju i oružje. Tajno organizujte sve u Beogradu protiv komunista a u prvom redu sokole i policiju. Sad ne birajte sredstva za borbu, a u danom momentu postupite bez milosti protiv njih. Beograd ne sme biti u njihovim rukama.<ref>Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103432/https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |date=2022-09-02 }}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942. godine}} Dragomir Dragi Jovanović je i preko svog ličnog sekretara Anđelka Božinovića pokušao uspostaviti kanal komunikacije sa ravnogorcima generala Mihailovića. Naime, na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. prezentovana je depeša od 28. avgusta 1942. koju je potpisao major [[Žarko Todorović]] (pseudonim »Valter«), komandant Beograda JVuO, u kojoj stoji: „Dragi Jovanović se nudi preko Božinovića pod uslovom apsolutne diskrecije i prividno i dalje neprijateljskog stava. Hteo bi vezu samo preko jednog lica. Mišljenja sam da se iskoristi. Molim odgovor i potpunu tajnost. Upotrebite pseudonim »Adolf« za njega...“<ref>''Документа са суђења Равногорском покрету'', књига 2, Београд, 2001, стр. 1571.</ref> Zanimljivo da Draža Mihailović (potpisujući se još uvijek kao pukovnik) šalje 22. januara 1942. depešu predsedniku Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije [[Slobodan Jovanović|Slobodanu Jovanoviću]]: {{izdvojeni citat|Obratite pažnju na Anđelka Božinovića, policiskog komesara po kome je poslat jedan naš izveštaj od majora Žarka Todorovića za [[Istanbul|Carigrad]]. Izgleda da ga je Uprava Grada Beograda poslala sa nekom specijalnom misijom za račun [[Gestapo|Gestapa]]. Pukovnik Mihailović.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_105.htm Izvod iz zbirke telegrama Štaba Draže Mihailovića poslatih izbegličkoj jugoslovenskoj vladi od 4. novembra 1941. do 11. juna 1942. godine]</ref>}} Na području glavnog grada Srbije, Dragi Jovanović je tokom 1942. održavao vezu i sa kapetanom Sašom Mihajlovićem, koji će majora Todorovića naslijediti na čelu četničke organizacije u Beogradu, i to preko [[Ilije Paranosa]], potpredsednika Beogradske opštine (a ne Paranosa, šefa Specijalne policije UgB) i preko Komande Srpske državne straže, kojom je rukovodio Jovanović u svojstvu šefa SDB. Jovanović se i lično sastao sa Mihajlovićem novembra 1942. na [[Avala|Avali]].<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 233.</ref> Dok se Mihailović sa svojim štabom nalazio u Crnoj Gori, njegova glavna politička veza u Srbiji bio je [[Ilija Mihailović]], bivši predsjednik [[Narodne skupštine]] i predsjednik [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS). Preko njega je Dragi Jovanović, juna 1942. godine, ugovorio sastanak sa Nikolom Kalabićem. Jovanović će o ovom susretu pred istražnim organima izjaviti: „Prvi put sam video jednog čoveka za koga sam znao da je iz okoline D. Mihailovića i član organizacije u leto 1942. i to je bio Nikola Kalabić, docnije komandant gorske garde Draže Mihailovića“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/220.</ref> Obavještajni organ Vrhovne komande JVuO Nikola Božić (»Artur«), inače pomoćnik [[Božidar Bećarević|Božidara Bećarevića]], šefa Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 25. decembra 1942. informisao je Dražu Mihailovića o sljedećem: {{izdvojeni citat|Jedini čovek od današnjih Srba faktora u Beogradu bio je Dragi Jovanović (u koga se još možemo mnogo i sigurno pouzdati) koji je stalno i pred Nedićevom vladom i Nemcima dokazivao da je prvenstvena i glavna opasnost u zemlji još uvek od komunista i da u tome pravcu treba preduzimati uporno energične mere. U svojim nadleštvima, u Srpskoj državnoj bezbednosti i u Upravi grada Beograda, on je u ovome smislu i jedini nagoveštavao mere. Pre nekoliko dana, uoči svoga odlaska iz Beograda, on je izričito izjavio našem poverljivom čoveku, da je potpuno uspeo da uveri Nemce da su izgrednici u Srbiji još uglavnom i jedino komunisti i da u tome pravcu treba preduzeti mere odmah posle katoličkih Božićnih praznika.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref>}} Po okončanju rata, o vezi Jovanovića i Mihailovića pred isljednicima [[OZNA]]-e sâm Bećarević je izjavio: {{izdvojeni citat|Mnogi organi iz UGB bili su na razne načine povezani sa četničkim organizacijama i posle jednog članka u ‛Ravnogorcu’, koji je donet zajedno sa [[Dušan Simović|Simović]]evom izjavom, nastala su masovna bekstva policijskih organa, a naročito stražara u odrede DM... U vezi sa ovim bekstvima Jovanović je održao 3—4 konferencije sa organima UGB i na njima javno nam saopštio da je on naša veza prema organizaciji DM kao predstavniku legalne jugoslovenske kraljevske vlade u Londonu i da prema tome niko nema potrebe da se lično povezuje. Saopštio je čak i to da je svim četničkim organizacijama izdato naređenje od Vrh. komande DM da ne primaju policijske organe u svoje redove i da ovi moraju ostati na svojim mestima i nastaviti sa borbom protiv KPJ.<ref>IAB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 594–595.</ref>|[[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda}} Dragomir Jovanović je 1946. na saslušanju<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, br. 19/7, kut. 1, str. 38.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/214—215.</ref> pred istražnim organima svjedočio o svom kontaktu sa organizacijom generala Dragoljuba Mihailovića: {{izdvojeni citat|Nisam bio član organizacije DM, ali sam sa istom imao veza i smatrao se isto toliko obavezan kao da sam član... Ja sam od konca 1941. osećao se lično vezan za organizaciju DM. Smatrao sam da je to pravi nacionalni put i da je to ono što sobom nosi budućnost. Smatrao sam da je potrebna koordinacija sa tom organizacijom u borbi protivu komunista. Odmah od početka u Upravi grada Beograda isključio sam na pogodan način svako intervenisanje, odnosno praćenje rada u cilju sprečavanja organizacije DM.|[[Dragomir-Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} === Zahlađenje odnosa i prekid saradnje === Nemački okupator je sredinom 1942. postepeno započeo proces razoružavanja legalizovanih četnika. Istovremeno, i četnički vođa Draža Mihailović uviđa da legalizacija ima i svojih loših strana. 2. septembra 1942. Draža Mihailović poziva svoje legalizovane četnike sa područja Valjeva da se vrate u šume: {{izdvojeni citat|Legalizacija izgleda da je škodljiva za našu organizaciju, ljudi se uspavaju. U Valjevskom kraju Ljotić, Pećanac i Nemci vršljaju. Neka Neško i Voja preduzmu sve da se što pre bilo legalno ili ilegalno vrate na svoj teren. Novaca imam, nemojte da plate Nedićeve vezuju rad.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_163.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Major [[Zaharije Ostojić]] u referatu od 4. septembra naglašava da je zbog legalizacije "borbeni duh opao, disciplina takođe. Plate su donele kocku i pijančenja, starešinama su se osladili Nedićevi činovi", a nisu bili retki ni "prijateljstva ni lumperaj sa okupatorom."<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 222.</ref> Obzirom da nije više bilo potrebe za gušenjem ustanka, okupator je proces razoružavanja legalizovanih četnika u znatnoj meri okončao do kraja 1942. kada je praktično rasformirana formacija pod komandom Koste Pećanca, a legalizovani ravnogorski četnici su se jednim delom ponovo našli u ilegalnom statusu, tj. u šumi, a manjim delom su inkorporirani u Srpsku državnu stražu. Ovo je doprinelo ponovnom jačanju četničke organizacije. 7. novembra 1942. godine Draža Mihailović je raspisom svima u Srbiji izdao naređenje za [[građanska neposlušnost|građansku neposlušnost]]: {{izdvojeni citat|Proglašavam građansku neposlušnost prema okupatorskim vlastima i prema svima vlastima koje su u saradnji sa okupatorom. Za seljake: da više ne daju ni trunku namirnica ni stoke. Da više ne priznaju opštinske uprave. Jedina vlast u selima biće četnička. Predsednicima opština i opštinarima narediti da odmah podnesu ostavke a drugi se ne smeju primiti. Naterati ih da pobegnu u šumu. Naterati ih svima sredstvima da izvrše ova naređenja. Najstariji četovođa je kdt sela. Predsednik opštine i odbornici ako se plaše, neka dadu svoje. Neka se sve sakriva i neka građanska neposlušnost plane jednovremeno u svim selima od 12. o.m. Činovnici sviju struka neka sabotiraju rad, i sve natraške rade što je na štetu neprijatelja i Nedićevog upravnog sistema, činovnici da znaju da će veštim sabotiranjem i naopakim radom mnogo doprineti pobedi. Radnicima preporučiti sabotažu u svakom pogledu. Građanskom življu preporučiti prezir okupatora i svih onih koji za njega rade.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 299, reg. br. 14/1: knjiga predatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 7. do 23. novembra 1942.</ref>|[[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]]}} Opisujući konsekvence sprovođenja njemačke odluke o raspuštanju legalizovanih četničkih odredâ, [[Paul Bader]], komandujući general i zapovjednik u Srbiji, na sastanku Štaba Komande Jugoistoka 7. decembra 1942. godine, između ostalog, izjavio je sljedeće: {{izdvojeni citat|U borbi protiv Mihailovićevog pokreta postigli smo nove uspehe. Oko 10.000 četnika se borilo na našoj strani, a od toga se polovina povukla u šumu. Četvrtina, oko 4.000 ljudi je razoružana. Ostatak, oko 4.000 ljudi, još je uz nas. Cela građanska neposlušnost, koju je proglasio Mihailović, bio je samo udarac po vodi. Najavljene pretnje merama odmazde delovale su. Streljanja već i onih lica koja su osumnjičena za sabotažu pokazala su da su naše metode bile ispravne.<ref>NAW, Mf, T—312, Roll 468, fr. 8057753—56.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 328.</ref>}} Krajem 1942. dolazi do formiranja Prvog [[Kosovo|kosovskog]] korpusa JVuO (Gorski štab br. 127) sa četiri brigade: [[Laplje Selo|Lapska]], [[Gračanica (općina)|Gračanička]], [[Gnjilane|Gnjilanska]] i Leteća. Korpusom je komandovao kapetan [[Živojin Marković]]. U naređenju od 12. novembra 1942. godine, kapetan Marković zahtijeva od svih stanovnika, kao i od svih legalnih odredâ na pomenutom području, da se stave pod njegovu (tj. četničku) komandu: „Dosadašnje opštinske uprave i novi poredak uveden od generala Nedića, više se ne priznaje. Oni koji odbiju ovo naređenje, smatraće se izdajnicima.“<ref>Vojni arhiv, Četnici Draže Mihailovića 1941 – 1945, ČA – 101 – 1 – 76.</ref><ref>Ненад Миодраг Антонијевић, Ратни злочини на Косову и Метохији 1941-1945 годинe. Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, Београд, 2015, стр. 462.</ref> Vredi napomenuti da Nemci 1942. nisu mnogo toga učinili na pacifikaciji Mihailovićevih četnika koji nisu bili legalizovani. Legalizacija većeg dela Mihailovićevih snaga 1942. omogućila je ovom korpusu da izbegne uništenje koje je bilo vrlo izvesno krajem 1941. i da nastavi borbu protiv partizana koje su četnici Draže Mihailovića smatrali najznačajnijim neprijateljem, nadajući se da se partizanski pokret neće više reorganizovati i oporaviti.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/272-273.</ref> === Saradnja majora Jezdimira Dangića sa Nedićevom vladom i Nijemcima === {{main|Borbe za Istočnu Bosnu 1942.}} Major [[Jezdimir Dangić]] spadao je u red četničkih komandanata koji se nisu u potpunosti podvrgli komandi pukovnika Draže Mihailovića, iako su bili pod njegovim rukovodstvom. Mada je komandno bio podređen Draži Mihailoviću, Dangić je paralelno blisko sarađivao sa Milanom Nedićem. Dangićeva saradnja sa kvislinškom upravom u Srbiji datira još iz vremena Saveta komesara [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. Zapravo, Dangić je još sredinom maja 1941. pristupio kvislinškoj Srpskoj žandarmeriji. Međutim, 16. avgusta 1941. Dangić je prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] gde je na osnovu uputstava Draže Mihailovića uspeo da stavi pod svoju komandu i reorganizuje sve pročetničke grupe. Dolaskom generala Milana Nedića na čelo Vlade narodnog spasa, 29. avgusta 1941. godine, odnosi između Beograda i Dangićevog štaba u istočnoj Bosni još više su se poboljšali, budući da je uspostavljena stalna veza koja je redovno funkcionirala. Nedić je pomagao Dangića svim sredstvima, šaljući mu oružje, municiju, obuću, odjeću, hranu, čak i pojedine oficire. General Nedić je 25. septembra 1941. izdao naređenje komandantu Srpske žandarmerije generalu [[Stevan Radovanović|Stevanu Radovanoviću]] (Radovanović će na tom položaju naslijediti pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], koji postaje njegovim zamjenikom), da poboljša veze sa Dangićevim štabom i da ga pomaže u svakom pogledu.<ref>AVII, Nća, k. 125, reg. br. 1/17-16.</ref> U međuvremenu, Dangićevi su četnici počeli trpjeti poraze u sukobima sa partizanima, a nametnuta im je i borba sa [[Ustaše|ustašama]]. Usljed bojazni od uništenja, Dangić intenzivira saradnju sa Nedićem od koga dobiva preporuku za sastanak sa Nijemcima u Beogradu. Draža Mihailović je znao za Dangićevu namjeru da se sastane sa njemačkim oficirima i odobrio je, što će na [[Beogradski proces|svom suđenju]] i potvrditi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274-276.</ref> Prema izvještaju beogradske jedinice [[Abwehr]]a od 29. septembra 1941, zasnovanom na izvještajima jednog pouzdanika koji je bio u dodiru s njim, Dangić je praktički od svog dolaska u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] održavao kontakte s Nedićevom administracijom koja ga je podupirala. U izvještaju se navodi da je Dangić imao i »dobre odnose s Nijemcima i da je činio sve kako bi izbjegao sukob između svojih trupa i Nijemaca.«<ref>Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 702-704, 711-712.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/40_46.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLUČAJ MAJORA DANGIĆA]</ref> Još od 16. avgusta 1941, kada je stigao u istočnu Bosnu, major Jezdimir Dangić je, preko kvislinških struktura Aćimovića i Nedića, otpočeo kontakt i s Nemcima, a zatim direktne pregovore između dve strane. Već 25. avgusta Dangić, u ime Štaba Bosanskih četničkih odreda, piše pismo Nemcima u [[Zvornik]]u, nudeći im predaju oružja pod uslovom da oni ili Italijani okupiraju područje istočne Bosne. Isto tako čine i njegovi potčinjeni, Aćim Babić i [[Boško Todorović]]. Aćimović i Nedić su vezu sa Dangićem održavali preko majora Momčila Matića, kapetana Bogdana Dakića i poručnika Kamenka Jeftića, dok je Dangić s Centrom [[Abwehr|Abver]]a u Beogradu i njegovim predstavnikom kapetanom dr [[Josef Matl|Jozefom Matlom]] bio u vezi preko kapetana Rista Ćukovića i poručnika Branka Kujačića. Ćuković je u isto vreme bio i nemački poverenik i slobodno se kretao od Zvornika do Beograda. Na poslednjim sastancima s pripadnicima Abvera, 20. i 30. decembra 1941, bila je iskazana obostrana želja da se zaključi sporazum.<ref>[https://znaci.org/zb/4_12_2_23.htm Izveštaj opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu]</ref> General [[Paul Bader]], vojnoupravni komandant Srbije, razgovarao je u Beogradu sa Milanom Nedićem, 19. januara 1942. Glavna tema razgovora ticala se mogućnosti saradnje sa četnicima Jezdimira Dangića. Bader iznosi da je Nedić na sastanku iskazao vrlo povoljno mišljenje o ovoj mogućnosti: {{izdvojeni citat|Nedić je još jednom preuzeo izvesno jemstvo za Dangićevu iskrenost i vernost, a za sebe lično je tvrdio da će i on nepokolebljivo stajati uz Nemačku. Nedićeva izlaganja bila su duboko ozbiljna i, kako izgleda, intimno iskrena.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/279.</ref>}} General Paul Bader je održao ovaj sastanak sa generalom Milanom Nedićem, kako bi od njega dobio neke bliže podatke o Dangiću i njegovim četnicima, znajući da između Dangićevog štaba i Nedićeve vlade postoje kontakti i bliska saradnja na planu borbe protiv partizanskih odreda. Na pitanje opunomoćenog komandujućeg generala upućeno Nediću, kakav je njegov stav prema Dangiću, Nedić je izjavio da u njega ima najveće poverenje: {{izdvojeni citat|Dangić je iz Bosne i bori se samo da bi zaštitio svoj rodni kraj od ustaških i hrvatskih nečoveštava. On nije ni bandit ni buntovnik. On je izjavio da neće da se bori protiv nemačkih oružanih snaga. On bi se bezuslovno potčinio Nemcima i borio se na njihovoj strani protiv ustanka, ako bi imao jemstvo da će njegovi zemljaci u Bosni biti zaštićeni od hrvatskih posezanja. Između Dangića i Mihailovića nije nikad postojala veza, jer njih dvojica u svom delanju polaze od sasvim različitih shvatanja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/277.</ref>|[[Milan Nedić]]}} Prema Nedićevom tumačenju, Dangić je privrženik ideologije „[[Velika Srbija|Velike Srbije]]“. „On je ubeđen da se to može postići samo u vezi i pod zaštitom Nemačke. Jugoslaviju, naprotiv, smatra za promašenu konstrukciju, koja ne bi smela da se ponovi.“<ref>AVII, Mikroteka, N-T-501, rol. 256, mf. 1136-1140. Zapisnik sa sastanka između Nedića i Badera od 19. I 1942, kome su prisustvovali i Nedićev savetnik Miloš Banković i šef komandnog štaba vojnoupravnog komandanta Srbije Erih Keviš.</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Die Ideologie, wie Neditch es nannte, wäre bei Dangić ein Grosserbien. Er wäre überzeugt, dass dies nur in einer Verbindung und unter dem Schutz Deutschlands zu erreichen wäre. Er hielte Jugoslavien dagegen für eine verfehlte Konstruktion, die nicht wiederholt werden dürfte."}})</ref> Tom prilikom, general Nedić je nastojao ubijediti generala Badera u neupitnu lojalnost majora Dangića njemačkom okupatoru i kvislinškoj vladi u Beogradu: {{izdvojeni citat|Njegov bi uticaj u Bosni mogao biti vrlo jak. Mogao je [Dangić], dakle, okupiti oko sebe onoliko ljudi koliko mu je potrebno u bilo kojem trenutku. Kada bi mu njemački Wehrmacht naredio da krene u borbu protiv komunista bilo gdje u Staroj Srbiji, on bi to svakako učinio, sam ili zajedno s njemačkim trupama. U stanju je da prikupi potrebne snage u bilo kojem trenutku. On, Nedić, bio je uvjeren da će Dangić ostati vjeran sadašnjoj srpskoj vladi i raditi za nju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Sein Einfluss in Bosnien wäre sehr stark. Er könnte daher jederzeit soviel Leute um sich sammeln, wie er brauchte. Wenn ihm von der deutschen Wehrmacht befohlen würde, an irgend einer Stelle auch in Alt–Serbien den Kampf mit den Kommunisten aufzunehmen, so würde er das unbedingt tuen, allein oder mit deutschen Truppen zusammen. Er könnte dazu die erforderlichen Kräfte jederzeit aufbringen. Er, Neditch, wäre überzeugt, dass Dangić der jetztigen serbischen Regierung treu bleiben und sich für sie einsetzen werde."}})</ref>}} Dangić je stigao u [[Beograd]] 31. januara 1942. sa Perom Đukanovićem, članom četničke Privremene uprave u istočnoj Bosni, na sastanak sa načelnikom Operativnog štaba nemačkog opunomoćenog komandanta u Srbiji pukovnikom Erihom Kevišem (Erich Kewisch). Dangić je bio spreman priznati nemačku vojnu upravu u istočnoj Bosni, i boriti se protiv partizana. Zauzvrat, tražio je da ustaške i domobranske jedinice napuste taj prostor. Prilikom prvog razgovora Nedić i Dangić su zaključili da se mir u istočnoj Bosni može uspostaviti samo suradnjom četnika sa Nijemcima. [[Datoteka:Mihailovićevi oficiri sa Nemcima.jpg|minijatura|Dangić i drugi četnički oficiri na pregovorima sa Nemcima u Beogradu.]] O ovim pregovorima govori izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu: {{izdvojeni citat| Iz tog razgovora proizašla je principijelna saglasnost u pogledu naimere da se u istočnoj Bosni, a samim tim i u Srbiji, uspostavi mir, da se prestane s masovnim ubijanjem, kao i jasno saznanje da bi se to moglo ostvariti samo u saradnji nemačkih oružanih snaga sa Dangićem. Dangić je pri tom izjavio da bi se sa svojim ljudima i pri jednom opštem ustanku na Balkanu i iskrcavanju Engleza nepokolebljivo verno borio na nemačkoj strani. On je pri tom izražavao, čak, svoje uverenje da bi samo nemačka pobeda mogla Srbiji da obezbedi pripadajući položaj na Balkanu, dok bi pobeda boljševizma značila uništenje svakog naroda, pa, dakle, i srpskog. Da Nedić zastupa isto mišljenje poznato je.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_2.pdf Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 111.</ref>}} Nemački general Bader, opunomoćeni zapovednik Srbije, bio je spreman prepustiti Dangiću osiguranje graničnih kotareva NDH na prostoru koji omeđuju reke [[Sava]], [[Drina]] i [[Bosna]], ali je za bilo kakvu promenu statusa istočne Bosne bila neophodna saglasnost [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]]. Major Dangić je uvjeravao njemačke oficire u neraskidivost svog savezništva sa predsjednikom srpske kvislinške vlade generalom Nedićem: {{izdvojeni citat|Na kraju razgovora rekao je da bi kao apsolutni pristalica Nedića morao znati da li se Nedić slaže s jednim takvim uređenjem i da li mu za to daje svoju moralnu podršku. Zbog toga je generalštabni pukovnik Keviš predložio Dangiću da odmah s njim, pod njegovom ličnom zaštitom, pođe za Beograd da bi porazgovarao s Nedićem. Dangić je na to pristao.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001090.] <br /> ({{jez-njem|"Zum Schluss der Besprechung sagte er, dass er als unbedingter Nedić–Anhänger wissen müsse, ob Nedić mit einer solchen Regelung einverstanden sei und seine moralische Unterstützung dazu gäbe. Infolgedessen schlug Oberst i.G. Kewisch vor, D. solle sofort mit ihm und unter seinem persönlichen Schutz nach Belgrad mitkommen, um mit N. zu sprechen. D. war einverstanden."}})</ref><ref name="Izveštaj">[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu]</ref>|Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu}} [[2. 2.|2. februara]] [[1942]]. nemački general Bader je pozvao predstavnike NDH, ministra [[Vjekoslav Vrančić|Vjekoslava Vrančića]] i [[hrvatsko domobranstvo|domobranskog]] pukovnika [[Fedor Dragojlov|Fedora Dragojlova]] u Beograd, na pregovore sa Dangićevim izaslanicima. Dangić je bio spreman priznati nemačku komandu, a uslovno i suverenost NDH. Predstavnici NDH su odbili bilo kakvu mogućnost prepuštanja vlasti četnicima u istočnoj Bosni i pregovori su okončani bez rezultata. Ovo je rezimirao Paul Bader: {{izdvojeni citat|Dakle, nije uspelo da se hrvatski zastupnik ubedi u to da bi jedno neznatno odstupanje od hrvatskih suverenih prava, pod mojom komandom, bilo za zemlju i za prestiž hrvatske države bolje nego jedan uspeli ustanak, koji bi mogao ovladati najvećim delom zemlje i koštati stotine hiljada ljudskih života. Zbog toga mi je izgledalo besciljno da nastavim dalje razgovore sa Dangićem.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 143-146.</ref>}} O pregovorima Jezdimira Dangića sa predstavnicima nemačkog okupatira i kvislinške vlade bila je obaveštena i četnička Vrhovna komanda, odnosno Draža Mihailović, zahvaljujući izveštaju poručnika Slobodana Vranića, koji je bio obavešten od strane učesnika o sastanku u kvislinškom Ministarstvu unutrašnjih poslova 1. februara 1942, na kojima je predlagano inkorporiranje istočne Bosne kvislinškoj tvorevini u Srbiji. Nakon što se predstavnici NDH nisu složili sa menjanjem granica, Dangić i predstavnici Nedićeve vlade su se složili da će se "ovo pitanje za izvesno vreme, a najdalje za mesec dana ponovo staviti na dnevni red". U Vranićevom izveštaju se ističe da "okupator pomaže našu borbu", aludirajući na borbu četnika u istočnoj Bosni protiv snaga NOP-a, i dodaje se da je odlučeno da bosanski četnici "iz Srbije dobiju pomoć u ljudstvu i materijalu", uz posredstvo Nedićeve vlade.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_1_56.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230101180806/https://znaci.org/00001/4_14_1_56.htm |date=2023-01-01 }}, str. 151-154.</ref> U izvještaju koji je 18. februara 1942. ministru vanjskih poslova [[Galeazzo Ciano|Galeazzu Cianu]] iz [[italija]]nskog poslanstva u glavnom gradu Srbije uputio [[Francesco Giorgio Mameli]], specijalni izaslanik i opunomoćeni ministar u Beogradu, o odnosima na liniji Mihailović—Nedić—Njemci kaže se sljedeće: {{izdvojeni citat|Draža Mihailović: Najpoznatiji vođa pobunjenika. Nijedna akcija nemačka ili srpska nije uspela do sada da ga zarobi. Ne zna se tačno gde je. Neke informacije ukazuju da je čas u Srbiji čas u Bosni. Nedić (i Nemci iza njega) imali su sa Dražom Mihailovićem duge i komplikovane pregovore potvrđene u dramatičnoj polemici sa Radio Londonom. Imenovan nakon toga od strane vlade u Londonu za ministra vojnog, postao je neprijatelj broj jedan. Bilo kako bilo, Nedić preko Dangićeve grupe održava direktne i indirektne kontakte sa njim. U složenoj igri snage Draže Mihailovića vrše ,jugoslovensku‘ akciju izvan Srbije, pokušavajući da podstaknu pobune u Hrvatskoj delujuću na [[Vlatko Maček|Mačekove]] elemente, bez da se suprotstavljaju programu ,Velike Srbije‘ na kojem su se Nedić i druge grupe ograničile.<ref>DDI, Mameli a Ciano, serie IX, vol. VIII, d. 283, 319.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941-1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 100-101, фус. 46.</ref>}} Neposredno pred Dangićevo hapšenje, Draža Mihailović je 9. aprila 1942. obaviješten depešom da pregovori Dangića i Nijemaca odlično napreduju: {{izdvojeni citat|Dangić tražio novčanu pomoć i dobio 2 miliona. Pomoć u ljudima i oružju radi suzbijanja partizana obećana. Nemci mu stavili do znanja da će sav teren očišćen od partizana imati u potpunoj vlasti. Ovo za naše ravnanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref><ref>[https://znaci.org/00003/800.pdf#page=36 Damjan Pavlica: Draža za početnike - priručnik za borbu protiv revizije prošlosti], str. 40.</ref>}} Dangićevi kontakti sa nemačkom obaveštajnom službom nisu prekinuti posle prvih pregovora u Beogradu koji nisu dali rezultate zbog protivljenja NDH, iako četnici pod njegovom komandom i dalje nisu istupali protiv nemačke oružane sile. Dangić je i nakon toga nastavio da održava kontakte i saradnju sa kvislinškim formacijama u Srbiji i okružnim načelnicima u severozapadnoj Srbiji. Dangić je tokom februara i marta nekoliko puta lično dolazio u Beograd i sastajao se sa Milanom Nedićem. Nemci su se počeli pribojavati, zbog njihovog neispunjenja Dangićevih bezbednosnih očekivanja, da će italijanska Vrhovna komanda na Dangićev poziv odlučiti da italijanska vojska zauzme istočnu Bosnu. Kako bi preduhitrili ovakvu mogućnost, Nemci su u noći 11-12. aprila 1942. uhapsili Dangića u Rogatici i prebacili ga u Beograd, a potom sproveli u zarobljeništvo.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/283-284.</ref> Major Mladen Mladenović, potonji komandant Čegarskog korpusa JVuO, u depeši Vrhovnoj komandi od 21. aprila 1942. iznosi veoma nepovoljnu ocjenu o Dangićevom ukupnom radu u istočnoj Bosni, kao i o njegovim pregovorima sa okupatorom i [[Kvisling|kvislinzima]]: {{izdvojeni citat|Dangić je izbegao da primi moje postavljenje i time izvrši naređenje k-ta. Zbog toga je otišao i u opšte se nije obazirao na moje prisustvo. U Bgdu je vodio pregovore sa Ljotićem, Nedićem i Nemcima a i pisao je pismo Hitleru ne dajući nikome obaveštenje o svom radu u Bgdu. Poslednji moj zaključak je da je on (drug) i Ljotića i Nedića te je prihvatio da Ljotić uređuje pozadinu. Prema izvesnim znacima počeo je da izdaje k-tovu organizaciju i ljude pa svakom preti opasnost hapšenja. Sada je cela akcija u Bosni propala i ustaše su posele celu Bosnu do Drine. Prema mom izveštaju Dangić nije povukao konzekvence za svoj rad i dvoličnu ulogu te je zaslužio najtežu kaznu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1943. == {{izdvojeni citat|Svi državni činovnici, pa i činovnici uprave grada Beograda, pojedinačno su držali veze sa pojedinim ljudima iz organizacije Draže Mihailovića i svi su bili uvereni da na taj način najbolje odgovaraju svojoj nacionalnoj dužnosti, smatrajući da je to organizacija koju pomaže i podržava legalna jugoslovenska vlada u inostranstvu.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|Iz svjedočenja [[Dragomir Jovanović|Dragomira Jovanovića]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine}} {{izdvojeni citat|Mihailoviću je pošlo za rukom da iskoristi Nedićevu vlast, pa da stvori u Beogradu i Srbiji neku vrstu paralelne vlade, što nam je otežavalo da hapsimo četnike. Pa ipak, njihova snaga nije bila tolika, da bi mogla da predstavlja ozbiljniju opasnost po nas. Mi smo se, razume se, borili protiv te pojave.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} General Mihailović je [[2. 3.|2. marta]] 1943. godine, u jeku [[Operacija Weiss|četvrte neprijateljske ofanzive]], naredio svim svojim komandantima u Srbiji uništenje komunista uz pomoć [[Srpska državna straža|Nedićeve policije]]: {{izdvojeni citat|Komunista je u Srbiji ostalo vrlo malo. U Zapadnoj Bosni uništavamo ih svakoga dana. U ljutoj nevolji drug Tito poziva na ustanak i zbog toga su se povampirile pojedine grupice. Zato najenergičnije zahtevam i naređujem da svaki na svojoj teritoriji uništi i poslednje ostatke komunista i izvesti me do 25 marta o izvršenju. Dokažite tim lupežima da u narodu nemaju nikoga i da im je jedino oružje bilo laž i propaganda. Skrećem pažnju da ima prostorija gde su komandanti na svom mestu i da nema nijednog komuniste. Za ovo uništenje iskoristiti Srpsku državnu stražu do maksimuma, jer komunisti rade protiv nas u Gestapou.<ref name="Saslušanje">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_1_6.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Mihailovićeva depeša 921 od 2. marta 1943.}} General Milan Nedić je generala Mihailovića smatrao velikim rivalom, stoga mu je odgovaralo što se Draža Mihailović skoro godinu dana, od juna 1942. do maja 1943, nalazio van Srbije, u štabu [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] nadomak [[Kolašin]]a. Iako Nediću nije odgovaralo da se organizacija Draže Mihailovića intenzivno širi po Srbiji od kraja 1942, nije ništa činio kako bi se angažovao u hvatanju Mihailovića i njegovog štaba nakon Mihailovićevog povratka u Srbiju. {{izdvojeni citat|Narod je ogorčen, a naša stvar je u pitanju i tim više što je ovde svima znano da kraj kvislinških vlasti u Sopotu sedi i komandant sreza kosmajskog sa dugom kosom i bradom i deli vunu sa načelnikom sreza, a svoje komandante i četovođe doziva u sresko mesto radi dogovora. Ađutant komandanta 4. brigade GG. [Gorske garde — prim.] Raka Savović takođe sedi u Sopotu, a što je najteže, svi znaju i o tome naveliko pričaju da u Sopotu sedi i radi neki Dobra koji je naš oficir za vezu sa Nemcima. Obična je stvar da komandanta sreza prate žandarmi iz SDS-a. Vrlo je česta pojava da se skoro svaki od starešina, a naročito Obradović i Nikolić, čak i Soluncima i članovima Narodnih ravnogorskih odbora, obraćaju rečima: '''Jebem vam majku partizansku, svi ste vi partizani, sve ću vas pobiti i poklati'''.<ref>[https://znaci.org/00001/11_62.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje KORPUSI DRAŽE MIHAILOVIĆA POLAŽU ISPIT PRED OKUPATOROM U SRBIJI]</ref><ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta, knjiga I, Beograd 1999., str 312-313.</ref>|Četnički izveštaj iz sredine 1943. godine o stanju Gorske kraljeve garde u okolini Beograda}} U radiogramu koji je Vrhovnoj komandi JVuO 26. februara 1943. poslao komandant 2. ravnogorskog korpusa poručnik [[Predrag Raković]], Draža Mihailović je obaviješten o tome da su četnicima, navodno bez znanja njemačkih obavještajnih strukturâ, svoje usluge ponudili visoki dužnosnici kvislinške uprave iz glavnog grada okupirane Srbije. Konkretno, riječ je o [[Dragomir Jovanović|Dragom Jovanoviću]] i [[Boško Bećarević|Bošku Bećareviću]]; Raković stoga sugeriše Mihailoviću: „Moje mišljenje iskoristiti ih dok su nam potrebni a posle [rata] im suditi.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 293, registarski broj 3/1.</ref> [[Specijalna policija Uprave grada Beograda]] sarađivala je sa četnicima i u konkretnim akcijama protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Čačanska brigada 2. ravnogorskog korpusa JVuO (pod komandom Predraga Rakovića), 70 agenata Specijalne policije i pripadnici SDS uhvatili su 28. februara 1943. u [[Вапа (Чачак)|selu Vapi]] četiri člana Okružnog komiteta KPJ za [[Čačak]] (kasnije su ih sve streljali) i zaplenili partijske materijale i arhivu komiteta. O tome je komandant Čačanske brigade kapetan [[Milorad Ristović]], 3. marta 1943, obavestio Dražu Mihailovića istakavši da je ta akcija u saradnji sa SDS »najveći uspeh čišćenja u ovom delu Srbije«.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 289, reg. br. 9/1.</ref> Istog dana je i poručnik Raković, komandant 2. ravnogorskog korpusa, javio Mihailoviću o zarobljavanju ove grupe i predaji zaplijenjene arhive Specijalnoj policiji UgB.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_67.htm Izveštaj komandanta 2. ravnogorskog korpusa od 3. marta 1943. Draži Mihailoviću o borbi protiv pripadnika NOP-a i pregovorima sa predstavnicima nemačkih okupacionih trupa]</ref> Na ovo je Draža Mihailović 4. marta 1943. odgovorio: {{izdvojeni citat|Zbilja ste postigli veliki uspeh u s. Vapi. Vidi se iz samih funkcija potčinjenih komunista... Ako ima interesantnih stvari u njihovim knjigama i propagandnom materijalu, pošaljite mi hitno.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 297, reg. br. 1/1.</ref><ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 441, fus. 4.</ref>}} U periodu kada se na čelu Mihailovićeve organizacije u glavnom gradu Srbije (Komanda Beograd JVuO) nalazio major [[Žarko Todorović]], postojala je težnja da se sa vođstvom [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitnog korpusa]] uspostavi saradnja. Razgovori su vođeni preko Vladimira Andrića, jednog od načelnika u vladi Milana Nedića, osobe bliske ruskoj emigraciji prije rata. Prema podacima njemačke obavještajne službe, sklopljen je dogovor na [[Antikomunizam|antikomunističkoj]] osnovi između generala Mihailovića i generala Gontareva, jednog od komandanata RZK, i važio je od maja 1942. do avgusta 1943. godine. Zbog ovih konekcijâ, [[Gestapo]] je u februaru 1943. godine uhapsio Žarka Todorovića i majora [[Pavla Babca]] sa četničke strane, kao i generala Gontareva i nekolicinu oficira RZK.<ref>Istorijski arhiv Beograda, BDS, B-921, dosije Babac Pavle.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 463, 675.</ref> Posljednja dva [[Legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] ([[Kosta Pećanac|Pećančev]] odred kojim je komandirao [[Mašan Đurović]] i Mihailovićev odred pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]]) raspuštena su sredinom marta 1943. Većina ljudstva iz ova dva odreda pridružila se Mihailovićevim ilegalnim odredima.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/> Uopšte uzev, najveći dio oficirskog, tj. komandnog kadra (preko 60 lokalnih vojvodâ, pretežno iz [[Južna Srbija|južne Srbije]]) i boraca četničkih odreda Koste Pećanca prešao je pod komandu Jugoslovenske vojske u otadžbini.<ref>Момчило Павловић, Божица Младеновић, ''Коста Миловановић Пећанац 1879–1944. Биографија'', Институт за савремену историју, Београд, 2003, стр. 300—302, 305.</ref><ref>[https://www.pogledi.rs/spisak-pecancevih-vojvoda-koji-su-presli-kod-draze.html Погледи — Списак Пећанчевих војвода који су прешли код Драже]</ref> Budući u posjedu informacija da se vojvodi suhoplaninskom sprema hapšenje, VK JVuO je 27. februara tražila da Đurović na ovo bude blagovremeno upozoren, iako se i dalje nalazio pod „[[Crne trojke|slovom Z]]“. Na putu za [[Crna Gora|Crnu Goru]], vojvodu Đurovića hvataju pripadnici JVuO i sprovode u štab generala Mihailovića. Poslije sastanka njih dvojice, ministar vojske i mornarice u jugoslovenskoj kraljevskoj vladi zaključuje da Mašan Đurović sada „sluša“. U okviru jedinice koja je zadržala naziv Ibarski četnički odred, vojvoda Mašan Đurović se krajem marta 1943. pridružio Mihailovićevim snagama u dolini [[Drina|Drine]] tokom završnog segmenta [[Operacija Weiss|operacije Weiss]], stavljajući se na raspolaganje majoru [[Zaharije Ostojić|Zahariju Ostojiću]]. Drugi dio Đurovićevih četnika pristupio je Javorskom korpusu JVuO, pod komandom kapetana [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]], ostavši tako na terenu na kojem su i do tada operisali ([[Manastir Studenica|studenički]] i [[Deževa|deževski]] srez).<ref>Милутин Живковић, Ратни пут војводе сухопланинског Машана Ђуровића 1941—1943, Лесковачки зборник LIX, Народни музеј Лесковац, 2019, стр. 317—320.</ref> [[Paul Bader]], njemački komandujući general i zapovjednik u Srbiji, u petnaestodnevnom izvještaju o situaciji u zemlji koji je 19. marta 1943. poslao Komandi Jugoistoka, upozorava na opasnost od pridruživanja kvislinških snaga četničkim jedinicama: {{izdvojeni citat|Nastojanje DM-a da pridobije legalne srpske jedinice koje nose oružje, bilo putem terora ili putem ponuda, traje i dalje. Pri tome privlačna snaga DM pokreta, koji se sada bori protiv komunista u Hercegovini, nije za potcenjivanje u odnosu na nacionalne elemente Srbije. Tako su morala i oba poslednja još postojeća četnička bataljona potpukovnika Matića i Mašana Đurovića biti rasformirana da bi se sprečilo njihovo sadejstvo sa bataljonima DM u Hercegovini i Crnoj Gori.<ref>AVII, NAV—T-501, r. 249, s. 98—104.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3, Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Nemačkog rajha: 1. januar — 31. decembar 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 40, str. 184.</ref>}} Istovjetno obrazloženje za razoružanje preostala dva legalna četnička odreda u Srbiji dato je i u izvještaju za mjesec mart, koji je 1. aprila 1943. godine sastavljen u Komandi Jugoistoka. Oficiri Wehrmachta konstatuju da je do razvoja četničke organizacije došlo naročito u unutrašnjosti zemlje, gdje u „nižim seoskim upravnim vlastima“, kao i „među seoskim stanovništvom“, Draža Mihailović ima svoja uporišta: {{izdvojeni citat|Mihailovićevi kontinuirani napori da pridobije pripadnike legalnih srpskih odreda pod oružjem pali su na plodno tlo. Posljednje dvije legalne četničke postrojbe morale su stoga biti raspuštene. Razoružanje raštrkanih odreda samo je djelomično uspjelo zbog nedostatka snaga. Može se očekivati da će se od ostataka ovih odreda oformiti nove bande DM. Mihailovićevi organizacioni štabovi, svaki sa po 40-50 ljudi u obezbjeđenju, jedine su potpuno mobilne snage DM u Srbiji. '''One izbjegavaju bilo kakav sudar sa njemačkom vojskom'''. Oni čak javljaju Nijemcima o pokretima komunista kako bi se izbjegle sabotaže i mjere odmazde.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=806&rec=78&roll=332 NARA, T78, Roll 332, frames no. 6290055—56.] ({{jez-njem|"Die Mihailovic–Bewegung gewinnt bei Fortsetzung der Vorbereitung des Volksaufstandes in den unteren ländlichen Verwaltungsbehörden und unter der Landbevölkerung an Boden, weil die Staatswache aus Überwachungegründen zu größeren Einheiten zusammengefaßt werden mußte und so dass Land von Truppen entblößt ist. Die fortgesetzten Bemühungen des Mihailovic, die legalen serbischen Waffenträger für sich an gewinnen, fielen auf fruchtbaren Boden. Die beiden letzten legalen Cetnik–Einheiten mußten daher aufgelöst werden. Die Entwaffnung der verstreut liegenden Abteilungen gelang mangels Kräften nur zum geringen Teil. Es ist damit zu rechnen, daß die Reste neue D.M.–Banden bilden. Die Mihailovic Organisationsstäbe mit ihrer Bedeckung von je etwa 40 – 50 Mann vermeiden als einzige im Augenblick voll mobile Kräfte im serbischen Raum jeden Zusammenstoß mit der deutschen Wehrmacht. Meldungen über Auftreten von Kommunisten werden sogar den Deutschen zugetragen, um Sabotageakte und Sühnemaßnahmen zu vermeiden."}})</ref>|Procjena situacije Komande Jugoistoka za mart 1943. (1. april 1943.)}} 22. marta 1943, nakon što je izašao na položaje kod [[Kalinovik]]a, kako bi lično preuzeo vođenje operacije protiv partizana u [[Bitka na Neretvi|bici na Neretvi]], Draža Mihailović (alias »222«) šalje iz Vrhovne komande JVuO depešu u kojoj naređuje da se u [[Crna Gora|Crnu Goru]] odmah upute trojica četničkih komandanata. Jedan od pozvanih u svrhu „definitivnog uništenja komunista“, bio je i [[Božidar Ćosović-Javorski]], bivši Pećančev vojvoda i komandant legalizovanog Javorskog četničkog odreda, rasformiranog<ref>{{harv|Живковић|2017|p=375}}</ref> sredinom jula 1942: {{izdvojeni citat|Obzirom na sadašnju situaciju naređujem sledeće: Neka Milutin Janković, Božo Javorac i Uroš Katanić svaki sa 500 ljudi naoružanih puškama i puškomitraljezima bez komore dođu i to: Janković u [[Žabljak]], Javorac u [[Šahovići|Šahoviće]], Katanić u [[Kolašin]]. Neka se krenu čas pre, pošto komuniste jurimo sa sviju strana da im nedamo vremena da se ma gde zadrže. Jurimo ih kao lovački psi divlju zver. Ne smemo im dozvoliti da se ma gde zadrže i organizuju narod. Samo tako imaćemo uspeha za definitivno uništenje komunista. Kažite im moju poruku, da će se sada pokazati šta vrede sva trojica. Njihov dolazak biće od istoriskog značaja... Od njihovog brzog dolaska zavisi da li ćemo potpuno uništiti sve komuniste. Inače će se prebaciti u Srbiju.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 548.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} General Draža Mihailović obavještava 30. marta 1943. iz Kalinovika svoje podređene oficire o dolasku na front četnikâ pod komandom vojvode Đurovića: {{izdvojeni citat|Mašanov odred stigao ovamo. Sa Mašanom videćemo šta ćemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 564.</ref>}} Informišući generala Dražu Mihailovića o stanju na frontu te o snabdijevanju četničkih jedinica od strane italijanskih komandi u Crnoj Gori, major Pavle Đurišić, u izvještaju poslatom 1. maja 1943. godine, piše o otkazivanju slanja planirane delegacije generalu Milanu Nediću. Major Đurišić obavještava generala Mihailovića i o trenutnom mjestu boravka četničkog odreda Mašana Đurovića. Pored toga, Đurišić na originalan način interpretira ulogu »Nedićeve vojske«: {{izdvojeni citat|Deputacija kod Nedića nije otišla. Misao za ovo potekla je kod većine ljudi, koji su uverenja da se crvenima ne može ništa bez pomoći sa strane. Ja sam prihvatio iz razloga što ta '''Nedićeva vojska je Vaša a ne njegova''', a kako su [[Srpski dobrovoljački korpus|Ljotići]] uputili korpus na [[istočni front]], to verovatno ne bi ni došli, jer ih nema. [...] Iz Kolašina Mašanove ljude uputio sam za Šahoviće da se prikupe. Prekjuče dobio sam izveštaj da su [otišli u] Zaton i naredio sam da se vrate, danas tek obavešten sam da nisu tamo i niko ne zna gde su.<ref>AVII, ČA, kut. 132, reg. br. 7/4.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 142, str. 651—652.</ref>|Iz izvještaja majora [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] generalu [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]], 1. V 1943.}} Vlada [[Kraljevstvo Velika Britanija|Velike Britanije]] je u više navrata tokom 1943. godine pokušavala preko jugoslovenske izbjegličke vlade staviti do znanja generalu Mihailoviću da saradnja sa okupatorima i kvislinzima nije u skladu s operativnim planovima savezničkih štabova, kao i da nije u interesu samog četničkog pokreta. U jednoj poruci, tj. »Komunikaciji« od 11. maja, od njega se zahtijeva da prestane sa kolaboracijom sa Nijemcima i Italijanima, odnosno da »primarni objekt pokreta đenerala Mihailovića mora biti otpor Osovini«. Takođe je zahtijevano da se prekine svaka saradnja sa kvislinzima, naročito »kolaboracija sa đeneralom Nedićem«.<ref>AVII, kut. 281, reg. br. 20/1–4.</ref> Istim saopštenjem vlada Ujedinjenog Kraljevstva stavila je do znanja Mihailoviću da će britanski oficiri biti upućeni u štabove NOVJ, i da će se partizanskim jedinicama ukazati materijalna pomoć. Britanski pukovnik [[William Bailey|Stanley Bailey]] je dostavio »Komunikaciju« Mihailoviću 28. maja 1943.<ref>Branko Latas, Pokušaj Britanaca da četnike D. M. pokrenu u akciju protiv Nemaca na Kosovu (1943—1944), „Kosova — Kosovo“ No. 4 (1975), Zavod za istoriju Kosova, Prishtinë/Priština, str. 209.</ref> Budući da je vremenom stekao „iskustvo dobrog pregovarača“, a u dužem periodu je uživao visok ugled kod četničke Vrhovne komande,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> kapetan Predrag Raković je bio osoba kome je komandant JVuO povjeravao delikatne zadatke. Upravo iz ovog razloga, kapetan Raković je bio jedan od ljudi koji su posredovali razgovorima u maju 1943. godine između povjerenika Milana Nedića i [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] s jedne i generala Draže Mihailovića s druge strane.<ref>Раде Ристановић, Прилози зa биографију равногорског команданта мајора Предрага Раковића: официрски досије војске Краљевине Југославије, Зборник радова Народног музеја Чачак, vol. 49, Чачак, 2020, стр. 130.</ref> Sredinom maja 1943. godine, iz Beograda su, na zahtjev Dimitrija Ljotića, u štab vojvode Momčila Đujića stigli Miroslav Peran i Krešimir Samodol. Obojica [[Hrvati]], Peran i Samodol su bili pripadnici Ljotićevog [[ZBOR]]-a u [[Šibenik]]u u predratnom periodu. Na taj način, veze između Ljotića i Đujića su bile uspostavljene ili čak obnovljene, pa je komandant Dinarske divizije JVuO od proljeća 1943. godine učvrstio radio i kurirske veze kako s vrhovnom komandom Draže Mihailovića, tako i sa kvislinškom vladom generala Milana Nedića. Peran i Samodol — sada u svojstvu obavještajaca Dinarske divizije, s Đujićevim ovlaštenjima — okupili su u Šibeniku, augusta 1943. godine, više od 60 pripadnika antikomunističke omladine. Naoružani od strane talijanskog okupatora, dobivali su prehranu i plaću od 500 lira. Bataljon je bio pod neposrednom komandom vojvode Đujića, i to kao »elitna« jedinica. Četnička komanda Šibenika (komandant potpukovnik Gumzej i načelnik štaba poručnik Kovač) pisala je o šibenskim vođama »Zbora« potpukovniku [[Mladen Žujović|Žujović]]u 25. augusta: {{izdvojeni citat|Pred tri mjeseca doputovali su u Šibenik iz Beograda položajni poručnici 5. dobrovoljačkog bataljona Peran Miroslav i Samodol Krešimir, aktivni članovi Ljotićeve [[ZBOR|organizacije »Zbor«]]. Imenovani, uz dobrovoljačku, imaju i legitimaciju [[Organizacija Todt|organizacije »TODT«]]. Po njihovom dosadašnjem nastojanju oko proturanja ideja koje nisu u saglasnosti sa radom dirigovanim od strane jugoslovenskog ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, a prema prikupljenim provjerenim podacima postoji razlog opravdanoj sumnji da su imenovani upućeni ovamo sa povjerenim naročitim zadatkom. Napred imenovani nalaze se u Splitsko-šibenskom četničkom bataljonu u Žitniću, kao obavještajci četničke Dinarske divizije.<ref>AVII, kut. 215, reg. br. 5/1—5.</ref><ref name="Pop izdaje">[https://www.znaci.org/00001/15.pdf Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.], str. 268—269.</ref>}} Miroslav Peran se očitovao kao iskreni saveznik njemačkog Wehrmachta, kao što se može zaključiti na osnovu njegove izjave date oficirima [[114. lovačka divizija (Njemačka)|114. lovačke divizije]], a koja je prevedena sa [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezika]] i dostavljena štabu [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]]: {{izdvojeni citat|Mi, pošteni elementi Sjeverne Dalmacije, bili Hrvati ili pravoslavci, jedinstveni smo u namjeri da lojalno sarađujemo sa njemačkim Wehrmachtom u borbi protiv neprijatelja cijelog svijeta — komunizma. Naši ciljevi su jasni. Naša je čvrsta želja da naš jadni i napaćeni narod povedemo ka miru i redu. Zato molimo njemački Wehrmacht da nam pomogne u našoj borbi koliko god može. Stoga molimo njemački Wehrmacht da nas što više podrži u ovoj borbi. Njegovi neprijatelji na ovom području i naši su neprijatelji. Mi se nalazimo u beskompromisnoj borbi protiv komunizma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=483&broj=979 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000976.] <br /> ({{jez-njem|"Wir ehrlichen Elemente von Norddalmatien ob Kroaten oder Pravoslaven sind nun fest entschlossen einig und loyal mit der Deutschen Wehrmacht an der Bekämpfung gegen den Weltfeind den Kommunismus mitzuarbeiten. Unsere Ziele sind klar. Es ist unser fester Wille, unser armes und gequältes Volk zum Frieden und zur Ordnung zu führen. Wir bitten deshalb die Deutsche Wehrmacht uns in diesem Kampfe so weit als möglich zu unterstützen. Die Feinde der Deutschen Wehrmacht in dieser Gegend, sind auch unsere Feinde. Wir befinden uns im kompromisslosen Kampf gegen den Kommunismus."}})</ref>|Prijevod izjave četničkog vođe Miroslava Perana iz Šibenika (22. septembar 1943. godine)}} [[Prvoslav Odović]], predratni beogradski policajac i zamjenik [[Svetozar Vujković|Svetozara Vujkovića]], upravnika [[Logor Banjica|Banjičkog logora]], redovno je slao izvještaje Vrhovnoj komandi JVuO, odnosno Draži Mihailoviću, koji je preko njega nastojao da izvuče iz logora pripadnike svoje organizacije.<ref>Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, knj. 2, str. 14.</ref> U avgustu 1943. godine, Odović (u tom trenutku šef Predstojništva policije u [[Kruševac|Kruševcu]]; odgovoran za brojna hapšenja i mučenja pripadnika NOP-a) biva uhapšen od strane [[Srpski dobrovoljački korpus|ljotićevaca]] zbog saradnje sa četnicima pod komandom [[Dragutin Keserović|Dragutina Keserovića]], u vrijeme sukoba između ljotićevaca i četnika. Okupator ga je internirao u Njemačku, gdje je ostao i nakon rata.<ref>[https://pescanik.net/viktimizacija-zlocinaca/ Milan Radanović: Viktimizacija zločinaca]</ref> Prvoslav Odović je kasnije odselio u [[Australija|Australiju]], gdje će sredinom 1951. godine biti među osnivačima [[Srpske narodne odbrane]] (SNO), jedne od najpoznatijih srpskih antikomunističkih i nacionalističkih organizacija u emigraciji.<ref>[https://www.vesti-online.com/sedam-decenija-ponosne-istorije/ Sedam decenija ponosne istorije]</ref> Veliki problem za funkcionisanje SDS je predstavljala duboka isprepletenost i povezanost mnogih njenih pripadnika sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini. Ovu infiltriranost su hapšenjima pokušavali da preduprede Nemci. Krajem jula 1943. godine, Gestapo će zbog ove saradnje uhapsiti gotovo ceo štab [[Niš]]ke oblasne komande, na čelu sa komandantom pukovnikom [[Filipom Dimitrijevićem]]. Takođe, masovna bekstva stražara i njihov odlazak u ravnogorske odrede u toku 1943. godine kulminiraju. U poternici iz decembra 1943. koju je izdala Komanda SDS, u kojoj se konstatuje broj „aktivnih begunaca“, nalazi se 808 pripadnika Srpske državne straže.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 372.</ref> Kapetan [[Branivoj L. Petrović]], nakon izvršene inspekcije u Varvarinskom, Resavskom i Ivankovačkom korpusu JVuO, gdje je boravio kao delegat Vrhovne komande, podnio je 1. avgusta 1943. izvještaj generalu Mihailoviću u kome saradnju sa pripadnicima Srpske državne straže konstatuje kao notornu činjenicu, budući da je većina komandanata u tri korpusa bila prethodno legalizovana kod kvislinških vlasti. „S pravom se može reći da u pokretu Ravne Gore postoji i tajna sprega svih Nedićevih oficira, koji se uzajamno drže i pomažu“, žali se kapetan Petrović generalu Mihailoviću. U dijelovima izvještaja koji su posvećeni stanju u Varvarinskom, odnosno Ivankovačkom korpusu JVuO, o relacijama sa SDS-om Petrović zapisuje: {{izdvojeni citat|Srpska Državna Straža je potpuno uz nas i sarađuje sa našim odredima... Na teritoriji ovoga korpusa S.D.S. sarađuje potpuno sa našim odredima.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, dokument br. 182, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 869—878.</ref>}} Kapetan Petrović je rezimirao izvještaj Mihailoviću: „Ljudi koji vode stvari, nepodesni su po svojim moralnim i tehničkim sposobnostima. Narod želi na čelu da vidi svetle i čestite ljude, koji će biti primeri i uzori naših stremljenja. Legalizovani oficiri, bivše vojvode Koste Pećanca i Nedića, zboraši Ljotića i ceo taj elemenat, koji je do juče pod okriljem [[Svastika|hakenkrojca]] činio zulume, ne mogu danas da rade pod simbolom Ravne Gore i Vašeg imena. Narod to ne želi, ne prima, bar na terenima na kojima služe. I u koliko oni budu ostali, stav nepoverenja i rezervisanosti povećaće se.“ Prvorazredno svjedočanstvo o organizacionom jedinstvu četnika Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog kvislinškog aparata, predstavlja izvještaj kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]] koji je 28. avgusta 1943. godine poslao generalu [[Miroslav Trifunović|Miroslavu Trifunoviću]].<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 127, registarski broj 1/12 (S-X-214).</ref> Dragocjenost ovog dokumenta, pored toga što je u pitanju primarni izvor, ogleda se i u činjenici da su pomenuti oficiri Jugoslovenske vojske u otadžbini bili veoma visoko hijerarhijski pozicionirani. Naime, general Miroslav Trifunović je bio delegat Vrhovne komande JVuO za Srbiju i jedan od nekolicine četničkih komandanata (pored samog Draže Mihailovića) sa činom generala, dok je kapetan Aleksandar Mihajlović (pseudonim »Willy«) bio komandant beogradskih ravnogoraca od proljeća 1943, nakon što je uhapšen njegov prethodnik major Žarko Todorović, pa sve do završetka okupacije. Kapetan Mihajlović izvještava generala Trifunovića (»Dietrich«): „Pored legalnih jedinica S.D.S. koje su potpuno uključene u našu organizaciju i na koje potpuno računam, organizacija Beogradske brigade (sela) potpuno je sprovedena... Krećemo se slobodno, patroliramo, držimo zasede i uopšte vladamo njima. Ovo mi je taj V Beogradski korpus sa: 1. beogradskom brigadom (sela), 2. brigadom (bataljon S.D.S. i Nedićeva Garda), 3. brigada vatrogasci, 4. brigada (Savso 13) i 5. brigada (razne sportske organizacije). O ovome molim Vas za najveću tajnost, jer vidite da ih nisam ni u svom naređenju Br. 240 izneo ostalim komandantima korpusa mada im verujem kao i sebi.“ Uz 1500 ljudi u ilegali, Mihajlović navodi da su mu „najveće nade“ legalne jedinice SDS i Beogradska brigada JVuO i da „stoga sve ljubomorno čuva[m]“. Mihajlović nastavlja: „Policija U.g.B. [Uprave grada Beograda — prim.] (kvartovski odredi, policiska škola, logor, saobraćajna policija) kompletni su pod mojom komandom. Ovo mi je drugi po sigurnosti adut u rukama.“ S druge strane, kapetan Mihajlović za šefa Specijalne policije UgB [[Iliju Paranosa]] tvrdi da je dvije i po godine bio „glavni inkvizitor naših ljudi“; stoga na preporuke iz Vrhovne komande JVuO za saradnju s njim odgovara da to ne bi bilo uputno, s obzirom da je „cela njegova policija [je] minirana i bez njegove pomoći“, te da osobe poput Paranosa „nikako ne služe na čast niti na ugled našega pokreta“. Mihajlović zaključuje da se sa Stražom ne treba konfrontirati, budući da, iz četničke perspektive, ona predstavlja savezničku formaciju: {{izdvojeni citat|Pre nego što završim molim Vas još i to, da kod naših komandanata na terenu utičete, da ne razoružavaju i odvode stražare S.D.S. Sve su to naši ljudi na koje možemo stoprocentno računati. Zašto ih onda dirati kad i ovako pozitivno rade. Na taj način samo se stvaraju njima neprijatnosti što je potpuno nepotrebno a mi sami sebe slabimo. I o ovome smo i usmeno govorili i video sam da ste me razumeli pa Vas sada samo potsećam na to, a s obzirom na učestale ovakve slučajeve u poslednje vreme.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dokument 194, strane 914—922.</ref>|Kapetan [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO}} [[Kapitulacija Italije|Kapitulacijom Italije]] u septembru 1943. godine i očekivanim savezničkim iskrcavanjem na [[Jadran]]u, široko rasprostranjena pojava među pripadnicima SDS-a postaje napuštanje položaja (do tada ne toliko često) i odlazak u šumu, tj. u redove JVuO. U jednom izvještaju sa proputovanja iz sredine septembra, inspektor SDS piše da su bjekstva uzela maha u Kragujevačkom, Valjevskom i Šabačkom okrugu: {{izdvojeni citat|Ja sam lično za ovih deset dana putovanja dobio utisak da su pripadnici SDS-a, koji su odbegli, kao i oni koji se za bekstvo spremaju, već odavno bili pripadnici organizacije DM, radeći legalno sve dok nisu dobili naređenje da se pripreme i odu u šumu.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 50A–1–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310, fus. 823.</ref>}} Ova aktivnost je svoju kulminaciju dostigla 21. septembra 1943, kada Draža Mihailović izdaje naređenje koje su komandanti korpusa imali dostaviti sreskim komandama SDS-a kako bi ovi „u roku od 48 časova“ napustili svoju dosadašnju dužnost, te se „sa svojim ljudstvom, oružjem i spremom“ javili lokalnim komandantima JVuO radi ratnog rasporeda. U Mihailovićevom naređenju, između ostalog, stoji: {{izdvojeni citat|Imam sigurne podatke da će Nemci uskoro početi sa razoružavanjem Srpske državne straže. Komandanti na čijim se terenima nalaze ovakvi odredi, uhvatiće vezu sa istima i narediti im da odmah sa celokupnim oružjem, spremom i materijalom, koji im stoji na raspoloženju izađu u šumu i pristupe u saradnju. Svima onima koji ne budu hteli izvršiti ovo naređenje, objaviti im otvoreno neprijateljstvo, smatrati ih izdajnicima Kralja i Otadžbine, silom ih razoružati i nemilosrdno ih uništavati na terenu.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310-311, fus. 824.</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} Tog mjeseca će i poručnik [[Miloš Radosavljević]], komandant Valjevskog korpusa JVuO, narediti komandantima svojih brigada da „pristupe razoružanju legalnih srpskih odreda na svojoj teritoriji“, kao i da „razoružano ljudstvo koje pripada našoj organizaciji odmah uvrste u svoje [četničke — prim.] redove“, dok bi prema „izrodima i izdajnicima“ trebalo postupiti „po zakonu šume“.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I, Београд, 1999, стр. 395.</ref><ref>{{Cite journal|last=Сегић|first=Дејан|date=2011|title=Четници и капитулација Италије 1943.|url=http://www.isi.mod.gov.rs/multimedia/dodaci/vig_1_2011_1554880246.pdf|journal=Војноисторијски гласник|publisher=Институт за стрaтегијска истраживања Одељења за војну историју Министарства одбране Републике Србије|volume=1/2011|pages=214}}</ref> Njemačka Komanda Jugoistoka je također bila u posjedu informacijâ o izričitom Mihailovićevom nalogu nadleštvima Srpske državne straže u unutrašnjosti zemlje da se priključe četnicima u šumi: {{izdvojeni citat|Srbija: Opšta situacija nepromijenjena. Aktivnost bandi nastavlja da se intenzivira. Navodno, Mihailović je komandama Srpske državne straže u centralnoj Srbiji izdao naređenje da do 20. septembra odu u šumu. Dalja dezertiranja iz SDS i Srpske granične straže, posebno u sjeverozapadnoj Srbiji. Grupe DM su posljednjih dana spojene u jake jedinice.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=158&roll=483 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000155.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Zu allgemein: <br /> Lage unverändert. Bandentätigkeit hält verschärft an. An D. M. hat angeblich den SSW–Kommandos in Mittelserbien den Befehl erteilt, sich bis zum 20.9. in den Wald zu begeben. Weitere Desertierungen von SSW und SGW besonders in Nordwestserbien. D. M.– Gruppen wurden in den letzten Tagen zu starken Einheiten zusammengefasst."}})</ref>|Telegram komande Vojnoupravnog zapovjednika Jugoistoka, (17. septembar 1943)}} Kapetan I klase [[Dimitrije Antonović]] (pseudonim »Rudy«), komandant Kosmajskog korpusa JVuO, izvještavajući 5. septembra 1943. Dražu Mihailovića o aktivnostima jedinice pod njegovom komandom tokom ljeta te godine, piše o odnosu pripadnika kvislinške Srpske državne straže prema četnicima: {{izdvojeni citat|Organi S.D.S. pomažu me ali baš ništa ne rade. Oni u glavnom mirnodobski žive i zadovoljni su, po njihovom mišljenju, što mogu i da sede na miru i čuvaju svoje glave za sutra i ujedno da rade za našu stvar. Njihova korist za nas je vrlo mala i ja sam preduzeo sve mere da ih što pre povučem, dok ih Švabe nisu razoružale. Sa njima, isto baš sa onima koji sarađuju sa nama, primoran sam da se svađam zbog njihove neaktivnosti i zbog toga što pokušavaju da kritikuju naše poslove. Ta kritika je u glavnom zato što se oni boje da ih mi našim radom ne otkrijemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 201, str. 936—937.</ref>}} Prema tvrdnjama [[Boško Kostić|Boška Kostića]], sekretara [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], Ljotić je u drugoj polovini 1943. pokušao da ugovori sastanak sa Mihailovićem, ali je to Mihailović odbio računajući na negativnu reakciju emigrantske vlade. Boško Kostić je 1943. po drugi put boravio u [[Turska|Turskoj]]. U svojim memoarima on piše da je stigao u [[Istanbul]] na [[Vidovdan]] te godine i ostao sve do decembra. Upućen u misiju povezivanja sa službenicima [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske vlade u emigraciji]], Kostić navodi da se sastao sa Lukom Lukovićem („generalnim konzulom u Carigradu“) te konzulom Vladom Perićem. Ljotićev sekretar citira pisanu poruku koju je general Milan Nedić adresirao na kralja [[Petar II Karađorđević|Petra II Karađorđevića]]: {{izdvojeni citat|Vaše Veličanstvo, ja činim sve što je u mojoj moći da spasem što je moguće više srpskih života. Propaganda iz Londona sprečava me u ovom poslu. Ne smeta to što me napada, jer to čini moj teški zadatak sa okupatorskim snagama lakšim. Ali ja molim da me Vi ne tretirate kao [[Vidkun Kvisling|Kvizlinga]] i [[Ante Pavelić|Pavelića]], koji je do danas uništio 600.000 Srba u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Znam da u redovima srpskih oružanih snaga ima oko 80% oficira i ljudi koji pripadaju pokretu đenerala Mihajlovića i koji će se pripojiti njemu kada vreme za to dođe, da pomognu oslobođenju svoje zemlje. Ja sam spreman da predam vlast đeneralu Mihajloviću kada Nemci odu, da bi se održao zakon i red u zemlji dok se legalna vlada i Vaše Veličanstvo ne povrati. Radi toga, molim Vas da delujete na đenerala Mihajlovića da ne prouzrokuje prerane represalije nad nezaštićenim stanovništvom. Svaka nemačka glava se plaća sa sto srpskih. Za mene, međutim, svaka pojedinačna srpska glava je draža nego sto nemačkih. Posle oslobođenja zemlje spreman sam da izađem pred narodni sud. Za moja dela istorija će da sudi najbolje.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 115–116.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Iz primarnih izvora se može zaključiti da je Boško Kostić vjerno rekonstruisao sadržinu Nedićevog pisma. Naime, konzul Vladimir Perić, inače obavještajni oficir [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], poslao je 9. jula 1943. Vladi Kraljevine Jugoslavije telegram, u kom prenosi navode iz razgovora sa Kostićem: {{izdvojeni citat|Nedić je kralju veran i čini sve da spase što se spasti može, a o čemu će biti reči posle rata. Ne traži ni pomilovanje ni aboliciju, traži samo da se izvede pred sud i da sud da reč o njegovom radu za vreme okupacije. Moli da se ostavi da radi i ako se što želi od njega da mu dostavimo... Svi pokušaji Nedića da dođe u lični kontakt sa generalom Mihailovićem propali su. On moli da general Mihailović izabere mesto boravka gde želi i sa brojem ljudi koliko želi... Njegovo naoružanje i snabdevanje biće Nedićeva briga. Kada Nemci počnu evakuaciju, Nedić smatra da će njegova uloga tada biti završena i tada neka dođe general Mihailović ili lice koje Nj. V. Kralj odredi... Sve trupe koje je uspeo do sada da spremi, koje su već sada 80% za generala Mihailovića, staviće njemu na raspolaganje, njemu ili nekome drugome koji se odredi i kada za to dođe momenat.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—Y—514, 515, 516.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_43.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBAVEŠTAJNI CENTRI PURIĆEVE VLADE]</ref>}} Procjena vojno-političke situacije sačinjena od strane komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maksimilijana fon Vajks]]a od 1. novembra 1943. godine, predstavlja jedan od najmarkantnijih dokumenata koji je neki od njemačkih okupacionih komandanata potpisao u toku rata. Feldmaršal fon Vajks, koji je od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka, kada preuzima komandu i nad [[Armijska grupa F|Armijskom grupom »F«]], poput ostalih njemačkih vojnih i obavještajnih instanci, notira mnogostruke veze četničkog pokreta Draže Mihailovića s kvislinškom upravom Milana Nedića: {{izdvojeni citat| U ''Srbiji'' Draža Mihailović pokušava da mobilizacijom ubrza izgradnju ''nacionalne srpske armije''. U tom smislu apeluje na Srbe koji su ostali verni kralju i na iskonsku nacionalnu svest Srba. Sa aktivnim činovništvom vežu ga mnogi stari i novi odnosi. Otuda bi se moglo predvideti da bi u slučaju neprijateljskog napada koji bi imao sigurnog izgleda na uspeh državna moć prešla u njegove ruke.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3: Dokumenti Nemačkog rajha 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 156, str. 622.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_3_156.htm Procena komandanta Jugoistoka feldmaršala Vajksa od 1. novembra 1943. vojno-političke situacije na području Jugoslavije krajem oktobra 1943. godine]</ref>}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a (zima 1943/1944. godine), naglašava se složenost odnosa na liniji [[JVuO]]—[[SDS]]—[[SDK]], ali i jedinstvo akcije ovih formacijâ prema [[NOVJ|jugoslovenskim partizanima]]: {{izdvojeni citat|Odnosi između četnika, Nedićeve straže i Ljotićevih ljudi bili su veoma komplikovani. Ta tri pokreta nisu imali zajednički stav u odnosu prema okupacionoj sili, a jedino zajedničko bila im je borba protiv komunističkog pokreta.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} Počev od novembra 1943. godine, četnički komandanti (poput [[Vojislav Lukačević|Lukačevića]], [[Jevrem Simić|Simića]], [[Nikola Kalabić|Kalabića]] i dr.) su potpisali sa predstavnicima njemačkih okupacionih ustanova [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore o primirju]], kao i o saradnji u zajedničkoj borbi protiv snaga NOVJ. U prva tri članka ugovora potpisanog [[27. 11.|27. novembra]] [[1943]], pukovnik Jevrem Simić i kapetan Nikola Kalabić obavezali su se spram okupatora sljedeće: {{izdvojeni citat| 1.   Primirje u srezovima Umka, Vračar, Grocka, podunavskom, kosmajskom, mladenovačkom, oplenačkom, aranđelovačkom, lepeničkom, kragujevačkom, gružanskom, kačerskom, kolubarskom. Četnici se obavezuju da ne vrše sudsku vlast samovoljno prema Nemcima i pripadnicima nemačke narodne grupe. U ugovor su uključeni nemački Vermaht i policija, bugarske oružane snage, Srpski dobrovoljački korpus, Srpska državna straža, Ruski zaštitni korpus, srpske vlasti i privredna preduzeća, a na četničkoj strani — četničke jedinice kapetana Kalabića i pukovnika Simića. 2.   Primirje treba da stvori podlogu — pretpostavku za zajedničku borbu protiv komunista. 3.   Potvrda Kalabića i Simića da se u potčinjenim jedinicama ne nalaze pripadnici sila koje su sa Nemačkom u ratu. Obaveza Kalabića i Simića da spreče i prekinu obaveštajne puteve koji bi mogli da daju obaveštenja neprijateljima velikonemačkog Vermahta o nemačkim vojnim pokretima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_262.htm Sporazum od 27. novembra 1943. između pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ]</ref>|Sporazum pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ (27. novembra 1943.)}} Nakon potpisivanja ugovora između JVuO i Wehrmachta, uslijedila je negativna reakcija stanovništva okupirane Srbije. General [[Svetomir Đukić]] (pseudonim »Zu-Zu«), komandant Severnih pokrajina JVuO ([[Vojvodina]] i [[Slavonija]]), izvijestio je 8. decembra 1943. Dražu Mihailovića da su u Beograd došli bugarski političari i predstavnici bugarskih okupacionih trupa, sa kojima se sastao i vodio pregovore o borbi protiv NOVJ. Đukić naglašava da „po Beogradu kruže glasovi kako se Čiča [Mihailović — prim.] sporazumeo sa Nemcima i Nedićem, što je primljeno vrlo nepovoljno u narodu“, dodajući da je on (general Đukić) to odlučno demantovao.<ref>AVII, reg. br. 8/1, kut. 276, dep. 12067; reg. br. 21/1, kut. 275, d. 943.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji (1943-1944), Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 344—345.</ref> Uviđajući opasnost od širenja vijesti o sklopljenim ugovorima, svojim je potčinjenim general Mihailović sugerisao da reaguju opovrgavanjem. 30. novembra 1943. godine, komandant JVuO je potpukovniku Živojinu Đuriću (pseudonim »Sokrat«; ujedno šef Okružne komande SDS-a u [[Leskovac|Leskovcu]], kao i četničkog obavještajnog centra »Antikvarnica 1«), poručivao sljedeće: „Glasovi o sporazumu četnika sa Bugarima i Nemcima potpuno su izmišljeni. Demantujte sve ovo.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 275, reg. br. 21/1.</ref> Nakon toga, major [[Dragutin Keserović]] obavještava Mihailovića da mu je okružni komandant Srpske državne straže iz [[Kraljevo|Kraljeva]] Dragutin Redić ponudio saradnju. General Mihailović je dvosmisleno odgovorio majoru Keseroviću dopisom od 4. XII 1943: {{izdvojeni citat|Koristite sve što Vam Redić nudi. Ponavljam Redić nudi i dajte mu zadatak neka se bije. Što se tiče Nemaca naš je stav nepromenjen. Mi nismo sklopili nikakav sporazum, ali trenutno tučemo opasnijeg neprijatelja, a komunisti su zlo koje moramo uništiti po svaku cenu.<ref>AVII, ČA, K–278, reg. br. 18/1.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Obavještajni oficiri iz [[187. rezervna divizija (Nemačka)|187. rezervne divizije]] javljaju 31. oktobra 1943. o saradnji sa Slavonskim četničkim odredom pod komandom majora [[Dušana Janjića]]. Za jedinicu se navodi da sa „nekih 16–20 ljudi vrši izviđačke zadatke na [[Psunj]]u“ te da se u borbama dobro pokazala, dok sam major Janjić „odaje dobar utisak“, budući da „mrzi [[Jevreji|Jevreje]], [[Masonerija|masone]], pa samim tim i komuniste i [[Ujedinjeno Kraljevstvo]] i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]“: {{izdvojeni citat|Centrala Abwehra u [[Zagreb]]u (podružnica [[Slavonski Brod]]) trenutno predvodi četničku grupu Janjić sa 32 pouzdana ljotićevca, očigledno po instrukcijama iz Beograda. Sa četničkim vođom Janjićem nema pisanih sporazuma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=389&rec=314&roll=1544 NARA, T314, Roll 1544, frames no. 000383—4.] <br /> ({{jez-njem|"Nebenstelle Brod der Ast. Agram führt in diesen Tagen Cetnik—gruppe Janič anscheinend auf Weisung aus Belgrad 32 verlässliche Ljotič—Männer zu. Schriftliche Abmachungen mit Cetnikführer Janič nicht vorhanden."}})</ref>|Izvještaj 187. rezervne divizije o saradnji sa četnicima (31. oktobar 1943. godine)}} U jednom njemačkom izvještaju s početka novembra 1943. godine posebno je posvećena pažnja saradnji sa četničkim snagama pod vođstvom [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] i [[Mane Rokvić|Maneta Rokvića]]. Pored konstatacije da „četničke jedinice dobijaju naredbe direktno od lokalnih njemačkih komandanata“, u izvještaju se za zapovjednika Dinarske divizije JVuO decidirano tvrdi: {{izdvojeni citat|Četnički vojvoda Đujić je sljedbenik Ljotićeva pokreta. U njegovom bližem okruženju vjerojatno ima starijih pravoslavaca koji su skloni pokretu Draže Mihailovića, ali trenutačno pod vodstvom Đujića nemaju utjecaja. Đujić već neko vrijeme pokušava za vođe jedinica postaviti mlade pravoslavce koji su bliski Ljotićevom pokretu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=344&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000340.] <br /> ({{jez-njem|"Der Cetnik—Vojvode Djujic ist Anhänger der Ljotic—Bewegung. In seiner näherer Umgebung sind wohl älteren Pravoslaven die zur D.M.—Bewegung neigen, jedoch derzeitig unter Führung von D. keinerlei Einfluss besitzen. D. bemüht sich seit einiger Zeit, junge, der Ljotic—Bewegung nahestehende Pravoslaven als Einheitsführer anzusetzen."}})</ref>|Izvještaj [[114. lovačka divizija|114. lovačke divizije]] komandi [[15. brdski armijski korpus|15. brdskog armijskog korpusa]] o rezultatima saradnje sa četnicima (5. XI 1943. godine)}} Na drugoj strani, i zvaničnici [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih]] zemalja notiraju saradnju generalâ Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića. U jednom obavještenju iz [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskog]] [[Kancelarija za inostrane i poslove Commonwealtha|Foreign Officea]] poslatom 7. decembra 1943. veleposlaniku Ujedinjenog Kraljevstva u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]], navode se razlozi za prekid odnosâ sa Dražom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Nedavne informacije iz Srbije kazuju: (1) Da Mihailovićeva organizacija još uvek ima kontrolu nad većim delom stanovništva, ne samo zbog njihovog nacionalističkog stava već i zbog njihovog otpora prema komunizmu. (2) Da Mihailović ne samo da nije ni od kakve vojne i pomoći za saveznike već je postao izražena prepreka bilo kakvom obliku jugoslovenskog jedinstva. (3) Da je Mihailović toliko opsednut opasnošću od komunizma da je otvoreno priznao da više voli da brani Nedića i Nemce nego da se potčini partizanima. (4) Mada još uvek nema dokaza da Mihailović lično sarađuje sa Nemcima, velika je verovatnoća da sarađuje sa Nedićem i da su neki njegovi komandanti već potpisali sporazume sa Nemcima.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_249.htm Obaveštenje Ministarstva inostranih poslova Velike Britanije od 7. decembra 1943. svom ambasadoru u Vašingtonu o saradnji četnika sa okupatorima i razlozima za prekid odnosa sa Dražom Mihailovićem]</ref>}} 18. novembra 1943. britanski potpukovnik Koup (Cope) izveštava pretpostavljene da je od Mihailovićevog [[Radoslav Đurić|majora Đurića]] obavešten o saradnji četnika sa Nedićevom vladom. Potpukovnik Koup izveštava da većina ljudi pod Đurićevom komandom neće tolerisati ovu saradnju, neće se boriti protiv partizana u savezu sa Nedićem, i da je Đurić, uprkos suprotnim Mihailovićevim naređenjima, već kontaktirao lokalne partizane.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_48.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Kapetan Mor (More) takođe obavještava svoje nadređene o saradnji Mihailovićevih i Nedićevih snaga u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]] i na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]]. Dokumente o četničkoj kolaboraciji sa okupatorom i kvislinzima dostavljeni su 3. januara 1944. Foreign Officeu iz kabineta [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]], predsjednika britanske vlade. Iz Jugoslavije ih je donio [[Fitzroy MacLean]], šef britanske vojne misije kod [[Josip Broz Tito|Tita]]. Brigadir MacLean je doveo u [[Kairo]] i jednog zarobljenog njemačkog oficira: {{izdvojeni citat|''2. decembar'' <br /> Kapetan Mor, kod Mihailovićevih snaga u području južnog Kopaonika, izveštava da je nedavno razgovarao sa jednim Nedićevim oficirom koji se hvalio mobilizacijom Nedićevih snaga i saradnjom Nedić — Mihailović u borbi protiv partizana. <br /> Kapetan Mor tvrdi da je pre nedelju dana u štab četničkog vođe Markovića došao jedan Nedićev delegat. Ovaj delegat je obavestio da Nemci garantuju odeću, opremu i platu četnicima kao nagradu za antipartizansku aktivnost. <br /> Kapetan Mor kaže da je Marković odbio ovu ponudu, ali smatra da je isto ponuđeno svim četničkim vođama i da je teško verovati da u ovo nije umešan i Mihailović.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941—1944'' — Dokumenti, Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 84.</ref>}} Posljednjeg dana oktobra 1943, general Dragoljub Mihailović naređuje svojim komandantima da, „s obzirom na današnju situaciju“, budu u pripravnosti da na „dati znak mobilišu sve do poslednjeg čoveka“ za borbu protiv partizana.<ref>Vojni arhiv, Beograd, Četnička arhiva, 22–2–13.</ref><ref>Mirjana Zorić, Bitka za Srbiju 1944. godine, Vojno delo, vol. 66, br. 3, Beograd, 2014, str. 292.</ref> Kako bi opravdao suradnju s kvislinškom upravom, Mihailović u naredbi iznova lansira propagandnu parolu o navodnom prisustvu znatnog broja [[Ustaše|ustaša]] u redovima NOVJ: {{izdvojeni citat|Naročito vodite računa da trupe treba podmladiti najboljim regrutima. Stvarajte što jače leteće brigade. Obratite pažnju da nam Nemci ne pobegnu. Preduzmite sve najhitnije da uspostavite vezu sa Nedićevim elementima. Pridobijajte čak i ljotićevce da pristupaju, jer partizani primaju sve, čak i krvne neprijatelje – ustaše. Moramo se u datom momentu pojačati, jer ko bude jači biće u pravu.|General [[Draža Mihailović]]}} U depeši od 17. novembra 1943. general Draža Mihailović se obraća majoru Aleksandru Saši Mihajloviću (pseudonim »Vili«), komandantu [[Beograd]]a JVuO: {{izdvojeni citat|Nacionalnoj službi preporučiti da uvek stupa u vezu sa našim odredima pa im se neće ništa desiti a dokle god ne stupe u vezu sa nama smatraju se neprijateljskim odredima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_42.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 7. novembra do 3. decembra 1943. godine]</ref>}} Pripadnici Posavske brigade JVuO i lokalne SDS sukobili su se 7. septembra 1943. sa djelovima [[Kosmajski partizanski odred|Kosmajskog NOP odreda]] u ataru [[Vranić (Barajevo)|Vranić]]a, uz minimalne gubitke s obje strane. Među partizanima nalazilo se i nekoliko mladića iz sela. Nakon četiri dana, Vranić biva blokiran od strane SDS, Specijalne policije iz Beograda i jednog bataljona Posavske brigade pod komandom poručnika Dragana Lazića. Tada su četnici bez razloga ubili Milivoja Kojića, seljaka koji je čuvao stoku. Četnici, žandarmi i Specijalna policija izvršili su pretres u selu, uhapsivši devet seljaka. Četvorica seljaka su osumnjičena kao partizanski simpatizeri i sprovedena u zatvor Specijalne policije gdje su isljeđivani i mučeni, a zatim izolovani u [[Koncentracijski logor Banjica|logoru na Banjici]]. Nakon što su odbili da isporuče žito na ime rekvizicije, petorica uhapšenih su upućeni na prinudni rad na [[Čukarica|Čukarici]]. U oktobru, četnici Posavske brigade su uhvatili trojicu partizana iz Vranića i predali ih Specijalnoj policiji. Sva trojica su ubijena od strane okupatora.<ref>Arhiv Srbije, Zemaljska komisija, kutija 139, zločini broj 418, 1545, 1546, 1548, 1563, 1744, 1746.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 124—125.</ref> U noći između 10. i 11. novembra 1943. godine, oko 50 pripadnika Sokobanjske brigade JVuO na čelu sa komandantom Acom Todorovićem upali su u [[Sokobanja|Sokobanju]] i uz pomoć gradske SDS uhvatili osam partizanskih simpatizera. Uhapšenici su sprovedeni u štab Deligradskog korpusa JVuO gde su isleđivani i mučeni u prisustvu komandanta korpusa Branivoja Petrovića i šefa propagande i islednika korpusa [[Vojina Andrića]]. Nakon isleđivanja streljani su u ataru sela [[Jošanica (Sokobanja)|Jošanica]]. Iste noći pokušano je hapšenje još jednog partizanskog simpatizera u varoši, ali se ovaj napadačima suprotstavio oružjem. Međutim, nakon desetak dana je uhapšen od strane pripadnika SDS, zatim predat četnicima i likvidiran u štabu Deligradskog korpusa.<ref>Јован Златић, Страдалаштво српског народа у Нишком ратном округу 1941-1944, IV, Равногорски покрет и Jугословенска војска у отаџбини, Ниш, 1998, стр. 207—222.</ref> Četnici Aleksinačke brigade Deligradskog korpusa su 15. novembra nasilno odveli iz [[Aleksinac|Aleksinca]] Dušanku Stanisavljević i njenu 16-ogodišnju kćerku Nadeždu koje su isljeđivali u štabu brigade. Uhapšenice su potom predate kvislinškim organima i izolovane u [[Koncentracijski logor Crveni krst|logoru na Crvenom krstu]] u Nišu. Dušanka je ubijena u logoru a Nadežda je puštena sredinom 1944. godine.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Београд, 1965, стр. 542.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 114, 116.</ref> 1. decembra 1943. u selu [[Босута|Bosuti]] kod [[Aranđelovac|Aranđelovca]], [[Prva južnomoravska brigada]] NOVJ se sukobila sa jedinicama četničkog Korpusa Gorske garde pod komandom kapetana [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], kao i Rudničkog korpusa JVuO kojim je komandovao kapetan [[Dragiša Ninković]]. Razvila se oštra borba; partizani odbacuju četnike, produživši pokret ka selu [[Darosava|Darosavi]]. Nakon dva dana, uslijedio je združeni napad na partizane od strane četnika i pripadnika Srpske državne straže (oko 3.000 ljudi). U izvještaju poslatom Mihailoviću 22. decembra 1943. iz štaba Rudničkog korpusa detaljno je opisan tok borbi: {{izdvojeni citat|Po dolasku na Rudnik kapetan Ninković je primio komandu nad Rudničkim korpusom u duhu napred označenog naređenja Vrhovne komande. Preko telefona sa Rudnika uhvaćena je veza sa Kalabićem, koji se nalazio u Šatornji. Ugovoreno je da se napad na komuniste vrši u zoru 1 decembra... Rezultat u ovoj borbi je sledeći: kod nas poginulo 8, ranjeno 11 četnika. Kod komunista prema docnije tačno proverenim podacima oko 40 mrtvih i 36 ranjenih. Sutradan 2 decembra, Kalabić koji nije učestvovao u borbi u Bosuti produžio je pokret prema Darosavi, gde je uhvatio vezu sa Srpskom državnom stražom. Komunistička grupa krenula takođe u istom pravcu. 3 decembra izjutra Garda sa poljskom stražom napala je komuniste na tromeđi orašačkog, kosmajskog i kolubarskog sreza — Žuti Oglavak. Ova borba je takođe bila oštra, ali mnogo manje od borbe u Bosuti na dan 1. decembra. Ovaj korpus je istoga dana stigao u Darosavu ali borba je već bila svršena. Komunistička grupa se povukla prema s. Venčanima srez kolubarski. Dalje gonjenje komunista preko celog sreza kolubarskog i kačerskog sve do Rajca i to u stopu i neumorno, vršio je ovaj korpus.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_46.htm Izveštaj Štaba Rudničkog korpusa od 22. decembra 1943. Draži Mihailoviću o borbama protiv NOVJ u predelu planine Rudnik]</ref>}} Još jedan slučaj vojne saradnje ravnogorskih jedinica sa formacijama Srpske državne straže zabilježen je krajem novembra 1943. Prema evidenciji kvislinških vlasti, u [[Trstenik|Trsteničkom]] srezu dolazi do vatrenog okršaja prilikom pokušaja [[1. južnomoravska udarna brigada|Prve južnomoravske brigade NOVJ]] da izvede proboj na tom području. Četnici se i ovog puta bore na strani SDS-a: „U vezi izveštaja br. 332 tač. 3 u borbi kod sela Male Drenove, Milutovac i Poljne (18 km odnosno 20 s-z od Kruševca, sek. Kruševac, srez trstenički) gde su oko 250 komunista bili razbijeni od strane poterne grupe SDS s jedne strane i odreda pripadnika DM sa druge strane. Na mestu borbe ostalo je 36 komunističkih leševa dok je 20 komunista ranjeno. U borbi su ranjena 2 stražara a poginulo 8 četnika i 10 je ranjeno.“<ref>VA, NdA, 1–1/1–8, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 26. novembra do 3. decembra 1943.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 214, fus. 594.</ref> Najkasnije tokom 1943. godine, četničkom pokretu se pridružio i [[Panta Draškić]], brigadni general [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Naime, po nalogu Draže Mihailovića, general Draškić ulazi novembra 1943. godine u Odbor za koordinaciju rada sa [[Bugari]]ma. Gestapo je otkrio ove aktivnosti, pa je Draškić uhapšen i početkom 1944. poslat u logor [[Osnabrück]].<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 30, fus. 96.</ref> Draškić je bio učesnik [[Balkanski ratovi|Balkanskih ratova]] i [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. U tom periodu (1913-1917), bio je i [[Ađutant|ordonans]] [[regent]]a [[Aleksandar I Karađorđević|Aleksandra Karađorđevića]]. Po obrazovanju Vlade narodnog spasa pod predsjedništvom generala Milana Nedića, general Panta Draškić se nalazio na čelu Ministarstva rada. Funkciju ministra obavljao je od 29. avgusta do 7. oktobra 1941. Zbog prihvatanja pozicije u kvislinškoj vladi, lišen je generalskog čina od strane [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske emigrantske vlade]]; čin mu je vraćen nakon pristupanja Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Krajem 1943. godine, Draža Mihailović formira u Beogradu grupu saradnika koji su dobili zadatak da uspostave vezu i povedu razgovore sa pojedinim bugarskim ličnostima koje su tražile veze sa njim. Pored generala Draškića, u toj grupi su bili i kapetan Saša Mihajlović, četnički komandant Beograda, zatim general Svetomir Đukić, komandant Severnih pokrajina JVuO, kao i drugi političari, činovnici i industrijalci iz predratnog perioda, poput bivšeg [[Kraljevina Jugoslavija|kraljevskog]] ministra [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandra Cincar-Markovića]]. Sa ovom grupom vezu je održavao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]], komandant Timočkog korpusa JVuO. Izvještavajući Mihailovića o jednom bugarsko-četničkom sastanku u Beogradu, Jovanović piše: {{izdvojeni citat|Prema mojim uputstvima, moj saradnik iz Beograda održao je sastanak pre 4 dana sa Ivanom Bojadžijevom, zetom [[Aleksandar Stambolijski|Stamboliskog]]. Pošto se sa Bojadžijevom od ranije poznavao, razgovarao je sa njim kao sa starim drugom i prijateljem o političkim prilikama, kao i o mogućnosti na zbližavanju i organizovanju snaga za ujedinjenje sa Bugarskom. [...] <br /> Bugarska buržoazija i deo vojske koji nisu bili u prošlosti za saradnju sa Jugoslavijom, sada pristaju na jednu takvu saradnju iz straha od boljševizacije zemlje. Za tu politiku oni bi štošta žrtvovali, pa i samu [[Dinastija Wettin|Koburšku monarhiju]]. Nužno se nameće što brža i šira akcija. Ovo je Bojadžijev izjavio u prisustvu Pante Draškića, đenerala i Ike Panića, industrijalca, koji su se stavili na raspoloženje našoj organizaciji u svemu, a naročito za saradnju sa Bugarima...<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, D—XLI—12077.</ref>}} Na ovaj Jovanovićev telegram, general Draža Mihailović je odgovorio 12. decembra 1943. godine: {{izdvojeni citat|Ovde ste postigli vrlo dobar uspeh. Đeneral Panta Draškić i industrijalac Ika Panić — ponavljam, a ne Tika — obrazovaće bugarsko-jugoslovenski komitet... Bugarsko-jugoslovenski komitet održavaće vezu sa mnom preko generala Svete Đukića, a đeneralu Panti Draškiću poslaću hitno posebnu šifru...<ref>AVII, arhivski fond D. M., D—30—538, 541.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_57.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje VEZE SA BUGARSKIM REAKCIONARIMA I OKUPATORIMA]</ref>}} Na sednici Nedićeve vlade, 25. novembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića zaključeno je sledeće: {{izdvojeni citat|U pogledu akcije DM može se kao bitno naglasiti sledeće: lojalan stav prema okupatorskim i srpskim vlastima, njihovim organima i njihovim oružanim odredima. Beskompromisna borba protiv komunista, svuda gde se god susretnu. U nekim okruzima i aktivna saradnja sa nemačkim i našim predstavnicima prilikom borbi protiv komunista.<ref name="znaci2">[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d.], str. II/223-224.</ref>}} Na sednici vlade, 3. decembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića ponovljena je povoljna konstatacija: {{izdvojeni citat|Veoma je karakteristično da su u protekloj nedelji sa odredima DM na uništavanju komunista sarađivale i jedinice SDS, kao i dobrovoljački odredi, među kojima do sad nije bilo nikakvih nepotrebnih incidenata.<ref name="znaci2"/>}} U izvještaju poslatom iz njemačke [[2. oklopna armija|2. oklopne armije]] s početka oktobra 1943, konstatuje se da je major [[Siniša Ocokoljić|Siniša Ocokoljić Pazarac]] obavijestio generala Mihailovića o uspostavljenim vezama između prvog čovjeka ravnogorske organizacije u Beogradu majora Aleksandra Mihajlovića i njegovog pomoćnika kapetana Ivana Pavlovića sa Ilijom Paranosom{{efn|U ovom slučaju najvjerovatnije nije riječ o Iliji K. Paranosu, šefu Specijalne policije Uprave grada Beograda, već o istoimenoj, ali drugoj osobi koja je obnašala dužnost potpredsednika Beogradske opštine; obojica su bili najbliži saradnici Dragomira Jovanovića.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 377.</ref>}}: {{izdvojeni citat|Kap. Ocokoljić za gen. Mihailovića (27.9.43): Dana 22. septembra, Ilija Paranos, zamjenik gradonačelnika Beograda, major Saša Mihajlović i kapetan Ivan Pavlović, zamjenik majora Saše Mihajlovića, susreli su se s kapetanom Ocokoljićem. Paranos je izvijestio o posjeti generala Nedića Führerovom štabu: Nedić je proveo 14 minuta u razgovoru s Hitlerom, koji mu je rekao da želi pridobiti generala Mihailovića za saradnju. Bez oslona na Nijemce, general Mihailović nije mogao postići nikakav uspjeh protiv komunista. Iako je Staljin bio “veliki duh 20. stoljeća”, sva će njegova djela propasti pod silinom njemačkog oružja. Nedić je pregovarao s Ribbentroppom o formiranju autonomne Srbije i uspostavi 15 dobrovoljačkih bataljona, u koje bi bila uključena i Srpska državna straža. Prema tome, Nedićevoj Srbiji bi se morao priključiti dio Srema, Sandžak i kosovska oblast. Za očekivati ​​je da će Nijemci pokušati stupiti u kontakt s generalom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=196&broj=390 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457118.] <br /> ({{jez-njem|"27.9. Hptm. Ocokoljic an Gen. Mihajlovic: <br /> Am 22.9. hatten Ilija Paranos, stv. Bürgermeister von Belgrad, Mjr. Sasa Mihajlovic und Hauptmann Ivan Pavlovic, Stellvertreter von Mjr. Sasa Mihajlovic, eine Zusammenkunft mit Hptm. Ocokoljic. Paranos berichtete über den Besuch von General Nedic in Führer–Hauptquartier: Nedic sprach 14 Minuten lang mit Hitler, der ihm mitteilte, daß er General Mihajlovic für eine Zusammenarbeit gewinnen wolle. General Mihajlovic könne ohne Anlehnung an die Deutschen zu keinen Erfolg gegen die Kommunisten kommen. Stalin sei zwar der "große Geist des 20. Jahrhunderts", doch würden alle seine Werke unter der Wucht der deutschen Waffen zusammenbrechen. Mit Ribbentropp verhandelte Nedic über die Bildung eines autonomen Serbien sowie über die Aufstellung von 15 Freiwilligen–Btl., in die auch die Serb. Staatswache eingegliedert werden soll. Darnach müßten Nedic ein Teil von Syrmien, der Sandzak und das Kosovo–Gebiet zugewiesen werden. Es ist zu erwarten, daß die Deutschen versuchen, mit General Mihajlovic Fühlung aufzunehmen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja 2. oklopne armije za 3. X 1943.}} Obavještajni organi 2. oklopne armije javljaju i da je 22. oktobra u blizini [[Valjevo|Valjeva]] došlo do sastanka predstavnika gradskih kvislinških vlasti i jednog oficira SDK sa lokalnim četničkim zapovjednikom: {{izdvojeni citat|Policijska oblast IV-[[Šabac]] javlja (22.10.43) o pregovorima održanim u selu [[Lelić]] između okružnog načelnika Valjeva i komandanta 1. bataljona SDK sa vođom bandi Simićem [komandant Valjevske brigade JVuO]; Simić, u ime [potpukovnika] Milovanovića nudi: <br /> 1) prekid neprijateljstava, <br /> 2) podršku u borbi protiv komunista uz isporuku oružja, i <br /> 3) oslobađanje talaca. <br /> Također, od strane DM–bandi je garantirano da će opštine podmiriti svoje obaveze. Vođa DM–bande Simić objasnio je na sastanku da oni sebe smatraju redovnim jugoslavenskim trupama, jer kralj Petar II nije potpisao kapitulaciju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Polizei–Gebietskommandantur IV. Sabac <br /> BdS – 19.10.: Kreisvorsteher, Vizebürgermeister und Kdt. des I.Btl. SFK. aus Valjevo trafen sich im Dorf Lelic mit dem Bandenführer Simic, Kdr. der Valjevoer Brig. Bei der Besprechung wurden von Simic im Auftrage von Milovanovic folgende Punkte zur Verhandlung gebracht: <br /> 1.) Aufgabe der gegenseitigen Bekämpfung <br /> 2.) Unterstützung beim Kampf gegen die Komm. und Lieferung von Waffen <br /> 3.) Freilassung der Geiseln. <br /> Von Seiten der DM.–Banden wurde garantiert, daß die Gemeinden ihren Abgabepflichten nachkommen werden. DM–Bandenführer Simic erklärte bei der Besprechung, daß sie sich als reguläre jugosl. Truppen betrachten, da König Peter II. die Kapitulation nicht unterschrieben habe."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} {{izdvojeni citat|U beogradskim DM–krugovima uskoro se očekuje proglas ili apel generala Nedića, u kojem se obećava amnestija za ilegalne DM–elemente u šumi. To je povezano s činjenicom da je Balkan proglašen sovjetsko-ruskom interesnom sferom.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Besondere Tagesmeldungen BdS.: <br /> In Belgrader DM–Kreisen wird demnächst eine Proklamation bzw. ein Aufruf des Generals Nedic erwartet, worin für die illegalen DM–Elemente im Walde eine Amnestierung in Aussicht gestellt werden soll. Dies wird mit der Tatsache in Zusammenhang gebracht, daß der Balkan zur sowjetrussischen Interessenzone erklärt wurde."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} Navodi o kontaktima između Ocokoljića i Paranosa nalaze se i u jednom dokumentu četničke provenijencije. Krajem decembra 1943, u vrijeme potpisivanja ugovora o saradnji četnika i Njemaca u Srbiji, Mihailovićev obavještajac u Beogradu advokat Ratomir Pavlović (pseudonim »Vanda«), piše Vrhovnoj komandi Jugoslovenske vojske u otadžbini: {{izdvojeni citat|Korpus S.D.S. u Beogradu u strogo poverljivoj naredbi saopštava oficirima Nedića i to: da je između Nemaca i Dražinih odreda u okrugu Užičkom, Valjevskom, Kragujevačkom, Šabačkom i Požarevačkom sklopljen sporazum o ne napadanju. Isti važi do 31 - XII - zaključno. Pazarac imao veze sa Paranosom iz opštine jer je isti bio oglašen od Gestapoa da vodi pregovore. Za Kalabića je vodio razgovore neki Kosta Košutić. Tako Gestapo doznaje imena komandanata i njihovu teritoriju.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} 29. decembra 1943. stiže u Vrhovnu komandu depeša koju je poslao major [[Velimir Piletić]] (pseudonim »Popesku«), komandant Krajinskog korpusa JVuO, u kojoj se, između ostalog, navodi: {{izdvojeni citat|Srez [[Grocka]] po saznanju nije organizovan i ima partizana. Sada je za načelnika postavljen Sava Ivezić, kapetan i naš čovek. Neka mu se obrati naš organizator i komandant. Ivezić je premešten iz [[Bor]]a, gde je bio načelnik sreza. Popesku.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} [[Neško Nedić]], načelnik štaba Posavsko-kolubarske grupe korpusa JVuO, pisao je Draži Mihailoviću 31. decembra 1943. sa predlogom za opsežnu akciju protiv partizanskih pripadnika i simpatizera u [[Šumadija|Šumadiji]], uz asistenciju kvislinške policije: {{izdvojeni citat|Rudnički korpus se može očistiti samo na taj način da mi upadnemo na njega sa jačim snagama, da mobilišemo ceo Rudnički korpus i da počnemo sa istrebljenjem simpatizera, odnosno sa otkrivanjem njihovih naoružanih pristalica i likvidiranjem... Inače, sve akcije čisto vojničke prirode, koje bi se povele, prošle bi bez rezultata kao i do sada. Zato se mora poći policijskim putem, dok im se kanali ne iseku, da se nemaju gde sklanjati, a tada ćemo tražiti glavninu da se obračunamo sa njom... Preduzete su opsežne mere. U naš aparat uključena je i policija da se tako dopunjujemo.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv UDB-e, I-II, Beograd, 1986, str. I/152-153.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 128.</ref>}} Prema jednom njemačkom izvještaju sa kraja 1943. godine „80% Srpske državne straže i veliki broj činovništva potpomaže akciju D. Mihailovića i staće pod zastavu kralja Petra“.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 24А–2–3.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 313.</ref> Takođe, u arhivi opunomoćenog komandanta [[Sigurnosne policije]] ({{jez-nem|Befehlshaber der Sicherheitspolizei — BdS}}) pronađen je dosije generala [[Borivoja Jonića]], komandanta Srpske državne straže od juna 1942. do oktobra 1944. godine, koji je sastavljen od strane njemačkih obavještajaca. Pored ostalog, u dokumentu se za komandanta SDS tvrdi da je pod velikim uticajem i da „većinom radi prema naredbama Draže Mihailovića i malim delom prema diktatu radio stanice London“.<ref>Istorijski arhiv Beograda, fond BDS, Ј–423, Borivoje Jonić.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 333—334.</ref> Brojni ravnogorski izvori slažu se sa ovom ocjenom. Tako četnički obavještajac kodnog imena »Janko« u jednom nedatiranom izvještaju navodi da „SDS na čelu sa đeneralom Jonićem, pukovnikom [[Branom Živkovićem]] i majorom [[Dačom Stojanovićem]] predstavlja našu organizaciju“. Ovaj obavještajac je tvrdio da ima pouzdane informacije o tome da će [[Srpska garda (Drugi svjetski rat)|Srpska garda]] i straža Uprave grada Beograda, kao sastavni djelovi SDS, u povoljnom trenutku pristupiti Mihailovićevim četnicima.<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, kutija 121, fascikla 4, dokument 39.</ref> Takođe, u jednom od izvještaja iz Komande Beograd JVuO od 14. juna 1943. procijenjivano je da je „raspoloženje ljudstva Srpske državne straže“ bilo oko 65% do 70% za ravnogorski pokret Draže Mihailovića.<ref>VA, ČA, k. 117, f. 2, d. 46.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 550—551.</ref> Poručnik [[Vjekoslav Farkaš]] (pseudonim »Tip«), oficir Srpske državne straže u Beogradu, istodobno je bio i pripadnik JVuO. Poručnik Farkaš je rukovodio ''Protivkomunističkim odsekom'', formiranim u sklopu četničke obavještajne organizacije „Rodoljub“. Na čelu ove organizacije nalazio se major Jovan Petrović, još jedan član ravnogorskog pokreta u glavnom gradu Srbije koji se isticao dobrim vezama s ljudima iz Specijalne policije UgB. Major Petrović je generala Mihailovića obavijestio o formiranju odseka u izvještaju od 6. juna 1943.<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 315.</ref> Poručnik Farkaš je bio postavljen i za šefa radio-službe u Beogradu, i to po ličnoj naredbi komandanta Srbije JVuO generala Miroslava Trifunovića.<ref>Rade Ristanović, n. d., str. 506.</ref> Pišući u emigraciji o rukovodstvu SDS-a, Vjekoslav Farkaš navodi da je pukovnik Brana Živković bio „Načelnik Prvog odeljenja Srpske državne straže“, a istovremeno i „Komandant dela Jugoslovenske vojske u Otadžbini kamufliranog u vidu Srpske državne straže“, dok je, s druge strane, „Nedićev „đeneral“ Borivoje Jonić bio figura“, budući da „ispred njegovog nosa radilo se sve, a on nije video ni naslućivao ništa“. Znakovita je i Farkaševa generalna ocjena o karakteru SDS. Naime, on smatra da je pripadnicima ravnogorskog pokreta Straža služila kao paravan za legalno djelovanje: {{izdvojeni citat|Maja meseca 1943, kao i često pre toga, morao sam na put. To nije bio nikakav problem, jer su nam odvratno zelena uniforma Srpske državne straže, razne objave i „naređenja” za „službeni put”, olakšavali kretanje po celoj Srbiji. Okupator nam nije pravio smetnje. Morali smo se čuvati jedino njegovih slugu, Ljotićevaca, koji su znali da će se Srpska državna straža, na jedan mig Dražin, pretvoriti u Jugoslovensku vojsku u Otadžbini, tj. skinuti masku i prikazati se u pravoj boji.<ref>Векослав А. Фаркаш, »Не целивах га у руку«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 304–305.</ref>}} Potvrde da je JVuO od prvog dana u Beogradu imala značajno uporište u strukturama vlasti, tj. da je veliki broj činovnika Uprave grada Beograda i pripadnika SDS pomagao ravnogorskom pokretu, nalaze se i u svjedočenjima funkcionera kvislinškog aparata pred jugoslovenskim vlastima po završetku rata. Prema iskazu [[Nikole Gubareva]], koji se nalazio na čelu III odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 90% službenika UgB podržavalo je rad četničkog pokreta.<ref>IAB, BIA, F. XII, P. 1, Gubarev Nikola.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 478.</ref> Iz ugla beogradske policije, kooperaciju sa ravnogorcima najbolje opisuje [[Božidar Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka SP UgB: {{izdvojeni citat|O zvaničnoj vezi i saradnji Specijalne policije kao celine sa organizacijama DM ne može biti ni govora, jer tako nešto nije postojalo, ali mislim da nije bilo ljudi ili ih je bar bilo malo, koji na ovaj ili onaj način nisu bili povezani sa raznim četničkim organizacijama i rukovodiocima. Mi smo Dražu Mihailovića smatrali za legalnog predstavnika jugoslovenske kraljevske vlade, koja je od saveznika bila međunarodno priznata i prirodno smo nastojali da se što čvršće sa njom povežemo. Ovo smo činili naročito mi iz IV odseka pošto smo se smatrali isključivo borcima protivu komunista, a takav naš rad bio je potpuno u skladu sa vladinom politikom koju je Draža u zemlju sprovodio ne samo po direktivama izbegličke vlade nego i angloameričkih vojnih i političkih predstavnika u njegovim štabovima. Mogu da kažem da su moji agenti i činovnici svuda veoma rado primani od četničkih organizacija i ovima svršavali mnoge poslove, kao što su: lažne isprave, putne objave, prenošenje oružja i municije, prenošenje propagandnog materijala, skrivanje četničkih rukovodilaca po stanovima i tome slično.<ref>IAB, OSB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 595.</ref><ref>Радосав Р. Туцовић - Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 187-188.</ref>}} Na [[Beogradski proces|suđenju Draži Mihailoviću]], upravnik grada Beograda [[Dragomir Jovanović]] je svjedočio da je 1943. stupio u neposredni kontakt sa majorom Aleksandrom Mihajlovićem, prvim čovjekom ravnogorske organizacije u Beogradu. Dragi Jovanović tvrdi da se sa majorom Mihajlovićem „od kraja 1943. do konca sastao četiri do pet puta, i to uvek van Beograda“. Na pitanje predsjednika sudskog vijeća da li je sama SDS bila povezana sa majorom Mihajlovićem, Jovanović daje potvrdan odgovor: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Pa je li Saša Mihailović, odnosno beogradska organizacija kojoj je na čelu Saša Mihailović, stupala u taj lični odnos sa SDS? Optuženi: Praktično SDS i Uprava grada Beograda je celo vreme vaspitana sa moje strane tako da u danom momentu može da posluži, kako sam ja pretpostavljao, nacionalnoj stvari i zbog toga nisam sprečavao tu vezu i znao sam da je uspostavljena ta veza preko tadašnjeg pukovnika Radulovića. Pretsednik: A je li sama straža bila povezana sa Sašom Mihailovićem? Optuženi: Bila je straža i kao organizacija i pojedinačno. Pretsednik: Da li je to trebalo da bude vojska kojom je određenog momenta trebalo da raspolaže Saša Mihailović? Optuženi: To je bila policija sa kojom je Saša Mihailović u danom momentu oslobođenja mogao da raspolaže po mojoj zamisli i po njegovoj.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} [[Radomir Milinković—Džek]], pešadijski kapetan, koji je rukovodio obaveštajnom službom komande Beograda Draže Mihailovića, otkriven je i uhapšen 1942. godine od strane Specijalne policije. Po zahtevu rukovodstva ravnogorskog pokreta, Dragomir Jovanović je oslobodio Milinkovića iz zatvora. Kasnije je Milinković, pošto je došlo do otvorene saradnje ravnogorskog pokreta i Nedićevih vladinih institucija, dobio legalnu kancelariju na prvom spratu zgrade Beogradske opštine.<ref>[https://www.pisi.co.rs/content/logor-banjica-1941-1944-ii/ Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, knjiga II], Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, str. 14.</ref><ref>Istorijski arhiv Beograda, fond monografije o Beogradu, inv. br. 8, I, str. 123—125; istražni predmet Dragomira Jovanovića.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 337.</ref> Nakon okončanja rata, o radu obavještajne službe Komande Beograda na otkrivanju pristalica i saradnika NOP-a, Milinković je pred istražnim organima dao izjavu koja se u velikoj mjeri podudara sa svjedočenjima pripadnika bezbjednosno-policijskih struktura kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Glavnu službu obaveštenja po liniji komunizma vršila je ustvari Specijalna policija, tj. IV otsek njen, na čelu sa Paranosom, Bećarevićem i Grujičićem. Poslove u Beogradu svršavala je izgleda sama i samo o tome izveštavala bilo Vrhovnu komandu preko specijalnog delegata ili preko beogradske grupe korpusa preko nekoga od svojih ljudi... Za one slučajeve koji su bili izvan domašaja beogradske policije dostavljali su se izveštaji VK (Vrhovnoj komandi JVuO — nap.) preko Dražinog ličnog obaveštajnog organa u Beogradu Rajka Pavlovića... Svi beogradski korpusi imali su u svome sastavu i ponekog agenta Specijalne policije, koji su dostavljali njima sitnije i manje važne izveštaje, a ponekad, kada je bilo, i krupnijih. Specijalnih organa izvan sastava Specijalne policije za rad po liniji komunizma smatram da nije bilo, a po mome mišljenju nije ni trebalo jer je Specijalna policija bila toliko revnosna, da nije za ostale ostajalo ništa da rade... Spiritus rektor borbe protiv komunizma bila je, dakle, Specijalna policija sa svojim stručnim aparatom – IV odseka, a nosilac glavne borbe i dostavljač za račun prvenstveno VK bio je Rajko Pavlović.<ref>Izjava Radomira Milinkovića »Džeka« pred istražnim organima 1945. (M—572).</ref><ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 314.</ref>}} I [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči o privrženosti većeg dijela kolaboracionističke uprave pokretu Draže Mihailovića. Po [[Adolf Hitler|Hitlerovom]] naređenju, Hermann Neubacher je oktobra 1943. godine poslan u Beograd sa ciljem objedinjavanja svih antikomunističkih i [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga, odnosno približavanja generala Mihailovića i generala Nedića. U svojim memoarima, na jednom mjestu, Neubacher navodi: {{izdvojeni citat|U Beogradu, međutim, sve državne institucije su bile pune Dražinih pristalica, pa je tako i vođa četnika veoma dobro znao šta se tamo događa. Tako je Mihailović odmah bio obavešten o mojim nastojanjima da se promeni politika prema Srbiji i o mojoj borbi protiv streljanja taoca. Zbog toga je on, logično, morao da vidi u meni čoveka sa kojim može da vodi koristan razgovor. U njegovom taboru ja sam odmah dobio dobru ocenu.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} Veleposlanik Neubacher je predložio i stvaranje ''Velikosrpske federacije'', koju bi činile [[Srbija]], [[Crna Gora]] i [[Sandžak]], na čijem čelu bi bio general Nedić, ali će, nakon sastanka sa [[Adolf Hitler|Hitler]]om i [[Joachim von Ribbentrop|Ribbentrop]]om u decembru 1943, ovaj prijedlog biti odbačen.<ref>Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN - Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 154-155.</ref> Četničko vođstvo u Crnoj Gori je bilo posebno zainteresovano za stvaranje „federacije“. U tome je pružilo podršku [[Narodnoj upravi]] (političko tijelo stvoreno od strane Njemaca u jesen 1943. u koje su ušle brojne [[Velika Srbija|velikosrpske]] pristalice, kao i članovi [[Crnogorska federalistička stranka|CFS]]; jedna vrsta kvislinške vlade u Crnoj Gori) i prihvatilo saradnju sa njom. U [[Podgorica|Podgorici]] je 30. i 31. decembra 1943, zajedno sa predsjednikom Narodne uprave [[Ljubom Vuksanovićem]], major [[Đorđije Lašić]] organizovao konferenciju kontrarevolucionarnih snaga kojoj je prisustvovalo oko 500 četničkih oficira koji su svi već bili pristupili saradnji s njemačkim okupatorom. Na konferenciji je, uz Vuksanovića, učestvovao i jedan broj članova Narodne uprave. Tom prilikom, usvojena je rezolucija kojom se zahtijevalo: {{izdvojeni citat|Da se svi članovi Narodne uprave odreknu svake partijsko-političke aktivnosti do potpunog uništenja komunizma, do svršetka rata... Da se u cilju efikasne borbe protiv komunizma stvori jedan jedinstveni antikomunistički srpski front s jedinstvenom komandom nad svim srpskim oružanim odredima, te u tom cilju, želimo, da general Nedić kao najstariji i kao najuvaženiji srpski oficir proširi svoju vlast i nad Crnom Gorom, jer je cio narod ovog kraja svestan svoje nemogućnosti da se sam pomaže i od komunizma brani. On očekuje spas od ovog jedinstva i od vojničkog starešine kakav je general Nedić.<ref>AII—T, X 1v—60 (44), Pismo majora Blaža Gojnića potpukovniku Petru Baćoviću iz januara 1944.</ref><ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Istorijski institut SR Crne Gore u Titogradu, Obod, Cetinje, 1977, str. 455-456.</ref>}} U depeši koju je 21. decembra 1943. godine poslao Vrhovnoj komandi JVuO, major Đorđije Lašić (pseudonim »Kocev«) pozvao je generala Dražu Mihailovića na „izmirenje“ sa generalom Nedićem, s obzirom da je „danas najpotrebnije jedinstvo i sloga“: {{izdvojeni citat|Moja je dužnost da Vam predočim, apelujem da se ovo izgladi u interesu spasavanja ostataka Srpskoga naroda, jer je danas najpotrebnije jedinstvo i sloga. Za neuspeh snosićemo svi odgovornost... Ako ovo ne uradimo uspeha nema. Sve političke struje odbaciti radi jedinstva. Ako ne može mirno upotrebiti silu. Odbaciti sve što nije borbeno. [...] Za Vaše izmirenje sa Nedićem pozdravio bi ceo Srpski narod jednodušno, jer samo u tome vidi jedini spas. Lašić.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} Prethodno, iz obavještajnog odjeljenja [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|2. oklopne armije]] javljeno je početkom decembra da je general Mihailović zatražio od majora Lašića, koji je uz Pavla Đurišića bio jedan od glavnih četničkih komandanta u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]], da se poveže sa srpskom kvislinškom vladom i generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Čovjek za vezu javlja 1. decembra: Draža Mihailović se trenutno nalazi u Sandžaku i dao je nalog majoru Lašiću da preko političke osobe ponudi Nediću svoju saradnju i time potvrdi svoje odvajanje od Londona. Lašić je želio posjetiti generala Keipera i ovo mu staviti do znanja. Lašić je zatražio od Arsa Petrovića da pripremi akciju i otputuje za Beograd.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=140&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456868.] <br /> ({{jez-njem|"7.12. meldet A.T. 174 : V–Mann meldet 1.12. : DM befindet sich z.Zt. in Sandzak und hat Mjr. Lasic den Auftrag gegeben, durch eine politische Person seine Mitarbeit Nedic anzubieten, womit er seine Trennung von London bestätigt. Lasic wollte General Keiper besuchen und ihm das zur Kenntnis bringen. Lasic hat Arso Petrovic ersucht, die Aktion vorzubereiten und nach Belgrad zu reisen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} U istom izvještaju je proslijeđena i poruka iz [[V SS brdskog korpusa]] od 8. decembra 1943, kojom obavještavaju svoje nadređene o namjeri slanja delegacije generalu Nediću i specijalnom izaslaniku Neubacheru od strane kapetana [[Milorad M. Popović|Milorada Popovića]], komandanta Nevesinjskog korpusa JVuO: {{izdvojeni citat|5.SS brd. kor. za PzAOK 2 (8.12.43): Četnički kapetan Popović javlja da je srpsko nacionalno stanovništvo istočne Hercegovine potpuno opljačkano i da mu prijeti glad. Ovi nepodnošljivi uslovi ozbiljno ugrožavaju postojanje ovog sloja. Srbi iz istočne Hercegovine žele da pošalju deputaciju ambasadoru Neubacheru i generalu Nediću u Beograd i pitaju se da li i na koji način to može biti.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=139&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456867.] <br /> ({{jez-njem|"8.12. V.SS.Geb.A.K. meldet : Cetnik–Hauptmann Popovic meldet, dass serbisch national gesinnte Bevölkerung der Ost–Herzegovina vollkommen ausgeplündert und vom Hunger bedroht ist. Durch diese untragbaren Zustände ist die Existenz dieser Schicht ärgstens bedroht. Die Serben der Ost–Herzegovina wollen Deputation zu Gesandten Neubacher und General Nedic nach Belgrad senden und fragen an, ob und auf welchem Wege dieses geschehen kann."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} Kada je riječ o [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]], već u jednom njemačkom izvještaju iz prve polovine oktobra 1943. data je detaljna analiza okolnosti u kojima živi poglavito srpsko stanovništvo u ovoj oblasti. Nakon [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] i zauzimanja njihove bivše okupacione zone od strane njemačkih trupâ, obavještajni oficiri [[7. SS dobrovoljačka gorska divizija Prinz Eugen|7. SS dobrovoljačke brdske divizije Prinz Eugen]] zapažaju da je raspoloženje hercegovačkih Srba (čiji se „najveći broj muških predstavnika i danas nalazi u četničkim redovima“) prevashodno uslovljeno zasićenošću ratom, tj. vojnim i političkim problemima. Ipak, kako navode njemački obavještajci, četničkom je vođstvu »borba protiv bandi« i dalje predstavljala osnovnu preokupaciju: {{izdvojeni citat|Kako ne bi zaostajalo za bandama, vođstvo hercegovačkih četnika je izgleda bilo odlučno paktirati sa svakim od koga se može nadati da će im pružiti olakšanje u borbi protiv komunizma. Ovo olakšanje se prvenstveno očekuje od njemačkog Wehrmachta. Viši četnički rukovoditelji su iznova tražili kontakt s divizijom i molili za podršku u borbi protiv bandi. Sam [[Dobroslav Jevđević|Jevđević]] je želio priznati [[Nezavisna Država Hrvatska|hrvatsku državu]] ako bi time mogao doći do bilo kakvog dogovora s njemačkim Wehrmachtom u pogledu borbe protiv komunizma. Vrijedna napomene jest i činjenica da je veliki dio hercegovačkih četnika, uključujući i starješine, privržen generalu Nediću i teži pripajanju Srbiji. Putovanje srpskog ministra-predsjednika u [[Adolf Hitler|Führer]]ov glavni štab pratila je ova grupa s velikim zanimanjem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1332&rec=314&roll=554 NARA, T314, Roll 554, frame no. 001326.] <br /> ({{jez-njem|"Die serbische Bevölkerung der Ost–Herzegowina, deren männliche Vertreter auch heute noch zum grössten Teil in den Reihen der Cetniks zu finden sind, ist zum grössten Teil kriegsmüde und nimmt allen politischen und militärischen Ereignissen gegenüber eine abwertende Haltung ein. Die Banden werden z.Zt. noch immer als Feind Nr. 1 angesehen, insbesondere von der Führung, die in der Bekämpfung der Banden in Hinblick auf eine allierte Landung und der Möglichkeit einer Entstehung des früheren Jugoslawiens in erster Linie eine innenpolitische Notwendigkeit sieht. Um gegenüber den Banden nicht ins Hintertreffen zu geraten, scheint die Führung der herzegowinischen Cetniks entschlossen zu sein, mit jedem zu paktieren, von dem sie sich eine Entlastung in Kampf gegen den Kommunismus erhoffen kann. In erster Linie wird diese Entlastung seitens der deutschen Wehrmacht erwartet. Höhere Cetnik–Führer haben wiederholt Verbindung zur Division gesucht und um Unterstützung in Kampf gegen die Banden gebeten. Jevdjević wollte selbst den kroatischen Staat anerkennen, wenn er dadurch zu irgendeiner Abmachung mit der deutschen Wehrmacht bezüglich des Kampfen gegen des Kommunismus kommen könnte. Bemerkenswert ist die Tatsache, dass ein grosser Teil der herzegowinischen Cetniks, darunter sich höhere Führer, sich zu General Nedić bekennt und einen Anschluss an Serbien erstrebt. Die Reise des serbischen Ministerpräsidenten ins Führerhauptquartier wurde seitens dieser Gruppe mit grossen Interesse verfolgt."}})</ref>|Procjena situacije štaba 7. SS divizije Prinz Eugen za mjesec septembar 1943. godine}} Iz izvještaja [[15. brdski armijski korpus (Wehrmacht)|15. brdskog armijskog korpusa]], koji obuhvata period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944. godine, može se zaključiti i da vojvoda [[Uroš Drenović]], četnički zapovjednik u [[Bosanska Krajina|Bosanskoj Krajini]], održava vezu sa generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Drenović, vođa četnika jz. od Banje Luke, namjeravao je otići za Srbiju. Kao razlog, naveo je iznova oživljeni ustaški teror, i njegovo toleriranje od strane njemačkih vlasti. Plan je do sada ostao neizvršen. Veze s Nedićem i Mihajlovićem mogu se smatrati sigurnima. Borbena vrijednost četnika pri komunističkom [[Prva banjalučka operacija|napadu na Banju Luku]] se pokazala kao mala. Uz samo jedan izuzetak, postigli su dobre rezultate u izviđanju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1088&rec=314&roll=563 NARA, T314, Roll 563, frame no. 001079.] <br /> ({{jez-njem|"Drenovic, der Führer der Cetniks SW Banja Luka, beabsichtigte nach Serbien zu gehen. Als Grund gab er den neu auflebenden Ustaschaterror und seine Duldung durch dtsch. Stellen an. Der Plan blieb bisher unausgeführt. Verbindungen mit Nedic und Mihajlovic dürfen als sicher gelten. Der Kampfwert der Cetniks beim komm. Angriff auf Banja Luka war gering. Sie leisteten mit einer Ausnahme allein gute Dienste bei der Aufklärung."}})</ref>|Izvještaj Obavještajnog odjeljenja 15. brdskog korpusa za period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944 (12. I 1944.).}} Takođe, 26. decembra 1943. vojvoda Drenović se sastao sa poručnikom Kirchnerom iz Wehrmachtove [[Brandenburger|divizije Brandenburg]]. Tom prilikom, pominjala se mogućnost odlaska komandanata bosanskih četnika za Srbiju i stavljanja na raspolaganje Milanu Nediću: {{izdvojeni citat|Drenović moli za dozvolu da evakuiše familiju u Beograd, pod njemačku zaštitu; Marčetić također moli za propusnicu za put u Srbiju, gdje se želi staviti na raspolaganje Nediću. U razgovoru se pomenula mogućnost stvaranja Srpske legije pod njemačkom komandom; četnici su ovu mogućnost oduševljeno pozdravili. Također su izrazili spremnost da se, poslije uništenja komunizma u Bosni, bore u Rusiji; jedini uslov je da ova jedinica bude sastavljena isključivo od Srba.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=233&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000229.]</ref>|Izvještaj sa sastanka poručnika Kirchnera i Uroša Drenovića u Karanovcu na dan 26. decembra 1943 (27. decembar 1943.).}} [[Boško N. Kostić]], lični sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], bilježi u svojoj memoarskoj knjizi ''Za istoriju naših dana'', izdatoj 1949. godine u [[Lille]]u, da su tokom 1943. i 1944. godine intenzivirani kontakti između zvaničnika kvislinških vlasti i pripadnika četničkog pokreta iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Dalmacija|Dalmacije]], [[Lika|Like]] i drugih oblasti. Kostić tvrdi da su kuriri iz ovih krajeva redovno dolazili u Beograd, stupali u vezu sa Nedićem i Ljotićem a zatim se vraćali u svoje jedinice. Prema Kostićevim navodima, tada je pri štabu Srpskog dobrovoljačkog korpusa uspostavljen bio i Spoljni otsek, koji je imao za cilj da pomaže mnogim četničkim jedinicama van teritorije okupirane Srbije: {{izdvojeni citat|Štab Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa bio je postao prihvatilište četnika i iz drugih naših krajeva, iz Like, Dalmacije, Bosne, Sandžaka... U štabu je bio osnovan takozvani Spoljni otsek kome je bio zadatak da prihvata, zbrinjava i pomaže četnike za vreme njihova boravka u Beogradu i da ih svojim kanalima prebacuje, posle svršena posla, na njihovu teritoriju. Spoljni otsek je dobijao od Srpske vlade novčana sretstva i slao ih u pojedine naše krajeve, nabavljao je, u granicama svojih mogućnosti, i oružje za četnike izvan okupiranog područja Srbije... Cilj je bio, da se ojačava i produbljuje ideja o potrebi jedinstvene nacionalne borbe na celom području srpskog naroda. Četnici, van okupiranog područja Srbije — tamo gde su se nalazili izmedju dva žrvnja, ustaškog i komunističkog, — vapili su za takvom borbom. I svi odreda osudjivali su svaku isključivost i netrpeljivost. Za njih su djeneral Draža Mihajlović, djeneral Milan Nedić i Dimitrije Ljotić vršili isti veliki narodni posao i stoga su smatrali kao nešto sasvim prirodno da posete i Nedića i Ljotića u Beogradu kad su posetili djenerala Dražu Mihajlovića na Ravnoj Gori ili na nekom drugom mestu u srpskim planinama.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 139–142.</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1944. == {{main|Bitka za Srbiju 1944.|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Da ojačamo položaj Nedića, bilo je u planu da Crnu Goru priključimo Srbiji. Crna Gora, koja je na početku i bila četničko leglo, izgledala je kao najpogodnije tlo, odakle bi moglo da započne sakupljanje antikomunističkih snaga. Na zahtev Nojbahera, mi smo oslobodili jednog od četničkih vođa iz Crne Gore i ponudili smo mu da organizuje antikomunističke snage u njegovom kraju. On je za protivuslugu zamolio da Nemci puste iz zatvora 2.000 njegovih četnika. Nemačka komanda za Jugoistok podržala je 6. januara 1944. taj predlog i, uz saglasnost Hermana Nojbahera, odobrila, da se prvo oslobode 500 pristalica Pavla Đurišića. Hitler je, međutim, 10. januara 1944. odbacio taj plan. Krajem januara 1944, međutim, pokret Draže Mihailovića opet je krenuo drugim smerom. 26. januara 1944. održan je na Ravnoj gori četnički kongres, na kome je Mihailović prisutne delegate pozvao na borbu protiv okupatora. Ono što nam je posebno izgledalo opasno, da je sve češće dolazilo do saradnje između legalnih srpskih snaga Nedića i četnika, koji su ponovo ojačali. Time je kod Nemaca ugled Nedića pao.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} {{izdvojeni citat|Nasuprot našem nacionalnom frontu postoji samo jedan – drugi front a to je komunistički. Sve naše oružane snage sa nacionalnim četnicima moraju se ujediniti... Sutra mora doći ne do podvojenih formacija, nego do jedne Srpske vojske koja će biti u jednoj ruci i raditi za spas Srpstva... I do sada među nama nacionalistima postojao je prećutan sporazum, a sada mora doći do formalnog sporazuma, jer smo mi svi sinovi jedne zemlje. Gde još postoje neke oštrice izglađujte ih. Ako ne budemo danas, a naročito sutra, jedna duša i jedno telo znajte, mi ćemo propasti.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 238–239.</ref>|General [[Milan Nedić]], o potrebi stvaranja „jedinstvenog nacionalnog fronta svih nacionalnih snaga u borbi protiv komunista“, jul–avgust 1944.}} {{izdvojeni citat|Političku slogu Nedić-Draža Mihajlović treba posmatrati kao činjenicu.<ref>{{Cite web |title=ZABELEŠKA OBAVEŠTAJNOG ODELJENJA KOMANDE JUGOISTOKA OD 18. AVGUSTA 1944. POVODOM PONUDE DRAŽE MIHAILOVIĆA ZA SARADNJU U BORBI PROTIV JEDINICA NOVJ |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm |access-date=2022-08-09 |archive-date=2022-10-15 |archive-url=https://web.archive.org/web/20221015183044/https://znaci.org/00001/4_14_4_229.htm }}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=576&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000571.] <br /> ({{jez-njem|"Politische Einigung Nedic/D.M. ist als Faktum zu betrachten."}})</ref>|Zabeleška obaveštajnog odeljenja komandanta Jugoistoka od 18. avgusta 1944. povodom ponude Draže Mihailovića za saradnju u borbi protiv NOVJ}} Prvog dana 1944. godine, Okružno načelstvo u [[Užice|Užicu]] obavijestilo je svoje nadležne u Beogradu da se u tom kraju obje strane, tj. četnici i njemačka okupaciona sila, pridržavaju [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovora potpisanih krajem 1943]]: {{izdvojeni citat|Pripadnici D.M. pokreta, koji su organizovani u borbi protiv partizana, održavaju i nadalje kontakt sa nemačkim trupama i vojnim vlastima, neposredno i preko komandanata SDS-a u Užicu.<ref>AVII, Nedićeva arhiva, 25-1-18.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 18.</ref>}} O prvim pozitivnim efektima potpisivanja četničko-njemačkih sporazuma po organizaciju JVuO na [[Kosovo|Kosovu]], major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »He-He«) javlja [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]] u depeši od 9. januara 1944: {{izdvojeni citat|U [[Kosovska Mitrovica|Mitrovici]] je oslobođeno 60 naših političkih krivaca. Građanstvo je klicalo doslovno pred Nemcima. Živeo Draža Mihailović, živeo Nedić. Nemci su uhvatili neke vojnike [[Radomir Cvetić|Cvetića]] i [[Dragutin Keserović|Keserovića]] sa oružjem i odmah ih pustili. Nedić izdao naredbu da se naši ljudi slobodno mogu njemu javiti bez ikakve odgovornosti. Iz drugog kosovskog korpusa pobeglo je 5 naših vojnika Nediću.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} O javnom ispoljavanju podrške pučanstva četničkom pokretu u nazočnosti okupatora, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini bila je obaviještena i 26. januara od strane »Saše«, tj. majora [[Aleksandra Mihajlovića]], komandanta Beograda JVuO, koji navodi da se slična manifestacija održala u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]]: {{izdvojeni citat|U [[Zaječar]]u održan jedan veliki zbor 22 ov. m. u prisustvu Nemaca. Rečeno je da ima tri vlade koje se bore za spas srpskog naroda i to: vlada u [[Kairo|Kairu]], sa [[Petar II Karađorđević|Kraljem Petrom]], đenerala Nedića i Draže Mihailovića. Kad je narod čuo u najvećem oduševljenju pozdraviše Dražu Mihailovića i to u prisustvu Nemaca, koji su izjavili da će skoro napustiti Srbiju. Čika Uroš.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} U depešama poslatim 14. i 16. januara 1944. kapetan [[Nikola Kalabić]] (pseudonimi »Ras-Rasa« i »Švarc«) informiše generala Mihailovića o žestokim [[Bitka za Ivanjicu januara 1944.|borbama za Ivanjicu]] koje se vode protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|2. proleterske]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|5. krajiške divizije NOVJ]]. Kalabić piše da se snage JVuO bore rame uz rame sa okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|(14. I) 2700 Bugara otišlo na položaj prema partizanima. Sada se na položaju nalaze snage četničke i poljske straže. <br /> (14. I) U borbi kod Ivanjice poginula 55 partizana, 40 zarobljeno, a mnoge su sami poneli i sakrili. Poljske straže poginulo 20, Bugara 9, a jedan nemački oficir ranjen na pet mesta. Ivanjica je stradala od artiljerije i građanstvo je prilično stradalo. Komunisti oterali i pobili 5 Nemaca iz feldžandarmerije. Pored toga oterali jednog pomorskog kapetana, apotekara i nešto poljske straže. <br /> (16. I) Na Javoru kod Kušića i Katića još se vodi borba između komunista s jedne i četnika, poljske straže, Nemaca i Bugara s druge strane. Komunista ima oko 3500. Opkoljeni su i sada bi trebalo dotući ih.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>|Kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Korpusa Gorske garde JVuO]]}} Inspektor četničkih trupa pukovnik [[Jevrem Simić]] (pseudonimi »Stipe« i »Drška«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO 17. januara te godine da se povezao sa funkcionerima Nedićeve [[Nacionalne službe rada za obnovu Srbije]]. Pukovniku Simiću su se pridružili i delegat JVuO u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]] i jedan od Mihailovićevih najbližih saradnika od početka rata potpukovnik [[Dragoslav Pavlović]], kao i major [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO: {{izdvojeni citat|Inženjer major Simić iz nacionalne službe u Beogradu do danas meni nepoznat, tražeći vezu sa Pavlovićem došao meni i javio: sa Pavlovićem imao sastanak 20. novembra u Sibnici na Homolju i ovaj ga angažovao za pregovore sa Nedićem rekavši: Ovo što Vam govorim, govorim Vam kao da govori Draža. Ukratko zadatak mu je da u tvoje ime pregovara sa Nedićem, da Nedić daje novac za nas. Da može javno da te grdi, da on čuva Beograd, a Draža zemlju i još slično. Simić je imao više sastanaka sa Nedićem, donosi izveštaj i želi da po razgovoru sa Pavlovićem ide k tebi. Ja sam mu rekao da čeka dok preko tebe ne dobijem odgovor Pavlovića. Sumnjam da si ti Pavloviću dao ovaj zadatak, jer da treba sa Nedićem pregovarati, dao bi meni, pošto sam bliži. Pavlović mu je dao naziv šifre i naredio da se preko Saše javlja i traži vezu. Odgovori da znam šta Simiću da kažem. Mnogo priča o neredu kod naših u Beogradu. Veli, ranije je sarađivao sa Tribrođaninom iz Homolja.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} 13. januara 1944, pukovnik Simić javlja generalu Draži Mihailoviću da se jedinice JVuO i SDS zajedno bore protiv NOVJ i u rejonu [[Aranđelovac|Aranđelovca]] i [[Lazarevac|Lazarevca]]: {{izdvojeni citat|U [[Velika Ivanča|Velikoj Ivanči]] grupa crvenih oko 300 opkoljena od Rasovih trupa i straže. Borba se čuje i oko Aranđelovca. Rezultat još ne znam. Telefonom javljeno: Oko [[Arilje|Arilja]] i Ivanjice ogorčene borbe, učestvuju i švapski tenkovi. Ovi i našima dali municiju za borbu. Avijacija greškom pobila dosta Bugara i komandanta u Lisanskoj klisuri, ubili 150 partizana. Tvoj Drška.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} U trenutku kada još nije bio poznat ishod [[Hermann Neubacher|Nojbaherove]] inicijative o formiranju ''Velikosrpske federacije'', četničko vođstvo računa na ovu mogućnost i pokušava profitirati iz te političke kombinacije. 22. januara 1944, potpukovnik [[Petar Baćović]] (pseudonim »Nav-Nav«) obavještava generala Mihailovića o povezivanju četnika u [[Crna Gora|Crnoj Gori]] i [[Sandžak]]u sa sljedbom [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]]: {{izdvojeni citat|Dolaskom Srbijanske vojske u Crnu Goru, jedinstvo Srpstva dolazi sve više do izražaja. Svuda se manifestuje nerazdvojenost Srbije i Crne Gore. To znatno pojačava duh za borbu protiv komunista. Dolaskom Ljotićevih »Belih Orlova« oseća se živa akcija među Ljotićevcima u Crnoj Gori i ima izgleda, da će naročito po varošima uskoro postati opasnost za nas u toliko više, što okupljaju oko sebe sve one ličnosti, koje su kompromitovane svojim vezama sa okupatorima, Italijanima i Nemcima. Oni otvoreno prete da će okupatoru prestaviti svakoga onog, koji ne bude sa njima. Svi vojni komandanti primili su saradnju sa Nemcima u borbi protivu komunista i potpisali poznatu obavezu...<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Četnički komandant piše 24. januara 1944. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]]: „Izgleda da će Sandžak i Crna Gora biti priključeni Srbiji“. Istog dana, depešom je poslat i njegov odgovor potpukovniku Petru Baćoviću: {{izdvojeni citat|Da li su već stigli u Crnu Goru neki Nedićevi ili Ljotićevi odredi i kuda. Neće oni prestavljati veliku opasnost za nas. Jedinstvo srpstva treba i sa naše strane što više da se ističe i nerazdvojivost Crne Gore i Srbije. Borbu protiv komunista moramo voditi svim srestvima... <br /> Sa Ljotićevcima treba taktizirati, ali mi ne možemo ići njihovim putem.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_69.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 23. januara do 4. februara 1944. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Od delegata VK JVuO za Crnu Goru, [[Boka kotorska|Boku]], Sandžak i [[Albanija|Albaniju]] majora [[Sava Vukadinovića]] (pseudonim »Dra-Dra«), koji će od proljeća 1944. biti načelnik štaba [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], 1. februara stiže potvrda o skorom dolasku srpskih kvislinških jedinica, kao pomoć crnogorskim četnicima u borbi protiv snaga NOVJ: {{izdvojeni citat|U Crnoj Gori se sa nestrpljenjem očekuje dolazak Nedićevih trupa koji je najavljen. Sprema im se doček. Dolaskom je narod oduševljen ne zbog simpatije naroda prema Nediću, već zbog toga što se dolaskom trupa Crna Gora nalazi ponovo uz bratsku Srbiju i time se manifestuje zajednička borba Srpstva protiv komunista. Dolaskom trupa pojačaće se moral Crnogoraca i rešenost za borbu do uništenja komunista, a u potpunosti [[Lovćenska brigada|zelenaše]] jednom za svagda likvidirati.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Pukovnik Jevrem Simić javlja 28. januara generalu Draži Mihailoviću da je major [[Dušan Janjić]], komandant Sremsko-slavonskog četničkog odreda i komandant Psunjskog korpusa,<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knj. 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 210.</ref> posjetio generala Nedića. Pukovnik Simić (»Stipe«) u depeši navodi: {{izdvojeni citat|Major Dušan Janjić, komandant našeg odreda u Banja Luci ponovo je bio [u] Beogradu i Božić proveo kod kuće. Nemci za ovo znali. Odlazio u kabinet Nedića. Tražio sam od Saše objašnjenje pošto mu je u kuću dolazio. Ovo me začuđuje. Znaš li ti šta treba ovo da znači.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Uz asistenciju lokalne SDS i prećutnu saglasnost njemačkih okupacionih vlasti, četnici Ivankovačkog korpusa JVuO su u noći između 1. i 2. februara 1944. godine izvršili [[Masakr u Pomoravlju|pokolj u tri grada u Pomoravlju]].<ref>Boško Živanović — Damnjan Popović — Miodrag Jovanović: ''Pomoravlje u narodnooslobodilačkoj borbi 1941—1945'', Svetozarevo 1961, str. 340—342.</ref> Potpukovnik [[Ljubomir Mihailović]] (pseudonim »Long«; nakon [[Legalizovani četnici|legalizacije]], bio je do polovine 1942. pomoćnik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_10.htm Pismo komandanta Timočkog korpusa od 14. januara 1943. Branivoju Petroviću o potrebi zajedničke akcije protiv pripadnika Narodnooslobodilačke vojske na relaciji Zaječar—Niš]</ref>), komandant Velikomoravske grupe korpusa (VMGK), izvještava 17. februara generala Mihailovića i Vrhovnu komandu o rezultatima četničke akcije: {{izdvojeni citat|Noću između 1/2 - II preduzeo sam čišćenje komunista po varošima. Rezultat je ovaj: u Jagodini 17 muškaraca i 7 ženskih, u Ćupriji 9 muškaraca i 1 ženska, u Paraćinu 11 muškaraca i 1 ženska, svega 37 muškaraca i 9 žena. Sa ovim likvidirane su glavne vođe i organizatori. Neki komunisti su izmakli, ali su preduzete mere da se pohvataju. Narod je ovim zadovoljan. Načinom izvršenja pokazali smo prijateljima i neprijateljima našu snagu jedinstvo i organizatorsku sposobnost.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Nakon što je više četničkih komandanata u Srbiji potpisalo [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore sa Wehrmachtom]], postala je saradnja stražara i „ilegalnih četnika DM“ pravilo, a ne izuzetak, tako da se pred Njemcima više nije ni pokušavala sakriti. O ovome vrlo ubjedljivo svjedoči i zvanični izvještaj Odeljenja za državnu zaštitu „o događajima u Srbiji od 11. do 17. februara 1944“: {{izdvojeni citat|Bilo je sukoba SDS kao i u okrugu zaječarskom u kojima su odredi Srpske vlade gotovo redovno pomagani od ilegalnih četnika DM, poražavali komuniste na svakom koraku. Ova jedinstvena akcija udruženih nacionalnih snaga dala je za poslednja dva meseca veoma zadovoljavajuće rezultate, tako da je u tome vremenu palo više komunističkih vođa poznatih još iz prvih dana njihove aktivnosti u Srbiji...<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 1–1/2–9, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 11. do 17. februara 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 221.</ref>}} Već 1. februara 1944. godine, u izvještaju koji je okružni načelnik u [[Užice|Užicu]] uputio lično generalu Milanu Nediću, između ostalog, stajalo je sljedeće: {{izdvojeni citat|Pošto su poslednje partizanske horde potisnute iz okruga, zahvaljujući oružanoj akciji nemačkih i bugarskih trupa, naših odreda Srpske državne poljske i granične straže, pripadnici DM, u saradnji sa našim odredima SDS, učestvuju u svim borbama protiv partizana.<ref>Arhiv Srbije, Fond MUP, br. 2093, neregistrovano.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/295.</ref>}} 10. februara 1944. godine, u Vrhovnu komandu JVuO stiže više depešâ koje je poslao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]] (pseudonim »Mihovil«), iz kojih se vidi da je ovaj četnički komandant iz [[Istočna Srbija|istočne Srbije]], prema uputima i uz znanje Draže Mihailovića, bio povezan s brojnim kvislinškim dužnosnicima. Konkretno, riječ je o generalu [[Panti Draškiću]], ministru u prvom sazivu Vlade nacionalnog spasa, uhićenom od strane Nijemaca baš zbog veza s JVuO; zatim jednom od čelnih ljudi SDS-a pukovniku [[Branimiru Živkoviću]]; te majoru [[Trifunu Mikiću]], bivšem načelniku štaba [[Četnici Koste Pećanca|Srpske Četničke Komande]] Koste Pećanca: {{izdvojeni citat|Pukovnik Branimir Živković načelnik štaba komande žandarmerije, na moj poziv pismom odgovorio je da želi da se ilegalizuje, o čemu je i Vas izvestio. Mislim da bi njegov dolazak kod nas dovukao veliki broj oficira, jer on uživa n[eograničeno?] poverenje, izrazio je želju da bude na ovom sektoru, trebalo bi mu poveriti veću komandu. Major Živojin Ristić, načelnik štaba pukovnika Pavlovića, obavestio me je da ste naredili da uhvatim vezu sa majorom Trifunom Mikićem, radi sastanka sa njim. Mikić je u redovima dobrovoljaca, verni saradnik Nemaca i naš otvoreni neprijatelj. Molim za izveštaj. [...] <br /> Đeneral Draškić, njegov tast moli za intervenciju, odnosno kome treba da se obrati u Beogradu radi njegovog oslobođenja.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Istog dana, u štab Draže Mihailovića stiže i telegram poslat od strane pukovnika Jevrema Simića. Pukovnik Simić obavještava komandanta četničkog pokreta da je od kapetana [[Milana Medića]], zamjenika komandanta Gorske kraljeve garde (tj. Nikole Kalabića), saznao da komandant Beograda JVuO major Aleksandar Mihajlović i dalje održava vezu sa Ilijom Paranosom, potpredsednikom Beogradske opštine i bliskim saradnikom [[Dragomir Dragi Jovanović|Dragog Jovanovića]]: {{izdvojeni citat|Medić mi javlja: Saša bio sa njim u mojoj blizini. Došao autom iz Beograda sa Paranosom, pomoćnikom u opštini Dragog Jovanovića, koga pretstavlja kao našeg najjačeg saradnika. Otkuda sad ovo kad ja znam ko je i šta Paranos i kakvi su odnosi između njega i Dragog. Drška.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} U vreme nešto intenzivnijih sukoba između četnika Draže Mihailovića i snaga nemačkog okupatora u pojedinim delovima Šumadije, naročito u kragujevačkom i mladenovačkom okrugu, od sredine februara do kraja maja 1944, dolazi do jednog naizgled paradoksalnog sastanka. Naime, u prvoj polovini marta 1944. u selu Vranići pokraj Čačka došlo je do sastanka između generala [[Miroslav Trifunović|Miroslava Trifunovića]], istaknutog člana Vrhovne komande JVuO, i predstavnika nemačkog okupatora Šterkera, na kome se razgovaralo o mogućnosti sporazuma između okupatora i četnika Draže Mihailovića u pogledu borbene saradnje protiv NOVJ, što bi podrazumevalo i naoružavanje četnika. Sastanku je prisustvovao i [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u kvislinškoj vladi Milana Nedića.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/325.</ref> U izvještaju koji je 10. februara 1944. godine poručnik [[Jovan Pupavac]] (»Hugo«) poslao majoru [[Slavoljub Vranješević|Slavoljubu Vranješeviću]], komandantu Zapadne Bosne, kao jedan od razloga za napuštanje [[Dinarska divizija|Dinarske divizije]], Pupavac pominje i saradnju vojvode [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] sa [[Dimitrije Ljotić|Dimitrijem Ljotićem]]. Pupavac, koji je i u depeši od 23. decembra 1943. VK JVuO ukazivao na prisustvo Ljotićevih izaslanika u štabu vojvode Đujića, ali i na činjenicu da je ljudstvo divizije u potpunosti u službi Njemaca,<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref> tvrdi da su ljotićevci veoma aktivni u Dinarskoj diviziji, te da se nalaze pod njemačkom zaštitom, kao i da Đujić ima puno povjerenje u njih: {{izdvojeni citat|U sastavu Dinarske oblasti, posle dolaska Nemaca, Ljotićevci su postali najaktivniji. Predstavnik njihov je Samodol Krešimir, Ljotićev sekretar za Dalmaciju. U Šibeniku imadu svoju komandu. Njihov je rad isti kao i u Srbiji i dolazi vrlo često do tuče između naših boraca i njih. Pop Đujić sve to tolerira i ako su oni pod komandom njegovom. Popovi kao Ljotićevci postali su vrlo aktivni od dolaska Nemaca, a na žalost ima ih dosta pošto su ih zaštitili Talijani za vreme uprave u Dalmaciji. Pop Đujić ih smatra najvećim saradnicima i oni zajednički rešavaju sve stvari.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_73.htm Izveštaj komandanta 1. brigade Bosanskokrajiškog četničkog korpusa od 10. februara 1944. komandantu korpusa o saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji]</ref>}} <div style="text-align:center;font-size:85%;"><gallery mode="packed" heights="200"> Ljotic i djujic.png|Dimitrije Ljotić i Momčilo Đujić sa saradnicima u Sloveniji, zima 1944/1945. </gallery></div> Pet dana nakon Pupavčeva izvještaja, sâm Momčilo Đujić (pseudonim »Dal-Dal«) javlja Draži Mihailoviću da je uspostavio kontakt sa Rokom Kalebom, pristalicom Ljotićevog [[ZBOR]]-a iz [[Dalmacije]]. Vojvoda Đujić traži od Mihailovića instrukcije za postupanje u vezi ponude za saradnju koju mu je upućena: {{izdvojeni citat|Poručio mi je, da želi sa mnom razgovarati po pitanjima koja se tiču sudbine srpskog naroda u ovim krajevima i uspostave veze između đenerala Mihailovića i Nedića i Ljotića. Naglasio je, da je radi toga ovamo poslat od Ljotića i da mora sačekati moj odgovor. Ukoliko smatrate za vajdu pošaljite mi potrebne instrukcije i ovlastite me za ovaj razgovor.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića septembar 1943. — jul 1944, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 84, str. 419.</ref>}} Ni sudski kapetan u Dinarskoj diviziji Ilija Jevtić nije bio ništa manje eksplicitniji kada je svojim nadređenim slao informacije o kolaboraciji pripadnika JVuO s okupatorom na teritoriji NDH a koja je nekad pripadala italijanskoj okupacionoj zoni. Kapetan Jevtić piše 20. februara 1944. majoru Slavoljubu Vranješeviću o četničkim odredima u [[Šibenik]]u, kao i u ostalim mjestima u [[Dalmacija|Dalmaciji]]: {{izdvojeni citat|Četnika ima u Šibeniku. To je posebna grupa četnika, koji imaju vođstvo Ljotićevaca, sem njihovog političkog prestavnika bivšeg narodnog poslanika Slavka Grubišića, lekara, iz Šibenika, koji me je uveravao da je on kao veliki [[Jugosloveni|Jugosloven]] i [[Hrvati|Hrvat]] i dušom i srcem za Dražu Mihailovića. Ova grupa četnika drži Dalmatinsko primorje naravno sa Nemcima, čije su snage minimalne i koji nadoknađuju svoju snagu četnicima. U Splitu u ovo vreme nije bilo četnika odn. četničke komande, mada su četnici i njihove starešine odlazile u taj grad. U Drnišu, Kninu, Gračacu, Zadru, Obrovcu i drugim manjim mestima ima četnika i njihove komande. Četnici stanuju u kasarnama zajedno ili u blizini nemačkih vojnika. Sve se akcije izvode zajednički, ali po naređenju Nemaca i njihovih oficira. Četnici su vodiči i prethodnice. Sem nekoliko sela u svim drugim mestima gde se nalaze Nemci tu se nalaze i četnici. A kada Nemci izvrše zauzimanje kakvog mesta starešine četničke prave sebi reklamu da su to četnici učinili odn. tako se to javlja Vrhovnoj komandi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_78.htm Izveštaj kapetana Ilije Jevtića od 20. februara 1944. komandantu zapadne Bosne o svom radu i saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji i Lici]</ref>}} Na jednom skupu četničke emigracije, decenijama nakon Drugog svjetskog rata (vjerovatno početkom [[1990-e|90-ih]] godina), vojvoda Momčilo Đujić je o generalu Milanu Nediću izjavio sljedeće: „Milan Nedić je spasio više od pola miliona Srba i 80 hiljada djece srpske, koja su uspjela da pobjegnu sa [[Ustaše|ustaškog]] noža. Milan Nedić je imao tešku ulogu, braćo i sestre... Da je mene neko pitao u početku rata: 'Hoćeš sa Milanom Nedićem ili sa Dražom u šumu?' — ja ne bih išao uz Nedića. Ja bih otišao u šumu kod Draže, jer u šumi je bilo lako. Mi smo bili svoji gospodari — puška ti, puška mi! A u Beogradu je trebalo klanjati pred Nijemcima i spašavati Srbiju da je ne raskopaju Bugari, Mađari, Arnauti i ostali neprijatelji... Braćo i sestre, nemojte se varati, to Vam kaže vojvoda Đujić...“ O saradnji Mihailovićevih četnika sa Nedićevom vladom, vojvoda Momčilo Đujić kaže: „Draža je govorio: 'Pošalji svoje kurire u Beograd, u tu ulicu, i u tu kuću...' I u toj kući bio je ministar finansija [[Bogoljub Kujundžić]]{{efn|U prvom sazivu Nedićeve Vlade nacionalnog spasa (od 29. avgusta 1941. do 7. novembra 1942. godine), Bogoljub Kujundžić se nalazio na čelu Ministarstva poljoprivrede i ishrane, da bi od 10. novembra 1942. do kraja okupacije obnašao funkciju ministra pravosuđa.}}, i taj je ministar finansija iz Nedićeve vlade, iz Nedićeve kase slao, i na Ravnu goru i meni na Dinaru, pune vreće novaca: [[Ante Pavelić|Pavelićevih]] kuna, talijanskih lira, bivših [jugoslovenskih — prim.] dinara... Dakle, oni [Mihailović i Nedić — prim.] su radili zajedno, umrli su zajedno, i tako, braćo...“<ref>[https://m.youtube.com/watch?v=hmznK0Z_XX8 YouTube: Vojvoda Momcilo Djujic]</ref> Kakvo je raspoloženje vladalo u srpskim kvislinškim redovima vis-à-vis saradnje sa ravnogorcima, Draža Mihailović je informisan u depeši od 13. februara 1944. od strane majora [[Vladimira Komarčevića]] (»Dum-Dum«), komandanta Kolubarskog korpusa: {{izdvojeni citat|Nedić u Beogradu sazvao sve komandante okružnih straža. Rekao im, sa Dražom pregovori privode se kraju i to će biti u redu. Komandanti se bunili zašto se Ljotićevcima daje sve, a straži ništa. Na ovo Nedić je zaplakao i uspeo da im objasni, zašto to mora tako da bude. Na jednoj večeri u Valjevu, Ljotić se u poverenju žalio svojim prijateljima da Dragi Jovanović pomoću Majsnera i drugih Švaba hoće da uzme vlast od Nedića. Dragi Jovanović uverava Švabe da im organizacija Dražina nije opasna, nego im je Nedić opasniji. On će ih u datom momentu udariti u leđa. Nedića štiti Nojbaher i neće Dragi Jovanović uspeti. Ljotić u Valjevu po završenim predavanjima skupio dobrovoljačke oficire i u poverenju rekao im: »Gospodo, vlast u ruke što čvršće. Dosta smo bili na dnu mora, sad moramo na površinu. Sa ovima se moramo obračunati.« Ovo se odnosi na nas. Dalje je kazao: »Sporazumevaju se sa Nemcima, a sa nama neće. Oni su prema tome osovina, a nas zovu peta kolona. U Beogradu možete nositi firmu Dražinu na grudima, Nemci neće da ih hapse«. Major Komarčević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} [[Živorad Vukosavljević]] (pseudonim »Knap«), načelnik štaba Severnih pokrajina JVuO, tj. Komande [[Vojvodina|Vojvodine]] i [[Slavonija|Slavonije]], na čijem se čelu nalazio general [[Svetomir Đukić]], piše 17. februara 1944. četničkoj Vrhovnoj komandi da se sastao sa Milanom Nedićem (u depeši od 16. februara, Vukosavljević za generala Nedića koristi pseudonim »Otac«), kao i sa komandantom SDS generalom Jonićem te tvrdi da su mu oni ponudili raznovrsnu pomoć i saradnju: {{izdvojeni citat|Izvestio sam opširno o sastanku sa Nedićem i sa komandantom straže Jonjićem. Nedić traži stalnu vezu radi ujedinjenja srpskog fronta i daje sugestije za spasavanje Srba. Davaće obaveštenja i materijalnu pomoć. Veza da bude tajna, Jonjić se potpuno Vama stavlja na raspoloženje bez obzira na Nedića i on traži stalnu vezu a učiniće dosta u materijalnom smislu. Neke stvari mogu samo lično da Vam saopštim. Ostalo je za sada da Vam prenesem njihove želje i dobijem instrukcije. Šteta bi bilo ne iskoristiti ovo što nude.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} General Mihailović (alias »Laz-Laz«) odobrava Vukosavljeviću da se iskoristi veza sa Nedićem i Jonićem, budući da nakon šest dana naređuje: {{izdvojeni citat|Pitajte Dragoslava Pavlovića, da li je zaista slao jednog čoveka kod oca Srbije. Preko Vukosavljevića treba pumpati oca Srbije a da to ne zna Sveta Đukić. Neka Vukosavljević iskoristi i komandanta straže i oca Srbije.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 428.</ref>}} Kapetan [[Miloš Vignjević]] (pseudonim »Azed«), načelnik Štaba Zlatiborskog korpusa JVuO, u depeši od 23. februara 1944. obavještava Vrhovnu komandu: {{izdvojeni citat|Nedić dodelio Pavlu Đurišiću i Lukačeviću 5 miliona dinara i 5 vagona žita, koje će se prebaciti vozom do Priboja. Opštine dobile naređenja iz Beograda da se prekinu odnosi sa četnicima D.M., tako glasi depeša. Nemački oficir za vezu u Užicama, Sigfrid izjavio jednom našem čoveku da se ovo odnosi samo na jednu jedinicu kod Beograda, a da ovde ostaje po starom. Ovaj korpus nije imao do sada nikakve veze sa okupatorom. Kapetan Vignjević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Krajem februara 1944. godine, dvije čete iz sastava 1. bataljona [[Četvrta vojvođanska udarna brigada|4. vojvođanske NOU brigade]] pokušale su, prelazom u [[Mačva|Mačvu]] preko [[Sava|Save]], izvršiti napad na lokalne četničke jedinice i pripadnike kvislinške [[Srpske granične straže]] (SGS). Međutim, usljed jakog otpora četnika i graničara u utvrđenim ogradama i bunkerima, napad je odbijen, dok je gotovo 40 boraca 4. vojvođanske brigade poginulo. Kapetan [[Vojislav Tufegdžić]], komandant Cerskog korpusa JVuO, pretpostavljene je 2. marta izvijestio o ishodu borbe: {{izdvojeni citat|27 februara o.g. komunisti su ponovo izvršili prelaz u Mačvu kod sela Ravnja. Prelaz je trebao biti izvršen sa jačim snagama, ali je od naših delova i graničara primećen na vreme, te je uspeo samo izvestan deo da se prebaci, jer je još dok su bili na vodi, na njih otvorena jaka vatra iz automatskih oružja, te su im nanešeni veliki gubitci. Sa prebačenom grupom vođena je duža borba, u kojoj je poginulo - izbrojano 42 komunista i 29 zarobljeno, od kojih i dve žene. Ostatak je razbijen i nateran ponovo na reku te su se mnogi još i podavili. Zarobljeni komunisti su odmah na licu mesta pobijeni. Naši delovi nisu imali gubitaka u opšte, dok je poginulo 2—3 graničara i njihov komandant poručnik Bogić, inače odličan oficir iz naše organizacije. Nemci i dobrovoljci iz Šapca u opšte nisu krenuli u ovu borbu. Tako su komunisti i ovog puta dobili dobru lekciju i baš na terenu gde su mislili da imaju svojih pristalica.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_85.htm Izveštaj komandanta Cerskog korpusa od 2. marta 1944. o borbama protiv delova 4. vojvođanske brigade kod s. Ravnje]</ref>}} Nekoliko sedmicâ ranije, i major [[Dragoslav Račić]] (pseudonim »Jo-Jo«), komandant Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, izvještava o prebacivanju mačvanskih partizana iz [[Semberija|Semberije]] u [[Zapadna Srbija|zapadnu Srbiju]]: {{izdvojeni citat|Noću između 8/9 -II- prebacile su se jače komunističke snage iz Semberije u Mačvu kod sela Badovinaca. Sa letećim brigadama krećem za Mačvu. Žandarmerija se već bori. Naredite Komarčeviću da prikupi sve snage i bude spreman za pokret. Svakoga dana javljaću situaciju. Major Račić.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} O spremnosti kvislinških struktura na saradnju sa Mihailovićevim četnicima svjedoči i tekst Božidara Nedića, brata generala Milana Nedića, objavljen 24. marta 1944. godine u listu ''Novo vreme'', u kom se ističe jasan i nedvosmislen zaključak: {{izdvojeni citat| Kažite svakom ko vam kaže da ima još nedićevaca, dražinovaca, ljotićevaca da je to laž, jer od danas ima samo Srba, s jedne, i komunista, s druge strane.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/326.</ref>}} General Milan Nedić je u sličnom tonu poručivao srpskoj javnosti da napravi izbor između dvije strane. U tekstu pod naslovom “Glas Srbije”, objavljenom u listu „Srpski narod“ 8. aprila 1944. godine, on piše: {{izdvojeni citat|Grokću puške, štepuju mitraljezi, trešte bombe, gruvaju topovi. To je odgovor Srbije [[Josif Visarionovič Staljin|Staljin]]u, [[Winston Churchill|Čerčil]]u, [[Dušan Simović|Dušanu Simoviću]] i svima i starim i novopečenim crvenjacima. […] Na oružje, Srbi, svi složno protivu crvenih dušmana. […] Neka svima budu primer udružene srpske oružane snage, koje se bratski, rame uz rame bore u [[Ibarska dolina|Ibarskoj dolini]]. Gorko se srpski demon [[Josip Broz Tito|Tito]] prevario u računu. Padaju njegovi partizansko-oslobodilački redovi. Kose srpski mitraljezi njegove partizane i partizanke kao snoplje. […] Kao brat do brata bore se tu divovski jedan pored drugog srpski dobrovoljci, srpski stražari i srpski četnici.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 387.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Tokom 1944, pripadnici 2. gvozdenog puka SDS pod komandom pukovnika [[Radovana Kusovca]] i pripadnici okružnog odreda SDS iz [[Leskovac|Leskovca]] pod komandom majora [[Aleksandra Stikića]] bili su nosioci terora nad stanovništvom [[Južna Srbija|južne Srbije]] koje je bilo naklonjeno partizanima. 2. gvozdeni puk je brojao oko 300 ljudi i imao je zadatak da vrši obezbeđivanje željezničke pruge [[Beograd]]—[[Solun]] u cilju sprečavanja partizana da vrše diverzije. Pod neposrednom komandom majora Stikića i kapetana [[Mihajla Zotovića]], puk je vršio upade u veći broj sela između Leskovca i [[Doljevac|Doljevca]]. Prilikom tih akcija počinjeni su razni zločini nad nenaoružanim meštanima za koje se sumnjalo da pomažu [[NOP]]. Kapetan Zotović je prednjačio u ovim zločinima, uzevši neposrednog učešća u ubijanju. U istrazi 1945. godine, podatke o nastanku ove formacije pružio je [[Dragutin Keserović]] (koji se tim povodom sastao sa pukovnikom Kusovcem), jedan od najistaknutijih komandanata JVuO u Srbiji: {{izdvojeni citat|Marta 1944. dobio sam naređenje od Draže u kome mi naređuje da pomognem pukovnika Kusovca u formiranju 2. gvozdenog puka na terenu Prokuplja, tj. da mu stavim [na raspolaganje] potreban broj obveznika sa teritorije Toplice. Marta meseca došao je Kusovac kod mene u civilnom odelu u blizini Kuršumlijske banje kuda sam prolazio idući ka Rači. Pokazao mi je punomoćje D. M. datirano februara ili marta meseca, u kome ga Draža ovlašćuje da formira II gvozdeni Nedićev puk na teritoriji Prokuplja. U punomoćju je naznačeno da treba da se obrati meni da mu dozvolim da vrbuje potreban broj ljudi na teritoriji Toplice. U razgovoru sam mu saopštio da nemam ništa protiv toga da on formira, odnosno popuni, Gvozdeni puk na mojoj teritoriji i da mu neću praviti u tom pogledu nikakve smetnje. Gvozdeni puk formiran je kao Nedićeva jedinica, ali je bio u stvari pod komandom Dražinom. Ljudstvo je dao Draža, a oružje i opremu Nedić.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2014, стр. 418.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 317-318.</ref>|Pukovnik [[Dragutin Keserović]]}} 11. aprila 1944. godine Nojbaher je razgovarao sa generalom Hansom Felberom, a potom i sa Nedićem, o odnosu prema prema četnicima Draže Mihailovića. Nakon razgovora Felber je 12. aprila izvestio Komandu Vermahta: {{izdvojeni citat|U jučerašnjem razgovoru ministar-predsednik Nedić je saopštio gospodinu poslaniku Nojbaheru o dosadašnjem toku njegovih 'pregovora' sa Dražom Mihailovićem sledeće: # Nedić je poručio D. M. da je nacionalno jedinstvo pred komunističkom opasnošću životna potreba svih Srba. # Pretpostavka za saradnju je da odredi D. M. potpuno obustave sve akcije ne samo protiv Nemaca već i protiv Nedićevih vlasti. # Najbolje bi bilo kad bi D. M. napustio zemlju, ali Nedić je saglasan da i dalje trpi njegov (Dražin) boravak u šumi, kao i brojno ograničenu gardu, za čije bi se izdržavanje sam Nedić brinuo. # Tajne pregovore, bez znanja nemačkih službenih mesta, on (Nedić) odbija. Svi njegovi predlozi bili bi dati pod uslovom da Nemci na njih pristanu.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_62.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=464&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frames no. 000460—000461.] <br /> ({{jez-njem|"I. In der gestrigen Besprechung teilte Ministerpräsident Nedić Herrn Gesandten Neubacher über den bisherigen Verlauf seiner "Verhandlungen" mit DM folgendes mit: <br /> 1) Nedić hat DM sagen lassen, die nationale Einigkeit sei angesichts der kommunistischen Gefahr ein auch von Nedić anerkanntes Erfordernis. <br /> 2) Voraussetzung für ein Zusammengehen sei die vollkommene Einstellung jeder Opposition nicht nur gegen die deutsche Wehrmacht, sondern vor allem auch gegen die serbischen Behörden, sowie die Unterlassung jeglicher selbständigen Aktionen gegenüber der Bevölkerung. <br /> 3) Am besten wäre es, wenn DM das Land verlassen würde. Nedić sei aber bereit, einen weiteren Aufenthalt im Walde zu dulden, desgleichen eine beschränkte Garde, für deren Unterhalt er auch aufkommen würde. Das Gros hätte er zu entlassen und auf die Felder zu schicken. <br /> 4) Geheime Verhandlungen ohne Wissen der deutschen Dienststellen lehne er ab. Alle seine Vorschläge trügen den Vorbehalt der deutschen Zustimmung."}})</ref>}} U proljeće 1944. godine, Nijemci, Nedić i Ljotić su pomogli [[Pavle Đurišić|Pavlu Đurišiću]] pri stvaranju [[Crnogorski dobrovoljački korpus|Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa]], čije su jedinice prvi put upotrijebljene u [[Sandžak]]u, a kasnije po cijeloj [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Tada je iz [[Kruševac|Kruševca]] u Sandžak poslan II bataljon Petog puka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] pod komandom kapetana I klase Vojislava Najdanovića sa 893 dobrovoljca<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 280.</ref> kako bi pomogao Đurišiću, a [[Mihailo Olćan]], bivši ministar narodne privrede u Nedićevoj vladi i Ljotićev bliski drug, došao je s ovim bataljonom u Sandžak kao oficir za vezu između Đurišića i Nedića. Neko vrijeme je kao oficir za vezu služio i novinar [[Ratko Parežanin]]. Peti puk SDK je aprila 1944, zajedno sa Đurišićevim četnicima, učestvovao i u [[Operacija Frühlingserwachen (1944)|operaciji Frühlingserwachen]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=364&rec=314&roll=663 NARA, T314, Roll 663, frame no. 000357.]</ref> Crnogorski dobrovoljački korpus (CDK) dijelom su sačinjavale bivše Đurišićeve trupe koje su Nijemci pustili iz zarobljeništva, ali većinom je bila riječ o četnicima, koji su pod imenom »nacionalnih snaga« ostali u Crnoj Gori. Što se tiče organizacije, formalne lojalnosti, komandnih kanala i opskrbe, Đurišićeve snage su bile dio kvislinških trupâ koje su organizirali i izdržavali Nijemci, ali tijesno povezane sa Ljotićevim Srpskim dobrovoljačkim korpusom (SDK). Usprkos svemu tome, Đurišić, pa tako i njegove trupe, nastavile su sa svojom prvotnom odanošću Draži Mihailoviću i njegovoj organizaciji.<ref>[https://znaci.org/00001/40_64.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje KOLABORACIJA IZVAN SRBIJE DO OKTOBRA 1944.]</ref> CDK je imao oko 5.000 pripadnika. General Nedić je Đurišića tada unaprijedio u čin potpukovnika. Prethodno, u isti čin ga je unaprijedio i [[Petar II Karađorđević|kralj Petar II]], i to na Mihailovićev prijedlog.<ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Obod, Cetinje, 1977, str. 472.</ref> {{izdvojeni citat|Nemci su naoružali 5. 649 crnogorskih dobrovoljaca, ali je Firer zabranio, da se oni stave pod zajedničku komandu Srpskog dobrovoljačkog korpusa.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Ratko Parežanin, kao jedan od ljudi koji je 1935. skupa sa Dimitrijem Ljotićem utemeljio JNP Zbor, za vrijeme okupacije je bio na poziciji šefa Vaspitnog odseka SDK. Nakon rata, Parežanin je posvjedočio koliko je savez Đurišić—Nedić—Ljotić bio čvrst, kao i kakva je bila njegova uloga u održavanju veze između četnika Pavla Đurišića i kvislinške vlade u Beogradu: {{izdvojeni citat|Od dolaska 2. bataljona 5. puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Sandžak kod vojvode Pavla Đurišića — februara 1944. godine — dobrovoljci su bili u stalnim vezama sa četničkim odredima Crne Gore i Sandžaka. Iz dana u dan te veze su se pojačavale. Posle kraćeg vremena došlo je i do formalnog ujedinjavanja naših jedinica... U to vreme od strane Nedića naimenovan je Đurišić za pomoćnika Koste Mušickog, komandanta SDK i unapređen u čin potpukovnika... Od starijih najpre je bio Mihailo Olćan veza sa Pavlom i njegovim četnicima. Docnije sam ja pridodat Olćanu sa nekoliko mlađih drugova. Kad je Olćan napustio ovo mesto, Ljotić je preporučio Nediću da me postavi za vezu između Nedićeve Srbije i četnika Crne Gore i Sandžaka. Nedić je prihvatio ovaj predlog i odredio me pismenim aktom za neku vrstu „zamenika” kod vojvode Đurišića.<ref>[https://www.antenam.net/istorija/362442-jesen-cetnika-u-crnoj-gori-1944 Vladimir Jovanović: Jesen četnika – u Crnoj Gori 1944.]</ref>}} Parežanin dopisuje: „U poslednje vreme Pavle Đurišić je imao svoju stalnu delegaciju u štabu SDK. Njen je zadatak bio održavanje veze sa dobrovoljcima i snabdevanje četničkih jedinica u Sandžaku od strane Nedićeve vlade (oružje, odeća, obuća, pa i novac).” U kvislinškim [[mediji]]ma u Srbiji tog vremena, kao pozitivan primjer upravo se izdvajala saradnja jedinicâ vlade Milana Nedića i snagâ pod komandom Pavla Đurišića. U prvoj polovini maja 1944. Đurišić je otputovao za Beograd, gdje se sastao sa Nedićem, [[Hermann Neubacher|Hermannom Neubacherom]] i [[Maximilian von Weichs|Maximilianom von Weichsom]], komandantom Jugoistoka, a postavljen je i za pomoćnika komandanta SDK generala [[Koste Mušickog]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_161.htm Izveštaj komandanta Vučedolske brigade od 22. maja 1944. Komandi operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine i Komandi Trebinjskog korpusa o teškoj situaciji kod četničkih jedinica u Crnoj Gori]</ref> Pavle Đurišić se tada srio i sa Mihailom Olćanom, u tom periodu političkim komesarom SDK.<ref>{{Cite web|url=https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|title=Mihailo Olćan|last=|first=|date=|website=|publisher=Zanimljiva istorija|archive-url=https://web.archive.org/web/20210923112219/https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|archive-date=23. 09. 2021|dead-url=|access-date=}}</ref> U „Novom vremenu“, u broju od 21. i 22. maja 1944 (u tekstu naslovljenom “Crna Gora zahteva slogu svih Srba”), objavljena je fotografija Olćana i Đurišića. Major Pavle Đurišić je tom prilikom obećao: „Jedno mogu da garantujem a to je da ću očistiti od komunista krajeve Sandžaka i Crne Gore.”<ref>[https://www.antenam.net/drustvo/religija/296066-novi-cetnicki-parastos-micovic-i-ostojic-krivotvore-istoriju-sada-na-krnovu Vladimir Jovanović — Novi četnički parastos: Mićović i Ostojić krivotvore istoriju, sada na Krnovu]</ref> 13. jula 1944. godine, [[Radio Beograd]] je pohvalio Đurišića za službu [[Sile Osovine|silama Osovine]].{{sfn|Maclean|1957|p=210.}} Prethodno, list „Novo vreme“ u broju od 12. juna 1944. prenosi riječi generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Moje staro vojničko srce zadrhtalo je kada sam čuo za podvige junačkih četa sokola Pavla Đurišića, kada su počele da stižu vesti da uz moje oružane odrede bratski pristupaju u borbu protiv srpskih dušmana i ostali srpski nacionalni borci.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/329.</ref>}} [[File:Vojvoda Pavle Đurišić u Beogradu, s nemačkim oficirom u nemačkom automobilu ispred zgrade Narodne skupštine.jpg|thumb|Prilikom posjete [[Beograd]]u maja 1944. godine, komandant crnogorskih četnika [[Pavle Đurišić]] (na zadnjem sjedištu, u sredini) otvoreno se stavlja u službu okupacionih i kvislinških vlasti u Srbiji. Fotografija je načinjena ispred zdanja [[Narodna skupština Republike Srbije|Narodne skupštine]].]] O kontaktima potpukovnika Đurišića s Nedićem, Nijemcima i ljotićevcima u Beogradu, obaviješten je bio i general Dragoljub Mihailović, i to od strane majora [[Aleksandra Mihajlovića Vilija]], komandanta beogradskih ravnogoraca. Naime, 20. maja 1944. godine, major Mihajlović piše: „Iz redova SDK predviđa se formiranje jedne crnogorske jedinice. Naziv, jačina i sastav za sada nepoznati”.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 277, reg. br. 6/1.</ref> U drugom radiogramu poslatom tog dana, major Mihajlović prenosi VK JVuO dodatne informacije: {{izdvojeni citat|Kako saznajemo major Pavle Đurišić nalazi se u Beogradu, gde je primljen od strane Nedića. Saznaje se da mu je odobreno formiranje odreda od 7.000 ljudi. Dobio je 10.000 metara platna i dva kamiona. Formiranje i opremu odobrili Nemci.<ref>AVII, ČA, K—277, reg. br. 6/1.</ref>}} Svjestan da bi ovakvo Đurišićevo javno istupanje moglo prouzročiti veliku političku štetu JVuO, kako u zemlji tako i u inostranstvu, general Mihailović je 24. maja poslao depešu majoru [[Vojislav Lukačević|Vojislavu Lukačeviću]] (pseudonim »Ram-Ram«), kojom ga upozorava: {{izdvojeni citat|U »Novom Vremenu« od 21. i 22. maja, izašla je Pavlova slika sa ministrom Olćanom, kao i Pavlova izjava Vremenu. Hitno smo ovo demantovali preko demokratske Jugoslavije. Pavlu preporučujem da nam ne pravi ovakve nezgode jer posle toga dolaze otvoreni napadi preko Londona, koje nam škodi u narodu.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Pored Đurišića, general Milan Nedić je pokušavao od okupatora obezbijediti izvor snabdijevanja i za potpukovnika [[Đorđije Lašić|Đorđija Lašića]], jednog od četničkih komandanata u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]]. U izvještaju komande Jugoistoka od 6. maja 1944. godine (samo dan nakon pogibije Đorđija Lašića u [[Savezničko bombardovanje Podgorice|savezničkom bombardovanju Podgorice]]), navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Predsjednik srpske vlade Nedić nekoliko puta dolazio radi snabdijevanja majora Lašića [Đorđe] sa 20-30 mitraljeza i 1000 kompleta italijanske opreme; rečeno mu je da se Lašić obrati direktno Feldkomandanturi 1040; Feldkomandantura će ispitati da li je Lašić pouzdan i voljan za borbu na strani Wehrmachta; ukoliko jeste, Feldkomandantura će ga snabdijeti u okviru svojih mogućnosti, a naročito mitraljezima.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=695&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000691.] <br /> ({{jez-njem|"Der serb. Ministerpräsident Nedic wurde schon des öfteren hier wegen Unterstützung des Major Lasic Djordje aus Podgorica im Kampfe gegen die Kommunisten vorstellig. Insbesondere bittet er um Zuteilung von 20 – 30 MG und insgesamt 1000 komplette Ausrüstungen aus italienischen Beutebeständen. Der Ministerpräsident wurde gebeten, den Major Lasic Djordje an die F.K.1040 zu verweisen. Es ist zu prüfen, ob die Leute des Major Lasic Djordje zuverlässig und einsatzbereit an Seite der deutschen Wehrmacht kämpfen. Bei positivem Ergebnis ist der Major Lasic Djordje im Rahmen der bisherigen Unterstützung nationaler Verbände nach fen vorhandenen Mitteln, insbesonders mit MG, zu unterstützen."}})</ref>|Opunomoćeni komandant Jugoistoka za Feldkomandanturu 1040, Crna Gora (6. maj 1944.)}} Krajem aprila 1944. u selu Trbušanima pokraj Čačka ponovo je došlo do sastanka četnika Draže Mihailovića sa Milanom Aćimovićem i nemačkim predstavnikom Šterkerom. Izaslanici Draže Mihailovića na ovom sastanku su, sem generala Trifunovića, bili dr [[Živko Topalović]] i kapetan [[Predrag Raković]]. Na sastanku su četnički predstavnici podneli zahteve o potrebi u oružju i municiji.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/327.</ref> Tokom [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|partizanskog prodora u Srbiju]], ravnogorske snage su se borile zajedno sa njemačkim, bugarskim i kvislinškim snagama ([[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Ruski zaštitni korpus|RZK]]) protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|Druge]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|Pete divizije]] NOVJ. U publikaciji ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', izdatoj u emigraciji, pristalica Ljotićeva [[ZBOR]]-a [[Borivoje Karapandžić]] navodi poimence ljotićevske, nedićevske i četničke komandante koji su se nalazili na čelu odredâ raspoređenih u jugozapadnoj Srbiji, a u pokušaju zaustavljanja ofanzive snagâ NOVJ: {{izdvojeni citat|Komunističke divizije izvršile su snažan pokušaj forsiranja reke Ibra. Njima su se suprotstavile sledeće nacionalne snage: IV puk Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa (Komandant major Voja Dimitrijević), II puk SDK (Komandant major Marisav Petrović), Drugi bataljon I puka SDK (Komandant kapetan Mijat Bardak), Prvi bataljon III puka SDK (Komandant kapetan Mladen Štaljanić), Javorski Korpus (Komandant major Radomir Cvetić), Prvi Ravnogorski korpus (Komandant poručnik Zvonko Vučković), Drugi Ravnogorski korpus (Komandant kapetan Predrag Raković), Kosovski korpus (Komandant kapetan Žika Marković) i jedinice Srpske državne straže pod komandom potpukovnika Dragutina Redića, Komandanta SDS Oblasti kraljevačke. Borbom je rukovodio zajednički Operativni štab, na čijem je čelu stajao Načelnik štaba Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa potpukovnik Radoslav Tatalović.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 261—262.</ref>}} [[Radosav Grujičić]] (pseudonim »Radovan«), inspektor [[Specijalne policije]] [[Uprave grada Beograda]], javlja 27. marta 1944. Draži Mihailoviću (»Br. 88«) da je dva dana ranije u [[Užice|Užicu]] primio znatnu količinu oružja od okupatora, i to preko 144 hiljade metaka, 400 mina za minobacače i 400 granata za topove kalibra 45&nbsp;mm.<ref>AVII, ČA, kut. 18, reg. br. 10/7—2.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji 1943—1944, Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 356.</ref> Grujičić obavještava Mihailovića i o položajima koje prema snagama NOVJ zauzimaju četnici, kvislinzi i okupatori u jugozapadnoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Za sada u okolini Ivanjice nalaze se sledeće snage: Cvetić i Marković na liniji Mučanj — Kušiće, jedan bataljon bugara Katići, jedan bataljon bugara Prilike plus 4 tenka, puk dobrovoljaca dve čete rusa i 4 tenka, Ivanjica tri bataljona bugara i dve čete nemaca koji su ovog momenta stigli.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_100.htm Izveštaj obaveštajca Radovana od 27. marta 1944. Draži Mihailoviću o dobijenoj municiji od okupatora u Užicu]</ref>}} U izvještaju od 8. aprila 1944. koji je kapetan [[Živojin Marković]], komandant 2. kosovskog korpusa poslao Draži Mihailoviću u kome ga obavještava o stanju četničkih organizacija na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]], pored ostalog, piše: {{izdvojeni citat|Pojedini korpusi učestvuju u zajednici sa okupatorom i sa satelitima u borbi protiv partizana. Po onome gde je pretežnija opasnost od partizana kao što je bio slučaj u Ibru, gde su se našli, na jednoj liniji jednovremeno Ljotićevci, Nedićevci, Arnautska Šuc policija, Bugari, Nemci i Javorski korpus (major Cvetić). To ima psiholoških reperkusija na narod. Treba, po mom mišljenju, raditi da se Nemci, Ljotićevci, Arnauti i drugi nađu u prvim linijama, a ne naši redovi... Cvetićevi vojnici slobodno šetaju po Raškoj i Ibarskom dolinom, a okupator to gleda.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 101, reg. br. 10/3.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_256.htm Obaveštenje brigadira Armstronga od 8. aprila 1944. Draži Mihailoviću o poruci generala Padžeta da četnički komandanti sarađuju sa Nemcima i opasnosti da članovi britanske misije kod četnika padnu u ruke Nemaca]</ref>}} Potpukovnik [[Radoslav Tatalović]], načelnik štaba Srpskog dobrovoljačkog korpusa, 18. aprila 1944. podnosi izvještaj generalu [[Hans Felber|Hansu Felberu]] (od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka; okupirana Srbija spadala je u njegovu zonu odgovornosti) u kome izražava zadovoljstvo saradnjom sa Javorskim korpusom JVuO pod komandom majora [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]]: {{izdvojeni citat|Saradnja sa četničkom grupom Cvetić je veoma dobra.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=255&broj=811 NARA, T501, Roll 255, frame no. 000807.] ({{jez-njem|"Die Zusammenarbeit mit der Cetnikgruppe Cvetic ist sehr gut."}})</ref><ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref>|Zapisi o obilasku Vojnog zapovjednika Jugoistoka [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|operacije Kammerjäger]] (18-20. april 1944. godine)}} U izvještaju Vojnoupravnog komandanta Jugoistoka generala Hansa Felbera od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Wehrmachta, još jednom se notira potpora koju trupe potpukovnika Tatalovića pružaju četnicima Draže Mihailovića, u ovom slučaju na teritoriji NDH: {{izdvojeni citat| D) Grupa “Tatalović” Srpski dobrovoljački korpus uključio se kod [[Ljubovija|Ljubovije]] u borbe na hrvatskoj obali Drine i prihvatio četnike koji su se povlačili.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=736 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000732.] <br /> ({{jez-njem|"Bei Ljubovija griff SFK in Kämpfe auf kroat.Drina–Ufer ein u. nahm ausweichende Cetniks auf."}})</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_57.htm Izveštaj vojnoupravnog komandanta Jugoistoka od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o borbama sa 2. i 5. NOU divizijom na komunikaciji Užice - Višegrad]</ref>}} Referišući o situaciji u Srbiji, general Felber je u svom izvještaju od 22. aprila 1944. o suradnji četnika sa Nijemcima i kvislinzima zabilježio sljedeće: {{izdvojeni citat| Srbija: Pod pritiskom crvenih snaga koje su prodrle u južnu Srbiju, ponovo je porasla spremnost svih nacionalno orijentisanih krugova pod vođstvom okupacione vlasti da poduzmu borbu protiv komunizma. Javljeno je da je sâm Draža Mihailović u jednom govoru tražio lojalnu suradnju s okupacionim snagama kako bi otklonio komunističku opasnost u Srbiji. Vidljiv znak ovog novog razvoja je činjenica da se u južnoj Srbiji Nijemci, Srpski dobrovoljački korpus i DM–četnici bore rame uz rame.<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=553&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000549.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Unter dem Druck der in S–Serbien eingedrungenen roten Kräfte ist die Bereitschaft aller nationalgesinnten Kreise unter Führung der Besatzungsmacht, den Kampf gegen den Kommunismus aufzunehmen, wieder gewachsen. DM selbst soll in einer Rede zu loyaler Zusammenarbeit mit Okkupator aufgefordert haben, um die kommunistische Gefahr in Serbien zu beseitigen. <br /> Einen sichtbaren Ausdruck hat diese Entwicklung darin gefunden, dass in S–Serbien Deutsche, SFK und DM–Cetniks Seite an Seite kämpfen."}})</ref>}} U izvještaju koji su aprila 1944. sačinili službenici [[Ured za strateške usluge|Ureda za strateške usluge]] (''Office of Strategic Services (OSS)''; preteča savremene [[CIA|Centralne obavještajne agencije]] [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), sugeriše se da bi „generala [Mihailovića] trebalo promatrati u istom svjetlu kao i Nedića, Ljotića i bugarske okupacione snage“.<ref>Sabrina P. Ramet, ''The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918-2005'', Indiana University Press, 2006, pp. 134.</ref> U noći 28/29. aprila 1944, pripadnici Resavske brigade JVuO pod komandom Vukašina Petkovića i lokalna SDS uhvatili su devet stanovnika [[Svilajnac|Svilajnca]]. Jedan uhapšenik je uspeo da pobegne, a ostali su sprovedeni u selo [[Дивостин|Divostin]] gde su zaklani. Sačuvano je potresno svedočenje Radosava Vidulovića, četnika pod Petkovićevom komandom, koji je 1944. ostavio pisanu belešku o pokolju u Divostinu: {{izdvojeni citat|Jedne noći, kad smo bivakovali kod sela Crkvenca, Vukašin [Petković] je došao u našu sobu i pitao: ’Ko hoće da ide sa mnom, imamo večeras da koljemo?’ Svi smo digli ruke uvis, jer, kako sam čuo, ko ne digne ruku, rđavo prolazi. Vukašin je odvojio pet trojki i otišao sa njima u nepoznatom pravcu. Posle pola sata vratili su se sa krvavim rukama i jedan sa prebijenom puškom. Svi koji su došli rekli su nam: ’'''Ala smo ih klali'''.’ Jedan je pričao kako mu se puška prebila kad je jednog udario po glavi. Jer oni prvo udare čoveka puškom u potiljak pa, kada padne, onda ga jedan prekolje. Svi su se smejali kako su ih poklali. Po izvršenom delu, vojnici su se prali od krvi, a takođe i kame koje su bile krvave.<ref>Коста Николић, „О неким проблемима у раду организације Југословенске војске у отаџбини на југу Србије 1942-1944.“, Лесковачки зборник, LI, Лесковац, 2011, стр. 263.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 151.</ref>}} U jednom izvještaju od 5. maja 1944, neimenovani pripadnik ravnogorskog pokreta se žali na stanje u Resavskom korpusu, kao i na poručnika Vukašina Petkovića, navodeći da je stanovništvo okupirane Srbije ogorčeno zbog četničkih zločina te njihove neskrivene saradnje sa kvislinzima i okupatorom: {{izdvojeni citat|Najgori je poručnik Vukašin Petković. U aprilu je ubio: Iliju Bućina, sveštenika, poznatog nacionalnog radnika; Mihaila Jovanovića, nacionalnog borca iz Južne Srbije i ličnog prijatelja [[Aleksandar I Karađorđević|kralja Aleksandra]]; Čedomira Protića, Ivana Dimitrijevića i još dva obućara, pod optužbom da su komunisti! Poručnik Petković u narodu dobio ime “Car grkljan”. Nečuveni teror nad narodom. Narod nas smatra izvršiocem Nedićevih želja, nemačkim slugama. Stradalo je mnogo žena koje nisu htele da budu ljubavnice pojedinim starešinama. Ko može ovakvim zulumima i zverstvima stati na put?<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 87-2-12.</ref><ref>Коста Николић, н. ч., стр. 272.</ref>}} Na zajedničkoj konferenciji svih kolaboracionističkih oružanih formacija, koja je održana 2. maja 1944. godine, [[Marisav Petrović]], jedan od komandanata SDK, optužio je generala [[Borivoje Jonić|Borivoja Jonića]] da su njegove jedinice (tj. SDS) „saradnici DM“ i dodao da „DM na ovaj način ima 95% pristalica u Srbiji“.<ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 545.</ref> I sâm Borivoje Jonić će u svojim poslijeratnim zapisima istaći do koje mjere je bila izražena saradnja SDS sa Dragoljubom Mihailovićem i JVuO: {{izdvojeni citat|S.D.S. ne samo da je od svoga osnivanja sarađivala sa četničkom organizacijom, no je iste za svo vreme snabdevala oružjem, municijom, obućom, odećom i drugim potrebama. Zbog ove saradnje koju su Nemci progonili i kažnjavali smrću, brojno stanje straže smanjivalo se i bezbroj puta popunjavalo. Straža je bila glavni depo za popunu četničke organizacije u Srbiji. Preko straže išla je glavna obaveštajna služba četničke organizacije – u sve pravce i izvan Srbije... Može se slobodno reći i tvrditi da je 50% starešina i 25% ljudstva S. D. S. eliminisano iz njenih redova zbog saradnje i povezanosti sa ravnogorskim pokretom.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 312-313.</ref>}} Pored toga, general Jonić precizira na koje sve načine je Straža ukazivala pomoć Mihailovićevim četnicima: {{izdvojeni citat|Dotur novca, obuće, odeće i životnih potreba; štampanje novina i propagandnog materijala i rasturanje istog; snabdevanjem sa oružjem i municijom do najviših mogućih granica; fingirana otmica novca i drugih potreba za D. M. iz vozova i kamiona gde je S. D. S. u pripremama i izvršavanju učestvovala; ranjenici i bolesnici D. M. lečili su se u vojnim i građanskim bolnicama kao pripadnici S. D. S; snabdevanje lekovima i sanitetskim materijalom četnika, što je uzimato za S. D. S; ukazivanje specijalnih usluga savezničkim misijama kod D. M. od strane S. D. S. a posebno engleskom pukovniku Beliju u Šapcu, američkom pukovniku Mak Daulu sa misijom u Mačvi i u selu Vrčinu kod Beograda; preuzimanje u više slučajeva savezničkih padobranaca i predaja istih četnicima radi transportovanja u njihove baze, i. t. d.<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 362-364.</ref>|General [[Borivoje Jonić]], komandant Srpske državne straže od 1942. do 1944. godine}} Takođe, u ratnim memoarima kapetana [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], komandanta 1. ravnogorskog korpusa, nailazi se na potvrdu ocjene o naklonjenosti velike većine pripadnika SDS-a Mihailovićevom pokretu: {{izdvojeni citat|Viši oficiri u štabu vrhovne komande, pomagani od nekih političara koji se nisu mirili sa odlukama [[Svetosavski kongres|Baškog kongresa]], vršili su pritisak na Dražu da bez odlaganja prihvati saradnju generala Nedića. Oni su morali znati da nama ta saradnja nije bila potrebna, jer je skoro cela SDS bila na našoj strani, ali saradnja sa Nedićem značila je u stvari saradnju sa onima koji iza njega stoje, a oni su verovali da mi sa te strane možemo izvući neku značajnu korist...<ref>Звонимир Вучковић, Сећања из рата. Од отпора до грађанског рата, Ваљево, 2005, стр. 384.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n.d, str. 313.</ref>}} Major [[Aleksandar M. Mihajlović]], komandant Beograda JVuO, u izvještaju koji je Draži Mihailoviću poslao 22. aprila 1944. godine, svjedoči iz prve ruke o potpuno haotičnom stanju u redovima okupatora i kvislinga nakon [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije|savezničkog bombardovanja glavnog grada Jugoslavije]] za [[Uskrs]] 1944: „Što se tiče vlasti, naših i nemačkih, ona je potpuno dezorijentisana i razbijena. Tri dana u Beogradu nije bilo takoreći nikakve vlasti. Svi su oni bili pogubili glave. Vlada je izbegla na Avalu, Uprava grada sklonila se na periferiju, komanda SDS takođe je izbegla na periferiju, Nemci se evakuišu preko Save i Dunava... Jedino su se kvartovski odredi SDS držali prilično dobro i požrtvovano su se zalagali za spasavanje stanovništva.“ Major Mihajlović piše i da je vanredna situacija rezultirala novim približavanjem srpskih nacionalističkih i kolaboracionističkih snaga: {{izdvojeni citat|Opšti zaključak: bombardovanje saveznika je uspelo, ali sa srazmernim ogromnim žrtvama našeg življa. <br /> II. — Čim je nestalo dosadašnje vlasti u Beogradu svi su požurili da mi se stave na raspoloženje. Jedan od prvih bio je đeneral Jonić. Ja sam se sastao sa njim sada prvi put. Rekao mi je da je od Vas dobio naređenje da naš odred snabdeva oružjem i municijom i izjavio mi je gotovost da ovo izvrši. Međutim, ogradio se da on ne raspolaže ni oružjem ni municijom, već mi treba da na terenu sa njihovim odredima uhvatimo vezu i da od njih ovo dobijemo, jer su oni u mogućnosti da to pred Nemcima rashoduju. Kako se bio proneo glas da je invazija Balkana otpočela, stavio mi se potpuno na raspoloženje u slučaju da naša akcija sad otpočne. Pored Jonića došao mi je i Dragi Jovanović. I sa njim sam se sastao. S njegove strane tražio je da se kod saveznika interveniše da se Beograd više ne bombarduje, jer mnogo strada naše nedužno stanovništvo. Molio je da ova intervencija potekne sa Vaše strane. Zatim, razgovarali smo u vezi njegovog postavljenja za komesara na teritoriji koja se poklapa sa Avalskim korpusom. Glavna tema je bila prihvat izbeglica i njihovo zbrinjavanje, pošto se to na terenu bez asistencije naših NRO [Narodnih ravnogorskih odbora] ne može sprovesti. Sa svoje strane tražio sam od njega da za sada nastane da se održi red u Beogradu, jer dok su Nemci u njemu ja nemam nameru da intervenišem u slučaju nekih nemira, tražio sam hranu za izdržavanje beogradskih izbeglica i pomoć od njega u oružju i municiji.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 711, стр. 625—628.</ref>}} U dnevnom izvještaju komande Jugoistoka za 16. maj 1944. upućenom Vrhovnoj komandi oružanih snaga [[Treći Rajh|Velikonjemačkog Rajha]], govori se o žestokim borbama okupatora i kolaboracionista protiv snagâ NOVJ, prilikom partizanske ofanzive ka Srbiji: {{izdvojeni citat|Srbija: ostaci 2. i 5. divizije su se sjedinili na planini Zlatar (južno od Nove Varoši). Time je nakon dva mjeseca skončao pokušaj div. grupe Morača, koja je izgubila tri četvrtine svoje snage, da izvrši Titovu naredbu o stvaranju komunističke baze u jugoistočnoj Srbiji. Nasuprot malim njemačkim i na nekim mjestima priličnim četničkim i dobrovoljačkim gubicima, neprijatelj je izgubio 2736 mrtvih, 108 zarobljenih i 64 prebjega.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=908&rec=78&roll=331 National Archive Washington, T78, Roll 331, frame no. 6288808.]</ref>}} General-major [[Kurt von Geitner]], načelnik štaba njemačkog komandanta Srbije Hansa Felbera, u drugoj polovini maja 1944. izvještava da četničke jedinice, zajedno sa SDK i stražarima, obezbjeđuju granicu okupirane Srbije od partizanskog upada: {{izdvojeni citat|Četničke jedinice pod majorom Weyelom, SFK i policija osiguravaju jugozapadnu granicu; Usljed pritiska crvenih, te pomanjkanja municije, čak i oni četnički komandanti koji su dosad bili suzdržani, sada žele da pregovaraju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=771&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000767.]</ref>|Dnevni izvještaj Komande Jugoistoka za 19. maj 1944.}} Istovremeno, u ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Vermaht]]a se odaje priznanje četnicima i dobrovoljcima za odbacivanje snaga NOVJ iz Srbije: {{izdvojeni citat|Srpski dobrovoljački korpus i četnici pokazali su se kao dobri i pouzdani borci u borbama sa komunistima marta, aprila i maja, kada je Tito pokušao, bezuspešno, da prodre u Srbiju.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga uočava da je i u tom periodu glavni povod za zbližavanje Nedića i Mihailovića bio »porast komunističke opasnosti«, kao i da se ova saradnja pokušala sakriti od nadležnih njemačkih komandi u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Koncem maja 1944. došlo je do drugog pokušaja Tita da upadne u Srbiju, ali je njegov pokušaj ponovo propao, pa nije ni prešao reku Ibar. Zasluge za to imaju dobrovoljci Dimitrija Ljotića, koji su zaustavili komuniste. Sa porastom komunističke opasnosti, od godine 1944, došlo je do neslužbenog približavanja između Nedića i Mihailovića, ali nemačka strana nije mogla da dozna sve pojedinosti tog razvoja.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Autori dnevnika ocjenjuju da je u posljednjoj godini okupacije došlo i do otopljavanja odnosa na liniji Ljotić—Mihailović: „Napetost i neslaganje sa pokretom Draže Mihailovića tek je popustila godine 1944. Do tada su četnici čak vršili represalije nad porodicama Dobrovoljačkog korpusa.“<ref name="Živković"/> U zabilješci iz ratnog dnevnika ađutanta generala Hansa Felbera od 7. maja 1944. godine, pominje se Felberov obilazak jedinicâ na frontu u zapadnoj Srbiji, gdje se nalaze »u borbi protiv bandi«, tj. partizana: {{izdvojeni citat|(7.5.44) Putovanje glavnokomandujućeg generala pješadije Felbera u pratnji rittmeistera Geschera, kapetana Gölsa i sonderführera Horaka u oblast Valjevo—Kosjerić—Užice—Kremna—Višegrad—Dobrun—Bajina Bašta. Posvuda sastanci s čelnicima jedinicâ koje su tamo raspoređene u borbi protiv bandi: [[Brandenburger|puka Brandenburg]], 696. odreda poljske žandarmerije, Bugara i SDK, kao i sa četničkim vođama Rakovićem i Kalabićem. Povratak putem Kragujevac—Topola 11. maja, dolazak u Beograd u 19 sati.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=807&rec=501&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frames no. 000803—000804.] ({{jez-njem|"7.5.44 Fahrt des O.B. Gen.d.Inf. Felber in Begleitung von Rittm. Gescher, Hptm. Göls und Sdf. Horak in das Gebiet von Valjevo—Kosjerici—Uzice—Kremna—Visegrad—Dobrun—Bajina Basta. Überall Besprechungen mit den Führern der dort im Kampf gegen die Banden eingesetzten Verbände des Rgt. Brandenburg, der Feldgend.Abt. 696, der Bulgaren und des SFK, sowie mit den Cetniks—Führern Rakovic und Kalabic. Rückfahrt über Kragujevac—Topola am 11.5., Eintreffen in Belgrad 19.00 Uhr."}})</ref>}} Već 13. maja 1944, u izvještaju poslatom Glavnom komandantu Jugoistoka feldmaršalu [[Maximilian von Weichs|Maximilianu von Weichsu]], general Felber u kratkim crtama ocjenjuje ulogu SDS: „Srpska državna straža ostaje nepouzdana. Prisan odnos sa četnicima.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=727&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000723.] ({{jez-njem|"SSW nach wie vor unzuverlässig. Innige Beziehung zu den Cetniks."}})</ref> U izvještaju poslatom 17. maja te godine od strane Vojnog zapovjednika Jugoistoka je primijećeno: {{izdvojeni citat|U posljednje vrijeme povećan broj dezerterstava iz Srpske državne straže kod Draže Mihailovića.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=757 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000753.] ({{jez-njem| <br /> "In letzter Zeit erhöhte Desertierungen der SSW zu DM."}})</ref>|Dnevni izvještaj za 17. maj 1944. godine}} Početkom maja 1944. [[Dimitrije Ljotić]], šef JNP [[Zbor]], pokrenuo je inicijativu za saradnju sa Mihailovićevim snagama. Ljotić i njegov sekretar [[Boško Kostić]] susreli su se 17. maja 1944. u selu Brđani kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]] sa generalom [[Miroslav Trifunović|Miroslavom Trifunovićem]]. Razgovori su trajali tri dana.<ref>Koстa Николић, Бојан Б. Димитријевић, н. д., стр. 380.</ref> Prema sećanju Boška Kostića, objavljenom 1949, na sastanku između Ljotića i Mihailovićevih predstavnika dogovoreno je sledeće: {{izdvojeni citat|Rezultat tih razgovora bio je sledeći: zajednička borba protiv komunizma; organizacija DM ostaje potpuna; sporazumno sa DM postavljanje okružnih i sreskih načelnika; četnici DM neće napadati nedićevce; u svim bitnim stvarima Nedić ima da se sporazume sa DM. Inače, u ostalim stvarima Nedićeve odluke imaju se izvršavati; DM prima u načelu izdržavanje u novcu i namirnicama od Nedićeve vlade u kom cilju (DM) saopštava vladi svoj normalni sastav; DM ima svog delegata kod Nedića; regrutovanju za Nedićeve oružane jedinice neće se činiti nikakve prepreke od strane DM; zajednički antikomunistički front u srpstvu izvan Srbije, Nedić će odmah potpomoći stvaranje četničkih odreda radi čišćenja Srema od komunizma, u kom cilju će pomoći u oružjem, municijom i ostalom spremom do 4.000 ljudi.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/327-328.</ref>}} [[Josef Matl]], [[Austrijanci|austrijski]] [[Slavistika|slavista]] i kapetan njemačke vojne obavještajne službe (''[[Abwehr]]''), bio je autoritativni poznavalac četničkog pitanja i osoba koja je tokom rata održavala kontakte sa brojnim Mihailovićevim povjerenicima. O sastanku Ljotića sa Trifunovićem, kao i o povezivanju kvislinških struktura sa Pavlom Đurišićem, Matl nakon rata piše sljedeće: {{izdvojeni citat|U toku nove nemačke politike koja je započela u jesen 1943. naimenovanjem Hermana Nojbahera za specijalnog opunomoćenika za Jugoistok, koji je dobio zadatak da na celom području Jugoistoka prikupi sve antikomunističke snage, došlo je do sporazuma između Nedića, Ljotića i Pavla Đurišića, komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori i Sandžaku. Ovim sporazumom trebalo je koordinirati borbu srpskih dobrovoljačkih jedinica i četničkih odreda Pavla Đurišića, no usled stalnih intriga u štabu Mihailovića protiv saradnje sa Nedićem i Ljotićem, tek na osnovu pregovora između Ljotića i generala Miroslava Trifunovića, Mihailovićevog opunomoćenika, između 17. i 19. maja 1944. došlo je do stvarnog ujedinjavanja svih nacionalnih snaga [...] i do odgovarajućeg koordiniranja političkih zadataka u duhu zajedničkog antikomunističkog fronta.<ref>Josef Matl, ''Jugoslawien im zweiten Weltkrieg'', Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref><ref>Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1945, Institut za istoriju radničkog pokreta Srbije, Rad, Beograd, 1970, str. 225, fus. 44.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стp. 344.</ref>}} Borivoje Karapandžić navodi da je „dobar deo sporazuma“ sproveden, ali ne „u celosti“, zbog četničkih napada na pojedine dobrovoljačke komandante (poput Marisava Petrovića), ili predstavnike Nedićevih vlasti. Ipak, on piše: {{izdvojeni citat|Đeneral Mihailović poslao je odmah u Beograd kao svoga punomoćnika kod đenerala Milana Nedića kapetana Predraga Rakovića, Komandanta Drugog Ravnogorskog korpusa, čija je kancelarija bila u samom Predsedništvu Vlade, a kome je po izričnoj Dražinoj želji bio politički savetnik [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandar Cincar — Marković]], Ministar Spoljnih poslova u Vladi Cvetković — Maček, koja je zaključila [[Vojni puč 27. marta 1941.|Pakt s Nemcima]] 25. marta 1941. Zatim je data celokupna sprema sa oružjem i municijom, tako da je u samom Sremu formiran Sremski četnički odred na čelu s majorom Srdićem, dok je Komandant Sremskog korpusa sa sedištem u Srbiji bio divizijski đeneral Sveta Đukić. Pa, onda, đeneral Milan Nedić izdao je naređenje Narodnoj Banci, koja je dostavila đeneralu Mihailoviću veću sumu novca za potrebe “Jugoslovenske Vojske u Otadžbini”, itd.<ref>Боривоје М. Карапанџић, н. д., стр. 282.</ref>}} 5. maja 1944. u [[Манастир Радовашница|manastiru Radovašnici]] održan je sastanak pripadnika kvislinških struktura iz [[Šabac|šabačkog]] okruga sa majorom [[Dragoslav Račić|Dragoslavom Račićem]], komandantom Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, na kom se raspravljalo o modalitetima saradnje dviju stranâ. U zapisniku sa sastanka prenesen je govor okružnog načelnika Stevanovića: {{izdvojeni citat|U svom govoru od 26 marta t.g. general Nedić pozvao je nacionaliste da prestanu sa međusobnim raspravama i borbama i da se ujedine u borbu protiv najvećeg neprijatelja Srpstva — komunizma. Taj apel naišao je na puno razumevanje kod četničkih organizacija D.M. u mnogim okruzima i tako je postignuta puna saradnja. Od strane nemačke sile dato je odobrenje i pomoć da ova saradnja dođe do punog izražaja. U želji da se takva saradnja postigne i u Okrugu Šabačkom Okružni načelnik sa svojim komandantima čini apel na majora Račića, kao najvišeg funkcionera organizacije D.M. u Okrugu, da i on u tom pogledu izvrši svoju srpsku dužnost. Ovo je naročito nužno učiniti zbog toga, jer su komunističke bande već otpočele svoj pakleni posao i u ovom okrugu.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 127, reg. br. 2/17.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_139.htm Naređenje komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa od 6. maja 1944. komandantu azbukovačkog sreza da se razgovori sa Nemcima vode po odobrenju Štaba Grupe korpusa]</ref>}} O neuspjehu partizanske ofanzive u Srbiji u proljeće 1944, kao i o intenzitetu i žestini borbi koje su se vodile, svjedoči i izvještaj od 8. maja 1944. poslat Draži Mihailoviću od strane komandanta Zlatiborskog korpusa JVuO kapetana [[Dušana Radovića Kondora]] (pseudonim »Debol«) u kom je navedeno sljedeće: {{izdvojeni citat|Celog dana 7-og maja, Nemci, Bugari, Dobrovoljci i moje zlatiborske i račanske snage vodile su jaku borbu sa kolonama crvenih na prostoru Solotuša, Bioska, Kadinjača, Zaglavak, Dub. Bugarska artiljerija dejstvuje vrlo uspešno. Odred nemačkih padobranaca na Kadinjači naneo mnogo gubitaka crvenima. Po prikupljenim podacima na brzu ruku na prostoru Ponikava ima oko 500 komunističkih leševa. U toku noći crveni otstupaju u neredu preko Tare u pravcu Zaovina i Mokre Gore, a izvesni delovi u pravcu Šljivovice. Okupator ih goni. Sa brigadama produžujem gonjenje. Juče smo ubili ili zarobili najmanje 80 komunista.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 101.</ref>}} 11. maja 1944. godine, general Dragoljub Mihailović šalje naređenje četničkim komandantima u Srbiji, između ostalih i potpukovniku Dragutinu Keseroviću (pseudonim »Orel«), urgirajući da se iskoristi akcija okupatora i kvislinga protiv partizanskih snaga: {{izdvojeni citat|Dali ima nekih priprema od strane Nemaca i Nedićevaca za akciju protiv komunista na Jastrebcu i u Moravskom srezu. Javite koju prostoriju sada drže komunisti. Iskoristite svaku akciju okupatora i nedićevaca protiv crvenih samo na pogodan način.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Sinhronizovano djelovanje [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]] i obavještajne službe Komande Beograda JVuO u borbi protiv pripadnika [[Narodnooslobodilački pokret|NOP]] i ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] nastavljeno je tokom 1944. godine. Major Aleksandar Saša Mihajlović (pseudonim »Vili«) izvještava Dražu Mihailovića 13. maja da su saradnici NOP-a iz Beograda nastavili sa svojim propagandnim radom u bližoj okolini grada, gdje su se sklonili nakon bombardovanja. Kako bi spriječio njihovu aktivnost, major Mihajlović piše da je poduzeo navedene mjere: {{izdvojeni citat|Po svim selima odmah su sačinjeni spiskovi svih izbeglica i ovi su dostavljeni Specijalnoj policiji u svrhu provere da se među njima ne nalaze i komunisti. Nezavisno od ovih proveravanja Specijalne policije naša obaveštajna služba, putem sopstvenih organa, uspela je da prikupi mnogo podataka o komunistima koji se sada sređuju i koji će biti kroz neki dan dostavljeni Specijalnoj policiji sa nalogom da se odmah pristupi hapšenju.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1200.</ref>}} U noći između 29. i 30. maja 1944, vojnici Posavske brigade JVuO opljačkali su magacin oružja SDS u [[Obrenovac|Obrenovcu]], ali je komandant Posavsko-kolubarske grupe korpusa major Vladimir Komarčević naredio da se oružje vrati. Major Komarčević je svoj postupak prema pripadnicima SDS obrazložio na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Niko više ne postoji u našoj organizaciji kome nije jasno da je celokupan SDS u najtešnjoj saradnji sa nama. Ovde vidim samo samovolju i neozbiljne postupke ljudi nedoraslih položaju na kome se nalaze.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 71, reg. br. 4/5.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 322.</ref>}} General Hans Felber, vojnoupravni komandant Jugoistoka, poslao je posljednjeg dana maja 1944. godine Komandi Jugoistoka (“na ruke” general-majora Arthura Wintera, načelnika štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]]) prijedlog koji je sadržavao sljedeće: {{izdvojeni citat|Prema koncepciji vojnog zapovjednika Jugoistoka, tješnje povezivanje Crne Gore i Sandžaka sa Srbijom jest poželjno i sa vojnog stanovišta. To će prije svega ojačati poziciju premijera Nedića, a samim tim će pokret Draže Mihailovića, koji je veoma jak u zemlji, približiti premijeru Nediću. Isto tako, i otpor DM–pokreta prema njemačkoj okupacijskoj vlasti biće ublažen. Tada bi bilo lakše iskoristiti snage okupljene u pokretu DM za borbu protiv komunista; s druge strane bi se povećala brojnost ove jedinice, što je trenutno otežano zbog snažnog protivljenja Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Unutar Srbije smanjili bi se unutarstranački sukobi i nemiri, a sve bi se snage mogle upotrijebiti za odbranu od komunističkih prijetnji. Na istoj je liniji i željeno usklađivanje Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa sa [u borbi] dokazanim SDK-om.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=871&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000867.] <br /> ({{jez-njem|"Nach Auffassung Militärbefehlshaber Südost ist auch vom militärischen Standpunkt aus die Herbeiführung einer engeren Bindung von Montenegro und des Sandschak an Serbien erwünscht. Dadurch wird vor allem die Position des Minister–präsidenten Nedic gestärkt und damit die in Lande sehr starke DM–Bewegung an den Min.Präs. Nedic herangeführt. Ebenso wird auch die Gegnerschaft der DM–Bewegung gegen die deutsche Besatzungsmacht gemildert werden. Es wäre dann leichter, für den Kampf gegen die Kommunisten die in der DM–Bewegung steckenden Kräfte auszunutzen und andererseits die z.Zt. durch die erhebliche Gegnerschaft zum SFK erschwerte Aufstockung dieses Verbandes durchzuführen. Innerhalb Serbiens würden die Parteikämpfe und die Unruhen abnehmen und alle Kräfte gegen die Abwehr kommunistischer Bedrohungen eingesetzt werden können. Auch die erwünschte Gleichschaltung des Montenegrinischen Freiwilligen Korps mit den bewährten S.F.K. liegt auf der gleichen Linie."}})</ref>}} Komandant Borbene grupe »Željezna vrata« koja je bila stacionirana u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]], u izvještaju od 7. juna 1944. piše o sastanku oficira [[Srpske granične straže]] kapetana Ivaniševića i poručnika Bogdana Price, komandanta Ramske brigade JVUO, u selu [[Carevac]] kod [[Veliko Gradište|Velikog Gradišta]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=1236&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frame no. 001232.]</ref> U kvislinškom listu „Novo vreme“ od 13. juna ovako se opisuje situacija ljeta 1944. u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Nacionalni četnici su se u velikom broju stavili pod nemačku komandu za borbu protiv boljševičkih Titovih partizana, koji su tokom poslednja dva meseca uzaludno pokušavali da iz istočne Bosne prodru u srpsku oblast. Četnici se bore rame uz rame sa odredima SDK i SDS. Usled boljševičke opasnosti okupile su se na taj način sve nacionalne snage srpskog naroda za zajedničku borbu protiv glavnog neprijatelja boljševizma.<ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 323.</ref>}} Povezanost Draže Mihailovića i Milana Nedića nije predstavljala nepoznanicu ni za [[Edmund Glaise von Horstenau|Edmunda Glaisea von Horstenaua]], njemačkog opunomoćenog generala u [[NDH|Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]]. General Horstenau je u drugoj polovini juna 1944. boravio u Beogradu, gdje je deset dana vršio dužnost komandanta Jugoistoka umjesto generala Hansa Felbera. U svom ratnom dnevniku, Edmund Glaise von Horstenau zapisuje: {{izdvojeni citat|U nedelju uveče, 25. juna 1944, avionom sam otišao iz Beograda. Moje slavno vreme kao vojnog zapovednika za Jugoistok bilo je time okončano. Kada sam napustio Srbiju, imao sam osećaj da je nemačka pozicija i ovde obična kula od karata. Najuticajniji čovek u Srbiji i dalje je Draža Mihailović. Nije mu naškodio ni poraz koji je doživeo od Tita na području NDH. Pripadnici Draže Mihailovića nalaze se i u kabinetu Milana Nedića. Sa Nedićem sam se sreo dva puta. On je čovek koga treba uzeti ozbiljno. Danas bi on sigurno dobro razmislio da li da prihvati ponuđeno mesto predsednika srpske vlade.<ref>Glez fon Horstenau, Između Hitlera i Pavelića: Memoari kontroverznog generala, Nolit, Beograd, 2007, str. 508.</ref>}} Prilježni autori ratnog dnevnika Vrhovne komande Wehrmachta koriste identičnu formulaciju za uzak krug ljudi oko predsjednika srpske kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Ponovo se potvrdilo staro iskustvo, da radikalni pokreti imaju najveći broj pristalica, pa su se tako pristalice Mihailovića mogle naći i u najbližem okruženju Milana Nedića i njegove Straže.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} U svojim ratnim memoarima i [[Hermann Neubacher]] navodi da je u proljeće 1944. došlo do uspostavljanja „službenih veza“ između Mihailovića i Nedića: {{izdvojeni citat|Nedić je moje dosadašnje kontakte sa Glavnim štabom Draže Mihailovića pratio sa ljubomorom i nepoverenjem. On se bojao da se Nemačka sprema da zaigra na četničku kartu, a oni su bili njegovi protivnici. Kada je Nedić uvideo da nema ništa od toga da se ojača njegov položaj time što bi zabeležio uspehe na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu, kako sam ja predlagao, onda je i sam počeo da traži kontakte sa četnicima. U vladu je uveo jednog Dražinog pristalicu [riječ je o generalu [[Miodrag Damjanović|Miodragu Damjanoviću]] — prim.], koji je došao na mesto ubijenog [u atentatu od strane četnika — prim.] državnog sekretara Đorđevića. Na ovaj način su uspostavljene službene veze sa Glavnim štabom Draže Mihailovića. O tim stvarima sam bio obavešten. Najzad, ja sam i sâm nameravao da dođe do toga i to tako što bih ojačao položaj Nedića, koji bi bio ovenčan uspehom.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 158.</ref>}} Još u martu te godine, najviši okupacioni dužnosnici zapazili su ovu tendenciju kod najbližih Nedićevih saradnika. Dnevni red sastanka između generala Felbera i poslanika [[Hermann Neubacher|Neubachera]], održanom kod vojnog komandanta Jugoistoka 4. marta 1944, uključivao je pitanje: »Gdje se sada skriva [[Vojislav Lukačević|Lukačević]]?«, nakon što su Nijemci uhapsili njegovog načelnika štaba majora [[Rudolfa Perhineka]].<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref> Takođe, jedna od na sastanku pretresenih tačaka bila je i posjeta [[Đorđa Perića]], šefa Srpske državne propagande pri Predsedništvu kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Posjeta šefa srpske državne propagande Perića Ic (Ob. odjeljenje). <br /> Predmet razgovora: Nedić, bez političke inicijative, vojnik koji izvršava naređenja. Njegovo okruženje je više za Dražu Mihailovića, pokušavajući izmijeniti Nedićev negativan stav. Cijela stvar je pokušaj da nam se pruži podrška za pregovore s Dražom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=222&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000218.] <br /> ({{jez-njem|"Besuch Peritsch, Chef der Serb.Staatspropaganda bei Ic. Gegenstand: Nedic, ohne politische Initiative, Soldat, der Befehl ausführt. Seine Umgebung ist mehr für DM, versucht, Nedic ablehnende Einstellung zu ändern. Das Ganze ein Versuch, ist bei uns Rückendeckung für Unterhandlungen mit DM zu schaffen."}})</ref>}} Samo tri dana potom, major Aleksandar Mihajlović, komandant Beograda JVuO, izvještava generala Mihailovića o uspostavljenim kontaktima sa Perićem: {{izdvojeni citat|U svrhu da se obaveštajna služba, kako ona čisto vojne prirode, tako i politička, postavi na što solidniju osnovu i postignu što je moguće bolji rezultati, ovaj štab je preduzeo mere da se stavi u vezu sa ljudima koji po prirodi svoga položaja mogu da budu dobro informisani. Tako je, ovih dana, između ostalih, uspostavljena veza i sa šefom Nedićeve propagande Đorđem Perićem, koji je izjavio gotovost da sa nama sarađuje.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1189.</ref>}} O stepenu infiltriranosti pripadnika Mihailovićeve organizacije u institucijama Nedićeve kvislinške uprave svjedoči i general-major [[August Winter]], načelnik štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe F]], u izvještaju koji je 5. jula 1944. godine, ispred Komande Jugoistoka, poslao Vrhovnoj komandi [[Wehrmacht]]a u [[Berlin]]u. General Winter informiše nadređene o „gubitku autoriteta Nedićevih upravnih organa u zemlji“, kao i o tome da oni „svoje zadatke mogu da izvršavaju samo utoliko ukoliko nalogoprimci Draže Mihailovića ili mesni četnički rukovodioci to dopuste“, te zaključuje: {{izdvojeni citat|Nedićev upravni aparat je, zahvaljujući datim unutrašnjim političkim odnosima, duboko prožet pristalicama D. M. sve do vrha.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_87.htm Izveštaj komandanta Jugoistoka od 5. jula 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o vojno-političkoj situaciji u Srbiji i mogućnostima saradnje sa četnicima]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=675&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frames no. 000770—000773.] ({{jez-njem|"Hiermit im Zusammenhang steht der Autoritätsverlust der Nedić–Verwaltungsorgane im Lande, die ihre Aufgaben nur soweit durchführen können, als die D.M.–Beauftragten oder örtlichen Cetnik–Führer solchen zuzulassen belieben. Ein entsprechender und ausreichender Nachdruck durch deutsche Polizeiorgane ist bei der geringen Zahl der in der Masse nicht reichdeutschen Kräfte praktisch ausgeschlossen. Die Nedić–Verwaltungsapparat ist in Auswirkung der gegebenen innerpolitischen Verhältnisse weitgehend mit D.M.–Anhängern bis in die Spitzen durchsetzt."}})</ref>}} Posredstvom komandanta IV puka SDK majora Vojislava Dimitrijevića i Moačanina, člana najvišeg rukovodstva četničke omladinske organizacije Srbije, u julu 1944. došlo je do sastanka između Dimitrija Ljotića i majora [[Ljubiše Terzića]], jednog od četničkih komandanta, u selu [[Lipe (Smederevo)|Lipe]] kod [[Smederevo|Smedereva]]. (U vrijeme sastanka sa Ljotićem, major Terzić je načelnik štaba Velikomoravske grupe korpusa JVuO; od septembra 1943. do januara 1944. bio je načelnik ađutanture Vrhovne komande JVuO.) Sastanak je trajao jedan dan, a glavna tema razgovora i ovom prilikom bila je kako ujediniti sve „nacionalne snage za borbu protiv komunizma“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. II/330.</ref> O ovom sastanku je Boško Kostić, sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio sljedeći zapis: {{izdvojeni citat|Terzić je jednako gledao na situaciju kao i Ljotić. Njemu je bilo jasno da će Saveznici otsad pomagati samo Tita, pa utoliko pre nacionalisti treba da se drže zajednički. O pojedinim ličnostima iz okoline djenerala Draže Mihajlovića izražavao se vrlo nepovoljno. Major Terzić rekao je Ljotiću da pojedini ljudi iz okoline djenerala Mihajlovića ometaju definitivni sporazum nacionalista, jer se plaše da ne izgube svoje položaje. Oni znaju da svi četnički odredi u Srbiji saradjuju sa dobrovoljcima i stražarima, ali, eto, opet ometaju sporazum...<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 158.</ref>}} Povodom sastanka sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Dimitrije Ljotić je 14. jula 1944. poslao pismo<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 18, registarski broj 7/22.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 334.</ref> Draži Mihailoviću u kome se navodi: {{izdvojeni citat|Gospodine generale, 18. maja imao sam sreću da se sastanem, kao delegat generala Nedića, sa generalom Trifunovićem. Iako je taj sastanak doveo do jednog sporazuma, od njega praktično još ništa nije bilo, mada bi zaista trebalo, s obzirom na vrlo teška vremena. Mnogo puta sam tražio sastanak sa Vama, za ove tri godine, ali do njega nikada nije došlo, jer Vi to niste hteli. Gotov sam opet da Vam to ponudim, ako Vi smatrate da to možete prihvatiti. Nalazim da bi to bilo od koristi za naš narod. Ko god je bio kod Vas, govori o Vama sa velikim pohvalama, kao o čoveku krotkom, skromnom, širokogrudom i ljudi koji su sa Vama govorili ne mogu verovati da biste Vi ovako odgovorili na ovako širokogrudu ponudu generala Nedića.}} Nakon što je napustio Srbiju posljednjeg dana maja 1944, predsjednik četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] [[Živko Topalović]] je početkom avgusta te godine sastavio memorandum, u kom se bavi situacijom u zemlji i raspoloženjem stanovništva okupirane Jugoslavije, a koji je uputio vladama [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih zemalja]]. Topalović donosi podatke o [[Lista njemačkih operacija protiv četnika u Drugom svjetskom ratu|antičetničkoj]] »[[Operacija Hajka|operaciji Treibjagd]]« i navodi da je pitanje učešća srpskih jedinica u njemačkoj operaciji izazvalo podjelu u kvislinškom taboru, kao i još jednu od brojnih kriza kabineta generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|U Nedićevoj vladi i među njegovim saradnicima izbio je rascep oko toga: treba li ili ne, da i Nedićeve i Ljotićeve oružane snage zajedno sa Nemcima napadnu na vojne odrede Mihailovićeve. Veliki broj političkih saradnika Nedićevih i Ljotićevih, a gotovo svi komandanti S.D.S. i izvestan broj komandanata dobrovoljačkog korpusa (Ljotićevci) izjasnili su se protivu takve oružane akcije sa motivacijom: da je sav narod u Srbiji uz Dražu Mihailovića, da bi se u toku borbe njihove snage priključile Mihailoviću i da bi takva borba imala za jedini rezultat opustošenje mnogih srpskih sela. U ovoj dubokoj režimskoj krizi, Nedić je dao ostavku, koju mu Nemci nisu uvažili, ali on dugo vremena nije dolazio u kancelariju, niti je napuštao svoju kuću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_5.htm Memorandum Živka Topalovića, predsednika četničkog Centralnog nacionalnog komiteta, od 4. avgusta 1944. o stanju u Jugoslaviji krajem maja 1944. upućen savezničkim vladama]</ref>}} === Sporazum Nedića i Mihailovića === {{main|Durmitorska operacija|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Nemačka komanda javlja, da je Nedić ponudio, nakon upada komunista u Srbiju, u ime veoma ozbiljno ugoženog Srpstva, vojnu saradnju svih srpskih snaga. Nedić je naglasio, da on takođe službeno govori i u ime Mihailovića, koga je nedavno posetio. Od nemačkih vojnih vlasti zatražio je dozvolu, da odmah formira srpsku vojsku u snazi od 50.000 boraca, koja bi se regrutovala iz četničkih jedinica. Komanda Vermahta za Jugoistok, posle razgovora sa Hermanom Nojbaherom, rešila je da se izađe u susret Nedićevoj molbi.<ref name="Živković">{{cite web |url=http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |title=Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta |publisher=Scribd.com |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2016-08-03 |archive-url=https://web.archive.org/web/20160803153944/http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |dead-url=yes }}</ref>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 17. avgusta 1944.}} Od 30. jula do 1. avgusta 1944. godine, u sjedištu Vlade nacionalnog spasa u [[Beograd]]u, održana je trodnevna konferencija kojoj su prisustvovali svi okružni načelnici i komandanti okrugâ u [[Nedićeva Srbija|okupiranoj Srbiji]]. Na tom sastanku, general Nedić je izrazio želju za ujedinjenjem svih [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga u zemlji: {{izdvojeni citat|Otadžbina je u opasnosti! Došli smo do pravog srpskog puta koji predstavlja ujedinjeno srpstvo. Sloga i bratstvo svih Srba mora se sprovesti do kraja. Odbijen je moj predlog o učešću dva ministra, naklonjena organizaciji D.M., u moju vladu. Predlog je odbijen od Draže Mihajlovića, ali i to je pravilno gledište s obzirom na današnje prilike. Događaji lete strahovito brzo. Rešavajući momenti su blizu. Istrebljenje Srpstva moramo sprečiti. Sve naše oružane snage moraju se ujediniti sa nacionalnim četnicima. To je vrhovni zakon Otadžbine, jer to hoće ceo srpski narod. Jedna nacionalna snaga u jedinstvenom duhu mora da se ispolji na jednom putu i u jednom pravcu. Krv naše krvi mora da progovori.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, 121–4–21</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230415161748/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2023-04-15 }}, str. 26.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} U ljeto 1944. godine, konačno je sazrela ideja o sastanku generalâ Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića. O sastanku sa Mihailovićem Nedić je pred jugoslovenskim istražnim organima, 9. januara 1946. godine, pored ostalog, izjavio sljedeće: {{izdvojeni citat|U 1944. godini Draža Mihailović je tražio da odredim izvesne delegate radi pregovora. Sa svoje strane sam odredio Iliju Mihailovića i Dimitrija Ljotića. Ilija Mihailović [bivši narodni poslanik i član najužeg vođstva bivše [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS) — nap.] je u više navrata odlazio kod Draže i bio je uvek primljen, dok je Ljotić bio dva puta, ali samo u štabu, dok od strane Draže Mihailovića nije bio lično primljen. Jula meseca, posredstvom Dragog Jovanovića, došlo je do prvog sastanka [sastanak je održan u avgustu, a ne u julu — nap.] između mene i D. M. Na ovom sastanku radilo se o tome da se stvori aparat koji će u datom momentu posle nemačkog sloma da preuzme vlast u zemlji. Tom prilikom postavljeni su mi od Draže uslovi za liferovanje oružja. Njegovi zahtevi u ovom pogledu bili su suviše veliki, ali su delimično od moje strane prihvaćeni i ispunjeni.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Izjava Milana Nedića pred istražnim organima 1946. godine.</ref>}} Draža Mihailović i Milan Nedić sastali su se 12. i 13. avgusta 1944. u selu [[Ražana]] pokraj Kosjerića. Na sastanku su prisustvovali četnički komandanti: pukovnik [[Luka Baletić]], potpukovnik [[Mirko Lalatović]], major [[Dragoslav Račić]], major [[Nikola Kalabić]], a od Nedićevih saradnika: [[Dragomir Jovanović|Dragi Jovanović]], šef kvislinške policije i upravnik grada Beograda, kao i general [[Miodrag Damjanović]], šef Nedićevog kabineta. Sastanak je ugovorio, kako je priznao pred istražnim organima 1946, Dragi Jovanović. On se prethodno u Aranđelovcu sastao sa četničkim komandantima Račićem, Kalabićem i [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]]. Na sastanku je dogovoreno da se radi na susretu Nedića i Mihailovića u cilju objedinjavanja antikomunističkih snaga. Jovanović se potom vratio u Beograd gde je dobio Nedićevu saglasnost za organizovanje sastanka sa Mihailovićem.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића 1941-1945, Београд, 1979, стр. 311-312.</ref> Milan Nedić se u istrazi 1946. prisjetio još nekih detalja s ovog sastanka: {{izdvojeni citat|Susret, kako između mene i Draže, tako i ostalih oficira, bio je srdačan i prijateljski. Sećam se da sam se sa Kalabićem poljubio, a on mi je rekao: 'Zaštitniče moga jadnog oca!', stavljajući mi glavu na grudi. Draža je tražio od mene da mu izložim opštu situaciju i razvoj budućih događaja. Ja sam mu kazao da Nemci propadaju i da će morati uskoro da se povuku iz zemlje. Predočio sam mu opasnost od komunista koji nadiru sa sviju strana, pa je stoga potrebno da se obrazuje jedan srpski front od mojih odreda i četničkih, pa da ujedinjeni brzo i efikasno spasimo Srpstvo i Srbiju od komunističkih upada. Draža me je saslušao i prihvatio moj predlog. Sporazumeli smo se da oružje i municiju izdejstvujemo preko Nemaca, pošto će na tome raditi Raković. U pogledu novca, bilo je odlučeno da moja vlada mesečno daje po 100 miliona dinara. '''Dalje smo se sporazumeli da se sve oružane formacije vlade stave pod komandu Draže Mihailovića radi koordinacije u borbi protiv komunista.'''<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 389, фус. 79.</ref>}} {{izdvojeni citat| * Vlada stavlja odmah na raspoloženje generalu Draži Mihailoviću za plate oficirima, podoficirima i ostalima 10 miliona dinara, s tim da prestane pljačkanje državnih pošta i ostalog. * General Nedić, odnosno vlada, preuzimaju na sebe obavezu da kod Nemaca izdejstvuje odmah 30.000 pušaka, 3 miliona puščanih i mitraljeskih metaka, 500 puško-mitraljeza i 500 bacača granata. * General Mihailović garantuje Nediću, a ovaj preuzima obavezu pred Nemcima, da se ovo oružje neće ni u kom slučaju upotrebiti protiv Nemaca. * Nedić i vlada, voljni su, ukoliko okupator dozvoljava, da se i sve oružane formacije vlade radi koordiniranja akcije protiv komunista, stave pod komandu Draže Mihailovića. * Vlada je voljna, ukoliko dobavi, da mu odmah stavi na raspoloženje i neodređeni broj uniformi i obuće!|Tačke sporazuma Nedića i Mihailovića od avgusta 1944.<ref name="Saslušanje"/>}} Na temelju postignutog sporazuma, general Milan Nedić je, sada s mnogo više samopouzdanja nego ranije, mogao istupiti pred dužnosnike njemačke okupacione sile u pogledu zahtjeva za naoružanjem: {{izdvojeni citat|Srpski ministar predsjednik Nedić, prilikom prijema kod komandanta Jugoistoka 17. 8, po nalogu srpske vlade a jednovremeno po nalogu i Draže Mihailovića, ukazujući na akutnu opasnost za Srbiju od komunizma, kao i na razvoj situacije u Bugarskoj, zatim na dosadašnju skoro besplodnu lojalnost prema njemačkoj okupacionoj sili, postavio je zahtjev za odobrenje jačih srpskih trupnih kontingenata uključujući tu i zahtjev za teškim oružjem. O detaljima pregovora sa ministrom predsjednikom Nedićem biće poslat poseban izvještaj Vrhovnoj komandi Wehrmachta.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1099&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000957.] <br /> ({{jez-njem|"Der serbische Ministerpräsident Nedic hat am 17.8. beim Empfang durch dem Mil.Befh.Südost im Auftrag der serbischen Regierung und zugleich des DM unter Hinweis auf die akute Gefährdung Serbiens durch den Kommunismus und auf die Entwicklung der bulgarischen Lage sowie bisher fast fruchtloser Loyalität serbischer Regierung der deutschen Besatzungsmacht gegenüber den Antrag auf Genehmigung starker serbischer Truppenkontingente einschliesslich schwerer Waffen gestellt. Über die Einzelheiten der Verhandlungen mit Ministerpräsident Nedic wird an OKW eine besondere Meldung noch ergehen."}})</ref>}} U [[teleks]]u poslatom 19. avgusta 1944. iz [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] Vrhovnoj komandi Wehrmachta urgira se za prihvatanje ponude Nedića i Mihailovića, ali i upozorava na dalekosežne posljedice kako za njemačku vojsku, tako i za privredu Trećeg Reicha, ukoliko bi rukovodstvo u [[Berlin]]u odbilo ovu ponudu: {{izdvojeni citat|Nedić je postavio zahtev za hitnu isporuku 3 miliona metaka pešadijske municije, odobrenje za formiranje srpske vojske koja bi brojala 50.000 ljudi, čije regrutovanje bi trebalo da usledi od četničkih jedinica Draže Mihailovića, te isporuku oružja uključujući pritom i teško naoružanje. U iscrpnom razgovoru između komandanta Jugoistoka, specijalnog opunomoćenika Ministarstva inostranih poslova za Jugoistok i vojnoupravnog komandanta Jugoistoka utvrđeno je sledeće: a) da razvoj komunističke opasnosti u i oko Srbije zahteva korišćenje svih antikomunističkih snaga, b) da bi principijelno odbijanje ponude Nedića i Draže Mihailovića silom prilika dovelo do: postavljanja svih Srba protiv nemačke okupacione sile, do prelaza pojedinih četničkih jedinica u komunistički zaraženu Narodnooslobodilačku vojsku, u slučaju generalnog otkaza pomoći, dalje bi dovelo do većih uspeha dobro naoružanih Titovih bandi protiv slabih jedinica Draže Mihailovića na srpskom prostoru, dovelo bi i do konačnog prekida svih komunikacija, naročito prema Grčkoj, konačno bi dovelo do prekida mogućnosti korišćenja izvora ratne privrede neophodne za Vermaht i otadžbinu.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=648&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000643—000644.]</ref>}} Posle sastanka u Ražani, postojala je stalna veza između štaba DM i Nedićeve vlade. Glavni posrednik u svemu ovome bio je [[Milan Aćimović]]. Za delegata za vezu sa Nedićem, Draža Mihailović je odredio kapetana Predraga Rakovića, a Nedić Iliju Mihailovića. Došavši u Beograd, Predrag Raković se nastanio kod Milana Aćimovića i svakodnevno odlazio generalu Nediću. Raković je koordinirao rad oružanih odreda Nedićeve vlade i Mihailovićevih jedinica u borbi protiv NOP-a u Srbiji. Preko Rakovića, Milan Nedić je upućivao oružje i municiju za Mihailovićeve jedinice. Ubrzo po njegovom dolasku u Beograd, Nedić je Rakovića doveo u vezu sa komandantom Jugoistoka generalom Felberom i njegovim načelnikom štaba Gajtnerom. Od tada je kapetan Raković održavao vezu i između generalâ Felbera i Mihailovića, koristeći se tom vezom za dobijanje oružja i municije, ali i za efikasnije koordiniranje borbenih dejstava nemačkih i četničkih jedinica u Srbiji u borbama protiv NOVJ.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref> U narednom periodu, Dragomir Jovanović je nastavio održavati kontakte sa ravnogorskom organizacijom. Prema ličnom priznanju pred isljednicima [[OZNA]]-e, vrlo brzo je ugovorio i svoj sastanak sa generalom Mihailovićem. Jovanović svjedoči da se taj sastanak odigrao 28. avgusta, u [[Pranjani]]ma kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]]. Tom prilikom, navodno je Mihailovića informisao o pripremama Njemaca za povlačenje i prenio mu informacije o oskudnim vojnim jedinicama kojima je u tom trenutku okupator raspolagao.<ref>Радосав Р. Туцовић, Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 292.</ref> === Nemačka ocena Mihailovića === [[Datoteka:First Vrede sa četnicima.jpg|thumb|Nemački kapetan Wrede i četnički komandanti [[Nikola Kalabić]], Dragoslav Račić i [[Neško Nedić]], nakon potpisanog sporazuma o zajedničkoj borbi protiv partizana, u Topoli 11. avgusta 1944. (''nemački izvor'')<ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_536.jpg Wredeova zabeleška str.1]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_537.jpg Wredeova zabeleška str.2]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_538.jpg Wredeova zabeleška str.3]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_539.jpg Wredeova zabeleška str.4]</ref>]] Neposredno uoči sastanka između Nedića i Mihailovića, u [[Topola|Topoli]] se 11. avgusta 1944. odigrao sastanak između predstavnika nemačke komande Jugoistoka i predstavnika Draže Mihailovića, na kome je major [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]] [[Dragoslav Račić]] uverio nemačke predstavnike u spremnost na saradnju Mihailovićevog pokreta sa nemačkim okupatorom: {{izdvojeni citat|Političko zauzimanje stava Draže Mihailovića i njegovog pokreta potpuno se izmenilo. Oni su spremni da u potpunosti sa nama sarađuju. Oni predlažu stvaranje jednog nacionalnog fronta koji bi obuhvatio Srpsku državnu stražu, Srpski dobrovoljački korpus, formacije Draže Mihailovića i sve nacionalne snage orijentisane protiv komunista. Pokret Draže Mihailovića je spreman da ide u celosti u ovaj front. Osnovni zadatak je opšta mobilizacija i stvaranje jedne srpske nacionalne armije, za uništenje komunizma u Srbiji. Kada komunizam u Srbiji bude pobeđen, DM—pokret je spreman da se uključi prema naređenju nemačkog rukovodstva na Balkanu i ma gde drugo.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=535&rec=311&roll=286 NARA, T311, Roll 286, frame no. 000501.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1069.</ref>}} Na istom sastanku, kapetan knez Vrede (Rittmeister Fürst Wrede) sumirao je prijedloge predstavnika Draže Mihailovića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|1) DM želi da razgovara sa opunomoćenikom [[adolf Hitler|firera]] za jugoistočni prostor. 2) On teži okupljanju svih nacionalnih srpskih snaga. 3) Mobilizacija i naoružavanje svih za oružje sposobnih Srba za borbu protiv komunizma. Naoružavanje i vođstvo pod nemačkim Vermahtom. 4) DM moli da sam ostane u ilegali. 5) Pripadnici DM—pokreta ne treba da budu u nemačkim uniformama.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230818195525/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm |date=2023-08-18 }}, str. 1070.</ref>}} [[Datoteka:Bundesarchiv Bild 183-S33882, Adolf Hitler retouched.jpg|thumb|175px|Vođa [[Treći Reich|Njemačkog Reicha]] [[Adolf Hitler]] smatrao je Dražu Mihailovića nepouzdanim i dopuštao je samo taktičku saradnju sa četnicima u borbi protiv partizanskih snaga.]] Sledeće sedmice, 18. avgusta je održan sastanak na najvišem nivou u nemačkoj komandi Jugoistoka. Tu su još jednom sumirani Mihailovićevi predlozi: {{izdvojeni citat| a) Bezuslovno obećanje, da nijedan nemački vojnik neće biti napadnut od četnika. Davanje talaca.<br/> b) Zajednička borba isključivo protiv komunista u cilju uspostavljanja mira i reda. Nemci i četnici ne moraju biti neprijatelji. <br/> c) Neprijatelj br. 1 su komunisti i svi oni koji ih podržavaju ili ne sadejstvuju u borbi protiv komunista. <br/> d) Draža Mihajlović moli, da ga se privuče organizovanju Srpskog dobrovoljačkog korpusa i organizovanju Dobrovoljačkog korpusa. <br/> e) Bilo kakva veza s partizanima je nemoguća.<br/> f) Draža Mihailović moli da se stvori prijateljskije raspoloženje, da bi se oslobodilo četnike, koji su uhapšeni u Srbiji, bez posredovanja četnika. <br/> g) U slučaju invazije nema borbe protiv Nemaca. Borba protiv komunista će se produžiti. Četnici hoće da spreče vezu partizana s invazionim trupama. <br /> h) Draža Mihajlović nema veze s Englezima. On i ne želi više da je ima, odgovarajući engleskom držanju prema srpskom narodu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=570&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000565—000566.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072.</ref>}} Na sastanku je specijalni nemački izaslanik za Balkan [[Hermann Neubacher]] ocenio da obećanja Draže Mihailovića u pogledu lojalnog držanja treba uzeti ozbiljno, pošto je dokazao on „da je toliki antikomunista, da je usprkos engleskim ponudama dao prednost prosjačenju kod okupatora pred slogom s crvenom stranom“. Ovi pregovori završili su formulisanjem inicijative za formiranje srpske armije od 50.000 ljudi za borbu protiv komunizma kojom bi rukovodio [[Dragoljub Mihailović|Mihailović]], a koju bi opremila nacistička Nemačka. U izvještaju sa sastanka naglašava se da treba pozdraviti „predlog za formiranje srpskog jedinstvenog fronta“,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072-1080.</ref> te zaključuje sljedeće: {{izdvojeni citat|Svaki dogovor s Dražom Mihajlovićem mora da dovede do odluka koje će imati naročiti profil. Namera Draže Mihajlovića, da sam ostane u pozadini a Nedića da upotrebi kao reklamnu tablu, politički nam nije nepoželjna.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=578&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000573.] <br/> ({{jez-njem|"Jede Besprechung mit D.M. muss zu profilierten Entscheidungen führen. Die Absicht D–M.'s, selbst im Hintergrund zu bleiben und Nedic als Aushängeschild zu benutzen, ist uns politisch nicht unerwünscht."}})</ref>}} U dnevnom izvještaju Operativnog odeljenja [[Beograd]] — [[Dedinje]] [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] od 17. avgusta 1944, konstatuje se da „vojno-politička situacija na Jugoistoku trenutno se karakteriše sa dva teška vojnopolitička problema“, te da je drugi „problem“ — četnička ponuda kvislinškim i okupacionim vlastima: {{izdvojeni citat|Ponuda Draže Mihailovića da se četničke jedinice potčine nemačkom komandovanju za zajedničku borbu protiv komunista i njegov zahtev za oružjem. Draža Mihailović se pri tom oficijelno priključio ministru predsedniku Nediću, koji je bio zamolio za razgovor sa komandantom Jugoistoka. Prijem srpskog ministra-predsednika Nedića kod komandanta Jugoistoka utvrđen je za 17. 8. uveče. Pre toga održan je razgovor, pod rukovodstvom general-feldmaršala barona fon Vajksa, o ponudi za pregovore Draže Mihailovića. Učesnici ovog sastanka su bili: Gospodin general-feldmaršal baron fon Vajks, naročiti opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova ministar Nojbaher, vojnoupravni komandant Jugoistoka general pešadije Felber, general-major Gajtner, načelnik Operativnog odeljenja generalštabni pukovnik Zelmajer, koji zastupa načelnika štaba komandanta Jugoistoka, načelnik Obaveštajnog odeljenja generalštabni potpukovnik Harling, ađutant komandanta Jugoistoka potporučnik Riter. Gospodin komandant i ministar Nojbaher izjasnili su se za prihvatanje ponude o pregovorima sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000952—000953.]</ref>}} General [[Hermann Behrends]], viši vođa [[Schutzstaffel|SS]] i policije u okupiranoj Srbiji, u izvještaju poslatom Vrhovnoj komandi Wehrmachta za period od 1. do 31. avgusta 1944. godine, svojim pretpostavljenim dostavlja podatke o sastanku Nedića sa Mihailovićem, kao i o Nedićevom zahtjevu za formiranjem „srpske nacionalne vojske“ upućenom Komandi Jugoistoka: {{izdvojeni citat|Crvena opasnost, koja počinje sve više da preti, a prema kojoj se srpski narod i danas još u svojoj pretežnoj većini drži negativno, ubrzala je, pre svega, u nacionalnim krugovima razvoj, koji pod zanemarivanjem svih dosada postojećih suprotnosti, hoće da stvori mogućnost efikasne odbrane stvaranjem jednog nacionalnog bloka. Kako kod pokreta DM, tako i kod rukovodstva Srpskog dobrovoljačkog korpusa, ispoljile su se u izveštajnom periodu težnje istoga pravca i u velikoj meri dovele do zbližavanja između ovih dosada neprijateljskih nacionalnih grupa. Takođe i Nedićeva vlada je u toku ovog razvoja otkrila svoje dosada manje ili više ilegalne veze sa pokretom DM-a i sada uspostavila zvaničan dodir sa pokretom DM-a. Ovaj osnovni unutrašnjo-politički preokret došao je do vidljivog izraza sastankom između ministra pretsednika Nedića i Draže Mihajlovića, koji je održan 12 i 13.8. u Donjoj Šatornji. Prilikom ovog razgovora očigledno je došlo do sporazuma, koji je imao za posledicu da se srpska vlada sada u velikoj meri i javno identifikuje sa željama pokreta DM-a. Nekoliko dana docnije, usledila je poseta cele vlade Vojnom zapovedniku za Jugoistok, prilikom koje je ministar pretsednik Nedić ultimativno tražio formiranje, opremanje i naoružavanje jedne srpske nacionalne vojske od približno 50.000 ljudi, čiji bi temelj, izgleda, obrazovao Srpski dobrovoljački korpus, a u koju bi se uključili borbeni odredi pokreta DM.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} General Behrends je zabilježio i da se u [[Šumadija|Šumadiji]], nadomak [[Beograd]]a, provodi „velika akcija“ protiv jedinicâ NOVJ, u kojoj učestvuju združene snage [[Nikola Kalabić|Kalabićevih]] četnika, kvislinških trupâ i okupatora: {{izdvojeni citat|''Situacija kod neprijatelja u Srbiji'': ''Okrug Beograd'': <br /> ''Komunisti'': Znatno pojačana dejstva Šumadijske, Kosmajske i Podunavske brigade u prostoru Sopot — Lazarevac — Aranđelovac — Azanja — Drugovac. Prepadi na opštine, uništenje znatnog broja vršalica, ubistva činovnika i pojedinih seljaka. U dva maha infiltriranje komunističkih bandi iz Srema u jačini od 150—200 ljudi preko Save na prostoru zapadno od Umke. Obrazovanje baza komunističke delatnosti na planini Kosmaj kao i u prostoru Azanje. ''DM'': Neprekidne borbe protiv gore navedenih komunističkih bandi. Velika akcija komandanta DM-a, majora Kalabića, sa oko 4.000 ljudi, potpomognuta Srpskim dobrovoljačkim korpusom — Srpskom državnom stražom i nemačkim jedinicama, još je u toku.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} I Hermann Neubacher se u svojim memoarima osvrnuo na uspostavljanje »antikomunističkog fronta«, kao i na sastanak Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Crvena armija napredovala je i približavala se granicama Srbije, Tito je postajao sve moćniji na čitavom jugoslovenskom prostoru, pa je u toj situaciji Nedić hteo da sebi osigura pozicije time što će da se poveže sa svojim jačim, nacionalističkim konkurentom, sa Dražom. S druge strane, Mihailoviću je, takođe, bio potreban Nedić, premda ga nije ozbiljno uzimao kao budući faktor moći, ali se nadao da će uz njegovu pomoć da se dokopa nemačkog oružja, pre nego što započne povlačenje Vermahta iz Srbije. U avgustu 1944. došlo je do susreta Nedića i Draže Mihailovića. Oni su se sreli u prostoriji koja je bila potpuno zamračena. Na taj način, niko od njih dvojice nije mogao da dokaže da su se stvarno sreli. I ovo je tipično za balkanske metode zavere. Komunisti su pretili da će da zavladaju celom zemljom, i zato je Mihailović zahtevao od Nedića da mu pruži finansijsku pomoć, te da pokuša sve da bi od Nemaca dobio toliko oružja da može da naoruža pedeset hiljada svojih pristalica. Na taj bi se način Nedić iskupio kod četnika i boraca pokreta otpora, jer je prethodno godinama sarađivao sa Nemcima. Tako bi se stvorio zajednički antikomunistički front.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, strane 158—159.</ref>}} Zabrinutost najviših njemačkih instanci uslovljena prodorom snaga [[NOVJ]] s juga, tj. iz pravca [[Crna Gora|Crne Gore]], bila je očigledna. U procjeni situacije u Srbiji od 9. avgusta 1944. godine, feldmaršal [[Maximilian von Weichs]], komandant Jugoistoka, zapisuje sljedeće: {{izdvojeni citat|U Srbiji upad više Titovih operativnih jedinica. U prostoru između Ibra i Morave jake crvene snage iz Crne Gore nalaze se u napredovanju protiv četničkih jedinica, policije, Srpskog dobrovoljačkog korpusa i bugarskih bataljona koji su im bačeni u susret. Radi se, što više ne predstavlja neki znak pitanja, o II korpusu sa oko 3 crvene divizije. Crvena 37. divizija nalaza se trenutno u napredovanju iz prostora severno od Prijepolja za Ivanjicu. Treba računati da će ona ubrzo dostići odsek Ibra severno od Ušća. Divizijama XII korpusa je pošlo za rukom, kako im je bilo i naređeno, da krenu maršem u pravcu severnog dela Crne Gore. Uprkos preduzetog gonjenja od strane 7. SS-divizije, mora se računati sa njihovim prispećem u predeo Pljevalja u toku par dana. Ukratko, dobila se slika o jednom velikom i skoro planskom toku Titove ofanzive, koja je već dugo očekivana u cilju zauzimanja južnog dela Srbije, čak i ako su pojedinačne jedinice koje učestvuju potučene i mada se XII korpus bori sa velikim poteškoćama oko snabdevanja. Na osnovu podataka iz pouzdanih izvora, može se zaključiti da crvene snage koje su prispele u Srbiju, posle njihovog sjedinjenja sa jedinicama Glavnog štaba Srbije, žele da se učvrste sa obe strane železničke pruge Stalać — Niš — Đevđelija i da glavne saobraćajne arterije Jugoistoka potpuno prekinu, te da južni deo Srbije isključe od svih uticaja četnika DM, kako bi ga učinili oblašću komunističkog gospodarenja.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1065&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000923—000924.]</ref>}} Nemačke snage u Srbiji sve do kraja leta 1944. nisu bile dovoljno velike kako bi same uspešno mogle zaustaviti nekoliko partizanskih ofanziva. Zbog toga je nemački okupator bio prinuđen da angažuje snage [[Bugari|bugarskog]] okupatora, zatim snage [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]], [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Srpska državna straža|SDS]]. O značaju koje su snage JVuO, SDK i SDS odigrale u ovim borbama kao pomoćne nemačke snage, svedoči jedan sumarni nemački izveštaj iz druge polovine avgusta 1944. u kome se navode gubici SDK, SDS i „lojalnih četnika” (jedinice JVuO koje su sarađivale sa okupatorom u vojnim akcijama) od 15. marta do 15. avgusta 1944. U izveštaju se navodi da su snage „lojalnih četnika” u tom razdoblju imale gubitke od 1.749 poginulih, 2.089 ranjenih i 120 nestalih, snage SDS (skupa sa [[Srpskom graničnom stražom]]) su imale gubitke od 160 poginulih, 120 ranjenih i 28 nestalih, dok su dobrovoljci izgubili 140 vojnika, uz 312 ranjenih i 89 nestalih.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=978&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000968.]</ref><ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 116.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 200.</ref> U izvještaju Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka upućenom 15. avgusta 1944. komandi Jugoistoka, navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Sada je u toku formiranje nacionalnog srpskog jedinstvenog fronta protiv komunizma sa ciljem potpunog razumevanja između Nedićeve vlade i pokreta D. M. da se zajedničkom borbom spreči boljševizacija Srbije. Za vođenje ove borbe, uz formiranje nacionalne srpske armije, zahteva se od nemačkog Vermahta pomoć u opremi i naoružanju. Dok će onda vojni delovi srpskog nacionalnog pokreta biti spremni da se bezuslovno stave pod nemačku komandu, dotle je držanje političkog sektora još nejasno.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_109.htm Izveštaj Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka od 15. avgusta 1944. komandantu Jugoistoka o vojno-političkoj i privrednoj situaciji u Srbiji]</ref>}} Hermann Neubacher je, kao pristalica elastičnije politike prema Mihailoviću, sugerisao preko komande Jugoistoka da se od zaplijenjenog oružja, koje se nalazilo u [[Mađarska|Mađarskoj]], izvjesna količina dodijeli Mihailoviću. U izvještaju upućenom 16. avgusta 1944. [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru inostranih poslova Reicha, Neubacher posebno naglašava: {{izdvojeni citat|Treba pretpostaviti da se Draža Mihailović poslednjih nedelja preko posrednika u velikoj meri složio i s Nedićem o opasnosti situacije i o potrebi za zajedničkim nastupanjem nacionalnih trupa. U svakom slučaju, i Nedić sa svojim sledbenicima ne vidi, već na osnovu slabljenja sopstvenog političkog položaja u zemlji, sada nikakav drugi put za spasavanje nacionalnog srpstva do pakta sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Mikroteka, N—T—312, rolna 780, snimak 371754.</ref>}} Milan Nedić se 18. avgusta 1944. na zajedničkoj sednici kvislinške vlade sa nemačkim glavnim komandantom za Jugoistok, garantovao je da će se pokret pod komandom generala Mihailovića suzdržati od "neprijateljskih dejstava protiv Nemaca". Nedić je garantovao nemačkom okupatoru: {{izdvojeni citat|Ljudstvo Draže Mihailovića u buduće će osiguravati bezbednost cesta, železnice, transporta žita, rudnika i ostale pogone koji su od značaja za Nemce. Srpske nacionalne jedinice su pod Nedićevom komandom, koga priznaje pokret Draže Mihailovića, spremne za odlučnu borbu protiv komunizma. Nedić je istovremeno izjavio da je samo u tom slučaju sposoban da preuzme odgovornost vlade, u koliko bude bezodvlačno potpomognut nemačkim oružjem...<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_230.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1081.</ref>}} U ratnom dnevniku<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref> komande Grupe armija »F« se navodi da se vrše posljednje pripreme za sastanak na vrhu u Berlinu (Hitler — Neubacher — von Weichs): {{izdvojeni citat| 20. 8. 1944 Operativno odeljenje Beograd — Dedinje 18.15 časova: Generalštabni major Brudermiler saopštava generalštabnom pukovniku Zelmajeru telefonski da je Vrhovna komanda Vermahta saglasna sa svim predlozima i da će tu svoju saglasnost potvrditi i telegramom. Na pitanje generalštabnog majora Brudermilera po predmetu ponude Nedić—Draža Mihailović, generalštabni pukovnik Zelmajer mu je odgovorio da je komandant Jugoistoka dopisom Obaveštajno odeljenje/oficir Abvera str. pov. 6630/44 od 19. 8. 44 (uporedi operacijski dnevnik, prilog 143/VIII) izvestio Vrhovnu komandu Vermahta sledeće: 1.) šta je Draža Mihailović zahtevao preko Nedića, 2.) stav po ovom komandanta Jugoistoka, 3.) da general-feldmaršal baron fon Vajks i ministar Nojbaher žele da zajedno podnesu referat Fireru.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1110&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000968.]</ref>}} U zabilješkama koje je osoblje komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maximiliana von Weichs]]a pripremilo za njegov sastanak s Hitlerom 22. augusta 1944. godine, razmotrena je vojno-politička situacija u Srbiji i Jugoslaviji. U dokumentu se daje ocjena dosadašnjih odnosa generalâ Nedića i Mihailovića i tvrdi da, iako je imao stanovite zadrške prema generalu Mihailoviću, general Nedić sada postao jedan od Mihailovićevih zagovornika pred Nijemcima, tako da se konačno može reći da postoji ujedinjeni srpski antikomunistički front u kojem Mihailović ima podršku više od „90% svih Srba“.<ref name="ReferenceH"/><ref>Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimak 961.</ref> U vrijeme kad je von Weichs morao napustiti Beograd da podnese izvještaj Hitleru, došlo je do sastanka između Nedića i Mihailovića. Prema obavijesti<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=973&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000963.] <br /> ({{jez-njem|"DM will sich aus Rücksicht auf die eigene Bevölkerung und im Hinblick auf die Zukunft wie bisher zurückhalten. Er will den Kampf gegen den Kommunismus führen, die politischen Bindungen zur Besatzungsmacht sollen Reservat des Minister-präsidenten sein und bleiben."}})</ref> koju je primio von Weichs, položaj dvojice generala u ovoj novoj kombinaciji bio je politički uvjetovan: {{izdvojeni citat|Iz obzira prema srpskom narodu i s obzirom na budućnost, Draža Mihailović će kao i do sada ostati u pozadini. Borbu protiv komunizma vodit će ipak on, dok će političke veze sa okupacionom silom i dalje ostati u domeni predsjednika vlade Nedića.}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a za 22. avgust 1944. godine, preneseni su zaključci sa sastanka održanog u [[Berlin]]u između Adolfa Hitlera, Hermanna Neubachera i Maximiliana von Weichsa. Hitler je odbacio ideju Neubachera i von Weichsa o naoružavanju armije od pedeset hiljada ljudi, zato što je po interese [[Treći Reich|Velikonjemačkog Reicha]] smatrao opasnim potpuno zbližavanje Nedića i Mihailovića, dozvolivši ipak da se „delimično ispune srpske želje“: {{izdvojeni citat|Nojbaher i general fon Vajks predočili su Fireru stanje u Srbiji: očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarskog okupacione vojske iz Srbije biće veoma nepovoljno po Vermaht, jer naše snage u Srbiji danas nisu dovoljne, da se efikasno suoče sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od marta do avgusta 1944. izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema nemačkoj okupacionoj sili u poslednje vreme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa nemačkim trupama u južnoj Srbiji i to pod komandom nemačkog majora Vajela. Da je došlo do jedinstva između Nedića i Mihailovića znači, da je došlo do ujedinjenja svih Srba i obojici to obezbeđuje podršku 90% naroda.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (“Susret Tita sa Čerčilom u Rimu“)}} Dakle, uprkos zalaganju nemačke komande Balkana, nemački vrhovni vođa [[Adolf Hitler]] je 22. avgusta 1944. odbacio Mihailovićevu inicijativu, ocenjujući da će to oružje "jednom kasnijom prilikom biti upravljeno protiv Nemaca." On je odobrio samo taktičku saradnju sa četnicima.<ref>[http://sr.wikisource.org/sr/%D0%A1%D0%BB%D1%83%D0%B6%D0%B1%D0%B5%D0%BD%D0%B0_%D0%B1%D0%B5%D0%BB%D0%B5%D1%88%D0%BA%D0%B0_%D1%81%D0%B0_%D1%80%D0%B5%D1%84%D0%B5%D1%80%D0%B8%D1%81%D0%B0%D1%9A%D0%B0_%D0%A5%D0%B8%D1%82%D0%BB%D0%B5%D1%80%D1%83_%D0%BE_%D0%BF%D0%BB%D0%B0%D0%BD%D1%83_%D1%81%D0%B0%D1%80%D0%B0%D0%B4%D1%9A%D0%B5_%D1%81%D0%B0_%D1%87%D0%B5%D1%82%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8%D0%BC%D0%B0_%D0%BE%D0%B4_22.8.1944 Službena beleška sa referisanja Hitleru o planu saradnje sa četnicima od 22.8.1944.]{{dead link}}</ref> 28. avgusta 1944, Operativno odjeljenje Beograd — Dedinje Armijske grupe »F« obavještava nadležne u Berlinu da Nedić, i pored Hitlerove suzdržanosti, insistira na ustupanju neophodnog oružja četnicima: {{izdvojeni citat|Kod srbijanskih četnika nervoza je u porastu zbog razvoja situacije u Rumuniji i Bugarskoj. Predsednik vlade Nedić je ipak juče izjavio da će i dalje ostati lojalan prema nama (generalštabni potpukovnik fon Harling: Nedić vrši najoštriji pritisak da se izda obećano oružje odredima Draže Mihailovića).<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=24&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frame no. 000018.] <br /> ({{jez-njem|"Bei dem serbischen Cetniks zunehmende Nervosität infolge der Entwicklung der Lage in Rumänien und Bulgarien. Ministerpräsident Nedic hat jedoch gestern erklärt, dass er weiter zu uns lojal stehen werde. (Oberstlt.i.G.v.Harling: Nedic drängt schärfstens nach zugesagter Waffenlieferung an die DM—Verbände.)"}})</ref>}} Nasuprot Hitlerovom mišljenju, Nojbaher je [[30. 8.|30. avgusta]] i dalje tvrdio da Draža Mihajlović, poput Milana Nedića, verno služi nemačkim interesima, i da se "do danas trudio da ne zauzme neprijateljsko držanje prema okupatoru". To isto smatra i za ostale vodeće Srbe, koji su se, pod parolom »dajte nam oružje — onda pripadamo Vama«, lojalno držali.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_4_231.htm |title=Zabeleška obaveštajne grupe nemačkih komandi na Jugoistoku od 30. avgusta 1944. sa savetovanja u štabu komande Jugoistoka o aktuelnim pitanjima saradnje sa Dražom Mihailovićem i razvoju celokupne situacije na području Jugoistoka |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> === Posljedice sporazuma === [[26. 8.|26. avgusta]] 1944. godine Jugoslovenska izbeglička vlada priznala je [[Josip Broz Tito|Tita]] za svog legitimnog predstavnika i vođu, a [[Ivan Šubašić]] je zadržao mesto predsednika Jugoslovenske izbegličke vlade. Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga zapazila je tom prilikom: {{izdvojeni citat|Sporazum Tita sa londonskom vladom u izbjeglištvu značio je težak, ako ne i smrtonosni, udarac za Nedićevu vladu i četnike.<ref name="Živković"/> <br /> ({{jez-njem|"Die Einigung Titos mit der Londoner Exilregierung bedeutete einen schweren, wenn nicht tödlichen Schlag für die Regierung Nedic und die Cetniks."}})}} Na osnovu avgustovskog sporazuma sa Nedićem, Mihailovićevim četnicima je isporučena veća količinu oružja, municije i opreme, iz nemačkih magacina.<ref name="Saslušanje"/> Odluka o objedinjavanju svih domaćih antipartizanskih snaga i njihovom ulasku u sastav JVuO donijeta je na sastancima između predstavnika kvislinške vlade i kvislinških vojnih formacija sa predstavnicima JVuO, održanim početkom septembra, najprije u [[Beograd]]u, potom u [[Pranjani]]ma. Na inicijativu Nedićevog ministra prosvete [[Velibor Jonić|Velibora Jonića]], 2. septembra održan je u Beogradu sastanak na kome su se okupili komandant SDK general [[Kosta Mušicki]], komandant SDS general [[Borivoje Jonić]], bivši komandant SDS general [[Stevan Radovanović]], povjerenik JVuO za Beograd Ivan Pavlović, [[Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, kao i upravnik grada Beograda [[Dragomir Dragi Jovanović]]. Prema Jonićevu svjedočenju pred istražnim organima po završetku rata, glavna tema sastanka je bilo vojničko objedinjavanje i izrada zajedničkog plana za „odbranu Beograda i sprečavanje nereda na taj način što će se onemogućiti pobuna komunista i simpatizera NOP-a u Beogradu, što će se oduzeti od Nemaca vojni i značajni objekti da ne bi bili bačeni u vazduh, jednom rečju da se Beograd vojnički osvoji i na taj način spreči ulazak NOV-a i Crvene Armije... Računalo se posle toga da se pozove i kralj, obrazuje vlada i cela Jugoslavija stavi pod njegovom upravom...“<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2020, str. 240-241.</ref> Istog dana, neposredno nakon ovog sastanka, komandant SDS Borivoje Jonić (rođeni brat ministra Velibora Jonića) je izdao „Instrukciju za rad SDS“. General Borivoje Jonić navodi da se „jednodušno i spontano, ceo Srpski narod opredelio za Kralja, monarhiju i slobodnu i nezavisnu državu, zasnovanu na demokratskim principima“. U „instrukciji“ piše: {{izdvojeni citat|U vezi s tim i sve današnje oružane Srpske snage ujedinjene su i bore se na braniku Srpskog nacionalizma. Svaka Srpska nacionalna oružana snaga ima za sobom svoj rad, život i borbu. Svaka od njih imala je i opravdanih razloga za svoje ustrojstvo i današnje postojanje. Sve postojeće male razlike u zadatku i dodeljenoj ulozi u završnici ovog rata nestale su, '''TAKO DA DANAS IMAMO JEDNU JEDINSTVENU I NEDELJIVU SRPSKU VOJSKU''', sa kojom hteli — ne hteli, moraju računati svi naši prijatelji i neprijatelji... U ostvarenju postavljenog jednog cilja, vođeni jednom idejom vodiljom, jednodušni i ujedinjeni, svi Srpski oružani odredi — '''NACIONALNI ČETNICI, STRAŽARI, GRANIČARI, DOBROVOLJCI I GARDISTI''', dobili su i u završnici rata svaki svoju ulogu i svoj zadatak... Na Srpsku državnu stražu se računa da ona u interesu Kralja, Otadžbine i naroda mora svoj zadatak u potpunosti da izvrši.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 140–4–3, Instrukcija za rad SDS, 2. septembar 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 241.</ref>}} Već narednog dana, 3. septembra, general Jonić je izdao naredbu u kojoj najprije konstatuje da „u poslednje vreme dešava se, da pojedini oficiri i ostali pripadnici SDS, dobijaju neposredno naređenje od pojedinih četničkih komanada na terenu da pređu na službu u četničke jedinice“. Stoga, general Jonić podcrtava svojim potčinjenim da je „Načelnik štaba Vrhovne komande, armiski đeneral Gospodin Draža Mihailović saopštio Pretsedniku Srpske vlade: da oficiri i svi ostali pripadnici SDS imaju ostati na službi u SDS, da nije potrebno da pomenuta lica prelaze u sastav četničkih jedinica bez njegovog zahteva upućenog Pretsedniku Srpske vlade i po dobivenoj saglasnosti Pretsednika Srpske vlade“.<ref>VA, NdA, 140–4–4, Komanda SDS svim štabovima i jedinicama SDS, 3. septembra 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242.</ref> Nakon sastanka od 2. septembra, 6. septembra je uslijedio novi sastanak. Na poziv ravnogorske komande Beograda, u selo Pranjani (nedaleko od [[Ravna gora|Ravne gore]], blizu [[Čačak|Čačka]]) su došli predstavnici svih kolaboracionističkih vojnih formacija na sastanak sa Dražom Mihailovićem. Predstavnik SDK je bio kapetan Radoslav Protić, ispred SDS je bio prisutan major Ljubiša Mikić, dok je [[Srpsku graničnu stražu]] predstavljao major Dragiša Jevtić. Pored Mihailovića, ispred Vrhovne komande JVuO, sastanku su prisustvovali potpukovnici [[Mirko Lalatović]] i [[Luka Baletić]]. Kako navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićev]] sekretar [[Boško Kostić]], Mihailović je tada donio odluku o objedinjavanju svih „nacionalnih snaga“ i njihovom ulaženju u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini. Sve tri kolaboracionističke formacije trebalo je privremeno da zadrže svoju strukturu i starješinski kadar.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242—243.</ref> Kostić bilježi i riječi Draže Mihailovića sa sastanka: {{izdvojeni citat|Ovom prilikom đeneral Draža Mihajlović je rekao delegatima: <br /> „Vi legalni odredi treba da činite jezgro naše buduće vojske...“<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 165.</ref>}} [[6. 9.|6. septembra]] [[1944]]. [[Srpska državna straža]] je stavljena pod komandu generala [[Dragoljub Mihailović|Dragoljuba Mihailovića]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221024030236/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm |date=2022-10-24 }}, str. 211-212.</ref> Sjutradan je general [[Miroslav Trifunović|Miroslav Trifunović Dronja]], četnički komandant Srbije, radiogramom obavijestio Dražu Mihailovića: {{izdvojeni citat|Na dan 6. septembra 1944. javio mi se komandant Srpske državne straže đeneral Borivoje Jonić, koji mi je stavio pod komandu Srpsku državnu stražu. To isto je učinio i đeneral Kosta Mušicki sa svojim dobrovoljcima.<ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Samo dan ranije, general Draža Mihailović primio je u Koceljevi kod [[Šabac|Šapca]] generala Kostu Mušickog i razgovarao s njim o koordiniranju dejstava snagâ JVuO i SDK u borbi protiv NOVJ.<ref name="Milan Borković 1944">[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/337.</ref><ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 166.</ref> Poslije sastanka u Pranjanima, 8. septembra 1944. godine, komandant Srbije JVUO general Miroslav Trifunović izdao je naređenje da se „ništa ne uzima od Srpske državne straže“ jer „ovi delovi oružane sile imaju se smatrati kao naše jedinice. Svako vrbovanje, odvođenje i primanje pripadnika Državne i Granične straže ima se potpuno obustaviti.“<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 77–4–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 312, fus. 831.</ref> I njemački je okupator registrovao stavljanje srpskih kvislinških formacijâ pod komandu generala Mihailovića. Tako će se na kraju jednog izvještaja o situaciji u okupiranoj Jugoslaviji od 8. novembra 1944, sačinjenog za potrebe [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] u vrijeme povlačenja s [[Balkan]]a, naći i sljedeći podatak: „Potvrđeno: General Jonić prenio 12. IX naređenje generala Mihailovića Srpskoj državnoj straži.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=707&rec=311&roll=189 NARA, T311, Roll 189, frame no. 001193.] <br /> ({{jez-njem|"Bestätigt: General Jonic, übermittelte 12.9. Befehle des General Mihajlovic an die SSW."}})</ref> U ovom periodu, ravnogorski odredi su pomagali i mobilizaciju snaga Vlade nacionalnog spasa. Prema naredbi od 25. avgusta 1944. ponovo je formiran 1. bataljon SDS u Beogradu. 3. septembra 1944, popunu u ljudstvu za 1. bataljon obezbijedio je kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Gorske garde]] JVuO. Ovaj je bataljon 5. septembra upućen u [[Sopot]], da bi već sljedećeg dana ušao u sastav JVuO. Na licu mjesta su od ovog bataljona stvorena dva i upućena ka [[Aranđelovac|Aranđelovcu]], ali su kasnije uništena od strane partizana.<ref>Kоста Николић, Историја Равногорског покрета 1941-1945, књига друга, Београд, 1999, стр. 243-244, 268.</ref><ref>Борис Томанић, Горска гарда Њ. в. краља Петра Другог у орашачком срезу. Формација, борбе, злочини. Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 129.</ref> I u Šabačkom okrugu, shodno sporazumu sa komandantom III puka SDK, ravnogorske okružne vlasti su po naređenju majora [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]], komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, odobrile mobilizaciju 520 ljudi za popunu III dobrovoljačkog puka u [[Šabac|Šapcu]].<ref>AVII, Ča, kut. 77, reg. br. 42/3.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2011, стр. 346.</ref> Kolaboracija jedinica Srpskog dobrovoljačkog korpusa sa snagama JVuO pod komandom Draže Mihailovića dostigla je vrhunac tokom ključne bitke za oslobođenje Srbije. Riječ je o [[Bitka na Jelovoj gori|bici na Jelovoj gori]], u kojoj su četnici bili poraženi te praktično izbačeni iz Srbije. Naime, u blizini [[Valjevo|Valjeva]], 11. septembra 1944. partizani su napali kolonu u kojoj se nalazio Dragoljub Mihailović, četnička Vrhovna komanda, [[Centralni nacionalni komitet]] i američka vojna misija sa pukovnikom [[Robert Harbold McDowell|McDowellom]] na čelu.<ref>[https://znaci.org/00001/40_72.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLOM NJEMAČKO-ČETNIČKE OBRANE U ZAPADNOJ SRBIJI]</ref> Jedinice NOVJ su nastavile da gone ovu četničku grupu i 13. septembra opkolili su Mihailovića na sektoru [[Divci]]—[[Mionica]]. Našavši se u veoma nepovoljnoj situaciji, Mihailović se radio-vezom obratio za pomoć [[Kosta Mušicki|Kosti Mušickom]], komandantu SDK. General Mušicki je telefonom naredio III bataljonu Prvog puka SDK iz Valjeva da krene Mihailoviću u pomoć. Ljotićevci su stigli u posljednji čas i znatno pomogli četnicima s Mihailovićem na čelu da se izvuku iz partizanskog obruča i upute prema [[Koceljeva|Koceljevi]].<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 287.</ref> Ovom prilikom, partizani su zaplijenili arhive četničke Vrhovne komande i Centralnog nacionalnog komiteta.<ref>[https://www.znaci.org/00001/77.htm Đorđe Orlović: Šesta lička proleterska divizija „Nikola Tesla“, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1990, str. 424.]</ref> [[Datoteka:Dimitrije Ljotić i supružnici Dragojla i Milovan Popović izlaze iz Zavoda za prinudno vaspitanje omladine.png|200px|mini|desno|Supružnici Dragojla i Milovan Popović u društvu Dimitrija Ljotića prilikom njegove posjete Zavodu za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci.]] [[Milovan Popović]], upravnik [[Zavod za prinudno vaspitanje omladine|Zavoda za prinudno vaspitanje omladine]] u [[Smederevska Palanka|Smederevskoj Palanci]] i simpatizer Ljotićevog [[ZBOR]]-a, napustio je Zavod 10. septembra 1944. i pridružio se Mihailovićevim četnicima, dok je Zavod formalno prestao da postoji 3. oktobra 1944.<ref>Александар Стојановић, Завод за принудно васпитање омладине у Смедеревској Паланци: старе контроверзе и нова тумачења. Институт за новију историју Србије, 2016, стр. 61.</ref> 4. septembra 1944, upravnik Milovan Popović depešom obavještava Velibora Jonića, ministra prosvete i vera u vladi Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Čast mi je izvestiti Vas da sam u vezi Vašeg strogo poverljivog akta br. 16 od 30 avgusta 1944 godine poslao danas u srpske oružane odrede po dobrovoljnoj prijavi i slobodnom izboru 104 pitomca i to: u Srpski dobrovoljački korpus 53, u Srpsku državnu stražu 26 i u odrede Draže Mihailovića 25.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, док. бр. 653, стр. 548.</ref>}} Prije rata, Milovan Popović se nalazio na čelu [[Antikomunističke lige]],<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 498, фус. 187.</ref> a bio je i asistent na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu]] u Beogradu. Popović je bio jedan od organizatora [[Antimasonska izložba|Antimasonske izložbe]] oktobra 1941. Zavod za prinudno vaspitanje omladine bio je specijalni logor za izolaciju i ideološku indoktrinaciju prokomunističke omladine, formiran od strane kvislinških vlasti u Smederevskoj Palanci, 22. septembra 1942. Osnivanje logora bilo je omogućeno Uredbom o prinudnom vaspitanju omladine (15. jul 1942), koju je potpisao predsednik kvislinške vlade Milan Nedić. Tokom dve godine postojanja logora, kroz to mesto za izolaciju prošlo je 1.270 omladinaca i omladinki, od kojih je skoro polovina bila iz Beograda (mahom aktivisti i aktivni simpatizeri srednjoškolske organizacije [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a). Zatvorena omladina je bila podvrgnuta sistematskom ideološkom prevaspitanju, koje su vršili logorski „vaspitači“ – pripadnici organizacije NP Zbor. Zamenica upravnika logora i upravnica ženskog dela logora bila je Popovićeva supruga, Dragojla Ostojić Popović.<ref>Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941–44. Priručnik za čitanje grada. Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2016, str. 71-72.</ref> Upravnik Popović je tretman zatočenika Zavoda okarakterisao kao „blag režim, ali uvek pod znakom mača“.<ref>Александар Стојановић, н. ч., стр. 52.</ref> U depeši poslatoj 21. marta 1945. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]], general Mihailović o Popoviću zapisuje kratku opasku: „Potpukovnik Milovan Popović, zabušant, neupotrebljiv.”<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_192.htm Izvod iz Knjige poslatih depeša štaba Vrhovne komande od 12. decembra 1944. do 7. aprila 1945. godine]</ref> Popović je ostao u JVuO sve do kraja rata i poginuo je 1945. godine u [[Bosna (regija)|Bosni]] kao četnički odmetnik.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 298.</ref> Boško N. Kostić, lični sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio je u emigraciji zapis o Popovićevom prisustvu u Mihailovićevom štabu. On navodi da je Mihailovića zamolio da Popović, zajedno s njim (Kostićem) pođe za [[Slovenija|Sloveniju]], gdje su se okupile sve nacionalne snage pod komandom generala [[Miodrag Damjanović|Miodraga Damjanovića]]: {{izdvojeni citat|Zamolih đenerala Mihajlovića da pošalje s nama i Milovana Popovića, koji je bio šef antikomunističkog odeljenja u štabu Draže Mihajlovića. Popovića traži [[Matija Parac|đeneral Parac]] za propagandu, a mi bi ga, eventualno, poslali u [[Švajcarska|Švajcarsku]] radi naše nacionalne propagande, jer njega svi smatramo jednim od najboljih poznavalaca komunizma. Đeneral Mihajlović je odgovorio da nema ništa protiv, smatra čak da je ideja dobra i naredio je da se odmah pozove Milovan Popović. Kako se M. Popović nalazio u dvorištu, ubrzo uđe unutra našto mu đeneral Mihajlović reče: „Vas traži đeneral Parac. Spremite se da s g. Kostićem putujete u Sloveniju.“<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 215.</ref>}} Kostićevo svjedočenje se u potpunosti poklapa sa navodima još jednog ljotićevskog emigranta. Riječ je o [[Borivoju Karapandžiću]], predratnom članu JNP ZBOR, koji je za vrijeme okupacije bio referent Odeljenja državne propagande za Okrug valjevski<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 249, fus. 653.</ref> i prosvetar u jedinicama SDK. U knjizi ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', objavljenoj [[1958]]. godine u [[Cleveland, Ohio|Clevelandu]] ([[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), Karapandžić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Za Upravnika Zavoda u Smederevskoj Palanci đeneral Nedić postavio je Generalnog sekretara predratnog Jugoslovenskog Antimarksističkog Komiteta Milovana Popovića (bio posle Ratka Živadinovića), jednog od najspremnijih antimarksističkih teoretičara i najbeskompromisnijih antikomunističkih boraca, koga je 1944. godine Draža Mihailović postavio za Šefa propagande Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u Otadžbini.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 149.</ref>}} U dogovoru sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Mihailovićevim komandantom Srbije, jedinice Srpske državne straže (SDS) i [[Srpska granična straža|Srpske granične straže]] (SGS) [[6. 10.|6. oktobra]] [[1944]]. okupile su se u [[Jagodina|Jagodini]]. Tu je od tih jedinica formiran [[Srpska državna straža|Srpski udarni korpus]] (SUK) sa tri divizije. Za komandanta korpusa imenovan je divizijski general [[Stevan Radovanović]], za njegovog pomoćnika brigadni general Borivoje Jonić (komandant SDS), za načelnika štaba major [[Danilo Dača Stojanović]], dok su za komandante divizijâ imenovani: [[Branimir Brana Živković]] (do tada načelnik Operativnog odeljenja SDS), Dragutin Redić (do tada komandant SDS Kraljevačke oblasti) i [[Ljudevit Pogačar]] (do tada komandant SGS), svi pukovnici. SUK je tada brojao oko 6.800 ljudi.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 211, fus. 2.</ref> Kao dio Mihailovićeve vojske, SUK se konstantno borio sa jedinicama [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]]. Zajedno sa nemačkom vojskom i četnicima iz Srbije tokom novembra [[1944]], SUK učestvuje u [[proboj četnika i Nemaca iz Srbije|proboju Armijske grupe E kroz Sandžak]] i [[Proboj Armijske grupe E kroz istočnu Bosnu|istočnu Bosnu]]. Ipak, jedinice SDK nisu se povukle iz Srbije u pravcu Bosne, kako su to učinile objedinjene jedinice JVuO i SDS, već u pravcu [[Slovenija|Slovenije]], preko teritorije [[Srem]]a i [[Slavonija|Slavonije]] odnosno preko teritorije [[NDH]]. Jedinice JVuO i SDS napustile su teritoriju Srbije 15-20. oktobra 1944. Nemci su izvršili evakuaciju jedinica SDK kako bi ih spasili od uništenja u sukobu sa [[Crvena armija|Crvenom armijom]] i NOVJ. Dimitrije Ljotić je 4. oktobra 1944. uputio delegaciju od 33 pripadnika SDK i fašističkog pokreta Zbor u Crnu Goru, kako bi ubedili [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], komandanta crnogorskih četnika da se evakuišu u pravcu Slovenije, gde je planirano da se povuku i Ljotićeve jedinice. Njemačke vojne vlasti su 1. oktobra izvijestile generala Nedića da je njegova vlada razriješena dužnosti, te da Beograd od 3. oktobra postaje operativna vojna zona. Nakon rata, general Borivoje Jonić će posvjedočiti da je u Nedićevom kabinetu 2. oktobra održan sastanak kojem su, pored Nedića i Jonića, prisustvovali general [[Miodrag Damjanović]], šef kabineta Milana Nedića, zatim komandant SDK general Kosta Mušicki i pukovnik Ljudevit Pogačar, komandant Srpske granične straže. Na sastanku je Nedić prisutne obavijestio da će se sa članovima vlade evakuisati u [[Austrija|Austriju]] i da su svi oslobođeni položene zakletve. Generalu Joniću je poručio da bi pripadnici SDS i SGS trebalo da se priključe odredima JVuO.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 263.</ref> Kao razlog za pridruživanje kvislinških snaga Mihailoviću, general Milan Nedić je naveo: {{izdvojeni citat|Situacija je po našu nacionalnu stvar propala. Sovjetska armija ulazi u Srbiju, a za njima i komunisti koji će uzeti vlast. Mi se moramo ukloniti. Ja sa članovima vlade odlazim u Austriju. Dobrovoljački korpus doneo je odluku da ide u Sloveniju. Vas, Joniću, Srpsku državnu stražu i ceo srpski narod ostavljam Draži Mihailoviću, jer ste vi od početka pripadali njemu!<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 371.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 274.</ref>}} Trećeg oktobra, Milan Nedić je održao posljednju sjednicu Vlade u Beogradu i tom prilikom saopštio ministrima da njihova evakuacija može početi svakog trenutka. U kakvoj situaciji su se nalazili pripadnici kvislinškog aparata i članovi Mihailovićeve organizacije neposredno prije povlačenja iz glavnog grada, najbolje oslikava jedan primarni izvor.<ref>AVII, Nda, reg. br. 2/2, fas. 2, kut. 164.</ref> Riječ je o pismu koje je (u ponoć istog dana) sastavio dr [[Milorad Nedeljković]], ministar privrede u Nedićevoj vladi. Pismo je bilo namijenjeno Odeljenju državne propagande pri Predsedništvu Ministarskog saveta, i u njemu, između ostalog, dr Nedeljković navodi: {{izdvojeni citat|Danas na sednici Vlade donesene su važne, sudbonosne odluke... Gospodin predsednik nam je saopštio da je nemački komandant za Jugoistok večeras proglasio Beograd i Srbiju operativnim područjem u najstrožem smislu. Od ovog trenutka (ponoć) važi opsadno stanje u Beogradu. Funkciju srpske vlade preuzimaju nemačke vlasti. Srpska vlada premešta se u Nemačku da preuzme tamo svoju političku i nacionalnu dužnost, okupljajući oko sebe sve Srbe koji se tamo nalaze (preko 300.000), kao i one koji će se ovih dana evakuisati, i to je sva naša inteligencija, činovništvo i srpski oružani odredi (S.D. straža, S.D. korpus, Granična straža i Srpska garda). Danas su dobili pasoš u Nemačkom poslanstvu i svi članovi Ravnogorskog pokreta i mnogi političari iz demokratskih frakcija. Saopštavam Vama i svima činovnicima, ko god želi da se evakuiše, neka se javi u Predsedništvu Vlade. Voz za vozom ići će neprekidno, sve će formalno svršavati Kabinet Predsedništva. U šumu je nemoguće ići, jer je usled odlaska Draže Mihailovića preko Drine za Hercegovinu (Italiju) izazvano rasulo u njegovim odredima i četnici se razilaze i neće više da se biju. Ovo je njihovo usmeno zvanično izjavljivanje u Predsedništvu danas ceo dan.<ref>Бранислав Божовић, н. д., Београд, 2014, стр. 369.</ref>}} General [[Hans-Gustav Felber]], vojnoupravni komandant Jugoistoka, izdao je 6. oktobra 1944. naređenje da komanda nad odredima Srpske državne straže i Granične straže ima preći u ruke generala Miodraga Damjanovića, šefa kabineta generala Nedića: {{izdvojeni citat|Gospodine premijeru! <br /> Slažem se da se general-majoru Damjanoviću povjeri zapovjedništvo nad srpskim oružanim snagama, s izuzetkom [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]]. Po mom mišljenju, ovaj korpus mora ostati u provjerenim rukama generala [Koste] Mušickog.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=875&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000871.] <br /> ({{jez-njem|"An den Präsidenten den serbischen Ministerrates Herrn Generaloberst Nedić. Herr Ministerpräsident! <br /> Ich bin damit einverstanden, dass der Generalmajor Damjanović mit der Führung der serbischen bewaffneten Verbände mit Ausnahme des SFK betraut wird. Dieses Korps muss meiner Auffassung noch in den bewährten Händen des General Mušićki [sic] bleiben. Mit dem Ausdruck meiner vorzüglichen Hochachtung."}})</ref>|Naredba generala Hansa Felbera od 6. X 1944. godine}} Kao glavni Mihailovićev pouzdanik u Nedićevoj upravi, general Damjanović se sa komandantima Straže odmah stavio pod Mihailovićevu komandu. Ove jedinice, preimenovane u Srpski udarni korpus JVuO, pridružile su se tako ostalim četničkim trupama u povlačenju prema Sandžaku. Međutim, ovo savezništvo se ubrzo raspalo.<ref>[https://znaci.org/00001/40_74.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje ČETNICI SE POVLAČE IZ SRBIJE]</ref> Pripadnici SDS su iz Jagodine, preko Kruševca, 14. oktobra 1944. pristigli u Kraljevo gde su se sastali sa četnicima i stavili se pod Mihailovićevu komandu. Pravac povlačenja SDS i glavnine JVuO išao je od Kraljeva preko Raške, Novog Pazara, Sjenice, Prijepolja i Pljevalja ka istočnoj Bosni, uz učestale sukobe sa NOVJ i evidentne gubitke.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_5.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/355-359.</ref> [[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], prije nego što je početkom oktobra 1944. pobjegao iz Srbije u [[Beč]], bio je šef IV (antikomunističkog) odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda. U Beču je, po nalogu [[Gestapo]]a, radio na organizovanju i pripremanju [[Lovačke grupe Jugoistok|grupa za izvršenje diverzantsko-terorističkih zadataka]] u Srbiji. Draža Mihailović je 1. decembra 1944. uputio pismo pukovniku [[Gojko Borota|Gojku Boroti]], komandantu Romanijskog korpusa JVuO u kome ga obavještava o ubacivanju diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju i ulozi Vrhovne komande JVuO u tome. Pukovnika Borotu, koji je bio četnički oficir za vezu sa njemačkim snagama u [[Sarajevo|Sarajevu]], general Mihailović obavještava da bi Bećarević trebalo da bude jedan od organizatora ovih skupina u službi Gestapoa: {{izdvojeni citat|Beć.[arević] sa njegovim ljudstvom može biti primljen i prebačen u Srbiju. Veoma je važno da niko ne zna za njihovo ubacivanje u Srbiju, pa čak ni dolazak kod nas. Naš svet suviše mnogo priča i ja dobro krijem još odavde sve one koje ubacujem. Zato ćemo prihvat Beć. sa njegovim ljudima organizovati tako da niko ovde ne zna za njih. Pitanje je samo da li je bolje da ih prebacimo iz oblasti Semberije ili u oblasti Višegrada. To kao i sve detalje dogovorićemo se kad dođete kod mene.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_114.htm Pismo Draže Mihailovića od 1. decembra 1944. komandantu Komande Sarajeva o ubacivanju četničkih i gestapovskih diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju]</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 515, fus. 1385.</ref>}} Kako je u praksi izgledalo rukovođenje Srpskim udarnim korpusom (SUK) od strane generala Draže Mihailovića, može se vidjeti i iz njegova naređenja od 26. decembra 1944. godine za napad na [[Tuzla|Tuzlu]]: {{izdvojeni citat|NAREĐUJEM: 1. — Diviziski đeneral [[Steva Radovanović]] zadržaće pod svojom neposrednom komandom I i II diviziju SUK-a i Vlaseničku brigadu kapetana Tuševljakovića. Komandu nad II divizijom na mesto poč. puk. Redića privremeno da primi đeneral straže Borivoje Jonić. General Radovanović sa I i II divizijom i Vlaseničkom brigadom izvršiće širi bočni obuhvat prema komunističkom levom boku i zato sve svoje snage da krene pravcem: s. Zukići — s. Naseoci — s. Svojat — s. Lukavica — s. Bašigovci i dalje na severni deo s. Đurđevika. General Radovanović neka odmah sastavi radio stanicu I divizije iz svoga korpusa i neka veštiji radio telegrafista uspostavi vezu samnom sa ispravnom stanicom, a neispravnu stanicu poslati odmah u Vrhovnu komandu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_127.htm Zapovest štaba Vrhovne komande JVUO od 26. decembra 1944. potčinjenim jedinicama za napad na Tuzlu]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Mjesec dana ranije, general Borivoje Jonić je od štaba Draže Mihailovića zatražio da se ljudstvo SUK-a preda [[Saveznici u Drugom svetskom ratu|savezničkim]] snagama. General Jonić moli 26. novembra 1944. da se „izveštaj dostavi Vrhovnoj Komandi kojoj sam ja kao i svi pripadnici SUK-a svom dušom odan i za koju sam radio i žrtvovao se do maksimuma od 1941. godine pa do danas“. Istog dana, general Stevan Radovanović (Jonićev pretpostavljeni), u raportu komandantu Srbije JVuO generalu Miroslavu Trifunoviću, sumira ratni angažman generala Jonića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|G. đeneral Jonić bio je komandant Srpske državne straže i kao takav stavio je Srpsku državnu stražu na raspoloženje Vrhovnoj Komandi, ma da je mogao svu SDS da raspusti, kako je i dobio naređenje od đenerala Nedića. On, kao nacionalista koji je za 2 1/2 godine svoje službe to i pokazao pomažući pokret đenerala Draže Mihailovića u svima pravcima nije hteo da SDS raspusti već ju je stavio na raspoloženje Vrhovnoj Komandi i đeneralu Draži Mihailoviću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_107.htm Raport pomoćnika komandanta Srpskog udarnog korpusa od 26. novembra 1944. komandantu korpusa da se korpus preda anglo-američkim trupama]</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpski udarni korpus|Srpskog udarnog korpusa Jugoslovenske vojske u Otadžbini]]}} == Suđenje Mihailoviću i kolaboracionistima 1946. == {{main|Beogradski proces}} [[Datoteka:Draža pred sudom.jpg|thumb|desno|Optuženi [[Dragoljub Mihailović]] na [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] [[1946]].]] Na posleratnom [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] 1946. godine Draži Mihailoviću je, između ostalog, stavljena na teret saradnja sa [[vojna uprava u Srbiji|kvislinškom upravom u Srbiji]]. Mihailović se branio kako je saradnja sa kvislinškom vladom išla slučajno, mimo njegove želje: :Optuženi Mihailović: Sa Nedićem je bio sastanak... je taj sastanak za mene došao neočekivano, nisam ga želeo ni u kom slučaju. To se desilo jedno posle podne kada sam se odlučio da dođem na taj sastanak, da jedanput vidim šta hoće. Bio sam tada u selu Skakavicama. Uveče je došlo do toga sastanka, za koji, ponavljam, nisam nikakve želje imao. Šta me je upravo navelo na to, sam ne znam. :Pretsednik: Ko je bio prisutan na tome sastanku? :Optuženi: [[Luka Baletić]], [[Mirko Lalatović]], a ovde se još pominju i [[Nikola Kalabić]], [[Dragoslav Račić]], Damjanović i Nedić. :Pretsednik: Kakav je bio tok tih pregovora i šta se imalo na tome sastanku da postigne između vas i Nedića? :Optuženi: Ništa. Da kažem svašta i ništa... :Pretsednik: Pa kakvi su onda zaključci? :Optuženi: Nikakvi. Nešto su trabunjali oni koji su doveli do toga sastanka. Na insistiranje predsednika suda čemu taj sastanak sa Nedićem, Mihailović je na kraju izjavio da je na sastanak otišao "iz dosade": :Pretsednik: Kad na tom sastanku uopšte ništa nije postignuto, tako da je to bio jalov razgovor, zašto vam je bio potreban taj sastanak? :Optuženi: Uopšte je bio nepotreban. Verujem da je to bilo iz dosade, što me je moralo pritiskivati neko traženje, inače nikakvog razloga nije bilo. U nastavku odbrane, optuženi Mihailović je nastojao da prikaže kako je čak i liferovanje oružja od strane Nemaca išlo gotovo mimo njegove volje: :Pretsednik: Da nastavimo s ovim vašim sastankom sa Milanom Nedićem avgusta 1944 god. Da li vam je Nedić obećao ili se obavezao da će preko Nemaca uspeti da vam se liferuje veća količina oružja? :Optuženi: Ja nisam tražio da se meni liferuje od Nemaca. :Pretsednik: A da li vam je on obećao? :Optuženi: Nisam tražio. :Pretsednik: A da li vam je obećao, Sud to pita, da li vam je Nedić obećao ili se obavezao? :Optuženi: Ja sam kazao da neću od njih. :Pretsednik: Jeste li hteli da primite od [[Srpska državna straža|SDS]]. :Optuženi: Uvek. Zato sam kroz sve vreme i uzimao. :Pretsednik: Ko je snabdevao obućom, hranom i odećom SDS? :Optuženi: Sve su to snabdevali Nemci.<ref name="Saslušanje"/> Praveći analogiju sa partizanskom taktikom vršenja [[Napadi na garnizone NDH|napada na garnizone NDH]] u cilju dolaženja do veće količine oružja i municije, u završnoj je riječi general Mihailović pravdao četničku saradnju sa oružanim formacijama vlade generala Nedića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Sa nekoliko reči da se osvrnem na SDS i njeno iskorišćavanje. Nemam oružja i do njega nisam mogao da dođem na drugi način. Partizani nisu ništa drukčije radili sa domobranima. Ja verujem i znam da su neki domobrani po tri puta hvatani i opet puštani. SDS rad nije bio dobar. Kad smo počeli rad odozdo on nije uspevao, a kad smo počeli odozgo uspevali smo. Upisivali smo vojnike. Pod zakletvom smo slali vojnike i naredili da ne pođu pojedinačno nego po nekoliko njih i više zajedno u jedinice SDS. Tako smo dosta uradili.<ref name="Završna reč">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_21.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Završna reč optuženog Dragoljuba Mihailovića}} Uprkos ovakvoj odbrani, sudsko veće je u članu 3. presude utvrdilo da je Mihailović kriv: {{izdvojeni citat|Što je od samog početka svoje izdajničke delatnosti stupio u vezu sa Nedićem i drugim kvislinzima, otvorenim slugama okupatora, u cilju da održi okupaciju i objedini sve izdajničke snage protiv oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije;<ref name="Presuda">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} == Tumačenja == Brojni domaći i strani autori ukazivali su na saradnju četničkog pokreta Draže Mihailovića sa kvislinškom vladom Milana Nedića, kao pojavu specifičnu za [[Nedićeva Srbija|teritoriju okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu]]. [[Stanislav Krakov]], predratni pripadnik [[Dimitrije Ljotić|Ljotićevog]] [[ZBOR]]-a, sestrić generala Milana Nedića i jedan od najbližih saradnika predsjednika srpske kvislinške vlade, piše o savezništvu Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|U istoriji okupirane Srbije i Jugoslavije može se zabeležiti sa nepobitnom tačnošću, da nijedan jedini put, ni u kakvoj prilici i na ma kome mestu nije došlo ni do jednog sukoba između četnika Draže Mihailovića i Oružanih odreda Nedićevih koji su potom dobili ime Srpske državne straže. Na protiv, od samog početka osnivanja tih Nedićevih oružanih odreda, pa do zavođenja komunističke vladavine u Jugoslaviji, vladala je bratska saradnja između odreda Nedićevih i Mihailovićevih, te su ovi drugi, kada god im je pretilo uništenje od nemačkih trupa, nalazili utočište u Nedićevim trupama, ulazeći tu kao „[[Legalizovani četnici|legalizovani odredi]]”. Iako je general Nedić bio stavljen kroz londonski radio pod [[Crne trojke|slovo „Z”]] kao „narodni izdajnik”, on je i pre i posle ovog nedostojnog, recimo iz taktičkih potreba proisteklog sramoćenja, bio najbolji snabdevač jedinica Draže Mihailovića i izliferovao im je bar deset puta više oružja, municije, svake spreme i novca, nego što su to mogli da učine [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|Jugoslovenska vlada u egzilu]] i hteli da učine oni engleski naredbodavci pred kojima se drhtalo, a koji su tretirali ceo junački nacionalni pokret otpora Mihailovićev kao jednu kolonijalnu trupu koja mora da izvršava svako njihovo naređenje, pa makar ono vodilo uništenju srpskog naroda ili izdaji Kraljevine Jugoslavije u to vreme sovjetskim satelitima — komunističkim partizanima.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 346.</ref>}} Novinar i književnik [[Ratko Parežanin]], urednik časopisa „Iskra”, ljotićevskog glasila štampanog u [[Minhen]]u, za vrijeme okupacije se nalazio na mjestu šefa Vaspitnog odseka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Petranović, Branko (1992). ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945''. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar, str. 416.</ref> Decenijama po okončanju rata, Parežanin interpretira politiku generala Nedića i njegov rezon da se upusti u kolaboraciju, kao i odnos koji su Nedić i Ljotić imali prema Draži Mihailoviću: {{izdvojeni citat|Suština Nedićeve politike u okupiranoj Srbiji bila je u ovome: <br /> Rat će trajati dugo. Jedini način da se srpski narod, pod okolnostima u kojima se našao, održi jeste da se uspostavi red i mir u okupiranoj Srbiji. Okupator će jednog dana morati da ode. Srbi ga danas ne mogu oterati niti doprineti njegovom odlasku... Od prvog dana Nedićeve vlade težilo se sporazumu sa četnicima Draže Mihailovića. Nedić ih je, u sporazumu sa Ljotićem, pomagao novcem, oružjem, intervencijama kod Nemaca kadgod je to bilo moguće. Molio je četnike da ne ruše vlast i red u zemlji koje on drži i stvara. Poručivao je Draži Mihailoviću da nema potrebe da ruši njegovu vlast u zemlji, jer je on spreman svakoga trenutka ustupiti svoje mesto njemu ili onom licu koje on odredi. Nedić je bez prestanka bio svom dušom odan srpskom narodu i [[Petar II Karađorđević|Kralju Petru II]], po svojim osećanjima bio je na strani zapadnih saveznika, ali je smatrao kao svoju svetu dužnost, kao nešto najpreče i najvažnije, očuvati srpski narod od biološkog istrebljenja, naročito posle već podnetih žrtava koje su do tada iznosile više stotina hiljada mrtvih.<ref>Ратко Парежанин, Други светски рат и Димитрије В. Љотић, Минхен, 1971, стр. 339—340.</ref>}} [[Srbi|Srpski]] crkveni istoričar dr [[Đoko Slijepčević]], saradnik Ratka Parežanina u Vaspitnom odseku SDK, u knjizi “Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata“ uočava kvalitativnu razliku u relacijama koje su sa Milanom Nedićem gajili četnici van okupirane Srbije na jednoj, te pripadnici JVuO u Srbiji na drugoj strani: {{izdvojeni citat|General Milan Nedić je bio prijatelj četnika i pomagao ih gde je, kako je i kada je mogao. Odnos četnika prema njemu nije, međutim, bio isti: dok su svi četnici i svi nacionalni borci izvan okupiranog područja Srbije osećali i poštovanje i divljenje prema generalu Milanu Nediću, jer im je on pomagao u granicama svojih mogućnosti, četnici sa okupiranog područja Srbije nisu uvek imali korektan i pošten stav prema generalu Milanu Nediću.<ref>Dr Đoko Slijepčević, Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata, Minhen, 1978, str. 361.</ref>}} I [[Borivoje Karapandžić]], takođe ljotićevski emigrant, ukazuje u svojoj knjizi “Građanski rat u Srbiji 1941—1945“ na „neminovnost saradnje” JVuO sa SDK i SDS, i tvrdi da je ta saradnja gotovo isključivo proishodila iz obostranog straha od »komunističke opasnosti«: {{izdvojeni citat|Ma koliko da su se nacionalni borci između sebe gložili, pa čak i s oružjem jedni druge napadali, činjenica je — da su nacionalni odredi u Srbiji često između sebe sarađivali i borili se rame uz rame protivu zajedničkog neprijatelja. Kadgod se na pomolu ukazala ma i najmanja komunistička opasnost, a naročito kada su komunisti pokazivali nameru da iz Pavelićeve „Nezavisne Države Hrvatske” prodru u Nedićevu Srbiju, uvek se, tada, stvarao zajednički nacionalni front protivu komunizma. Međusobno su sarađivali i zajednički išli u borbu protivu istih dušmana i četničke jedinice đenerala Mihailovića i Srpski dobrovoljci i pripadnici Srpske Državne Straže. [...] Što je dolazilo do ove neminovne saradnje, najpre se ima zahvaliti samim srpskim nacionalnim borcima, koji su se u časovima opšte opasnosti od komunizma instinktivno oslanjali jedni na druge. A zatim, velika zasluga za ovo pripada đeneralu Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, koji su, neprestano, sve od sebe činili da se sporazumu sa đeneralom Dražom Mihailovićem u pogledu zajedničke saradnje i ostvarenja jedinstvenog nacionalnog fronta. U tome smislu, obojica su preduzimali čitav niz mera, da bi se sastali i sa đeneralom Mihailovićem i sa njegovim odgovornim komandantima da bi ih pridobili za zajedničku antikomunističku saradnju.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 259.</ref>}} [[Lazo M. Kostić]], predratni profesor [[Univerzitet u Beogradu|Beogradskog univerziteta]], u prvim mjesecima okupacije se nalazio na poziciji komesara (ministra) saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. U apologetskoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“, izdatoj u [[Melbourne]]u [[1976]]. godine, profesor Kostić piše: {{izdvojeni citat|Kad su Sovjetske trupe, u jesen 1944, došle pred Beograd, Nedić je raspustio svoje vojne snage, koje su tada sa njegovim šefom kabineta, đeneralom [[Miodrag Damjanović|Miodragom Damjanovićem]], definitivno prišle đeneralu Draži Mihailoviću i od tada su bile deo njegovih trupa. I do tada su Nedićeve trupe samo po formi bile legalne, dok su ustvari to bili najbolji Dražini vojnici. To je sam Draža rekao pri smotri Srpske državne straže, u selu [[Vrapci (Sokolac)|Vrapci]], u Istočnoj Bosni, u početku 1945. Tada je Draža u govoru, održanom pred postrojenom Stražom, rekao da je Straža pretstavljala pluća njegove organizacije i da se nada da će ona to biti i dalje, u toliko više, što “Srbi nemaju saveznika ni prijatelja nigde u svetu, te ima da se borba nastavi do pobede ili do smrti“.<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 8.</ref>}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, u svojoj posthumno objavljenoj knjizi ''War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration'' (“Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945. Okupacija i kolaboracija“) iz 2001. godine, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214. <br /> ({{jez-eng|"The collaboration of sorts between the Nedić administration and the Mihailović forces that began in the fall of 1941 lasted to the end of the German occupation. It went through phases of varying intensity with first Nedić, then Mihailović, playing the principal role. It should also be noted that during the first two years or so of occupation, when Nedić and many people in Serbia thought that Germany would win the war, relations were different from what they became during the latter half of the occupation, when Germany's defeat became more certain. But the main objectives of the two parties never changed. The common goal was to fight the Partisans and keep them from emerging as the dominant armed group at the end of the war. Both also wanted to keep Serbian losses to a minimum, which could only be done by preventing acts of sabotage and armed resistance against the German and Bulgarian occupation forces, since such acts invariably brought bloody reprisals. For the Chetniks, a further motive in collaborating with the Nedić government was to gain a solid base in the military, administrative, and police apparatus of the regime, so that when the Germans and Bulgarians finally left, the Chetniks could seize the government organization and armed forces before the Partisans did."}})}}}} Sir [[William Deakin]], profesor [[Istorija|istorije]] na [[Univerzitet u Oxfordu|Univerzitetu u Oxfordu]] i saradnik britanskog premijera [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]] nakon rata, u svojoj knjizi ''The Embattled Mountain'' (objavljena 1973. u prevodu na [[srpskohrvatski jezik]] pod naslovom “Bojovna planina“), slaže se sa tezom da je važan čimbenik približavanja Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića predstavljala politika odmazde njemačkog okupatora: {{izdvojeni citat|Divljačke mere odmazde Nemaca prilikom ugušivanja ustanka u Srbiji u jesen i zimu 1941, sećanja na slične austrijske i bugarske kaznene ekspedicije u Srbiji i Makedoniji za vreme prvog svetskog rata, kao i oskudne britanske avionske pošiljke upućivane Mihailoviću od novembra 1941, bili su mu argumenti za njegov tadašnji stav potpune pasivnosti i sračunate saradnje s Nedićevim vlastima. Svaki neposredni otpor naneo bi zlo srpskom stanovništvu, naročito u ravnicama i dolinama, izazvao bi obnovljene masovne neprijateljske represalije, koje bi stanovništvo desetkovale i učinile nemogućim neki uspešan budući ustanak u saradnji sa britanskim ili američkim iskrcavanjem.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin — EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Pukovnik [[William Bailey|Stanley William Bailey]], koji je od 25. decembra 1942. do 29. januara 1944. bio oficir za vezu u štabu generala Mihailovića, gdje je predvodio misiju [[Britanska imperija|britanske]] [[Uprava za specijalne operacije|Uprave za specijalne operacije]] u okupiranoj Jugoslaviji, zaključuje u svom osvrtu na događaje iz Drugog svjetskog rata da je Mihailović četničku kolaboraciju sa kvislinškim strukturama u Srbiji smatrao ratnim lukavstvom, ali da ga je upravo taktika koju je sâm odabrao „na kraju upropastila“: {{izdvojeni citat|Jedan od načina kojima su se Mihailovićeve pristaše i sljedbenici služili da prikriju svoju pravu prirodu sastojao se u tome da su stupali ili u jedinice srpskog kvislinga generala Nedića, predsjednika marionetske vlade u Beogradu, ili u odrede Dimitrija Ljotića, zloglasnog srpskog fašista. Mihailović je tvrdio da to lukavstvo predstavlja dopustiv postupak jer će te njegove pristaše ionako prijeći na njegovu stranu čim im on naredi, a tada će, u najmanju ruku, donijeti sa sobom i svoje oružje i opremu, možda i dovesti svoje drugove. Međutim, u očima drugih promatrača ta je praksa bila manje opravdana. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno. Mihailović se tim potezom prvi put izložio optužbi da surađuje s neprijateljem, da se upustio u kolaboraciju, koja ga je na kraju upropastila.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/171_7.pdf |title=Elisabeth Barker — BRITANSKA POLITIKA PREMA JUGOISTOČNOJ EVROPI U DRUGOM SVJETSKOM RATU |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2024-07-17}}</ref>}} Profesor istorije Jugoslavije na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu u Beogradu]] [[Branko Petranović]] posmatra saradnju sa kvislinškim strukturama u Srbiji i Jugoslaviji kao specijalni slučaj šireg fenomena kolaboracije JVuO s okupatorom. Petranović uočava da je glavni ideološki motiv četničke kolaboracije bio [[antikomunizam]]: {{izdvojeni citat|Kao vrhovni komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, Mihailović je dozvoljavao saradnju svojih jedinica sa silama Osovine i kvislinzima, posredno (legalizacija) ili direktno. Saradnja se ostvarivala lečenjem četnika u italijanskim, nemačkim i kvislinškim bolnicama, dobijanjem naoružanja i municije, hrane, zajedničkim dejstvima na sektorima fronta ugroženim od partizana. Saradnja je proizilazila i iz činjenice da je četnička strategija polazila od uništenja komunista posredstvom okupatora u okviru Drugog svetskog rata.<ref>Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945, Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 391.</ref>}} Dr [[Milovan Pisarri]], istoričar i naučni saradnik [[Institut za filozofiju i društvenu teoriju|Instituta za filozofiju i društvenu teoriju]], oslanja se upravo na tezu profesora Petranovića o antikomunizmu kao ključnom okidaču za kolaboraciju četnika s okupatorima i kvislinzima. U monografiji “Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta“,<ref>[https://rosalux.rs/rosa-publications/stradanje-roma-u-srbiji-za-vreme-holokausta/ Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe: Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta]</ref> dr Pisarri eksplicira ovu epizodu iz istorije Drugog svjetskog rata i okupacije Jugoslavije na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Između snaga četnika i kvislinga, pre svega je postojao zajednički stav da su komunisti najveći neprijatelji: ako su oni za kvislinge predstavljali zlo koje je trebalo uništiti, jer je bila reč o najvećem neprijatelju nacionalsocijalističkog poretka, za četnike su oni bili ozbiljna i realna pretnja za ponovno uspostavljanje centralističke monarhije, sa Srbijom i Srbima na čelu. Ratne okolnosti su dozvolile da se u ime tog zajedničkog interesa oružje uperi upravo protiv komunista, i to u više navrata, sve do kraja rata. Upravo u ime antikomunizma, posle pregovora s Nemcima u novembru 1941. godine, započela je posebna vrsta saradnje između vlade Milana Nedića i Jugoslovenske vojske u otadžbini, koju je Mihailović dozvoljavao preko legalizacije određenog broja njegovih odreda, preko dobijanja oružja, finansijske pomoći, hrane ili preko zajedničkog dejstva u oblastima ugroženim od partizana.<ref>Milovan Pisarri, Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2014, str. 54.</ref>}} U doktorskoj tezi ''The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas'' (“Transformacija Mihailovićevog četničkog pokreta: Od rojalističkih jugoslovenskih snaga do srpske nacionalističke gerile“), odbranjenoj 2011. godine na [[Simon Fraser University]] u [[Britanska Kolumbija|Britanskoj Kolumbiji]] ([[Kanada]]), srpski istoričar [[Aleksandar Petrović (istoričar)|Aleksandar Petrović]], na osnovu jedne naredbe<ref>AVII, ČA, K—299, reg. br. 3/1.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> Draže Mihailovića od 29. juna 1942. godine, izvlači sveobuhvatan zaključak o prirodi kolaboracije četnika s okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|Iako je ovo očito bila Mihailovićeva direktiva jednom od njegovih zapovjednika u Srbiji, ta izjava je uhvatila samu suštinu četničke strateške linije razmišljanja u čitavoj okupiranoj Jugoslaviji. Budući da su bile dopuštene ‘sve prevare’, četnici su stupili u saradnju s njemačkim i italijanskim okupacijskim trupama, kao i sa njihovim domaćim kvislinzima u Srbiji, Crnoj Gori i NDH; četničke trupe pod ‘dvostrukim zapovjedništvom’ (nominalno zapovjedništvo [[Sile Osovine|Osovine]] i skriveno zapovjedništvo Mihailovića) krile su se pod raznim etiketama: [[Dobrovoljačka antikomunistička milicija|MVAC]] u italijanskim krajevima, [[Srpska državna straža|SDS]] pa čak i [[Četnici Koste Pećanca|Pećančeve trupe]] u Srbiji. Kao rezultat, Mihailović je, u teoriji, imao na raspolaganju značajne snage koje su nominalno pripadale taboru Osovine, ali spremne da se pridruže jezgru njegovih ‘ilegalnih’ trupa u trenutku kada se proglasi opšti ustanak.<ref>Aleksandar Petrovic, The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas (PhD Thesis), Simon Fraser University, Fall 2011, p. 100. <br /> ({{jez-eng|"Although this was clearly Mihailović’s directive to one of his commanders in Serbia, the statement captured the quintessential Chetnik strategic line of thinking throughout occupied Yugoslavia. Given that ‘all trickeries’ were allowed, the Chetniks entered into collaboration with German and Italian occupation troops as well as their domestic quislings in Serbia, Montenegro and the ISC; Chetnik troops under a ‘double command’ (Axis nominal command and Mihailović’s hidden command) were hiding under a variety of labels: MVAC in the Italian areas, the SSG and even Pećanac’s troops in Serbia. As a result, Mihailović, in theory, had a significant force at his disposal nominally belonging to the Axis camp, but ready to join his core ‘illegal’ troops the moment a general uprising was proclaimed."}})</ref>}} [[Bojan Dimitrijević]], saradnik [[Institut za savremenu istoriju|Instituta za savremenu istoriju]] u [[Beograd]]u, u analizi odnosa kvislinških vlasti u Srbiji prema četničkom pokretu u jesen 1942, kada Nijemci razoružavaju legalizovane Mihailovićeve i Pećančeve odrede, iznosi sljedeći zaključak: {{izdvojeni citat|Odnos JVuO s aparatom Vlade generala Nedića, pre svega sa snagama SDS i SGS, bio je kompleksan u ovom periodu i delikatan za razumevanje. Mnogi od Nedićevih pripadnika ovih delova bili su patrioti koji su pružali značajnu pomoć Mihailovićevoj organizaciji. Ove pristalice ravnogorske borbe činile su sve što je u njihovoj moći da pomognu JVuO.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 405.</ref>}} U doktorskoj disertaciji “Partizanski pokret u Srbiji 1941—1944“, srpskog istoričara mlađe generacije [[Nemanje Ž. Devića]], tvrdi se da je legalizacija JVuO kod Vlade nacionalnog spasa nije došla kao plod Mihailovićeve naredbe „već stihijski i u skladu sa shvatanjima stanja na terenu od strane pojedinih komandanata“, te da je „većina Mihailovićevih bližih saradnika i komandanata iz 1941. ostala [je] u ilegali“. Ipak, Dević navodi da je praksa kolaboracije između pripadnika Mihailovićeve organizacije i Nedićevih strukturâ bila široko rasprostranjena, često i na osnovi staleške solidarnosti među oficirima vojske, žandarmerije ili tajne službe prve Jugoslavije, a koji će po okupaciji otići u ravnogorce ili kvislinški tabor: {{izdvojeni citat|Tako dolazi i do procesa tzv. legalizacije, odnosno ulaska dela Mihailovićevih snaga u sastav oružanih snaga vlade generala Nedića... Za kontakt sa prvim Nedićevim snagama i ovog puta je poslužio Milan Kalabić; potom su se spone uspostavljale često i na ličnoj osnovi i kroz predratna poznanstva kolega i klasnih drugova... Oni koji su prišli Nediću, ušli su u već postojeće Pećančeve odrede, ili [su] raspoređeni u novu kategoriju ''nezavisnih četničkih odreda''. Nediću je ovaj proces dobro došao iz više razloga, ali najviše zbog priliva ljudstva koje je uključio u svoje planove i, prvenstveno, u borbu protiv partizana. Mihailović je, opet, korist ostvario time što je dobio svoje ljude duboko infiltrirane u okupacioni sistem, sa alibijem pred Nemcima, a koji će mu u narednom periodu biti od nemerljive vrednosti za dostavljanje oružja, municije, podataka... Međutim, kad se pojedini Mihailovićevi oficiri, pogotovo u zapadnoj Srbiji, budu uneli u ulogu Pećančevih i Nedićevih komandanata, ogreznuvši u kolaboraciju ili u vršenje zločina nad partizanima, čak ih i, zarobljene, predajući Nemcima – pa se 1943. vratiti u strukturu JVuO – to će stvoriti ogromne poteškoće ravnogorskoj organizaciji, jer se imidž kompromitovanih nije dao lako ispraviti. Jednom viđeni u društvu Nemaca, takvi oficiri bili su u narodu, čak i među ravnogorcima koji su 1941–1943. ostali u šumi, zauvek obeleženi kao sumnjivi i nepoželjni.<ref>Немања Девић, Партизански покрет у Србији: 1941–1944. Докторска дисертација, Универзитет у Београду, Филозофски факултет, 2019, стр. 280–281.</ref>}} U završnom poglavlju monografije o ratnom putu komandanta Prvog ravnogorskog korpusa [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], srpski istoričar dr Miloš Timotijević promatra odnos Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića kroz prizmu četničke kolaboracije sa okupatorima, za koju tvrdi da je isprva bila taktička, ali da je vremenom poprimila strateški karakter: {{izdvojeni citat|Slabost pokreta generala Mihailovića uslovila je taktičku saradnju sa svim protivnicima partizana, a u Srbiji i sa Nemcima. Prećutna legalizacija ravnogoraca kod vlade Milana Nedića omogućila je njihov biološki opstanak i uništavanje partizana 1942, a kontakti pojedinih komandanata sa okupatorom nisu bili samo vojne, već i obaveštajne prirode. Ti odnosi bili su duboki, razgranati, dugotrajni. Takva saradnja sa okupatorom nije bila incident i prolazna pojava, već opredeljenje da se uz pomoć Nemaca suzbije ili potpuno uništi suparnički partizanski pokret i spremno dočeka iskrcavanje zapadnih saveznika. Taktička saradnja na mnogim područjima prerasla je u strateško delovanje na samom terenu s ciljem progona komunista, što se najčešće pretvaralo u kažnjavanje njihovih simpatizera i porodica. Posledice takvog delovanja JVuO bile su katastrofalne po samu organizaciju generala Mihailovića, a na isti način narod je osuđivao preventivna ubistva partizana. I dalje ostaje otvoreno pitanje da li je to dovoljno da se ravnogorcima odrekne antifašistički karakter. [...] Milan Nedić i Dimitrije Ljotić optuživani su za otvorenu saradnju sa okupatorom i nacionalnu izdaju. Tek pod pritiskom partizana došlo je do saradnje u okviru „nacionalnog fronta“, pred sam kraj nemačke okupacije Srbije, nevoljno, nedosledno, i uz insistiranje na potpunoj kontroli ravnogoraca u sklopu zalaganja za vezivanje sa zapadnim saveznicima.<ref>Милош Тимотијевић, Звонко Вучковић — Ратна биографија (1941-1944): Расправа о проблемима прошлости и садашњости, ЈП Службени гласник, Београд, 2015, стр. 449—451.</ref>}} U disertaciji “Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941—1944)“ odbranjenoj 2019. godine na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu|Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu]], dr [[Rade Ristanović]], naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, piše da se saradnja četnika Draže Mihailovića sa Srpskom državnom stražom odvijala tokom čitavog perioda okupacije: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža predstavljala je svojevrsnu čekaonicu, magacin i obaveštajni kanal za Ravnogorski pokret otpora tokom celokupnog perioda okupacije.<ref name="Rade Ristanović 1944">Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 549.</ref>}} Dr [[Nebojša Stambolija]] tvrdi u svojoj disertaciji “Srpska državna straža 1942—1944.“ da je dinamiku odnosa ravnogorskih četnika i Nedićevih struktura diktirala „suprotnost javnog i tajnog delovanja“: {{izdvojeni citat|Odnos monarhističkog pokreta otpora pod vođstvom Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog aparata vlasti je tokom okupacije odlikovala suprotnost javnog i tajnog delovanja. Javno, organi kolaboracionističke vlade gotovo u jednaku ravan stavljaju „komuniste“ i „dražinovce“, čak ponekad ističući kao veću opasnost pokret Draže Mihailovića. Sa druge strane, tajno, veliki broj visokih predstavnika kolaboracionističkog aparata pomažu ravnogorski pokret na razne načine (obaveštajno, finansijski, materijalno, naoružanjem). Logistika za izvođenje ove „tajne“ saradnje bili su ljudi na terenu, pripadnici vladinih oružanih odreda, legalizovani četnici, žandarmerija, a nakon marta 1942. tu ulogu preuzimaju pripadnici Srpske državne straže.<ref name="Nebojša Stambolija 1944">Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 306.</ref>}} == Literatura == * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | authorlink = Jozo Tomasevich | year = 1975 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-0857-9 | url = http://books.google.com/books?id=yoCaAAAAIAAJ&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | year = 2001 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-3615-2 | url = http://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book|ref=harv|last=Живковић|first=Милутин Д.|title=Санџак 1941–1943|url=|year=2017|publisher=Филозофски Факултет, Универзитет у Београду|isbn=}} == Napomene == {{notelist}} == Reference == {{reflist|2}} == Povezano == * [[Nedićeva Srbija]] * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Propaganda Nedićeve vlade]] * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] * [[Legalizacija četnika u Srbiji]] == References == <references /> {{Kolaboracija u Jugoslaviji}} [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Dragoljub Mihailović]] [[Kategorija:Srbija u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Odnosi između učesnika u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji]] 3m0sg3x7sg0e6u8w4u9jmt1tqwcu8hi 42471711 42471710 2025-06-15T19:03:43Z ~2025-54241 245429 42471711 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:DragoljubMihailovic8e09281v.jpg|thumb|175px|Pukovnik [[Dragoljub Mihailović]]]] '''Kolaboracija četnika s Nedićevom vladom''' predstavlja jedan vid [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu|kolaboracije četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]]. Osnovni cilj saradnje [[Dragoljub Mihailović|Mihailovićevih]] četnika sa kvislinškom Nedićevom vladom bila je borba protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]]. U prvoj godini okupacije, saradnja jedinica pod komandom Draže Mihailovića sa Nedićevom vladom se prvenstveno odvijala kroz [[Legalizovani četnici|legalizaciju četničkih odreda]]. Procesom legalizacije su mnogi četnici (oko dvije trećine pripadnika Mihailovićevih snaga u Srbiji 1941. godine<ref>[http://www.yuhistorija.com/serbian/drugi_sr_txt01c4.html Milan Radanović: Kolaboracija JVuO sa nemačkim okupatorom u Srbiji 1941-1944.]</ref>) službeno postali oružana formacija integrisana u okupacioni sistem. 17. januara 1942. godine, prema nemačkim podacima, 72 oficira i 7.963 četnička borca su bili pod komandom srpske žandarmerije. Legalizovani četnici su tada bili većinom Pećančevi, dok su oko 2000-3000 njih bili Mihailovićevi četnici.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} Već sredinom maja 1942. godine, dva četnička pomoćna korpusa su brojila 13.400 oficira, podoficira i vojnika.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214.}}}} == Saradnja sa Aćimovićevom upravom 1941. == Predsednik [[Savet komesara|Saveta komesara]], prve kvislinške vlade u okupiranoj Srbiji, [[Milan Aćimović]], tokom okupacije najviše se eksponirao u saradnji sa pokretom pod komandom Draže Mihailovića, još od prvih meseci okupacije. Na osnovu jednog potonjeg dokumenta, odnosno Aćimovićeve izjave, može se naslutiti da je Aćimović doprineo da okupator ne izvrši planirane aktivnosti uperene protiv Mihailovića još u junu 1941: {{izdvojeni citat|Što se tiče moga stava prema nacionalnim ljudima u šumi, navešću jedan slučaj: odmah u početku okupacije, u toku meseca maja ili početkom juna, Nemci su bili organizovali jednu veću akciju da bi očistili naše šume od ostataka jugoslovenske vojske, kako su nam sami govorili. Tu se u prvom redu mislilo na Dražu i njegove ljude. Ja sam Nemcima isticao nekorisnost i čak štetnost te akcije, govoreći da će za vreme okupacije biti uvek ljudi koji će odlaziti u šumu i bolje je da tamo padnu pod uticaj jednog nacionalno trezvenog čoveka nego pod uticaj komunista. Nemci su te razloge primili i tako do te akcije nije došlo. Ja sam stajao na stanovištu da Dražin cilj mora da bude i naš cilj. Naš rad treba diskretno da koordinira, a nikako da se sukobljava. Između Draže, odnosno njegovih ljudi, i mene bio je stalni kontakt.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/209-210.</ref><ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/9_4.htm |title=Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Aćimović tvrdi da je još prije formiranja Nedićeve vlade trebalo da dođe do sastanka između njega i Mihailovića u okolini Valjeva, ali da su partizani presjekli put. U izvještaju (bez datuma, moguće s početka 1944. godine<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref>) Mihailovićevih predstavnika o razgovoru sa Milanom Aćimovićem još se dodaje: {{izdvojeni citat|Reći ću vam da sam još u prvim danima okupacije, kada su došli ljudi sa Ravne gore kod mene, njima kazao: Pitajte Dražu da li on smatra ovaj naš posao nenacionalnim i nekorisnim po srpski narod, ako ga tako smatra, mi ćemo se odmah svi povući, jer ne želimo niti hoćemo da cepamo jedinstvo srpskog naroda. Kako su ta lica te moje reči prenela, ja ne znam, ali su mi doneli odgovor da treba ostati na poslu i raditi u korist naroda... Po mom mišljenju, u zemlji je trebalo voditi borbu protiv komunista. Što se tiče Draže, stajao sam na stanovištu da se borba protiv njega ne samo ne sme voditi nego se mora naći načina da se naš rad koordinira sa njegovim.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} === Uspostavljanje saradnje === Prvi kontakt pokreta pod rukovodstvom pukovnika Dragoljuba-Draže Mihailovića uspostavljen je krajem maja 1941. posredstvom rezervnog potporučnika Vladimira Lenca, vođe omladinske organizacije [[ZBOR|Jugoslovenskog narodnog pokreta Zbor]] [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] na Zagrebačkom sveučilištu, koji se povlačio iz Bosne sa Mihailovićevom grupom, nakon Aprilskog rata, da bi se potom zajedno sa Mihailovićem stacionirao na [[Ravna Gora|Ravnoj gori]]. Prema tvrdnjama koje je 1949. objavio Ljotićev saradnik [[Boško Kostić]], potporučnik Lenac je dobio zadatak od pukovnika Mihailovića da uspostavi vezu sa Dimitrijem Ljotićem i da zatraži materijalnu pomoć za Mihailovićevu organizaciju. Ljotić je Lencu predložio da novac potraži od desetak imućnijih Beograđana, od kojih je prikupljena znatna suma novca. Lenac se više nije vraćao na Ravnu goru. Prema Kostićevom svedočenju, oko 10. juna 1941. u Beograd je dolazio i Mihailovićev izaslanik poručnik Slavko Pipan, sa sličnim zadatkom kao i Lenac. Pipan se takođe sastao sa Ljotićem i, prema Kostićevom svedočenju, "i Pipanu je data veća suma novca da ponese Draži". Slavko Pipan je posetio Beograd ponovo u drugoj polovini jula 1941. I ovog puta je usledio sastanak sa Ljotićem, na kom su bili prisutni Lenac, Kostić i Ratko Parežanin (koji je o ovom sastanku svedočio 1971). Ljotić je sugerisao Kostiću i Parežaninu da putuju na Ravnu goru kako bi se uspostavio tešnji kontakt sa Mihailovićem. Međutim, do ovog putovanja nije došlo zbog vesti da su ravnogorski četnici započeli saradnju sa partizanskim pokretom.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_4.htm |title=Nikola Milovanović, Draža Mihailović, Beograd, 1991 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> [[Tanasije Dinić]], rezervni pukovnik [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]] i zamenik Milana Aćimovića, komesara Ministarstva unutrašnjih poslova i predsednika Saveta komesara (Dinić je bio jedan od glavnih stubova kvislinškog aparata; od 1942. do 1943. je na mjestu ministra unutrašnjih poslova, potom ministar socijalne politike i narodnog zdravlja u Nedićevoj vladi), u izjavi koju je dao na saslušanju pred isljednim organima [[OZNA]]-e, 25. februara 1946, pored ostalog je govorio i o kontaktima Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem, te o navodnom protivljenju toj saradnji od strane Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Saradnja između Aćimovića i Draže Mihailovića bila je Nemcima poznata, te prema tome ja nisam imao potrebe da o toj saradnji obaveštavam [[Gestapo]]. Ja se sećam još iz 1941. g., kada su Nemci sklopili sporazum sa [[Kosta Pećanac|Kostom Pećancem]]. Tom prilikom sam naišao u Upravni štab gde sam zatekao Aćimovića, Krausa, Kisela i, mislim, Helma. Pili su šampanjac i Aćimović je tada rekao kako ćemo proslaviti uskoro sastanak sa Dražom. Još pre ovoga Aćimović je dobio od Nemaca 10 miliona dinara, radi pomaganja organizacije DM. Aćimović je u svakom pogledu favorizovao i podržavao organizaciju D. M.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_5.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221118094108/https://znaci.org/00001/154_5.pdf |date=2022-11-18 }}, str. I/375.</ref>}} Prema tvrdnjama pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], vršioca dužnosti komandanta kvislinške žandarmerije od 24. juna 1941, s njegove je strane uspostavljen kontakt sa saradnicima Draže Mihailovića još 28. maja 1941. Veze između pukovnika Trišića i Mihailovića nastavljene su i kasnije tokom leta 1941, posredstvom jednog Trišićevog kurira. Ovi podaci publikovani su 1960.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/211, fus. 5.</ref> Pukovnik Trišić, s pozicije tadašnjeg zapovjednika žandarmerije, od prvih dana okupacije stupa u kontakt sa pukovnikom Mihailovićem i stavlja mu se u službu, a po sopstvenom svjedočenju u emigraciji: {{izdvojeni citat|Svi žandarmi su odmah prihvatili sve nacionalne odrede, kako pukovnika Draže Mihailovića, tako isto đenerala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] i vojvode [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]...<ref>Јован П. Тришић, О Милану Недићу, Виндзор, 1960, стр. 90–91.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 29–30.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]]}} Prema Trišićevim zapisima po okončanju rata, u ravnogorsku organizaciju ga je uključio major [[Radoslav Đurić]], i to sa zadatkom da pribavlja službene legitimacije i objave za putovanja, kao i da vrši obavještajnu djelatnost u korist četnikâ.<ref>Јован П. Тришић, „Први дани рата у Јужној Србији и прилажење покрету Драже Михаиловића“, у: Гласник српског историског-културног друштва „Његош“, 1962, свеска десет, стр. 86.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 479.</ref> O kontaktima koje je uspostavio sa Mihailovićem tokom maja i juna 1941. godine, pukovnik Trišić u svojoj knjizi “O Milanu Nediću” piše: {{izdvojeni citat|U Beograd sam stigao (iz Skoplja) 24. maja i svi žandarmi su upućeni u Komandu žandarmerije. Već 28. maja ja sam se lično sastao sa jednim Dražinim kurirom. Kurir je bila žena, koja je došla sa Ravne gore, noseći nekoliko pisama od Draže, a pored toga imala je i zadatak da uhvati vezu sa nekim đeneralima koji su bili u Beogradu kao i sa još nekim oficirima i viđenim ličnostima... Ja sam postavljen za v.d. komandanta žandarmerije u okupiranoj Srbiji, 24. juna 1941. ali sam od advokata Čede Arsenijevića ranije o tome bio obavešten, radi čega sam dva puta uputio na Ravnu goru moga kurira Milana Ivezića da o tome obavesti pukovnika Dražu i da mi Draža po tom pitanju daje svoje mišljenje. Draža se je s tim složio.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} Sredinom jula 1941, pukovnik Trišić i njegovi saradnici su se sastali sa poručnikom [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]], jednim od organizatora ravnogorskog pokreta u valjevskom kraju. Specijalni izaslanik Komesarijata unutrašnjih dela 17. jula iz Valjeva poslao izvještaj Milanu Aćimoviću u kom se prenose stavovi poručnika Nedića o partizanima, s jedne, kao i o okupatorskim i kvislinškim vlastima, s druge strane: {{izdvojeni citat|Poručnik Nedić bio je obučen u seljačko odelo, sa šubarom i izjavio je sledeće: <br /> 'Mi koji se nalazimo po šumama nemamo nikakve veze sa ovom terorističkom akcijom komunista. Oni su stupili sa nama u vezu i tražili da se pridruže nama. Mi smo ih odbili i prebacili im što vode ovakvu jednu akciju koja može Srbiji da nanese samo zlo.' Tom prilikom pukovnik Draža Mihailović rekao je delegatu komunističke grupe doktoru Jovanoviću Miodragu, da ako se desi još jedan akt sabotaže od njihove strane, da će ih oni progoniti i uništiti... Gospodin Nedić dalje navodi da oficiri i podoficiri i drugi koji se nalaze u šumi ne žele da čine ništa što bi moglo da izazove nemačke vlasti na reakciju. Pozdravljaju novu uredbu о ovogodišnjoj vršidbi žitarica, za koju kažu da je umesno doneta. Isto tako priznaju rad ministra, gospodina Aćimovića i poznato im je sa kakvim se on teškoćama bori, kao i da njegovom zaslugom nisu novopopisani aktivni oficiri otišli u logore. [...] Gospodin Nedić obećao je da će oni uticati na ona lica koja nisu komunisti, a koja se nalaze iz neobaveštenosti u njihovim grupama, da se vrate svojim kućama. Što se tiče vođa, ukoliko produže sa sabotažama oni će ih likvidirati. Oni dalje pozdravljaju akciju srpskih vlasti na uništenju ovih grupa, kao i svih onih koji se bave pljačkanjem i napadima na srpski živalj... Isto tako obećao je davanje podataka o mestu boravka komunističkih grupa žandarmima.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 127-128.</ref>}} Pukovnik Trišić se u dva navrata i lično sastao sa Dražom Mihailovićem, u kući [[Živojin Mišić|vojvode Mišića]], u [[Struganik]]u, i to 14. jula i 19. avgusta 1941, preuzimajući instrukcije za dalji rad.<ref>Милисав Секулић, Пуковник Јован П. Тришић. Ратни дневник и биографија, Београд, 2014, стр. 96-102.</ref> Kako Trišić navodi u svojim sjećanjima poslije rata, on nije sreo pukovnika Dražu Mihailovića prilikom prve posjete [[Ravna gora|Ravnoj gori]], već jednog od njegovih najbližih saradnika majora [[Aleksandar Mišić|Aleksandra Mišića]]. Trišić piše: „Govorilo se, uglavnom, o Komesarskoj upravi. Iz tog razgovora sam zaključio da Milan Aćimović i [[Ilija Paranos]] uživaju poverenje na Ravnoj gori... Dalje se govorilo o teškoj situaciji, čiji se kraj nije mogao da sagleda, o tome kako treba narodu pomoći i o saradnji između žandarmerije i Draže — ko će i kako održavati vezu.“<ref>Jovan Trišić, ''Prvi dani rata u Južnoj Srbiji i prilaženje pokretu pukovnika Draže Mihailovića'', »Glasnik« — Chicago, sveska 10/1962, str. 87–89.</ref> Na sastanku održanom avgusta 1941. godine, pukovnici Mihailović i Trišić zaključuju usmeni sporazum o saradnji četnika i žandarmerije: {{izdvojeni citat|S Dražom su bili major A. Mišić i poručnik Voja Popović. Razgovarali smo veći deo noći i sutradan pre podne. Dotakli smo sva pitanja od opšteg interesa po srpski narod, a posebno o tešnjem povezivanju naše akcije... U pogledu budućeg rada, rekao je [Mihailović — prim.] da zbog tadašnje teške situacije ne namerava da preduzima nikakve akcije većeg značaja, pri čemu je istakao da su Nemci vrlo jaki, da nama niko ne može da pruži nikakvu pomoć i da oskudevamo u svemu. Zbog tih razloga, naglasio je, nama je potrebno da se, prvo, dobro organizujemo, da se solidno pripremimo, dobro naoružamo i da čekamo pogodan momenat kako bi naša akcija bila od stvarne koristi saveznicima. Meni je stavio u dužnost da, po mogućstvu, pojačam žandarmerijske stanice, da žandarmeriju što bolje naoružam i da u njene redove ubacim što veći broj njegovog ljudstva. Izjavio je da je zadovoljan držanjem žandarmerije i izrazio nadu da će ona odigrati značajnu ulogu u danom momentu.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 125.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} О održavanju dobrih odnosa s kvislinškom žandarmerijom i njenim komandantom pukovnikom Jovanom Trišićem, posvjedočio je 1946. godine [[Beogradski proces|na sudskom procesu]] i sâm general Dragoljub Mihailović: {{izdvojeni citat|Optuženi: [...] Moja je težnja bila da sve one koji su nosili oružje „bušimo“, da ulazimo u njihove redove i da ih na taj način pridobijemo u šumu. Ja sam tako uspeo da pridobijem Jovana Trišića i da sa njim stvorim plan. I taj je bio uhvaćen sa tim planom i odveden u ropstvo. Pretsednik: Šta je on bio? Optuženi: Bio je pod Nemcima komandant žandarmerije. Ja sam ga privukao i pridobio da sprovedemo organizaciju i da dobijemo veći broj ljudstva. Pretsednik: Vi ste se tada povezali sa žandarmerijom koja je bila tada u službi okupatora? Optuženi: Tačno.<ref>Издајник и ратни злочинац Дража Михаиловић пред судом: Стенографске белешке и документа са суђења Драгољубу-Дражи Михаиловићу, Београд, 1946, стр. 113.</ref><ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref>}} Brojni oficiri Jugoslovenske vojske koji će se kasnije pridružiti [[JVuO]], tj. četnicima, u prvoj godini okupacije su bili na raznim dužnostima u strukturama kvislinške uprave. Tako je major [[Petar Baćović]], prije nego što je avgusta 1942. postao komandant četničke Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, bio šef kabineta Milana Aćimovića, ministra unutrašnjih poslova.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_80.htm Izveštaj komandanta četničke grupe odreda od 6. maja 1942. Draži Mihailoviću o akcijama protiv partizanskih jedinica na širem području Višegrada i stanju četničkih jedinica]</ref> Prema sjećanjima Ljotićevog sekretara [[Boška Kostića]], Petar Baćović je bio šef kabineta dr [[Miloša Radosavljevića]], koji je do 29. januara 1942. bio ministar [[Poljoprivreda|poljoprivrede]] u Nedićevoj vladi.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 209.</ref> Takođe, [[Jezdimir Dangić]] je sarađivao sa kvislinškom upravom u Srbiji i to od prvih dana formiranja Saveta komesara Milana Aćimovića, s kojim je, sve do hapšenja od strane Njemaca aprila 1942, bio u najboljim odnosima. Od sredine maja do sredine avgusta 1941. godine, Dangić je bio na službi u Srpskoj žandarmeriji, a za vrijeme [[Ustanak u Srbiji|oružanog ustanka u Srbiji]] bio je raspoređen kao žandarmerijski oficir na granici prema [[Drina|Drini]], da bi nešto kasnije bio premješten u [[Bratunac]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274.</ref> Od oktobra 1941. do kraja februara 1942. na službi u žandarmeriji u Beogradu bio je i kapetan [[Slavoljub Vranješević]], koji će od kraja 1943. biti Mihailovićev komandant zapadne Bosne.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref> Aćimovićeva uprava nije dugo potrajala, i ukinuta je 29. avgusta 1941. kada je uspostavljena Vlada nacionalnog spasa generala [[Milan Nedić|Milana Nedića]], ali je Aćimović u njoj nastavio obnašati funkciju ministra unutrašnjih poslova do 5. novembra 1942. godine. Milan Aćimović je ostao u izuzetno bliskim odnosima sa Dražom Mihailovićem sve do maja 1945. godine, tj. do samog kraja okupacije. Na koncu, Aćimović je poginuo tokom [[Bitka na Zelengori|bitke na Zelengori]], dok se nalazio u Mihailovićevom štabu.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 98.</ref> === Svjedočenja o vezama Aćimovića i Mihailovića === [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik za Jugoistok njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči u svojim memoarima o saradnji Aćimovića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Šta se sve događalo u četničkom taboru, o tome sam bio veoma dobro informisan. Nemački Vermaht je na svim frontovima imao odlične specijaliste za dešifrovanje poruka. Tako su šifrovane poruke Draže Mihailovića stizale i do mog radnog stola. Sem toga, stalno sam bio u vezi sa ministrom Aćimovićem, koji je bio politički izaslanik Draže Mihailovića u Beogradu, zatim sa posrednicima i kuririma, a bio sam i u direktnom kontaktu sa vođom četnika.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} [[Aleksandar Cincar-Marković]], ministar spoljnih poslova [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], potvrdio je 1946. godine pred istražnim organima da je Milan Aćimović istupao pred Nijemcima u svojstvu političkog predstavnika Draže Mihailovića. U svojoj izjavi, Cincar-Marković, između ostalog, svjedoči o pokušajima ponovnog uspostavljanja kvislinške vlade u [[Kitzbühel]]u, na teritoriji [[Treći Reich|Trećeg Reicha]], gdje je bila smještena nakon evakuacije iz Beograda: {{izdvojeni citat|Po pitanju priznanja Nedićeve vlade, pregovori koje su, sa nemačkom vladom, poveli Nedić i Spalajković prilično su se otegli iako su se oni pozivali na činjenicu da je Nemačka priznala i druge kvislinške vlade, kao bugarsku, rumunsku i mađarsku. Najzad, Nemačka je ponovo priznala Nedićevu vladu. Posle ovog priznanja Nedić i Ljotić su održali nekoliko sastanaka sa Nojbaherom i još nekim nemačkim funkcionerima, na kojima je bio i Milan Aćimović, koji je boravio sa grupom četnika u Semeringu, nedaleko od Beča i koji je zastupao interes četničkog vođe Draže Mihailovića. Na ovim sastancima, osećajući svu svoju političku malodušnost, prilikom upornog zahtevanja da se prizna Nedićeva vlada, Nedić i Ljotić su postavljali Nemcima nov zahtev: da to ne bude više srpska vlada, nego neki komitet sličan Vlasovljevom, da u ovaj komitet treba da uđu i predstavnici drugih organizacija, na prvom mestu Dražina organizacija. Ovo pitanje ostalo je nerešeno.<ref>AVII, Izjava Aleksandra Cincar-Markovića pred istražnim organima 1946.</ref><ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Iskaz Cincar-Markovića se gotovo u potpunosti poklapa sa tvrdnjama Boška Kostića, sekretara Dimitrija Ljotića, iznesenim u njegovim memoarima, izdatim u emigraciji nekoliko godina nakon rata: {{izdvojeni citat|Za vreme našeg boravka u Beču Ljotić se prvo sastao sa đeneralom Nedićem i bivšim ministrom Milanom Aćimovićem, jednim od vodećih političkih ljudi Draže Mihajlovića. Na tom se sastanku razgovaralo šta treba činiti. Nedić je zahtevao, da ako on mora opet da obrazuje srpsku vladu, da u nju uđu đeneral Mihajlović i Ljotić i po četiri ministra iz njihovih grupa kao i dva neutralca. Dimitrije Ljotić se protivio tom traženju Nedićevom, smatrajući da Draža Mihajlović ne treba da ulazi ni u kakvu kombinaciju sa Nemcima.<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 186.</ref>}} Uvjerljivo svjedočenje o mnogostrukim vezama Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem pružio je na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine [[Dragomir Jovanović|Dragomir–Dragi Jovanović]], predsednik Beogradske opštine, upravnik grada Beograda i šef [[Srpske državne bezbednosti]] u rangu ministra Vlade narodnog spasa: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Je li Aćimović održavao veze sa organizacijom DM? Optuženi: Jeste. Poznato mi je da je održavao. Pretsednik: Od kada? Optuženi: Ja znam da Aćimovićeve veze sa organizacijom DM datiraju od konca 1941. godine, da su u 1942. godini došle do kulminacije, i da je Aćimović zbog toga imao u vladi konflikt sa Nedićem i Ljotićem i da je, zbog sumnjičenja o održavanju tih veza, morao dati ostavku. Pretsednik: A kakva je bila uloga Aćimovića u Beogradu prema organizaciji DM? Optuženi: Aćimović je smatran kao politički eksponent te organizacije. Bar ja sam ga tako smatrao. Pretsednik: Može li se to zaključiti iz izvesnih činjenica? Optuženi: Može. Pretsednik: Na primer? Optuženi: Preko Aćimovića su išle sve stvari. Kod Aćimovića su dolazili ljudi koji su dolazili bili u Beograd zbog održavanja veza sa Nedićem, Aćimović je bio neka vrsta političke veze u Beogradu. Takav je slučaj bio i sa Rakovićem kada je došao u Beograd. Pretsednik: A kada je on došao u Beograd? Optuženi: Avgusta meseca 1944. godine. Pretsednik: Je li on sedeo kod Aćimovića? Optuženi: Ja sam ga dva do tri puta video kod Aćimovića, a jedanput kod Ilije Mihailovića. Pretsednik: Iz čega bi se još moglo zaključiti da je Aćimović bio politički savetodavac, eksponent organizacije DM u Beogradu? Optuženi: Ja sam vodio više puta razgovore s njime o tome. On je bio prilično zakopčan; ali, prema njegovom držanju i govoru mogao sam zaključiti – a on to nije ni krio – da on pripada pokretu Draže Mihailovića.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Jovanović]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]]}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1941. == {{main|Ustanak u Srbiji 1941.}} Nakon izbijanja [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]], početkom jula 1941, ustanici su počeli oslobađati sve veći broj naseljenih mesta. [[Četnici]] pod komandom pukovnika Mihailovića uzimaju učešća u ustanku tek krajem avgusta 1941. Međutim, istovremeno sa uzimanjem učešća u borbi protiv okupatora Mihailović je već početkom septembra 1941. uputio delegaciju na sastanak sa generalom Nedićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv partizana. Delegaciju su činili potpukovnik Dragoslav Pavlović i potpukovnik Živojin Đurić i major [[Aleksandar Mišić]], dok im se u Beogradu pridružio major Radoslav Đurić. O uspostavljanju veze pukovnika Mihailovića sa generalom Nedićem, šef Upravnog štaba opunomućenog komandanta korpusa u Srbiji general [[Harald Turner]] izvještava 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|U vezi sa mojim dopisom o pukovniku Mihailoviću od 3. 11. 41. br. 4675/41 izveštavam vas o sledećem: <br /> I centrala Abvera izvestila je 2. 11. 41.: 1.) Srpski predsednik vlade Nedić ponovo pregovara sa pukovnikom Dražom Mihailovićem preko rtanjskog vojvode. Ovaj je poslednji put bio kod Mihailovića 4. 11, kada mu je dao iznos od 500 000 dinara i preneo časno obećanje generala Nedića da će se angažovati kod nemačkih vlasti da Mihailović ne bude zarobljen ili kažnjen. 2.) Dalje pregovore sa Mihailovićem je vodio pukovnik Popović koji mu je 1. 10. predao 500 000 dinara. 3.) Pukovnik Popović je 26. 10. bio poslednji put kod Mihailovića i predao mu još 2,500.000 dinara. Vratio se 30. 10. 41. sa Mihailovićevom izjavom da je ovaj spreman da se sa Nedićevim jedinicama bori protiv komunista pod uslovom da mu Nedić da obećanje da nemačke oružane snage neće preduzimati akciju protiv Mihailovića.<ref name="znaci1981">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 868.</ref>}} Milan Nedić je na saslušanju pred jugoslovenskim organima 9. januara 1946. u vezi pregovora sa Mihailovićevim predstavnicima izjavio sledeće: {{izdvojeni citat| Odmah po uspostavljanju moje vlade početkom septembra (1941.) kod mene je došla jedna delegacija Draže Mihailovića koju su sačinjavali pešadijski potpukovnik (Živojin) Đurić, major Aleksandar Mišić, i đeneralštabni (major Radoslav) Đurić sa originalnim punomoćjem Draže Mihailovića radi razgovora. Uslovi koje je postavio Draža bili su uglavnom ovi: * Da se uspostavi red i mir u Srbiji. * Da se povedu zajedničke borbe protiv partizanskih snaga. * Da uspostavim vezu i legitimišem Dražu kod Nemaca. * Da mu se dostavi izvesna svota novca radi isplate prinadležnosti njegovim oficirima i podoficirima. * Da se po umirenju Srbije izvrši vojna akcija u Bosni radi umirenja. * Da se pomogne Đukanović Vladi (treba: Blaži) u Crnoj Gori radi umirenja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 17-18, fus. 13.</ref>}} Nedić je u istrazi takođe dodao: „Svi ovi predlozi i uslovi bili su prihvaćeni sa moje strane. Draža je dobio novac a Nemci su ovo odobrili.“<ref>Arhiv VII, k. 269, reg. br. 35/1.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 126.</ref> Prema istom saslušanju, Nedić je uglavnom prihvatio ove predloge: {{izdvojeni citat|Pismeni ugovor između mene i te delegacije nije pravljen s obzirom da su sva trojica iz te delegacije bili moji oficiri meni dobro poznati, pa sam smatrao da nema potrebe za pismenim ugovorom, a oni to nisu ni tražili. Između nas je napravljen sporazum o sledećem: * O saradnji između mene, odnosno moje vlade i Draže Mihailovića za borbu protiv komunista u cilju njihovog uništenja. * Da im odmah izdam novčanu pomoć da bi mogli izdati plate oficirima i podoficirima, kao i to da bi mogli kupiti životne namirnice za ishranu vojske. * Da odmah odredimo jednog oficira za vezu koji će stalno biti pri štabu Draže Mihailovića. * Da preko Nemaca izdejstvujem legalizaciju Draže Mihailovića i njegovih četnika u tome da ih Nemci ne gone i da se mogu slobodno kretati. * Da posle čišćenja, odnosno uništenja komunista u Srbiji, moja vlada ukaže potrebnu pomoć Draži Mihailoviću radi smirenja građanskog rata u Bosni i Crnoj Gori. * Da se posle formiranja vladinih odreda, s čime bi se bilo započelo, donese jedan operacijski plan između mene i Draže za čišćenje Srbije od komunista.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића, Београд, 1979, стр. 77.</ref>}} Nedić je na saslušanju istakao da je nakon sklapanja sporazuma odmah izdao novčanu pomoć, koju je delegacija ponela sa sobom. Nedić je potom odmah otišao kod komandanta Srbije, generala Hajnriha Dankelmana, s molbom da odobri legalizaciju Mihailovićevih četnika, što je Dankelman odmah prihvatio. Nedić je potom odredio generalštabnog majora Marka Olujevića za vezu između njega i Draže Mihailovića. Nedić je uskoro obavešten da je Mihailović u celini prihvatio postignuti sporazum.<ref name="vojnoistorijski1941">Žarko Jovanović, "Kolaboracija Draže Mihailovića sa kvislinzima u Srbiji 1941.", Vojnoistorijski glasnik, 1-2/1998, Beograd, 1998, str. 83.</ref> O sastanku s četničkom delegacijom, i uopšte o pregovorima vođenim tokom 1941. sa Mihailovićem, general Nedić je 12. novembra 1941. godine, preko agencije »Rudnik«, obavijestio javnost u Srbiji: {{izdvojeni citat|Londonski radio dao je juče uveče vesti o prilikama u Srbiji, pa je izneo i potpuno netačno tvrđenje kako su tobož nemačke vlasti pregovarale sa pukovnikom Dražom Mihailovićem. Međutim, suprotno tome tvrđenju istina je da je Draža Mihailović slao svoje posrednike kako meni, tako i nemačkim vlastima radi pregovora... <br /> U vezi sa ovim izjavljujem da sam prilikom obrazovanja moje vlade pokušao da sve srpske nacionalne snage ujedinim radi spasa naroda i otadžbine, pa sam u tom cilju pregovarao sa Kostom Pećancem i Dražom Mihailovićem... Što se tiče Draže Mihailovića, i on je izjavio da želi da sarađuje na uništenju elemenata nereda, pa je u tu svrhu primio i novac od srpske vlade. Međutim, on je istovremeno pregovarao i sa komunistima.<ref>''Novo vreme'', 13. XI 1941.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 165.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/212, fus. 7.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Novinar [[Stanislav Krakov]] piše u emigraciji da je 6. septembra 1941. došlo do formiranja prvih oružanih jedinica Vlade Milana Nedića. Krakov, inače sestrić generala Nedića, citira riječi „jednog elitnog žandarmerijskog oficira” (njegov je identitet zaštitio inicijalima ''I. R. R.'') koji je prisustvovao smotri: „Ovaj 6-ti septembar je u stvari prvi dan građanskog rata u Srbiji”. Pored toga, Krakov navodi i sljedeće: {{izdvojeni citat|Baš ovog 6-og septembra 1941, na [[Banjica|Banjici]], u prisustvu generala [[Pante Draškića]], ministra rada u Nedićevoj vladi i pomoćnika ministra unutrašnjih dela [[Ceke Đorđevića]], kao i većeg broja oficira izvršeno je svečano formiranje osam vojničkih jedinica, koje su dobile naziv «srpski oružani odredi». [...] Već od prvog dana osnivanja ovih odreda, koji su odmah sa Banjice upućeni na teren, ocrtao se kakav će biti njihov stav na terenu u pogledu komunističkih partizana, koje su imali da gone i razbijaju, i odreda Draže Mihailovića sa kojima im je naređeno da sarađuju.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 159—160.</ref>}} [[Artiljerija|Artiljerijski]] major [[Boško Todorović]] bio je prije okupacije na službi u obaveštajnom odeljenju Generalštaba [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Nakon [[Aprilski rat|aprilskog rata]], radio je ljeta 1941. u organizaciji DM u Beogradu, da bi krajem augusta 1941. prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] kao opunomoćenik Draže Mihailovića,<ref>[https://znaci.org/00001/40_37.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SRPSKI NACIONALISTIČKI OTPOR IZVAN SRBIJE]</ref> s ciljem stvaranja četničke organizacije na tom području. Bio je i prvi četnički komandant koji će, novembra 1941, sa Italijanima sklopiti [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|sporazum o zajedničkoj borbi]] protiv NOP-a.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, str. 18.</ref> Iz izvještaja koji je 2. septembra 1941. poslao Draži Mihailoviću iz istočne Bosne, gdje je smjestio štab, dâ se zaključiti i da je među četničkim oficirima bio jedan od prvih koji je pledirao za saradnju sa kvislinškom Vladom Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Vrlo je važno za Srpstvo, da se Bosna oslobodi od ustaša vojno-četničkom akcijom pre nego što naša poluslobodna vlada u Beogradu diplomatskom operacijom (koja se verovatno već vodi, što potvrđuju i pojedini neprovereni glasovi) postigne pripojenje Bosne okupiranoj Srbiji. Mišljenja sam da preokret u držanju [[Pećančevi četnici|»crnih« četnika]] — njihovo stavljanje u službu Nedića i posredno Nemaca — treba iskoristiti za nas na sledeći način: 1. obavestiti narod: a) da četnički odredi redovne vojske ostaju i dalje potčinjeni isključivo našoj Vrhovnoj komandi — Kralju, ma kako se držali dobrovoljni četnički odredi, »crni«, »crveni« i ostali. b) za našu ofanzivnu akciju u Srbiji još nije vreme, ali da je vreme za borbu u Bosni — cilj: bar poluoslobođenje i prisajedinjenje poluslobodnoj Srbiji; [...] 3.  Stupiti na pogodan način u vezu sa Nedićem i ispitati da li ostaje veran kralju i dobar Srbin — u kom slučaju neće ometati, ako neće potpomagati naš rad — ili je izdajica, u kom slučaju se treba povući van njegovog domašaja — u Bosnu, u južnu Srbiju i u Sandžak, pa odande preduzeti borbu i protiv njega, uz pomoć sviju Srba koji su ostali verni kralju i položenoj zakletvi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Izveštaj komandanta četničkog odreda "Boško Jugović" od 2. septembra 1941. o vojnoj situaciji u istočnoj Bosni i stavu prema srpskoj kvislinškoj vladi]</ref>}} Naredbom br. 2 od 7. septembra 1941. general Milan Nedić imenuje majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] na službu u vojnom odeljenju pri Predsedništvu Ministarskog saveta. Major Piletić će kasnije postati jedan od Mihailovićevih komandanata u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]].<ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref><ref>AVII—Nda—19—5—4.</ref> Potporučnik [[Pavle Mešković]] je bio sa pukovnikom Mihailovićem još od kraja aprila 1941. godine u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]]. Poslije toga, Mešković se nalazio u grupi od nekoliko desetina oficira i vojnika s kojima se Mihailović prebacio u Srbiju te stigao na [[Ravna gora|Ravnu goru]] 12/13. maja 1941. Kada je general Mihailović krenuo iz [[Srbija|Srbije]] za [[Crna Gora|Crnu Goru]] u proljeće 1942, odredio je Meškovića da bude njegov čovjek za vezu sa potpukovnikom [[Milanom Kalabićem]]. Nakon rata, Mešković je posvjedočio da je do povezivanja između Mihailovića i Nedića došlo već tokom embrionalne faze izgradnje kvislinškog aparata u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Po ulasku Nemaca u Beograd, obrazovani su tamo Komesarijati za razne poslove. Njih je ubrzo potom, krajem avgusta, zamenila Srpska Vlada na čelu sa đeneralom Milanom Nedićem. Nedić saziva zbor oficira i podoficira koji nisu otišli u ropstvo. Mihailović odobrava odlazak onih koji su tražili savet, jer je većina bila sa porodicama, a on nije mogao preuzeti odgovornost za toliki broj porodica, kad bi sve te ljude povukao u šumu. Najveći deo oficira i podoficira u Nedićevim formacijama (Poljska, Granična i Državna straža) ušao je u te odrede sa znanjem i odobrenjem D. Mihailovića i drugih komandanata pokreta. Poljska straža bila nam je odana od prvog dana skoro stoprocentno.<ref>Павле Мешковић, »На Равној гори«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 57. и 173.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_5.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PRVI KONTAKTI SA NOP I POKUŠAJI DA SE OBUSTAVI USTANAK]</ref>}} U »Političkom mjesečnom izvještaju« od 3. XII 1941, general Harald Turner iznosi detalje o pokušaju sklapanja sporazuma između Mihailovićevog pokreta i kvislinških strukturâ, uz blagoslov njemačkih vlasti: {{izdvojeni citat|U toku meseca jula, na osnovu prethodnog odobrenja, komesar-ministar [[Milan Aćimović|Aćimović]] pokušao je da sa Mihailovićem sklopi sličan sporazum kao što je to učinjeno između [[Gestapo|policije državne bezbednosti Nemačke]] i [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]. Međutim, Mihailović je to izbegao. Prvih dana po stupanju na čelo vlade, to isto, takođe sa nemačkim odobrenjem, pokušao je i predsednik Nedić, koji je verovao da će mu kao armijskom generalu poći za rukom da na svoju stranu privuče bar deo oficira koji su se nalazili kod Mihailovića.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 124.</ref>|General [[Harald Turner]]}} === Partizani razotkrivaju Mihailovića === Posle završetka razgovora i postizanja sporazuma sa generalom Nedićem, Mihailovićeva delegacija se iz Beograda vratila na Ravnu goru 6. septembra 1941. U međuvremenu na Ravnu goru je pošao i major Marko Olujević s poručnikom Slavkom Pipanom, obaveštajnim oficirom Draže Mihailovića. Njih dvojicu su, na putu za Ravnu goru, uhvatili partizani u Belanovici, 8. septembra 1941. Kod majora Olujevića, koji je ujedno bio i pomoćnik komandanta kvislinške žandarmerije, nađen je plan komande žandarmerije od 7. septembra 1941. za napad žandarma sa četnicima Draže Mihailovića sa linije Zvornik-Krupanj-Valjevo-Mionica. Posle saslušanja major Olujević je streljan 10. septembra, dok je poručnik Pipan uspeo da pobegne.<ref>Јован Марјановић, Устанак и НОП у Србији 1941, Београд, 1983, стр. 317.</ref> Mihailović o svojoj saradnji sa Nedićem nije obavestio partizane. Kolubarska četa [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] je prilikom zarobljavanja poručnika Ernesta Pipana zaplenila i jedan dokument Ministarstva unutrašnjih dela, u kome komanda kvislinške žandarmerije 7. septembra 1941. naređuje komandantu 5. žandarmerijskog odreda: {{izdvojeni citat|Kad sva tri odreda budu stigla na liniju Zvornik — Krupanj — Valjevo — Mionica uhvatiće vezu sa četničkim odredima koji pod komandom generalštabnog pukovnika g. Draže Mihailovića na toj liniji i sačekaće dalje naređenje za produženje dejstva.<ref>Zbornik NOR-a, I/1, Beograd, 1949, str. 405-406.</ref>}} U knjizi „General Milan Nedić”, Stanislav Krakov navodi da je ovaj dokument potpisao novopostavljeni šef žandarmerije general [[Stevan Radovanović]]. Krakov donosi još izvoda iz ovog „vrlo opširnog naređenja”, za koje tvrdi da je „bilo izdato onda kada je Nedić posle odlaska Dražinih delegata čvrsto verovao u sprovođenje zajedničke akcije protiv komunista”: {{izdvojeni citat|«(13) Saradnja sa četnicima i omladinom pokreta „Zbor” treba da bude najtešnja. Saradnja sa njima sastoji se u sledećem: Svi četnici i omladinci koji dejstvuju na teritoriji odreda potčinjeni su komandantu odreda. Komandant odreda je taj koji će naređivati sve što treba da se radi na terenu, a njegova naređenja ima da izvršuju svi četnici i omladinci. Ishrana četnika i omladinskih odelenja biće zajedno sa odredom...»<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 160—161.</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} Partizani su na osnovu zaplenjenih dokumenata uvideli da Mihailović igra dvostruku igru, učestvujući u partizanskom ustanku i istovremeno radeći na njegovom gušenju. Oni su uskoro otkrili i druge dokaze o Dražinoj kolaboraciji. Komandant [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] [[Dragojlo Dudić]] u svoj dnevnik septembra 1941. godine zapisuje: {{izdvojeni citat| "12. septembar: U toku dana došao je kurir Kolubarske čete. U izvestaju stajalo je da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, još jednim čovekom i šoferom žandarmom. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se vidi da je i Draža Mihailović, komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom na strani vlade. Sad je svakome bila jasna uloga ovog žonglera koji se pravio prijateljem narodne borbe".<ref>Драгојло Дудић, Дневник 1941, Београд, 1981, стр. 187-189.</ref>}} O vezama štaba pukovnika Mihailovića sa kvislinškim formacijama govori i naredba generala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] njegovim odredima, od 12. septembra 1941: {{izdvojeni citat|Prema sigurnim podacima koje sam ovoga momenta dobio, odredi srpske oružane sile u sporazumu sa odredima pukovnika Draže Mihailovića stupili su javno i otvoreno u akciju i dok jedni odredi imaju podrške i naslona okupatorske vlasti, drugi dotle, da bi maskirali svoj pravi cilj, bore se protiv okupatorskih vlasti i formiraju neku regularnu vojsku, pod pretnjom smrtne kazne ko ne bude prišao njihovim redovima. Jedni i drugi rade sporazumno i sa veštom i prikrivenom namerom protivu četnika (Ljube Novakovića), a preko ovih i protivu celokupnog srpskog naroda.<ref name="vojnoistorijski1941"/>}} === Nemci razotkrivaju Mihailovića === {{izdvojeni citat|Podstaknuti delimičnim uspešno vođenim borbama od strane komunista, nacionalni Srbi organizovali su takođe borbene formacije protiv Nemaca.<ref>OBAVEŠTENJE KOMANDNOG ŠTABA KOMANDANTA SRBIJE OD 16. SEPTEMBRA 1941. KOMANDAMA I USTANOVAMA VERMAHTA O RAZVOJU ORUŽANOG USTANKA - T501 roll 244, frames 334-337.</ref>|Obaveštenje Komandnog štaba Komandanta Srbije od 16. septembra 1941. o razvoju oružanog ustanka}} Prema svjedočanstvu [[Stanislava Krakova]], njemački okupacioni dužnosnici su od početka gledali s velikim nepovjerenjem na mogućnost zbližavanja između generalâ Mihailovića i Nedića, vidjevši u ovome prevashodno opasnost po interese [[Treći Reich|Trećeg Reicha]]: {{izdvojeni citat|Ali Nedićevi prvi kontakti sa Dražom Mihailovićem — o čemu su Nemci bili brzo obavešteni — kao i držanje Nedićevih oružanih odreda na terenu gde su oni vodili isključivo borbu protiv komunista, dok je sa Mihailovićevim četnicima vladalo pravo bratstvo po oružju, povećavali su to urođeno nemačko nepoverenje prema ljudima sa Balkana.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 176.</ref>}} Ubrzo, koncem septembra ili početkom oktobra, Nedića je pozvao Dankelman veoma ljut i pokazao mu [[sastanak u Brajićima|sporazum]] sklopljen između Draže i [[Josip Broz Tito|Tita]]. Dankelman je govorio kako ih je pukovnik Mihailović obmanuo da mu daju slobodu kretanja. Uskoro su podaci o učešću četničkih odreda u borbama protiv Nemaca postali očigledni, što je demotivisalo predstavnike nemačkog okupatora i kvislinške uprave da idu u pravcu saradnje sa Mihailovićem. Nemački okupator više nije imao poverenja u Mihailovića, naročito nakon što je saveznička propaganda počela da predstavlja Mihailovića kao navodnog vođu otpora u Jugoslaviji. O daljem nepoverenju okupatora i rezervisanosti Nedića prema Mihailovićevom pokretu, Harold Turner je rekapitulirao 3. novembra 1941: {{izdvojeni citat| U međuvremenu je ustanovljeno da se Mihailovićevi odredi pod komandom pukovnika Misite kod Loznice i kapetana Račića kod Bogatića bore zajedno sa partizanima. Zatim da je 28. septembra zaključio sa komunistima pismeni sporazum o zajedničkom isterivanju nemačkih oružanih snaga iz Srbije, odnosno sa Balkana. Pismeni dokazi o saradnji pronađeni su u Kraljevu, Rudniku i Gornjem Milanovcu. (...) General-pukovnik Nedić je zvanično izjavio da izuzev slučaja Mišić više nikada nije posredno ili neposredno pregovarao sa Mihailovićem niti mu slao novac. U sredu, 29.10.41. pojavio se kod Nedića pukovnik (Branislav) Pantić koji je boravio u Beogradu i po nalogu Mihailovića ponovio predlog o zajedničkoj borbi protiv komunista. Rekao mu je da Mihailović zahteva od Nedića 5.000 pušaka, 500 puškomitraljeza i 100 mitraljeza. Kada je Nedić bez okolišanja odbio taj zahtev kao glup i preteran, Pantić je upozorio Nedića da će se istog dana voditi pregovori preko opunomoćenog komandanta korpusa i da je Mihailoviću za pregovore obećana pratnja do Beograda.<ref name="znaci1981"/>}} Naime, deo nemačkih obaveštajnih struktura je smatrao da treba prihvatiti Mihailovićevu ponudu za saradnju sa Nemcima. Tehnički poslovi oko pregovora Draže Mihailovića sa Nemcima povereni su pukovniku Branislavu Pantiću i kapetanu Nenadu Mitroviću. Oni su 28. oktobra 1941. krenuli za Beograd, gde su se susreli sa nemačkim kapetanom [[Josef Matl|Jozefom Matlom]], oficirom vojno-obaveštajne službe Abver ([[Abwehr]]). O Mihailovićevoj ponudi kapetan Matl je sačinio izvještaj (“''Predmet'': Četnički odredi jugoslovenske vojske pod komandom pukovnika Draže Mihailovića stavljaju se na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji sa nemačkim Vermahtom”), koji će nadređenima poslati 30. oktobra 1941. godine: {{izdvojeni citat|Pukovnik Pantić je izjavio da je od strane pukovnika Draže Mihailovića ovlašćen da stupi u vezu sa predsednikom vlade generalom Nedićem, kao i sa nadležnim instancama u nemačkom Vermahtu, kako bi se četnički odredi jugoslovenske vojske, koji se nalaze pod komandom Draže Mihailovića stavili na raspolaganje u cilju suzbijanja komunizma u Srbiji. Izjava je punovažna. Pukovnik Pantić daje kao garanciju svoju oficirsku čast. General Nedić je u to upućen na osnovu ličnih razgovora koje je s njim vodio pukovnik Pantić ujutro 28. 10; on odobrava taj korak i želi da se što pre pristupi njegovom sprovođenju i aktiviranju.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_238.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 857.</ref>|Kapetan [[Josef Matl]]}} Milan Nedić je smatrao da mu je pregovorima između Mihailovićevih predstavnika i predstavnika nemačkog okupatora ugrožen politički kredibilitet. Prethodno je Nedić odbio nastavak pregovora i materijalnu i vojnu pomoć Mihailovićevom pokretu, što zbog opreza prema Nemcima, osluškujući kakav je njihov stav o saradnji sa četnicima, što zbog bojazni da Mihailovićeva legalizacija kod okupatora može ugroziti njegovu političku poziciju. O ovome je takođe rekapitulirao Harold Turner, 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|Nedić je ponovo odbio pregovore sa Mihailovićem, ali me je zamolio da mu objasnim kakvu igru Nemci igraju sa Mihailovićem. Uveravao sam general-pukovnika Nedića da može biti siguran da opunomoćeni komandant korpusa neće preduzimati nikakve akcije koje bi povredile ličnost ili politiku predsednika vlade Nedića. Njegovo mišljenje o Mihailovićevoj situaciji je sledeće: Mihailović se nalazi neposredno pred uništenjem, pitanje je samo vremena. Sam Mihailović oseća da sve više slabi i želi da dobije u vremenu da bi se spasao, naročito preko zime. On je potpuno nepouzdana ličnost i zato Nedić smatra da nema svrhe pregovarati.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 869-870.</ref>}} 11. novembra Mihailović se [[sastanak u Divcima|sastao sa Nemcima u selu Divci]], ali su oni odbili njegove usluge i zatražili razoružanje četnika. Mihailović je odbio da položi oružje, ali je nastavio borbu protiv partizanskog pokreta, što je bilo od nesumnjive koristi nemačkom okupatoru. Našavši se u još težoj situaciji nakon prelaska Glavnog štaba NOV i POJ i glavnine partizanskih snaga u Bosnu i Sandžak, čemu je znatno doprinela Mihailovićeva spremnost da napada partizane u momentu kad oni pokušavaju da suzbiju nemačku ofanzivu, Mihailoviću se ponovo nametnula nužnost saradnje sa kvislinškim strukturama, naročito u kontekstu nemačke spremnosti da ga gone kao odmetnika. U dnevnim izvještajima iz sredine novembra 1941, poslatih iz komande Jugoistoka, može se zaključiti da u glavnom štabu Vrhovne komande Wehrmachta nijesu znali ko je pukovnik Mihailović. Nezavisno od ovoga, njegova ponuda o zajedničkoj borbi protiv partizana je odbijena i zatraženo je polaganje oružja: {{izdvojeni citat|13.11.41: Vrhovna komanda oružanih snaga traži provjeru vijesti da je /izvjesni/ Mihailović poslao delegate Nediću, i preko njih ponudio Nijemcima pregovore. Navodno je prijedlog odbijen, jer Nijemci žele da pregovaraju s njim direktno, a ne preko posrednika. Nakon savjetovanja komande Jugoistoka i njemačkog generala u Srbiji, Vrhovna komanda je telefonski obavještena o sljedećem: Vođa bandi Mihailović je njemačkom generalu u Srbiji ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ponuda je odbijena sa zahtjevom za bezuslovnu kapitulaciju. Odgovor je izostao. Jučer prvi put zabilježene borbe između Mihailovićevih bandi i komunista. Ovo ne mjenja stav da se traži bezuslovna kapitulacija.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=124&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frame no. 000119.]</ref>}} {{izdvojeni citat|17.11.41: Savjetovanje kod načelnika štaba komande Jugoistoka: Ponuda pukovnika Mihailovića da stavi svoje snage na raspolaganje za borbu protiv komunista je odbijena i zatražena je bezuslovna predaja. Mihailović je tražio da se konsultuje sa svojim komandatima. Mihailović također tražio oružje za borbu protiv komunista! Ovo je igra, borba između bandi za izvor oružja! Ipak, čini se da jedan dio Mihailovićevih bandi iskreno želi da se bori protiv komunista.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=127&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frames no. 000121—000122.]</ref>|Izvještaj o djelatnosti operativnog odjeljenja komande Jugostoka za septembar 1941 (30. septembar 1941.).}} === Početak otvorenog sukoba sa partizanima, novembar 1941. === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} Sukob u ustaničkim redovima bio je katalizator saradnje ravnogorskih odreda sa formacijama srpske kvislinške vlade. „Čete pukovnika Draže Mihailovića“ sarađuju sa Nedićevim odredima u zauzimanju [[Ljig]]a 7. novembra i na prostoru [[Lazarevac]]-[[Belanovica]] 13. novembra. Takođe, pod komandom majora [[Milana Kalabića]] (otac [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]]), Požeški i Gornjomilanovački ravnogorski odred vode intenzivne borbe protiv partizana kod [[Rudnik (planina)|Rudnik]]a 19. i 20. novembra, a zabilježena je saradnja i majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] sa žandarmerijskim odredima u borbama sa partizana kod [[Kučevo|Kučeva]] 18. novembra 1941.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2019, str. 46-47.</ref> O žestini borbi koje su četnici Draže Mihailovića vodili skupa sa nedićevskim odredima napadajući na [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|partizansku slobodnu teritoriju]], naročito svjedoči izvještaj komande Žandarmerije od 18. novembra 1941, u kome se, između ostalog, kaže: {{izdvojeni citat|Komandant Kolubarske grupe major g. Kalabić depešom, poslatom 17 novembra o. g. iz Aranđelovca, javlja: „Danas mi je javljeno da se koncentrisalo do 480 komunista na prostoru od sela Garaša, Bosuta i Dragolja... Odmah sam uputio tri stotine četnika Ravnogoraca i sto mojih vojnika da ih napadnu. Borba je otpočela u 15 č. i završena око 18 č. u reonu sela Dragolja i Bosuta. Ubijeno je 64 komunista i 1 uhvaćen...“<ref>AVII—Nda—53—3—48.</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 351.</ref>}} Kako ni tražena efikasnija [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|saveznička]] pomoć, kao ni ona od majora [[Jezdimir Dangić|Jezdimira Dangića]],<ref>https://www.znaci.org/00001/4_14_1_27.htm Naređenje Draže Mihailovića od 9. novembra 1941. komandantu bosanskih četničkih odreda za prebacivanje četničkih jedinica iz istočne Bosne u rejon Užica i Kosjerića radi napada na partizane</ref> nijesu mogle uslijediti brzinom koju je Mihailović želio, on i njegovi komandanti se odlučuju da zatraže pomoć direktno od komandanata Nedićevih i Pećančevih odreda koji su otvoreno služili okupatoru. O ovoj pomoći kapetan [[Ćirilo Dimitrijević]] (oficir [[Legalizovani četnici|legalizovanog]] ''Sandžačkog vojno-četničkog odreda'' (SČO) pod komandom majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]]; početkom jula 1942. u svojstvu deputata SČO učestvovao je u pregovorima sa pukovnikom [[Milošem Masalovićem]], [[Cvetanom Đorđevićem]] i generalom Milanom Nedićem, koji mu je naredio „apsolutnu saradnju sa Italijanima“;<ref>ASŽ, Ž-28, NOR, kut. 13, f. Sandžački četnici, dok. 5а, str. 2–3.</ref> potonji komandant Pribojske brigade JVuO<ref>{{harv|Живковић|2017|p=741, 778}}</ref>), piše Mihailoviću 1943. godine, pored ostalog i sljedeće: {{izdvojeni citat|Potom sam u svojstvu načelnika štaba Rudničke grupe odreda u najkritičinjim danima Ravne gore, bez odobrenja svoga komandanta slao municiju, opremu i puškomitraljeze na Ravnu goru, gde su trupe đenerala g. Mihailovića bile blokirane od komunista radi uništenja. Iz ovih dana imam telefonsko priznanje đenerala g. Mihailovića Draže, koji mi je tom prilikom zahvalio i naredio da mu se imam javiti kada dođe do izražaja.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—X 13.</ref>}} Sukob partizanskih i vojnočetničkih snaga od prvih dana novembra 1941, uticao je i na poručnika Nikolu Kalabića i njegovu buduću visoku poziciju u hijerarhiji ravnogorskog pokreta. Naime, Mihailovićevo ustaničko sjedište, Ravna Gora je 10. novembra [[Napad četnika na Užičku Republiku|direktno ugrožena od partizanskih snaga]]. Gotovo svi odredi ostaju bez municije. Pred partizanskim naletom, odredi se povlače. Stanje je dramatično i vode se ogorčene borbe. Mihailović iz [[Brajići (Gornji Milanovac)|Brajića]] rukovodi operacijama, dijelom zakopavajući, dijelom uništavajući najpovjerljiviju arhivu. U takvoj situaciji, poručnik Nikola Kalabić predlaže da se od njegovog oca Milana, penzionisanog žandarmerijskog majora, u tom trenutku komandanta jednog vladinog odreda u Ljigu, zatraži pomoć.<ref>{{Cite web |title=Bojan Dimitrijević: Nikola Kalabić između Čiče i Krcuna?! |url=https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ |access-date=2023-12-28 |archive-date=2023-12-28 |archive-url=https://web.archive.org/web/20231228100857/https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ }}</ref> Major Milan Kalabić (Kalabić je od kraja 1941. okružni načelnik u [[Kragujevac|Kragujevcu]]; 28. januara 1942. srpska vlada ga unaprjeđuje u čin potpukovnika<ref>Nebojša Stambolija, n.d., str. 34. i 60.</ref>), na zahtjev Draže Mihailovića, stavio je četnicima na raspolaganje osam kamiona municije za borbu protiv partizanskih odreda. Municija je odmah prebačena u [[Ba (Ljig)|selo Ba]] i podijeljena Mihailovićevim odredima. Kako bi Mihailoviću dodatno olakšao situaciju, stariji Kalabić je istovremeno angažovao i sve svoje snage u borbi protiv partizana u oblasti planine Rudnik. Od tada Nikola Kalabić postaje jedan od najvažnijih četničkih komandanta, a Milan Kalabić jedan od najodanijih saradnika Draže Mihailovića u srpskim kvislinškim redovima.<ref>[https://znaci.org/00001/11_9.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje NAPAD NA UŽICE I BORBE OKO ČAČKA]</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], komandant Požeškog četničkog odreda (sredinom novembra 1941. legalizovanog pri Nedićevom upravnom aparatu, gdje će Korać postati načelnikom okruga Užičkog), u knjizi ratnih memoara “Između Draže i Nedića“, objavljenoj [[2015]]. u izdanju [[Kragujevac|kragujevačkih]] ''Pogleda'', prisjeća se da je prisustvovao susretu između Milana Kalabića i Draže Mihailovića, do kojeg je došlo u Belanovici krajem novembra 1941. godine. Tom prilikom je i Kalabić mlađi odsjeo kod svog oca nekoliko dana. Prema Koraćevom svjedočenju, na ovom je sastanku dotadašnja saradnja između kvislinških oružanih snaga i ravnogorskog pokreta konačno formalizirana: {{izdvojeni citat|Posle kraćeg informativnog razgovora, pređosmo na stvar. Kalabić poče izlagati način vođenja dosadašnje borbe protiv komunista, kao i plan daljeg čišćenja Srbije od komunističkih delova i grupa. Posle toga izloži i način snabdevanja oružanih odreda hranom, novcem, municijom, oružjem, odećom, obućom i ostalom vojnom opremom. I najzad upozna ga sa svima naređenjima i instrukcijama đenerala Nedića u pogledu rada na terenu, kao i u svemu ostalom što je smatrao za potrebno da iznese. Đeneral Mihailović sasluša ovo izlaganje, a zatim zapita Kalabića, da li je u mogućnosti da nešto oružja, municije i obuće, koje dobija od srpske vlade, odvoji i pošalje na Ravnu Goru. Zatim se đeneral Mihailović zainteresova za dalji pokret i dislokaciju srpskih oružanih snaga đenerala Nedića, zahtevajući od Kalabića da na svaki način Požeški četnički odred uputi u Požegu, radi dalje borbe u tim krajevima. I najzad, zamoli majora Kalabića da po mogućstvu svoje objave za slobodno kretanje i legitimacije za nošenje oružja, izdaje i ljudstvu Ravne Gore koje mu se za to obrati, pošto su u to vreme, u očima Nemaca, naročito u okrugu Užičkom i Kragujevačkom, objave, putne isprave i oružne legitimacije sa potpisom majora Kalabića, imale puno poverenje, tako da je jedino sa njegovim ispravama kretanje bilo neometano od organa vlasti. Major Kalabić dade potrebna objašnjenja i obeća da za račun Ravne Gore učini sve što može, naročito u pogledu izdavanja objava i oružnih listova.<ref>Манојло Кораћ, Између Драже и Недића, Погледи, Крагујевац, 2015, стр. 222.</ref>}} Srpski istoričari Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević ocjenjuju da je riječ o veoma važnoj epizodi u istoriji okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu: „U ovim događajima, koji su se pokazali ključnim u odbrani i održanju Ravnogorskog pokreta, pukovnik Mihailović definitivno stiče naklonost prema Kalabićima. U njemu je bila i tajna kasnijeg Nikolinog uspeha i napredovanja u pokretu, koje je proizilazilo iz velike pomoći koju je ravnogorcima pružao njegov otac“.<ref name="leskovackizbornik.rs">[https://leskovackizbornik.rs/index.php/zbornik/article/view/159 Немања Девић, Бојан Димитријевић — МИЛАН КАЛАБИЋ: ОД РАТНИКА ЗА СТАРУ СРБИЈУ ДО РАВНОГОРЦА]</ref> Četnici Draže Mihailovića su, uz posredstvo samozvanog vojvode [[Jovana Škavovića Škave]], 13. novembra 1941. [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|predali Njemcima oko 365 zarobljenih partizana]]. Predaja zarobljenih partizana dogodila se u selu [[Slovac]], smještenom između [[Valjevo|Valjeva]] i [[Lajkovac|Lajkovca]]. Vojvoda [[Kolubara|kolubarski]] Škavović je priznavao komandu Koste Pećanca, ali je aktivno sarađivao i sa četnicima Draže Mihailovića u borbi protiv partizana. U predaji zarobljenika učestvovao je i potporučnik Pavle Mešković, ravnogorski oficir. Ovim je činom Mihailović htio ukazati okupatoru da su četnici i dalje voljni da sarađuju, iako je njegova inicijativa za saradnju bila odbijena 11. novembra 1941. na [[Sastanak u Divcima|pregovorima u Divcima]]. [[Wehrmacht]] je 27. novembra 1941. strijeljao najmanje 261 partizana zarobljenog i ustupljenog od strane četnika.<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 58.</ref> Presudom Vrhovnog vojnog suda [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNRJ]] od [[15. juli|15. jula]] [[1946]]. godine u [[Beograd]]u, general Mihailović je bio proglašen krivim za saučesništvo i u ovom zločinu: {{izdvojeni citat|Optuženi Mihailović je u noći između 13. i 14. novembra 1941. godine, tj. iste noći kada se sastao sa gestapovcem, kapetanom Matlom, naredio svom komandantu Daki Tešmanoviću da oko 365 zarobljenih partizana preda Srpskoj državnoj straži u selu Slovac, iako je znao da će ih Srpska državna straža postreljati ili predati Nemcima. To je učinjeno tako da ih je Tešmanović predao Jovanu Škavi a ovaj Nemcima. Nemci su od ovih predatih partizana streljali oko 270, a ostale oterali u logore.<ref name="Presuda">[https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima]</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} Partizansko-četnički sukobi i slabljenje snaga otpora pogodovali su njemačkom okupatoru da neometano pripremi [[Operacija Užice|završnu ofanzivu]] na slobodnu teritoriju [[Užička Republika|Užičke republike]]. U napadu na partizansku slobodnu teritoriju učestvovale su [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]]eve, [[Kosta Pećanac|Pećančeve]] i Nedićeve jedinice pod komandom pukovnika [[Koste Mušickog]], kao i neke bivše jedinice Draže Mihailovića koje su ušle u sastav kvislinških snaga. Time su se ove jedinice i formalno legalizovale kod Nijemaca, ali su i dalje bile pod Mihailovićevom komandom.<ref>Радивоје Папић, ''Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу'', Народни музеј Ужице, 2017, стр. 136.</ref> [[Boško Kostić]], sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], svjedoči u svojim memoarima da je slom partizanske Užičke republike nastupio kao posljedica vojne kooperacije „udruženih nacionalnih snaga“ u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Pošto su se sada nacionalisti ujedinili, to svi kreću na takozvanu Titovu „Sovjetsku Užičku republiku“. U ovim borbama učestvuju četnici pukovnika Mihajlovića pod komandom ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića, poručnika Predraga Rakovića, itd. Srpskim dobrovoljcima komanduje njihov komandant pukovnik Kosta Mušicki. U tim borbama učestvuju i podoficiri i žandarmi pod komandom ppukovnika Milana Kalabića i majora Savovića, i četnici Koste Pećanca. Samo blagodareći ovoj akciji udruženih nacionalnih snaga, razbijena je „Sovjetska Užička republika“, a partizani, na čelu sa Titom, oterani iz Srbije.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 66–67.</ref>}} Pukovnik [[Jovan Trišić]], pomoćnik komandanta [[Srpske žandarmerije]], uhapšen je 9. novembra od strane [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]]. Saslušavao ga je lično [[Ilija Paranos]], šef Specijalne policije. U Trišićevoj kancelariji, kao i u stanu, pronađeno je mnogo materijala koji je poslužio za optužbe, te je istog dana odveden u [[Logor Banjica|Banjički logor]]. Naime, pukovnik Jovan Trišić je brojnim ravnogorcima izdavao legitimacije o pripadnosti žandarmeriji kako bi se ovi nesmetano mogli kretati kroz okupirana područja. [[Gestapo]] je zaplijenio jednu takvu objavu i dobio priznanje od čovjeka kod koga je nađena da mu je izdata lično od strane Trišića. O hapšenju pukovnika Trišića, kao i o reakciji generala Nedića, piše u emigraciji Nedićev bliski rođak [[Stanislav Krakov]], predratni direktor [[Radio Beograd]]a i urednik više kvislinških glasila tokom okupacije: {{izdvojeni citat|Šef Opšte policije Paranos, na naređenje Dragog Jovanovića, uputio je odmah dva svoja inspektora — napominjem da su obojica živi i danas — u Glavni generalštab gde se nalazila komanda žandarmerije. Oni su se javili kod komandanta generala Stevana Radovanovića — koji je takođe živ u emigraciji — pokazali mu akt Gestapoa i naređenje upravnika grada da izvrše pretres kancelarije Trišićeve i da ga uhapse. U prisustvu generala Radovanovića inspektori su ušli kod Trišića, saopštili mu odluku koju su dobili i izvršili pretres. U fijokama pisaćeg stola Trišićevog našli su više praznih žandarmerijskih legitimacija, istih kakva je nađena kod zarobljenog četnika, razna druga dokumenta i najzad mobilizacione spiskove aktivnih i rezervnih oficira pripadnika pokreta Draže Mihailovića sa njihovim adresama i svim podacima. Koliko se sećam mislim da je bilo 1200 imena, jer se o tome više puta u Nedićevom kabinetu govorilo. Sa Trišićem i sa nađenim kompromitujućim materijalom dva inspektora su se vratili u Upravu grada i referisali svome šefu Paranosu. Kada je ovaj video šta su njegovi činovnici našli kod Trišića, ne obaveštavajući Dragog Jovanovića, telefonirao je Masaloviću i molio da ga general Nedić odmah primi. Sa svim dokumentima je došao u kancelariju Nedićevu da referiše i da pita šta da radi. Nedić mu je naredio: — ''Uništite odmah sav materijal koji ste našli i obavestite Gestapo da sem službenih hartija niste ništa drugo pronašli. Ne radi se samo o životu Trišića, već se radi o životima 1200 srpskih oficira''.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 265—266.</ref>}} Sumirajući rezultate [[Gušenje ustanka u Srbiji|operacije Užice]], Krakov piše i da je krupni operacijski zahvat masivnih okupatorsko-kolaboracionističkih formacija brzo slomio otpor partizanskih snagâ i [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOVJ]]: {{izdvojeni citat|Dve nemačke pešadijske divizije 342-ga i 313-ta, oko i ispred kojih su se nalazili kao odbojnik — da spreče stradanje stanovništva — Nedićevi oružani odredi potpukovnika Velje Jovanovića, majora Milana Kalabića i Savovića, srpski dobrovoljci pod komandom pukovnika Koste Mušickog, Pećančevi četnici i svi «legalizovani» četnički odredi Mihailovićevi, koji su se sada vodili kao trupe srpske vlade, preplavili su tu teritoriju dotle držanu nesmetano od komunista i već istog dana su ušli u Čačak, Požegu, Kosjerić, te je Vrhovni štab Titov u najvećoj žurbi i neredu napustio Užice i sklonio se na Zlatibor. Sledeći dan, 29. novembra, nemački tenkovi su prodrli u Užice i odmah nastavili dalje za Zlatibor sa koga je celo komunističko vođstvo otstupalo ka Sandžaku u panici, dok su partizanski odredi bili desetkovani i razbijeni. Sa Titom je tada bio i engleski kapetan Hadson, koji je napustivši Mihailovića pridružio se partizanima. U ponedeljak, 1. decembra 1941. ostatci partizanskih snaga sa Titom na čelu napustili su konačno Srbiju da se u nju ne vrate skoro pune tri godine. Prešli su u Sandžak, koji se smatrao kao teritorija pod italijanskom upravom, te su Nemci tu na samoj granici između Srbije i Sandžaka prestali da gone već skoro smrvljenog protivnika.<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 285—286.</ref>}} === Nastavak saradnje sa kvislinškim strukturama, decembar 1941. === [[Datoteka:Četnici, SDS i SDK.png|350px|mini|levo|Četnici, Srpska državna straža i Prvi puk Srpskog dobrovoljačkog korpusa.]] Uprkos odbacivanju od strane Nemaca, četnici su nastavili saradnju sa Nedićevom vladom. Vredi istaći da Nemci nisu uznemiravali Mihailovićeve četnike nakon njegovog odbijanja da prihvati kapitulaciju na sastanku u Divcima, 11. novembra 1941, dok su četnici izbegavali borbe sa nemačkim okupatorom još pre ovog datuma. Bilo je očigledno da je nemačka ofanziva na Užice zaobišla četničku Vrhovnu komandu i glavninu četničkih snaga na Ravnoj gori. Mihailović je imao informacije iz kvislinških izvora da će nemačke snage nakon okončanja borbi protiv partizana nastojati da eliminišu snage pod njegovom komandom. "Stoga je Draža Mihailović požurio da iskoristi vreme kada ga okupator ne dira i da spasava što se spasti može. Mihailović je napravio plan da veći deo svojih četnika uključi u Nedićeve oružane odrede, da ih legalizuje kod Nemaca, da na taj način očuva svoje ljudstvo i da ga i dalje koristi u borbi protiv partizanskih odreda Srbije. U vezi s tim, Mihailović je na Ravnoj gori, 30. novembra 1941, održao sastanak četničkih komandanata sa teritorije obližnjih okruga (Nemci su već tada bili zauzeli Čačak i Užice, a glavnina partizanskih snaga povukla se u Sandžak).<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/265-267.</ref> Zapisnik sa ovog sastanka nije sačuvan, ali o njemu svedoči izveštaj koji je Draži Mihailoviću decembra 1942. poslao poručnik [[Predrag Raković]], komandanta legalizovanog Ljubićkog četničkog odreda, kao i zapisnik sa sudskog saslušanja četničkog majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]], načelnik štaba Požeškog četničkog odreda. On je na suđenju 1946. izjavio: {{izdvojeni citat|Na Ravnoj gori sa Dražom je održano savetovanje komandanata odreda. Na ovom savetovanju Draža je naredio da se stupa u vezu sa Nedićevim odredima, radi popravljanja situacije. Rekao je da odredi i dalje ostaju pod njegovom komandom i da je ovo samo privremeno rešenje.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/267.</ref>}} Britanski oficir za vezu [[Duane Hudson|Bil Hadson]] je stigao je na Ravnu goru noću između 7. i 8. decembra dok su Nemci vršili [[Operacija Mihailović|ofanzivu na Mihailovićevu komandu]]. On kaže da su se četnici izvukli prelaskom u Nedićeve odrede: {{izdvojeni citat|Dobio sam utisak da bi britansku pomoć najbolje bilo koncentrisati na Mihailovića ako on još postoji nezavisan od Nedića. Rekao sam to Titu i njegovima i uputio sam se natrag u poplavu Nemaca i kvislinga. [...] Nisam našao nikakve ostatke Mihailovićevih ljudi, izuzev njega lično i nekoliko oficira. Svi drugi su se pretvorili u Nedićeve ljude i otišli, na potpuno razočaranje Švaba.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|[[Duane Hudson|Bil Hadson]]}} Na osnovu odluke četničke Vrhovne komande na Ravnoj gori, četnički odredi pod komandom Draže Mihailovića u čačanskom kraju legalizovali su svoje delovanje u okviru kvislinških formacija početkom decembra 1941. i na taj način su se statusno izjednačili sa vladinim četnicima, odnosno četnicima vojvode Koste Pećanca. Samo dva dana po okončanju operacije Mihailović (10. decembra 1941) novopostavljeni vojnoupravni komandant Srbije general [[Paul Bader]] pisao je svojim pretpostavljenima: {{izdvojeni citat|Mihailovićeva grupa može sad da se smatra razbijenom... Mnoge Mihailovićeve pristalice, izgleda da su pobegle u šume i planine. Postoje izveštaji prema kojima sve obezglavljene bande pokušavaju da se prebace u četničke jedinice Koste Pećanca. Znaci ukazuju na to da su neki srpski vladini krugovi, sve do pred kraj, hteli doći u vezu sa Mihailovićem, kako bi se poštedela srpska krv. Na istoj su liniji i nastojanja srpskog ministra predsednika Nedića, a koja imaju za cilj da spreče oštar postupak protiv Mihailovićevih pristalica, koji su, navodno, na to bili samo prisiljeni.<ref>Zbornik NOR-a, tom I, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1949, str. 636—637.</ref>}} Prethodno, tokom novembra 1941, legalizovan je Jelički četnički odred Miloja Mojsilovića, koji je prethodno priznavao komandu Draže Mihailovića. O legalizaciji Mihailovićevih četnika u čačanskom kraju nedvosmisleno svedoči izveštaj poručnika [[Predrag Raković|Predraga Rakovića]], komandanta Ljubićkog četničkog odreda, Draži Mihailoviću iz decembra 1942. Raković navodi da je "posle održane sednice na Ravnoj gori 30. novembra 1941. i prema dobivenim instrukcijama" noću između 30-31. novembra krenuo ka Gornjoj Gorevnici gde se njegov odred od 200 boraca susreo sa 5. dobrovoljačkim odredom, formacijom Srpskog dobrovoljačkog korpusa, pod komandom potpukovnika [[Marisav Petrović|Marisava Petrovića]]. Istog dana je Raković zamoljen, kako se navodi, da sa Ljubićkim četničkim odredom "pođe u pretres terena G. Gorevnice i čišćenje od komunista", pri čemu su četnici snabdeveni municijom od SDK. Uveče je Raković sa Petrovićem otišao u Čačak gde se susreo sa komandantom SDK, pukovnikom [[Kosta Mušicki|Kostom Mušickim]], koji je bio zapovednik kvislinških snaga u čišćenju zapadne Srbije od preostalih partizanskih snaga. {{izdvojeni citat|Uglavnom to veče sam sa njima dogovorio da ostanem na terenu sa svojim odredom radi čišćenja terena od komunista, što mi je u stvari i bio zadatak kad sam pošao na svoj teren sa Ravne gore. (...) Uništenje komunista bilo je potrebno i meni i Nemcima i ljotićevcima, te smo se u ovom poslu složili i postali 'saveznici'.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_209.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 766-767.</ref>}} Sukladno dogovorima viših instanci, [[Prvi valjevski četnički odred]], čiji je komandant [[Neško Nedić]], izdao je 13. decembra 1941. naređenje za saradnju sa kvislinškim vlastima u borbi protiv partizana: {{izdvojeni citat| 2) Da komandir opštinskih četa stupa u dodir sa postavljenom opštinskom upravom i ne pokazujući ovaj akt saopšti joj da je određen da formira oružane snage na teritoriji opštine koje će služiti kao potpora vlasti radi održavanja mira i poretka a naročito kao oružana snaga za suzbijanje komunista ako se i kad pojave na teritoriji opštine. Ovaj štab će preduzeti sve potrebne mere da ovakav rad bude prećutno odobren i od strane Nedićevih odnosno nemačkih vlasti. <br /><br /> 6) Komandiri će narediti svojim seoskim komandirima da odmah otpočnu sa patroliranjem. Ova mera je neophodna jer se komunisti pošto su razbijeni vuku kroz sva sela u bednom stanju i malim grupama a u interesu je naše stvari da ih odmah razoružavamo. <br /><br /> 9) Početi odmah sa propagandom protiv komunista i svugde i na svakom mestu objasniti istinu da je do ovoga žalosnog stanja došlo zato što su oni u želji da preotmu vlast počeli borbu prerano. (...) Mi zato ne možemo i nećemo zajedno sa Nemcima, ali nećemo ni u otvorenu borbu, koju sada ne možemo izdržati. (...) Dotle dok ovaj momenat ne dođe mi moramo iskoristiti rasulo kod komunista da ih razoružamo te da nam na proleće ponovo ne ometu naš rad.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_33.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 90-91.</ref>}} Neposredno nakon odlaska glavnine četničkih snaga sa Ravne gore, pri čemu se većina četničkih odreda legalizovala kod Nemaca integrišući se u kvislinške snage, usledio je napad nemačkih snaga na četničku Vrhovnu komandu na Ravnoj gori. Kako je u svom izvještaju iz druge polovine 1942. godine naveo njemački kapetan [[Ernest Wiesshaupt]], tada su pukovniku Mihailoviću u pomoć pritekli najviši rukovodioci kvislinške uprave u Srbiji: „Istragom je dokazano da je jedan član Vlade, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović|Aćimović]] u razgovoru pokušao da, preko pukovnika srpske pomoćne žandarmerije [[Kosta Mušicki|Mušickog]], dođe u vezu sa Mihailovićem. Dva srpska žandarmerijiska oficira kojima je poveren ovaj zadatak uhvaćena su od nemačkih jedinica. Protiv Mušickog i drugih okrivljenih žandarmerijskih i četničkih oficira preduzet je vojnosudski postupak“.<ref>[https://znaci.org/zb/4.php?broj=544&bk=2&vol=12 Borbe protiv ustaničkog pokreta na području Jugoistoka od juna 1941. do avgusta 1942. godine], u Zbornik NOR-a, tom XII, knjiga 2: Dokumenti Nemačkog rajha 1941—1945, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1976, dokument br. 209, str. 1039.</ref> Istoričari [[Kosta Nikolić]] i [[Bojan Dimitrijević]] tvrde: „Taj kontakt doveo je Nedića u veoma težak položaj, ali je on uspeo da ubedi Nemce kako za to nije znao i da je Aćimoviću izričito zabranio da ima bilo šta sa 'Mihailovićevim pitanjem'. Ipak, pukovnik Mušicki je uhapšen i ispitivan, ali je Nedić uspeo tokom 1942. da ga oslobodi“.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, Генерал Драгољуб Михаиловић 1893-1946. Биографија, Београд, 2011, стр. 174.</ref> Kosta Mušicki je uhapšen 9. decembra 1941. upravo zbog pomoći ravnogorskim četnicima. Boravio je izvesno vreme u nemačkom zatvoru. Milan Nedić je 3. decembra 1942. ponovo postavio pukovnika Mušickog za komandanta [[Srpski dobrovoljački SS korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Mладен Стефановић, Збор Димитрија Љотића 1934-1945, Београд, 1984, стр. 223.</ref> Kosta Mušicki je u istražnom postupku 1946. naveo da je „uhapšen od strane Nemaca i izveden pred ratni sud zbog pokušaja uspostavljanja veza sa Dražom Mihailovićem“.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/271, fus. 67.</ref> [[Operacija Mihailović|Nemački napad na Mihailovićev štab]] i delove njegovih snaga koje nisu legalizovane, u rejonu Ravne gore i u nekim okolnim selima, započeo je 6. decembra 1941. i trajao je dva dana. Mihailović je uspeo da izbegne hvatanje u Struganiku i da se skloni, nakon čega se nekoliko meseci skrivao u različitim delovima zapadne Srbije. Major kvislinške žandarmerije [[Milan Kalabić]], zapovednik dela kvislinških snaga u zapadnoj Srbiji, otac Mihailovićevog bliskog saradnika [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], pomagao je Mihailoviću obaveštavajući ga o nemačkim poterama.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 180.</ref> Osim hvatanja Mihailovićevih saradnika, zarobljavanja dijela boraca te bjekstva u ilegalu samog generala Mihailovića, njemačka ofanziva nije polučila znatniji uspjeh. Jedan od razloga bila je tih dana široko sprovođena [[Legalizovani četnici|legalizacija vojnih četnika]], tj. njihova integracija u oružane snage Vlade generala Nedića. U trenutku kada se biralo između progona ili prikrivanja među raznorodnim Nedićevim formacijama, izbor drugog rješenja pokazao se spasonosnim za Mihailovićevu organizaciju. Ova pragmatična solucija učiniće da veći dio pripadnika ravnogorskog pokreta preživi tešku zimu 1941/42. o trošku generala Nedića, učestvujući u operacijama protiv partizana ili ostajući kod svojih kuća.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 119.</ref> == Saradnja sa Nedićevom vladom krajem 1941. i tokom 1942. == {{izdvojeni citat|Onima u Upravi grada reći da nemilosrdno raščišćavaju sa komunistima.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 17. aprila 1942. godine}} === Legalizacija četnika Draže Mihailovića === {{main|Legalizovani četnici}} [[Datoteka:Smotra četnika.jpg|minijatura|Nemački okupator za vreme vršenja smotre legalnih četnika u Srbiji.]] {{izdvojeni citat|Nedić je po svaku cenu hteo da spase Mihailovićeve odrede u Zapadnoj Srbiji od uništenja prilikom nemačke ofanzive. Već i ranije, on je bio u kontaktu s većinom baš tih četničkih komandanata u Zapadnoj Srbiji, jer ih je snabdevao oružjem i municijom u njihovoj borbi protiv komunista, te je tu vrlo brzo i efikasno bio postignut sporazum između Nedićevih i Mihailovićevih oficira. Svi četnički odredi na ugroženom terenu imali su da se u roku od nekoliko dana pre početka nemačke akcije «legalizuju», tj. da se stave Nediću na raspoloženje, stvarno ili fiktivno, te da se vode kao njegove jedinice; da budu snabdevene njegovim objavama i da, isto kao i ljudstvo oružanih odreda, odnosno dobrovoljci, primaju sve potrebe u municiji, hrani i novcu od predsednika srpske vlade.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 280.</ref>|[[Stanislav Krakov]] o legalizaciji Mihailovićevih četničkih odreda}} {{izdvojeni citat|Ne sme se izgubiti iz vida da je dužnost svih Srba, a prvenstveno svih delova srpske državne sile — pa bili to četnici, dobrovoljci ili stražari — da svim silama rade na održavanju mira, obnovi i stvaranju bolje budućnosti Srbije, kao i to da je naš zajednički zadatak jedan te isti, tj. uništenje svih komunističkih bandi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/296.</ref>|Pukovnik [[Borivoje Jonić]] u naredbi pripadnicima SDS-a od 13. juna 1942.}} {{izdvojeni citat|Mihailović je prve nedelje 1942. godine proveo u Crnoj Gori i Sandžaku, uspostavljajući neposrednu kontrolu nad lokalnom četničkom organizacijom i stvarajući jednu planinsku bazu, iz koje su ranije partizani bili prisiljeni da povuku svoje glavne snage severno, u istočnu Bosnu. Mihailovićeva organizacija u Srbiji postojala je kao pasivna teritorijalna tvorevina, uglavnom na hartiji, pod zaštitom Nedićeve političke i vojne strukture.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Prema navodima [[William Deakin|Williama Deakina]], Mihailović se početkom 1942. godine, gonjen od strane Nijemaca, sklonio u [[Sandžak]] (prije nego će preći u [[Crna Gora|Crnu Goru]] maja te godine), u zonu pod italijanskom okupacijom. Do početka 1942. godine "ravnogorski pokret istopio se u redovima Nedićeve milicije i konačno se ponovo pojavio, umanjen, u Crnoj Gori."<ref name="Deakin2">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin, BOJOVNA PLANINA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Mihailović se skrivao nekoliko mjeseci, ali je Nedićeva vlada do marta 1942. saznala gdje se nalazi, pa je s njemačkim znanjem i dopuštenjem došlo do sastanka između njega i [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. [[Paul Bader|General Bader]] je 26. marta obaviješten da je Mihailović obnovio ponudu srpskoj vladi »da joj se stavi na raspolaganje za borbu protiv komunista«. Budući da je general Mihailović sada bio ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva u [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|izbjegličkoj vladi]], njegova je nova ponuda imala sasvim drugi značaj, iako je u biti bila jednaka [[Sastanak u Divcima|onoj iz Divaca]] u novembru 1941. Bader je ipak odbio ponudu i naredio da se ta odluka saopći generalu Nediću, s napomenom da je Nedić slobodan to objaviti.<ref>NAW, mikrofilm br. T-501, rola 247, snimak 920; rola 257, snimak 1232.</ref><ref name="Jozo Tomasevich 1945">[https://znaci.org/00001/40_45.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje DVOJNA POLITIKA U SRBIJI]</ref> Za to vrijeme, mnogi su se ravnogorski komandanti u Srbiji legalizovali kod kvislinške Nedićeve uprave: * [[Predrag Raković]] (Ljubićki četnički odred) * [[Vučko Ignjatović]] (Požeški četnički odred) * [[Miloš Glišić]] (Požeški četnički odred) * [[Manojlo Korać]] (Užičko-požeški četnički odred) * [[Momčilo Matić]] (Drinski samostalni četnički odred) * [[Božidar Ćosović-Javorski]] (Javorski samostalni četnički odred) * [[Dušan Radović Kondor]] (Zlatiborski četnički odred) * [[Nikola Mladenović]] (Crnogorski četnički odred) * [[Radovan Stojanović]] (Takovski četnički odred) * [[Vojislav Pantelić]] (Jadarski/Podrinski četnički odred) * [[Svetolik Protić]] (Grupa valjevskih četničkih odreda) * [[Radojko Jovandarić]] (Kotlenički četnički odred) * [[Živojin Lazović|Živan Lazović]] (u [[beograd]]skom okrugu) * [[Borivoje Rajković]] (u [[Kosjerić]]u) * [[Miloje Mojsilović]] (Jelički četnički odred) * [[Dušan Smiljanić]] (Gružanski četnički odred) * [[Ljubomir Jovanović Patak]] (komandant Srpske državne straže u [[Zaječar]]u) * [[Ljubomir Mihailović Long]] (zamjenik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]) * [[Nikola Kalabić]], i dr.<ref name="Branko Petranović 1945">[https://www.znaci.org/00001/92_4.pdf Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu, 1939-1945, Beograd, 1992.], str. 271.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/270.</ref> Sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] [[Boško Kostić]] piše nakon rata o legalizaciji Mihailovićevih odreda sljedeće: {{izdvojeni citat|Mnogi četnički odredi legalizovani su tada kao vladini. Tako, na primer, odred ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića. Drugi ravnogorski odred poručnika Predraga Rakovića u Čačku legalizuje komandant V dobrovoljačkog odreda Marisav Petrović. Rakovićev odred, koji je stacionirao u Čačku, dobija naziv „Samostalni četnički ljubićski odred Tanasko Rajić“. <br /> U to vreme djeneral Milan Nedić šalje za Ljig i Ravnu Goru: novac, spremu, municiju, obuću i hranu kako bi pomogao pukovnika Dražu Mihajlovića i njegove četnike.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 67.</ref>}} Potpukovnik Manojlo Korać je bio komandant Mihailovićevog Zlatiborsko-užičkog odreda, a potom i Požeškog četničkog odreda. Požeški odred se legalizovao kod Vlade Milana Nedića novembra 1941. godine, dok je potpukovnik Korać u kvislinškom upravnom aparatu imenovan za načelnika okruga [[Užice|Užičkog]]. U rukopisu koji je 1945. sačinio o periodu okupacije, a koji je objavljen [[2015]]. pod naslovom “Između Draže i Nedića”, Korać se posebno osvrnuo na legalizaciju četnika Draže Mihailovića. O saradnji JVuO sa oružanim snagama Vlade narodnog spasa, potpukovnik Korać zapisuje lapidarnu napomenu: {{izdvojeni citat|Odredi đenerala Nedića su svugde i na svakom mestu pomagali ravnogorsku organizaciju.<ref>[https://www.pogledi.rs/pretplata-na-knjigu-potpukovnik-manojlo-korac-izmedju-draze-i%E2%80%88nedica.html Потпуковник Манојло Кораћ – Између Драже и Недића]</ref>}} [[Austrija|Austrijski]] istoričar [[Walter Manoschek]] u svojoj knjizi ''Serbien ist Judenfrei. Militärische Besatzungspolitik und Judenvernichtung in Serbien 1941/42'' (objavljenoj na [[Srpski jezik|srpskom jeziku]] [[2007]]. pod naslovom „Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941-1942“), se poziva na navode iz knjige „Bojovna planina“ F. W. Deakina, kao i na članak<ref>Josef Matl, Jugoslawien im zweiten Weltkrieg, Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref> kapetana ''[[Abwehr]]a'' [[Josef Matl|Josefa Matla]], potonjeg profesora [[Slavistika|slavistike]] na Univerzitetu u [[Graz]]u, te na sljedeći način ocjenjuje legalizaciju Mihailovićevih odreda krajem 1941. i njihovu saradnju sa kvislinškom Nedićevom upravom: {{izdvojeni citat|Kao prvu meru Mihailović je odlučio da — sutradan nakon poraza partizana — legalizuje četničke odrede u sporazumu sa Nedićevom vladom i da se oružane Nedićeve formacije stave na raspolaganje radi ubacivanja u borbu protiv partizana. Od tada je četnike Nedićeva vlada i zvanično potpomagala novcem, hranom i odećom.<ref name="Manošek">[https://www.znaci.org/00001/178_6.pdf Valter Manošek: HOLOKAUST U SRBIJI, poglavlje OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE], Službeni list SRJ/Draslar partner, Beograd, 2007, str. 152—153.</ref>}} Izvode iz Matlova članka, objavljenog 1954. godine u [[Savezna Republika Njemačka|SR Njemačkoj]], a koji referiraju na saradnju Draže Mihailovića sa Nedićem i Ljotićem, prenio je u svojoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“ (izdatoj [[1976]]. u emigraciji u [[Melbourne]]u), profesor [[Lazo Kostić]], koji je u početnoj fazi okupacije vršio funkciju komesara saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]: {{izdvojeni citat|Još u toku 1941. godine, Nedić je pomagao novcem, hranom i odećom četnički pokret u Srbiji, i nacionalne odrede koje je major Dangić predvodio u Bosni. Godine 1942, Nedić i Ljotić predložili su Draži Mihailoviću dalju pomoć u robi, municiji i novcu. Kao protivuslugu tražili su da Mihailović privremeno ne obrazuje vladu, pošto već postojeća dupla vlada, nemačka vojna uprava i vlada Nedićeva, i tako teško opterećuju stanovništvo zemlje. Nedić i Ljotić su se izjasnili spremnim da u buduće rade zajednički sa Mihailovićem pri imenovanju komandanata oružanih jedinica, kao i pri postavljanju okružnih načelnika. Međutim, smatrali su da je bolje da Mihailović u celosti do daljega sprovede izvan Srbije istu zadaću, kao što je oni sprovode u Srbiji, naime: čišćenje oblasti od komunističkih partizana. U danom trenutku — Nedić i Ljotić su spremni da vladu i sve njihove oružane odrede predaju Draži Mihailoviću, odnosno onoj ličnosti koju bi [[Petar II Karađorđević|Kralj]] odredio...<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 54—55.</ref>}} Kapetan [[Duane Hudson|Bill Hudson]], šef [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] misije pri štabu Draže Mihailovića, u jednom izvještaju rekapitulira događaje s kraja 1941. i s početka 1942. godine. Pominjući ishod [[Sastanak u Divcima|sastanka u Divcima]], on veli da „ipak nije postignut nikakav sporazum“. Hudson piše i o taktičkoj kolaboraciji s okupatorom pri slamanju [[Užička republika|Užičke republike]] koja je prethodila legalizaciji četnika: {{izdvojeni citat|Proterivanje partizana iz Srbije u zimu 1941–1942. predstavljalo je privremeni uspeh za Mihailovića. On je uspeo da učestvuje u nemačkoj ofanzivi protiv njih, a da nije otvoreno prešao na osovinsku stranu, i tako je zasnovao politiku ‘paralelne akcije’ pre nego ‘kolaboracije’ sa snagama okupatora, što je bilo dalje sprovođeno od strane njegovih potčinjenih komandanata u njihovim lokalnim mestima. S druge strane, izgleda da su Nemci posmatrali stav Mihailovića sa priličnim nepoverenjem, i kao da nisu znali da li da postupaju sa njim kao sa neprijateljem ili kao sa prijateljem... Mada je Mihailović nesumnjivo pružio Nemcima pomoć ulogom koju je odigrao za vreme njihove ofanzive protiv partizana, njegov položaj u odnosu prema okupatorskim vlastima bio je još uvek sumnjiv i opasan. Zbog toga je većina njegovih pristalica smatrala za opreznije da pređu u službu Nedićevog kvislinškog režima, mada su oni tajno i dalje mogli da održavaju vezu s njim...<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 134—135.</ref>}} Iako je sa četničke strane general Nedić smatran za slugu okupatora (nazivali su ga i „beogradskim vezirom“), ipak su ga iskorišćavali za legalizaciju, dobijanje oružja i sakupljanje informacija. [[Zvonimir Vučković]], jedan od ravnogorskih komandanata koji nije bio legalizovan kod kvislinške vlade, piše u knjizi ratnih memoara da se, zahvaljujući legalizaciji, kontrola SDS našla u četničkim rukama.<ref>Zvonimir Vučković, Od otpora do građanskog rata, Beograd, 1990, str. 190.</ref><ref>Branko Petranović, ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945'', Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 390.</ref> Četnički odredi postali su integralni dio njemačke okupacione uprave. Nemački popis glavnih vladinih legalnih odreda od [[15. 5.|15. maja]] 1942, pod rednim brojevima 1 do 18 navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićeve]] odrede, od 19 do 39 su Mihailovićevi, a od 40 do 100 [[Kosta Pećanac|Pećančevi]]. Mihailović je uspostavio veze sa Nedićevim komandantima [[Milan Kalabić|Milanom Kalabićem]], [[Radovan Stojanović|Radovanom Stojanovićem]] i drugima, radi borbe protiv partizana u Srbiji u toku zime 1941/42. i proleća 1942. godine.<ref name="Presuda"/> === Dejstva legalizovanih odreda === [[Datoteka:Legalizovani četnici u Srbiji 1942.jpg|minijatura|Četnički odred Draže Mihailovića koji osigurava [[Logor Metino brdo|logor na Metinom brdu]].]] Iako legalizovani kod [[Wehrmacht]]a i kvislinške vlade, ovi odredi su i dalje od Mihailovića primali naređenja, a od Nemaca oružje, hranu i odeću. Oni su, zajedno sa Nemcima, učestvovali u operacijama protiv preostalih partizanskih odreda u Srbiji, te hvatali i ubijali pripadnike [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|pokreta otpora]].<ref name="Presuda"/> Uspostavljeni sistem dvostrukog opštenja omogućavao je, na jednoj strani, nemačku nominalnu komandu, a na drugoj povinovanje Mihailovićevim tajnim instrukcijama. Uključivanjem Mihailovićevih četnika u [[Srpska državna straža|SDS]], narasta i nemačko nepoverenje u pouzdanost jedinica koje su naoružavali.<ref name="Branko Petranović 1945"/> Profesor [[Branko Petranović]] piše: "Nedić je dobijao nove snage za borbu protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, a Mihailović je spasavao odrede od uništavanja u jeku zime, progona i nemačkih represalija. Udruženim snagama mogli su zavesti četničku strahovladu i iskorenjivanje zaostalih grupa partizana, pojedinaca i njihovih simpatizera i jataka." Koliko je sinergija ravnogoraca Draže Mihailovića i Nedićevih kvislinških oružanih formacija bila važna za totalni slom [[Ustanak u Srbiji|ustanka]], odnosno doprinijela radikalnom čišćenju teritorije okupirane Srbije od partizana, moguće je zaključiti i na osnovu navodâ iz pisma kapetana [[Rudolfa Perhineka]], delegata Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], koje je 8. decembra 1941. poslao komandantu Rasinsko-bistričkog bataljona kapetanu Milivoju Obradoviću: {{izdvojeni citat|Situacija je u Srbiji ovakva: </br> Cela Srbija, koja je bila od komunista mestimično posednuta očišćena je pomoću Nedićevaca i naših četnika Draže Mihailovića i svi komunisti razbijeni, razoružani i pohvatani. U svim varošima postavljena je vlast četnika Jugoslovenske vojske, to jest Dražinih četnika. Da bi se sprečilo dalje nasilje Turaka, Nedićevci (u njemačkim uniformama) ušli su u Novi Pazar, istakli srpske zastave, pustili iz zatvora pohapšene Srbe i izdali odmah naredbu da niko nesme opaliti pušku ni na koga, ni opljačkati, ni popaliti jer će od vlasti biti streljan na licu mesta. Kako izgleda, ovako će biti [i] sa Sjenicom, jer su Nedićevci usput od N. Pazara do Sjenice vrlo rado primili četnike.<ref>{{Cite web |title=Pismo delegata Draže Mihailovića od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da Pavle Đurišić dođe kod njega i o situaciji u Srbiji |url=http://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm |access-date=2022-09-09 |archive-date=2022-08-23 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220823085930/https://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm }}</ref>|Pismo delegata [[Dragoljub Mihailović|Draže Mihailovića]] od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da [[Pavle Đurišić]] dođe kod njega i o situaciji u Srbiji}} Tokom decembra 1941. i početkom 1942. zabilježeni su brojni primjeri zločina i represalija u zapadnoj Srbiji, naročito u čačanskom, požeškom i užičkom kraju koje su združeno sprovodili [[Legalizovani četnici|legalizovani Mihailovićevi četnici]], [[četnici Koste Pećanca]], [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpska dobrovoljačka komanda]] (preimenovana krajem 1942. u Srpski dobrovoljački korpus - SDK) i kvislinška Srpska žandarmerija (od 3. marta 1942. [[Srpska državna straža]]). [[Datoteka:Srpski dobrovoljački korpus sa četnicima Draže Mihailovića.png|350px|mini|desno|Srpska dobrovoljačka komanda sa legalizovanim četnicima, decembar 1941. godine]] Krajem 1941. i početkom 1942. su kulminirali [[Zločini četnika nad partizanima u Srbiji 1941.|četnički zločini nad partizanima]] i njihovim simpatizerima. Okružno načelstvo u Kragujevcu je 14. februara 1942. izvestilo da se u vladinim odredima nalazi "poglavito ono ljudstvo koje je bilo ili naklonjeno pukovniku Mihailoviću, ili je aktivno učestvovalo u njegovim odredima." Dalje se ističe da Dražini ljudi imaju ličnu mržnju protiv partizana, budući da "stupaju u borbu protiv komunista sa naročitom strašću".<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 213-214.</ref> U izvještaju generalu Nediću s kraja marta 1942, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović]] piše da je među oficirima Srpske državne straže mnogo onih koji „ispoljavaju simpatije prema pokretu generala Mihailovića. I čak ne bi hteli prema njemu ili njegovim akcijama da preduzmu naređene mere...“<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 82–2–4.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 306—307.</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], s pozicije načelnika okruga Užičkog, izvještava 2. aprila 1942. godine ministra unutrašnjih poslova Milana Aćimovića o situaciji u okrugu, navodeći da ni tokom prethodnog mjeseca nije izostala „moja lična inicijativa u cilju preduzimanja energičnih mera na čišćenju terena od komunista i drugih elemenata opasnih po red i mir“: {{izdvojeni citat|Po izvršenim prethodnim pripremama stavio sam u pokret radi zajedničke akcije i potpune saradnje užičko-zlatiborski četnički odred pod komandom Đoke Novakovića sa šest podoficira i pedeset četnika, jedno odelenje Srpske državne straže iz Užica pod komandom poručnika Sapundžića sa sto pet ljudi, od kojih dva oficira, četrdeset tri podoficira i pedeset devet redova — stražara, X. dobrovoljački odred sa jednim odelenjem iz Bajine Bašte pod komandom kapetana Zdravkovića i miliciju u snazi od sto petnaest ljudi pod komandom potporučnika Milašina Tijanića. Svi ovi odredi u borbama protiv komunista pokazali su hrabro držanje i potpuno zalaganje za izvršenje zadatka na uništenju komunističkih bandi, pa je tako u vremenu od 10 do 18 marta t.g., bez velikih gubitaka na našoj strani, polučen i potpuni uspeh.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Документи квислиншких јединица и установа (1941-1944), Београд, 1965, стр. 244—245.</ref>}} Nakon formiranja Srpske državne straže, kvislinške jedinice su tokom februara 1942. reorganizovane i znatno ojačane, kako brojčano u ljudstvu, tako i u opremi. Prema nekim podacima, one su prvih mjeseci 1942. imale sljedeće brojno stanje: oko 8.000 pripadnika Srpske državne straže; oko 3.500 ljotićevaca, koji su bili uključeni u [[Srpski dobrovoljački korpus]]; oko 8.500 legalnih četnika, koji su bili pod Nedićevom komandom; sveukupno oko 20.000 vojnika i oko 1.000 oficira.<ref>AVII, NAV-N-T-501, S. 825 i 864, r. 247.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/246.</ref> U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a data je opšta ocjena borbene vrijednosti, brojčane snage, kao i ideološke profilacije kvislinške SDS: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža Milana Nedića nije bila dobro naoružana. Na osnovu ugovora sa Vermahtom, nije smela da pređe brojku od 12.000 ljudi. Taj broj, međutim, ova naoružana formacija nije nikada ni dosegla. Bila je veoma bliska duhu pokreta Draže Mihailovića, a njena borbena vrednost nije bila visoka. U odnosu na četnički pokret, Straža je bila beznačajna, a isto to vredi i kada se uporede sa komunistima. Ono što može da opravda Stražu jeste činjenica, da nikada i nisu bili ušli u akciju sa većim snagama.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Kapetan [[Žarko Milurović]] u izvještaju poslatom 13. februara 1942. majoru [[Boško Todorović|Bošku Todoroviću]] (brat majora [[Žarko Todorović|Žarka Todorovića]]), komandantu operativnih jedinica istočne [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], piše da je, nakon povratka iz njemačkog zarobljeništva oktobra 1941. godine, radio na stvaranju četničke organizacije u [[Slavonija|Slavoniji]] i [[Hrvatska|Hrvatskoj]], koja bi Mihailovićevoj „akciji u Bosni, [[Kordun]]u, [[Lika|Lici]] i [[Srem]]u“ služila kao oslonac: {{izdvojeni citat|U tom cilju, uz pripomoć patriotskih elemenata iz tih krajeva u Beogradu (izbeglica), formirao sam »Slavonski četnički odred«, jačine oko 300 ljudi (izbeglica, koji su mučeni i čiji su roditelji poubijani), od prilike po 30 četnika iz Srezova: Osek, Našice, Slatina, Brod, Slav. Požega, Pakrac, N. Gradiška, Daruvar, Novska, Grubišno Polje—Garešnica... <br /> Pitanje opreme i naoružanja, rešeno je samo delomično. Naime gro odreda vrbovan je iz reda Nedićevih dobrovoljaca, žandarma, policajaca i četnika — rođeni u navedenim srezovima, a koji će u određeno vreme doći obučeni i naoružani.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_58.htm Izveštaj kapetana Žarka Milurovića od 13. februara 1942. majoru Bošku Todoroviću o pokušaju organizovanja četničkih jedinica u Slavoniji]</ref>}} [[Boško N. Kostić]], Ljotićev sekretar, u memoarskoj knjizi “Za istoriju naših dana” zapisuje da je februara 1942. otputovao za [[Istanbul]], gdje se susreo sa službenicima tamošnjeg veleposlanstva [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Kostić navodi da je generalnom konzulu Ljubomiru Hadži-Đorđeviću prenio novosti iz okupirane Jugoslavije, te Nedićeve i Ljotićeve poruke: {{izdvojeni citat|Generalnom konzulu Hadži-Đorđeviću izneo sam akciju đenerala Draže Mihajlovića. Pričao sam mu kako sam trebao i lično da idem u štab Dražin, ali da do tog nije došlo usled njegovog sporazuma s partizanima-komunistima. Prikazao sam mu kako je zajedničkim nacionalnim snagama pošlo za rukom da unište Titovu „Užičku republiku“, kako je posle toga došlo do legalizacije nekih četničkih odreda i kako Nedić i Ljotić sve čine od samog početka da dođe do jedinstva u nacionalnom frontu prema komunistima. Nedić i Ljotić smatraju da đeneral Mihajlović treba i dalje da ostane ilegalan, a da pitanja od opšteg narodnog interesa zajednički rešavaju da bi se što više spaslo srpskih glava.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 77–78.</ref>}} U proleće i leto 1942, kada su znatne nemačke snage bile angažovane u Bosni u borbama protiv NOVJ, brojno stanje legalizovanih četnika u Srbiji je kontinuirano raslo. [[30. 4.|30. aprila]] [[1942]]. četnički komandanti [[Neško Nedić]] i Vojislav Popović šalju izveštaj Draži Mihailoviću o uspešnoj legalizaciji i naoružavanju četničkih odreda: {{izdvojeni citat|Posle legalizacije raspoređeni: kapetan Komarčević, poručnik Radosavljević i ja u Zaječar. Poručnik Obradović u Knjaževac. Poručnik Aleksić u Zlot. Kapetan Marić u Žagubicu. Čika Sveta još nije pušten. Rad u Valjevu poveren odboru na bazi lančanog sistema. Vojničku stranu obrađuju u Valjevu major Vojteh i kapetan Selimir Popović, u Lazarevcu kapetan Voja Marković, na Ubu poručnik Ilija Lukić, u Mionici poručnik Kolarić. O svemu vodimo računa i održavamo veze. Komandant okružne straže u Zaječaru major Ljuba Jovanović radi dobro. Planove o fortifikaciji državne straže u opšte poslaćemo uskoro. Za sad Nemci dodelili graničnoj straži ovog okruga 32 mitraljeza sa po 1000 metaka i osam stotina pušaka sa po 100 metaka — sve englesko oružje. Molimo instrukcije i imena naših ljudi na ovom terenu kao i centar najlakše i najbrže veze sa vama.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_79.htm |title=Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 25. aprila do 3. maja 1942. godine |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Kapetan [[Rudolf Perhinek]], delegat Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], javlja 21. aprila 1942. Draži Mihailoviću da se susrio sa Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Sticajem okolnosti morao sam kod Nedića. Koristimo i to za C. Goru u našem duhu. Moraćemo na put. Javite gde moramo doći radi referata i ostalog za C. Goru.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} Vrhovna komanda JVuO poslala je kapetana Perhineka u [[Beograd]] na pregovore sa Milanom Nedićem radi dobijanja pomoći u hrani, oružju i municiji tokom predstojeće [[Treća neprijateljska ofanziva|operacije protiv partizanskih snaga]]. U istom kontekstu je generalu Nediću apel uputio i kapetan [[Pavle Đurišić]], komandant [[Crna Gora|crnogorskih]] četnika. Đurišić je pripremio i delegaciju iz [[Vasojevići|Vasojevića]], koja je upućena za Beograd 18. maja 1942. Perhinek se pridružio ovoj delegaciji. Zadatak delegacije bio je da uvjeri Nedića u neophodnost akcije na lijevoj obali [[Lim (rijeka)|Lim]]a, kao i njemačke okupacione vlasti u „potpunu lojalnost“, kako im ne bi pravile probleme.<ref>Arhiv Srbije, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 158.</ref> Tako je otpočela sveobuhvatna četnička akcija protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]] u srezovima [[Bijelo Polje]], [[Mileševa]] i [[Pljevlja]].<ref>{{harv|Живковић|2017|p=589—590}}</ref> U jednom sumarnom izvještaju za mjesec februar 1942. godine iz njemačke [[114. lovačka divizija (Nemačka)|114. divizije]] govori se o vezama generala Nedića sa majorom Dangićem, kao i o preovlađujućem uticaju Draže Mihailovića na legalizovane četničke odrede u Srbiji, formiranim nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|razbijanja ustaničkih snaga]]. Divizijski oficiri napominju da je neophodna „pojačana budnost i stalno osmatranje svih naoružanih srpskih jedinica“: {{izdvojeni citat|Nakon što je glavnina partizanskih snaga uništena, novu opasnost predstavljale su do tada mirne Mihajlovićeve pristalice, kao i četnička udruženja lojalna vladi, čija se pouzdanost vremenom sve više dovodila u pitanje. Tokom [[Gušenje ustanka u istočnoj Bosni|velike operacije]], koju je u januaru izvela [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pješadijska divizija]] u bosansko-srpskom pograničnom području, zaplijenjeni su dokumenti iz kojih proizilazi da postoje veze između majora Dangića i Nedićeve vlade. Takođe, moglo bi se pretpostaviti da su veze između Dangića i Mihajlovića sigurne, pošto je Dangić pojačanja za borbu protiv Hrvata dobivao uglavnom iz četničkih jedinica koje je kontrolirao Mihajlović.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=190&rec=315&roll=2258 NARA, T315, Roll 2258, frame no. 000347.] <br /> ({{jez-njem|"Wachsamkeit und ständige Beobachtung aller bewaffneten serbischen Verbände war jedoch in erhöhtem Masse erforderlich. Nachdem die Hauptkräfte der Partisanen zerschlagen waren, bildeten eine neue Gefahr die bisher rühig gebliebenen Mihajlovic–Anhänger, daneben aber auch die regierungstreuen Cetnik–Verbände, deren Zuverlässigkeit im Laufe der Zeit immer mehr angezweifelt werden musste. Bei einem in Januar durchgeführten Grossunternehmen der 342.I.D. in bosnisch–serbischen Grenzgebiet waren Papiere erbeutet werden, aus denen hervorging, dass Verbindungen zwischen Major Dangic und der Regierung Nedic bestanden. Gleichfalls konnten Beziehungen zwischen Dangic und Mihajlovic als sicher angenommen werden, da Dangic seine Verstärkungen zum Kampf gegen die Kroaten im wesentlichen aus den von Mihajlovic beherrschten Cetnik–Verbänden empfing."}})</ref>}} Kakvo je stanje vladalo u redovima nacionalističkih oružanih formacija u Srbiji i [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]] krajem 1941. i u prvoj polovini 1942. godine, doznaje se i iz izvještaja britanskog kapetana [[Duane Hudson|Bila Hadsona]], koji u knjizi „Bojovna planina“ prenosi Sir [[William Deakin]]: {{izdvojeni citat|[[Kosta Pećanac]], šef “zvanične” predratne četničke organizacije, kompromitovao je “prave” četnike, koji su gledali u London kao u svoju zvezdu vodilju. Hiljade njegovih četnika pomagale su Nemce protiv partizana. Policijski oficir [[Jezdimir Dangić|Dangić]] komandovao je četničkim grupama u Bosni pod Mihailovićevim vođstvom. Bilo je nekoliko razbojničkih četničkih bandi bez nekog značaja. Draža Mihailović je rekao da je mnoge oficire prepustio Nediću, i četiri hiljade Nedićevih žandarma očekivalo je njegova naređenja.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Kapetan Duane Hudson je pisao u oštrom kritičkom tonu i o činjenici da je Draža Mihailović bio „nagrađen najjačom britanskom propagandom“ (u prvom redu preko [[BBC]]-a), i to u trenutku kada je komandant JVuO „u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga“: {{izdvojeni citat|Izuzev ono nešto organizovanja u Srbiji, on [Mihailović — nap.] je učinio malo šta drugo sem što je, na nastojanje BBC-a, postao šef Nedićeve i [[Ilija Trifunović-Birčanin|Trifunović]]eve organizacije... Mihailoviću bi trebalo konačno reći da Britanci pretpostavljaju komuniste kvislinzima. Mi moramo povući crtu preko podsticanja BBC-a na saradnju sa Osovinom. Diverzantska dejstva i pretnje Osovini ostaće na njihovom sadašnjem minimumu sve dok (četničke vođe u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji) viču "Viva il [[Benito Mussolini|Duce]]" uz Mihailovićev blagoslov i dok se on zadovoljava time da nam govori kako mu je odano devet desetina Nedićevih i Pećančevih ljudi...<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Profesor Deakin sumira sadržinu izvještaja britanskih oficirâ [[William Bailey|Bailey]]ja i Hudsona o aktivnosti generala Draže Mihailovića i njegove četničke organizacije u Srbiji: {{izdvojeni citat|Bejlijevi i Hadsonovi izveštaji mogli bi se ukratko svesti na sledeće. Vojna struktura četničkog pokreta u zapadnoj, centralnoj i istočnoj Srbiji postojala je u tradicionalnom četničkom teritorijalnom obliku, sa uobičajenom vojnom komandom i nizom područnih komandi na kadrovskoj osnovi. Mihailovićev stav prema nekoj neposrednoj akciji, bilo u smislu sabotaže na komunikacijama i u rudarskim rejonima od bitnog značaja za nemački ratni napor ili napada na nemačke okupatorske snage, bio je ne samo pasivan već i neprijateljski. Mnogi od njegovih oficira bili su, po njegovim uputstvima, prikriveni kao članovi raznih poluvojničkih organizacija vlade generala Nedića u Beogradu, koju su kontrolisali Nemci.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} F. W. Deakin piše i da je Mihailović bio nezadovoljan kapetanom Hudsonom, i nosio se mišlju da na njegovo mjesto dođe kapetan [[Kristi Lorens]] ({{jez-eng|Christie Lawrence}}). Kapetan Lawrence je bio zarobljen od Njemaca na [[Krit]]u, da bi nakon bjekstva iz voza kojim su se transportovali ratni zarobljenici za Njemačku, dospio u Srbiju. Neposredno nakon završetka rata, Lawrence je objavio knjigu pod naslovom ''Irregular Adventure'' (“Neregularna avantura”) u kojoj se prisjeća svojih susreta sa Mihailovićem.<ref>Lawrence, Christie (1946). ''Irregular Adventure''. London: Faber and Faber, pp. 228—233.</ref> Prenoseći Mihailovićev iskaz, Lawrence navodi da se ovaj odlučio na saradnju sa Nedićevim odredima u trenutku kada su mu Britanci, Hudsonovom krivicom, uskratili pomoć u naoružanju: {{izdvojeni citat|Kada mi je Hadson rekao da više ništa neće doći, shvatio sam da sam za taj trenutak gotov. Nisam više ništa mogao učiniti. Osetio sam da po svaku cenu moram sačuvati neke od svojih četa (odreda). Eto zašto sam ih poslao da služe Nediću. Ja to nisam želeo. Nedić je uvek bio moj neprijatelj, čak i kad je bio Ministar vojske a ja samo pukovnik u Generalštabu. Ja mrzim da držim ljude tamo, u žandarmeriji. Ali čak i sada ne mogu opstati bez njih. Oni me štite kako od Nemaca tako i od partizana. Nijedan njihov pokret ne može proći bez mojega znanja, a za to zahvalnost dugujem uglavnom mojim nedićevcima.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 230.</ref>}} Početkom maja 1942. godine, general Dragoljub Mihailović šalje više telegrama [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantskoj vladi]] u [[London]]u, sastavljenih od nekoliko kraćih izvještaja o [[Kosta Pećanac|Kosti Pećancu]], Milanu Nediću, partizanima, kao i o [[Bošnjaci|Muslimanima]]. U dijelu o generalu Milanu Nediću, između ostalog, general Draža Mihailović navodi: {{izdvojeni citat|Za London sledeće: poseban izveštaj za Nedića. On svoje vojske nema. Sve je tajno uz nas. Na žalost ima oficira koji mu služe kao i Nemcima. On unapređuje oficire i obasipa ih parama. Imam dosta svojih oficira ubačenih u njegove redove. Nedić verno služi Nemcima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_83.htm Izvod iz knjige primljenih i poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 5. do 14. maja 1942. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Major [[Dobrivoje Marinković]], komandant četničkog Gorskog štaba XII (zajedno sa načelnikom štaba kapetanom Blagojem Đurkovićem), izvještava 19. maja 1942. generala Dražu Mihailovića<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 99, registarski broj 8/1 (S-V-16550/2).</ref> da je u njihovoj zoni odgovornosti došlo do legalizacije čitavog niza ravnogorskih odreda. O jedinicama SDS sa ovog područja u izvještaju je navedeno: „Nedićevih odreda u ovoj okolini, nema, sem poljske Državne straže u [[Ribarska Banja|Ribarskoj Banji]] i Aleksincu, koja je pod komandom ovoga štaba.“ Četnicima je pošlo za rukom i da ljudstvo 12. [[Srpski dobrovoljački korpus|dobrovoljačkog]] odreda sa sjedištem u Aleksincu, pod komandom potpukovnika Nikole Vučkovića, inkorporiraju u svoju organizaciju. Major Marinković i kapetan Đurković pišu generalu Mihailoviću i da su se povezali sa velikim brojem četničkih vojvoda iz organizacije Koste Pećanca u srezovima [[Aleksinac|aleksinačkom]], [[Kruševac|kruševačkom]], [[Niš|niškom]], [[Ražanj|ražanjskom]], [[Sokobanja|sokobanjskom]] itd, nakon čega su se njihovi odredi ''de facto'' stavili pod komandu JVuO: {{izdvojeni citat|RAD NA PRIDOBIJANJU ORUŽANIH ODREDA. 1. — Od četničkih odreda pod komandom Koste Pećanca, stavili su se pod komandom ovoga štaba sledeći odredi: a) Rasinski četnički odred vojvode Drljevića u Kruševcu; b) Jasički četnički odred vojvode Petkovića, koji je sada i komandant sreza Rasinskog sa sedištem u Ribarskoj Banji na naše traženje, kako bi nam rad bio slobodniji, pošto odred Parnaveje nije registrovan. v) Trnavski četnički odred vojvode Dimitrija Trnavskog sa sedištem u Žitkovcu, a sada privremeno u selu Azbresnici sreza Dobričkog pod čijom se zaštitom ovaj štab i kreće, kao njegovo odelenje. g) Leskovački četnički odred vojvode Nikodija Leskovačkog, sa sedištem u Aleksincu. d) Korvinski četnički odred poručnika Bogosava Stojanovića, sa sedištem u selu Belotincu a sada u Leskovcu. đ) Bovanski četnički odred pod komandom vodnika Nikole Popovića, sa sedištem u selu Bovanu sreza Rasinskog. 2.— Veza je uhvaćena sa sledećim vojvodama, a pregovori za stavljanje pod našu komandu vodiće se ovih dana i to: a) Vojvodom Pukovačkim Dragutinom; b) Vojvodom Topličkim Vukojem Pećancem; rođak Koste Pećanca; v) Vojvodom Istočkim; g) Vojvodom Nikolom Koštrimovićem;<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_86.htm Izveštaj delegata Štaba Draže Mihailovića za istočni sektor od 19. maja 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizaciji četničkih jedinica i saradnji sa jedinicama Koste Pećanca]</ref>}} Major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »Herman«) obavještava 23. maja 1942. Vrhovnu komandu i Dražu Mihailovića da se povezao sa vojvodom [[Jordanom Kimićem]], komandantom legalizovanog četničkog odreda Koste Pećanca u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]]. Đurić navodi da Kimić ima „odred od 3000 naoružanih ljudi spremljenih za prelaz kad bude vreme“, budući da „prilazi potpuno nama sa svim ljudstvom“. Za Kimića Đurić tvrdi da je „u ovim krajevima vrlo popularan i svi ljudi idu samo s njim“. Radoslav Đurić predlaže Mihailoviću: „Da se Kimiću da ovlašćenje za Južnu Srbiju [naziv za [[Makedonija|Makedoniju]] — prim.]; da ja sa štabom budem sa njim kao Vaš istaknuti štab za granične srezove u Srbiji i Južnu Srbiju i da sa njim radim na organizaciji. Ako smatrate pogodnije, onda ću biti kod Kimića načelnik štaba.“ O situaciji na teritoriji južnosrbijanskih srezovâ, major Đurić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Na terenu opšte raspoloženje za nas. Svi odredi i žandarmerija pridobijeni i izbušeni a rad po uputu pet u toku u srezu [[Lebane]], [[Leskovac]], [[Vlasotince]], [[Surdulica]] i [[Vladičin Han]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_88.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 12. do 27. maja 1942. godine]</ref>}} Krajem maja 1942. Mihailović je obaviješten i o kooperaciji četnika Pavla Đurišića sa legalizovanim Sandžačkim četničkim odredom pod komandom [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]] i [[Vučko Ignjatović|Vučka Ignjatovića]] tokom [[Operacija Trio|operacije Trio]]. Major [[Petar Baćović]] piše o ponudi koju su komandanti iz Srbije uputili kapetanu Đurišiću da se, poput njih dvojice, stavi pod Nedićevu komandu: {{izdvojeni citat|Smatram da bi trebalo, Gospodine Ministru, i radi njega i radi uređenja svih drugih pitanja na teritoriji Crne Gore i Sandžaka, da što pre uputite ovamo majora Ostojića da se ispita situacija i dođe u dodir s ljudima. Smatram za dužnost da napomenem, da je major Glišić i Ignjatović tražili od kapetana Đurišića da ovaj dadne pismenu izjavu o stavljanju svojih odreda pod komandu generala Nedića, a da je Đurišić odbio da to učini.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_93.htm Izveštaj majora Petra Baćovića s kraja maja 1942. Draži Mihailoviću o borbama četničkih, italijanskih i Nedićevih jedinica protiv partizanskih snaga u Crnoj Gori i Sandžaku maja 1942. godine]</ref>}} Major Glišić je već tokom aprila radio na povezivanju sa kapetanom Đurišićem i njegovim komandantima u Crnoj Gori. Za ovo je dobio ovlašćenja kako od Milana Nedića, tako i od Vrhovne komande JVuO. Prepreku su mu činile [[Italijani|italijanske]] vlasti koje nijesu dopuštale prelazak njegovog ljudstva na lijevu obalu Lima, ali i njemački okupator, budući da Sandžački četnički odred (i to po odluci generala [[Paul Bader|Paula Badera]]<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/>), poput ostalih legalizovanih odreda, od polovine aprila biva direktno potčinjen komandantima lokalnih sektora njemačke oružane sile.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, kutija 29, fascikla 2, dokument br. 22, str. 1.</ref> O susretu sa Đurišićevim ljudima major Miloš Glišić je obavijestio pukovnika [[Miloša Masalovića]], šefa kabineta generala Milana Nedića, zaključivši da „veza sa [[Crnogorci]]ma postaje svakim danom sve bolja i čvršća“.<ref>ASŽ, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 37.</ref><ref>{{harv|Живковић|2017|p=556}}</ref> U junu 1942. broj legalizovanih četnika u Srbiji iznosio je 11.300. Nemci su sa nepoverenjem posmatrali činjenicu da kvislinške formacije neprestano narastaju popunjavanjem iz četničkih redova. Nosili su se mišlju da znatno smanje brojno stanje legalizovanih četnika; međutim, Nemci nisu imali dovoljno sopstvenih snaga u Srbiji kojima bi zamenili četnike, koji su im činili značajnu uslugu u progonu pripadnika, grupa i odreda NOVJ u Srbiji. Srpska državna straža je bila najbrojnija kvislinška oružana formacija tokom Drugog svjetskog rata u okupiranoj Srbiji. Međutim, Nijemci nijesu imali u nju povjerenja iz dva osnovna razloga: prvo, smatrali su da je riječ o neborbenoj formaciji; drugo, da većina njenih pripadnika inklinira četničkom pokretu Draže Mihailovića. U jednom izvještaju iz 1942. upućenom [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru vanjskih poslova [[Treći Reich|Njemačkog Reich]]a, svoj stav o ovom problemu je iznio opunomoćenik Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu [[Felix Benzler]]: {{izdvojeni citat|Srpski izvršni organi su nemoćni pred ustaničkim pokretom. Srpska državna straža, koja preko svojih oficira snažno naginje Draži Mihailoviću, zatajuje naročito protiv njegovih pristalica.<ref>AVII, NAV, N-T-120, 200/153725—27.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/299-300.</ref>}} Krajem maja 1942. godine, do njemačkog opunomoćenog generala i zapovjednika u Srbiji Paula Badera su stigle informacije o tome kako je general Mihailović razvio široku mrežu povjerenika „na srpskom prostoru nekadašnje okupirane jugoslovenske države“. Veza između Mihailovićevih odreda u Srbiji i SDS bila je do to mjere izražena da je general Bader predložio da svi legalni četnički odredi, kao i pojedini odredi SDS, budu razoružani.<ref>AVII, Nemačka arhiva (NMA), 27—1A—26, Izveštaj od 31. maja 1942.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 152.</ref> Uz [[Manojla Koraća]], Mihailovićevog legalizovanog oficira i Nedićevog okružnog načelnika u Užicu, među najaktivnijim učesnicima progona partizana i njihovih simpatizera u užičkom kraju, posebno se isticao [[Folksdojčeri|folksdojčer]] i ljotićevac [[Miloš Vojinović]] (Henrih Lautner), komandant Desetog dobrovoljačkog odreda.<ref>Радивоје Папић, Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу, Народни музеј Ужице, 2017, стр. 150.</ref> Sjedište odreda je bilo u [[Bajina Bašta|Bajinoj Bašti]]. Tokom [[Borbe za Istočnu Bosnu 1942.|borbi za istočnu Bosnu]], major Radoslav Đurić (»Herman«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO da je [[Jezdimir Dangić]] na sastanku sa potpukovnikom Manojlom Koraćem, te da će četnicima u pomoć pristići snage pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]] i Vojinovićev Deseti dobrovoljački odred: {{izdvojeni citat|Iz Bosne 19-III: Situacija ozbiljna. Partizani drže [[Vlasenica|Vlasenicu]] i [[Milići|Miliće]] a opsaduju [[Rogatica|Rogaticu]] i [[Han Pijesak]]. [[Srebrenica]] i [[Drinjača]] u našim rukama. Prema [[Zvornik]]u samo naši odredi. Bosanci neće da se bore protiv partizana. Gde su partizani sa našim odredima, oficiri su morali napustiti odrede jer partizani ubijaju sve (odreda) oficire koje uhvate. Račićev odred hoće da se bori ali je slab brojno. Partizani jaki 2000 ljudi. Iz Užica krenuo Matić sa 1000 ljudi ka Rogatici. Po odobrenju Nedića, Dangić danas na sastanku sa Koraćem. Dakićev odred prišao partizanima. Dangić uopšte nema svojih snaga za borbu. Doći će i Ljotićevci iz Bajine Bašte u pojačanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref>|Depeša majora [[Radoslav Đurić|Radoslava Đurića]] Vrhovnoj komandi JVuO od 19. marta 1942. godine}} U svom izvještaju od 26. marta 1942. godine, major Đurić upoznaje generala Dražu Mihailovića sa pojedinostima saradnje dobrovoljačke komande iz Bajine Bašte sa štabom istočnobosanskih četnika: {{izdvojeni citat|U vezi sa akcijom u Bosni postoje mnoge ambicije kako lične pojedinaca, tako i pojedinih političkih partija i to: zemljoradnika (kdant pozadine kod Dangića vojvoda Botić, vojvoda Risto Đukanović), JRZ i Ljotićevaca. Ljotićevci rade preko komandanta njihovog odreda u B. Bašti — Lautnera. On je uspeo da postane intiman prijatelj Dangića, vrlo često su zajedno, pa čak i neki Nikić inspektor Ljotićevih odreda dolazi često u Dangićev štab.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref>}} [[Lazar Trklja]], ispred Operativnog štaba bosanskih četničkih odreda (šifra »505«), piše 11. aprila 1942. u depeši VK JVuO o teškoj situaciji nakon [[Ustaše|ustaške]] ofanzive.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 193.</ref> Trklja navodi da se formacija SDK pod Vojinovićevom komandom na frontu pridružila četničkim snagama kapetana [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]]: {{izdvojeni citat|Ustaše zauzele Vlasenicu, Drinjaču i [[Bratunac]]. Partizani su se i sa ova dva sreza povukli. U ova dva sreza ima oko 2000 četnika. Iz Srbije nema nikog još sem Račićevih ljudi i X. dobr. odreda iz Bajine Bašte; oni su na [[Drina|Drini]]. Nalazim se sa Račićem. Sve će biti po traženju.}} Vazduhoplovni kapetan I klase [[Manojlo Pejić]], pomoćnik načelnika štaba Komande Bosanskih četničkih odreda majora [[Slavoljub Vranješević|Slavoljuba Vranješevića]],<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_27.htm Izveštaj majora Slavoljuba Vranješevića od 3. februara 1943. majoru Zahariju Ostojiću o vojno-političkoj situaciji u četničkim odredima zapadne Bosne i saradnji sa nemačkim i ustaško-domobranskim jedinicama]</ref> juna 1943. je sastavio izvještaj, u kojem se dotakao svih bitnijih događaja u razvoju četničke organizacije u istočnoj i [[Srednja Bosna (oblast)|srednjoj Bosni]] od septembra 1941. do juna 1943.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 164, str. 779.</ref> Kapetan Pejić obavještava svoje nadređene o formacijama srpske kvislinške vlade koje su sarađivale sa bosanskim četničkim odredima: {{izdvojeni citat|— Grupa Ljotića, izražena preko komandanta odreda Lautnera, koji nas je pomagao i spasavao narod; <br> — Major — tada »potpukovnik« Matić, već od ranije reflektira na neku veću funkciju u Bosni, zbog čega ruši sve ostale, održava vezu sa kap. Dakićem i prikuplja oko sebe izbegle bosanske četnike. <br> — Major, tada »potpukovnik« Korać, nema više ambicije za Bosnu, jer je sada okružni načelnik u Užicu, sa velikom vlašću, ali i on nas sve mrzi.}} O povezanosti Henriha Lautnera sa Dragoslavom Račićem, ali i s drugim četničkim komandantima, svjedoči u svojim ratnim memoarima i Ljotićev sekretar [[Boško Kostić]]. U maju 1943. Kostić se sastao sa Čedom Vujovićem, delegatom Draže Mihailovića iz [[Čačak|čačanskog]] kraja. Nakon što mu se Vujović žalio na obračune između četnika i dobrovoljaca, Kostić je o Vojinoviću–Lautneru iznio sljedeće zapažanje: {{izdvojeni citat|Što se tiče Vojnovića–Lautnera, meni nisu detalji poznati, pa bih ga molio da mi to iznese konkretno, kako bih o tome referisao Nediću i Ljotiću. Napomenuo sam pri tom da baš sad idem iz Užica gde sam i čuo i video, da Vojnović saradjuje sa pojedinim četničkim komandantima kao, na primer, sa Ajdačićem, Katanićem, Markovićem a znam da je četničkom komandantu Račiću učinio velike usluge i dao dosta municije a jednom prilikom mu je spasao i život. S druge strane znam, da je Vojnović–Lautner sa svojim odredom najviše doprineo da se preko krvave Drine prebaci u Srbiju mnogo hiljada srpske dece i drugih Srba i Srpkinja što su bežali pred ustaškim zlikovcima.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 108–109.</ref>}} Lazar Trklja, Mihailovićev politički izaslanik u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni i Hercegovini]], potvrdio je u i svom ratnom dnevniku da je Vojinović–Lautner bio naklonjen »bosanskoj stvari«, tj. tamošnjoj organizaciji četnikâ: {{izdvojeni citat|U Bajinoj Bašti bio je Ljotićev dobrovoljački odred. Istina, on je prema bosanskoj stvari bio naklonjen, ali nepomirljivi neprijatelj svake akcije koja se vezivala za London i bila antinemačka.<ref>[https://www.vladimirdimitrijevic.com/sr-yu/tekstovi/459-na-golgotskom-putu-ratni-dnevnik-lazara-trklje-1941-1944-otkopana-istina-sluzbeni-glasnik-beograd-2020-priredio-nikola-trklja-2.html Vladimir Dimitrijević: NA GOLGOTSKOM PUTU - RATNI DNEVNIK LAZARA TRKLjE 1941-1944 OTKOPANA ISTINA, SLUŽBENI GLASNIK, BEOGRAD 2020, PRIREDIO NIKOLA TRKLjA]</ref>}} U cilju zaustavljanja ustaškog nadiranja ka Drini, četničkom su vođstvu u istočnoj Bosni iz Vrhovne komande JVuO tada stizale naredbe i da svoje pokrete koordiniraju, između ostalih, zajedno sa potpukovnikom [[Radojkom Jovandarićem]], komandantom legalizovanog Kotleničkog četničkog odreda. Potpukovnik Jovandarić se na službi pri kvislinškoj upravi takođe nalazio u Bajinoj Bašti: {{izdvojeni citat|21-III. — Neka Dangić stupi u vezu sa p.puk. Jovandarićem u Bajinoj Bašti da mu da prvu pomoć. Pripremamo slanje pomoći radi podizanja morala. Neka Račić prikupi sa svog najboljeg terena u Srbiji ljudstvo i privuče sebi za rad u Bosni. Pošaljite ljude Panteliću u Krupanj za pojačanje. Stupiti u vezu sa p. puk. Jovandar. u B. Bašti. Naredite svima u ime moje.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine]</ref>}} Narednog mjeseca, major [[Zaharije Ostojić]] (šifra »222«) šalje depešu u kojoj zahtijeva sljedeće: {{izdvojeni citat| ''Br. 15 za 505, key 3, 15-IV-942 god.'' Javite da li je Dangić odveden. Potrebne snage uzeti od Račića, Mitića, Jovandarića i Matića. Svi su vam bliži i stupite sa njima u vezu. Čim nađete siguran teren, po datim uputstvima Laze [Trklje — prim.] baciće Vam se iz vazduha oružje, municija i ostalo. Učinite sve da se narod sačuva. Pošaljite detaljnije izveštaje o Hercegovini i odgovorite na ranije postavljena pitanja. — 222.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 206—207.</ref>}} O pomoći koju su srbijanski četnički odredi pružili četnicima u istočnoj Bosni, sadejstvujući s njima u borbi protiv ustaša na Drini u proljeće 1942. godine, Dražu Mihailovića je 4. maja 1942. obavijestio<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 664, стр. 566—568.</ref> i kapetan [[Dušan Radović Kondor]], komandant legalizovanog Zlatiborskog četničkog odreda: {{izdvojeni citat|U toku prošlog meseca sa svojim odredom prebacio sam se preko Drine kod Starog broda, pa sam na položajima oko Perušića vodio borbu sa ustašama. Dana 2. maja t. g. povukao sam se na desnu obalu Drine, pod pritiskom neprijatelja. Dana 3. maja t. g. oko 9 časova na položajima oko Vežanje na Tari planini presreli su me Nemci i razoružali mojih 69 ljudi, iako sam imao odgovarajuće dokumente o legalnom postojanju odreda na teritoriji Srbije. Otpor nisam dao, jer nisam imao instrukcija. Svoje ljude, koji su mahom Bosanci prekaljeni kroz borbe i gerilske poduhvate, sačuvao sam i držim ih na okupu na pogodnom mestu. Oružje ću dobiti. Molim za hitno naređenje kuda da krenem i kom odredu da se priključim. Nalazim se u okolini Užica. S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu.}} Pripadnici četničke organizacije iz istočne Bosne su nastavili održavati kontakte sa kvislinškom upravom Milana Nedića i nakon hapšenja majora Jezdimira Dangića od strane njemačkih okupacionih vlasti. 20. maja 1942. prispio je u Beograd memorandum iz štaba istočnobosanskih četnika (upućen „gospodinu Milanu Nediću, predsedniku srpske vlade“), u kome se pružaju podaci o istorijatu četničkog pokreta i traži pomoć u novcu, ishrani i naoružanju. Četničke vođe obavještavaju generala Nedića da je vojvoda [[Stevan Botić]], nakon Dangićeva hapšenja, preuzeo dužnost komandanta. U memorandumu, četnici iz istočne Bosne mole Nedića da njihovu akciju pomaže što više može, tako što će za sreske načelnike i komandante oružanih odreda u brojnim mjestima [[Zapadna Srbija|zapadne Srbije]] postaviti ljude koji bi na četničku akciju u istočnoj Bosni gledali „pravilno, srpski i patriotski“.<ref>AVII, br. 9/2-1, k. 1a.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/285.</ref> U depeši poslatoj 27. maja 1942. članu četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] (CNK) Lazaru Trklji, general Mihailović piše: „Ceo dosadašnji rad u Bosni poznat mi je kao i težnja vlade spasa... Naši ljudi moraju prekinuti svaku vezu sa Beogradom. Ako Beograd želi da pomaže ta pomoć neka se ukaže stanovništvu preko posrednika koji treba da budu pošteni bez političkih tendencija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_112.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 10. maja do 27. juna 1942. godine]</ref> 30. juna 1942. Trklja odgovara Draži Mihailoviću: „Veza sa zvaničnim Beogradom sve je manja a i on nas se odriče.“<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_123.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 18. jula 1942. godine]</ref> Vojvoda Stevan Botić, komandant Bosanskih četničkih odreda i njegov načelnik štaba kapetan [[Borivoje Mitranović]], u pismu poslatom 17. jula 1942. godine, obavještavaju jednog četničkog oficira zašto ipak ne žele prekinuti veze sa »zvaničnom Srbijom«: {{izdvojeni citat|Došle su vesti od Čiče koje nismo mogli do kraja proveriti dali su od njega da se od njegove strane više ne računa sa celinom bosanske akcije i da se sve veze sa zvaničnom Srbijom prekinu... <br /> Mi smo se odovuda usprotivili prvo da mi ne možemo javno da prekinemo veze sa Srbijom time što bi se javno deklarisali za tu akciju gde smo svi zato što bi nam bio onemogućen svaki azil u Srbiju i kupovina municije i oružja, a da ne govorimo o nejači koja svakim danom otuda beži.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_122.htm Obaveštenje Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda od 17. jula 1942. kapetanu Milivoju Kovačeviću o razlozima neslaganja sa politikom Draže Mihailovića prema četnicima u istočnoj Bosni]</ref>}} Četnički kapetan [[Pavle Grubač]] izvještava majora Petra Baćovića 23. jula 1942. o situaciji u istočnoj Bosni, navodeći da sarađuje sa potpukovnikom Momčilom Matićem, legalizovanim ravnogorskim oficirom i komandantom Nedićeve »Drinske grupe srpskih oružanih snaga«. Kapetan Grubač piše da se s potpukovnikom Matićem povezao i vojvoda Stevan Botić, koji je tih dana prešao preko [[Drina|Drine]] u Srbiju: {{izdvojeni citat|Botić je preko svojih ljudi uspeo da je iz odreda potpukovnika Matića otišlo 36 ljudi sa oružjem i sada neznam da Matić neće imati neugodnosti kod Nemaca pošto su puške registrovane. Botić je sa time prekinuo svaku vezu sa Matićem koji mu je dao 11 sanduka municije i hrane, pre odlaska. [...] <br /> Sa Drinskom grupom stojim odlično. Oni mi izlaze u susret u svemu jer inače bez srestava nebih mogao izlaziti na kraj niti raditi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_127.htm Izveštaj kapetana Pavla Grubača od 23. jula 1942. majoru Petru Baćoviću o radu Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda i situaciji u istočnoj Bosni]</ref>}} Nakon što je [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u Vladi narodnog spasa, načelnicima okrugâ u Srbiji navodno izdao naređenje da održavaju dobre odnose sa četnicima, u depeši od 30. juna 1942.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> general Mihailović upućuje svoje komandante na saradnju sa policijskim aparatom kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Aćimović naredio izvesnom broju okruž. i sres. načelnika da budu blagonaklonjeni prema nama kako bi po padu Nemačke preko njih imao sve konce vlasti u svojim rukama. Imati na umu ovo, koristiti policiske njuške a ništa ne otkrivati niti im verovati. Obavestite sve susedne komandante.|[[Dragoljub Mihailović]]}} U vrijeme dok je obavljao funkciju ministra unutrašnjih poslova u Vladi nacionalnog spasa, Milan Aćimović je predstavljao drugu ličnost po uticaju u kvislinškim strukturama, odmah iza generala Milana Nedića. U tom pogledu, karakteristično je kritički intonirano pismo s kraja ljeta 1942. godine, čiji je autor general [[Harald Turner]], načelnik Upravnog štaba njemačkog vojnog zapovjednika u Srbiji. Naime, nakon što je centrala [[Abwehr]]a u Beogradu poslala izvještaj u kom se Aćimović pokušava diskreditovati, i to na osnovu dostava poteklih iz krugova bliskih Dimitriju Ljotiću, dr Turner je ustao u njegovu odbranu, uputivši oštre prekore centrali Abwehra zbog neosnovanih kleveta na Aćimovićev račun. Turner za Aćimovića tvrdi da od početka „stoji na odlučujućem mestu u javnom životu Srbije“, kao i da je u vrijeme [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], upravo Aćimović predložio Nedića za predsjednika srpske vlade, čime su otklonjene prepreke za provedbu ove njemačke zamisli u djelo. Iz Turnerova odgovora postaje jasno da Aćimović ni svoje kontakte s generalom Dražom Mihailovićem nije mogao uspostaviti samostalno ili bez nadzora njemačkih obavještajnih strukturâ: {{izdvojeni citat|Ovome [Nediću] je on [Aćimović] do današnjeg dana lojalno služio, isto tako kao što je lojalno sledio naređenjima nemačke vojne uprave... Nakon što su se smirile prilike u Srbiji, Aćimović je, kao ministar unutrašnjih poslova, a time i kao vrhovni šef državne sigurnosti, posle ministra predsednika imao izvršnu vlast u svojim rukama. Sa svoje strane je vođa pokreta Zbor, [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]], gledao da ostvari svoje političke namere i da u pogodnom trenutku on dođe na vlast. Već skoro tri četvrtine godine on se trudi da ugrozi, preko svojih poverljivih ljudi, poverenje prema Aćimoviću, i to metodom svojstvenom samo [[Balkan]]u, neistinitim klevetanjem... Tvrđenje da je jedan poverljiv čovek ministra Aćimovića pre izvesnog vremena razgovarao u [[Ljig]]u sa Dražom Mihailovićem, netačno je. Način na koji Aćimović, kao ministar unutrašnjih poslova, ima da saobraća sa Dražom Mihailovićem, ugovoren je između zapovednika Sigurnosne policije i [[Sicherheitsdienst|SD]]-a i pod kontrolom je istoga.<ref>Istorijski arhiv grada Beograda, sudski predmet Dragog Jovanovića, optužni materijal.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 84.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 186—187.</ref>}} U avgustu 1942, centrala Abwehra u Beogradu je obavijestila nadređene da postoje izvještaji o tajnoj korespondenciji između Nedića i Aćimovića s jedne i Draže Mihailovića s druge strane. Desetog oktobra je [[Gestapo]] primio izvještaj četnika Nemanje Pavlovića, inače kurira obaveštajne službe Draže Mihailovića, u kojem je Milan Aćimović optužen za održavanje stalne veze sa pokretom DM. Pavlović konkretno navodi: Aćimović se u [[Svrljig|svrljiškom]] srezu sastao sa četničkim oficirima majorom Đurićem i majorom [[Velimir Piletić|Piletićem]] i predao im šifrovani izvještaj; Aćimović je izdao povjerljivo naređenje sreskim načelnicima da pomažu ravnogorce; po svoj prilici Aćimović šalje poštu za Mihailovića preko majora Jove Petrovića iz [[Subjel]]a kod [[Kosjerić]]a; Aćimović je naredio okružnom načelniku Popoviću da čuva Mihailovića i da za njim oprezno šalje potjere s tim da ga uvijek o tome unaprijed informiše. U zaključku izvještaja se navodi: »Aćimović radi punom parom za Dražu.«<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 91.</ref> Draža Mihailović je [[18. 8.|18. avgusta]] 1942. naredio pukovniku [[Dragoslav Pavlović|Dragoslavu Pavloviću]], delegatu Vrhovne komande JVuO na terenu Zlatiborskog korpusa, da uništava "komuniste" pomoću legalizovanih odreda: {{izdvojeni citat|Ne dozvoliti da se komunisti ustale ma u kom srezu. Prenesite naređenje da se sa komunistima raščisti u Rasinskom i Kruševačkom srezu. Pomoću legalizovanih odreda a koji su naši.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Već 21. avgusta 1942, general Mihailović naređuje da svi legalizovani odredi "najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama": {{izdvojeni citat|Raspis svima: Saopštite svima legalizovanim odredima sledeće: Mnogi legalizovani odredi zaboravili su da je sada rat i da je njihova legalizacija samo maska za podzemni rad. Novac i ugodan život raznežio je mnoge koji misle da tako sačekaju kraj rata pa da posle samo izvlače koristi. Neka se zna da se o svakom vodi računa. Naređujem da svi legalizovani odredi najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama. Dalje da naše šumske odrede pomažu na svakom koraku novcem, hranom, municijom, oružjem kao i u izvođenju organizacije i propagande.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine]</ref>|Raspis Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942.}} Nakon dva dana, Draža Mihailović preko »Feliksa« (tj. [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]]) upozorava potpukovnika [[Dragoslav Pavlović|Dragoslava Pavlovića]] (pseudonim »Rodrigo«): {{izdvojeni citat|Legalizovanim saopštiti da budu na oprezi jer će Nemci hapsiti sve. Neka zapaze trenutak i na vreme se bace u šumu. Neprijatelj treba da bude prevaren a ne oni.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_155.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 22. do 28. avgusta 1942. godine]</ref>}} U raspisu od 8. septembra 1942. upućenom svojim komandantima u [[Okupacija Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|okupiranoj Jugoslaviji]] (između ostalih: [[Petar Baćović|Baćoviću]], Vučkoviću, [[Radoslav Đurić|Đuriću]], [[Miodrag Palošević|Paloševiću]], [[Dragutin Keserović|Keseroviću]], [[Siniša Ocokoljić|Ocokoljiću]], Rakoviću, Smiljaniću i dr.), Mihailović iznova kritikuje pasivnost legalizovanih odreda i naređuje stvaranje "letećih jedinica" koje ne bi bile legalne, ali bi se oslanjale na legalizovane odrede i služile bi za "uništavanje neprijatelja": {{izdvojeni citat|U mnogim našim krajevima oseća se zastoj u aktivnom radu. Mnogi legalizovani delovi prešli u mirnodopski život. Mnogi zaboravili da je rat, i da neprijatelja ima mnogo i svuda. Naređujem da svi kom-danti brigada organizuju leteće jedinice iako će to biti za svakog naređeno. Ove jedinice ne mogu biti legalne. Njihovo je mesto šuma i planina. Njihova akcija brza i odlučna, protiv svih i svakoga. Legalni delovi da im posluže kao baza za snabdevanje i prikrivanje, kao grom ove jedinice ima da uništavaju narodne izdajnike i sve unutrašnje neprijatelje, Ljotićevce, komuniste, Pećančeve. O formiranju ovih jedinica kao i o njihovom radu izveštavati. Pred događajima koji nastupaju, ovi leteći delovi poslužiće kao jezgro za mobilizaciju svih snaga brigada. Prednje saopštite svima susedima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_166.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 3. do 9. septembra 1942. godine]</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} General [[Asen Nikolov]], komandant bugarskog okupacionog korpusa, izvještava septembra 1942. njemačkog komandujućeg generala u Srbiji Paula Badera o velikom uplivu pripadnika JVuO u ljudstvu SDS, i navodi da su na jugu Srbije postojale „dobro zakamuflirane organizacije (štabovi) nacionalnog pokreta Draže Mihailovića... Članovi tog pokreta skrivaju se iza službenih položaja i ovlasti. Nalaze se među rukovodstvom vladinih četnika, među oficirima Srpske državne straže, među sveštenicima, učiteljima, državnim službenicima“.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 307.</ref> Komandant italijanske 2. armije general [[Mario Roatta]] izvijestio je 23. septembra 1942. Vrhovnu komandu u [[Rim]]u o razgovoru vođenom sa [[Ilija Trifunović-Birčanin|Ilijom Trifunović]]em i [[Dobroslav Jevđević|Dobroslavom Jevđević]]em o nastavku [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|saradnje Italijana i četničkih odreda]] na teritoriji [[NDH]]. U izvještaju se navodi da dvojica vojvodâ prećutno priznaju postojanje sporazuma između Mihailovića i Nedića, tj. svojevrsne zajedničke strategije prema okupatorima u svrhu »spasavanja srpskog naroda«: {{izdvojeni citat|Izveštavam da u novom razgovoru koji sam imao sa Trifunovićem, a kojemu je prisustvovao i Jevđević, i jedan i drugi su ponovo dozvolili mogućnost da Nedić i Draža Mihailović deluju sporazumno i da održavaju kontakte. Mada pomenuti sagovornici nisu rekli, ipak treba smatrati da se osnov za sporazum sastoji u sledećem: 1) »spasavanje srpskog naroda« (koji je, navodno, već imao jedan milion žrtava) i očuvanje od daljih masovnih gubitaka; 2) formiranje, održavanje i ojačavanje oružanih formacija (četničkih) određenih da, u momentu kada bude mogućno i celishodno, stupe u akciju sjedinjeni pod komandom Mihailovića; 3) u vezi sa ciljem iznetim u tač. 1), i da bi se omogućilo izneto u 2), u međuvremenu se prilagoditi ambijentalnim prilikama, odnosno: sarađivati u Srbiji (Nedić) sa Nemcima, a u Hrvatskoj (poznate jedinice) sa Italijanima. Mada je ovo što je dosad izneto očigledno, interesantno je da su pomenuta dva četnička rukovodioca delimično priznali a delimično ostavila da se shvati.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 1: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, strana 886.</ref>}} U ljeto 1942. godine, italijanski nadležni organi su pustili iz ratnog zarobljeništva veliki broj odabranih oficira i podoficira [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], sa ciljem uspostavljanja potpune kontrole nad odredima [[Antikomunistička dobrovoljačka milicija|Antikomunističke dobrovoljačke milicije]] (MVAC). Major [[Žarko Todorović]], ilegalni ravnogorski komandant Beograda i Severnih pokrajina, izvijestio je generala Dražu Mihailovića 5. septembra 1942. o puštanju na slobodu potpukovnika [[Ilije Mihića]], potonjeg komandanta Ličkih četničkih odredâ: {{izdvojeni citat|U Lici Ilija Mihić sa 50 oficira i 200 podoficira puštenih u tu svrhu iz italijanskog ropstva, uspostavlja rad sa srpskim življem po dogovoru sa Italijanima. Sedište [[Gračac]]. Pseudonim »Minziner Vilim«. Stupio je u vezu sa Nedićem preko Kukića. Sa nama nije tražio vezu. Poslaću mu poziv da nam se stavi pod komandu.<ref>AVII, ČA, K–294, reg. br. 5/1.</ref>}} Major Žarko Todorović pominje vezu potpukovnika Mihića sa pukovnikom [[Ilijom Kukićem]], koji je tokom 1942. komandovao Srpskim dobrovoljačkim korpusom, nakon što su Nijemci uhapsili pukovnika [[Kostu Mušickog]], upravo zato jer je pomagao Mihailovića i četnike. O izvjesnim vezama Mihića s Kukićem (a preko njega i s Milanom Nedićem), kao i sa italijanskim vlastima, general Mihailović je bio obaviješten krajem septembra 1942. i od strane vojvode Trifunovića-Birčanina, Mihićevog starješine: {{izdvojeni citat|Svoje bavljenje na [[Sušak]]u i u [[Rijeka|Fijumi]] iskoristio sam da dođem u lični dodir sa komandantom ličkih četničkih odreda potpukovnikom Ilijom Mihićem i njegovim oficirima, koji su došli sa terena. Tom prilikom konstatovao sam da ova naša četnička grupa radi pod dosta teškim uslovima. Svi pokreti oficira i njihova akcija na terenu pažljivo se kontrolišu ne samo od strane Italijana, već i od Hrvata, koji koriste svaku priliku da denunciraju četnike i otežaju im rad na organizaciji. [...] Kad sam upitao ppukovnika Mihića, da li je i u kakvoj nameri preko pukovnika Kukića uhvatio kontakt sa Nedićem, odlučno je izjavio da u tom pravcu nije preduzimao nikakve korake i da uopšte niti ima, niti želi sa Nedićem da ima ma kakvu vezu. Biće, međutim, potrebno da proverim o kom je Mihiću reč, pošto na mojoj teritoriji postoje još dva viša oficira sa istim prezimenom... O rezultatu ove provere izvestiću naknadno, a na našeg Mihića ću budno motriti.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_172.htm Pismo Ilije Trifunovića Birčanina s kraja septembra 1942. Draži Mihailoviću o razgovorima sa komandantom italijanske 2. armije o realizaciji plana uništenja partizanskih snaga u zapadnoj Bosni]</ref>}} Od 1941. do 1943. godine, [[italija]]nsko poslanstvo u Beogradu izvještavalo je vladu u [[Rim]]u o svim važnijim događajima na teritoriji okupirane [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Tako je i velika kriza Nedićeve vlade u drugoj polovini 1942. bila jedna od temâ kojom se bavila italijanska ambasada u glavnom gradu Srbije. Službenici italijanskog diplomatskog predstavništva su ukazivali na sukob između Nedića i Ljotića, kao i na njihove suprotstavljene pozicije. Kako je pisao prvi sekretar poslanstva Giorgio Spalazzi, Dimitrije Ljotić je urgirao kod njemačkih vlasti da intervenišu u cilju sređivanja situacije, zaprijetivši izlaskom svojih predstavnika iz vlade ukoliko do toga ne dođe. Ovo se prvenstveno odnosilo na generala Mihailovića, koga je Ljotić okarakterisao kao „gospodara skoro svih oružanih snaga, državnih organizacija i javnog mnjenja“, kojima je Nedić bio samo formalno na čelu. Spalazzi navodi i da se sâm general Nedić slagao sa tvrdnjom da je Draža Mihailović „onaj koji ima moć na terenu“, iz čega on zaključuje da su „[[Srbi]] potpuno protiv [[Sile Osovine|Osovine]]“, ali i da bi Ljotićeve predložene mjere dodatno pogoršale stanje u zemlji.<ref>DDI, Spalazzi a Ciano, serie IX, vol. IX, d. 105, 113.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941–1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања – Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 104.</ref> Krajem 1942, komandant Rudničkog korpusa JVuO kapetan [[Dragiša Ninković]] (prethodno legalizovan u [[Požarevac|požarevačkom]] okrugu kod kvislinških vlasti;<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_187.htm Izveštaj majora Miodraga Paloševića od 5. novembra 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizovanju četničkih jedinica od 21. marta do 4. novembra 1942. godine]</ref> pseudonim »Leonardo«) uspostavio je saradnju sa ljudstvom kvislinške SDS u njihovim stanicama u [[Belanovica|Belanovici]], [[Ljig]]u i [[Babajić]]u. Njemački okupator je saznao za ovo te stražari bivaju razoružani.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I-III, Београд, 1999, стр. II/21.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 309.</ref> Potpukovnik [[Milan Kalabić]], načelnik požarevačkog okruga, uhapšen je 3. oktobra 1942. godine od strane [[Gestapo]]a, nakon što se otkrilo da je dostavljao informacije i oružje pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini, u kojoj je jedan od komandanata bio i njegov sin [[Nikola Kalabić]]. Nakon mučenja i saslušanja, Milan Kalabić je strijeljan.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=215.}} [[Marinski zbor Sjedinjenih Američkih Država|Mornarički]] pukovnik [[Albert B. Seitz]], pripadnik [[Ured za strateške usluge|OSS]] i član [[Sjedinjene Američke Države|američke]] vojne misije u Mihailovićevom štabu, ostavio je nakon rata zapis o Kalabićevoj smrti i njegovim vezama sa generalom Dražom Mihailovićem u knjizi ''Mihailovic: Hoax or Hero'' („Mihailović: prevarant ili heroj“). Zbog pogubljenja Kalabića starijeg, pukovnik Seitz isključuje samu mogućnost docnije saradnje Nikole Kalabića sa okupatorom, iako će on biti jedan od potpisnika [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|sporazuma sa Nijemcima]] krajem novembra 1943: {{izdvojeni citat|Kada su Nemci napali Ravnu goru velikim snagama u decembru [1941. godine — prim.], prošao je on [Kalabić mlađi — prim.] kroz Srbiju u Šumadiju jugoistočno od Beograda. Kada je prolazio kroz srez gde mu je otac bio načelnik, koji se bio odlučio da ostane u službi i da pristane uz Nedića, Kalabić i njegovi ljudi bili su u bednom stanju — bez municije, polumrtvi od gladi, a jedino što ih je održavalo bila je njihova volja da prežive i da se bore. Otac se pobrinuo za to da mu sin i njegove pristalice budu potpuno nanovo opremljene. U decembru 1942. godine Gestapo je otkrio da je starac potajno pomagao ne samo svoga sina, već i druge Mihailovićeve snage. Bio je uhapšen i osuđen na smrt. Način izvršenja ove smrtne kazne bio je užasan. Povlačili su ga preko razbijenog stakla dok nije umro, ali iz njegovih usta nije se čula ni jedna reč. Kada sam kasnije preko ruskog radija čuo da Kalabić sarađuje sa Nemcima, mogao sam samo da držim pred očima sliku krvave izmrcvarene lešine ovog starca, voljenog od svoga sina, i u čudu se pitati kakvi to moraju biti ljudi koji mogu Amerikance smatrati toliko lakovernim.<ref>Albert Sajc, »Mihailović — šarlatan ili heroj?« Kolumbija, Ohajo, 1953.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_48.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje MIHAILOVIĆEVI KORPUSI POD KOMANDOM OKUPATORA]</ref>}} U depeši od 22. decembra 1942, poručnik Nikola Kalabić prenosi Mihailoviću informacije o smrti svog oca, izražavajući odanost njemu i četničkom pokretu: „Stric [konspirativno ime Milana Kalabića — prim.] je u B[eograd]u sa još 16 oficira streljan. Žalim ga mnogo, ali sam presretan što je poginuo kao Dražin čovek. Istrajaću u ovoj borbi pa ma još ne znam kakav me udar zadesio. Živeo kralj! Živeo naš dragi Čiča! Živeo ravnogorski pokret.“ Istog dana, general Mihailović odgovara Kalabiću: „Hvala bogu da ste se spasli. Neizmerno žalim pale žrtve. Pored ovoga u Stricu sam izgubio najboljeg i svog i našeg prijatelja. Sve ćemo ih dostojno osvetiti.“<ref name="leskovackizbornik.rs"/><ref>Раде Ристановић, Милутин Живковић, Милош Чорбић, Радио депеше Југословенске војске у отаџбини 1941‒1942, Београд, 2021, стр. 965.</ref> O hapšenju potpukovnika Kalabića, kao i o njegovom pogubljenju, Mihailović je radiogramom 23. decembra 1942. obavijestio i [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantsku vladu u Londonu]]: {{izdvojeni citat|Nemci su streljali majora Milana Kalabića... Kalabića je Nedić smatrao za svog najboljeg prijatelja... U stvari, Milan Kalabić je bio naš najodaniji saradnik i učinio je velike usluge našoj stvari.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv Udbe (drugo izdanje), Sloboda, Beograd, 1975, str. 144.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/269-270.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_13.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje LEGALIZACIJA MIHAILOVIĆEVIH ODREDA]</ref>}} Novinar [[Stanislav Krakov]], sestrić generala Milana Nedića te jedan od njegovih najbližih saradnika za vrijeme okupacije, u svojim ratnim memoarima potvrđuje da je potpukovnik Milan Kalabić, uz znanje predsjednika srpske kvislinške vlade, održavao vezu sa komandantom JVuO generalom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Sve akcije moga ujaka [generala Nedića — prim.] za spasavanje Kalabića bile su bezuspešne, iako je učinio sve što je ljudski bilo moguće da spase svog vernog komandanta, jer je Kalabić sve svoje veze sa Mihailovićem vršio sa znanjem moga ujaka, te služio kao veza za snabdevanje Mihailovićevih odreda.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 454.</ref>}} Krakov navodi i da se oko [[Božić]]a 1942, tj. pred sam kraj godine, dva puta sastao sa generalom Nedićem. On piše da ga je zatekao u turobnom raspoloženju, citirajući riječi koje je Milan Nedić govorio „samo svojim najbližim i najpoverljivijim saradnicima“: {{izdvojeni citat|«Za [[srpski narod]], za svakog od nas, za mene lično ovo nisu dani [[Vitlejem]]a i mira među ljudima na zemlji. Ovo su dani [[Golgota|Golgote]], dani mučeništva i smrti, ali će dati [[Bog|Svevišnji]] da i za srpski narod dođu dani uskrsnuća. Vidim da je i Draža čuo moj glas i da je razumeo kolika se opasnost nadnela nad Srbijom. Razumeo je i, Bogu hvala, vlada i dalje mir i red. [...] Draža i ja radimo jedan isti posao, ali idemo različitim putevima. Moramo ići razdvojeni jer ne treba neprijatelj da oseti da smo na istom poslu».<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 469—470.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} === Saradnja četnika sa Dragomirom Dragim Jovanovićem i Upravom grada Beograda === Tokom 1942. godine, uspostavljen je kontakt i između Draže Mihailovića i [[Dragomir Jovanović|Dragog Jovanovića]]. Dragi Jovanović je od 22. aprila 1941. izvanredni komesar za grad Beograd; u narednim mjesecima preuzeće funkcije upravnika grada Beograda i predsednika beogradske opštine. Milan Nedić će ga 25. avgusta 1942. godine, po zamisli [[SS]]-generala [[Augusta fon Majsnera]], imenovati za šefa [[Srpska državna bezbednost|Srpske državne bezbednosti]] (SDB). Sa pozicije šefa SDB, budući u rangu i sa ovlašćenjima ministra u Nedićevoj vladi, Jovanović će ''de facto'' komandovati Srpskom državnom stražom do 5. novembra 1943. Nakon što je četnički komandant u martu i aprilu 1942. naredio svojim podređenima da upotrebe uticaj na [[Specijalnu policiju Uprave grada Beograda]] za nemilosrdan obračun sa članovima ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] (“Pomagati svim silama hapšenje komunista”, glasi naredba iz Vrhovne komande JVuO od 21. marta<ref>{{Cite web |title=Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |access-date=2022-09-02 |archive-date=2022-09-02 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220902103450/https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm }}</ref>), 15. avgusta iste godine generalu Mihailoviću je javljeno da je Jovanović kontaktirao izvjesne četničke komandante u Srbiji kako bi "''preko određenog lica javio Čiči važna saopštenja''."<ref>Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 3. do 18. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_145.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103435/https://znaci.org/00001/4_14_1_145.htm |date=2022-09-02 }}</ref> Već 17. avgusta, Mihailović odobrava kapetanu [[Siniša Ocokoljić|Siniši Ocokoljiću]] da stupi u kontakt preko inžinjera Bojovića, šuraka Dragog Jovanovića, uz upozorenje: "''Budite oprezni jer Dragi je lopov''." Pet dana docnije, Draža Mihailović naređuje svojim ljudima u Komandi Beograda JVuO (»Jozef« je bio pseudonim za radio-stanicu četničke organizacije u glavnom gradu, kao i za ličnosti na njezinom čelu, poput kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]], [[Mladen Žujović|Mladena Žujovića]] i [[Vojin Andrić|Vojina Andrića]]) da koriste Specijalnu policiju protiv komunista: {{izdvojeni citat|Dobili sigurne izveštaje da se komunisti dobro organizuju u Beogradu kao i da imaju i oružje. Tajno organizujte sve u Beogradu protiv komunista a u prvom redu sokole i policiju. Sad ne birajte sredstva za borbu, a u danom momentu postupite bez milosti protiv njih. Beograd ne sme biti u njihovim rukama.<ref>Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103432/https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |date=2022-09-02 }}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942. godine}} Dragomir Dragi Jovanović je i preko svog ličnog sekretara Anđelka Božinovića pokušao uspostaviti kanal komunikacije sa ravnogorcima generala Mihailovića. Naime, na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. prezentovana je depeša od 28. avgusta 1942. koju je potpisao major [[Žarko Todorović]] (pseudonim »Valter«), komandant Beograda JVuO, u kojoj stoji: „Dragi Jovanović se nudi preko Božinovića pod uslovom apsolutne diskrecije i prividno i dalje neprijateljskog stava. Hteo bi vezu samo preko jednog lica. Mišljenja sam da se iskoristi. Molim odgovor i potpunu tajnost. Upotrebite pseudonim »Adolf« za njega...“<ref>''Документа са суђења Равногорском покрету'', књига 2, Београд, 2001, стр. 1571.</ref> Zanimljivo da Draža Mihailović (potpisujući se još uvijek kao pukovnik) šalje 22. januara 1942. depešu predsedniku Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije [[Slobodan Jovanović|Slobodanu Jovanoviću]]: {{izdvojeni citat|Obratite pažnju na Anđelka Božinovića, policiskog komesara po kome je poslat jedan naš izveštaj od majora Žarka Todorovića za [[Istanbul|Carigrad]]. Izgleda da ga je Uprava Grada Beograda poslala sa nekom specijalnom misijom za račun [[Gestapo|Gestapa]]. Pukovnik Mihailović.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_105.htm Izvod iz zbirke telegrama Štaba Draže Mihailovića poslatih izbegličkoj jugoslovenskoj vladi od 4. novembra 1941. do 11. juna 1942. godine]</ref>}} Na području glavnog grada Srbije, Dragi Jovanović je tokom 1942. održavao vezu i sa kapetanom Sašom Mihajlovićem, koji će majora Todorovića naslijediti na čelu četničke organizacije u Beogradu, i to preko [[Ilije Paranosa]], potpredsednika Beogradske opštine (a ne Paranosa, šefa Specijalne policije UgB) i preko Komande Srpske državne straže, kojom je rukovodio Jovanović u svojstvu šefa SDB. Jovanović se i lično sastao sa Mihajlovićem novembra 1942. na [[Avala|Avali]].<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 233.</ref> Dok se Mihailović sa svojim štabom nalazio u Crnoj Gori, njegova glavna politička veza u Srbiji bio je [[Ilija Mihailović]], bivši predsjednik [[Narodne skupštine]] i predsjednik [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS). Preko njega je Dragi Jovanović, juna 1942. godine, ugovorio sastanak sa Nikolom Kalabićem. Jovanović će o ovom susretu pred istražnim organima izjaviti: „Prvi put sam video jednog čoveka za koga sam znao da je iz okoline D. Mihailovića i član organizacije u leto 1942. i to je bio Nikola Kalabić, docnije komandant gorske garde Draže Mihailovića“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/220.</ref> Obavještajni organ Vrhovne komande JVuO Nikola Božić (»Artur«), inače pomoćnik [[Božidar Bećarević|Božidara Bećarevića]], šefa Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 25. decembra 1942. informisao je Dražu Mihailovića o sljedećem: {{izdvojeni citat|Jedini čovek od današnjih Srba faktora u Beogradu bio je Dragi Jovanović (u koga se još možemo mnogo i sigurno pouzdati) koji je stalno i pred Nedićevom vladom i Nemcima dokazivao da je prvenstvena i glavna opasnost u zemlji još uvek od komunista i da u tome pravcu treba preduzimati uporno energične mere. U svojim nadleštvima, u Srpskoj državnoj bezbednosti i u Upravi grada Beograda, on je u ovome smislu i jedini nagoveštavao mere. Pre nekoliko dana, uoči svoga odlaska iz Beograda, on je izričito izjavio našem poverljivom čoveku, da je potpuno uspeo da uveri Nemce da su izgrednici u Srbiji još uglavnom i jedino komunisti i da u tome pravcu treba preduzeti mere odmah posle katoličkih Božićnih praznika.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref>}} Po okončanju rata, o vezi Jovanovića i Mihailovića pred isljednicima [[OZNA]]-e sâm Bećarević je izjavio: {{izdvojeni citat|Mnogi organi iz UGB bili su na razne načine povezani sa četničkim organizacijama i posle jednog članka u ‛Ravnogorcu’, koji je donet zajedno sa [[Dušan Simović|Simović]]evom izjavom, nastala su masovna bekstva policijskih organa, a naročito stražara u odrede DM... U vezi sa ovim bekstvima Jovanović je održao 3—4 konferencije sa organima UGB i na njima javno nam saopštio da je on naša veza prema organizaciji DM kao predstavniku legalne jugoslovenske kraljevske vlade u Londonu i da prema tome niko nema potrebe da se lično povezuje. Saopštio je čak i to da je svim četničkim organizacijama izdato naređenje od Vrh. komande DM da ne primaju policijske organe u svoje redove i da ovi moraju ostati na svojim mestima i nastaviti sa borbom protiv KPJ.<ref>IAB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 594–595.</ref>|[[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda}} Dragomir Jovanović je 1946. na saslušanju<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, br. 19/7, kut. 1, str. 38.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/214—215.</ref> pred istražnim organima svjedočio o svom kontaktu sa organizacijom generala Dragoljuba Mihailovića: {{izdvojeni citat|Nisam bio član organizacije DM, ali sam sa istom imao veza i smatrao se isto toliko obavezan kao da sam član... Ja sam od konca 1941. osećao se lično vezan za organizaciju DM. Smatrao sam da je to pravi nacionalni put i da je to ono što sobom nosi budućnost. Smatrao sam da je potrebna koordinacija sa tom organizacijom u borbi protivu komunista. Odmah od početka u Upravi grada Beograda isključio sam na pogodan način svako intervenisanje, odnosno praćenje rada u cilju sprečavanja organizacije DM.|[[Dragomir-Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} === Zahlađenje odnosa i prekid saradnje === Nemački okupator je sredinom 1942. postepeno započeo proces razoružavanja legalizovanih četnika. Istovremeno, i četnički vođa Draža Mihailović uviđa da legalizacija ima i svojih loših strana. 2. septembra 1942. Draža Mihailović poziva svoje legalizovane četnike sa područja Valjeva da se vrate u šume: {{izdvojeni citat|Legalizacija izgleda da je škodljiva za našu organizaciju, ljudi se uspavaju. U Valjevskom kraju Ljotić, Pećanac i Nemci vršljaju. Neka Neško i Voja preduzmu sve da se što pre bilo legalno ili ilegalno vrate na svoj teren. Novaca imam, nemojte da plate Nedićeve vezuju rad.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_163.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Major [[Zaharije Ostojić]] u referatu od 4. septembra naglašava da je zbog legalizacije "borbeni duh opao, disciplina takođe. Plate su donele kocku i pijančenja, starešinama su se osladili Nedićevi činovi", a nisu bili retki ni "prijateljstva ni lumperaj sa okupatorom."<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 222.</ref> Obzirom da nije više bilo potrebe za gušenjem ustanka, okupator je proces razoružavanja legalizovanih četnika u znatnoj meri okončao do kraja 1942. kada je praktično rasformirana formacija pod komandom Koste Pećanca, a legalizovani ravnogorski četnici su se jednim delom ponovo našli u ilegalnom statusu, tj. u šumi, a manjim delom su inkorporirani u Srpsku državnu stražu. Ovo je doprinelo ponovnom jačanju četničke organizacije. 7. novembra 1942. godine Draža Mihailović je raspisom svima u Srbiji izdao naređenje za [[građanska neposlušnost|građansku neposlušnost]]: {{izdvojeni citat|Proglašavam građansku neposlušnost prema okupatorskim vlastima i prema svima vlastima koje su u saradnji sa okupatorom. Za seljake: da više ne daju ni trunku namirnica ni stoke. Da više ne priznaju opštinske uprave. Jedina vlast u selima biće četnička. Predsednicima opština i opštinarima narediti da odmah podnesu ostavke a drugi se ne smeju primiti. Naterati ih da pobegnu u šumu. Naterati ih svima sredstvima da izvrše ova naređenja. Najstariji četovođa je kdt sela. Predsednik opštine i odbornici ako se plaše, neka dadu svoje. Neka se sve sakriva i neka građanska neposlušnost plane jednovremeno u svim selima od 12. o.m. Činovnici sviju struka neka sabotiraju rad, i sve natraške rade što je na štetu neprijatelja i Nedićevog upravnog sistema, činovnici da znaju da će veštim sabotiranjem i naopakim radom mnogo doprineti pobedi. Radnicima preporučiti sabotažu u svakom pogledu. Građanskom življu preporučiti prezir okupatora i svih onih koji za njega rade.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 299, reg. br. 14/1: knjiga predatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 7. do 23. novembra 1942.</ref>|[[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]]}} Opisujući konsekvence sprovođenja njemačke odluke o raspuštanju legalizovanih četničkih odredâ, [[Paul Bader]], komandujući general i zapovjednik u Srbiji, na sastanku Štaba Komande Jugoistoka 7. decembra 1942. godine, između ostalog, izjavio je sljedeće: {{izdvojeni citat|U borbi protiv Mihailovićevog pokreta postigli smo nove uspehe. Oko 10.000 četnika se borilo na našoj strani, a od toga se polovina povukla u šumu. Četvrtina, oko 4.000 ljudi je razoružana. Ostatak, oko 4.000 ljudi, još je uz nas. Cela građanska neposlušnost, koju je proglasio Mihailović, bio je samo udarac po vodi. Najavljene pretnje merama odmazde delovale su. Streljanja već i onih lica koja su osumnjičena za sabotažu pokazala su da su naše metode bile ispravne.<ref>NAW, Mf, T—312, Roll 468, fr. 8057753—56.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 328.</ref>}} Krajem 1942. dolazi do formiranja Prvog [[Kosovo|kosovskog]] korpusa JVuO (Gorski štab br. 127) sa četiri brigade: [[Laplje Selo|Lapska]], [[Gračanica (općina)|Gračanička]], [[Gnjilane|Gnjilanska]] i Leteća. Korpusom je komandovao kapetan [[Živojin Marković]]. U naređenju od 12. novembra 1942. godine, kapetan Marković zahtijeva od svih stanovnika, kao i od svih legalnih odredâ na pomenutom području, da se stave pod njegovu (tj. četničku) komandu: „Dosadašnje opštinske uprave i novi poredak uveden od generala Nedića, više se ne priznaje. Oni koji odbiju ovo naređenje, smatraće se izdajnicima.“<ref>Vojni arhiv, Četnici Draže Mihailovića 1941 – 1945, ČA – 101 – 1 – 76.</ref><ref>Ненад Миодраг Антонијевић, Ратни злочини на Косову и Метохији 1941-1945 годинe. Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, Београд, 2015, стр. 462.</ref> Vredi napomenuti da Nemci 1942. nisu mnogo toga učinili na pacifikaciji Mihailovićevih četnika koji nisu bili legalizovani. Legalizacija većeg dela Mihailovićevih snaga 1942. omogućila je ovom korpusu da izbegne uništenje koje je bilo vrlo izvesno krajem 1941. i da nastavi borbu protiv partizana koje su četnici Draže Mihailovića smatrali najznačajnijim neprijateljem, nadajući se da se partizanski pokret neće više reorganizovati i oporaviti.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/272-273.</ref> === Saradnja majora Jezdimira Dangića sa Nedićevom vladom i Nijemcima === {{main|Borbe za Istočnu Bosnu 1942.}} Major [[Jezdimir Dangić]] spadao je u red četničkih komandanata koji se nisu u potpunosti podvrgli komandi pukovnika Draže Mihailovića, iako su bili pod njegovim rukovodstvom. Mada je komandno bio podređen Draži Mihailoviću, Dangić je paralelno blisko sarađivao sa Milanom Nedićem. Dangićeva saradnja sa kvislinškom upravom u Srbiji datira još iz vremena Saveta komesara [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. Zapravo, Dangić je još sredinom maja 1941. pristupio kvislinškoj Srpskoj žandarmeriji. Međutim, 16. avgusta 1941. Dangić je prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] gde je na osnovu uputstava Draže Mihailovića uspeo da stavi pod svoju komandu i reorganizuje sve pročetničke grupe. Dolaskom generala Milana Nedića na čelo Vlade narodnog spasa, 29. avgusta 1941. godine, odnosi između Beograda i Dangićevog štaba u istočnoj Bosni još više su se poboljšali, budući da je uspostavljena stalna veza koja je redovno funkcionirala. Nedić je pomagao Dangića svim sredstvima, šaljući mu oružje, municiju, obuću, odjeću, hranu, čak i pojedine oficire. General Nedić je 25. septembra 1941. izdao naređenje komandantu Srpske žandarmerije generalu [[Stevan Radovanović|Stevanu Radovanoviću]] (Radovanović će na tom položaju naslijediti pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], koji postaje njegovim zamjenikom), da poboljša veze sa Dangićevim štabom i da ga pomaže u svakom pogledu.<ref>AVII, Nća, k. 125, reg. br. 1/17-16.</ref> U međuvremenu, Dangićevi su četnici počeli trpjeti poraze u sukobima sa partizanima, a nametnuta im je i borba sa [[Ustaše|ustašama]]. Usljed bojazni od uništenja, Dangić intenzivira saradnju sa Nedićem od koga dobiva preporuku za sastanak sa Nijemcima u Beogradu. Draža Mihailović je znao za Dangićevu namjeru da se sastane sa njemačkim oficirima i odobrio je, što će na [[Beogradski proces|svom suđenju]] i potvrditi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274-276.</ref> Prema izvještaju beogradske jedinice [[Abwehr]]a od 29. septembra 1941, zasnovanom na izvještajima jednog pouzdanika koji je bio u dodiru s njim, Dangić je praktički od svog dolaska u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] održavao kontakte s Nedićevom administracijom koja ga je podupirala. U izvještaju se navodi da je Dangić imao i »dobre odnose s Nijemcima i da je činio sve kako bi izbjegao sukob između svojih trupa i Nijemaca.«<ref>Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 702-704, 711-712.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/40_46.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLUČAJ MAJORA DANGIĆA]</ref> Još od 16. avgusta 1941, kada je stigao u istočnu Bosnu, major Jezdimir Dangić je, preko kvislinških struktura Aćimovića i Nedića, otpočeo kontakt i s Nemcima, a zatim direktne pregovore između dve strane. Već 25. avgusta Dangić, u ime Štaba Bosanskih četničkih odreda, piše pismo Nemcima u [[Zvornik]]u, nudeći im predaju oružja pod uslovom da oni ili Italijani okupiraju područje istočne Bosne. Isto tako čine i njegovi potčinjeni, Aćim Babić i [[Boško Todorović]]. Aćimović i Nedić su vezu sa Dangićem održavali preko majora Momčila Matića, kapetana Bogdana Dakića i poručnika Kamenka Jeftića, dok je Dangić s Centrom [[Abwehr|Abver]]a u Beogradu i njegovim predstavnikom kapetanom dr [[Josef Matl|Jozefom Matlom]] bio u vezi preko kapetana Rista Ćukovića i poručnika Branka Kujačića. Ćuković je u isto vreme bio i nemački poverenik i slobodno se kretao od Zvornika do Beograda. Na poslednjim sastancima s pripadnicima Abvera, 20. i 30. decembra 1941, bila je iskazana obostrana želja da se zaključi sporazum.<ref>[https://znaci.org/zb/4_12_2_23.htm Izveštaj opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu]</ref> General [[Paul Bader]], vojnoupravni komandant Srbije, razgovarao je u Beogradu sa Milanom Nedićem, 19. januara 1942. Glavna tema razgovora ticala se mogućnosti saradnje sa četnicima Jezdimira Dangića. Bader iznosi da je Nedić na sastanku iskazao vrlo povoljno mišljenje o ovoj mogućnosti: {{izdvojeni citat|Nedić je još jednom preuzeo izvesno jemstvo za Dangićevu iskrenost i vernost, a za sebe lično je tvrdio da će i on nepokolebljivo stajati uz Nemačku. Nedićeva izlaganja bila su duboko ozbiljna i, kako izgleda, intimno iskrena.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/279.</ref>}} General Paul Bader je održao ovaj sastanak sa generalom Milanom Nedićem, kako bi od njega dobio neke bliže podatke o Dangiću i njegovim četnicima, znajući da između Dangićevog štaba i Nedićeve vlade postoje kontakti i bliska saradnja na planu borbe protiv partizanskih odreda. Na pitanje opunomoćenog komandujućeg generala upućeno Nediću, kakav je njegov stav prema Dangiću, Nedić je izjavio da u njega ima najveće poverenje: {{izdvojeni citat|Dangić je iz Bosne i bori se samo da bi zaštitio svoj rodni kraj od ustaških i hrvatskih nečoveštava. On nije ni bandit ni buntovnik. On je izjavio da neće da se bori protiv nemačkih oružanih snaga. On bi se bezuslovno potčinio Nemcima i borio se na njihovoj strani protiv ustanka, ako bi imao jemstvo da će njegovi zemljaci u Bosni biti zaštićeni od hrvatskih posezanja. Između Dangića i Mihailovića nije nikad postojala veza, jer njih dvojica u svom delanju polaze od sasvim različitih shvatanja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/277.</ref>|[[Milan Nedić]]}} Prema Nedićevom tumačenju, Dangić je privrženik ideologije „[[Velika Srbija|Velike Srbije]]“. „On je ubeđen da se to može postići samo u vezi i pod zaštitom Nemačke. Jugoslaviju, naprotiv, smatra za promašenu konstrukciju, koja ne bi smela da se ponovi.“<ref>AVII, Mikroteka, N-T-501, rol. 256, mf. 1136-1140. Zapisnik sa sastanka između Nedića i Badera od 19. I 1942, kome su prisustvovali i Nedićev savetnik Miloš Banković i šef komandnog štaba vojnoupravnog komandanta Srbije Erih Keviš.</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Die Ideologie, wie Neditch es nannte, wäre bei Dangić ein Grosserbien. Er wäre überzeugt, dass dies nur in einer Verbindung und unter dem Schutz Deutschlands zu erreichen wäre. Er hielte Jugoslavien dagegen für eine verfehlte Konstruktion, die nicht wiederholt werden dürfte."}})</ref> Tom prilikom, general Nedić je nastojao ubijediti generala Badera u neupitnu lojalnost majora Dangića njemačkom okupatoru i kvislinškoj vladi u Beogradu: {{izdvojeni citat|Njegov bi uticaj u Bosni mogao biti vrlo jak. Mogao je [Dangić], dakle, okupiti oko sebe onoliko ljudi koliko mu je potrebno u bilo kojem trenutku. Kada bi mu njemački Wehrmacht naredio da krene u borbu protiv komunista bilo gdje u Staroj Srbiji, on bi to svakako učinio, sam ili zajedno s njemačkim trupama. U stanju je da prikupi potrebne snage u bilo kojem trenutku. On, Nedić, bio je uvjeren da će Dangić ostati vjeran sadašnjoj srpskoj vladi i raditi za nju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Sein Einfluss in Bosnien wäre sehr stark. Er könnte daher jederzeit soviel Leute um sich sammeln, wie er brauchte. Wenn ihm von der deutschen Wehrmacht befohlen würde, an irgend einer Stelle auch in Alt–Serbien den Kampf mit den Kommunisten aufzunehmen, so würde er das unbedingt tuen, allein oder mit deutschen Truppen zusammen. Er könnte dazu die erforderlichen Kräfte jederzeit aufbringen. Er, Neditch, wäre überzeugt, dass Dangić der jetztigen serbischen Regierung treu bleiben und sich für sie einsetzen werde."}})</ref>}} Dangić je stigao u [[Beograd]] 31. januara 1942. sa Perom Đukanovićem, članom četničke Privremene uprave u istočnoj Bosni, na sastanak sa načelnikom Operativnog štaba nemačkog opunomoćenog komandanta u Srbiji pukovnikom Erihom Kevišem (Erich Kewisch). Dangić je bio spreman priznati nemačku vojnu upravu u istočnoj Bosni, i boriti se protiv partizana. Zauzvrat, tražio je da ustaške i domobranske jedinice napuste taj prostor. Prilikom prvog razgovora Nedić i Dangić su zaključili da se mir u istočnoj Bosni može uspostaviti samo suradnjom četnika sa Nijemcima. [[Datoteka:Mihailovićevi oficiri sa Nemcima.jpg|minijatura|Dangić i drugi četnički oficiri na pregovorima sa Nemcima u Beogradu.]] O ovim pregovorima govori izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu: {{izdvojeni citat| Iz tog razgovora proizašla je principijelna saglasnost u pogledu naimere da se u istočnoj Bosni, a samim tim i u Srbiji, uspostavi mir, da se prestane s masovnim ubijanjem, kao i jasno saznanje da bi se to moglo ostvariti samo u saradnji nemačkih oružanih snaga sa Dangićem. Dangić je pri tom izjavio da bi se sa svojim ljudima i pri jednom opštem ustanku na Balkanu i iskrcavanju Engleza nepokolebljivo verno borio na nemačkoj strani. On je pri tom izražavao, čak, svoje uverenje da bi samo nemačka pobeda mogla Srbiji da obezbedi pripadajući položaj na Balkanu, dok bi pobeda boljševizma značila uništenje svakog naroda, pa, dakle, i srpskog. Da Nedić zastupa isto mišljenje poznato je.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_2.pdf Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 111.</ref>}} Nemački general Bader, opunomoćeni zapovednik Srbije, bio je spreman prepustiti Dangiću osiguranje graničnih kotareva NDH na prostoru koji omeđuju reke [[Sava]], [[Drina]] i [[Bosna]], ali je za bilo kakvu promenu statusa istočne Bosne bila neophodna saglasnost [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]]. Major Dangić je uvjeravao njemačke oficire u neraskidivost svog savezništva sa predsjednikom srpske kvislinške vlade generalom Nedićem: {{izdvojeni citat|Na kraju razgovora rekao je da bi kao apsolutni pristalica Nedića morao znati da li se Nedić slaže s jednim takvim uređenjem i da li mu za to daje svoju moralnu podršku. Zbog toga je generalštabni pukovnik Keviš predložio Dangiću da odmah s njim, pod njegovom ličnom zaštitom, pođe za Beograd da bi porazgovarao s Nedićem. Dangić je na to pristao.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001090.] <br /> ({{jez-njem|"Zum Schluss der Besprechung sagte er, dass er als unbedingter Nedić–Anhänger wissen müsse, ob Nedić mit einer solchen Regelung einverstanden sei und seine moralische Unterstützung dazu gäbe. Infolgedessen schlug Oberst i.G. Kewisch vor, D. solle sofort mit ihm und unter seinem persönlichen Schutz nach Belgrad mitkommen, um mit N. zu sprechen. D. war einverstanden."}})</ref><ref name="Izveštaj">[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu]</ref>|Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu}} [[2. 2.|2. februara]] [[1942]]. nemački general Bader je pozvao predstavnike NDH, ministra [[Vjekoslav Vrančić|Vjekoslava Vrančića]] i [[hrvatsko domobranstvo|domobranskog]] pukovnika [[Fedor Dragojlov|Fedora Dragojlova]] u Beograd, na pregovore sa Dangićevim izaslanicima. Dangić je bio spreman priznati nemačku komandu, a uslovno i suverenost NDH. Predstavnici NDH su odbili bilo kakvu mogućnost prepuštanja vlasti četnicima u istočnoj Bosni i pregovori su okončani bez rezultata. Ovo je rezimirao Paul Bader: {{izdvojeni citat|Dakle, nije uspelo da se hrvatski zastupnik ubedi u to da bi jedno neznatno odstupanje od hrvatskih suverenih prava, pod mojom komandom, bilo za zemlju i za prestiž hrvatske države bolje nego jedan uspeli ustanak, koji bi mogao ovladati najvećim delom zemlje i koštati stotine hiljada ljudskih života. Zbog toga mi je izgledalo besciljno da nastavim dalje razgovore sa Dangićem.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 143-146.</ref>}} O pregovorima Jezdimira Dangića sa predstavnicima nemačkog okupatira i kvislinške vlade bila je obaveštena i četnička Vrhovna komanda, odnosno Draža Mihailović, zahvaljujući izveštaju poručnika Slobodana Vranića, koji je bio obavešten od strane učesnika o sastanku u kvislinškom Ministarstvu unutrašnjih poslova 1. februara 1942, na kojima je predlagano inkorporiranje istočne Bosne kvislinškoj tvorevini u Srbiji. Nakon što se predstavnici NDH nisu složili sa menjanjem granica, Dangić i predstavnici Nedićeve vlade su se složili da će se "ovo pitanje za izvesno vreme, a najdalje za mesec dana ponovo staviti na dnevni red". U Vranićevom izveštaju se ističe da "okupator pomaže našu borbu", aludirajući na borbu četnika u istočnoj Bosni protiv snaga NOP-a, i dodaje se da je odlučeno da bosanski četnici "iz Srbije dobiju pomoć u ljudstvu i materijalu", uz posredstvo Nedićeve vlade.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_1_56.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230101180806/https://znaci.org/00001/4_14_1_56.htm |date=2023-01-01 }}, str. 151-154.</ref> U izvještaju koji je 18. februara 1942. ministru vanjskih poslova [[Galeazzo Ciano|Galeazzu Cianu]] iz [[italija]]nskog poslanstva u glavnom gradu Srbije uputio [[Francesco Giorgio Mameli]], specijalni izaslanik i opunomoćeni ministar u Beogradu, o odnosima na liniji Mihailović—Nedić—Njemci kaže se sljedeće: {{izdvojeni citat|Draža Mihailović: Najpoznatiji vođa pobunjenika. Nijedna akcija nemačka ili srpska nije uspela do sada da ga zarobi. Ne zna se tačno gde je. Neke informacije ukazuju da je čas u Srbiji čas u Bosni. Nedić (i Nemci iza njega) imali su sa Dražom Mihailovićem duge i komplikovane pregovore potvrđene u dramatičnoj polemici sa Radio Londonom. Imenovan nakon toga od strane vlade u Londonu za ministra vojnog, postao je neprijatelj broj jedan. Bilo kako bilo, Nedić preko Dangićeve grupe održava direktne i indirektne kontakte sa njim. U složenoj igri snage Draže Mihailovića vrše ,jugoslovensku‘ akciju izvan Srbije, pokušavajući da podstaknu pobune u Hrvatskoj delujuću na [[Vlatko Maček|Mačekove]] elemente, bez da se suprotstavljaju programu ,Velike Srbije‘ na kojem su se Nedić i druge grupe ograničile.<ref>DDI, Mameli a Ciano, serie IX, vol. VIII, d. 283, 319.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941-1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 100-101, фус. 46.</ref>}} Neposredno pred Dangićevo hapšenje, Draža Mihailović je 9. aprila 1942. obaviješten depešom da pregovori Dangića i Nijemaca odlično napreduju: {{izdvojeni citat|Dangić tražio novčanu pomoć i dobio 2 miliona. Pomoć u ljudima i oružju radi suzbijanja partizana obećana. Nemci mu stavili do znanja da će sav teren očišćen od partizana imati u potpunoj vlasti. Ovo za naše ravnanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref><ref>[https://znaci.org/00003/800.pdf#page=36 Damjan Pavlica: Draža za početnike - priručnik za borbu protiv revizije prošlosti], str. 40.</ref>}} Dangićevi kontakti sa nemačkom obaveštajnom službom nisu prekinuti posle prvih pregovora u Beogradu koji nisu dali rezultate zbog protivljenja NDH, iako četnici pod njegovom komandom i dalje nisu istupali protiv nemačke oružane sile. Dangić je i nakon toga nastavio da održava kontakte i saradnju sa kvislinškim formacijama u Srbiji i okružnim načelnicima u severozapadnoj Srbiji. Dangić je tokom februara i marta nekoliko puta lično dolazio u Beograd i sastajao se sa Milanom Nedićem. Nemci su se počeli pribojavati, zbog njihovog neispunjenja Dangićevih bezbednosnih očekivanja, da će italijanska Vrhovna komanda na Dangićev poziv odlučiti da italijanska vojska zauzme istočnu Bosnu. Kako bi preduhitrili ovakvu mogućnost, Nemci su u noći 11-12. aprila 1942. uhapsili Dangića u Rogatici i prebacili ga u Beograd, a potom sproveli u zarobljeništvo.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/283-284.</ref> Major Mladen Mladenović, potonji komandant Čegarskog korpusa JVuO, u depeši Vrhovnoj komandi od 21. aprila 1942. iznosi veoma nepovoljnu ocjenu o Dangićevom ukupnom radu u istočnoj Bosni, kao i o njegovim pregovorima sa okupatorom i [[Kvisling|kvislinzima]]: {{izdvojeni citat|Dangić je izbegao da primi moje postavljenje i time izvrši naređenje k-ta. Zbog toga je otišao i u opšte se nije obazirao na moje prisustvo. U Bgdu je vodio pregovore sa Ljotićem, Nedićem i Nemcima a i pisao je pismo Hitleru ne dajući nikome obaveštenje o svom radu u Bgdu. Poslednji moj zaključak je da je on (drug) i Ljotića i Nedića te je prihvatio da Ljotić uređuje pozadinu. Prema izvesnim znacima počeo je da izdaje k-tovu organizaciju i ljude pa svakom preti opasnost hapšenja. Sada je cela akcija u Bosni propala i ustaše su posele celu Bosnu do Drine. Prema mom izveštaju Dangić nije povukao konzekvence za svoj rad i dvoličnu ulogu te je zaslužio najtežu kaznu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1943. == {{izdvojeni citat|Svi državni činovnici, pa i činovnici uprave grada Beograda, pojedinačno su držali veze sa pojedinim ljudima iz organizacije Draže Mihailovića i svi su bili uvereni da na taj način najbolje odgovaraju svojoj nacionalnoj dužnosti, smatrajući da je to organizacija koju pomaže i podržava legalna jugoslovenska vlada u inostranstvu.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|Iz svjedočenja [[Dragomir Jovanović|Dragomira Jovanovića]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine}} {{izdvojeni citat|Mihailoviću je pošlo za rukom da iskoristi Nedićevu vlast, pa da stvori u Beogradu i Srbiji neku vrstu paralelne vlade, što nam je otežavalo da hapsimo četnike. Pa ipak, njihova snaga nije bila tolika, da bi mogla da predstavlja ozbiljniju opasnost po nas. Mi smo se, razume se, borili protiv te pojave.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} General Mihailović je [[2. 3.|2. marta]] 1943. godine, u jeku [[Operacija Weiss|četvrte neprijateljske ofanzive]], naredio svim svojim komandantima u Srbiji uništenje komunista uz pomoć [[Srpska državna straža|Nedićeve policije]]: {{izdvojeni citat|Komunista je u Srbiji ostalo vrlo malo. U Zapadnoj Bosni uništavamo ih svakoga dana. U ljutoj nevolji drug Tito poziva na ustanak i zbog toga su se povampirile pojedine grupice. Zato najenergičnije zahtevam i naređujem da svaki na svojoj teritoriji uništi i poslednje ostatke komunista i izvesti me do 25 marta o izvršenju. Dokažite tim lupežima da u narodu nemaju nikoga i da im je jedino oružje bilo laž i propaganda. Skrećem pažnju da ima prostorija gde su komandanti na svom mestu i da nema nijednog komuniste. Za ovo uništenje iskoristiti Srpsku državnu stražu do maksimuma, jer komunisti rade protiv nas u Gestapou.<ref name="Saslušanje">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_1_6.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Mihailovićeva depeša 921 od 2. marta 1943.}} General Milan Nedić je generala Mihailovića smatrao velikim rivalom, stoga mu je odgovaralo što se Draža Mihailović skoro godinu dana, od juna 1942. do maja 1943, nalazio van Srbije, u štabu [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] nadomak [[Kolašin]]a. Iako Nediću nije odgovaralo da se organizacija Draže Mihailovića intenzivno širi po Srbiji od kraja 1942, nije ništa činio kako bi se angažovao u hvatanju Mihailovića i njegovog štaba nakon Mihailovićevog povratka u Srbiju. {{izdvojeni citat|Narod je ogorčen, a naša stvar je u pitanju i tim više što je ovde svima znano da kraj kvislinških vlasti u Sopotu sedi i komandant sreza kosmajskog sa dugom kosom i bradom i deli vunu sa načelnikom sreza, a svoje komandante i četovođe doziva u sresko mesto radi dogovora. Ađutant komandanta 4. brigade GG. [Gorske garde — prim.] Raka Savović takođe sedi u Sopotu, a što je najteže, svi znaju i o tome naveliko pričaju da u Sopotu sedi i radi neki Dobra koji je naš oficir za vezu sa Nemcima. Obična je stvar da komandanta sreza prate žandarmi iz SDS-a. Vrlo je česta pojava da se skoro svaki od starešina, a naročito Obradović i Nikolić, čak i Soluncima i članovima Narodnih ravnogorskih odbora, obraćaju rečima: '''Jebem vam majku partizansku, svi ste vi partizani, sve ću vas pobiti i poklati'''.<ref>[https://znaci.org/00001/11_62.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje KORPUSI DRAŽE MIHAILOVIĆA POLAŽU ISPIT PRED OKUPATOROM U SRBIJI]</ref><ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta, knjiga I, Beograd 1999., str 312-313.</ref>|Četnički izveštaj iz sredine 1943. godine o stanju Gorske kraljeve garde u okolini Beograda}} U radiogramu koji je Vrhovnoj komandi JVuO 26. februara 1943. poslao komandant 2. ravnogorskog korpusa poručnik [[Predrag Raković]], Draža Mihailović je obaviješten o tome da su četnicima, navodno bez znanja njemačkih obavještajnih strukturâ, svoje usluge ponudili visoki dužnosnici kvislinške uprave iz glavnog grada okupirane Srbije. Konkretno, riječ je o [[Dragomir Jovanović|Dragom Jovanoviću]] i [[Boško Bećarević|Bošku Bećareviću]]; Raković stoga sugeriše Mihailoviću: „Moje mišljenje iskoristiti ih dok su nam potrebni a posle [rata] im suditi.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 293, registarski broj 3/1.</ref> [[Specijalna policija Uprave grada Beograda]] sarađivala je sa četnicima i u konkretnim akcijama protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Čačanska brigada 2. ravnogorskog korpusa JVuO (pod komandom Predraga Rakovića), 70 agenata Specijalne policije i pripadnici SDS uhvatili su 28. februara 1943. u [[Вапа (Чачак)|selu Vapi]] četiri člana Okružnog komiteta KPJ za [[Čačak]] (kasnije su ih sve streljali) i zaplenili partijske materijale i arhivu komiteta. O tome je komandant Čačanske brigade kapetan [[Milorad Ristović]], 3. marta 1943, obavestio Dražu Mihailovića istakavši da je ta akcija u saradnji sa SDS »najveći uspeh čišćenja u ovom delu Srbije«.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 289, reg. br. 9/1.</ref> Istog dana je i poručnik Raković, komandant 2. ravnogorskog korpusa, javio Mihailoviću o zarobljavanju ove grupe i predaji zaplijenjene arhive Specijalnoj policiji UgB.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_67.htm Izveštaj komandanta 2. ravnogorskog korpusa od 3. marta 1943. Draži Mihailoviću o borbi protiv pripadnika NOP-a i pregovorima sa predstavnicima nemačkih okupacionih trupa]</ref> Na ovo je Draža Mihailović 4. marta 1943. odgovorio: {{izdvojeni citat|Zbilja ste postigli veliki uspeh u s. Vapi. Vidi se iz samih funkcija potčinjenih komunista... Ako ima interesantnih stvari u njihovim knjigama i propagandnom materijalu, pošaljite mi hitno.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 297, reg. br. 1/1.</ref><ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 441, fus. 4.</ref>}} U periodu kada se na čelu Mihailovićeve organizacije u glavnom gradu Srbije (Komanda Beograd JVuO) nalazio major [[Žarko Todorović]], postojala je težnja da se sa vođstvom [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitnog korpusa]] uspostavi saradnja. Razgovori su vođeni preko Vladimira Andrića, jednog od načelnika u vladi Milana Nedića, osobe bliske ruskoj emigraciji prije rata. Prema podacima njemačke obavještajne službe, sklopljen je dogovor na [[Antikomunizam|antikomunističkoj]] osnovi između generala Mihailovića i generala Gontareva, jednog od komandanata RZK, i važio je od maja 1942. do avgusta 1943. godine. Zbog ovih konekcijâ, [[Gestapo]] je u februaru 1943. godine uhapsio Žarka Todorovića i majora [[Pavla Babca]] sa četničke strane, kao i generala Gontareva i nekolicinu oficira RZK.<ref>Istorijski arhiv Beograda, BDS, B-921, dosije Babac Pavle.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 463, 675.</ref> Posljednja dva [[Legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] ([[Kosta Pećanac|Pećančev]] odred kojim je komandirao [[Mašan Đurović]] i Mihailovićev odred pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]]) raspuštena su sredinom marta 1943. Većina ljudstva iz ova dva odreda pridružila se Mihailovićevim ilegalnim odredima.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/> Uopšte uzev, najveći dio oficirskog, tj. komandnog kadra (preko 60 lokalnih vojvodâ, pretežno iz [[Južna Srbija|južne Srbije]]) i boraca četničkih odreda Koste Pećanca prešao je pod komandu Jugoslovenske vojske u otadžbini.<ref>Момчило Павловић, Божица Младеновић, ''Коста Миловановић Пећанац 1879–1944. Биографија'', Институт за савремену историју, Београд, 2003, стр. 300—302, 305.</ref><ref>[https://www.pogledi.rs/spisak-pecancevih-vojvoda-koji-su-presli-kod-draze.html Погледи — Списак Пећанчевих војвода који су прешли код Драже]</ref> Budući u posjedu informacija da se vojvodi suhoplaninskom sprema hapšenje, VK JVuO je 27. februara tražila da Đurović na ovo bude blagovremeno upozoren, iako se i dalje nalazio pod „[[Crne trojke|slovom Z]]“. Na putu za [[Crna Gora|Crnu Goru]], vojvodu Đurovića hvataju pripadnici JVuO i sprovode u štab generala Mihailovića. Poslije sastanka njih dvojice, ministar vojske i mornarice u jugoslovenskoj kraljevskoj vladi zaključuje da Mašan Đurović sada „sluša“. U okviru jedinice koja je zadržala naziv Ibarski četnički odred, vojvoda Mašan Đurović se krajem marta 1943. pridružio Mihailovićevim snagama u dolini [[Drina|Drine]] tokom završnog segmenta [[Operacija Weiss|operacije Weiss]], stavljajući se na raspolaganje majoru [[Zaharije Ostojić|Zahariju Ostojiću]]. Drugi dio Đurovićevih četnika pristupio je Javorskom korpusu JVuO, pod komandom kapetana [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]], ostavši tako na terenu na kojem su i do tada operisali ([[Manastir Studenica|studenički]] i [[Deževa|deževski]] srez).<ref>Милутин Живковић, Ратни пут војводе сухопланинског Машана Ђуровића 1941—1943, Лесковачки зборник LIX, Народни музеј Лесковац, 2019, стр. 317—320.</ref> [[Paul Bader]], njemački komandujući general i zapovjednik u Srbiji, u petnaestodnevnom izvještaju o situaciji u zemlji koji je 19. marta 1943. poslao Komandi Jugoistoka, upozorava na opasnost od pridruživanja kvislinških snaga četničkim jedinicama: {{izdvojeni citat|Nastojanje DM-a da pridobije legalne srpske jedinice koje nose oružje, bilo putem terora ili putem ponuda, traje i dalje. Pri tome privlačna snaga DM pokreta, koji se sada bori protiv komunista u Hercegovini, nije za potcenjivanje u odnosu na nacionalne elemente Srbije. Tako su morala i oba poslednja još postojeća četnička bataljona potpukovnika Matića i Mašana Đurovića biti rasformirana da bi se sprečilo njihovo sadejstvo sa bataljonima DM u Hercegovini i Crnoj Gori.<ref>AVII, NAV—T-501, r. 249, s. 98—104.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3, Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Nemačkog rajha: 1. januar — 31. decembar 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 40, str. 184.</ref>}} Istovjetno obrazloženje za razoružanje preostala dva legalna četnička odreda u Srbiji dato je i u izvještaju za mjesec mart, koji je 1. aprila 1943. godine sastavljen u Komandi Jugoistoka. Oficiri Wehrmachta konstatuju da je do razvoja četničke organizacije došlo naročito u unutrašnjosti zemlje, gdje u „nižim seoskim upravnim vlastima“, kao i „među seoskim stanovništvom“, Draža Mihailović ima svoja uporišta: {{izdvojeni citat|Mihailovićevi kontinuirani napori da pridobije pripadnike legalnih srpskih odreda pod oružjem pali su na plodno tlo. Posljednje dvije legalne četničke postrojbe morale su stoga biti raspuštene. Razoružanje raštrkanih odreda samo je djelomično uspjelo zbog nedostatka snaga. Može se očekivati da će se od ostataka ovih odreda oformiti nove bande DM. Mihailovićevi organizacioni štabovi, svaki sa po 40-50 ljudi u obezbjeđenju, jedine su potpuno mobilne snage DM u Srbiji. '''One izbjegavaju bilo kakav sudar sa njemačkom vojskom'''. Oni čak javljaju Nijemcima o pokretima komunista kako bi se izbjegle sabotaže i mjere odmazde.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=806&rec=78&roll=332 NARA, T78, Roll 332, frames no. 6290055—56.] ({{jez-njem|"Die Mihailovic–Bewegung gewinnt bei Fortsetzung der Vorbereitung des Volksaufstandes in den unteren ländlichen Verwaltungsbehörden und unter der Landbevölkerung an Boden, weil die Staatswache aus Überwachungegründen zu größeren Einheiten zusammengefaßt werden mußte und so dass Land von Truppen entblößt ist. Die fortgesetzten Bemühungen des Mihailovic, die legalen serbischen Waffenträger für sich an gewinnen, fielen auf fruchtbaren Boden. Die beiden letzten legalen Cetnik–Einheiten mußten daher aufgelöst werden. Die Entwaffnung der verstreut liegenden Abteilungen gelang mangels Kräften nur zum geringen Teil. Es ist damit zu rechnen, daß die Reste neue D.M.–Banden bilden. Die Mihailovic Organisationsstäbe mit ihrer Bedeckung von je etwa 40 – 50 Mann vermeiden als einzige im Augenblick voll mobile Kräfte im serbischen Raum jeden Zusammenstoß mit der deutschen Wehrmacht. Meldungen über Auftreten von Kommunisten werden sogar den Deutschen zugetragen, um Sabotageakte und Sühnemaßnahmen zu vermeiden."}})</ref>|Procjena situacije Komande Jugoistoka za mart 1943. (1. april 1943.)}} 22. marta 1943, nakon što je izašao na položaje kod [[Kalinovik]]a, kako bi lično preuzeo vođenje operacije protiv partizana u [[Bitka na Neretvi|bici na Neretvi]], Draža Mihailović (alias »222«) šalje iz Vrhovne komande JVuO depešu u kojoj naređuje da se u [[Crna Gora|Crnu Goru]] odmah upute trojica četničkih komandanata. Jedan od pozvanih u svrhu „definitivnog uništenja komunista“, bio je i [[Božidar Ćosović-Javorski]], bivši Pećančev vojvoda i komandant legalizovanog Javorskog četničkog odreda, rasformiranog<ref>{{harv|Живковић|2017|p=375}}</ref> sredinom jula 1942: {{izdvojeni citat|Obzirom na sadašnju situaciju naređujem sledeće: Neka Milutin Janković, Božo Javorac i Uroš Katanić svaki sa 500 ljudi naoružanih puškama i puškomitraljezima bez komore dođu i to: Janković u [[Žabljak]], Javorac u [[Šahovići|Šahoviće]], Katanić u [[Kolašin]]. Neka se krenu čas pre, pošto komuniste jurimo sa sviju strana da im nedamo vremena da se ma gde zadrže. Jurimo ih kao lovački psi divlju zver. Ne smemo im dozvoliti da se ma gde zadrže i organizuju narod. Samo tako imaćemo uspeha za definitivno uništenje komunista. Kažite im moju poruku, da će se sada pokazati šta vrede sva trojica. Njihov dolazak biće od istoriskog značaja... Od njihovog brzog dolaska zavisi da li ćemo potpuno uništiti sve komuniste. Inače će se prebaciti u Srbiju.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 548.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} General Draža Mihailović obavještava 30. marta 1943. iz Kalinovika svoje podređene oficire o dolasku na front četnikâ pod komandom vojvode Đurovića: {{izdvojeni citat|Mašanov odred stigao ovamo. Sa Mašanom videćemo šta ćemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 564.</ref>}} Informišući generala Dražu Mihailovića o stanju na frontu te o snabdijevanju četničkih jedinica od strane italijanskih komandi u Crnoj Gori, major Pavle Đurišić, u izvještaju poslatom 1. maja 1943. godine, piše o otkazivanju slanja planirane delegacije generalu Milanu Nediću. Major Đurišić obavještava generala Mihailovića i o trenutnom mjestu boravka četničkog odreda Mašana Đurovića. Pored toga, Đurišić na originalan način interpretira ulogu »Nedićeve vojske«: {{izdvojeni citat|Deputacija kod Nedića nije otišla. Misao za ovo potekla je kod većine ljudi, koji su uverenja da se crvenima ne može ništa bez pomoći sa strane. Ja sam prihvatio iz razloga što ta '''Nedićeva vojska je Vaša a ne njegova''', a kako su [[Srpski dobrovoljački korpus|Ljotići]] uputili korpus na [[istočni front]], to verovatno ne bi ni došli, jer ih nema. [...] Iz Kolašina Mašanove ljude uputio sam za Šahoviće da se prikupe. Prekjuče dobio sam izveštaj da su [otišli u] Zaton i naredio sam da se vrate, danas tek obavešten sam da nisu tamo i niko ne zna gde su.<ref>AVII, ČA, kut. 132, reg. br. 7/4.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 142, str. 651—652.</ref>|Iz izvještaja majora [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] generalu [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]], 1. V 1943.}} Vlada [[Kraljevstvo Velika Britanija|Velike Britanije]] je u više navrata tokom 1943. godine pokušavala preko jugoslovenske izbjegličke vlade staviti do znanja generalu Mihailoviću da saradnja sa okupatorima i kvislinzima nije u skladu s operativnim planovima savezničkih štabova, kao i da nije u interesu samog četničkog pokreta. U jednoj poruci, tj. »Komunikaciji« od 11. maja, od njega se zahtijeva da prestane sa kolaboracijom sa Nijemcima i Italijanima, odnosno da »primarni objekt pokreta đenerala Mihailovića mora biti otpor Osovini«. Takođe je zahtijevano da se prekine svaka saradnja sa kvislinzima, naročito »kolaboracija sa đeneralom Nedićem«.<ref>AVII, kut. 281, reg. br. 20/1–4.</ref> Istim saopštenjem vlada Ujedinjenog Kraljevstva stavila je do znanja Mihailoviću da će britanski oficiri biti upućeni u štabove NOVJ, i da će se partizanskim jedinicama ukazati materijalna pomoć. Britanski pukovnik [[William Bailey|Stanley Bailey]] je dostavio »Komunikaciju« Mihailoviću 28. maja 1943.<ref>Branko Latas, Pokušaj Britanaca da četnike D. M. pokrenu u akciju protiv Nemaca na Kosovu (1943—1944), „Kosova — Kosovo“ No. 4 (1975), Zavod za istoriju Kosova, Prishtinë/Priština, str. 209.</ref> Budući da je vremenom stekao „iskustvo dobrog pregovarača“, a u dužem periodu je uživao visok ugled kod četničke Vrhovne komande,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> kapetan Predrag Raković je bio osoba kome je komandant JVuO povjeravao delikatne zadatke. Upravo iz ovog razloga, kapetan Raković je bio jedan od ljudi koji su posredovali razgovorima u maju 1943. godine između povjerenika Milana Nedića i [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] s jedne i generala Draže Mihailovića s druge strane.<ref>Раде Ристановић, Прилози зa биографију равногорског команданта мајора Предрага Раковића: официрски досије војске Краљевине Југославије, Зборник радова Народног музеја Чачак, vol. 49, Чачак, 2020, стр. 130.</ref> Sredinom maja 1943. godine, iz Beograda su, na zahtjev Dimitrija Ljotića, u štab vojvode Momčila Đujića stigli Miroslav Peran i Krešimir Samodol. Obojica [[Hrvati]], Peran i Samodol su bili pripadnici Ljotićevog [[ZBOR]]-a u [[Šibenik]]u u predratnom periodu. Na taj način, veze između Ljotića i Đujića su bile uspostavljene ili čak obnovljene, pa je komandant Dinarske divizije JVuO od proljeća 1943. godine učvrstio radio i kurirske veze kako s vrhovnom komandom Draže Mihailovića, tako i sa kvislinškom vladom generala Milana Nedića. Peran i Samodol — sada u svojstvu obavještajaca Dinarske divizije, s Đujićevim ovlaštenjima — okupili su u Šibeniku, augusta 1943. godine, više od 60 pripadnika antikomunističke omladine. Naoružani od strane talijanskog okupatora, dobivali su prehranu i plaću od 500 lira. Bataljon je bio pod neposrednom komandom vojvode Đujića, i to kao »elitna« jedinica. Četnička komanda Šibenika (komandant potpukovnik Gumzej i načelnik štaba poručnik Kovač) pisala je o šibenskim vođama »Zbora« potpukovniku [[Mladen Žujović|Žujović]]u 25. augusta: {{izdvojeni citat|Pred tri mjeseca doputovali su u Šibenik iz Beograda položajni poručnici 5. dobrovoljačkog bataljona Peran Miroslav i Samodol Krešimir, aktivni članovi Ljotićeve [[ZBOR|organizacije »Zbor«]]. Imenovani, uz dobrovoljačku, imaju i legitimaciju [[Organizacija Todt|organizacije »TODT«]]. Po njihovom dosadašnjem nastojanju oko proturanja ideja koje nisu u saglasnosti sa radom dirigovanim od strane jugoslovenskog ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, a prema prikupljenim provjerenim podacima postoji razlog opravdanoj sumnji da su imenovani upućeni ovamo sa povjerenim naročitim zadatkom. Napred imenovani nalaze se u Splitsko-šibenskom četničkom bataljonu u Žitniću, kao obavještajci četničke Dinarske divizije.<ref>AVII, kut. 215, reg. br. 5/1—5.</ref><ref name="Pop izdaje">[https://www.znaci.org/00001/15.pdf Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.], str. 268—269.</ref>}} Miroslav Peran se očitovao kao iskreni saveznik njemačkog Wehrmachta, kao što se može zaključiti na osnovu njegove izjave date oficirima [[114. lovačka divizija (Njemačka)|114. lovačke divizije]], a koja je prevedena sa [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezika]] i dostavljena štabu [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]]: {{izdvojeni citat|Mi, pošteni elementi Sjeverne Dalmacije, bili Hrvati ili pravoslavci, jedinstveni smo u namjeri da lojalno sarađujemo sa njemačkim Wehrmachtom u borbi protiv neprijatelja cijelog svijeta — komunizma. Naši ciljevi su jasni. Naša je čvrsta želja da naš jadni i napaćeni narod povedemo ka miru i redu. Zato molimo njemački Wehrmacht da nam pomogne u našoj borbi koliko god može. Stoga molimo njemački Wehrmacht da nas što više podrži u ovoj borbi. Njegovi neprijatelji na ovom području i naši su neprijatelji. Mi se nalazimo u beskompromisnoj borbi protiv komunizma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=483&broj=979 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000976.] <br /> ({{jez-njem|"Wir ehrlichen Elemente von Norddalmatien ob Kroaten oder Pravoslaven sind nun fest entschlossen einig und loyal mit der Deutschen Wehrmacht an der Bekämpfung gegen den Weltfeind den Kommunismus mitzuarbeiten. Unsere Ziele sind klar. Es ist unser fester Wille, unser armes und gequältes Volk zum Frieden und zur Ordnung zu führen. Wir bitten deshalb die Deutsche Wehrmacht uns in diesem Kampfe so weit als möglich zu unterstützen. Die Feinde der Deutschen Wehrmacht in dieser Gegend, sind auch unsere Feinde. Wir befinden uns im kompromisslosen Kampf gegen den Kommunismus."}})</ref>|Prijevod izjave četničkog vođe Miroslava Perana iz Šibenika (22. septembar 1943. godine)}} [[Prvoslav Odović]], predratni beogradski policajac i zamjenik [[Svetozar Vujković|Svetozara Vujkovića]], upravnika [[Logor Banjica|Banjičkog logora]], redovno je slao izvještaje Vrhovnoj komandi JVuO, odnosno Draži Mihailoviću, koji je preko njega nastojao da izvuče iz logora pripadnike svoje organizacije.<ref>Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, knj. 2, str. 14.</ref> U avgustu 1943. godine, Odović (u tom trenutku šef Predstojništva policije u [[Kruševac|Kruševcu]]; odgovoran za brojna hapšenja i mučenja pripadnika NOP-a) biva uhapšen od strane [[Srpski dobrovoljački korpus|ljotićevaca]] zbog saradnje sa četnicima pod komandom [[Dragutin Keserović|Dragutina Keserovića]], u vrijeme sukoba između ljotićevaca i četnika. Okupator ga je internirao u Njemačku, gdje je ostao i nakon rata.<ref>[https://pescanik.net/viktimizacija-zlocinaca/ Milan Radanović: Viktimizacija zločinaca]</ref> Prvoslav Odović je kasnije odselio u [[Australija|Australiju]], gdje će sredinom 1951. godine biti među osnivačima [[Srpske narodne odbrane]] (SNO), jedne od najpoznatijih srpskih antikomunističkih i nacionalističkih organizacija u emigraciji.<ref>[https://www.vesti-online.com/sedam-decenija-ponosne-istorije/ Sedam decenija ponosne istorije]</ref> Veliki problem za funkcionisanje SDS je predstavljala duboka isprepletenost i povezanost mnogih njenih pripadnika sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini. Ovu infiltriranost su hapšenjima pokušavali da preduprede Nemci. Krajem jula 1943. godine, Gestapo će zbog ove saradnje uhapsiti gotovo ceo štab [[Niš]]ke oblasne komande, na čelu sa komandantom pukovnikom [[Filipom Dimitrijevićem]]. Takođe, masovna bekstva stražara i njihov odlazak u ravnogorske odrede u toku 1943. godine kulminiraju. U poternici iz decembra 1943. koju je izdala Komanda SDS, u kojoj se konstatuje broj „aktivnih begunaca“, nalazi se 808 pripadnika Srpske državne straže.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 372.</ref> Kapetan [[Branivoj L. Petrović]], nakon izvršene inspekcije u Varvarinskom, Resavskom i Ivankovačkom korpusu JVuO, gdje je boravio kao delegat Vrhovne komande, podnio je 1. avgusta 1943. izvještaj generalu Mihailoviću u kome saradnju sa pripadnicima Srpske državne straže konstatuje kao notornu činjenicu, budući da je većina komandanata u tri korpusa bila prethodno legalizovana kod kvislinških vlasti. „S pravom se može reći da u pokretu Ravne Gore postoji i tajna sprega svih Nedićevih oficira, koji se uzajamno drže i pomažu“, žali se kapetan Petrović generalu Mihailoviću. U dijelovima izvještaja koji su posvećeni stanju u Varvarinskom, odnosno Ivankovačkom korpusu JVuO, o relacijama sa SDS-om Petrović zapisuje: {{izdvojeni citat|Srpska Državna Straža je potpuno uz nas i sarađuje sa našim odredima... Na teritoriji ovoga korpusa S.D.S. sarađuje potpuno sa našim odredima.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, dokument br. 182, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 869—878.</ref>}} Kapetan Petrović je rezimirao izvještaj Mihailoviću: „Ljudi koji vode stvari, nepodesni su po svojim moralnim i tehničkim sposobnostima. Narod želi na čelu da vidi svetle i čestite ljude, koji će biti primeri i uzori naših stremljenja. Legalizovani oficiri, bivše vojvode Koste Pećanca i Nedića, zboraši Ljotića i ceo taj elemenat, koji je do juče pod okriljem [[Svastika|hakenkrojca]] činio zulume, ne mogu danas da rade pod simbolom Ravne Gore i Vašeg imena. Narod to ne želi, ne prima, bar na terenima na kojima služe. I u koliko oni budu ostali, stav nepoverenja i rezervisanosti povećaće se.“ Prvorazredno svjedočanstvo o organizacionom jedinstvu četnika Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog kvislinškog aparata, predstavlja izvještaj kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]] koji je 28. avgusta 1943. godine poslao generalu [[Miroslav Trifunović|Miroslavu Trifunoviću]].<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 127, registarski broj 1/12 (S-X-214).</ref> Dragocjenost ovog dokumenta, pored toga što je u pitanju primarni izvor, ogleda se i u činjenici da su pomenuti oficiri Jugoslovenske vojske u otadžbini bili veoma visoko hijerarhijski pozicionirani. Naime, general Miroslav Trifunović je bio delegat Vrhovne komande JVuO za Srbiju i jedan od nekolicine četničkih komandanata (pored samog Draže Mihailovića) sa činom generala, dok je kapetan Aleksandar Mihajlović (pseudonim »Willy«) bio komandant beogradskih ravnogoraca od proljeća 1943, nakon što je uhapšen njegov prethodnik major Žarko Todorović, pa sve do završetka okupacije. Kapetan Mihajlović izvještava generala Trifunovića (»Dietrich«): „Pored legalnih jedinica S.D.S. koje su potpuno uključene u našu organizaciju i na koje potpuno računam, organizacija Beogradske brigade (sela) potpuno je sprovedena... Krećemo se slobodno, patroliramo, držimo zasede i uopšte vladamo njima. Ovo mi je taj V Beogradski korpus sa: 1. beogradskom brigadom (sela), 2. brigadom (bataljon S.D.S. i Nedićeva Garda), 3. brigada vatrogasci, 4. brigada (Savso 13) i 5. brigada (razne sportske organizacije). O ovome molim Vas za najveću tajnost, jer vidite da ih nisam ni u svom naređenju Br. 240 izneo ostalim komandantima korpusa mada im verujem kao i sebi.“ Uz 1500 ljudi u ilegali, Mihajlović navodi da su mu „najveće nade“ legalne jedinice SDS i Beogradska brigada JVuO i da „stoga sve ljubomorno čuva[m]“. Mihajlović nastavlja: „Policija U.g.B. [Uprave grada Beograda — prim.] (kvartovski odredi, policiska škola, logor, saobraćajna policija) kompletni su pod mojom komandom. Ovo mi je drugi po sigurnosti adut u rukama.“ S druge strane, kapetan Mihajlović za šefa Specijalne policije UgB [[Iliju Paranosa]] tvrdi da je dvije i po godine bio „glavni inkvizitor naših ljudi“; stoga na preporuke iz Vrhovne komande JVuO za saradnju s njim odgovara da to ne bi bilo uputno, s obzirom da je „cela njegova policija [je] minirana i bez njegove pomoći“, te da osobe poput Paranosa „nikako ne služe na čast niti na ugled našega pokreta“. Mihajlović zaključuje da se sa Stražom ne treba konfrontirati, budući da, iz četničke perspektive, ona predstavlja savezničku formaciju: {{izdvojeni citat|Pre nego što završim molim Vas još i to, da kod naših komandanata na terenu utičete, da ne razoružavaju i odvode stražare S.D.S. Sve su to naši ljudi na koje možemo stoprocentno računati. Zašto ih onda dirati kad i ovako pozitivno rade. Na taj način samo se stvaraju njima neprijatnosti što je potpuno nepotrebno a mi sami sebe slabimo. I o ovome smo i usmeno govorili i video sam da ste me razumeli pa Vas sada samo potsećam na to, a s obzirom na učestale ovakve slučajeve u poslednje vreme.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dokument 194, strane 914—922.</ref>|Kapetan [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO}} [[Kapitulacija Italije|Kapitulacijom Italije]] u septembru 1943. godine i očekivanim savezničkim iskrcavanjem na [[Jadran]]u, široko rasprostranjena pojava među pripadnicima SDS-a postaje napuštanje položaja (do tada ne toliko često) i odlazak u šumu, tj. u redove JVuO. U jednom izvještaju sa proputovanja iz sredine septembra, inspektor SDS piše da su bjekstva uzela maha u Kragujevačkom, Valjevskom i Šabačkom okrugu: {{izdvojeni citat|Ja sam lično za ovih deset dana putovanja dobio utisak da su pripadnici SDS-a, koji su odbegli, kao i oni koji se za bekstvo spremaju, već odavno bili pripadnici organizacije DM, radeći legalno sve dok nisu dobili naređenje da se pripreme i odu u šumu.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 50A–1–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310, fus. 823.</ref>}} Ova aktivnost je svoju kulminaciju dostigla 21. septembra 1943, kada Draža Mihailović izdaje naređenje koje su komandanti korpusa imali dostaviti sreskim komandama SDS-a kako bi ovi „u roku od 48 časova“ napustili svoju dosadašnju dužnost, te se „sa svojim ljudstvom, oružjem i spremom“ javili lokalnim komandantima JVuO radi ratnog rasporeda. U Mihailovićevom naređenju, između ostalog, stoji: {{izdvojeni citat|Imam sigurne podatke da će Nemci uskoro početi sa razoružavanjem Srpske državne straže. Komandanti na čijim se terenima nalaze ovakvi odredi, uhvatiće vezu sa istima i narediti im da odmah sa celokupnim oružjem, spremom i materijalom, koji im stoji na raspoloženju izađu u šumu i pristupe u saradnju. Svima onima koji ne budu hteli izvršiti ovo naređenje, objaviti im otvoreno neprijateljstvo, smatrati ih izdajnicima Kralja i Otadžbine, silom ih razoružati i nemilosrdno ih uništavati na terenu.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310-311, fus. 824.</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} Tog mjeseca će i poručnik [[Miloš Radosavljević]], komandant Valjevskog korpusa JVuO, narediti komandantima svojih brigada da „pristupe razoružanju legalnih srpskih odreda na svojoj teritoriji“, kao i da „razoružano ljudstvo koje pripada našoj organizaciji odmah uvrste u svoje [četničke — prim.] redove“, dok bi prema „izrodima i izdajnicima“ trebalo postupiti „po zakonu šume“.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I, Београд, 1999, стр. 395.</ref><ref>{{Cite journal|last=Сегић|first=Дејан|date=2011|title=Четници и капитулација Италије 1943.|url=http://www.isi.mod.gov.rs/multimedia/dodaci/vig_1_2011_1554880246.pdf|journal=Војноисторијски гласник|publisher=Институт за стрaтегијска истраживања Одељења за војну историју Министарства одбране Републике Србије|volume=1/2011|pages=214}}</ref> Njemačka Komanda Jugoistoka je također bila u posjedu informacijâ o izričitom Mihailovićevom nalogu nadleštvima Srpske državne straže u unutrašnjosti zemlje da se priključe četnicima u šumi: {{izdvojeni citat|Srbija: Opšta situacija nepromijenjena. Aktivnost bandi nastavlja da se intenzivira. Navodno, Mihailović je komandama Srpske državne straže u centralnoj Srbiji izdao naređenje da do 20. septembra odu u šumu. Dalja dezertiranja iz SDS i Srpske granične straže, posebno u sjeverozapadnoj Srbiji. Grupe DM su posljednjih dana spojene u jake jedinice.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=158&roll=483 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000155.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Zu allgemein: <br /> Lage unverändert. Bandentätigkeit hält verschärft an. An D. M. hat angeblich den SSW–Kommandos in Mittelserbien den Befehl erteilt, sich bis zum 20.9. in den Wald zu begeben. Weitere Desertierungen von SSW und SGW besonders in Nordwestserbien. D. M.– Gruppen wurden in den letzten Tagen zu starken Einheiten zusammengefasst."}})</ref>|Telegram komande Vojnoupravnog zapovjednika Jugoistoka, (17. septembar 1943)}} Kapetan I klase [[Dimitrije Antonović]] (pseudonim »Rudy«), komandant Kosmajskog korpusa JVuO, izvještavajući 5. septembra 1943. Dražu Mihailovića o aktivnostima jedinice pod njegovom komandom tokom ljeta te godine, piše o odnosu pripadnika kvislinške Srpske državne straže prema četnicima: {{izdvojeni citat|Organi S.D.S. pomažu me ali baš ništa ne rade. Oni u glavnom mirnodobski žive i zadovoljni su, po njihovom mišljenju, što mogu i da sede na miru i čuvaju svoje glave za sutra i ujedno da rade za našu stvar. Njihova korist za nas je vrlo mala i ja sam preduzeo sve mere da ih što pre povučem, dok ih Švabe nisu razoružale. Sa njima, isto baš sa onima koji sarađuju sa nama, primoran sam da se svađam zbog njihove neaktivnosti i zbog toga što pokušavaju da kritikuju naše poslove. Ta kritika je u glavnom zato što se oni boje da ih mi našim radom ne otkrijemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 201, str. 936—937.</ref>}} Prema tvrdnjama [[Boško Kostić|Boška Kostića]], sekretara [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], Ljotić je u drugoj polovini 1943. pokušao da ugovori sastanak sa Mihailovićem, ali je to Mihailović odbio računajući na negativnu reakciju emigrantske vlade. Boško Kostić je 1943. po drugi put boravio u [[Turska|Turskoj]]. U svojim memoarima on piše da je stigao u [[Istanbul]] na [[Vidovdan]] te godine i ostao sve do decembra. Upućen u misiju povezivanja sa službenicima [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske vlade u emigraciji]], Kostić navodi da se sastao sa Lukom Lukovićem („generalnim konzulom u Carigradu“) te konzulom Vladom Perićem. Ljotićev sekretar citira pisanu poruku koju je general Milan Nedić adresirao na kralja [[Petar II Karađorđević|Petra II Karađorđevića]]: {{izdvojeni citat|Vaše Veličanstvo, ja činim sve što je u mojoj moći da spasem što je moguće više srpskih života. Propaganda iz Londona sprečava me u ovom poslu. Ne smeta to što me napada, jer to čini moj teški zadatak sa okupatorskim snagama lakšim. Ali ja molim da me Vi ne tretirate kao [[Vidkun Kvisling|Kvizlinga]] i [[Ante Pavelić|Pavelića]], koji je do danas uništio 600.000 Srba u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Znam da u redovima srpskih oružanih snaga ima oko 80% oficira i ljudi koji pripadaju pokretu đenerala Mihajlovića i koji će se pripojiti njemu kada vreme za to dođe, da pomognu oslobođenju svoje zemlje. Ja sam spreman da predam vlast đeneralu Mihajloviću kada Nemci odu, da bi se održao zakon i red u zemlji dok se legalna vlada i Vaše Veličanstvo ne povrati. Radi toga, molim Vas da delujete na đenerala Mihajlovića da ne prouzrokuje prerane represalije nad nezaštićenim stanovništvom. Svaka nemačka glava se plaća sa sto srpskih. Za mene, međutim, svaka pojedinačna srpska glava je draža nego sto nemačkih. Posle oslobođenja zemlje spreman sam da izađem pred narodni sud. Za moja dela istorija će da sudi najbolje.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 115–116.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Iz primarnih izvora se može zaključiti da je Boško Kostić vjerno rekonstruisao sadržinu Nedićevog pisma. Naime, konzul Vladimir Perić, inače obavještajni oficir [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], poslao je 9. jula 1943. Vladi Kraljevine Jugoslavije telegram, u kom prenosi navode iz razgovora sa Kostićem: {{izdvojeni citat|Nedić je kralju veran i čini sve da spase što se spasti može, a o čemu će biti reči posle rata. Ne traži ni pomilovanje ni aboliciju, traži samo da se izvede pred sud i da sud da reč o njegovom radu za vreme okupacije. Moli da se ostavi da radi i ako se što želi od njega da mu dostavimo... Svi pokušaji Nedića da dođe u lični kontakt sa generalom Mihailovićem propali su. On moli da general Mihailović izabere mesto boravka gde želi i sa brojem ljudi koliko želi... Njegovo naoružanje i snabdevanje biće Nedićeva briga. Kada Nemci počnu evakuaciju, Nedić smatra da će njegova uloga tada biti završena i tada neka dođe general Mihailović ili lice koje Nj. V. Kralj odredi... Sve trupe koje je uspeo do sada da spremi, koje su već sada 80% za generala Mihailovića, staviće njemu na raspolaganje, njemu ili nekome drugome koji se odredi i kada za to dođe momenat.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—Y—514, 515, 516.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_43.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBAVEŠTAJNI CENTRI PURIĆEVE VLADE]</ref>}} Procjena vojno-političke situacije sačinjena od strane komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maksimilijana fon Vajks]]a od 1. novembra 1943. godine, predstavlja jedan od najmarkantnijih dokumenata koji je neki od njemačkih okupacionih komandanata potpisao u toku rata. Feldmaršal fon Vajks, koji je od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka, kada preuzima komandu i nad [[Armijska grupa F|Armijskom grupom »F«]], poput ostalih njemačkih vojnih i obavještajnih instanci, notira mnogostruke veze četničkog pokreta Draže Mihailovića s kvislinškom upravom Milana Nedića: {{izdvojeni citat| U ''Srbiji'' Draža Mihailović pokušava da mobilizacijom ubrza izgradnju ''nacionalne srpske armije''. U tom smislu apeluje na Srbe koji su ostali verni kralju i na iskonsku nacionalnu svest Srba. Sa aktivnim činovništvom vežu ga mnogi stari i novi odnosi. Otuda bi se moglo predvideti da bi u slučaju neprijateljskog napada koji bi imao sigurnog izgleda na uspeh državna moć prešla u njegove ruke.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3: Dokumenti Nemačkog rajha 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 156, str. 622.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_3_156.htm Procena komandanta Jugoistoka feldmaršala Vajksa od 1. novembra 1943. vojno-političke situacije na području Jugoslavije krajem oktobra 1943. godine]</ref>}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a (zima 1943/1944. godine), naglašava se složenost odnosa na liniji [[JVuO]]—[[SDS]]—[[SDK]], ali i jedinstvo akcije ovih formacijâ prema [[NOVJ|jugoslovenskim partizanima]]: {{izdvojeni citat|Odnosi između četnika, Nedićeve straže i Ljotićevih ljudi bili su veoma komplikovani. Ta tri pokreta nisu imali zajednički stav u odnosu prema okupacionoj sili, a jedino zajedničko bila im je borba protiv komunističkog pokreta.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} Počev od novembra 1943. godine, četnički komandanti (poput [[Vojislav Lukačević|Lukačevića]], [[Jevrem Simić|Simića]], [[Nikola Kalabić|Kalabića]] i dr.) su potpisali sa predstavnicima njemačkih okupacionih ustanova [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore o primirju]], kao i o saradnji u zajedničkoj borbi protiv snaga NOVJ. U prva tri članka ugovora potpisanog [[27. 11.|27. novembra]] [[1943]], pukovnik Jevrem Simić i kapetan Nikola Kalabić obavezali su se spram okupatora sljedeće: {{izdvojeni citat| 1.   Primirje u srezovima Umka, Vračar, Grocka, podunavskom, kosmajskom, mladenovačkom, oplenačkom, aranđelovačkom, lepeničkom, kragujevačkom, gružanskom, kačerskom, kolubarskom. Četnici se obavezuju da ne vrše sudsku vlast samovoljno prema Nemcima i pripadnicima nemačke narodne grupe. U ugovor su uključeni nemački Vermaht i policija, bugarske oružane snage, Srpski dobrovoljački korpus, Srpska državna straža, Ruski zaštitni korpus, srpske vlasti i privredna preduzeća, a na četničkoj strani — četničke jedinice kapetana Kalabića i pukovnika Simića. 2.   Primirje treba da stvori podlogu — pretpostavku za zajedničku borbu protiv komunista. 3.   Potvrda Kalabića i Simića da se u potčinjenim jedinicama ne nalaze pripadnici sila koje su sa Nemačkom u ratu. Obaveza Kalabića i Simića da spreče i prekinu obaveštajne puteve koji bi mogli da daju obaveštenja neprijateljima velikonemačkog Vermahta o nemačkim vojnim pokretima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_262.htm Sporazum od 27. novembra 1943. između pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ]</ref>|Sporazum pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ (27. novembra 1943.)}} Nakon potpisivanja ugovora između JVuO i Wehrmachta, uslijedila je negativna reakcija stanovništva okupirane Srbije. General [[Svetomir Đukić]] (pseudonim »Zu-Zu«), komandant Severnih pokrajina JVuO ([[Vojvodina]] i [[Slavonija]]), izvijestio je 8. decembra 1943. Dražu Mihailovića da su u Beograd došli bugarski političari i predstavnici bugarskih okupacionih trupa, sa kojima se sastao i vodio pregovore o borbi protiv NOVJ. Đukić naglašava da „po Beogradu kruže glasovi kako se Čiča [Mihailović — prim.] sporazumeo sa Nemcima i Nedićem, što je primljeno vrlo nepovoljno u narodu“, dodajući da je on (general Đukić) to odlučno demantovao.<ref>AVII, reg. br. 8/1, kut. 276, dep. 12067; reg. br. 21/1, kut. 275, d. 943.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji (1943-1944), Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 344—345.</ref> Uviđajući opasnost od širenja vijesti o sklopljenim ugovorima, svojim je potčinjenim general Mihailović sugerisao da reaguju opovrgavanjem. 30. novembra 1943. godine, komandant JVuO je potpukovniku Živojinu Đuriću (pseudonim »Sokrat«; ujedno šef Okružne komande SDS-a u [[Leskovac|Leskovcu]], kao i četničkog obavještajnog centra »Antikvarnica 1«), poručivao sljedeće: „Glasovi o sporazumu četnika sa Bugarima i Nemcima potpuno su izmišljeni. Demantujte sve ovo.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 275, reg. br. 21/1.</ref> Nakon toga, major [[Dragutin Keserović]] obavještava Mihailovića da mu je okružni komandant Srpske državne straže iz [[Kraljevo|Kraljeva]] Dragutin Redić ponudio saradnju. General Mihailović je dvosmisleno odgovorio majoru Keseroviću dopisom od 4. XII 1943: {{izdvojeni citat|Koristite sve što Vam Redić nudi. Ponavljam Redić nudi i dajte mu zadatak neka se bije. Što se tiče Nemaca naš je stav nepromenjen. Mi nismo sklopili nikakav sporazum, ali trenutno tučemo opasnijeg neprijatelja, a komunisti su zlo koje moramo uništiti po svaku cenu.<ref>AVII, ČA, K–278, reg. br. 18/1.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Obavještajni oficiri iz [[187. rezervna divizija (Nemačka)|187. rezervne divizije]] javljaju 31. oktobra 1943. o saradnji sa Slavonskim četničkim odredom pod komandom majora [[Dušana Janjića]]. Za jedinicu se navodi da sa „nekih 16–20 ljudi vrši izviđačke zadatke na [[Psunj]]u“ te da se u borbama dobro pokazala, dok sam major Janjić „odaje dobar utisak“, budući da „mrzi [[Jevreji|Jevreje]], [[Masonerija|masone]], pa samim tim i komuniste i [[Ujedinjeno Kraljevstvo]] i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]“: {{izdvojeni citat|Centrala Abwehra u [[Zagreb]]u (podružnica [[Slavonski Brod]]) trenutno predvodi četničku grupu Janjić sa 32 pouzdana ljotićevca, očigledno po instrukcijama iz Beograda. Sa četničkim vođom Janjićem nema pisanih sporazuma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=389&rec=314&roll=1544 NARA, T314, Roll 1544, frames no. 000383—4.] <br /> ({{jez-njem|"Nebenstelle Brod der Ast. Agram führt in diesen Tagen Cetnik—gruppe Janič anscheinend auf Weisung aus Belgrad 32 verlässliche Ljotič—Männer zu. Schriftliche Abmachungen mit Cetnikführer Janič nicht vorhanden."}})</ref>|Izvještaj 187. rezervne divizije o saradnji sa četnicima (31. oktobar 1943. godine)}} U jednom njemačkom izvještaju s početka novembra 1943. godine posebno je posvećena pažnja saradnji sa četničkim snagama pod vođstvom [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] i [[Mane Rokvić|Maneta Rokvića]]. Pored konstatacije da „četničke jedinice dobijaju naredbe direktno od lokalnih njemačkih komandanata“, u izvještaju se za zapovjednika Dinarske divizije JVuO decidirano tvrdi: {{izdvojeni citat|Četnički vojvoda Đujić je sljedbenik Ljotićeva pokreta. U njegovom bližem okruženju vjerojatno ima starijih pravoslavaca koji su skloni pokretu Draže Mihailovića, ali trenutačno pod vodstvom Đujića nemaju utjecaja. Đujić već neko vrijeme pokušava za vođe jedinica postaviti mlade pravoslavce koji su bliski Ljotićevom pokretu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=344&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000340.] <br /> ({{jez-njem|"Der Cetnik—Vojvode Djujic ist Anhänger der Ljotic—Bewegung. In seiner näherer Umgebung sind wohl älteren Pravoslaven die zur D.M.—Bewegung neigen, jedoch derzeitig unter Führung von D. keinerlei Einfluss besitzen. D. bemüht sich seit einiger Zeit, junge, der Ljotic—Bewegung nahestehende Pravoslaven als Einheitsführer anzusetzen."}})</ref>|Izvještaj [[114. lovačka divizija|114. lovačke divizije]] komandi [[15. brdski armijski korpus|15. brdskog armijskog korpusa]] o rezultatima saradnje sa četnicima (5. XI 1943. godine)}} Na drugoj strani, i zvaničnici [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih]] zemalja notiraju saradnju generalâ Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića. U jednom obavještenju iz [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskog]] [[Kancelarija za inostrane i poslove Commonwealtha|Foreign Officea]] poslatom 7. decembra 1943. veleposlaniku Ujedinjenog Kraljevstva u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]], navode se razlozi za prekid odnosâ sa Dražom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Nedavne informacije iz Srbije kazuju: (1) Da Mihailovićeva organizacija još uvek ima kontrolu nad većim delom stanovništva, ne samo zbog njihovog nacionalističkog stava već i zbog njihovog otpora prema komunizmu. (2) Da Mihailović ne samo da nije ni od kakve vojne i pomoći za saveznike već je postao izražena prepreka bilo kakvom obliku jugoslovenskog jedinstva. (3) Da je Mihailović toliko opsednut opasnošću od komunizma da je otvoreno priznao da više voli da brani Nedića i Nemce nego da se potčini partizanima. (4) Mada još uvek nema dokaza da Mihailović lično sarađuje sa Nemcima, velika je verovatnoća da sarađuje sa Nedićem i da su neki njegovi komandanti već potpisali sporazume sa Nemcima.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_249.htm Obaveštenje Ministarstva inostranih poslova Velike Britanije od 7. decembra 1943. svom ambasadoru u Vašingtonu o saradnji četnika sa okupatorima i razlozima za prekid odnosa sa Dražom Mihailovićem]</ref>}} 18. novembra 1943. britanski potpukovnik Koup (Cope) izveštava pretpostavljene da je od Mihailovićevog [[Radoslav Đurić|majora Đurića]] obavešten o saradnji četnika sa Nedićevom vladom. Potpukovnik Koup izveštava da većina ljudi pod Đurićevom komandom neće tolerisati ovu saradnju, neće se boriti protiv partizana u savezu sa Nedićem, i da je Đurić, uprkos suprotnim Mihailovićevim naređenjima, već kontaktirao lokalne partizane.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_48.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Kapetan Mor (More) takođe obavještava svoje nadređene o saradnji Mihailovićevih i Nedićevih snaga u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]] i na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]]. Dokumente o četničkoj kolaboraciji sa okupatorom i kvislinzima dostavljeni su 3. januara 1944. Foreign Officeu iz kabineta [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]], predsjednika britanske vlade. Iz Jugoslavije ih je donio [[Fitzroy MacLean]], šef britanske vojne misije kod [[Josip Broz Tito|Tita]]. Brigadir MacLean je doveo u [[Kairo]] i jednog zarobljenog njemačkog oficira: {{izdvojeni citat|''2. decembar'' <br /> Kapetan Mor, kod Mihailovićevih snaga u području južnog Kopaonika, izveštava da je nedavno razgovarao sa jednim Nedićevim oficirom koji se hvalio mobilizacijom Nedićevih snaga i saradnjom Nedić — Mihailović u borbi protiv partizana. <br /> Kapetan Mor tvrdi da je pre nedelju dana u štab četničkog vođe Markovića došao jedan Nedićev delegat. Ovaj delegat je obavestio da Nemci garantuju odeću, opremu i platu četnicima kao nagradu za antipartizansku aktivnost. <br /> Kapetan Mor kaže da je Marković odbio ovu ponudu, ali smatra da je isto ponuđeno svim četničkim vođama i da je teško verovati da u ovo nije umešan i Mihailović.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941—1944'' — Dokumenti, Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 84.</ref>}} Posljednjeg dana oktobra 1943, general Dragoljub Mihailović naređuje svojim komandantima da, „s obzirom na današnju situaciju“, budu u pripravnosti da na „dati znak mobilišu sve do poslednjeg čoveka“ za borbu protiv partizana.<ref>Vojni arhiv, Beograd, Četnička arhiva, 22–2–13.</ref><ref>Mirjana Zorić, Bitka za Srbiju 1944. godine, Vojno delo, vol. 66, br. 3, Beograd, 2014, str. 292.</ref> Kako bi opravdao suradnju s kvislinškom upravom, Mihailović u naredbi iznova lansira propagandnu parolu o navodnom prisustvu znatnog broja [[Ustaše|ustaša]] u redovima NOVJ: {{izdvojeni citat|Naročito vodite računa da trupe treba podmladiti najboljim regrutima. Stvarajte što jače leteće brigade. Obratite pažnju da nam Nemci ne pobegnu. Preduzmite sve najhitnije da uspostavite vezu sa Nedićevim elementima. Pridobijajte čak i ljotićevce da pristupaju, jer partizani primaju sve, čak i krvne neprijatelje – ustaše. Moramo se u datom momentu pojačati, jer ko bude jači biće u pravu.|General [[Draža Mihailović]]}} U depeši od 17. novembra 1943. general Draža Mihailović se obraća majoru Aleksandru Saši Mihajloviću (pseudonim »Vili«), komandantu [[Beograd]]a JVuO: {{izdvojeni citat|Nacionalnoj službi preporučiti da uvek stupa u vezu sa našim odredima pa im se neće ništa desiti a dokle god ne stupe u vezu sa nama smatraju se neprijateljskim odredima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_42.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 7. novembra do 3. decembra 1943. godine]</ref>}} Pripadnici Posavske brigade JVuO i lokalne SDS sukobili su se 7. septembra 1943. sa djelovima [[Kosmajski partizanski odred|Kosmajskog NOP odreda]] u ataru [[Vranić (Barajevo)|Vranić]]a, uz minimalne gubitke s obje strane. Među partizanima nalazilo se i nekoliko mladića iz sela. Nakon četiri dana, Vranić biva blokiran od strane SDS, Specijalne policije iz Beograda i jednog bataljona Posavske brigade pod komandom poručnika Dragana Lazića. Tada su četnici bez razloga ubili Milivoja Kojića, seljaka koji je čuvao stoku. Četnici, žandarmi i Specijalna policija izvršili su pretres u selu, uhapsivši devet seljaka. Četvorica seljaka su osumnjičena kao partizanski simpatizeri i sprovedena u zatvor Specijalne policije gdje su isljeđivani i mučeni, a zatim izolovani u [[Koncentracijski logor Banjica|logoru na Banjici]]. Nakon što su odbili da isporuče žito na ime rekvizicije, petorica uhapšenih su upućeni na prinudni rad na [[Čukarica|Čukarici]]. U oktobru, četnici Posavske brigade su uhvatili trojicu partizana iz Vranića i predali ih Specijalnoj policiji. Sva trojica su ubijena od strane okupatora.<ref>Arhiv Srbije, Zemaljska komisija, kutija 139, zločini broj 418, 1545, 1546, 1548, 1563, 1744, 1746.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 124—125.</ref> U noći između 10. i 11. novembra 1943. godine, oko 50 pripadnika Sokobanjske brigade JVuO na čelu sa komandantom Acom Todorovićem upali su u [[Sokobanja|Sokobanju]] i uz pomoć gradske SDS uhvatili osam partizanskih simpatizera. Uhapšenici su sprovedeni u štab Deligradskog korpusa JVuO gde su isleđivani i mučeni u prisustvu komandanta korpusa Branivoja Petrovića i šefa propagande i islednika korpusa [[Vojina Andrića]]. Nakon isleđivanja streljani su u ataru sela [[Jošanica (Sokobanja)|Jošanica]]. Iste noći pokušano je hapšenje još jednog partizanskog simpatizera u varoši, ali se ovaj napadačima suprotstavio oružjem. Međutim, nakon desetak dana je uhapšen od strane pripadnika SDS, zatim predat četnicima i likvidiran u štabu Deligradskog korpusa.<ref>Јован Златић, Страдалаштво српског народа у Нишком ратном округу 1941-1944, IV, Равногорски покрет и Jугословенска војска у отаџбини, Ниш, 1998, стр. 207—222.</ref> Četnici Aleksinačke brigade Deligradskog korpusa su 15. novembra nasilno odveli iz [[Aleksinac|Aleksinca]] Dušanku Stanisavljević i njenu 16-ogodišnju kćerku Nadeždu koje su isljeđivali u štabu brigade. Uhapšenice su potom predate kvislinškim organima i izolovane u [[Koncentracijski logor Crveni krst|logoru na Crvenom krstu]] u Nišu. Dušanka je ubijena u logoru a Nadežda je puštena sredinom 1944. godine.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Београд, 1965, стр. 542.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 114, 116.</ref> 1. decembra 1943. u selu [[Босута|Bosuti]] kod [[Aranđelovac|Aranđelovca]], [[Prva južnomoravska brigada]] NOVJ se sukobila sa jedinicama četničkog Korpusa Gorske garde pod komandom kapetana [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], kao i Rudničkog korpusa JVuO kojim je komandovao kapetan [[Dragiša Ninković]]. Razvila se oštra borba; partizani odbacuju četnike, produživši pokret ka selu [[Darosava|Darosavi]]. Nakon dva dana, uslijedio je združeni napad na partizane od strane četnika i pripadnika Srpske državne straže (oko 3.000 ljudi). U izvještaju poslatom Mihailoviću 22. decembra 1943. iz štaba Rudničkog korpusa detaljno je opisan tok borbi: {{izdvojeni citat|Po dolasku na Rudnik kapetan Ninković je primio komandu nad Rudničkim korpusom u duhu napred označenog naređenja Vrhovne komande. Preko telefona sa Rudnika uhvaćena je veza sa Kalabićem, koji se nalazio u Šatornji. Ugovoreno je da se napad na komuniste vrši u zoru 1 decembra... Rezultat u ovoj borbi je sledeći: kod nas poginulo 8, ranjeno 11 četnika. Kod komunista prema docnije tačno proverenim podacima oko 40 mrtvih i 36 ranjenih. Sutradan 2 decembra, Kalabić koji nije učestvovao u borbi u Bosuti produžio je pokret prema Darosavi, gde je uhvatio vezu sa Srpskom državnom stražom. Komunistička grupa krenula takođe u istom pravcu. 3 decembra izjutra Garda sa poljskom stražom napala je komuniste na tromeđi orašačkog, kosmajskog i kolubarskog sreza — Žuti Oglavak. Ova borba je takođe bila oštra, ali mnogo manje od borbe u Bosuti na dan 1. decembra. Ovaj korpus je istoga dana stigao u Darosavu ali borba je već bila svršena. Komunistička grupa se povukla prema s. Venčanima srez kolubarski. Dalje gonjenje komunista preko celog sreza kolubarskog i kačerskog sve do Rajca i to u stopu i neumorno, vršio je ovaj korpus.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_46.htm Izveštaj Štaba Rudničkog korpusa od 22. decembra 1943. Draži Mihailoviću o borbama protiv NOVJ u predelu planine Rudnik]</ref>}} Još jedan slučaj vojne saradnje ravnogorskih jedinica sa formacijama Srpske državne straže zabilježen je krajem novembra 1943. Prema evidenciji kvislinških vlasti, u [[Trstenik|Trsteničkom]] srezu dolazi do vatrenog okršaja prilikom pokušaja [[1. južnomoravska udarna brigada|Prve južnomoravske brigade NOVJ]] da izvede proboj na tom području. Četnici se i ovog puta bore na strani SDS-a: „U vezi izveštaja br. 332 tač. 3 u borbi kod sela Male Drenove, Milutovac i Poljne (18 km odnosno 20 s-z od Kruševca, sek. Kruševac, srez trstenički) gde su oko 250 komunista bili razbijeni od strane poterne grupe SDS s jedne strane i odreda pripadnika DM sa druge strane. Na mestu borbe ostalo je 36 komunističkih leševa dok je 20 komunista ranjeno. U borbi su ranjena 2 stražara a poginulo 8 četnika i 10 je ranjeno.“<ref>VA, NdA, 1–1/1–8, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 26. novembra do 3. decembra 1943.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 214, fus. 594.</ref> Najkasnije tokom 1943. godine, četničkom pokretu se pridružio i [[Panta Draškić]], brigadni general [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Naime, po nalogu Draže Mihailovića, general Draškić ulazi novembra 1943. godine u Odbor za koordinaciju rada sa [[Bugari]]ma. Gestapo je otkrio ove aktivnosti, pa je Draškić uhapšen i početkom 1944. poslat u logor [[Osnabrück]].<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 30, fus. 96.</ref> Draškić je bio učesnik [[Balkanski ratovi|Balkanskih ratova]] i [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. U tom periodu (1913-1917), bio je i [[Ađutant|ordonans]] [[regent]]a [[Aleksandar I Karađorđević|Aleksandra Karađorđevića]]. Po obrazovanju Vlade narodnog spasa pod predsjedništvom generala Milana Nedića, general Panta Draškić se nalazio na čelu Ministarstva rada. Funkciju ministra obavljao je od 29. avgusta do 7. oktobra 1941. Zbog prihvatanja pozicije u kvislinškoj vladi, lišen je generalskog čina od strane [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske emigrantske vlade]]; čin mu je vraćen nakon pristupanja Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Krajem 1943. godine, Draža Mihailović formira u Beogradu grupu saradnika koji su dobili zadatak da uspostave vezu i povedu razgovore sa pojedinim bugarskim ličnostima koje su tražile veze sa njim. Pored generala Draškića, u toj grupi su bili i kapetan Saša Mihajlović, četnički komandant Beograda, zatim general Svetomir Đukić, komandant Severnih pokrajina JVuO, kao i drugi političari, činovnici i industrijalci iz predratnog perioda, poput bivšeg [[Kraljevina Jugoslavija|kraljevskog]] ministra [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandra Cincar-Markovića]]. Sa ovom grupom vezu je održavao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]], komandant Timočkog korpusa JVuO. Izvještavajući Mihailovića o jednom bugarsko-četničkom sastanku u Beogradu, Jovanović piše: {{izdvojeni citat|Prema mojim uputstvima, moj saradnik iz Beograda održao je sastanak pre 4 dana sa Ivanom Bojadžijevom, zetom [[Aleksandar Stambolijski|Stamboliskog]]. Pošto se sa Bojadžijevom od ranije poznavao, razgovarao je sa njim kao sa starim drugom i prijateljem o političkim prilikama, kao i o mogućnosti na zbližavanju i organizovanju snaga za ujedinjenje sa Bugarskom. [...] <br /> Bugarska buržoazija i deo vojske koji nisu bili u prošlosti za saradnju sa Jugoslavijom, sada pristaju na jednu takvu saradnju iz straha od boljševizacije zemlje. Za tu politiku oni bi štošta žrtvovali, pa i samu [[Dinastija Wettin|Koburšku monarhiju]]. Nužno se nameće što brža i šira akcija. Ovo je Bojadžijev izjavio u prisustvu Pante Draškića, đenerala i Ike Panića, industrijalca, koji su se stavili na raspoloženje našoj organizaciji u svemu, a naročito za saradnju sa Bugarima...<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, D—XLI—12077.</ref>}} Na ovaj Jovanovićev telegram, general Draža Mihailović je odgovorio 12. decembra 1943. godine: {{izdvojeni citat|Ovde ste postigli vrlo dobar uspeh. Đeneral Panta Draškić i industrijalac Ika Panić — ponavljam, a ne Tika — obrazovaće bugarsko-jugoslovenski komitet... Bugarsko-jugoslovenski komitet održavaće vezu sa mnom preko generala Svete Đukića, a đeneralu Panti Draškiću poslaću hitno posebnu šifru...<ref>AVII, arhivski fond D. M., D—30—538, 541.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_57.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje VEZE SA BUGARSKIM REAKCIONARIMA I OKUPATORIMA]</ref>}} Na sednici Nedićeve vlade, 25. novembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića zaključeno je sledeće: {{izdvojeni citat|U pogledu akcije DM može se kao bitno naglasiti sledeće: lojalan stav prema okupatorskim i srpskim vlastima, njihovim organima i njihovim oružanim odredima. Beskompromisna borba protiv komunista, svuda gde se god susretnu. U nekim okruzima i aktivna saradnja sa nemačkim i našim predstavnicima prilikom borbi protiv komunista.<ref name="znaci2">[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d.], str. II/223-224.</ref>}} Na sednici vlade, 3. decembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića ponovljena je povoljna konstatacija: {{izdvojeni citat|Veoma je karakteristično da su u protekloj nedelji sa odredima DM na uništavanju komunista sarađivale i jedinice SDS, kao i dobrovoljački odredi, među kojima do sad nije bilo nikakvih nepotrebnih incidenata.<ref name="znaci2"/>}} U izvještaju poslatom iz njemačke [[2. oklopna armija|2. oklopne armije]] s početka oktobra 1943, konstatuje se da je major [[Siniša Ocokoljić|Siniša Ocokoljić Pazarac]] obavijestio generala Mihailovića o uspostavljenim vezama između prvog čovjeka ravnogorske organizacije u Beogradu majora Aleksandra Mihajlovića i njegovog pomoćnika kapetana Ivana Pavlovića sa Ilijom Paranosom{{efn|U ovom slučaju najvjerovatnije nije riječ o Iliji K. Paranosu, šefu Specijalne policije Uprave grada Beograda, već o istoimenoj, ali drugoj osobi koja je obnašala dužnost potpredsednika Beogradske opštine; obojica su bili najbliži saradnici Dragomira Jovanovića.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 377.</ref>}}: {{izdvojeni citat|Kap. Ocokoljić za gen. Mihailovića (27.9.43): Dana 22. septembra, Ilija Paranos, zamjenik gradonačelnika Beograda, major Saša Mihajlović i kapetan Ivan Pavlović, zamjenik majora Saše Mihajlovića, susreli su se s kapetanom Ocokoljićem. Paranos je izvijestio o posjeti generala Nedića Führerovom štabu: Nedić je proveo 14 minuta u razgovoru s Hitlerom, koji mu je rekao da želi pridobiti generala Mihailovića za saradnju. Bez oslona na Nijemce, general Mihailović nije mogao postići nikakav uspjeh protiv komunista. Iako je Staljin bio “veliki duh 20. stoljeća”, sva će njegova djela propasti pod silinom njemačkog oružja. Nedić je pregovarao s Ribbentroppom o formiranju autonomne Srbije i uspostavi 15 dobrovoljačkih bataljona, u koje bi bila uključena i Srpska državna straža. Prema tome, Nedićevoj Srbiji bi se morao priključiti dio Srema, Sandžak i kosovska oblast. Za očekivati ​​je da će Nijemci pokušati stupiti u kontakt s generalom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=196&broj=390 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457118.] <br /> ({{jez-njem|"27.9. Hptm. Ocokoljic an Gen. Mihajlovic: <br /> Am 22.9. hatten Ilija Paranos, stv. Bürgermeister von Belgrad, Mjr. Sasa Mihajlovic und Hauptmann Ivan Pavlovic, Stellvertreter von Mjr. Sasa Mihajlovic, eine Zusammenkunft mit Hptm. Ocokoljic. Paranos berichtete über den Besuch von General Nedic in Führer–Hauptquartier: Nedic sprach 14 Minuten lang mit Hitler, der ihm mitteilte, daß er General Mihajlovic für eine Zusammenarbeit gewinnen wolle. General Mihajlovic könne ohne Anlehnung an die Deutschen zu keinen Erfolg gegen die Kommunisten kommen. Stalin sei zwar der "große Geist des 20. Jahrhunderts", doch würden alle seine Werke unter der Wucht der deutschen Waffen zusammenbrechen. Mit Ribbentropp verhandelte Nedic über die Bildung eines autonomen Serbien sowie über die Aufstellung von 15 Freiwilligen–Btl., in die auch die Serb. Staatswache eingegliedert werden soll. Darnach müßten Nedic ein Teil von Syrmien, der Sandzak und das Kosovo–Gebiet zugewiesen werden. Es ist zu erwarten, daß die Deutschen versuchen, mit General Mihajlovic Fühlung aufzunehmen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja 2. oklopne armije za 3. X 1943.}} Obavještajni organi 2. oklopne armije javljaju i da je 22. oktobra u blizini [[Valjevo|Valjeva]] došlo do sastanka predstavnika gradskih kvislinških vlasti i jednog oficira SDK sa lokalnim četničkim zapovjednikom: {{izdvojeni citat|Policijska oblast IV-[[Šabac]] javlja (22.10.43) o pregovorima održanim u selu [[Lelić]] između okružnog načelnika Valjeva i komandanta 1. bataljona SDK sa vođom bandi Simićem [komandant Valjevske brigade JVuO]; Simić, u ime [potpukovnika] Milovanovića nudi: <br /> 1) prekid neprijateljstava, <br /> 2) podršku u borbi protiv komunista uz isporuku oružja, i <br /> 3) oslobađanje talaca. <br /> Također, od strane DM–bandi je garantirano da će opštine podmiriti svoje obaveze. Vođa DM–bande Simić objasnio je na sastanku da oni sebe smatraju redovnim jugoslavenskim trupama, jer kralj Petar II nije potpisao kapitulaciju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Polizei–Gebietskommandantur IV. Sabac <br /> BdS – 19.10.: Kreisvorsteher, Vizebürgermeister und Kdt. des I.Btl. SFK. aus Valjevo trafen sich im Dorf Lelic mit dem Bandenführer Simic, Kdr. der Valjevoer Brig. Bei der Besprechung wurden von Simic im Auftrage von Milovanovic folgende Punkte zur Verhandlung gebracht: <br /> 1.) Aufgabe der gegenseitigen Bekämpfung <br /> 2.) Unterstützung beim Kampf gegen die Komm. und Lieferung von Waffen <br /> 3.) Freilassung der Geiseln. <br /> Von Seiten der DM.–Banden wurde garantiert, daß die Gemeinden ihren Abgabepflichten nachkommen werden. DM–Bandenführer Simic erklärte bei der Besprechung, daß sie sich als reguläre jugosl. Truppen betrachten, da König Peter II. die Kapitulation nicht unterschrieben habe."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} {{izdvojeni citat|U beogradskim DM–krugovima uskoro se očekuje proglas ili apel generala Nedića, u kojem se obećava amnestija za ilegalne DM–elemente u šumi. To je povezano s činjenicom da je Balkan proglašen sovjetsko-ruskom interesnom sferom.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Besondere Tagesmeldungen BdS.: <br /> In Belgrader DM–Kreisen wird demnächst eine Proklamation bzw. ein Aufruf des Generals Nedic erwartet, worin für die illegalen DM–Elemente im Walde eine Amnestierung in Aussicht gestellt werden soll. Dies wird mit der Tatsache in Zusammenhang gebracht, daß der Balkan zur sowjetrussischen Interessenzone erklärt wurde."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} Navodi o kontaktima između Ocokoljića i Paranosa nalaze se i u jednom dokumentu četničke provenijencije. Krajem decembra 1943, u vrijeme potpisivanja ugovora o saradnji četnika i Njemaca u Srbiji, Mihailovićev obavještajac u Beogradu advokat Ratomir Pavlović (pseudonim »Vanda«), piše Vrhovnoj komandi Jugoslovenske vojske u otadžbini: {{izdvojeni citat|Korpus S.D.S. u Beogradu u strogo poverljivoj naredbi saopštava oficirima Nedića i to: da je između Nemaca i Dražinih odreda u okrugu Užičkom, Valjevskom, Kragujevačkom, Šabačkom i Požarevačkom sklopljen sporazum o ne napadanju. Isti važi do 31 - XII - zaključno. Pazarac imao veze sa Paranosom iz opštine jer je isti bio oglašen od Gestapoa da vodi pregovore. Za Kalabića je vodio razgovore neki Kosta Košutić. Tako Gestapo doznaje imena komandanata i njihovu teritoriju.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} 29. decembra 1943. stiže u Vrhovnu komandu depeša koju je poslao major [[Velimir Piletić]] (pseudonim »Popesku«), komandant Krajinskog korpusa JVuO, u kojoj se, između ostalog, navodi: {{izdvojeni citat|Srez [[Grocka]] po saznanju nije organizovan i ima partizana. Sada je za načelnika postavljen Sava Ivezić, kapetan i naš čovek. Neka mu se obrati naš organizator i komandant. Ivezić je premešten iz [[Bor]]a, gde je bio načelnik sreza. Popesku.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} [[Neško Nedić]], načelnik štaba Posavsko-kolubarske grupe korpusa JVuO, pisao je Draži Mihailoviću 31. decembra 1943. sa predlogom za opsežnu akciju protiv partizanskih pripadnika i simpatizera u [[Šumadija|Šumadiji]], uz asistenciju kvislinške policije: {{izdvojeni citat|Rudnički korpus se može očistiti samo na taj način da mi upadnemo na njega sa jačim snagama, da mobilišemo ceo Rudnički korpus i da počnemo sa istrebljenjem simpatizera, odnosno sa otkrivanjem njihovih naoružanih pristalica i likvidiranjem... Inače, sve akcije čisto vojničke prirode, koje bi se povele, prošle bi bez rezultata kao i do sada. Zato se mora poći policijskim putem, dok im se kanali ne iseku, da se nemaju gde sklanjati, a tada ćemo tražiti glavninu da se obračunamo sa njom... Preduzete su opsežne mere. U naš aparat uključena je i policija da se tako dopunjujemo.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv UDB-e, I-II, Beograd, 1986, str. I/152-153.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 128.</ref>}} Prema jednom njemačkom izvještaju sa kraja 1943. godine „80% Srpske državne straže i veliki broj činovništva potpomaže akciju D. Mihailovića i staće pod zastavu kralja Petra“.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 24А–2–3.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 313.</ref> Takođe, u arhivi opunomoćenog komandanta [[Sigurnosne policije]] ({{jez-nem|Befehlshaber der Sicherheitspolizei — BdS}}) pronađen je dosije generala [[Borivoja Jonića]], komandanta Srpske državne straže od juna 1942. do oktobra 1944. godine, koji je sastavljen od strane njemačkih obavještajaca. Pored ostalog, u dokumentu se za komandanta SDS tvrdi da je pod velikim uticajem i da „većinom radi prema naredbama Draže Mihailovića i malim delom prema diktatu radio stanice London“.<ref>Istorijski arhiv Beograda, fond BDS, Ј–423, Borivoje Jonić.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 333—334.</ref> Brojni ravnogorski izvori slažu se sa ovom ocjenom. Tako četnički obavještajac kodnog imena »Janko« u jednom nedatiranom izvještaju navodi da „SDS na čelu sa đeneralom Jonićem, pukovnikom [[Branom Živkovićem]] i majorom [[Dačom Stojanovićem]] predstavlja našu organizaciju“. Ovaj obavještajac je tvrdio da ima pouzdane informacije o tome da će [[Srpska garda (Drugi svjetski rat)|Srpska garda]] i straža Uprave grada Beograda, kao sastavni djelovi SDS, u povoljnom trenutku pristupiti Mihailovićevim četnicima.<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, kutija 121, fascikla 4, dokument 39.</ref> Takođe, u jednom od izvještaja iz Komande Beograd JVuO od 14. juna 1943. procijenjivano je da je „raspoloženje ljudstva Srpske državne straže“ bilo oko 65% do 70% za ravnogorski pokret Draže Mihailovića.<ref>VA, ČA, k. 117, f. 2, d. 46.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 550—551.</ref> Poručnik [[Vjekoslav Farkaš]] (pseudonim »Tip«), oficir Srpske državne straže u Beogradu, istodobno je bio i pripadnik JVuO. Poručnik Farkaš je rukovodio ''Protivkomunističkim odsekom'', formiranim u sklopu četničke obavještajne organizacije „Rodoljub“. Na čelu ove organizacije nalazio se major Jovan Petrović, još jedan član ravnogorskog pokreta u glavnom gradu Srbije koji se isticao dobrim vezama s ljudima iz Specijalne policije UgB. Major Petrović je generala Mihailovića obavijestio o formiranju odseka u izvještaju od 6. juna 1943.<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 315.</ref> Poručnik Farkaš je bio postavljen i za šefa radio-službe u Beogradu, i to po ličnoj naredbi komandanta Srbije JVuO generala Miroslava Trifunovića.<ref>Rade Ristanović, n. d., str. 506.</ref> Pišući u emigraciji o rukovodstvu SDS-a, Vjekoslav Farkaš navodi da je pukovnik Brana Živković bio „Načelnik Prvog odeljenja Srpske državne straže“, a istovremeno i „Komandant dela Jugoslovenske vojske u Otadžbini kamufliranog u vidu Srpske državne straže“, dok je, s druge strane, „Nedićev „đeneral“ Borivoje Jonić bio figura“, budući da „ispred njegovog nosa radilo se sve, a on nije video ni naslućivao ništa“. Znakovita je i Farkaševa generalna ocjena o karakteru SDS. Naime, on smatra da je pripadnicima ravnogorskog pokreta Straža služila kao paravan za legalno djelovanje: {{izdvojeni citat|Maja meseca 1943, kao i često pre toga, morao sam na put. To nije bio nikakav problem, jer su nam odvratno zelena uniforma Srpske državne straže, razne objave i „naređenja” za „službeni put”, olakšavali kretanje po celoj Srbiji. Okupator nam nije pravio smetnje. Morali smo se čuvati jedino njegovih slugu, Ljotićevaca, koji su znali da će se Srpska državna straža, na jedan mig Dražin, pretvoriti u Jugoslovensku vojsku u Otadžbini, tj. skinuti masku i prikazati se u pravoj boji.<ref>Векослав А. Фаркаш, »Не целивах га у руку«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 304–305.</ref>}} Potvrde da je JVuO od prvog dana u Beogradu imala značajno uporište u strukturama vlasti, tj. da je veliki broj činovnika Uprave grada Beograda i pripadnika SDS pomagao ravnogorskom pokretu, nalaze se i u svjedočenjima funkcionera kvislinškog aparata pred jugoslovenskim vlastima po završetku rata. Prema iskazu [[Nikole Gubareva]], koji se nalazio na čelu III odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 90% službenika UgB podržavalo je rad četničkog pokreta.<ref>IAB, BIA, F. XII, P. 1, Gubarev Nikola.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 478.</ref> Iz ugla beogradske policije, kooperaciju sa ravnogorcima najbolje opisuje [[Božidar Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka SP UgB: {{izdvojeni citat|O zvaničnoj vezi i saradnji Specijalne policije kao celine sa organizacijama DM ne može biti ni govora, jer tako nešto nije postojalo, ali mislim da nije bilo ljudi ili ih je bar bilo malo, koji na ovaj ili onaj način nisu bili povezani sa raznim četničkim organizacijama i rukovodiocima. Mi smo Dražu Mihailovića smatrali za legalnog predstavnika jugoslovenske kraljevske vlade, koja je od saveznika bila međunarodno priznata i prirodno smo nastojali da se što čvršće sa njom povežemo. Ovo smo činili naročito mi iz IV odseka pošto smo se smatrali isključivo borcima protivu komunista, a takav naš rad bio je potpuno u skladu sa vladinom politikom koju je Draža u zemlju sprovodio ne samo po direktivama izbegličke vlade nego i angloameričkih vojnih i političkih predstavnika u njegovim štabovima. Mogu da kažem da su moji agenti i činovnici svuda veoma rado primani od četničkih organizacija i ovima svršavali mnoge poslove, kao što su: lažne isprave, putne objave, prenošenje oružja i municije, prenošenje propagandnog materijala, skrivanje četničkih rukovodilaca po stanovima i tome slično.<ref>IAB, OSB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 595.</ref><ref>Радосав Р. Туцовић - Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 187-188.</ref>}} Na [[Beogradski proces|suđenju Draži Mihailoviću]], upravnik grada Beograda [[Dragomir Jovanović]] je svjedočio da je 1943. stupio u neposredni kontakt sa majorom Aleksandrom Mihajlovićem, prvim čovjekom ravnogorske organizacije u Beogradu. Dragi Jovanović tvrdi da se sa majorom Mihajlovićem „od kraja 1943. do konca sastao četiri do pet puta, i to uvek van Beograda“. Na pitanje predsjednika sudskog vijeća da li je sama SDS bila povezana sa majorom Mihajlovićem, Jovanović daje potvrdan odgovor: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Pa je li Saša Mihailović, odnosno beogradska organizacija kojoj je na čelu Saša Mihailović, stupala u taj lični odnos sa SDS? Optuženi: Praktično SDS i Uprava grada Beograda je celo vreme vaspitana sa moje strane tako da u danom momentu može da posluži, kako sam ja pretpostavljao, nacionalnoj stvari i zbog toga nisam sprečavao tu vezu i znao sam da je uspostavljena ta veza preko tadašnjeg pukovnika Radulovića. Pretsednik: A je li sama straža bila povezana sa Sašom Mihailovićem? Optuženi: Bila je straža i kao organizacija i pojedinačno. Pretsednik: Da li je to trebalo da bude vojska kojom je određenog momenta trebalo da raspolaže Saša Mihailović? Optuženi: To je bila policija sa kojom je Saša Mihailović u danom momentu oslobođenja mogao da raspolaže po mojoj zamisli i po njegovoj.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} [[Radomir Milinković—Džek]], pešadijski kapetan, koji je rukovodio obaveštajnom službom komande Beograda Draže Mihailovića, otkriven je i uhapšen 1942. godine od strane Specijalne policije. Po zahtevu rukovodstva ravnogorskog pokreta, Dragomir Jovanović je oslobodio Milinkovića iz zatvora. Kasnije je Milinković, pošto je došlo do otvorene saradnje ravnogorskog pokreta i Nedićevih vladinih institucija, dobio legalnu kancelariju na prvom spratu zgrade Beogradske opštine.<ref>[https://www.pisi.co.rs/content/logor-banjica-1941-1944-ii/ Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, knjiga II], Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, str. 14.</ref><ref>Istorijski arhiv Beograda, fond monografije o Beogradu, inv. br. 8, I, str. 123—125; istražni predmet Dragomira Jovanovića.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 337.</ref> Nakon okončanja rata, o radu obavještajne službe Komande Beograda na otkrivanju pristalica i saradnika NOP-a, Milinković je pred istražnim organima dao izjavu koja se u velikoj mjeri podudara sa svjedočenjima pripadnika bezbjednosno-policijskih struktura kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Glavnu službu obaveštenja po liniji komunizma vršila je ustvari Specijalna policija, tj. IV otsek njen, na čelu sa Paranosom, Bećarevićem i Grujičićem. Poslove u Beogradu svršavala je izgleda sama i samo o tome izveštavala bilo Vrhovnu komandu preko specijalnog delegata ili preko beogradske grupe korpusa preko nekoga od svojih ljudi... Za one slučajeve koji su bili izvan domašaja beogradske policije dostavljali su se izveštaji VK (Vrhovnoj komandi JVuO — nap.) preko Dražinog ličnog obaveštajnog organa u Beogradu Rajka Pavlovića... Svi beogradski korpusi imali su u svome sastavu i ponekog agenta Specijalne policije, koji su dostavljali njima sitnije i manje važne izveštaje, a ponekad, kada je bilo, i krupnijih. Specijalnih organa izvan sastava Specijalne policije za rad po liniji komunizma smatram da nije bilo, a po mome mišljenju nije ni trebalo jer je Specijalna policija bila toliko revnosna, da nije za ostale ostajalo ništa da rade... Spiritus rektor borbe protiv komunizma bila je, dakle, Specijalna policija sa svojim stručnim aparatom – IV odseka, a nosilac glavne borbe i dostavljač za račun prvenstveno VK bio je Rajko Pavlović.<ref>Izjava Radomira Milinkovića »Džeka« pred istražnim organima 1945. (M—572).</ref><ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 314.</ref>}} I [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči o privrženosti većeg dijela kolaboracionističke uprave pokretu Draže Mihailovića. Po [[Adolf Hitler|Hitlerovom]] naređenju, Hermann Neubacher je oktobra 1943. godine poslan u Beograd sa ciljem objedinjavanja svih antikomunističkih i [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga, odnosno približavanja generala Mihailovića i generala Nedića. U svojim memoarima, na jednom mjestu, Neubacher navodi: {{izdvojeni citat|U Beogradu, međutim, sve državne institucije su bile pune Dražinih pristalica, pa je tako i vođa četnika veoma dobro znao šta se tamo događa. Tako je Mihailović odmah bio obavešten o mojim nastojanjima da se promeni politika prema Srbiji i o mojoj borbi protiv streljanja taoca. Zbog toga je on, logično, morao da vidi u meni čoveka sa kojim može da vodi koristan razgovor. U njegovom taboru ja sam odmah dobio dobru ocenu.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} Veleposlanik Neubacher je predložio i stvaranje ''Velikosrpske federacije'', koju bi činile [[Srbija]], [[Crna Gora]] i [[Sandžak]], na čijem čelu bi bio general Nedić, ali će, nakon sastanka sa [[Adolf Hitler|Hitler]]om i [[Joachim von Ribbentrop|Ribbentrop]]om u decembru 1943, ovaj prijedlog biti odbačen.<ref>Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN - Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 154-155.</ref> Četničko vođstvo u Crnoj Gori je bilo posebno zainteresovano za stvaranje „federacije“. U tome je pružilo podršku [[Narodnoj upravi]] (političko tijelo stvoreno od strane Njemaca u jesen 1943. u koje su ušle brojne [[Velika Srbija|velikosrpske]] pristalice, kao i članovi [[Crnogorska federalistička stranka|CFS]]; jedna vrsta kvislinške vlade u Crnoj Gori) i prihvatilo saradnju sa njom. U [[Podgorica|Podgorici]] je 30. i 31. decembra 1943, zajedno sa predsjednikom Narodne uprave [[Ljubom Vuksanovićem]], major [[Đorđije Lašić]] organizovao konferenciju kontrarevolucionarnih snaga kojoj je prisustvovalo oko 500 četničkih oficira koji su svi već bili pristupili saradnji s njemačkim okupatorom. Na konferenciji je, uz Vuksanovića, učestvovao i jedan broj članova Narodne uprave. Tom prilikom, usvojena je rezolucija kojom se zahtijevalo: {{izdvojeni citat|Da se svi članovi Narodne uprave odreknu svake partijsko-političke aktivnosti do potpunog uništenja komunizma, do svršetka rata... Da se u cilju efikasne borbe protiv komunizma stvori jedan jedinstveni antikomunistički srpski front s jedinstvenom komandom nad svim srpskim oružanim odredima, te u tom cilju, želimo, da general Nedić kao najstariji i kao najuvaženiji srpski oficir proširi svoju vlast i nad Crnom Gorom, jer je cio narod ovog kraja svestan svoje nemogućnosti da se sam pomaže i od komunizma brani. On očekuje spas od ovog jedinstva i od vojničkog starešine kakav je general Nedić.<ref>AII—T, X 1v—60 (44), Pismo majora Blaža Gojnića potpukovniku Petru Baćoviću iz januara 1944.</ref><ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Istorijski institut SR Crne Gore u Titogradu, Obod, Cetinje, 1977, str. 455-456.</ref>}} U depeši koju je 21. decembra 1943. godine poslao Vrhovnoj komandi JVuO, major Đorđije Lašić (pseudonim »Kocev«) pozvao je generala Dražu Mihailovića na „izmirenje“ sa generalom Nedićem, s obzirom da je „danas najpotrebnije jedinstvo i sloga“: {{izdvojeni citat|Moja je dužnost da Vam predočim, apelujem da se ovo izgladi u interesu spasavanja ostataka Srpskoga naroda, jer je danas najpotrebnije jedinstvo i sloga. Za neuspeh snosićemo svi odgovornost... Ako ovo ne uradimo uspeha nema. Sve političke struje odbaciti radi jedinstva. Ako ne može mirno upotrebiti silu. Odbaciti sve što nije borbeno. [...] Za Vaše izmirenje sa Nedićem pozdravio bi ceo Srpski narod jednodušno, jer samo u tome vidi jedini spas. Lašić.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} Prethodno, iz obavještajnog odjeljenja [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|2. oklopne armije]] javljeno je početkom decembra da je general Mihailović zatražio od majora Lašića, koji je uz Pavla Đurišića bio jedan od glavnih četničkih komandanta u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]], da se poveže sa srpskom kvislinškom vladom i generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Čovjek za vezu javlja 1. decembra: Draža Mihailović se trenutno nalazi u Sandžaku i dao je nalog majoru Lašiću da preko političke osobe ponudi Nediću svoju saradnju i time potvrdi svoje odvajanje od Londona. Lašić je želio posjetiti generala Keipera i ovo mu staviti do znanja. Lašić je zatražio od Arsa Petrovića da pripremi akciju i otputuje za Beograd.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=140&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456868.] <br /> ({{jez-njem|"7.12. meldet A.T. 174 : V–Mann meldet 1.12. : DM befindet sich z.Zt. in Sandzak und hat Mjr. Lasic den Auftrag gegeben, durch eine politische Person seine Mitarbeit Nedic anzubieten, womit er seine Trennung von London bestätigt. Lasic wollte General Keiper besuchen und ihm das zur Kenntnis bringen. Lasic hat Arso Petrovic ersucht, die Aktion vorzubereiten und nach Belgrad zu reisen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} U istom izvještaju je proslijeđena i poruka iz [[V SS brdskog korpusa]] od 8. decembra 1943, kojom obavještavaju svoje nadređene o namjeri slanja delegacije generalu Nediću i specijalnom izaslaniku Neubacheru od strane kapetana [[Milorad M. Popović|Milorada Popovića]], komandanta Nevesinjskog korpusa JVuO: {{izdvojeni citat|5.SS brd. kor. za PzAOK 2 (8.12.43): Četnički kapetan Popović javlja da je srpsko nacionalno stanovništvo istočne Hercegovine potpuno opljačkano i da mu prijeti glad. Ovi nepodnošljivi uslovi ozbiljno ugrožavaju postojanje ovog sloja. Srbi iz istočne Hercegovine žele da pošalju deputaciju ambasadoru Neubacheru i generalu Nediću u Beograd i pitaju se da li i na koji način to može biti.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=139&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456867.] <br /> ({{jez-njem|"8.12. V.SS.Geb.A.K. meldet : Cetnik–Hauptmann Popovic meldet, dass serbisch national gesinnte Bevölkerung der Ost–Herzegovina vollkommen ausgeplündert und vom Hunger bedroht ist. Durch diese untragbaren Zustände ist die Existenz dieser Schicht ärgstens bedroht. Die Serben der Ost–Herzegovina wollen Deputation zu Gesandten Neubacher und General Nedic nach Belgrad senden und fragen an, ob und auf welchem Wege dieses geschehen kann."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} Kada je riječ o [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]], već u jednom njemačkom izvještaju iz prve polovine oktobra 1943. data je detaljna analiza okolnosti u kojima živi poglavito srpsko stanovništvo u ovoj oblasti. Nakon [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] i zauzimanja njihove bivše okupacione zone od strane njemačkih trupâ, obavještajni oficiri [[7. SS dobrovoljačka gorska divizija Prinz Eugen|7. SS dobrovoljačke brdske divizije Prinz Eugen]] zapažaju da je raspoloženje hercegovačkih Srba (čiji se „najveći broj muških predstavnika i danas nalazi u četničkim redovima“) prevashodno uslovljeno zasićenošću ratom, tj. vojnim i političkim problemima. Ipak, kako navode njemački obavještajci, četničkom je vođstvu »borba protiv bandi« i dalje predstavljala osnovnu preokupaciju: {{izdvojeni citat|Kako ne bi zaostajalo za bandama, vođstvo hercegovačkih četnika je izgleda bilo odlučno paktirati sa svakim od koga se može nadati da će im pružiti olakšanje u borbi protiv komunizma. Ovo olakšanje se prvenstveno očekuje od njemačkog Wehrmachta. Viši četnički rukovoditelji su iznova tražili kontakt s divizijom i molili za podršku u borbi protiv bandi. Sam [[Dobroslav Jevđević|Jevđević]] je želio priznati [[Nezavisna Država Hrvatska|hrvatsku državu]] ako bi time mogao doći do bilo kakvog dogovora s njemačkim Wehrmachtom u pogledu borbe protiv komunizma. Vrijedna napomene jest i činjenica da je veliki dio hercegovačkih četnika, uključujući i starješine, privržen generalu Nediću i teži pripajanju Srbiji. Putovanje srpskog ministra-predsjednika u [[Adolf Hitler|Führer]]ov glavni štab pratila je ova grupa s velikim zanimanjem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1332&rec=314&roll=554 NARA, T314, Roll 554, frame no. 001326.] <br /> ({{jez-njem|"Die serbische Bevölkerung der Ost–Herzegowina, deren männliche Vertreter auch heute noch zum grössten Teil in den Reihen der Cetniks zu finden sind, ist zum grössten Teil kriegsmüde und nimmt allen politischen und militärischen Ereignissen gegenüber eine abwertende Haltung ein. Die Banden werden z.Zt. noch immer als Feind Nr. 1 angesehen, insbesondere von der Führung, die in der Bekämpfung der Banden in Hinblick auf eine allierte Landung und der Möglichkeit einer Entstehung des früheren Jugoslawiens in erster Linie eine innenpolitische Notwendigkeit sieht. Um gegenüber den Banden nicht ins Hintertreffen zu geraten, scheint die Führung der herzegowinischen Cetniks entschlossen zu sein, mit jedem zu paktieren, von dem sie sich eine Entlastung in Kampf gegen den Kommunismus erhoffen kann. In erster Linie wird diese Entlastung seitens der deutschen Wehrmacht erwartet. Höhere Cetnik–Führer haben wiederholt Verbindung zur Division gesucht und um Unterstützung in Kampf gegen die Banden gebeten. Jevdjević wollte selbst den kroatischen Staat anerkennen, wenn er dadurch zu irgendeiner Abmachung mit der deutschen Wehrmacht bezüglich des Kampfen gegen des Kommunismus kommen könnte. Bemerkenswert ist die Tatsache, dass ein grosser Teil der herzegowinischen Cetniks, darunter sich höhere Führer, sich zu General Nedić bekennt und einen Anschluss an Serbien erstrebt. Die Reise des serbischen Ministerpräsidenten ins Führerhauptquartier wurde seitens dieser Gruppe mit grossen Interesse verfolgt."}})</ref>|Procjena situacije štaba 7. SS divizije Prinz Eugen za mjesec septembar 1943. godine}} Iz izvještaja [[15. brdski armijski korpus (Wehrmacht)|15. brdskog armijskog korpusa]], koji obuhvata period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944. godine, može se zaključiti i da vojvoda [[Uroš Drenović]], četnički zapovjednik u [[Bosanska Krajina|Bosanskoj Krajini]], održava vezu sa generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Drenović, vođa četnika jz. od Banje Luke, namjeravao je otići za Srbiju. Kao razlog, naveo je iznova oživljeni ustaški teror, i njegovo toleriranje od strane njemačkih vlasti. Plan je do sada ostao neizvršen. Veze s Nedićem i Mihajlovićem mogu se smatrati sigurnima. Borbena vrijednost četnika pri komunističkom [[Prva banjalučka operacija|napadu na Banju Luku]] se pokazala kao mala. Uz samo jedan izuzetak, postigli su dobre rezultate u izviđanju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1088&rec=314&roll=563 NARA, T314, Roll 563, frame no. 001079.] <br /> ({{jez-njem|"Drenovic, der Führer der Cetniks SW Banja Luka, beabsichtigte nach Serbien zu gehen. Als Grund gab er den neu auflebenden Ustaschaterror und seine Duldung durch dtsch. Stellen an. Der Plan blieb bisher unausgeführt. Verbindungen mit Nedic und Mihajlovic dürfen als sicher gelten. Der Kampfwert der Cetniks beim komm. Angriff auf Banja Luka war gering. Sie leisteten mit einer Ausnahme allein gute Dienste bei der Aufklärung."}})</ref>|Izvještaj Obavještajnog odjeljenja 15. brdskog korpusa za period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944 (12. I 1944.).}} Takođe, 26. decembra 1943. vojvoda Drenović se sastao sa poručnikom Kirchnerom iz Wehrmachtove [[Brandenburger|divizije Brandenburg]]. Tom prilikom, pominjala se mogućnost odlaska komandanata bosanskih četnika za Srbiju i stavljanja na raspolaganje Milanu Nediću: {{izdvojeni citat|Drenović moli za dozvolu da evakuiše familiju u Beograd, pod njemačku zaštitu; Marčetić također moli za propusnicu za put u Srbiju, gdje se želi staviti na raspolaganje Nediću. U razgovoru se pomenula mogućnost stvaranja Srpske legije pod njemačkom komandom; četnici su ovu mogućnost oduševljeno pozdravili. Također su izrazili spremnost da se, poslije uništenja komunizma u Bosni, bore u Rusiji; jedini uslov je da ova jedinica bude sastavljena isključivo od Srba.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=233&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000229.]</ref>|Izvještaj sa sastanka poručnika Kirchnera i Uroša Drenovića u Karanovcu na dan 26. decembra 1943 (27. decembar 1943.).}} [[Boško N. Kostić]], lični sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], bilježi u svojoj memoarskoj knjizi ''Za istoriju naših dana'', izdatoj 1949. godine u [[Lille]]u, da su tokom 1943. i 1944. godine intenzivirani kontakti između zvaničnika kvislinških vlasti i pripadnika četničkog pokreta iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Dalmacija|Dalmacije]], [[Lika|Like]] i drugih oblasti. Kostić tvrdi da su kuriri iz ovih krajeva redovno dolazili u Beograd, stupali u vezu sa Nedićem i Ljotićem a zatim se vraćali u svoje jedinice. Prema Kostićevim navodima, tada je pri štabu Srpskog dobrovoljačkog korpusa uspostavljen bio i Spoljni otsek, koji je imao za cilj da pomaže mnogim četničkim jedinicama van teritorije okupirane Srbije: {{izdvojeni citat|Štab Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa bio je postao prihvatilište četnika i iz drugih naših krajeva, iz Like, Dalmacije, Bosne, Sandžaka... U štabu je bio osnovan takozvani Spoljni otsek kome je bio zadatak da prihvata, zbrinjava i pomaže četnike za vreme njihova boravka u Beogradu i da ih svojim kanalima prebacuje, posle svršena posla, na njihovu teritoriju. Spoljni otsek je dobijao od Srpske vlade novčana sretstva i slao ih u pojedine naše krajeve, nabavljao je, u granicama svojih mogućnosti, i oružje za četnike izvan okupiranog područja Srbije... Cilj je bio, da se ojačava i produbljuje ideja o potrebi jedinstvene nacionalne borbe na celom području srpskog naroda. Četnici, van okupiranog područja Srbije — tamo gde su se nalazili izmedju dva žrvnja, ustaškog i komunističkog, — vapili su za takvom borbom. I svi odreda osudjivali su svaku isključivost i netrpeljivost. Za njih su djeneral Draža Mihajlović, djeneral Milan Nedić i Dimitrije Ljotić vršili isti veliki narodni posao i stoga su smatrali kao nešto sasvim prirodno da posete i Nedića i Ljotića u Beogradu kad su posetili djenerala Dražu Mihajlovića na Ravnoj Gori ili na nekom drugom mestu u srpskim planinama.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 139–142.</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1944. == {{main|Bitka za Srbiju 1944.|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Da ojačamo položaj Nedića, bilo je u planu da Crnu Goru priključimo Srbiji. Crna Gora, koja je na početku i bila četničko leglo, izgledala je kao najpogodnije tlo, odakle bi moglo da započne sakupljanje antikomunističkih snaga. Na zahtev Nojbahera, mi smo oslobodili jednog od četničkih vođa iz Crne Gore i ponudili smo mu da organizuje antikomunističke snage u njegovom kraju. On je za protivuslugu zamolio da Nemci puste iz zatvora 2.000 njegovih četnika. Nemačka komanda za Jugoistok podržala je 6. januara 1944. taj predlog i, uz saglasnost Hermana Nojbahera, odobrila, da se prvo oslobode 500 pristalica Pavla Đurišića. Hitler je, međutim, 10. januara 1944. odbacio taj plan. Krajem januara 1944, međutim, pokret Draže Mihailovića opet je krenuo drugim smerom. 26. januara 1944. održan je na Ravnoj gori četnički kongres, na kome je Mihailović prisutne delegate pozvao na borbu protiv okupatora. Ono što nam je posebno izgledalo opasno, da je sve češće dolazilo do saradnje između legalnih srpskih snaga Nedića i četnika, koji su ponovo ojačali. Time je kod Nemaca ugled Nedića pao.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} {{izdvojeni citat|Nasuprot našem nacionalnom frontu postoji samo jedan – drugi front a to je komunistički. Sve naše oružane snage sa nacionalnim četnicima moraju se ujediniti... Sutra mora doći ne do podvojenih formacija, nego do jedne Srpske vojske koja će biti u jednoj ruci i raditi za spas Srpstva... I do sada među nama nacionalistima postojao je prećutan sporazum, a sada mora doći do formalnog sporazuma, jer smo mi svi sinovi jedne zemlje. Gde još postoje neke oštrice izglađujte ih. Ako ne budemo danas, a naročito sutra, jedna duša i jedno telo znajte, mi ćemo propasti.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 238–239.</ref>|General [[Milan Nedić]], o potrebi stvaranja „jedinstvenog nacionalnog fronta svih nacionalnih snaga u borbi protiv komunista“, jul–avgust 1944.}} {{izdvojeni citat|Političku slogu Nedić-Draža Mihajlović treba posmatrati kao činjenicu.<ref>{{Cite web |title=ZABELEŠKA OBAVEŠTAJNOG ODELJENJA KOMANDE JUGOISTOKA OD 18. AVGUSTA 1944. POVODOM PONUDE DRAŽE MIHAILOVIĆA ZA SARADNJU U BORBI PROTIV JEDINICA NOVJ |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm |access-date=2022-08-09 |archive-date=2022-10-15 |archive-url=https://web.archive.org/web/20221015183044/https://znaci.org/00001/4_14_4_229.htm }}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=576&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000571.] <br /> ({{jez-njem|"Politische Einigung Nedic/D.M. ist als Faktum zu betrachten."}})</ref>|Zabeleška obaveštajnog odeljenja komandanta Jugoistoka od 18. avgusta 1944. povodom ponude Draže Mihailovića za saradnju u borbi protiv NOVJ}} Prvog dana 1944. godine, Okružno načelstvo u [[Užice|Užicu]] obavijestilo je svoje nadležne u Beogradu da se u tom kraju obje strane, tj. četnici i njemačka okupaciona sila, pridržavaju [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovora potpisanih krajem 1943]]: {{izdvojeni citat|Pripadnici D.M. pokreta, koji su organizovani u borbi protiv partizana, održavaju i nadalje kontakt sa nemačkim trupama i vojnim vlastima, neposredno i preko komandanata SDS-a u Užicu.<ref>AVII, Nedićeva arhiva, 25-1-18.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 18.</ref>}} O prvim pozitivnim efektima potpisivanja četničko-njemačkih sporazuma po organizaciju JVuO na [[Kosovo|Kosovu]], major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »He-He«) javlja [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]] u depeši od 9. januara 1944: {{izdvojeni citat|U [[Kosovska Mitrovica|Mitrovici]] je oslobođeno 60 naših političkih krivaca. Građanstvo je klicalo doslovno pred Nemcima. Živeo Draža Mihailović, živeo Nedić. Nemci su uhvatili neke vojnike [[Radomir Cvetić|Cvetića]] i [[Dragutin Keserović|Keserovića]] sa oružjem i odmah ih pustili. Nedić izdao naredbu da se naši ljudi slobodno mogu njemu javiti bez ikakve odgovornosti. Iz drugog kosovskog korpusa pobeglo je 5 naših vojnika Nediću.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} O javnom ispoljavanju podrške pučanstva četničkom pokretu u nazočnosti okupatora, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini bila je obaviještena i 26. januara od strane »Saše«, tj. majora [[Aleksandra Mihajlovića]], komandanta Beograda JVuO, koji navodi da se slična manifestacija održala u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]]: {{izdvojeni citat|U [[Zaječar]]u održan jedan veliki zbor 22 ov. m. u prisustvu Nemaca. Rečeno je da ima tri vlade koje se bore za spas srpskog naroda i to: vlada u [[Kairo|Kairu]], sa [[Petar II Karađorđević|Kraljem Petrom]], đenerala Nedića i Draže Mihailovića. Kad je narod čuo u najvećem oduševljenju pozdraviše Dražu Mihailovića i to u prisustvu Nemaca, koji su izjavili da će skoro napustiti Srbiju. Čika Uroš.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} U depešama poslatim 14. i 16. januara 1944. kapetan [[Nikola Kalabić]] (pseudonimi »Ras-Rasa« i »Švarc«) informiše generala Mihailovića o žestokim [[Bitka za Ivanjicu januara 1944.|borbama za Ivanjicu]] koje se vode protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|2. proleterske]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|5. krajiške divizije NOVJ]]. Kalabić piše da se snage JVuO bore rame uz rame sa okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|(14. I) 2700 Bugara otišlo na položaj prema partizanima. Sada se na položaju nalaze snage četničke i poljske straže. <br /> (14. I) U borbi kod Ivanjice poginula 55 partizana, 40 zarobljeno, a mnoge su sami poneli i sakrili. Poljske straže poginulo 20, Bugara 9, a jedan nemački oficir ranjen na pet mesta. Ivanjica je stradala od artiljerije i građanstvo je prilično stradalo. Komunisti oterali i pobili 5 Nemaca iz feldžandarmerije. Pored toga oterali jednog pomorskog kapetana, apotekara i nešto poljske straže. <br /> (16. I) Na Javoru kod Kušića i Katića još se vodi borba između komunista s jedne i četnika, poljske straže, Nemaca i Bugara s druge strane. Komunista ima oko 3500. Opkoljeni su i sada bi trebalo dotući ih.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>|Kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Korpusa Gorske garde JVuO]]}} Inspektor četničkih trupa pukovnik [[Jevrem Simić]] (pseudonimi »Stipe« i »Drška«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO 17. januara te godine da se povezao sa funkcionerima Nedićeve [[Nacionalne službe rada za obnovu Srbije]]. Pukovniku Simiću su se pridružili i delegat JVuO u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]] i jedan od Mihailovićevih najbližih saradnika od početka rata potpukovnik [[Dragoslav Pavlović]], kao i major [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO: {{izdvojeni citat|Inženjer major Simić iz nacionalne službe u Beogradu do danas meni nepoznat, tražeći vezu sa Pavlovićem došao meni i javio: sa Pavlovićem imao sastanak 20. novembra u Sibnici na Homolju i ovaj ga angažovao za pregovore sa Nedićem rekavši: Ovo što Vam govorim, govorim Vam kao da govori Draža. Ukratko zadatak mu je da u tvoje ime pregovara sa Nedićem, da Nedić daje novac za nas. Da može javno da te grdi, da on čuva Beograd, a Draža zemlju i još slično. Simić je imao više sastanaka sa Nedićem, donosi izveštaj i želi da po razgovoru sa Pavlovićem ide k tebi. Ja sam mu rekao da čeka dok preko tebe ne dobijem odgovor Pavlovića. Sumnjam da si ti Pavloviću dao ovaj zadatak, jer da treba sa Nedićem pregovarati, dao bi meni, pošto sam bliži. Pavlović mu je dao naziv šifre i naredio da se preko Saše javlja i traži vezu. Odgovori da znam šta Simiću da kažem. Mnogo priča o neredu kod naših u Beogradu. Veli, ranije je sarađivao sa Tribrođaninom iz Homolja.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} 13. januara 1944, pukovnik Simić javlja generalu Draži Mihailoviću da se jedinice JVuO i SDS zajedno bore protiv NOVJ i u rejonu [[Aranđelovac|Aranđelovca]] i [[Lazarevac|Lazarevca]]: {{izdvojeni citat|U [[Velika Ivanča|Velikoj Ivanči]] grupa crvenih oko 300 opkoljena od Rasovih trupa i straže. Borba se čuje i oko Aranđelovca. Rezultat još ne znam. Telefonom javljeno: Oko [[Arilje|Arilja]] i Ivanjice ogorčene borbe, učestvuju i švapski tenkovi. Ovi i našima dali municiju za borbu. Avijacija greškom pobila dosta Bugara i komandanta u Lisanskoj klisuri, ubili 150 partizana. Tvoj Drška.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} U trenutku kada još nije bio poznat ishod [[Hermann Neubacher|Nojbaherove]] inicijative o formiranju ''Velikosrpske federacije'', četničko vođstvo računa na ovu mogućnost i pokušava profitirati iz te političke kombinacije. 22. januara 1944, potpukovnik [[Petar Baćović]] (pseudonim »Nav-Nav«) obavještava generala Mihailovića o povezivanju četnika u [[Crna Gora|Crnoj Gori]] i [[Sandžak]]u sa sljedbom [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]]: {{izdvojeni citat|Dolaskom Srbijanske vojske u Crnu Goru, jedinstvo Srpstva dolazi sve više do izražaja. Svuda se manifestuje nerazdvojenost Srbije i Crne Gore. To znatno pojačava duh za borbu protiv komunista. Dolaskom Ljotićevih »Belih Orlova« oseća se živa akcija među Ljotićevcima u Crnoj Gori i ima izgleda, da će naročito po varošima uskoro postati opasnost za nas u toliko više, što okupljaju oko sebe sve one ličnosti, koje su kompromitovane svojim vezama sa okupatorima, Italijanima i Nemcima. Oni otvoreno prete da će okupatoru prestaviti svakoga onog, koji ne bude sa njima. Svi vojni komandanti primili su saradnju sa Nemcima u borbi protivu komunista i potpisali poznatu obavezu...<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Četnički komandant piše 24. januara 1944. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]]: „Izgleda da će Sandžak i Crna Gora biti priključeni Srbiji“. Istog dana, depešom je poslat i njegov odgovor potpukovniku Petru Baćoviću: {{izdvojeni citat|Da li su već stigli u Crnu Goru neki Nedićevi ili Ljotićevi odredi i kuda. Neće oni prestavljati veliku opasnost za nas. Jedinstvo srpstva treba i sa naše strane što više da se ističe i nerazdvojivost Crne Gore i Srbije. Borbu protiv komunista moramo voditi svim srestvima... <br /> Sa Ljotićevcima treba taktizirati, ali mi ne možemo ići njihovim putem.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_69.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 23. januara do 4. februara 1944. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Od delegata VK JVuO za Crnu Goru, [[Boka kotorska|Boku]], Sandžak i [[Albanija|Albaniju]] majora [[Sava Vukadinovića]] (pseudonim »Dra-Dra«), koji će od proljeća 1944. biti načelnik štaba [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], 1. februara stiže potvrda o skorom dolasku srpskih kvislinških jedinica, kao pomoć crnogorskim četnicima u borbi protiv snaga NOVJ: {{izdvojeni citat|U Crnoj Gori se sa nestrpljenjem očekuje dolazak Nedićevih trupa koji je najavljen. Sprema im se doček. Dolaskom je narod oduševljen ne zbog simpatije naroda prema Nediću, već zbog toga što se dolaskom trupa Crna Gora nalazi ponovo uz bratsku Srbiju i time se manifestuje zajednička borba Srpstva protiv komunista. Dolaskom trupa pojačaće se moral Crnogoraca i rešenost za borbu do uništenja komunista, a u potpunosti [[Lovćenska brigada|zelenaše]] jednom za svagda likvidirati.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Pukovnik Jevrem Simić javlja 28. januara generalu Draži Mihailoviću da je major [[Dušan Janjić]], komandant Sremsko-slavonskog četničkog odreda i komandant Psunjskog korpusa,<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knj. 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 210.</ref> posjetio generala Nedića. Pukovnik Simić (»Stipe«) u depeši navodi: {{izdvojeni citat|Major Dušan Janjić, komandant našeg odreda u Banja Luci ponovo je bio [u] Beogradu i Božić proveo kod kuće. Nemci za ovo znali. Odlazio u kabinet Nedića. Tražio sam od Saše objašnjenje pošto mu je u kuću dolazio. Ovo me začuđuje. Znaš li ti šta treba ovo da znači.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Uz asistenciju lokalne SDS i prećutnu saglasnost njemačkih okupacionih vlasti, četnici Ivankovačkog korpusa JVuO su u noći između 1. i 2. februara 1944. godine izvršili [[Masakr u Pomoravlju|pokolj u tri grada u Pomoravlju]].<ref>Boško Živanović — Damnjan Popović — Miodrag Jovanović: ''Pomoravlje u narodnooslobodilačkoj borbi 1941—1945'', Svetozarevo 1961, str. 340—342.</ref> Potpukovnik [[Ljubomir Mihailović]] (pseudonim »Long«; nakon [[Legalizovani četnici|legalizacije]], bio je do polovine 1942. pomoćnik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_10.htm Pismo komandanta Timočkog korpusa od 14. januara 1943. Branivoju Petroviću o potrebi zajedničke akcije protiv pripadnika Narodnooslobodilačke vojske na relaciji Zaječar—Niš]</ref>), komandant Velikomoravske grupe korpusa (VMGK), izvještava 17. februara generala Mihailovića i Vrhovnu komandu o rezultatima četničke akcije: {{izdvojeni citat|Noću između 1/2 - II preduzeo sam čišćenje komunista po varošima. Rezultat je ovaj: u Jagodini 17 muškaraca i 7 ženskih, u Ćupriji 9 muškaraca i 1 ženska, u Paraćinu 11 muškaraca i 1 ženska, svega 37 muškaraca i 9 žena. Sa ovim likvidirane su glavne vođe i organizatori. Neki komunisti su izmakli, ali su preduzete mere da se pohvataju. Narod je ovim zadovoljan. Načinom izvršenja pokazali smo prijateljima i neprijateljima našu snagu jedinstvo i organizatorsku sposobnost.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Nakon što je više četničkih komandanata u Srbiji potpisalo [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore sa Wehrmachtom]], postala je saradnja stražara i „ilegalnih četnika DM“ pravilo, a ne izuzetak, tako da se pred Njemcima više nije ni pokušavala sakriti. O ovome vrlo ubjedljivo svjedoči i zvanični izvještaj Odeljenja za državnu zaštitu „o događajima u Srbiji od 11. do 17. februara 1944“: {{izdvojeni citat|Bilo je sukoba SDS kao i u okrugu zaječarskom u kojima su odredi Srpske vlade gotovo redovno pomagani od ilegalnih četnika DM, poražavali komuniste na svakom koraku. Ova jedinstvena akcija udruženih nacionalnih snaga dala je za poslednja dva meseca veoma zadovoljavajuće rezultate, tako da je u tome vremenu palo više komunističkih vođa poznatih još iz prvih dana njihove aktivnosti u Srbiji...<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 1–1/2–9, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 11. do 17. februara 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 221.</ref>}} Već 1. februara 1944. godine, u izvještaju koji je okružni načelnik u [[Užice|Užicu]] uputio lično generalu Milanu Nediću, između ostalog, stajalo je sljedeće: {{izdvojeni citat|Pošto su poslednje partizanske horde potisnute iz okruga, zahvaljujući oružanoj akciji nemačkih i bugarskih trupa, naših odreda Srpske državne poljske i granične straže, pripadnici DM, u saradnji sa našim odredima SDS, učestvuju u svim borbama protiv partizana.<ref>Arhiv Srbije, Fond MUP, br. 2093, neregistrovano.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/295.</ref>}} 10. februara 1944. godine, u Vrhovnu komandu JVuO stiže više depešâ koje je poslao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]] (pseudonim »Mihovil«), iz kojih se vidi da je ovaj četnički komandant iz [[Istočna Srbija|istočne Srbije]], prema uputima i uz znanje Draže Mihailovića, bio povezan s brojnim kvislinškim dužnosnicima. Konkretno, riječ je o generalu [[Panti Draškiću]], ministru u prvom sazivu Vlade nacionalnog spasa, uhićenom od strane Nijemaca baš zbog veza s JVuO; zatim jednom od čelnih ljudi SDS-a pukovniku [[Branimiru Živkoviću]]; te majoru [[Trifunu Mikiću]], bivšem načelniku štaba [[Četnici Koste Pećanca|Srpske Četničke Komande]] Koste Pećanca: {{izdvojeni citat|Pukovnik Branimir Živković načelnik štaba komande žandarmerije, na moj poziv pismom odgovorio je da želi da se ilegalizuje, o čemu je i Vas izvestio. Mislim da bi njegov dolazak kod nas dovukao veliki broj oficira, jer on uživa n[eograničeno?] poverenje, izrazio je želju da bude na ovom sektoru, trebalo bi mu poveriti veću komandu. Major Živojin Ristić, načelnik štaba pukovnika Pavlovića, obavestio me je da ste naredili da uhvatim vezu sa majorom Trifunom Mikićem, radi sastanka sa njim. Mikić je u redovima dobrovoljaca, verni saradnik Nemaca i naš otvoreni neprijatelj. Molim za izveštaj. [...] <br /> Đeneral Draškić, njegov tast moli za intervenciju, odnosno kome treba da se obrati u Beogradu radi njegovog oslobođenja.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Istog dana, u štab Draže Mihailovića stiže i telegram poslat od strane pukovnika Jevrema Simića. Pukovnik Simić obavještava komandanta četničkog pokreta da je od kapetana [[Milana Medića]], zamjenika komandanta Gorske kraljeve garde (tj. Nikole Kalabića), saznao da komandant Beograda JVuO major Aleksandar Mihajlović i dalje održava vezu sa Ilijom Paranosom, potpredsednikom Beogradske opštine i bliskim saradnikom [[Dragomir Dragi Jovanović|Dragog Jovanovića]]: {{izdvojeni citat|Medić mi javlja: Saša bio sa njim u mojoj blizini. Došao autom iz Beograda sa Paranosom, pomoćnikom u opštini Dragog Jovanovića, koga pretstavlja kao našeg najjačeg saradnika. Otkuda sad ovo kad ja znam ko je i šta Paranos i kakvi su odnosi između njega i Dragog. Drška.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} U vreme nešto intenzivnijih sukoba između četnika Draže Mihailovića i snaga nemačkog okupatora u pojedinim delovima Šumadije, naročito u kragujevačkom i mladenovačkom okrugu, od sredine februara do kraja maja 1944, dolazi do jednog naizgled paradoksalnog sastanka. Naime, u prvoj polovini marta 1944. u selu Vranići pokraj Čačka došlo je do sastanka između generala [[Miroslav Trifunović|Miroslava Trifunovića]], istaknutog člana Vrhovne komande JVuO, i predstavnika nemačkog okupatora Šterkera, na kome se razgovaralo o mogućnosti sporazuma između okupatora i četnika Draže Mihailovića u pogledu borbene saradnje protiv NOVJ, što bi podrazumevalo i naoružavanje četnika. Sastanku je prisustvovao i [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u kvislinškoj vladi Milana Nedića.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/325.</ref> U izvještaju koji je 10. februara 1944. godine poručnik [[Jovan Pupavac]] (»Hugo«) poslao majoru [[Slavoljub Vranješević|Slavoljubu Vranješeviću]], komandantu Zapadne Bosne, kao jedan od razloga za napuštanje [[Dinarska divizija|Dinarske divizije]], Pupavac pominje i saradnju vojvode [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] sa [[Dimitrije Ljotić|Dimitrijem Ljotićem]]. Pupavac, koji je i u depeši od 23. decembra 1943. VK JVuO ukazivao na prisustvo Ljotićevih izaslanika u štabu vojvode Đujića, ali i na činjenicu da je ljudstvo divizije u potpunosti u službi Njemaca,<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref> tvrdi da su ljotićevci veoma aktivni u Dinarskoj diviziji, te da se nalaze pod njemačkom zaštitom, kao i da Đujić ima puno povjerenje u njih: {{izdvojeni citat|U sastavu Dinarske oblasti, posle dolaska Nemaca, Ljotićevci su postali najaktivniji. Predstavnik njihov je Samodol Krešimir, Ljotićev sekretar za Dalmaciju. U Šibeniku imadu svoju komandu. Njihov je rad isti kao i u Srbiji i dolazi vrlo često do tuče između naših boraca i njih. Pop Đujić sve to tolerira i ako su oni pod komandom njegovom. Popovi kao Ljotićevci postali su vrlo aktivni od dolaska Nemaca, a na žalost ima ih dosta pošto su ih zaštitili Talijani za vreme uprave u Dalmaciji. Pop Đujić ih smatra najvećim saradnicima i oni zajednički rešavaju sve stvari.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_73.htm Izveštaj komandanta 1. brigade Bosanskokrajiškog četničkog korpusa od 10. februara 1944. komandantu korpusa o saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji]</ref>}} <div style="text-align:center;font-size:85%;"><gallery mode="packed" heights="200"> Ljotic i djujic.png|Dimitrije Ljotić i Momčilo Đujić sa saradnicima u Sloveniji, zima 1944/1945. </gallery></div> Pet dana nakon Pupavčeva izvještaja, sâm Momčilo Đujić (pseudonim »Dal-Dal«) javlja Draži Mihailoviću da je uspostavio kontakt sa Rokom Kalebom, pristalicom Ljotićevog [[ZBOR]]-a iz [[Dalmacije]]. Vojvoda Đujić traži od Mihailovića instrukcije za postupanje u vezi ponude za saradnju koju mu je upućena: {{izdvojeni citat|Poručio mi je, da želi sa mnom razgovarati po pitanjima koja se tiču sudbine srpskog naroda u ovim krajevima i uspostave veze između đenerala Mihailovića i Nedića i Ljotića. Naglasio je, da je radi toga ovamo poslat od Ljotića i da mora sačekati moj odgovor. Ukoliko smatrate za vajdu pošaljite mi potrebne instrukcije i ovlastite me za ovaj razgovor.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića septembar 1943. — jul 1944, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 84, str. 419.</ref>}} Ni sudski kapetan u Dinarskoj diviziji Ilija Jevtić nije bio ništa manje eksplicitniji kada je svojim nadređenim slao informacije o kolaboraciji pripadnika JVuO s okupatorom na teritoriji NDH a koja je nekad pripadala italijanskoj okupacionoj zoni. Kapetan Jevtić piše 20. februara 1944. majoru Slavoljubu Vranješeviću o četničkim odredima u [[Šibenik]]u, kao i u ostalim mjestima u [[Dalmacija|Dalmaciji]]: {{izdvojeni citat|Četnika ima u Šibeniku. To je posebna grupa četnika, koji imaju vođstvo Ljotićevaca, sem njihovog političkog prestavnika bivšeg narodnog poslanika Slavka Grubišića, lekara, iz Šibenika, koji me je uveravao da je on kao veliki [[Jugosloveni|Jugosloven]] i [[Hrvati|Hrvat]] i dušom i srcem za Dražu Mihailovića. Ova grupa četnika drži Dalmatinsko primorje naravno sa Nemcima, čije su snage minimalne i koji nadoknađuju svoju snagu četnicima. U Splitu u ovo vreme nije bilo četnika odn. četničke komande, mada su četnici i njihove starešine odlazile u taj grad. U Drnišu, Kninu, Gračacu, Zadru, Obrovcu i drugim manjim mestima ima četnika i njihove komande. Četnici stanuju u kasarnama zajedno ili u blizini nemačkih vojnika. Sve se akcije izvode zajednički, ali po naređenju Nemaca i njihovih oficira. Četnici su vodiči i prethodnice. Sem nekoliko sela u svim drugim mestima gde se nalaze Nemci tu se nalaze i četnici. A kada Nemci izvrše zauzimanje kakvog mesta starešine četničke prave sebi reklamu da su to četnici učinili odn. tako se to javlja Vrhovnoj komandi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_78.htm Izveštaj kapetana Ilije Jevtića od 20. februara 1944. komandantu zapadne Bosne o svom radu i saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji i Lici]</ref>}} Na jednom skupu četničke emigracije, decenijama nakon Drugog svjetskog rata (vjerovatno početkom [[1990-e|90-ih]] godina), vojvoda Momčilo Đujić je o generalu Milanu Nediću izjavio sljedeće: „Milan Nedić je spasio više od pola miliona Srba i 80 hiljada djece srpske, koja su uspjela da pobjegnu sa [[Ustaše|ustaškog]] noža. Milan Nedić je imao tešku ulogu, braćo i sestre... Da je mene neko pitao u početku rata: 'Hoćeš sa Milanom Nedićem ili sa Dražom u šumu?' — ja ne bih išao uz Nedića. Ja bih otišao u šumu kod Draže, jer u šumi je bilo lako. Mi smo bili svoji gospodari — puška ti, puška mi! A u Beogradu je trebalo klanjati pred Nijemcima i spašavati Srbiju da je ne raskopaju Bugari, Mađari, Arnauti i ostali neprijatelji... Braćo i sestre, nemojte se varati, to Vam kaže vojvoda Đujić...“ O saradnji Mihailovićevih četnika sa Nedićevom vladom, vojvoda Momčilo Đujić kaže: „Draža je govorio: 'Pošalji svoje kurire u Beograd, u tu ulicu, i u tu kuću...' I u toj kući bio je ministar finansija [[Bogoljub Kujundžić]]{{efn|U prvom sazivu Nedićeve Vlade nacionalnog spasa (od 29. avgusta 1941. do 7. novembra 1942. godine), Bogoljub Kujundžić se nalazio na čelu Ministarstva poljoprivrede i ishrane, da bi od 10. novembra 1942. do kraja okupacije obnašao funkciju ministra pravosuđa.}}, i taj je ministar finansija iz Nedićeve vlade, iz Nedićeve kase slao, i na Ravnu goru i meni na Dinaru, pune vreće novaca: [[Ante Pavelić|Pavelićevih]] kuna, talijanskih lira, bivših [jugoslovenskih — prim.] dinara... Dakle, oni [Mihailović i Nedić — prim.] su radili zajedno, umrli su zajedno, i tako, braćo...“<ref>[https://m.youtube.com/watch?v=hmznK0Z_XX8 YouTube: Vojvoda Momcilo Djujic]</ref> Kakvo je raspoloženje vladalo u srpskim kvislinškim redovima vis-à-vis saradnje sa ravnogorcima, Draža Mihailović je informisan u depeši od 13. februara 1944. od strane majora [[Vladimira Komarčevića]] (»Dum-Dum«), komandanta Kolubarskog korpusa: {{izdvojeni citat|Nedić u Beogradu sazvao sve komandante okružnih straža. Rekao im, sa Dražom pregovori privode se kraju i to će biti u redu. Komandanti se bunili zašto se Ljotićevcima daje sve, a straži ništa. Na ovo Nedić je zaplakao i uspeo da im objasni, zašto to mora tako da bude. Na jednoj večeri u Valjevu, Ljotić se u poverenju žalio svojim prijateljima da Dragi Jovanović pomoću Majsnera i drugih Švaba hoće da uzme vlast od Nedića. Dragi Jovanović uverava Švabe da im organizacija Dražina nije opasna, nego im je Nedić opasniji. On će ih u datom momentu udariti u leđa. Nedića štiti Nojbaher i neće Dragi Jovanović uspeti. Ljotić u Valjevu po završenim predavanjima skupio dobrovoljačke oficire i u poverenju rekao im: »Gospodo, vlast u ruke što čvršće. Dosta smo bili na dnu mora, sad moramo na površinu. Sa ovima se moramo obračunati.« Ovo se odnosi na nas. Dalje je kazao: »Sporazumevaju se sa Nemcima, a sa nama neće. Oni su prema tome osovina, a nas zovu peta kolona. U Beogradu možete nositi firmu Dražinu na grudima, Nemci neće da ih hapse«. Major Komarčević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} [[Živorad Vukosavljević]] (pseudonim »Knap«), načelnik štaba Severnih pokrajina JVuO, tj. Komande [[Vojvodina|Vojvodine]] i [[Slavonija|Slavonije]], na čijem se čelu nalazio general [[Svetomir Đukić]], piše 17. februara 1944. četničkoj Vrhovnoj komandi da se sastao sa Milanom Nedićem (u depeši od 16. februara, Vukosavljević za generala Nedića koristi pseudonim »Otac«), kao i sa komandantom SDS generalom Jonićem te tvrdi da su mu oni ponudili raznovrsnu pomoć i saradnju: {{izdvojeni citat|Izvestio sam opširno o sastanku sa Nedićem i sa komandantom straže Jonjićem. Nedić traži stalnu vezu radi ujedinjenja srpskog fronta i daje sugestije za spasavanje Srba. Davaće obaveštenja i materijalnu pomoć. Veza da bude tajna, Jonjić se potpuno Vama stavlja na raspoloženje bez obzira na Nedića i on traži stalnu vezu a učiniće dosta u materijalnom smislu. Neke stvari mogu samo lično da Vam saopštim. Ostalo je za sada da Vam prenesem njihove želje i dobijem instrukcije. Šteta bi bilo ne iskoristiti ovo što nude.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} General Mihailović (alias »Laz-Laz«) odobrava Vukosavljeviću da se iskoristi veza sa Nedićem i Jonićem, budući da nakon šest dana naređuje: {{izdvojeni citat|Pitajte Dragoslava Pavlovića, da li je zaista slao jednog čoveka kod oca Srbije. Preko Vukosavljevića treba pumpati oca Srbije a da to ne zna Sveta Đukić. Neka Vukosavljević iskoristi i komandanta straže i oca Srbije.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 428.</ref>}} Kapetan [[Miloš Vignjević]] (pseudonim »Azed«), načelnik Štaba Zlatiborskog korpusa JVuO, u depeši od 23. februara 1944. obavještava Vrhovnu komandu: {{izdvojeni citat|Nedić dodelio Pavlu Đurišiću i Lukačeviću 5 miliona dinara i 5 vagona žita, koje će se prebaciti vozom do Priboja. Opštine dobile naređenja iz Beograda da se prekinu odnosi sa četnicima D.M., tako glasi depeša. Nemački oficir za vezu u Užicama, Sigfrid izjavio jednom našem čoveku da se ovo odnosi samo na jednu jedinicu kod Beograda, a da ovde ostaje po starom. Ovaj korpus nije imao do sada nikakve veze sa okupatorom. Kapetan Vignjević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Krajem februara 1944. godine, dvije čete iz sastava 1. bataljona [[Četvrta vojvođanska udarna brigada|4. vojvođanske NOU brigade]] pokušale su, prelazom u [[Mačva|Mačvu]] preko [[Sava|Save]], izvršiti napad na lokalne četničke jedinice i pripadnike kvislinške [[Srpske granične straže]] (SGS). Međutim, usljed jakog otpora četnika i graničara u utvrđenim ogradama i bunkerima, napad je odbijen, dok je gotovo 40 boraca 4. vojvođanske brigade poginulo. Kapetan [[Vojislav Tufegdžić]], komandant Cerskog korpusa JVuO, pretpostavljene je 2. marta izvijestio o ishodu borbe: {{izdvojeni citat|27 februara o.g. komunisti su ponovo izvršili prelaz u Mačvu kod sela Ravnja. Prelaz je trebao biti izvršen sa jačim snagama, ali je od naših delova i graničara primećen na vreme, te je uspeo samo izvestan deo da se prebaci, jer je još dok su bili na vodi, na njih otvorena jaka vatra iz automatskih oružja, te su im nanešeni veliki gubitci. Sa prebačenom grupom vođena je duža borba, u kojoj je poginulo - izbrojano 42 komunista i 29 zarobljeno, od kojih i dve žene. Ostatak je razbijen i nateran ponovo na reku te su se mnogi još i podavili. Zarobljeni komunisti su odmah na licu mesta pobijeni. Naši delovi nisu imali gubitaka u opšte, dok je poginulo 2—3 graničara i njihov komandant poručnik Bogić, inače odličan oficir iz naše organizacije. Nemci i dobrovoljci iz Šapca u opšte nisu krenuli u ovu borbu. Tako su komunisti i ovog puta dobili dobru lekciju i baš na terenu gde su mislili da imaju svojih pristalica.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_85.htm Izveštaj komandanta Cerskog korpusa od 2. marta 1944. o borbama protiv delova 4. vojvođanske brigade kod s. Ravnje]</ref>}} Nekoliko sedmicâ ranije, i major [[Dragoslav Račić]] (pseudonim »Jo-Jo«), komandant Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, izvještava o prebacivanju mačvanskih partizana iz [[Semberija|Semberije]] u [[Zapadna Srbija|zapadnu Srbiju]]: {{izdvojeni citat|Noću između 8/9 -II- prebacile su se jače komunističke snage iz Semberije u Mačvu kod sela Badovinaca. Sa letećim brigadama krećem za Mačvu. Žandarmerija se već bori. Naredite Komarčeviću da prikupi sve snage i bude spreman za pokret. Svakoga dana javljaću situaciju. Major Račić.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} O spremnosti kvislinških struktura na saradnju sa Mihailovićevim četnicima svjedoči i tekst Božidara Nedića, brata generala Milana Nedića, objavljen 24. marta 1944. godine u listu ''Novo vreme'', u kom se ističe jasan i nedvosmislen zaključak: {{izdvojeni citat| Kažite svakom ko vam kaže da ima još nedićevaca, dražinovaca, ljotićevaca da je to laž, jer od danas ima samo Srba, s jedne, i komunista, s druge strane.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/326.</ref>}} General Milan Nedić je u sličnom tonu poručivao srpskoj javnosti da napravi izbor između dvije strane. U tekstu pod naslovom “Glas Srbije”, objavljenom u listu „Srpski narod“ 8. aprila 1944. godine, on piše: {{izdvojeni citat|Grokću puške, štepuju mitraljezi, trešte bombe, gruvaju topovi. To je odgovor Srbije [[Josif Visarionovič Staljin|Staljin]]u, [[Winston Churchill|Čerčil]]u, [[Dušan Simović|Dušanu Simoviću]] i svima i starim i novopečenim crvenjacima. […] Na oružje, Srbi, svi složno protivu crvenih dušmana. […] Neka svima budu primer udružene srpske oružane snage, koje se bratski, rame uz rame bore u [[Ibarska dolina|Ibarskoj dolini]]. Gorko se srpski demon [[Josip Broz Tito|Tito]] prevario u računu. Padaju njegovi partizansko-oslobodilački redovi. Kose srpski mitraljezi njegove partizane i partizanke kao snoplje. […] Kao brat do brata bore se tu divovski jedan pored drugog srpski dobrovoljci, srpski stražari i srpski četnici.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 387.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Tokom 1944, pripadnici 2. gvozdenog puka SDS pod komandom pukovnika [[Radovana Kusovca]] i pripadnici okružnog odreda SDS iz [[Leskovac|Leskovca]] pod komandom majora [[Aleksandra Stikića]] bili su nosioci terora nad stanovništvom [[Južna Srbija|južne Srbije]] koje je bilo naklonjeno partizanima. 2. gvozdeni puk je brojao oko 300 ljudi i imao je zadatak da vrši obezbeđivanje željezničke pruge [[Beograd]]—[[Solun]] u cilju sprečavanja partizana da vrše diverzije. Pod neposrednom komandom majora Stikića i kapetana [[Mihajla Zotovića]], puk je vršio upade u veći broj sela između Leskovca i [[Doljevac|Doljevca]]. Prilikom tih akcija počinjeni su razni zločini nad nenaoružanim meštanima za koje se sumnjalo da pomažu [[NOP]]. Kapetan Zotović je prednjačio u ovim zločinima, uzevši neposrednog učešća u ubijanju. U istrazi 1945. godine, podatke o nastanku ove formacije pružio je [[Dragutin Keserović]] (koji se tim povodom sastao sa pukovnikom Kusovcem), jedan od najistaknutijih komandanata JVuO u Srbiji: {{izdvojeni citat|Marta 1944. dobio sam naređenje od Draže u kome mi naređuje da pomognem pukovnika Kusovca u formiranju 2. gvozdenog puka na terenu Prokuplja, tj. da mu stavim [na raspolaganje] potreban broj obveznika sa teritorije Toplice. Marta meseca došao je Kusovac kod mene u civilnom odelu u blizini Kuršumlijske banje kuda sam prolazio idući ka Rači. Pokazao mi je punomoćje D. M. datirano februara ili marta meseca, u kome ga Draža ovlašćuje da formira II gvozdeni Nedićev puk na teritoriji Prokuplja. U punomoćju je naznačeno da treba da se obrati meni da mu dozvolim da vrbuje potreban broj ljudi na teritoriji Toplice. U razgovoru sam mu saopštio da nemam ništa protiv toga da on formira, odnosno popuni, Gvozdeni puk na mojoj teritoriji i da mu neću praviti u tom pogledu nikakve smetnje. Gvozdeni puk formiran je kao Nedićeva jedinica, ali je bio u stvari pod komandom Dražinom. Ljudstvo je dao Draža, a oružje i opremu Nedić.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2014, стр. 418.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 317-318.</ref>|Pukovnik [[Dragutin Keserović]]}} 11. aprila 1944. godine Nojbaher je razgovarao sa generalom Hansom Felberom, a potom i sa Nedićem, o odnosu prema prema četnicima Draže Mihailovića. Nakon razgovora Felber je 12. aprila izvestio Komandu Vermahta: {{izdvojeni citat|U jučerašnjem razgovoru ministar-predsednik Nedić je saopštio gospodinu poslaniku Nojbaheru o dosadašnjem toku njegovih 'pregovora' sa Dražom Mihailovićem sledeće: # Nedić je poručio D. M. da je nacionalno jedinstvo pred komunističkom opasnošću životna potreba svih Srba. # Pretpostavka za saradnju je da odredi D. M. potpuno obustave sve akcije ne samo protiv Nemaca već i protiv Nedićevih vlasti. # Najbolje bi bilo kad bi D. M. napustio zemlju, ali Nedić je saglasan da i dalje trpi njegov (Dražin) boravak u šumi, kao i brojno ograničenu gardu, za čije bi se izdržavanje sam Nedić brinuo. # Tajne pregovore, bez znanja nemačkih službenih mesta, on (Nedić) odbija. Svi njegovi predlozi bili bi dati pod uslovom da Nemci na njih pristanu.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_62.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=464&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frames no. 000460—000461.] <br /> ({{jez-njem|"I. In der gestrigen Besprechung teilte Ministerpräsident Nedić Herrn Gesandten Neubacher über den bisherigen Verlauf seiner "Verhandlungen" mit DM folgendes mit: <br /> 1) Nedić hat DM sagen lassen, die nationale Einigkeit sei angesichts der kommunistischen Gefahr ein auch von Nedić anerkanntes Erfordernis. <br /> 2) Voraussetzung für ein Zusammengehen sei die vollkommene Einstellung jeder Opposition nicht nur gegen die deutsche Wehrmacht, sondern vor allem auch gegen die serbischen Behörden, sowie die Unterlassung jeglicher selbständigen Aktionen gegenüber der Bevölkerung. <br /> 3) Am besten wäre es, wenn DM das Land verlassen würde. Nedić sei aber bereit, einen weiteren Aufenthalt im Walde zu dulden, desgleichen eine beschränkte Garde, für deren Unterhalt er auch aufkommen würde. Das Gros hätte er zu entlassen und auf die Felder zu schicken. <br /> 4) Geheime Verhandlungen ohne Wissen der deutschen Dienststellen lehne er ab. Alle seine Vorschläge trügen den Vorbehalt der deutschen Zustimmung."}})</ref>}} U proljeće 1944. godine, Nijemci, Nedić i Ljotić su pomogli [[Pavle Đurišić|Pavlu Đurišiću]] pri stvaranju [[Crnogorski dobrovoljački korpus|Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa]], čije su jedinice prvi put upotrijebljene u [[Sandžak]]u, a kasnije po cijeloj [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Tada je iz [[Kruševac|Kruševca]] u Sandžak poslan II bataljon Petog puka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] pod komandom kapetana I klase Vojislava Najdanovića sa 893 dobrovoljca<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 280.</ref> kako bi pomogao Đurišiću, a [[Mihailo Olćan]], bivši ministar narodne privrede u Nedićevoj vladi i Ljotićev bliski drug, došao je s ovim bataljonom u Sandžak kao oficir za vezu između Đurišića i Nedića. Neko vrijeme je kao oficir za vezu služio i novinar [[Ratko Parežanin]]. Peti puk SDK je aprila 1944, zajedno sa Đurišićevim četnicima, učestvovao i u [[Operacija Frühlingserwachen (1944)|operaciji Frühlingserwachen]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=364&rec=314&roll=663 NARA, T314, Roll 663, frame no. 000357.]</ref> Crnogorski dobrovoljački korpus (CDK) dijelom su sačinjavale bivše Đurišićeve trupe koje su Nijemci pustili iz zarobljeništva, ali većinom je bila riječ o četnicima, koji su pod imenom »nacionalnih snaga« ostali u Crnoj Gori. Što se tiče organizacije, formalne lojalnosti, komandnih kanala i opskrbe, Đurišićeve snage su bile dio kvislinških trupâ koje su organizirali i izdržavali Nijemci, ali tijesno povezane sa Ljotićevim Srpskim dobrovoljačkim korpusom (SDK). Usprkos svemu tome, Đurišić, pa tako i njegove trupe, nastavile su sa svojom prvotnom odanošću Draži Mihailoviću i njegovoj organizaciji.<ref>[https://znaci.org/00001/40_64.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje KOLABORACIJA IZVAN SRBIJE DO OKTOBRA 1944.]</ref> CDK je imao oko 5.000 pripadnika. General Nedić je Đurišića tada unaprijedio u čin potpukovnika. Prethodno, u isti čin ga je unaprijedio i [[Petar II Karađorđević|kralj Petar II]], i to na Mihailovićev prijedlog.<ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Obod, Cetinje, 1977, str. 472.</ref> {{izdvojeni citat|Nemci su naoružali 5. 649 crnogorskih dobrovoljaca, ali je Firer zabranio, da se oni stave pod zajedničku komandu Srpskog dobrovoljačkog korpusa.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Ratko Parežanin, kao jedan od ljudi koji je 1935. skupa sa Dimitrijem Ljotićem utemeljio JNP Zbor, za vrijeme okupacije je bio na poziciji šefa Vaspitnog odseka SDK. Nakon rata, Parežanin je posvjedočio koliko je savez Đurišić—Nedić—Ljotić bio čvrst, kao i kakva je bila njegova uloga u održavanju veze između četnika Pavla Đurišića i kvislinške vlade u Beogradu: {{izdvojeni citat|Od dolaska 2. bataljona 5. puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Sandžak kod vojvode Pavla Đurišića — februara 1944. godine — dobrovoljci su bili u stalnim vezama sa četničkim odredima Crne Gore i Sandžaka. Iz dana u dan te veze su se pojačavale. Posle kraćeg vremena došlo je i do formalnog ujedinjavanja naših jedinica... U to vreme od strane Nedića naimenovan je Đurišić za pomoćnika Koste Mušickog, komandanta SDK i unapređen u čin potpukovnika... Od starijih najpre je bio Mihailo Olćan veza sa Pavlom i njegovim četnicima. Docnije sam ja pridodat Olćanu sa nekoliko mlađih drugova. Kad je Olćan napustio ovo mesto, Ljotić je preporučio Nediću da me postavi za vezu između Nedićeve Srbije i četnika Crne Gore i Sandžaka. Nedić je prihvatio ovaj predlog i odredio me pismenim aktom za neku vrstu „zamenika” kod vojvode Đurišića.<ref>[https://www.antenam.net/istorija/362442-jesen-cetnika-u-crnoj-gori-1944 Vladimir Jovanović: Jesen četnika – u Crnoj Gori 1944.]</ref>}} Parežanin dopisuje: „U poslednje vreme Pavle Đurišić je imao svoju stalnu delegaciju u štabu SDK. Njen je zadatak bio održavanje veze sa dobrovoljcima i snabdevanje četničkih jedinica u Sandžaku od strane Nedićeve vlade (oružje, odeća, obuća, pa i novac).” U kvislinškim [[mediji]]ma u Srbiji tog vremena, kao pozitivan primjer upravo se izdvajala saradnja jedinicâ vlade Milana Nedića i snagâ pod komandom Pavla Đurišića. U prvoj polovini maja 1944. Đurišić je otputovao za Beograd, gdje se sastao sa Nedićem, [[Hermann Neubacher|Hermannom Neubacherom]] i [[Maximilian von Weichs|Maximilianom von Weichsom]], komandantom Jugoistoka, a postavljen je i za pomoćnika komandanta SDK generala [[Koste Mušickog]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_161.htm Izveštaj komandanta Vučedolske brigade od 22. maja 1944. Komandi operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine i Komandi Trebinjskog korpusa o teškoj situaciji kod četničkih jedinica u Crnoj Gori]</ref> Pavle Đurišić se tada srio i sa Mihailom Olćanom, u tom periodu političkim komesarom SDK.<ref>{{Cite web|url=https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|title=Mihailo Olćan|last=|first=|date=|website=|publisher=Zanimljiva istorija|archive-url=https://web.archive.org/web/20210923112219/https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|archive-date=23. 09. 2021|dead-url=|access-date=}}</ref> U „Novom vremenu“, u broju od 21. i 22. maja 1944 (u tekstu naslovljenom “Crna Gora zahteva slogu svih Srba”), objavljena je fotografija Olćana i Đurišića. Major Pavle Đurišić je tom prilikom obećao: „Jedno mogu da garantujem a to je da ću očistiti od komunista krajeve Sandžaka i Crne Gore.”<ref>[https://www.antenam.net/drustvo/religija/296066-novi-cetnicki-parastos-micovic-i-ostojic-krivotvore-istoriju-sada-na-krnovu Vladimir Jovanović — Novi četnički parastos: Mićović i Ostojić krivotvore istoriju, sada na Krnovu]</ref> 13. jula 1944. godine, [[Radio Beograd]] je pohvalio Đurišića za službu [[Sile Osovine|silama Osovine]].{{sfn|Maclean|1957|p=210.}} Prethodno, list „Novo vreme“ u broju od 12. juna 1944. prenosi riječi generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Moje staro vojničko srce zadrhtalo je kada sam čuo za podvige junačkih četa sokola Pavla Đurišića, kada su počele da stižu vesti da uz moje oružane odrede bratski pristupaju u borbu protiv srpskih dušmana i ostali srpski nacionalni borci.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/329.</ref>}} [[File:Vojvoda Pavle Đurišić u Beogradu, s nemačkim oficirom u nemačkom automobilu ispred zgrade Narodne skupštine.jpg|thumb|Prilikom posjete [[Beograd]]u maja 1944. godine, komandant crnogorskih četnika [[Pavle Đurišić]] (na zadnjem sjedištu, u sredini) otvoreno se stavlja u službu okupacionih i kvislinških vlasti u Srbiji. Fotografija je načinjena ispred zdanja [[Narodna skupština Republike Srbije|Narodne skupštine]].]] O kontaktima potpukovnika Đurišića s Nedićem, Nijemcima i ljotićevcima u Beogradu, obaviješten je bio i general Dragoljub Mihailović, i to od strane majora [[Aleksandra Mihajlovića Vilija]], komandanta beogradskih ravnogoraca. Naime, 20. maja 1944. godine, major Mihajlović piše: „Iz redova SDK predviđa se formiranje jedne crnogorske jedinice. Naziv, jačina i sastav za sada nepoznati”.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 277, reg. br. 6/1.</ref> U drugom radiogramu poslatom tog dana, major Mihajlović prenosi VK JVuO dodatne informacije: {{izdvojeni citat|Kako saznajemo major Pavle Đurišić nalazi se u Beogradu, gde je primljen od strane Nedića. Saznaje se da mu je odobreno formiranje odreda od 7.000 ljudi. Dobio je 10.000 metara platna i dva kamiona. Formiranje i opremu odobrili Nemci.<ref>AVII, ČA, K—277, reg. br. 6/1.</ref>}} Svjestan da bi ovakvo Đurišićevo javno istupanje moglo prouzročiti veliku političku štetu JVuO, kako u zemlji tako i u inostranstvu, general Mihailović je 24. maja poslao depešu majoru [[Vojislav Lukačević|Vojislavu Lukačeviću]] (pseudonim »Ram-Ram«), kojom ga upozorava: {{izdvojeni citat|U »Novom Vremenu« od 21. i 22. maja, izašla je Pavlova slika sa ministrom Olćanom, kao i Pavlova izjava Vremenu. Hitno smo ovo demantovali preko demokratske Jugoslavije. Pavlu preporučujem da nam ne pravi ovakve nezgode jer posle toga dolaze otvoreni napadi preko Londona, koje nam škodi u narodu.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Pored Đurišića, general Milan Nedić je pokušavao od okupatora obezbijediti izvor snabdijevanja i za potpukovnika [[Đorđije Lašić|Đorđija Lašića]], jednog od četničkih komandanata u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]]. U izvještaju komande Jugoistoka od 6. maja 1944. godine (samo dan nakon pogibije Đorđija Lašića u [[Savezničko bombardovanje Podgorice|savezničkom bombardovanju Podgorice]]), navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Predsjednik srpske vlade Nedić nekoliko puta dolazio radi snabdijevanja majora Lašića [Đorđe] sa 20-30 mitraljeza i 1000 kompleta italijanske opreme; rečeno mu je da se Lašić obrati direktno Feldkomandanturi 1040; Feldkomandantura će ispitati da li je Lašić pouzdan i voljan za borbu na strani Wehrmachta; ukoliko jeste, Feldkomandantura će ga snabdijeti u okviru svojih mogućnosti, a naročito mitraljezima.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=695&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000691.] <br /> ({{jez-njem|"Der serb. Ministerpräsident Nedic wurde schon des öfteren hier wegen Unterstützung des Major Lasic Djordje aus Podgorica im Kampfe gegen die Kommunisten vorstellig. Insbesondere bittet er um Zuteilung von 20 – 30 MG und insgesamt 1000 komplette Ausrüstungen aus italienischen Beutebeständen. Der Ministerpräsident wurde gebeten, den Major Lasic Djordje an die F.K.1040 zu verweisen. Es ist zu prüfen, ob die Leute des Major Lasic Djordje zuverlässig und einsatzbereit an Seite der deutschen Wehrmacht kämpfen. Bei positivem Ergebnis ist der Major Lasic Djordje im Rahmen der bisherigen Unterstützung nationaler Verbände nach fen vorhandenen Mitteln, insbesonders mit MG, zu unterstützen."}})</ref>|Opunomoćeni komandant Jugoistoka za Feldkomandanturu 1040, Crna Gora (6. maj 1944.)}} Krajem aprila 1944. u selu Trbušanima pokraj Čačka ponovo je došlo do sastanka četnika Draže Mihailovića sa Milanom Aćimovićem i nemačkim predstavnikom Šterkerom. Izaslanici Draže Mihailovića na ovom sastanku su, sem generala Trifunovića, bili dr [[Živko Topalović]] i kapetan [[Predrag Raković]]. Na sastanku su četnički predstavnici podneli zahteve o potrebi u oružju i municiji.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/327.</ref> Tokom [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|partizanskog prodora u Srbiju]], ravnogorske snage su se borile zajedno sa njemačkim, bugarskim i kvislinškim snagama ([[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Ruski zaštitni korpus|RZK]]) protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|Druge]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|Pete divizije]] NOVJ. U publikaciji ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', izdatoj u emigraciji, pristalica Ljotićeva [[ZBOR]]-a [[Borivoje Karapandžić]] navodi poimence ljotićevske, nedićevske i četničke komandante koji su se nalazili na čelu odredâ raspoređenih u jugozapadnoj Srbiji, a u pokušaju zaustavljanja ofanzive snagâ NOVJ: {{izdvojeni citat|Komunističke divizije izvršile su snažan pokušaj forsiranja reke Ibra. Njima su se suprotstavile sledeće nacionalne snage: IV puk Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa (Komandant major Voja Dimitrijević), II puk SDK (Komandant major Marisav Petrović), Drugi bataljon I puka SDK (Komandant kapetan Mijat Bardak), Prvi bataljon III puka SDK (Komandant kapetan Mladen Štaljanić), Javorski Korpus (Komandant major Radomir Cvetić), Prvi Ravnogorski korpus (Komandant poručnik Zvonko Vučković), Drugi Ravnogorski korpus (Komandant kapetan Predrag Raković), Kosovski korpus (Komandant kapetan Žika Marković) i jedinice Srpske državne straže pod komandom potpukovnika Dragutina Redića, Komandanta SDS Oblasti kraljevačke. Borbom je rukovodio zajednički Operativni štab, na čijem je čelu stajao Načelnik štaba Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa potpukovnik Radoslav Tatalović.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 261—262.</ref>}} [[Radosav Grujičić]] (pseudonim »Radovan«), inspektor [[Specijalne policije]] [[Uprave grada Beograda]], javlja 27. marta 1944. Draži Mihailoviću (»Br. 88«) da je dva dana ranije u [[Užice|Užicu]] primio znatnu količinu oružja od okupatora, i to preko 144 hiljade metaka, 400 mina za minobacače i 400 granata za topove kalibra 45&nbsp;mm.<ref>AVII, ČA, kut. 18, reg. br. 10/7—2.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji 1943—1944, Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 356.</ref> Grujičić obavještava Mihailovića i o položajima koje prema snagama NOVJ zauzimaju četnici, kvislinzi i okupatori u jugozapadnoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Za sada u okolini Ivanjice nalaze se sledeće snage: Cvetić i Marković na liniji Mučanj — Kušiće, jedan bataljon bugara Katići, jedan bataljon bugara Prilike plus 4 tenka, puk dobrovoljaca dve čete rusa i 4 tenka, Ivanjica tri bataljona bugara i dve čete nemaca koji su ovog momenta stigli.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_100.htm Izveštaj obaveštajca Radovana od 27. marta 1944. Draži Mihailoviću o dobijenoj municiji od okupatora u Užicu]</ref>}} U izvještaju od 8. aprila 1944. koji je kapetan [[Živojin Marković]], komandant 2. kosovskog korpusa poslao Draži Mihailoviću u kome ga obavještava o stanju četničkih organizacija na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]], pored ostalog, piše: {{izdvojeni citat|Pojedini korpusi učestvuju u zajednici sa okupatorom i sa satelitima u borbi protiv partizana. Po onome gde je pretežnija opasnost od partizana kao što je bio slučaj u Ibru, gde su se našli, na jednoj liniji jednovremeno Ljotićevci, Nedićevci, Arnautska Šuc policija, Bugari, Nemci i Javorski korpus (major Cvetić). To ima psiholoških reperkusija na narod. Treba, po mom mišljenju, raditi da se Nemci, Ljotićevci, Arnauti i drugi nađu u prvim linijama, a ne naši redovi... Cvetićevi vojnici slobodno šetaju po Raškoj i Ibarskom dolinom, a okupator to gleda.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 101, reg. br. 10/3.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_256.htm Obaveštenje brigadira Armstronga od 8. aprila 1944. Draži Mihailoviću o poruci generala Padžeta da četnički komandanti sarađuju sa Nemcima i opasnosti da članovi britanske misije kod četnika padnu u ruke Nemaca]</ref>}} Potpukovnik [[Radoslav Tatalović]], načelnik štaba Srpskog dobrovoljačkog korpusa, 18. aprila 1944. podnosi izvještaj generalu [[Hans Felber|Hansu Felberu]] (od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka; okupirana Srbija spadala je u njegovu zonu odgovornosti) u kome izražava zadovoljstvo saradnjom sa Javorskim korpusom JVuO pod komandom majora [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]]: {{izdvojeni citat|Saradnja sa četničkom grupom Cvetić je veoma dobra.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=255&broj=811 NARA, T501, Roll 255, frame no. 000807.] ({{jez-njem|"Die Zusammenarbeit mit der Cetnikgruppe Cvetic ist sehr gut."}})</ref><ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref>|Zapisi o obilasku Vojnog zapovjednika Jugoistoka [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|operacije Kammerjäger]] (18-20. april 1944. godine)}} U izvještaju Vojnoupravnog komandanta Jugoistoka generala Hansa Felbera od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Wehrmachta, još jednom se notira potpora koju trupe potpukovnika Tatalovića pružaju četnicima Draže Mihailovića, u ovom slučaju na teritoriji NDH: {{izdvojeni citat| D) Grupa “Tatalović” Srpski dobrovoljački korpus uključio se kod [[Ljubovija|Ljubovije]] u borbe na hrvatskoj obali Drine i prihvatio četnike koji su se povlačili.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=736 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000732.] <br /> ({{jez-njem|"Bei Ljubovija griff SFK in Kämpfe auf kroat.Drina–Ufer ein u. nahm ausweichende Cetniks auf."}})</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_57.htm Izveštaj vojnoupravnog komandanta Jugoistoka od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o borbama sa 2. i 5. NOU divizijom na komunikaciji Užice - Višegrad]</ref>}} Referišući o situaciji u Srbiji, general Felber je u svom izvještaju od 22. aprila 1944. o suradnji četnika sa Nijemcima i kvislinzima zabilježio sljedeće: {{izdvojeni citat| Srbija: Pod pritiskom crvenih snaga koje su prodrle u južnu Srbiju, ponovo je porasla spremnost svih nacionalno orijentisanih krugova pod vođstvom okupacione vlasti da poduzmu borbu protiv komunizma. Javljeno je da je sâm Draža Mihailović u jednom govoru tražio lojalnu suradnju s okupacionim snagama kako bi otklonio komunističku opasnost u Srbiji. Vidljiv znak ovog novog razvoja je činjenica da se u južnoj Srbiji Nijemci, Srpski dobrovoljački korpus i DM–četnici bore rame uz rame.<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=553&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000549.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Unter dem Druck der in S–Serbien eingedrungenen roten Kräfte ist die Bereitschaft aller nationalgesinnten Kreise unter Führung der Besatzungsmacht, den Kampf gegen den Kommunismus aufzunehmen, wieder gewachsen. DM selbst soll in einer Rede zu loyaler Zusammenarbeit mit Okkupator aufgefordert haben, um die kommunistische Gefahr in Serbien zu beseitigen. <br /> Einen sichtbaren Ausdruck hat diese Entwicklung darin gefunden, dass in S–Serbien Deutsche, SFK und DM–Cetniks Seite an Seite kämpfen."}})</ref>}} U izvještaju koji su aprila 1944. sačinili službenici [[Ured za strateške usluge|Ureda za strateške usluge]] (''Office of Strategic Services (OSS)''; preteča savremene [[CIA|Centralne obavještajne agencije]] [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), sugeriše se da bi „generala [Mihailovića] trebalo promatrati u istom svjetlu kao i Nedića, Ljotića i bugarske okupacione snage“.<ref>Sabrina P. Ramet, ''The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918-2005'', Indiana University Press, 2006, pp. 134.</ref> U noći 28/29. aprila 1944, pripadnici Resavske brigade JVuO pod komandom Vukašina Petkovića i lokalna SDS uhvatili su devet stanovnika [[Svilajnac|Svilajnca]]. Jedan uhapšenik je uspeo da pobegne, a ostali su sprovedeni u selo [[Дивостин|Divostin]] gde su zaklani. Sačuvano je potresno svedočenje Radosava Vidulovića, četnika pod Petkovićevom komandom, koji je 1944. ostavio pisanu belešku o pokolju u Divostinu: {{izdvojeni citat|Jedne noći, kad smo bivakovali kod sela Crkvenca, Vukašin [Petković] je došao u našu sobu i pitao: ’Ko hoće da ide sa mnom, imamo večeras da koljemo?’ Svi smo digli ruke uvis, jer, kako sam čuo, ko ne digne ruku, rđavo prolazi. Vukašin je odvojio pet trojki i otišao sa njima u nepoznatom pravcu. Posle pola sata vratili su se sa krvavim rukama i jedan sa prebijenom puškom. Svi koji su došli rekli su nam: ’'''Ala smo ih klali'''.’ Jedan je pričao kako mu se puška prebila kad je jednog udario po glavi. Jer oni prvo udare čoveka puškom u potiljak pa, kada padne, onda ga jedan prekolje. Svi su se smejali kako su ih poklali. Po izvršenom delu, vojnici su se prali od krvi, a takođe i kame koje su bile krvave.<ref>Коста Николић, „О неким проблемима у раду организације Југословенске војске у отаџбини на југу Србије 1942-1944.“, Лесковачки зборник, LI, Лесковац, 2011, стр. 263.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 151.</ref>}} U jednom izvještaju od 5. maja 1944, neimenovani pripadnik ravnogorskog pokreta se žali na stanje u Resavskom korpusu, kao i na poručnika Vukašina Petkovića, navodeći da je stanovništvo okupirane Srbije ogorčeno zbog četničkih zločina te njihove neskrivene saradnje sa kvislinzima i okupatorom: {{izdvojeni citat|Najgori je poručnik Vukašin Petković. U aprilu je ubio: Iliju Bućina, sveštenika, poznatog nacionalnog radnika; Mihaila Jovanovića, nacionalnog borca iz Južne Srbije i ličnog prijatelja [[Aleksandar I Karađorđević|kralja Aleksandra]]; Čedomira Protića, Ivana Dimitrijevića i još dva obućara, pod optužbom da su komunisti! Poručnik Petković u narodu dobio ime “Car grkljan”. Nečuveni teror nad narodom. Narod nas smatra izvršiocem Nedićevih želja, nemačkim slugama. Stradalo je mnogo žena koje nisu htele da budu ljubavnice pojedinim starešinama. Ko može ovakvim zulumima i zverstvima stati na put?<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 87-2-12.</ref><ref>Коста Николић, н. ч., стр. 272.</ref>}} Na zajedničkoj konferenciji svih kolaboracionističkih oružanih formacija, koja je održana 2. maja 1944. godine, [[Marisav Petrović]], jedan od komandanata SDK, optužio je generala [[Borivoje Jonić|Borivoja Jonića]] da su njegove jedinice (tj. SDS) „saradnici DM“ i dodao da „DM na ovaj način ima 95% pristalica u Srbiji“.<ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 545.</ref> I sâm Borivoje Jonić će u svojim poslijeratnim zapisima istaći do koje mjere je bila izražena saradnja SDS sa Dragoljubom Mihailovićem i JVuO: {{izdvojeni citat|S.D.S. ne samo da je od svoga osnivanja sarađivala sa četničkom organizacijom, no je iste za svo vreme snabdevala oružjem, municijom, obućom, odećom i drugim potrebama. Zbog ove saradnje koju su Nemci progonili i kažnjavali smrću, brojno stanje straže smanjivalo se i bezbroj puta popunjavalo. Straža je bila glavni depo za popunu četničke organizacije u Srbiji. Preko straže išla je glavna obaveštajna služba četničke organizacije – u sve pravce i izvan Srbije... Može se slobodno reći i tvrditi da je 50% starešina i 25% ljudstva S. D. S. eliminisano iz njenih redova zbog saradnje i povezanosti sa ravnogorskim pokretom.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 312-313.</ref>}} Pored toga, general Jonić precizira na koje sve načine je Straža ukazivala pomoć Mihailovićevim četnicima: {{izdvojeni citat|Dotur novca, obuće, odeće i životnih potreba; štampanje novina i propagandnog materijala i rasturanje istog; snabdevanjem sa oružjem i municijom do najviših mogućih granica; fingirana otmica novca i drugih potreba za D. M. iz vozova i kamiona gde je S. D. S. u pripremama i izvršavanju učestvovala; ranjenici i bolesnici D. M. lečili su se u vojnim i građanskim bolnicama kao pripadnici S. D. S; snabdevanje lekovima i sanitetskim materijalom četnika, što je uzimato za S. D. S; ukazivanje specijalnih usluga savezničkim misijama kod D. M. od strane S. D. S. a posebno engleskom pukovniku Beliju u Šapcu, američkom pukovniku Mak Daulu sa misijom u Mačvi i u selu Vrčinu kod Beograda; preuzimanje u više slučajeva savezničkih padobranaca i predaja istih četnicima radi transportovanja u njihove baze, i. t. d.<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 362-364.</ref>|General [[Borivoje Jonić]], komandant Srpske državne straže od 1942. do 1944. godine}} Takođe, u ratnim memoarima kapetana [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], komandanta 1. ravnogorskog korpusa, nailazi se na potvrdu ocjene o naklonjenosti velike većine pripadnika SDS-a Mihailovićevom pokretu: {{izdvojeni citat|Viši oficiri u štabu vrhovne komande, pomagani od nekih političara koji se nisu mirili sa odlukama [[Svetosavski kongres|Baškog kongresa]], vršili su pritisak na Dražu da bez odlaganja prihvati saradnju generala Nedića. Oni su morali znati da nama ta saradnja nije bila potrebna, jer je skoro cela SDS bila na našoj strani, ali saradnja sa Nedićem značila je u stvari saradnju sa onima koji iza njega stoje, a oni su verovali da mi sa te strane možemo izvući neku značajnu korist...<ref>Звонимир Вучковић, Сећања из рата. Од отпора до грађанског рата, Ваљево, 2005, стр. 384.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n.d, str. 313.</ref>}} Major [[Aleksandar M. Mihajlović]], komandant Beograda JVuO, u izvještaju koji je Draži Mihailoviću poslao 22. aprila 1944. godine, svjedoči iz prve ruke o potpuno haotičnom stanju u redovima okupatora i kvislinga nakon [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije|savezničkog bombardovanja glavnog grada Jugoslavije]] za [[Uskrs]] 1944: „Što se tiče vlasti, naših i nemačkih, ona je potpuno dezorijentisana i razbijena. Tri dana u Beogradu nije bilo takoreći nikakve vlasti. Svi su oni bili pogubili glave. Vlada je izbegla na Avalu, Uprava grada sklonila se na periferiju, komanda SDS takođe je izbegla na periferiju, Nemci se evakuišu preko Save i Dunava... Jedino su se kvartovski odredi SDS držali prilično dobro i požrtvovano su se zalagali za spasavanje stanovništva.“ Major Mihajlović piše i da je vanredna situacija rezultirala novim približavanjem srpskih nacionalističkih i kolaboracionističkih snaga: {{izdvojeni citat|Opšti zaključak: bombardovanje saveznika je uspelo, ali sa srazmernim ogromnim žrtvama našeg življa. <br /> II. — Čim je nestalo dosadašnje vlasti u Beogradu svi su požurili da mi se stave na raspoloženje. Jedan od prvih bio je đeneral Jonić. Ja sam se sastao sa njim sada prvi put. Rekao mi je da je od Vas dobio naređenje da naš odred snabdeva oružjem i municijom i izjavio mi je gotovost da ovo izvrši. Međutim, ogradio se da on ne raspolaže ni oružjem ni municijom, već mi treba da na terenu sa njihovim odredima uhvatimo vezu i da od njih ovo dobijemo, jer su oni u mogućnosti da to pred Nemcima rashoduju. Kako se bio proneo glas da je invazija Balkana otpočela, stavio mi se potpuno na raspoloženje u slučaju da naša akcija sad otpočne. Pored Jonića došao mi je i Dragi Jovanović. I sa njim sam se sastao. S njegove strane tražio je da se kod saveznika interveniše da se Beograd više ne bombarduje, jer mnogo strada naše nedužno stanovništvo. Molio je da ova intervencija potekne sa Vaše strane. Zatim, razgovarali smo u vezi njegovog postavljenja za komesara na teritoriji koja se poklapa sa Avalskim korpusom. Glavna tema je bila prihvat izbeglica i njihovo zbrinjavanje, pošto se to na terenu bez asistencije naših NRO [Narodnih ravnogorskih odbora] ne može sprovesti. Sa svoje strane tražio sam od njega da za sada nastane da se održi red u Beogradu, jer dok su Nemci u njemu ja nemam nameru da intervenišem u slučaju nekih nemira, tražio sam hranu za izdržavanje beogradskih izbeglica i pomoć od njega u oružju i municiji.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 711, стр. 625—628.</ref>}} U dnevnom izvještaju komande Jugoistoka za 16. maj 1944. upućenom Vrhovnoj komandi oružanih snaga [[Treći Rajh|Velikonjemačkog Rajha]], govori se o žestokim borbama okupatora i kolaboracionista protiv snagâ NOVJ, prilikom partizanske ofanzive ka Srbiji: {{izdvojeni citat|Srbija: ostaci 2. i 5. divizije su se sjedinili na planini Zlatar (južno od Nove Varoši). Time je nakon dva mjeseca skončao pokušaj div. grupe Morača, koja je izgubila tri četvrtine svoje snage, da izvrši Titovu naredbu o stvaranju komunističke baze u jugoistočnoj Srbiji. Nasuprot malim njemačkim i na nekim mjestima priličnim četničkim i dobrovoljačkim gubicima, neprijatelj je izgubio 2736 mrtvih, 108 zarobljenih i 64 prebjega.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=908&rec=78&roll=331 National Archive Washington, T78, Roll 331, frame no. 6288808.]</ref>}} General-major [[Kurt von Geitner]], načelnik štaba njemačkog komandanta Srbije Hansa Felbera, u drugoj polovini maja 1944. izvještava da četničke jedinice, zajedno sa SDK i stražarima, obezbjeđuju granicu okupirane Srbije od partizanskog upada: {{izdvojeni citat|Četničke jedinice pod majorom Weyelom, SFK i policija osiguravaju jugozapadnu granicu; Usljed pritiska crvenih, te pomanjkanja municije, čak i oni četnički komandanti koji su dosad bili suzdržani, sada žele da pregovaraju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=771&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000767.]</ref>|Dnevni izvještaj Komande Jugoistoka za 19. maj 1944.}} Istovremeno, u ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Vermaht]]a se odaje priznanje četnicima i dobrovoljcima za odbacivanje snaga NOVJ iz Srbije: {{izdvojeni citat|Srpski dobrovoljački korpus i četnici pokazali su se kao dobri i pouzdani borci u borbama sa komunistima marta, aprila i maja, kada je Tito pokušao, bezuspešno, da prodre u Srbiju.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga uočava da je i u tom periodu glavni povod za zbližavanje Nedića i Mihailovića bio »porast komunističke opasnosti«, kao i da se ova saradnja pokušala sakriti od nadležnih njemačkih komandi u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Koncem maja 1944. došlo je do drugog pokušaja Tita da upadne u Srbiju, ali je njegov pokušaj ponovo propao, pa nije ni prešao reku Ibar. Zasluge za to imaju dobrovoljci Dimitrija Ljotića, koji su zaustavili komuniste. Sa porastom komunističke opasnosti, od godine 1944, došlo je do neslužbenog približavanja između Nedića i Mihailovića, ali nemačka strana nije mogla da dozna sve pojedinosti tog razvoja.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Autori dnevnika ocjenjuju da je u posljednjoj godini okupacije došlo i do otopljavanja odnosa na liniji Ljotić—Mihailović: „Napetost i neslaganje sa pokretom Draže Mihailovića tek je popustila godine 1944. Do tada su četnici čak vršili represalije nad porodicama Dobrovoljačkog korpusa.“<ref name="Živković"/> U zabilješci iz ratnog dnevnika ađutanta generala Hansa Felbera od 7. maja 1944. godine, pominje se Felberov obilazak jedinicâ na frontu u zapadnoj Srbiji, gdje se nalaze »u borbi protiv bandi«, tj. partizana: {{izdvojeni citat|(7.5.44) Putovanje glavnokomandujućeg generala pješadije Felbera u pratnji rittmeistera Geschera, kapetana Gölsa i sonderführera Horaka u oblast Valjevo—Kosjerić—Užice—Kremna—Višegrad—Dobrun—Bajina Bašta. Posvuda sastanci s čelnicima jedinicâ koje su tamo raspoređene u borbi protiv bandi: [[Brandenburger|puka Brandenburg]], 696. odreda poljske žandarmerije, Bugara i SDK, kao i sa četničkim vođama Rakovićem i Kalabićem. Povratak putem Kragujevac—Topola 11. maja, dolazak u Beograd u 19 sati.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=807&rec=501&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frames no. 000803—000804.] ({{jez-njem|"7.5.44 Fahrt des O.B. Gen.d.Inf. Felber in Begleitung von Rittm. Gescher, Hptm. Göls und Sdf. Horak in das Gebiet von Valjevo—Kosjerici—Uzice—Kremna—Visegrad—Dobrun—Bajina Basta. Überall Besprechungen mit den Führern der dort im Kampf gegen die Banden eingesetzten Verbände des Rgt. Brandenburg, der Feldgend.Abt. 696, der Bulgaren und des SFK, sowie mit den Cetniks—Führern Rakovic und Kalabic. Rückfahrt über Kragujevac—Topola am 11.5., Eintreffen in Belgrad 19.00 Uhr."}})</ref>}} Već 13. maja 1944, u izvještaju poslatom Glavnom komandantu Jugoistoka feldmaršalu [[Maximilian von Weichs|Maximilianu von Weichsu]], general Felber u kratkim crtama ocjenjuje ulogu SDS: „Srpska državna straža ostaje nepouzdana. Prisan odnos sa četnicima.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=727&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000723.] ({{jez-njem|"SSW nach wie vor unzuverlässig. Innige Beziehung zu den Cetniks."}})</ref> U izvještaju poslatom 17. maja te godine od strane Vojnog zapovjednika Jugoistoka je primijećeno: {{izdvojeni citat|U posljednje vrijeme povećan broj dezerterstava iz Srpske državne straže kod Draže Mihailovića.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=757 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000753.] ({{jez-njem| <br /> "In letzter Zeit erhöhte Desertierungen der SSW zu DM."}})</ref>|Dnevni izvještaj za 17. maj 1944. godine}} Početkom maja 1944. [[Dimitrije Ljotić]], šef JNP [[Zbor]], pokrenuo je inicijativu za saradnju sa Mihailovićevim snagama. Ljotić i njegov sekretar [[Boško Kostić]] susreli su se 17. maja 1944. u selu Brđani kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]] sa generalom [[Miroslav Trifunović|Miroslavom Trifunovićem]]. Razgovori su trajali tri dana.<ref>Koстa Николић, Бојан Б. Димитријевић, н. д., стр. 380.</ref> Prema sećanju Boška Kostića, objavljenom 1949, na sastanku između Ljotića i Mihailovićevih predstavnika dogovoreno je sledeće: {{izdvojeni citat|Rezultat tih razgovora bio je sledeći: zajednička borba protiv komunizma; organizacija DM ostaje potpuna; sporazumno sa DM postavljanje okružnih i sreskih načelnika; četnici DM neće napadati nedićevce; u svim bitnim stvarima Nedić ima da se sporazume sa DM. Inače, u ostalim stvarima Nedićeve odluke imaju se izvršavati; DM prima u načelu izdržavanje u novcu i namirnicama od Nedićeve vlade u kom cilju (DM) saopštava vladi svoj normalni sastav; DM ima svog delegata kod Nedića; regrutovanju za Nedićeve oružane jedinice neće se činiti nikakve prepreke od strane DM; zajednički antikomunistički front u srpstvu izvan Srbije, Nedić će odmah potpomoći stvaranje četničkih odreda radi čišćenja Srema od komunizma, u kom cilju će pomoći u oružjem, municijom i ostalom spremom do 4.000 ljudi.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/327-328.</ref>}} [[Josef Matl]], [[Austrijanci|austrijski]] [[Slavistika|slavista]] i kapetan njemačke vojne obavještajne službe (''[[Abwehr]]''), bio je autoritativni poznavalac četničkog pitanja i osoba koja je tokom rata održavala kontakte sa brojnim Mihailovićevim povjerenicima. O sastanku Ljotića sa Trifunovićem, kao i o povezivanju kvislinških struktura sa Pavlom Đurišićem, Matl nakon rata piše sljedeće: {{izdvojeni citat|U toku nove nemačke politike koja je započela u jesen 1943. naimenovanjem Hermana Nojbahera za specijalnog opunomoćenika za Jugoistok, koji je dobio zadatak da na celom području Jugoistoka prikupi sve antikomunističke snage, došlo je do sporazuma između Nedića, Ljotića i Pavla Đurišića, komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori i Sandžaku. Ovim sporazumom trebalo je koordinirati borbu srpskih dobrovoljačkih jedinica i četničkih odreda Pavla Đurišića, no usled stalnih intriga u štabu Mihailovića protiv saradnje sa Nedićem i Ljotićem, tek na osnovu pregovora između Ljotića i generala Miroslava Trifunovića, Mihailovićevog opunomoćenika, između 17. i 19. maja 1944. došlo je do stvarnog ujedinjavanja svih nacionalnih snaga [...] i do odgovarajućeg koordiniranja političkih zadataka u duhu zajedničkog antikomunističkog fronta.<ref>Josef Matl, ''Jugoslawien im zweiten Weltkrieg'', Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref><ref>Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1945, Institut za istoriju radničkog pokreta Srbije, Rad, Beograd, 1970, str. 225, fus. 44.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стp. 344.</ref>}} Borivoje Karapandžić navodi da je „dobar deo sporazuma“ sproveden, ali ne „u celosti“, zbog četničkih napada na pojedine dobrovoljačke komandante (poput Marisava Petrovića), ili predstavnike Nedićevih vlasti. Ipak, on piše: {{izdvojeni citat|Đeneral Mihailović poslao je odmah u Beograd kao svoga punomoćnika kod đenerala Milana Nedića kapetana Predraga Rakovića, Komandanta Drugog Ravnogorskog korpusa, čija je kancelarija bila u samom Predsedništvu Vlade, a kome je po izričnoj Dražinoj želji bio politički savetnik [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandar Cincar — Marković]], Ministar Spoljnih poslova u Vladi Cvetković — Maček, koja je zaključila [[Vojni puč 27. marta 1941.|Pakt s Nemcima]] 25. marta 1941. Zatim je data celokupna sprema sa oružjem i municijom, tako da je u samom Sremu formiran Sremski četnički odred na čelu s majorom Srdićem, dok je Komandant Sremskog korpusa sa sedištem u Srbiji bio divizijski đeneral Sveta Đukić. Pa, onda, đeneral Milan Nedić izdao je naređenje Narodnoj Banci, koja je dostavila đeneralu Mihailoviću veću sumu novca za potrebe “Jugoslovenske Vojske u Otadžbini”, itd.<ref>Боривоје М. Карапанџић, н. д., стр. 282.</ref>}} 5. maja 1944. u [[Манастир Радовашница|manastiru Radovašnici]] održan je sastanak pripadnika kvislinških struktura iz [[Šabac|šabačkog]] okruga sa majorom [[Dragoslav Račić|Dragoslavom Račićem]], komandantom Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, na kom se raspravljalo o modalitetima saradnje dviju stranâ. U zapisniku sa sastanka prenesen je govor okružnog načelnika Stevanovića: {{izdvojeni citat|U svom govoru od 26 marta t.g. general Nedić pozvao je nacionaliste da prestanu sa međusobnim raspravama i borbama i da se ujedine u borbu protiv najvećeg neprijatelja Srpstva — komunizma. Taj apel naišao je na puno razumevanje kod četničkih organizacija D.M. u mnogim okruzima i tako je postignuta puna saradnja. Od strane nemačke sile dato je odobrenje i pomoć da ova saradnja dođe do punog izražaja. U želji da se takva saradnja postigne i u Okrugu Šabačkom Okružni načelnik sa svojim komandantima čini apel na majora Račića, kao najvišeg funkcionera organizacije D.M. u Okrugu, da i on u tom pogledu izvrši svoju srpsku dužnost. Ovo je naročito nužno učiniti zbog toga, jer su komunističke bande već otpočele svoj pakleni posao i u ovom okrugu.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 127, reg. br. 2/17.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_139.htm Naređenje komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa od 6. maja 1944. komandantu azbukovačkog sreza da se razgovori sa Nemcima vode po odobrenju Štaba Grupe korpusa]</ref>}} O neuspjehu partizanske ofanzive u Srbiji u proljeće 1944, kao i o intenzitetu i žestini borbi koje su se vodile, svjedoči i izvještaj od 8. maja 1944. poslat Draži Mihailoviću od strane komandanta Zlatiborskog korpusa JVuO kapetana [[Dušana Radovića Kondora]] (pseudonim »Debol«) u kom je navedeno sljedeće: {{izdvojeni citat|Celog dana 7-og maja, Nemci, Bugari, Dobrovoljci i moje zlatiborske i račanske snage vodile su jaku borbu sa kolonama crvenih na prostoru Solotuša, Bioska, Kadinjača, Zaglavak, Dub. Bugarska artiljerija dejstvuje vrlo uspešno. Odred nemačkih padobranaca na Kadinjači naneo mnogo gubitaka crvenima. Po prikupljenim podacima na brzu ruku na prostoru Ponikava ima oko 500 komunističkih leševa. U toku noći crveni otstupaju u neredu preko Tare u pravcu Zaovina i Mokre Gore, a izvesni delovi u pravcu Šljivovice. Okupator ih goni. Sa brigadama produžujem gonjenje. Juče smo ubili ili zarobili najmanje 80 komunista.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 101.</ref>}} 11. maja 1944. godine, general Dragoljub Mihailović šalje naređenje četničkim komandantima u Srbiji, između ostalih i potpukovniku Dragutinu Keseroviću (pseudonim »Orel«), urgirajući da se iskoristi akcija okupatora i kvislinga protiv partizanskih snaga: {{izdvojeni citat|Dali ima nekih priprema od strane Nemaca i Nedićevaca za akciju protiv komunista na Jastrebcu i u Moravskom srezu. Javite koju prostoriju sada drže komunisti. Iskoristite svaku akciju okupatora i nedićevaca protiv crvenih samo na pogodan način.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Sinhronizovano djelovanje [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]] i obavještajne službe Komande Beograda JVuO u borbi protiv pripadnika [[Narodnooslobodilački pokret|NOP]] i ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] nastavljeno je tokom 1944. godine. Major Aleksandar Saša Mihajlović (pseudonim »Vili«) izvještava Dražu Mihailovića 13. maja da su saradnici NOP-a iz Beograda nastavili sa svojim propagandnim radom u bližoj okolini grada, gdje su se sklonili nakon bombardovanja. Kako bi spriječio njihovu aktivnost, major Mihajlović piše da je poduzeo navedene mjere: {{izdvojeni citat|Po svim selima odmah su sačinjeni spiskovi svih izbeglica i ovi su dostavljeni Specijalnoj policiji u svrhu provere da se među njima ne nalaze i komunisti. Nezavisno od ovih proveravanja Specijalne policije naša obaveštajna služba, putem sopstvenih organa, uspela je da prikupi mnogo podataka o komunistima koji se sada sređuju i koji će biti kroz neki dan dostavljeni Specijalnoj policiji sa nalogom da se odmah pristupi hapšenju.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1200.</ref>}} U noći između 29. i 30. maja 1944, vojnici Posavske brigade JVuO opljačkali su magacin oružja SDS u [[Obrenovac|Obrenovcu]], ali je komandant Posavsko-kolubarske grupe korpusa major Vladimir Komarčević naredio da se oružje vrati. Major Komarčević je svoj postupak prema pripadnicima SDS obrazložio na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Niko više ne postoji u našoj organizaciji kome nije jasno da je celokupan SDS u najtešnjoj saradnji sa nama. Ovde vidim samo samovolju i neozbiljne postupke ljudi nedoraslih položaju na kome se nalaze.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 71, reg. br. 4/5.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 322.</ref>}} General Hans Felber, vojnoupravni komandant Jugoistoka, poslao je posljednjeg dana maja 1944. godine Komandi Jugoistoka (“na ruke” general-majora Arthura Wintera, načelnika štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]]) prijedlog koji je sadržavao sljedeće: {{izdvojeni citat|Prema koncepciji vojnog zapovjednika Jugoistoka, tješnje povezivanje Crne Gore i Sandžaka sa Srbijom jest poželjno i sa vojnog stanovišta. To će prije svega ojačati poziciju premijera Nedića, a samim tim će pokret Draže Mihailovića, koji je veoma jak u zemlji, približiti premijeru Nediću. Isto tako, i otpor DM–pokreta prema njemačkoj okupacijskoj vlasti biće ublažen. Tada bi bilo lakše iskoristiti snage okupljene u pokretu DM za borbu protiv komunista; s druge strane bi se povećala brojnost ove jedinice, što je trenutno otežano zbog snažnog protivljenja Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Unutar Srbije smanjili bi se unutarstranački sukobi i nemiri, a sve bi se snage mogle upotrijebiti za odbranu od komunističkih prijetnji. Na istoj je liniji i željeno usklađivanje Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa sa [u borbi] dokazanim SDK-om.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=871&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000867.] <br /> ({{jez-njem|"Nach Auffassung Militärbefehlshaber Südost ist auch vom militärischen Standpunkt aus die Herbeiführung einer engeren Bindung von Montenegro und des Sandschak an Serbien erwünscht. Dadurch wird vor allem die Position des Minister–präsidenten Nedic gestärkt und damit die in Lande sehr starke DM–Bewegung an den Min.Präs. Nedic herangeführt. Ebenso wird auch die Gegnerschaft der DM–Bewegung gegen die deutsche Besatzungsmacht gemildert werden. Es wäre dann leichter, für den Kampf gegen die Kommunisten die in der DM–Bewegung steckenden Kräfte auszunutzen und andererseits die z.Zt. durch die erhebliche Gegnerschaft zum SFK erschwerte Aufstockung dieses Verbandes durchzuführen. Innerhalb Serbiens würden die Parteikämpfe und die Unruhen abnehmen und alle Kräfte gegen die Abwehr kommunistischer Bedrohungen eingesetzt werden können. Auch die erwünschte Gleichschaltung des Montenegrinischen Freiwilligen Korps mit den bewährten S.F.K. liegt auf der gleichen Linie."}})</ref>}} Komandant Borbene grupe »Željezna vrata« koja je bila stacionirana u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]], u izvještaju od 7. juna 1944. piše o sastanku oficira [[Srpske granične straže]] kapetana Ivaniševića i poručnika Bogdana Price, komandanta Ramske brigade JVUO, u selu [[Carevac]] kod [[Veliko Gradište|Velikog Gradišta]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=1236&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frame no. 001232.]</ref> U kvislinškom listu „Novo vreme“ od 13. juna ovako se opisuje situacija ljeta 1944. u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Nacionalni četnici su se u velikom broju stavili pod nemačku komandu za borbu protiv boljševičkih Titovih partizana, koji su tokom poslednja dva meseca uzaludno pokušavali da iz istočne Bosne prodru u srpsku oblast. Četnici se bore rame uz rame sa odredima SDK i SDS. Usled boljševičke opasnosti okupile su se na taj način sve nacionalne snage srpskog naroda za zajedničku borbu protiv glavnog neprijatelja boljševizma.<ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 323.</ref>}} Povezanost Draže Mihailovića i Milana Nedića nije predstavljala nepoznanicu ni za [[Edmund Glaise von Horstenau|Edmunda Glaisea von Horstenaua]], njemačkog opunomoćenog generala u [[NDH|Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]]. General Horstenau je u drugoj polovini juna 1944. boravio u Beogradu, gdje je deset dana vršio dužnost komandanta Jugoistoka umjesto generala Hansa Felbera. U svom ratnom dnevniku, Edmund Glaise von Horstenau zapisuje: {{izdvojeni citat|U nedelju uveče, 25. juna 1944, avionom sam otišao iz Beograda. Moje slavno vreme kao vojnog zapovednika za Jugoistok bilo je time okončano. Kada sam napustio Srbiju, imao sam osećaj da je nemačka pozicija i ovde obična kula od karata. Najuticajniji čovek u Srbiji i dalje je Draža Mihailović. Nije mu naškodio ni poraz koji je doživeo od Tita na području NDH. Pripadnici Draže Mihailovića nalaze se i u kabinetu Milana Nedića. Sa Nedićem sam se sreo dva puta. On je čovek koga treba uzeti ozbiljno. Danas bi on sigurno dobro razmislio da li da prihvati ponuđeno mesto predsednika srpske vlade.<ref>Glez fon Horstenau, Između Hitlera i Pavelića: Memoari kontroverznog generala, Nolit, Beograd, 2007, str. 508.</ref>}} Prilježni autori ratnog dnevnika Vrhovne komande Wehrmachta koriste identičnu formulaciju za uzak krug ljudi oko predsjednika srpske kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Ponovo se potvrdilo staro iskustvo, da radikalni pokreti imaju najveći broj pristalica, pa su se tako pristalice Mihailovića mogle naći i u najbližem okruženju Milana Nedića i njegove Straže.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} U svojim ratnim memoarima i [[Hermann Neubacher]] navodi da je u proljeće 1944. došlo do uspostavljanja „službenih veza“ između Mihailovića i Nedića: {{izdvojeni citat|Nedić je moje dosadašnje kontakte sa Glavnim štabom Draže Mihailovića pratio sa ljubomorom i nepoverenjem. On se bojao da se Nemačka sprema da zaigra na četničku kartu, a oni su bili njegovi protivnici. Kada je Nedić uvideo da nema ništa od toga da se ojača njegov položaj time što bi zabeležio uspehe na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu, kako sam ja predlagao, onda je i sam počeo da traži kontakte sa četnicima. U vladu je uveo jednog Dražinog pristalicu [riječ je o generalu [[Miodrag Damjanović|Miodragu Damjanoviću]] — prim.], koji je došao na mesto ubijenog [u atentatu od strane četnika — prim.] državnog sekretara Đorđevića. Na ovaj način su uspostavljene službene veze sa Glavnim štabom Draže Mihailovića. O tim stvarima sam bio obavešten. Najzad, ja sam i sâm nameravao da dođe do toga i to tako što bih ojačao položaj Nedića, koji bi bio ovenčan uspehom.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 158.</ref>}} Još u martu te godine, najviši okupacioni dužnosnici zapazili su ovu tendenciju kod najbližih Nedićevih saradnika. Dnevni red sastanka između generala Felbera i poslanika [[Hermann Neubacher|Neubachera]], održanom kod vojnog komandanta Jugoistoka 4. marta 1944, uključivao je pitanje: »Gdje se sada skriva [[Vojislav Lukačević|Lukačević]]?«, nakon što su Nijemci uhapsili njegovog načelnika štaba majora [[Rudolfa Perhineka]].<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref> Takođe, jedna od na sastanku pretresenih tačaka bila je i posjeta [[Đorđa Perića]], šefa Srpske državne propagande pri Predsedništvu kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Posjeta šefa srpske državne propagande Perića Ic (Ob. odjeljenje). <br /> Predmet razgovora: Nedić, bez političke inicijative, vojnik koji izvršava naređenja. Njegovo okruženje je više za Dražu Mihailovića, pokušavajući izmijeniti Nedićev negativan stav. Cijela stvar je pokušaj da nam se pruži podrška za pregovore s Dražom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=222&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000218.] <br /> ({{jez-njem|"Besuch Peritsch, Chef der Serb.Staatspropaganda bei Ic. Gegenstand: Nedic, ohne politische Initiative, Soldat, der Befehl ausführt. Seine Umgebung ist mehr für DM, versucht, Nedic ablehnende Einstellung zu ändern. Das Ganze ein Versuch, ist bei uns Rückendeckung für Unterhandlungen mit DM zu schaffen."}})</ref>}} Samo tri dana potom, major Aleksandar Mihajlović, komandant Beograda JVuO, izvještava generala Mihailovića o uspostavljenim kontaktima sa Perićem: {{izdvojeni citat|U svrhu da se obaveštajna služba, kako ona čisto vojne prirode, tako i politička, postavi na što solidniju osnovu i postignu što je moguće bolji rezultati, ovaj štab je preduzeo mere da se stavi u vezu sa ljudima koji po prirodi svoga položaja mogu da budu dobro informisani. Tako je, ovih dana, između ostalih, uspostavljena veza i sa šefom Nedićeve propagande Đorđem Perićem, koji je izjavio gotovost da sa nama sarađuje.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1189.</ref>}} O stepenu infiltriranosti pripadnika Mihailovićeve organizacije u institucijama Nedićeve kvislinške uprave svjedoči i general-major [[August Winter]], načelnik štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe F]], u izvještaju koji je 5. jula 1944. godine, ispred Komande Jugoistoka, poslao Vrhovnoj komandi [[Wehrmacht]]a u [[Berlin]]u. General Winter informiše nadređene o „gubitku autoriteta Nedićevih upravnih organa u zemlji“, kao i o tome da oni „svoje zadatke mogu da izvršavaju samo utoliko ukoliko nalogoprimci Draže Mihailovića ili mesni četnički rukovodioci to dopuste“, te zaključuje: {{izdvojeni citat|Nedićev upravni aparat je, zahvaljujući datim unutrašnjim političkim odnosima, duboko prožet pristalicama D. M. sve do vrha.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_87.htm Izveštaj komandanta Jugoistoka od 5. jula 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o vojno-političkoj situaciji u Srbiji i mogućnostima saradnje sa četnicima]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=675&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frames no. 000770—000773.] ({{jez-njem|"Hiermit im Zusammenhang steht der Autoritätsverlust der Nedić–Verwaltungsorgane im Lande, die ihre Aufgaben nur soweit durchführen können, als die D.M.–Beauftragten oder örtlichen Cetnik–Führer solchen zuzulassen belieben. Ein entsprechender und ausreichender Nachdruck durch deutsche Polizeiorgane ist bei der geringen Zahl der in der Masse nicht reichdeutschen Kräfte praktisch ausgeschlossen. Die Nedić–Verwaltungsapparat ist in Auswirkung der gegebenen innerpolitischen Verhältnisse weitgehend mit D.M.–Anhängern bis in die Spitzen durchsetzt."}})</ref>}} Posredstvom komandanta IV puka SDK majora Vojislava Dimitrijevića i Moačanina, člana najvišeg rukovodstva četničke omladinske organizacije Srbije, u julu 1944. došlo je do sastanka između Dimitrija Ljotića i majora [[Ljubiše Terzića]], jednog od četničkih komandanta, u selu [[Lipe (Smederevo)|Lipe]] kod [[Smederevo|Smedereva]]. (U vrijeme sastanka sa Ljotićem, major Terzić je načelnik štaba Velikomoravske grupe korpusa JVuO; od septembra 1943. do januara 1944. bio je načelnik ađutanture Vrhovne komande JVuO.) Sastanak je trajao jedan dan, a glavna tema razgovora i ovom prilikom bila je kako ujediniti sve „nacionalne snage za borbu protiv komunizma“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. II/330.</ref> O ovom sastanku je Boško Kostić, sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio sljedeći zapis: {{izdvojeni citat|Terzić je jednako gledao na situaciju kao i Ljotić. Njemu je bilo jasno da će Saveznici otsad pomagati samo Tita, pa utoliko pre nacionalisti treba da se drže zajednički. O pojedinim ličnostima iz okoline djenerala Draže Mihajlovića izražavao se vrlo nepovoljno. Major Terzić rekao je Ljotiću da pojedini ljudi iz okoline djenerala Mihajlovića ometaju definitivni sporazum nacionalista, jer se plaše da ne izgube svoje položaje. Oni znaju da svi četnički odredi u Srbiji saradjuju sa dobrovoljcima i stražarima, ali, eto, opet ometaju sporazum...<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 158.</ref>}} Povodom sastanka sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Dimitrije Ljotić je 14. jula 1944. poslao pismo<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 18, registarski broj 7/22.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 334.</ref> Draži Mihailoviću u kome se navodi: {{izdvojeni citat|Gospodine generale, 18. maja imao sam sreću da se sastanem, kao delegat generala Nedića, sa generalom Trifunovićem. Iako je taj sastanak doveo do jednog sporazuma, od njega praktično još ništa nije bilo, mada bi zaista trebalo, s obzirom na vrlo teška vremena. Mnogo puta sam tražio sastanak sa Vama, za ove tri godine, ali do njega nikada nije došlo, jer Vi to niste hteli. Gotov sam opet da Vam to ponudim, ako Vi smatrate da to možete prihvatiti. Nalazim da bi to bilo od koristi za naš narod. Ko god je bio kod Vas, govori o Vama sa velikim pohvalama, kao o čoveku krotkom, skromnom, širokogrudom i ljudi koji su sa Vama govorili ne mogu verovati da biste Vi ovako odgovorili na ovako širokogrudu ponudu generala Nedića.}} Nakon što je napustio Srbiju posljednjeg dana maja 1944, predsjednik četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] [[Živko Topalović]] je početkom avgusta te godine sastavio memorandum, u kom se bavi situacijom u zemlji i raspoloženjem stanovništva okupirane Jugoslavije, a koji je uputio vladama [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih zemalja]]. Topalović donosi podatke o [[Lista njemačkih operacija protiv četnika u Drugom svjetskom ratu|antičetničkoj]] »[[Operacija Hajka|operaciji Treibjagd]]« i navodi da je pitanje učešća srpskih jedinica u njemačkoj operaciji izazvalo podjelu u kvislinškom taboru, kao i još jednu od brojnih kriza kabineta generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|U Nedićevoj vladi i među njegovim saradnicima izbio je rascep oko toga: treba li ili ne, da i Nedićeve i Ljotićeve oružane snage zajedno sa Nemcima napadnu na vojne odrede Mihailovićeve. Veliki broj političkih saradnika Nedićevih i Ljotićevih, a gotovo svi komandanti S.D.S. i izvestan broj komandanata dobrovoljačkog korpusa (Ljotićevci) izjasnili su se protivu takve oružane akcije sa motivacijom: da je sav narod u Srbiji uz Dražu Mihailovića, da bi se u toku borbe njihove snage priključile Mihailoviću i da bi takva borba imala za jedini rezultat opustošenje mnogih srpskih sela. U ovoj dubokoj režimskoj krizi, Nedić je dao ostavku, koju mu Nemci nisu uvažili, ali on dugo vremena nije dolazio u kancelariju, niti je napuštao svoju kuću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_5.htm Memorandum Živka Topalovića, predsednika četničkog Centralnog nacionalnog komiteta, od 4. avgusta 1944. o stanju u Jugoslaviji krajem maja 1944. upućen savezničkim vladama]</ref>}} === Sporazum Nedića i Mihailovića === {{main|Durmitorska operacija|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Nemačka komanda javlja, da je Nedić ponudio, nakon upada komunista u Srbiju, u ime veoma ozbiljno ugoženog Srpstva, vojnu saradnju svih srpskih snaga. Nedić je naglasio, da on takođe službeno govori i u ime Mihailovića, koga je nedavno posetio. Od nemačkih vojnih vlasti zatražio je dozvolu, da odmah formira srpsku vojsku u snazi od 50.000 boraca, koja bi se regrutovala iz četničkih jedinica. Komanda Vermahta za Jugoistok, posle razgovora sa Hermanom Nojbaherom, rešila je da se izađe u susret Nedićevoj molbi.<ref name="Živković">{{cite web |url=http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |title=Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta |publisher=Scribd.com |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2016-08-03 |archive-url=https://web.archive.org/web/20160803153944/http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |dead-url=yes }}</ref>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 17. avgusta 1944.}} Od 30. jula do 1. avgusta 1944. godine, u sjedištu Vlade nacionalnog spasa u [[Beograd]]u, održana je trodnevna konferencija kojoj su prisustvovali svi okružni načelnici i komandanti okrugâ u [[Nedićeva Srbija|okupiranoj Srbiji]]. Na tom sastanku, general Nedić je izrazio želju za ujedinjenjem svih [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga u zemlji: {{izdvojeni citat|Otadžbina je u opasnosti! Došli smo do pravog srpskog puta koji predstavlja ujedinjeno srpstvo. Sloga i bratstvo svih Srba mora se sprovesti do kraja. Odbijen je moj predlog o učešću dva ministra, naklonjena organizaciji D.M., u moju vladu. Predlog je odbijen od Draže Mihajlovića, ali i to je pravilno gledište s obzirom na današnje prilike. Događaji lete strahovito brzo. Rešavajući momenti su blizu. Istrebljenje Srpstva moramo sprečiti. Sve naše oružane snage moraju se ujediniti sa nacionalnim četnicima. To je vrhovni zakon Otadžbine, jer to hoće ceo srpski narod. Jedna nacionalna snaga u jedinstvenom duhu mora da se ispolji na jednom putu i u jednom pravcu. Krv naše krvi mora da progovori.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, 121–4–21</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230415161748/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2023-04-15 }}, str. 26.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} U ljeto 1944. godine, konačno je sazrela ideja o sastanku generalâ Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića. O sastanku sa Mihailovićem Nedić je pred jugoslovenskim istražnim organima, 9. januara 1946. godine, pored ostalog, izjavio sljedeće: {{izdvojeni citat|U 1944. godini Draža Mihailović je tražio da odredim izvesne delegate radi pregovora. Sa svoje strane sam odredio Iliju Mihailovića i Dimitrija Ljotića. Ilija Mihailović [bivši narodni poslanik i član najužeg vođstva bivše [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS) — nap.] je u više navrata odlazio kod Draže i bio je uvek primljen, dok je Ljotić bio dva puta, ali samo u štabu, dok od strane Draže Mihailovića nije bio lično primljen. Jula meseca, posredstvom Dragog Jovanovića, došlo je do prvog sastanka [sastanak je održan u avgustu, a ne u julu — nap.] između mene i D. M. Na ovom sastanku radilo se o tome da se stvori aparat koji će u datom momentu posle nemačkog sloma da preuzme vlast u zemlji. Tom prilikom postavljeni su mi od Draže uslovi za liferovanje oružja. Njegovi zahtevi u ovom pogledu bili su suviše veliki, ali su delimično od moje strane prihvaćeni i ispunjeni.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Izjava Milana Nedića pred istražnim organima 1946. godine.</ref>}} Draža Mihailović i Milan Nedić sastali su se 12. i 13. avgusta 1944. u selu [[Ražana]] pokraj Kosjerića. Na sastanku su prisustvovali četnički komandanti: pukovnik [[Luka Baletić]], potpukovnik [[Mirko Lalatović]], major [[Dragoslav Račić]], major [[Nikola Kalabić]], a od Nedićevih saradnika: [[Dragomir Jovanović|Dragi Jovanović]], šef kvislinške policije i upravnik grada Beograda, kao i general [[Miodrag Damjanović]], šef Nedićevog kabineta. Sastanak je ugovorio, kako je priznao pred istražnim organima 1946, Dragi Jovanović. On se prethodno u Aranđelovcu sastao sa četničkim komandantima Račićem, Kalabićem i [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]]. Na sastanku je dogovoreno da se radi na susretu Nedića i Mihailovića u cilju objedinjavanja antikomunističkih snaga. Jovanović se potom vratio u Beograd gde je dobio Nedićevu saglasnost za organizovanje sastanka sa Mihailovićem.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића 1941-1945, Београд, 1979, стр. 311-312.</ref> Milan Nedić se u istrazi 1946. prisjetio još nekih detalja s ovog sastanka: {{izdvojeni citat|Susret, kako između mene i Draže, tako i ostalih oficira, bio je srdačan i prijateljski. Sećam se da sam se sa Kalabićem poljubio, a on mi je rekao: 'Zaštitniče moga jadnog oca!', stavljajući mi glavu na grudi. Draža je tražio od mene da mu izložim opštu situaciju i razvoj budućih događaja. Ja sam mu kazao da Nemci propadaju i da će morati uskoro da se povuku iz zemlje. Predočio sam mu opasnost od komunista koji nadiru sa sviju strana, pa je stoga potrebno da se obrazuje jedan srpski front od mojih odreda i četničkih, pa da ujedinjeni brzo i efikasno spasimo Srpstvo i Srbiju od komunističkih upada. Draža me je saslušao i prihvatio moj predlog. Sporazumeli smo se da oružje i municiju izdejstvujemo preko Nemaca, pošto će na tome raditi Raković. U pogledu novca, bilo je odlučeno da moja vlada mesečno daje po 100 miliona dinara. '''Dalje smo se sporazumeli da se sve oružane formacije vlade stave pod komandu Draže Mihailovića radi koordinacije u borbi protiv komunista.'''<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 389, фус. 79.</ref>}} {{izdvojeni citat| * Vlada stavlja odmah na raspoloženje generalu Draži Mihailoviću za plate oficirima, podoficirima i ostalima 10 miliona dinara, s tim da prestane pljačkanje državnih pošta i ostalog. * General Nedić, odnosno vlada, preuzimaju na sebe obavezu da kod Nemaca izdejstvuje odmah 30.000 pušaka, 3 miliona puščanih i mitraljeskih metaka, 500 puško-mitraljeza i 500 bacača granata. * General Mihailović garantuje Nediću, a ovaj preuzima obavezu pred Nemcima, da se ovo oružje neće ni u kom slučaju upotrebiti protiv Nemaca. * Nedić i vlada, voljni su, ukoliko okupator dozvoljava, da se i sve oružane formacije vlade radi koordiniranja akcije protiv komunista, stave pod komandu Draže Mihailovića. * Vlada je voljna, ukoliko dobavi, da mu odmah stavi na raspoloženje i neodređeni broj uniformi i obuće!|Tačke sporazuma Nedića i Mihailovića od avgusta 1944.<ref name="Saslušanje"/>}} Na temelju postignutog sporazuma, general Milan Nedić je, sada s mnogo više samopouzdanja nego ranije, mogao istupiti pred dužnosnike njemačke okupacione sile u pogledu zahtjeva za naoružanjem: {{izdvojeni citat|Srpski ministar predsjednik Nedić, prilikom prijema kod komandanta Jugoistoka 17. 8, po nalogu srpske vlade a jednovremeno po nalogu i Draže Mihailovića, ukazujući na akutnu opasnost za Srbiju od komunizma, kao i na razvoj situacije u Bugarskoj, zatim na dosadašnju skoro besplodnu lojalnost prema njemačkoj okupacionoj sili, postavio je zahtjev za odobrenje jačih srpskih trupnih kontingenata uključujući tu i zahtjev za teškim oružjem. O detaljima pregovora sa ministrom predsjednikom Nedićem biće poslat poseban izvještaj Vrhovnoj komandi Wehrmachta.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1099&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000957.] <br /> ({{jez-njem|"Der serbische Ministerpräsident Nedic hat am 17.8. beim Empfang durch dem Mil.Befh.Südost im Auftrag der serbischen Regierung und zugleich des DM unter Hinweis auf die akute Gefährdung Serbiens durch den Kommunismus und auf die Entwicklung der bulgarischen Lage sowie bisher fast fruchtloser Loyalität serbischer Regierung der deutschen Besatzungsmacht gegenüber den Antrag auf Genehmigung starker serbischer Truppenkontingente einschliesslich schwerer Waffen gestellt. Über die Einzelheiten der Verhandlungen mit Ministerpräsident Nedic wird an OKW eine besondere Meldung noch ergehen."}})</ref>}} U [[teleks]]u poslatom 19. avgusta 1944. iz [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] Vrhovnoj komandi Wehrmachta urgira se za prihvatanje ponude Nedića i Mihailovića, ali i upozorava na dalekosežne posljedice kako za njemačku vojsku, tako i za privredu Trećeg Reicha, ukoliko bi rukovodstvo u [[Berlin]]u odbilo ovu ponudu: {{izdvojeni citat|Nedić je postavio zahtev za hitnu isporuku 3 miliona metaka pešadijske municije, odobrenje za formiranje srpske vojske koja bi brojala 50.000 ljudi, čije regrutovanje bi trebalo da usledi od četničkih jedinica Draže Mihailovića, te isporuku oružja uključujući pritom i teško naoružanje. U iscrpnom razgovoru između komandanta Jugoistoka, specijalnog opunomoćenika Ministarstva inostranih poslova za Jugoistok i vojnoupravnog komandanta Jugoistoka utvrđeno je sledeće: a) da razvoj komunističke opasnosti u i oko Srbije zahteva korišćenje svih antikomunističkih snaga, b) da bi principijelno odbijanje ponude Nedića i Draže Mihailovića silom prilika dovelo do: postavljanja svih Srba protiv nemačke okupacione sile, do prelaza pojedinih četničkih jedinica u komunistički zaraženu Narodnooslobodilačku vojsku, u slučaju generalnog otkaza pomoći, dalje bi dovelo do većih uspeha dobro naoružanih Titovih bandi protiv slabih jedinica Draže Mihailovića na srpskom prostoru, dovelo bi i do konačnog prekida svih komunikacija, naročito prema Grčkoj, konačno bi dovelo do prekida mogućnosti korišćenja izvora ratne privrede neophodne za Vermaht i otadžbinu.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=648&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000643—000644.]</ref>}} Posle sastanka u Ražani, postojala je stalna veza između štaba DM i Nedićeve vlade. Glavni posrednik u svemu ovome bio je [[Milan Aćimović]]. Za delegata za vezu sa Nedićem, Draža Mihailović je odredio kapetana Predraga Rakovića, a Nedić Iliju Mihailovića. Došavši u Beograd, Predrag Raković se nastanio kod Milana Aćimovića i svakodnevno odlazio generalu Nediću. Raković je koordinirao rad oružanih odreda Nedićeve vlade i Mihailovićevih jedinica u borbi protiv NOP-a u Srbiji. Preko Rakovića, Milan Nedić je upućivao oružje i municiju za Mihailovićeve jedinice. Ubrzo po njegovom dolasku u Beograd, Nedić je Rakovića doveo u vezu sa komandantom Jugoistoka generalom Felberom i njegovim načelnikom štaba Gajtnerom. Od tada je kapetan Raković održavao vezu i između generalâ Felbera i Mihailovića, koristeći se tom vezom za dobijanje oružja i municije, ali i za efikasnije koordiniranje borbenih dejstava nemačkih i četničkih jedinica u Srbiji u borbama protiv NOVJ.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref> U narednom periodu, Dragomir Jovanović je nastavio održavati kontakte sa ravnogorskom organizacijom. Prema ličnom priznanju pred isljednicima [[OZNA]]-e, vrlo brzo je ugovorio i svoj sastanak sa generalom Mihailovićem. Jovanović svjedoči da se taj sastanak odigrao 28. avgusta, u [[Pranjani]]ma kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]]. Tom prilikom, navodno je Mihailovića informisao o pripremama Njemaca za povlačenje i prenio mu informacije o oskudnim vojnim jedinicama kojima je u tom trenutku okupator raspolagao.<ref>Радосав Р. Туцовић, Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 292.</ref> === Nemačka ocena Mihailovića === [[Datoteka:First Vrede sa četnicima.jpg|thumb|Nemački kapetan Wrede i četnički komandanti [[Nikola Kalabić]], Dragoslav Račić i [[Neško Nedić]], nakon potpisanog sporazuma o zajedničkoj borbi protiv partizana, u Topoli 11. avgusta 1944. (''nemački izvor'')<ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_536.jpg Wredeova zabeleška str.1]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_537.jpg Wredeova zabeleška str.2]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_538.jpg Wredeova zabeleška str.3]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_539.jpg Wredeova zabeleška str.4]</ref>]] Neposredno uoči sastanka između Nedića i Mihailovića, u [[Topola|Topoli]] se 11. avgusta 1944. odigrao sastanak između predstavnika nemačke komande Jugoistoka i predstavnika Draže Mihailovića, na kome je major [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]] [[Dragoslav Račić]] uverio nemačke predstavnike u spremnost na saradnju Mihailovićevog pokreta sa nemačkim okupatorom: {{izdvojeni citat|Političko zauzimanje stava Draže Mihailovića i njegovog pokreta potpuno se izmenilo. Oni su spremni da u potpunosti sa nama sarađuju. Oni predlažu stvaranje jednog nacionalnog fronta koji bi obuhvatio Srpsku državnu stražu, Srpski dobrovoljački korpus, formacije Draže Mihailovića i sve nacionalne snage orijentisane protiv komunista. Pokret Draže Mihailovića je spreman da ide u celosti u ovaj front. Osnovni zadatak je opšta mobilizacija i stvaranje jedne srpske nacionalne armije, za uništenje komunizma u Srbiji. Kada komunizam u Srbiji bude pobeđen, DM—pokret je spreman da se uključi prema naređenju nemačkog rukovodstva na Balkanu i ma gde drugo.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=535&rec=311&roll=286 NARA, T311, Roll 286, frame no. 000501.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1069.</ref>}} Na istom sastanku, kapetan knez Vrede (Rittmeister Fürst Wrede) sumirao je prijedloge predstavnika Draže Mihailovića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|1) DM želi da razgovara sa opunomoćenikom [[adolf Hitler|firera]] za jugoistočni prostor. 2) On teži okupljanju svih nacionalnih srpskih snaga. 3) Mobilizacija i naoružavanje svih za oružje sposobnih Srba za borbu protiv komunizma. Naoružavanje i vođstvo pod nemačkim Vermahtom. 4) DM moli da sam ostane u ilegali. 5) Pripadnici DM—pokreta ne treba da budu u nemačkim uniformama.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230818195525/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm |date=2023-08-18 }}, str. 1070.</ref>}} [[Datoteka:Bundesarchiv Bild 183-S33882, Adolf Hitler retouched.jpg|thumb|175px|Vođa [[Treći Reich|Njemačkog Reicha]] [[Adolf Hitler]] smatrao je Dražu Mihailovića nepouzdanim i dopuštao je samo taktičku saradnju sa četnicima u borbi protiv partizanskih snaga.]] Sledeće sedmice, 18. avgusta je održan sastanak na najvišem nivou u nemačkoj komandi Jugoistoka. Tu su još jednom sumirani Mihailovićevi predlozi: {{izdvojeni citat| a) Bezuslovno obećanje, da nijedan nemački vojnik neće biti napadnut od četnika. Davanje talaca.<br/> b) Zajednička borba isključivo protiv komunista u cilju uspostavljanja mira i reda. Nemci i četnici ne moraju biti neprijatelji. <br/> c) Neprijatelj br. 1 su komunisti i svi oni koji ih podržavaju ili ne sadejstvuju u borbi protiv komunista. <br/> d) Draža Mihajlović moli, da ga se privuče organizovanju Srpskog dobrovoljačkog korpusa i organizovanju Dobrovoljačkog korpusa. <br/> e) Bilo kakva veza s partizanima je nemoguća.<br/> f) Draža Mihailović moli da se stvori prijateljskije raspoloženje, da bi se oslobodilo četnike, koji su uhapšeni u Srbiji, bez posredovanja četnika. <br/> g) U slučaju invazije nema borbe protiv Nemaca. Borba protiv komunista će se produžiti. Četnici hoće da spreče vezu partizana s invazionim trupama. <br /> h) Draža Mihajlović nema veze s Englezima. On i ne želi više da je ima, odgovarajući engleskom držanju prema srpskom narodu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=570&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000565—000566.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072.</ref>}} Na sastanku je specijalni nemački izaslanik za Balkan [[Hermann Neubacher]] ocenio da obećanja Draže Mihailovića u pogledu lojalnog držanja treba uzeti ozbiljno, pošto je dokazao on „da je toliki antikomunista, da je usprkos engleskim ponudama dao prednost prosjačenju kod okupatora pred slogom s crvenom stranom“. Ovi pregovori završili su formulisanjem inicijative za formiranje srpske armije od 50.000 ljudi za borbu protiv komunizma kojom bi rukovodio [[Dragoljub Mihailović|Mihailović]], a koju bi opremila nacistička Nemačka. U izvještaju sa sastanka naglašava se da treba pozdraviti „predlog za formiranje srpskog jedinstvenog fronta“,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072-1080.</ref> te zaključuje sljedeće: {{izdvojeni citat|Svaki dogovor s Dražom Mihajlovićem mora da dovede do odluka koje će imati naročiti profil. Namera Draže Mihajlovića, da sam ostane u pozadini a Nedića da upotrebi kao reklamnu tablu, politički nam nije nepoželjna.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=578&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000573.] <br/> ({{jez-njem|"Jede Besprechung mit D.M. muss zu profilierten Entscheidungen führen. Die Absicht D–M.'s, selbst im Hintergrund zu bleiben und Nedic als Aushängeschild zu benutzen, ist uns politisch nicht unerwünscht."}})</ref>}} U dnevnom izvještaju Operativnog odeljenja [[Beograd]] — [[Dedinje]] [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] od 17. avgusta 1944, konstatuje se da „vojno-politička situacija na Jugoistoku trenutno se karakteriše sa dva teška vojnopolitička problema“, te da je drugi „problem“ — četnička ponuda kvislinškim i okupacionim vlastima: {{izdvojeni citat|Ponuda Draže Mihailovića da se četničke jedinice potčine nemačkom komandovanju za zajedničku borbu protiv komunista i njegov zahtev za oružjem. Draža Mihailović se pri tom oficijelno priključio ministru predsedniku Nediću, koji je bio zamolio za razgovor sa komandantom Jugoistoka. Prijem srpskog ministra-predsednika Nedića kod komandanta Jugoistoka utvrđen je za 17. 8. uveče. Pre toga održan je razgovor, pod rukovodstvom general-feldmaršala barona fon Vajksa, o ponudi za pregovore Draže Mihailovića. Učesnici ovog sastanka su bili: Gospodin general-feldmaršal baron fon Vajks, naročiti opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova ministar Nojbaher, vojnoupravni komandant Jugoistoka general pešadije Felber, general-major Gajtner, načelnik Operativnog odeljenja generalštabni pukovnik Zelmajer, koji zastupa načelnika štaba komandanta Jugoistoka, načelnik Obaveštajnog odeljenja generalštabni potpukovnik Harling, ađutant komandanta Jugoistoka potporučnik Riter. Gospodin komandant i ministar Nojbaher izjasnili su se za prihvatanje ponude o pregovorima sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000952—000953.]</ref>}} General [[Hermann Behrends]], viši vođa [[Schutzstaffel|SS]] i policije u okupiranoj Srbiji, u izvještaju poslatom Vrhovnoj komandi Wehrmachta za period od 1. do 31. avgusta 1944. godine, svojim pretpostavljenim dostavlja podatke o sastanku Nedića sa Mihailovićem, kao i o Nedićevom zahtjevu za formiranjem „srpske nacionalne vojske“ upućenom Komandi Jugoistoka: {{izdvojeni citat|Crvena opasnost, koja počinje sve više da preti, a prema kojoj se srpski narod i danas još u svojoj pretežnoj većini drži negativno, ubrzala je, pre svega, u nacionalnim krugovima razvoj, koji pod zanemarivanjem svih dosada postojećih suprotnosti, hoće da stvori mogućnost efikasne odbrane stvaranjem jednog nacionalnog bloka. Kako kod pokreta DM, tako i kod rukovodstva Srpskog dobrovoljačkog korpusa, ispoljile su se u izveštajnom periodu težnje istoga pravca i u velikoj meri dovele do zbližavanja između ovih dosada neprijateljskih nacionalnih grupa. Takođe i Nedićeva vlada je u toku ovog razvoja otkrila svoje dosada manje ili više ilegalne veze sa pokretom DM-a i sada uspostavila zvaničan dodir sa pokretom DM-a. Ovaj osnovni unutrašnjo-politički preokret došao je do vidljivog izraza sastankom između ministra pretsednika Nedića i Draže Mihajlovića, koji je održan 12 i 13.8. u Donjoj Šatornji. Prilikom ovog razgovora očigledno je došlo do sporazuma, koji je imao za posledicu da se srpska vlada sada u velikoj meri i javno identifikuje sa željama pokreta DM-a. Nekoliko dana docnije, usledila je poseta cele vlade Vojnom zapovedniku za Jugoistok, prilikom koje je ministar pretsednik Nedić ultimativno tražio formiranje, opremanje i naoružavanje jedne srpske nacionalne vojske od približno 50.000 ljudi, čiji bi temelj, izgleda, obrazovao Srpski dobrovoljački korpus, a u koju bi se uključili borbeni odredi pokreta DM.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} General Behrends je zabilježio i da se u [[Šumadija|Šumadiji]], nadomak [[Beograd]]a, provodi „velika akcija“ protiv jedinicâ NOVJ, u kojoj učestvuju združene snage [[Nikola Kalabić|Kalabićevih]] četnika, kvislinških trupâ i okupatora: {{izdvojeni citat|''Situacija kod neprijatelja u Srbiji'': ''Okrug Beograd'': <br /> ''Komunisti'': Znatno pojačana dejstva Šumadijske, Kosmajske i Podunavske brigade u prostoru Sopot — Lazarevac — Aranđelovac — Azanja — Drugovac. Prepadi na opštine, uništenje znatnog broja vršalica, ubistva činovnika i pojedinih seljaka. U dva maha infiltriranje komunističkih bandi iz Srema u jačini od 150—200 ljudi preko Save na prostoru zapadno od Umke. Obrazovanje baza komunističke delatnosti na planini Kosmaj kao i u prostoru Azanje. ''DM'': Neprekidne borbe protiv gore navedenih komunističkih bandi. Velika akcija komandanta DM-a, majora Kalabića, sa oko 4.000 ljudi, potpomognuta Srpskim dobrovoljačkim korpusom — Srpskom državnom stražom i nemačkim jedinicama, još je u toku.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} I Hermann Neubacher se u svojim memoarima osvrnuo na uspostavljanje »antikomunističkog fronta«, kao i na sastanak Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Crvena armija napredovala je i približavala se granicama Srbije, Tito je postajao sve moćniji na čitavom jugoslovenskom prostoru, pa je u toj situaciji Nedić hteo da sebi osigura pozicije time što će da se poveže sa svojim jačim, nacionalističkim konkurentom, sa Dražom. S druge strane, Mihailoviću je, takođe, bio potreban Nedić, premda ga nije ozbiljno uzimao kao budući faktor moći, ali se nadao da će uz njegovu pomoć da se dokopa nemačkog oružja, pre nego što započne povlačenje Vermahta iz Srbije. U avgustu 1944. došlo je do susreta Nedića i Draže Mihailovića. Oni su se sreli u prostoriji koja je bila potpuno zamračena. Na taj način, niko od njih dvojice nije mogao da dokaže da su se stvarno sreli. I ovo je tipično za balkanske metode zavere. Komunisti su pretili da će da zavladaju celom zemljom, i zato je Mihailović zahtevao od Nedića da mu pruži finansijsku pomoć, te da pokuša sve da bi od Nemaca dobio toliko oružja da može da naoruža pedeset hiljada svojih pristalica. Na taj bi se način Nedić iskupio kod četnika i boraca pokreta otpora, jer je prethodno godinama sarađivao sa Nemcima. Tako bi se stvorio zajednički antikomunistički front.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, strane 158—159.</ref>}} Zabrinutost najviših njemačkih instanci uslovljena prodorom snaga [[NOVJ]] s juga, tj. iz pravca [[Crna Gora|Crne Gore]], bila je očigledna. U procjeni situacije u Srbiji od 9. avgusta 1944. godine, feldmaršal [[Maximilian von Weichs]], komandant Jugoistoka, zapisuje sljedeće: {{izdvojeni citat|U Srbiji upad više Titovih operativnih jedinica. U prostoru između Ibra i Morave jake crvene snage iz Crne Gore nalaze se u napredovanju protiv četničkih jedinica, policije, Srpskog dobrovoljačkog korpusa i bugarskih bataljona koji su im bačeni u susret. Radi se, što više ne predstavlja neki znak pitanja, o II korpusu sa oko 3 crvene divizije. Crvena 37. divizija nalaza se trenutno u napredovanju iz prostora severno od Prijepolja za Ivanjicu. Treba računati da će ona ubrzo dostići odsek Ibra severno od Ušća. Divizijama XII korpusa je pošlo za rukom, kako im je bilo i naređeno, da krenu maršem u pravcu severnog dela Crne Gore. Uprkos preduzetog gonjenja od strane 7. SS-divizije, mora se računati sa njihovim prispećem u predeo Pljevalja u toku par dana. Ukratko, dobila se slika o jednom velikom i skoro planskom toku Titove ofanzive, koja je već dugo očekivana u cilju zauzimanja južnog dela Srbije, čak i ako su pojedinačne jedinice koje učestvuju potučene i mada se XII korpus bori sa velikim poteškoćama oko snabdevanja. Na osnovu podataka iz pouzdanih izvora, može se zaključiti da crvene snage koje su prispele u Srbiju, posle njihovog sjedinjenja sa jedinicama Glavnog štaba Srbije, žele da se učvrste sa obe strane železničke pruge Stalać — Niš — Đevđelija i da glavne saobraćajne arterije Jugoistoka potpuno prekinu, te da južni deo Srbije isključe od svih uticaja četnika DM, kako bi ga učinili oblašću komunističkog gospodarenja.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1065&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000923—000924.]</ref>}} Nemačke snage u Srbiji sve do kraja leta 1944. nisu bile dovoljno velike kako bi same uspešno mogle zaustaviti nekoliko partizanskih ofanziva. Zbog toga je nemački okupator bio prinuđen da angažuje snage [[Bugari|bugarskog]] okupatora, zatim snage [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]], [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Srpska državna straža|SDS]]. O značaju koje su snage JVuO, SDK i SDS odigrale u ovim borbama kao pomoćne nemačke snage, svedoči jedan sumarni nemački izveštaj iz druge polovine avgusta 1944. u kome se navode gubici SDK, SDS i „lojalnih četnika” (jedinice JVuO koje su sarađivale sa okupatorom u vojnim akcijama) od 15. marta do 15. avgusta 1944. U izveštaju se navodi da su snage „lojalnih četnika” u tom razdoblju imale gubitke od 1.749 poginulih, 2.089 ranjenih i 120 nestalih, snage SDS (skupa sa [[Srpskom graničnom stražom]]) su imale gubitke od 160 poginulih, 120 ranjenih i 28 nestalih, dok su dobrovoljci izgubili 140 vojnika, uz 312 ranjenih i 89 nestalih.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=978&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000968.]</ref><ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 116.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 200.</ref> U izvještaju Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka upućenom 15. avgusta 1944. komandi Jugoistoka, navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Sada je u toku formiranje nacionalnog srpskog jedinstvenog fronta protiv komunizma sa ciljem potpunog razumevanja između Nedićeve vlade i pokreta D. M. da se zajedničkom borbom spreči boljševizacija Srbije. Za vođenje ove borbe, uz formiranje nacionalne srpske armije, zahteva se od nemačkog Vermahta pomoć u opremi i naoružanju. Dok će onda vojni delovi srpskog nacionalnog pokreta biti spremni da se bezuslovno stave pod nemačku komandu, dotle je držanje političkog sektora još nejasno.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_109.htm Izveštaj Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka od 15. avgusta 1944. komandantu Jugoistoka o vojno-političkoj i privrednoj situaciji u Srbiji]</ref>}} Hermann Neubacher je, kao pristalica elastičnije politike prema Mihailoviću, sugerisao preko komande Jugoistoka da se od zaplijenjenog oružja, koje se nalazilo u [[Mađarska|Mađarskoj]], izvjesna količina dodijeli Mihailoviću. U izvještaju upućenom 16. avgusta 1944. [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru inostranih poslova Reicha, Neubacher posebno naglašava: {{izdvojeni citat|Treba pretpostaviti da se Draža Mihailović poslednjih nedelja preko posrednika u velikoj meri složio i s Nedićem o opasnosti situacije i o potrebi za zajedničkim nastupanjem nacionalnih trupa. U svakom slučaju, i Nedić sa svojim sledbenicima ne vidi, već na osnovu slabljenja sopstvenog političkog položaja u zemlji, sada nikakav drugi put za spasavanje nacionalnog srpstva do pakta sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Mikroteka, N—T—312, rolna 780, snimak 371754.</ref>}} Milan Nedić se 18. avgusta 1944. na zajedničkoj sednici kvislinške vlade sa nemačkim glavnim komandantom za Jugoistok, garantovao je da će se pokret pod komandom generala Mihailovića suzdržati od "neprijateljskih dejstava protiv Nemaca". Nedić je garantovao nemačkom okupatoru: {{izdvojeni citat|Ljudstvo Draže Mihailovića u buduće će osiguravati bezbednost cesta, železnice, transporta žita, rudnika i ostale pogone koji su od značaja za Nemce. Srpske nacionalne jedinice su pod Nedićevom komandom, koga priznaje pokret Draže Mihailovića, spremne za odlučnu borbu protiv komunizma. Nedić je istovremeno izjavio da je samo u tom slučaju sposoban da preuzme odgovornost vlade, u koliko bude bezodvlačno potpomognut nemačkim oružjem...<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_230.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1081.</ref>}} U ratnom dnevniku<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref> komande Grupe armija »F« se navodi da se vrše posljednje pripreme za sastanak na vrhu u Berlinu (Hitler — Neubacher — von Weichs): {{izdvojeni citat| 20. 8. 1944 Operativno odeljenje Beograd — Dedinje 18.15 časova: Generalštabni major Brudermiler saopštava generalštabnom pukovniku Zelmajeru telefonski da je Vrhovna komanda Vermahta saglasna sa svim predlozima i da će tu svoju saglasnost potvrditi i telegramom. Na pitanje generalštabnog majora Brudermilera po predmetu ponude Nedić—Draža Mihailović, generalštabni pukovnik Zelmajer mu je odgovorio da je komandant Jugoistoka dopisom Obaveštajno odeljenje/oficir Abvera str. pov. 6630/44 od 19. 8. 44 (uporedi operacijski dnevnik, prilog 143/VIII) izvestio Vrhovnu komandu Vermahta sledeće: 1.) šta je Draža Mihailović zahtevao preko Nedića, 2.) stav po ovom komandanta Jugoistoka, 3.) da general-feldmaršal baron fon Vajks i ministar Nojbaher žele da zajedno podnesu referat Fireru.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1110&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000968.]</ref>}} U zabilješkama koje je osoblje komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maximiliana von Weichs]]a pripremilo za njegov sastanak s Hitlerom 22. augusta 1944. godine, razmotrena je vojno-politička situacija u Srbiji i Jugoslaviji. U dokumentu se daje ocjena dosadašnjih odnosa generalâ Nedića i Mihailovića i tvrdi da, iako je imao stanovite zadrške prema generalu Mihailoviću, general Nedić sada postao jedan od Mihailovićevih zagovornika pred Nijemcima, tako da se konačno može reći da postoji ujedinjeni srpski antikomunistički front u kojem Mihailović ima podršku više od „90% svih Srba“.<ref name="ReferenceH"/><ref>Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimak 961.</ref> U vrijeme kad je von Weichs morao napustiti Beograd da podnese izvještaj Hitleru, došlo je do sastanka između Nedića i Mihailovića. Prema obavijesti<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=973&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000963.] <br /> ({{jez-njem|"DM will sich aus Rücksicht auf die eigene Bevölkerung und im Hinblick auf die Zukunft wie bisher zurückhalten. Er will den Kampf gegen den Kommunismus führen, die politischen Bindungen zur Besatzungsmacht sollen Reservat des Minister-präsidenten sein und bleiben."}})</ref> koju je primio von Weichs, položaj dvojice generala u ovoj novoj kombinaciji bio je politički uvjetovan: {{izdvojeni citat|Iz obzira prema srpskom narodu i s obzirom na budućnost, Draža Mihailović će kao i do sada ostati u pozadini. Borbu protiv komunizma vodit će ipak on, dok će političke veze sa okupacionom silom i dalje ostati u domeni predsjednika vlade Nedića.}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a za 22. avgust 1944. godine, preneseni su zaključci sa sastanka održanog u [[Berlin]]u između Adolfa Hitlera, Hermanna Neubachera i Maximiliana von Weichsa. Hitler je odbacio ideju Neubachera i von Weichsa o naoružavanju armije od pedeset hiljada ljudi, zato što je po interese [[Treći Reich|Velikonjemačkog Reicha]] smatrao opasnim potpuno zbližavanje Nedića i Mihailovića, dozvolivši ipak da se „delimično ispune srpske želje“: {{izdvojeni citat|Nojbaher i general fon Vajks predočili su Fireru stanje u Srbiji: očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarskog okupacione vojske iz Srbije biće veoma nepovoljno po Vermaht, jer naše snage u Srbiji danas nisu dovoljne, da se efikasno suoče sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od marta do avgusta 1944. izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema nemačkoj okupacionoj sili u poslednje vreme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa nemačkim trupama u južnoj Srbiji i to pod komandom nemačkog majora Vajela. Da je došlo do jedinstva između Nedića i Mihailovića znači, da je došlo do ujedinjenja svih Srba i obojici to obezbeđuje podršku 90% naroda.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (“Susret Tita sa Čerčilom u Rimu“)}} Dakle, uprkos zalaganju nemačke komande Balkana, nemački vrhovni vođa [[Adolf Hitler]] je 22. avgusta 1944. odbacio Mihailovićevu inicijativu, ocenjujući da će to oružje "jednom kasnijom prilikom biti upravljeno protiv Nemaca." On je odobrio samo taktičku saradnju sa četnicima.<ref>[http://sr.wikisource.org/sr/%D0%A1%D0%BB%D1%83%D0%B6%D0%B1%D0%B5%D0%BD%D0%B0_%D0%B1%D0%B5%D0%BB%D0%B5%D1%88%D0%BA%D0%B0_%D1%81%D0%B0_%D1%80%D0%B5%D1%84%D0%B5%D1%80%D0%B8%D1%81%D0%B0%D1%9A%D0%B0_%D0%A5%D0%B8%D1%82%D0%BB%D0%B5%D1%80%D1%83_%D0%BE_%D0%BF%D0%BB%D0%B0%D0%BD%D1%83_%D1%81%D0%B0%D1%80%D0%B0%D0%B4%D1%9A%D0%B5_%D1%81%D0%B0_%D1%87%D0%B5%D1%82%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8%D0%BC%D0%B0_%D0%BE%D0%B4_22.8.1944 Službena beleška sa referisanja Hitleru o planu saradnje sa četnicima od 22.8.1944.]{{dead link}}</ref> 28. avgusta 1944, Operativno odjeljenje Beograd — Dedinje Armijske grupe »F« obavještava nadležne u Berlinu da Nedić, i pored Hitlerove suzdržanosti, insistira na ustupanju neophodnog oružja četnicima: {{izdvojeni citat|Kod srbijanskih četnika nervoza je u porastu zbog razvoja situacije u Rumuniji i Bugarskoj. Predsednik vlade Nedić je ipak juče izjavio da će i dalje ostati lojalan prema nama (generalštabni potpukovnik fon Harling: Nedić vrši najoštriji pritisak da se izda obećano oružje odredima Draže Mihailovića).<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=24&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frame no. 000018.] <br /> ({{jez-njem|"Bei dem serbischen Cetniks zunehmende Nervosität infolge der Entwicklung der Lage in Rumänien und Bulgarien. Ministerpräsident Nedic hat jedoch gestern erklärt, dass er weiter zu uns lojal stehen werde. (Oberstlt.i.G.v.Harling: Nedic drängt schärfstens nach zugesagter Waffenlieferung an die DM—Verbände.)"}})</ref>}} Nasuprot Hitlerovom mišljenju, Nojbaher je [[30. 8.|30. avgusta]] i dalje tvrdio da Draža Mihajlović, poput Milana Nedića, verno služi nemačkim interesima, i da se "do danas trudio da ne zauzme neprijateljsko držanje prema okupatoru". To isto smatra i za ostale vodeće Srbe, koji su se, pod parolom »dajte nam oružje — onda pripadamo Vama«, lojalno držali.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_4_231.htm |title=Zabeleška obaveštajne grupe nemačkih komandi na Jugoistoku od 30. avgusta 1944. sa savetovanja u štabu komande Jugoistoka o aktuelnim pitanjima saradnje sa Dražom Mihailovićem i razvoju celokupne situacije na području Jugoistoka |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> === Posljedice sporazuma === [[26. 8.|26. avgusta]] 1944. godine Jugoslovenska izbeglička vlada priznala je [[Josip Broz Tito|Tita]] za svog legitimnog predstavnika i vođu, a [[Ivan Šubašić]] je zadržao mesto predsednika Jugoslovenske izbegličke vlade. Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga zapazila je tom prilikom: {{izdvojeni citat|Sporazum Tita sa londonskom vladom u izbjeglištvu značio je težak, ako ne i smrtonosni, udarac za Nedićevu vladu i četnike.<ref name="Živković"/> <br /> ({{jez-njem|"Die Einigung Titos mit der Londoner Exilregierung bedeutete einen schweren, wenn nicht tödlichen Schlag für die Regierung Nedic und die Cetniks."}})}} Na osnovu avgustovskog sporazuma sa Nedićem, Mihailovićevim četnicima je isporučena veća količinu oružja, municije i opreme, iz nemačkih magacina.<ref name="Saslušanje"/> Odluka o objedinjavanju svih domaćih antipartizanskih snaga i njihovom ulasku u sastav JVuO donijeta je na sastancima između predstavnika kvislinške vlade i kvislinških vojnih formacija sa predstavnicima JVuO, održanim početkom septembra, najprije u [[Beograd]]u, potom u [[Pranjani]]ma. Na inicijativu Nedićevog ministra prosvete [[Velibor Jonić|Velibora Jonića]], 2. septembra održan je u Beogradu sastanak na kome su se okupili komandant SDK general [[Kosta Mušicki]], komandant SDS general [[Borivoje Jonić]], bivši komandant SDS general [[Stevan Radovanović]], povjerenik JVuO za Beograd Ivan Pavlović, [[Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, kao i upravnik grada Beograda [[Dragomir Dragi Jovanović]]. Prema Jonićevu svjedočenju pred istražnim organima po završetku rata, glavna tema sastanka je bilo vojničko objedinjavanje i izrada zajedničkog plana za „odbranu Beograda i sprečavanje nereda na taj način što će se onemogućiti pobuna komunista i simpatizera NOP-a u Beogradu, što će se oduzeti od Nemaca vojni i značajni objekti da ne bi bili bačeni u vazduh, jednom rečju da se Beograd vojnički osvoji i na taj način spreči ulazak NOV-a i Crvene Armije... Računalo se posle toga da se pozove i kralj, obrazuje vlada i cela Jugoslavija stavi pod njegovom upravom...“<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2020, str. 240-241.</ref> Istog dana, neposredno nakon ovog sastanka, komandant SDS Borivoje Jonić (rođeni brat ministra Velibora Jonića) je izdao „Instrukciju za rad SDS“. General Borivoje Jonić navodi da se „jednodušno i spontano, ceo Srpski narod opredelio za Kralja, monarhiju i slobodnu i nezavisnu državu, zasnovanu na demokratskim principima“. U „instrukciji“ piše: {{izdvojeni citat|U vezi s tim i sve današnje oružane Srpske snage ujedinjene su i bore se na braniku Srpskog nacionalizma. Svaka Srpska nacionalna oružana snaga ima za sobom svoj rad, život i borbu. Svaka od njih imala je i opravdanih razloga za svoje ustrojstvo i današnje postojanje. Sve postojeće male razlike u zadatku i dodeljenoj ulozi u završnici ovog rata nestale su, '''TAKO DA DANAS IMAMO JEDNU JEDINSTVENU I NEDELJIVU SRPSKU VOJSKU''', sa kojom hteli — ne hteli, moraju računati svi naši prijatelji i neprijatelji... U ostvarenju postavljenog jednog cilja, vođeni jednom idejom vodiljom, jednodušni i ujedinjeni, svi Srpski oružani odredi — '''NACIONALNI ČETNICI, STRAŽARI, GRANIČARI, DOBROVOLJCI I GARDISTI''', dobili su i u završnici rata svaki svoju ulogu i svoj zadatak... Na Srpsku državnu stražu se računa da ona u interesu Kralja, Otadžbine i naroda mora svoj zadatak u potpunosti da izvrši.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 140–4–3, Instrukcija za rad SDS, 2. septembar 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 241.</ref>}} Već narednog dana, 3. septembra, general Jonić je izdao naredbu u kojoj najprije konstatuje da „u poslednje vreme dešava se, da pojedini oficiri i ostali pripadnici SDS, dobijaju neposredno naređenje od pojedinih četničkih komanada na terenu da pređu na službu u četničke jedinice“. Stoga, general Jonić podcrtava svojim potčinjenim da je „Načelnik štaba Vrhovne komande, armiski đeneral Gospodin Draža Mihailović saopštio Pretsedniku Srpske vlade: da oficiri i svi ostali pripadnici SDS imaju ostati na službi u SDS, da nije potrebno da pomenuta lica prelaze u sastav četničkih jedinica bez njegovog zahteva upućenog Pretsedniku Srpske vlade i po dobivenoj saglasnosti Pretsednika Srpske vlade“.<ref>VA, NdA, 140–4–4, Komanda SDS svim štabovima i jedinicama SDS, 3. septembra 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242.</ref> Nakon sastanka od 2. septembra, 6. septembra je uslijedio novi sastanak. Na poziv ravnogorske komande Beograda, u selo Pranjani (nedaleko od [[Ravna gora|Ravne gore]], blizu [[Čačak|Čačka]]) su došli predstavnici svih kolaboracionističkih vojnih formacija na sastanak sa Dražom Mihailovićem. Predstavnik SDK je bio kapetan Radoslav Protić, ispred SDS je bio prisutan major Ljubiša Mikić, dok je [[Srpsku graničnu stražu]] predstavljao major Dragiša Jevtić. Pored Mihailovića, ispred Vrhovne komande JVuO, sastanku su prisustvovali potpukovnici [[Mirko Lalatović]] i [[Luka Baletić]]. Kako navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićev]] sekretar [[Boško Kostić]], Mihailović je tada donio odluku o objedinjavanju svih „nacionalnih snaga“ i njihovom ulaženju u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini. Sve tri kolaboracionističke formacije trebalo je privremeno da zadrže svoju strukturu i starješinski kadar.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242—243.</ref> Kostić bilježi i riječi Draže Mihailovića sa sastanka: {{izdvojeni citat|Ovom prilikom đeneral Draža Mihajlović je rekao delegatima: <br /> „Vi legalni odredi treba da činite jezgro naše buduće vojske...“<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 165.</ref>}} [[6. 9.|6. septembra]] [[1944]]. [[Srpska državna straža]] je stavljena pod komandu generala [[Dragoljub Mihailović|Dragoljuba Mihailovića]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221024030236/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm |date=2022-10-24 }}, str. 211-212.</ref> Sjutradan je general [[Miroslav Trifunović|Miroslav Trifunović Dronja]], četnički komandant Srbije, radiogramom obavijestio Dražu Mihailovića: {{izdvojeni citat|Na dan 6. septembra 1944. javio mi se komandant Srpske državne straže đeneral Borivoje Jonić, koji mi je stavio pod komandu Srpsku državnu stražu. To isto je učinio i đeneral Kosta Mušicki sa svojim dobrovoljcima.<ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Samo dan ranije, general Draža Mihailović primio je u Koceljevi kod [[Šabac|Šapca]] generala Kostu Mušickog i razgovarao s njim o koordiniranju dejstava snagâ JVuO i SDK u borbi protiv NOVJ.<ref name="Milan Borković 1944">[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/337.</ref><ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 166.</ref> Poslije sastanka u Pranjanima, 8. septembra 1944. godine, komandant Srbije JVUO general Miroslav Trifunović izdao je naređenje da se „ništa ne uzima od Srpske državne straže“ jer „ovi delovi oružane sile imaju se smatrati kao naše jedinice. Svako vrbovanje, odvođenje i primanje pripadnika Državne i Granične straže ima se potpuno obustaviti.“<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 77–4–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 312, fus. 831.</ref> I njemački je okupator registrovao stavljanje srpskih kvislinških formacijâ pod komandu generala Mihailovića. Tako će se na kraju jednog izvještaja o situaciji u okupiranoj Jugoslaviji od 8. novembra 1944, sačinjenog za potrebe [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] u vrijeme povlačenja s [[Balkan]]a, naći i sljedeći podatak: „Potvrđeno: General Jonić prenio 12. IX naređenje generala Mihailovića Srpskoj državnoj straži.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=707&rec=311&roll=189 NARA, T311, Roll 189, frame no. 001193.] <br /> ({{jez-njem|"Bestätigt: General Jonic, übermittelte 12.9. Befehle des General Mihajlovic an die SSW."}})</ref> U ovom periodu, ravnogorski odredi su pomagali i mobilizaciju snaga Vlade nacionalnog spasa. Prema naredbi od 25. avgusta 1944. ponovo je formiran 1. bataljon SDS u Beogradu. 3. septembra 1944, popunu u ljudstvu za 1. bataljon obezbijedio je kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Gorske garde]] JVuO. Ovaj je bataljon 5. septembra upućen u [[Sopot]], da bi već sljedećeg dana ušao u sastav JVuO. Na licu mjesta su od ovog bataljona stvorena dva i upućena ka [[Aranđelovac|Aranđelovcu]], ali su kasnije uništena od strane partizana.<ref>Kоста Николић, Историја Равногорског покрета 1941-1945, књига друга, Београд, 1999, стр. 243-244, 268.</ref><ref>Борис Томанић, Горска гарда Њ. в. краља Петра Другог у орашачком срезу. Формација, борбе, злочини. Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 129.</ref> I u Šabačkom okrugu, shodno sporazumu sa komandantom III puka SDK, ravnogorske okružne vlasti su po naređenju majora [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]], komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, odobrile mobilizaciju 520 ljudi za popunu III dobrovoljačkog puka u [[Šabac|Šapcu]].<ref>AVII, Ča, kut. 77, reg. br. 42/3.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2011, стр. 346.</ref> Kolaboracija jedinica Srpskog dobrovoljačkog korpusa sa snagama JVuO pod komandom Draže Mihailovića dostigla je vrhunac tokom ključne bitke za oslobođenje Srbije. Riječ je o [[Bitka na Jelovoj gori|bici na Jelovoj gori]], u kojoj su četnici bili poraženi te praktično izbačeni iz Srbije. Naime, u blizini [[Valjevo|Valjeva]], 11. septembra 1944. partizani su napali kolonu u kojoj se nalazio Dragoljub Mihailović, četnička Vrhovna komanda, [[Centralni nacionalni komitet]] i američka vojna misija sa pukovnikom [[Robert Harbold McDowell|McDowellom]] na čelu.<ref>[https://znaci.org/00001/40_72.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLOM NJEMAČKO-ČETNIČKE OBRANE U ZAPADNOJ SRBIJI]</ref> Jedinice NOVJ su nastavile da gone ovu četničku grupu i 13. septembra opkolili su Mihailovića na sektoru [[Divci]]—[[Mionica]]. Našavši se u veoma nepovoljnoj situaciji, Mihailović se radio-vezom obratio za pomoć [[Kosta Mušicki|Kosti Mušickom]], komandantu SDK. General Mušicki je telefonom naredio III bataljonu Prvog puka SDK iz Valjeva da krene Mihailoviću u pomoć. Ljotićevci su stigli u posljednji čas i znatno pomogli četnicima s Mihailovićem na čelu da se izvuku iz partizanskog obruča i upute prema [[Koceljeva|Koceljevi]].<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 287.</ref> Ovom prilikom, partizani su zaplijenili arhive četničke Vrhovne komande i Centralnog nacionalnog komiteta.<ref>[https://www.znaci.org/00001/77.htm Đorđe Orlović: Šesta lička proleterska divizija „Nikola Tesla“, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1990, str. 424.]</ref> [[Datoteka:Dimitrije Ljotić i supružnici Dragojla i Milovan Popović izlaze iz Zavoda za prinudno vaspitanje omladine.png|200px|mini|desno|Supružnici Dragojla i Milovan Popović u društvu Dimitrija Ljotića prilikom njegove posjete Zavodu za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci.]] [[Milovan Popović]], upravnik [[Zavod za prinudno vaspitanje omladine|Zavoda za prinudno vaspitanje omladine]] u [[Smederevska Palanka|Smederevskoj Palanci]] i simpatizer Ljotićevog [[ZBOR]]-a, napustio je Zavod 10. septembra 1944. i pridružio se Mihailovićevim četnicima, dok je Zavod formalno prestao da postoji 3. oktobra 1944.<ref>Александар Стојановић, Завод за принудно васпитање омладине у Смедеревској Паланци: старе контроверзе и нова тумачења. Институт за новију историју Србије, 2016, стр. 61.</ref> 4. septembra 1944, upravnik Milovan Popović depešom obavještava Velibora Jonića, ministra prosvete i vera u vladi Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Čast mi je izvestiti Vas da sam u vezi Vašeg strogo poverljivog akta br. 16 od 30 avgusta 1944 godine poslao danas u srpske oružane odrede po dobrovoljnoj prijavi i slobodnom izboru 104 pitomca i to: u Srpski dobrovoljački korpus 53, u Srpsku državnu stražu 26 i u odrede Draže Mihailovića 25.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, док. бр. 653, стр. 548.</ref>}} Prije rata, Milovan Popović se nalazio na čelu [[Antikomunističke lige]],<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 498, фус. 187.</ref> a bio je i asistent na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu]] u Beogradu. Popović je bio jedan od organizatora [[Antimasonska izložba|Antimasonske izložbe]] oktobra 1941. Zavod za prinudno vaspitanje omladine bio je specijalni logor za izolaciju i ideološku indoktrinaciju prokomunističke omladine, formiran od strane kvislinških vlasti u Smederevskoj Palanci, 22. septembra 1942. Osnivanje logora bilo je omogućeno Uredbom o prinudnom vaspitanju omladine (15. jul 1942), koju je potpisao predsednik kvislinške vlade Milan Nedić. Tokom dve godine postojanja logora, kroz to mesto za izolaciju prošlo je 1.270 omladinaca i omladinki, od kojih je skoro polovina bila iz Beograda (mahom aktivisti i aktivni simpatizeri srednjoškolske organizacije [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a). Zatvorena omladina je bila podvrgnuta sistematskom ideološkom prevaspitanju, koje su vršili logorski „vaspitači“ – pripadnici organizacije NP Zbor. Zamenica upravnika logora i upravnica ženskog dela logora bila je Popovićeva supruga, Dragojla Ostojić Popović.<ref>Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941–44. Priručnik za čitanje grada. Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2016, str. 71-72.</ref> Upravnik Popović je tretman zatočenika Zavoda okarakterisao kao „blag režim, ali uvek pod znakom mača“.<ref>Александар Стојановић, н. ч., стр. 52.</ref> U depeši poslatoj 21. marta 1945. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]], general Mihailović o Popoviću zapisuje kratku opasku: „Potpukovnik Milovan Popović, zabušant, neupotrebljiv.”<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_192.htm Izvod iz Knjige poslatih depeša štaba Vrhovne komande od 12. decembra 1944. do 7. aprila 1945. godine]</ref> Popović je ostao u JVuO sve do kraja rata i poginuo je 1945. godine u [[Bosna (regija)|Bosni]] kao četnički odmetnik.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 298.</ref> Boško N. Kostić, lični sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio je u emigraciji zapis o Popovićevom prisustvu u Mihailovićevom štabu. On navodi da je Mihailovića zamolio da Popović, zajedno s njim (Kostićem) pođe za [[Slovenija|Sloveniju]], gdje su se okupile sve nacionalne snage pod komandom generala [[Miodrag Damjanović|Miodraga Damjanovića]]: {{izdvojeni citat|Zamolih đenerala Mihajlovića da pošalje s nama i Milovana Popovića, koji je bio šef antikomunističkog odeljenja u štabu Draže Mihajlovića. Popovića traži [[Matija Parac|đeneral Parac]] za propagandu, a mi bi ga, eventualno, poslali u [[Švajcarska|Švajcarsku]] radi naše nacionalne propagande, jer njega svi smatramo jednim od najboljih poznavalaca komunizma. Đeneral Mihajlović je odgovorio da nema ništa protiv, smatra čak da je ideja dobra i naredio je da se odmah pozove Milovan Popović. Kako se M. Popović nalazio u dvorištu, ubrzo uđe unutra našto mu đeneral Mihajlović reče: „Vas traži đeneral Parac. Spremite se da s g. Kostićem putujete u Sloveniju.“<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 215.</ref>}} Kostićevo svjedočenje se u potpunosti poklapa sa navodima još jednog ljotićevskog emigranta. Riječ je o [[Borivoju Karapandžiću]], predratnom članu JNP ZBOR, koji je za vrijeme okupacije bio referent Odeljenja državne propagande za Okrug valjevski<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 249, fus. 653.</ref> i prosvetar u jedinicama SDK. U knjizi ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', objavljenoj [[1958]]. godine u [[Cleveland, Ohio|Clevelandu]] ([[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), Karapandžić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Za Upravnika Zavoda u Smederevskoj Palanci đeneral Nedić postavio je Generalnog sekretara predratnog Jugoslovenskog Antimarksističkog Komiteta Milovana Popovića (bio posle Ratka Živadinovića), jednog od najspremnijih antimarksističkih teoretičara i najbeskompromisnijih antikomunističkih boraca, koga je 1944. godine Draža Mihailović postavio za Šefa propagande Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u Otadžbini.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 149.</ref>}} U dogovoru sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Mihailovićevim komandantom Srbije, jedinice Srpske državne straže (SDS) i [[Srpska granična straža|Srpske granične straže]] (SGS) [[6. 10.|6. oktobra]] [[1944]]. okupile su se u [[Jagodina|Jagodini]]. Tu je od tih jedinica formiran [[Srpska državna straža|Srpski udarni korpus]] (SUK) sa tri divizije. Za komandanta korpusa imenovan je divizijski general [[Stevan Radovanović]], za njegovog pomoćnika brigadni general Borivoje Jonić (komandant SDS), za načelnika štaba major [[Danilo Dača Stojanović]], dok su za komandante divizijâ imenovani: [[Branimir Brana Živković]] (do tada načelnik Operativnog odeljenja SDS), Dragutin Redić (do tada komandant SDS Kraljevačke oblasti) i [[Ljudevit Pogačar]] (do tada komandant SGS), svi pukovnici. SUK je tada brojao oko 6.800 ljudi.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 211, fus. 2.</ref> Kao dio Mihailovićeve vojske, SUK se konstantno borio sa jedinicama [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]]. Zajedno sa nemačkom vojskom i četnicima iz Srbije tokom novembra [[1944]], SUK učestvuje u [[proboj četnika i Nemaca iz Srbije|proboju Armijske grupe E kroz Sandžak]] i [[Proboj Armijske grupe E kroz istočnu Bosnu|istočnu Bosnu]]. Ipak, jedinice SDK nisu se povukle iz Srbije u pravcu Bosne, kako su to učinile objedinjene jedinice JVuO i SDS, već u pravcu [[Slovenija|Slovenije]], preko teritorije [[Srem]]a i [[Slavonija|Slavonije]] odnosno preko teritorije [[NDH]]. Jedinice JVuO i SDS napustile su teritoriju Srbije 15-20. oktobra 1944. Nemci su izvršili evakuaciju jedinica SDK kako bi ih spasili od uništenja u sukobu sa [[Crvena armija|Crvenom armijom]] i NOVJ. Dimitrije Ljotić je 4. oktobra 1944. uputio delegaciju od 33 pripadnika SDK i fašističkog pokreta Zbor u Crnu Goru, kako bi ubedili [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], komandanta crnogorskih četnika da se evakuišu u pravcu Slovenije, gde je planirano da se povuku i Ljotićeve jedinice. Njemačke vojne vlasti su 1. oktobra izvijestile generala Nedića da je njegova vlada razriješena dužnosti, te da Beograd od 3. oktobra postaje operativna vojna zona. Nakon rata, general Borivoje Jonić će posvjedočiti da je u Nedićevom kabinetu 2. oktobra održan sastanak kojem su, pored Nedića i Jonića, prisustvovali general [[Miodrag Damjanović]], šef kabineta Milana Nedića, zatim komandant SDK general Kosta Mušicki i pukovnik Ljudevit Pogačar, komandant Srpske granične straže. Na sastanku je Nedić prisutne obavijestio da će se sa članovima vlade evakuisati u [[Austrija|Austriju]] i da su svi oslobođeni položene zakletve. Generalu Joniću je poručio da bi pripadnici SDS i SGS trebalo da se priključe odredima JVuO.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 263.</ref> Kao razlog za pridruživanje kvislinških snaga Mihailoviću, general Milan Nedić je naveo: {{izdvojeni citat|Situacija je po našu nacionalnu stvar propala. Sovjetska armija ulazi u Srbiju, a za njima i komunisti koji će uzeti vlast. Mi se moramo ukloniti. Ja sa članovima vlade odlazim u Austriju. Dobrovoljački korpus doneo je odluku da ide u Sloveniju. Vas, Joniću, Srpsku državnu stražu i ceo srpski narod ostavljam Draži Mihailoviću, jer ste vi od početka pripadali njemu!<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 371.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 274.</ref>}} Trećeg oktobra, Milan Nedić je održao posljednju sjednicu Vlade u Beogradu i tom prilikom saopštio ministrima da njihova evakuacija može početi svakog trenutka. U kakvoj situaciji su se nalazili pripadnici kvislinškog aparata i članovi Mihailovićeve organizacije neposredno prije povlačenja iz glavnog grada, najbolje oslikava jedan primarni izvor.<ref>AVII, Nda, reg. br. 2/2, fas. 2, kut. 164.</ref> Riječ je o pismu koje je (u ponoć istog dana) sastavio dr [[Milorad Nedeljković]], ministar privrede u Nedićevoj vladi. Pismo je bilo namijenjeno Odeljenju državne propagande pri Predsedništvu Ministarskog saveta, i u njemu, između ostalog, dr Nedeljković navodi: {{izdvojeni citat|Danas na sednici Vlade donesene su važne, sudbonosne odluke... Gospodin predsednik nam je saopštio da je nemački komandant za Jugoistok večeras proglasio Beograd i Srbiju operativnim područjem u najstrožem smislu. Od ovog trenutka (ponoć) važi opsadno stanje u Beogradu. Funkciju srpske vlade preuzimaju nemačke vlasti. Srpska vlada premešta se u Nemačku da preuzme tamo svoju političku i nacionalnu dužnost, okupljajući oko sebe sve Srbe koji se tamo nalaze (preko 300.000), kao i one koji će se ovih dana evakuisati, i to je sva naša inteligencija, činovništvo i srpski oružani odredi (S.D. straža, S.D. korpus, Granična straža i Srpska garda). Danas su dobili pasoš u Nemačkom poslanstvu i svi članovi Ravnogorskog pokreta i mnogi političari iz demokratskih frakcija. Saopštavam Vama i svima činovnicima, ko god želi da se evakuiše, neka se javi u Predsedništvu Vlade. Voz za vozom ići će neprekidno, sve će formalno svršavati Kabinet Predsedništva. U šumu je nemoguće ići, jer je usled odlaska Draže Mihailovića preko Drine za Hercegovinu (Italiju) izazvano rasulo u njegovim odredima i četnici se razilaze i neće više da se biju. Ovo je njihovo usmeno zvanično izjavljivanje u Predsedništvu danas ceo dan.<ref>Бранислав Божовић, н. д., Београд, 2014, стр. 369.</ref>}} General [[Hans-Gustav Felber]], vojnoupravni komandant Jugoistoka, izdao je 6. oktobra 1944. naređenje da komanda nad odredima Srpske državne straže i Granične straže ima preći u ruke generala Miodraga Damjanovića, šefa kabineta generala Nedića: {{izdvojeni citat|Gospodine premijeru! <br /> Slažem se da se general-majoru Damjanoviću povjeri zapovjedništvo nad srpskim oružanim snagama, s izuzetkom [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]]. Po mom mišljenju, ovaj korpus mora ostati u provjerenim rukama generala [Koste] Mušickog.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=875&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000871.] <br /> ({{jez-njem|"An den Präsidenten den serbischen Ministerrates Herrn Generaloberst Nedić. Herr Ministerpräsident! <br /> Ich bin damit einverstanden, dass der Generalmajor Damjanović mit der Führung der serbischen bewaffneten Verbände mit Ausnahme des SFK betraut wird. Dieses Korps muss meiner Auffassung noch in den bewährten Händen des General Mušićki [sic] bleiben. Mit dem Ausdruck meiner vorzüglichen Hochachtung."}})</ref>|Naredba generala Hansa Felbera od 6. X 1944. godine}} Kao glavni Mihailovićev pouzdanik u Nedićevoj upravi, general Damjanović se sa komandantima Straže odmah stavio pod Mihailovićevu komandu. Ove jedinice, preimenovane u Srpski udarni korpus JVuO, pridružile su se tako ostalim četničkim trupama u povlačenju prema Sandžaku. Međutim, ovo savezništvo se ubrzo raspalo.<ref>[https://znaci.org/00001/40_74.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje ČETNICI SE POVLAČE IZ SRBIJE]</ref> Pripadnici SDS su iz Jagodine, preko Kruševca, 14. oktobra 1944. pristigli u Kraljevo gde su se sastali sa četnicima i stavili se pod Mihailovićevu komandu. Pravac povlačenja SDS i glavnine JVuO išao je od Kraljeva preko Raške, Novog Pazara, Sjenice, Prijepolja i Pljevalja ka istočnoj Bosni, uz učestale sukobe sa NOVJ i evidentne gubitke.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_5.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/355-359.</ref> [[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], prije nego što je početkom oktobra 1944. pobjegao iz Srbije u [[Beč]], bio je šef IV (antikomunističkog) odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda. U Beču je, po nalogu [[Gestapo]]a, radio na organizovanju i pripremanju [[Lovačke grupe Jugoistok|grupa za izvršenje diverzantsko-terorističkih zadataka]] u Srbiji. Draža Mihailović je 1. decembra 1944. uputio pismo pukovniku [[Gojko Borota|Gojku Boroti]], komandantu Romanijskog korpusa JVuO u kome ga obavještava o ubacivanju diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju i ulozi Vrhovne komande JVuO u tome. Pukovnika Borotu, koji je bio četnički oficir za vezu sa njemačkim snagama u [[Sarajevo|Sarajevu]], general Mihailović obavještava da bi Bećarević trebalo da bude jedan od organizatora ovih skupina u službi Gestapoa: {{izdvojeni citat|Beć.[arević] sa njegovim ljudstvom može biti primljen i prebačen u Srbiju. Veoma je važno da niko ne zna za njihovo ubacivanje u Srbiju, pa čak ni dolazak kod nas. Naš svet suviše mnogo priča i ja dobro krijem još odavde sve one koje ubacujem. Zato ćemo prihvat Beć. sa njegovim ljudima organizovati tako da niko ovde ne zna za njih. Pitanje je samo da li je bolje da ih prebacimo iz oblasti Semberije ili u oblasti Višegrada. To kao i sve detalje dogovorićemo se kad dođete kod mene.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_114.htm Pismo Draže Mihailovića od 1. decembra 1944. komandantu Komande Sarajeva o ubacivanju četničkih i gestapovskih diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju]</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 515, fus. 1385.</ref>}} Kako je u praksi izgledalo rukovođenje Srpskim udarnim korpusom (SUK) od strane generala Draže Mihailovića, može se vidjeti i iz njegova naređenja od 26. decembra 1944. godine za napad na [[Tuzla|Tuzlu]]: {{izdvojeni citat|NAREĐUJEM: 1. — Diviziski đeneral [[Steva Radovanović]] zadržaće pod svojom neposrednom komandom I i II diviziju SUK-a i Vlaseničku brigadu kapetana Tuševljakovića. Komandu nad II divizijom na mesto poč. puk. Redića privremeno da primi đeneral straže Borivoje Jonić. General Radovanović sa I i II divizijom i Vlaseničkom brigadom izvršiće širi bočni obuhvat prema komunističkom levom boku i zato sve svoje snage da krene pravcem: s. Zukići — s. Naseoci — s. Svojat — s. Lukavica — s. Bašigovci i dalje na severni deo s. Đurđevika. General Radovanović neka odmah sastavi radio stanicu I divizije iz svoga korpusa i neka veštiji radio telegrafista uspostavi vezu samnom sa ispravnom stanicom, a neispravnu stanicu poslati odmah u Vrhovnu komandu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_127.htm Zapovest štaba Vrhovne komande JVUO od 26. decembra 1944. potčinjenim jedinicama za napad na Tuzlu]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Mjesec dana ranije, general Borivoje Jonić je od štaba Draže Mihailovića zatražio da se ljudstvo SUK-a preda [[Saveznici u Drugom svetskom ratu|savezničkim]] snagama. General Jonić moli 26. novembra 1944. da se „izveštaj dostavi Vrhovnoj Komandi kojoj sam ja kao i svi pripadnici SUK-a svom dušom odan i za koju sam radio i žrtvovao se do maksimuma od 1941. godine pa do danas“. Istog dana, general Stevan Radovanović (Jonićev pretpostavljeni), u raportu komandantu Srbije JVuO generalu Miroslavu Trifunoviću, sumira ratni angažman generala Jonića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|G. đeneral Jonić bio je komandant Srpske državne straže i kao takav stavio je Srpsku državnu stražu na raspoloženje Vrhovnoj Komandi, ma da je mogao svu SDS da raspusti, kako je i dobio naređenje od đenerala Nedića. On, kao nacionalista koji je za 2 1/2 godine svoje službe to i pokazao pomažući pokret đenerala Draže Mihailovića u svima pravcima nije hteo da SDS raspusti već ju je stavio na raspoloženje Vrhovnoj Komandi i đeneralu Draži Mihailoviću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_107.htm Raport pomoćnika komandanta Srpskog udarnog korpusa od 26. novembra 1944. komandantu korpusa da se korpus preda anglo-američkim trupama]</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpski udarni korpus|Srpskog udarnog korpusa Jugoslovenske vojske u Otadžbini]]}} == Suđenje Mihailoviću i kolaboracionistima 1946. == {{main|Beogradski proces}} [[Datoteka:Draža pred sudom.jpg|thumb|desno|Optuženi [[Dragoljub Mihailović]] na [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] [[1946]].]] Na posleratnom [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] 1946. godine Draži Mihailoviću je, između ostalog, stavljena na teret saradnja sa [[vojna uprava u Srbiji|kvislinškom upravom u Srbiji]]. Mihailović se branio kako je saradnja sa kvislinškom vladom išla slučajno, mimo njegove želje: :Optuženi Mihailović: Sa Nedićem je bio sastanak... je taj sastanak za mene došao neočekivano, nisam ga želeo ni u kom slučaju. To se desilo jedno posle podne kada sam se odlučio da dođem na taj sastanak, da jedanput vidim šta hoće. Bio sam tada u selu Skakavicama. Uveče je došlo do toga sastanka, za koji, ponavljam, nisam nikakve želje imao. Šta me je upravo navelo na to, sam ne znam. :Pretsednik: Ko je bio prisutan na tome sastanku? :Optuženi: [[Luka Baletić]], [[Mirko Lalatović]], a ovde se još pominju i [[Nikola Kalabić]], [[Dragoslav Račić]], Damjanović i Nedić. :Pretsednik: Kakav je bio tok tih pregovora i šta se imalo na tome sastanku da postigne između vas i Nedića? :Optuženi: Ništa. Da kažem svašta i ništa... :Pretsednik: Pa kakvi su onda zaključci? :Optuženi: Nikakvi. Nešto su trabunjali oni koji su doveli do toga sastanka. Na insistiranje predsednika suda čemu taj sastanak sa Nedićem, Mihailović je na kraju izjavio da je na sastanak otišao "iz dosade": :Pretsednik: Kad na tom sastanku uopšte ništa nije postignuto, tako da je to bio jalov razgovor, zašto vam je bio potreban taj sastanak? :Optuženi: Uopšte je bio nepotreban. Verujem da je to bilo iz dosade, što me je moralo pritiskivati neko traženje, inače nikakvog razloga nije bilo. U nastavku odbrane, optuženi Mihailović je nastojao da prikaže kako je čak i liferovanje oružja od strane Nemaca išlo gotovo mimo njegove volje: :Pretsednik: Da nastavimo s ovim vašim sastankom sa Milanom Nedićem avgusta 1944 god. Da li vam je Nedić obećao ili se obavezao da će preko Nemaca uspeti da vam se liferuje veća količina oružja? :Optuženi: Ja nisam tražio da se meni liferuje od Nemaca. :Pretsednik: A da li vam je on obećao? :Optuženi: Nisam tražio. :Pretsednik: A da li vam je obećao, Sud to pita, da li vam je Nedić obećao ili se obavezao? :Optuženi: Ja sam kazao da neću od njih. :Pretsednik: Jeste li hteli da primite od [[Srpska državna straža|SDS]]. :Optuženi: Uvek. Zato sam kroz sve vreme i uzimao. :Pretsednik: Ko je snabdevao obućom, hranom i odećom SDS? :Optuženi: Sve su to snabdevali Nemci.<ref name="Saslušanje"/> Praveći analogiju sa partizanskom taktikom vršenja [[Napadi na garnizone NDH|napada na garnizone NDH]] u cilju dolaženja do veće količine oružja i municije, u završnoj je riječi general Mihailović pravdao četničku saradnju sa oružanim formacijama vlade generala Nedića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Sa nekoliko reči da se osvrnem na SDS i njeno iskorišćavanje. Nemam oružja i do njega nisam mogao da dođem na drugi način. Partizani nisu ništa drukčije radili sa domobranima. Ja verujem i znam da su neki domobrani po tri puta hvatani i opet puštani. SDS rad nije bio dobar. Kad smo počeli rad odozdo on nije uspevao, a kad smo počeli odozgo uspevali smo. Upisivali smo vojnike. Pod zakletvom smo slali vojnike i naredili da ne pođu pojedinačno nego po nekoliko njih i više zajedno u jedinice SDS. Tako smo dosta uradili.<ref name="Završna reč">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_21.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Završna reč optuženog Dragoljuba Mihailovića}} Uprkos ovakvoj odbrani, sudsko veće je u članu 3. presude utvrdilo da je Mihailović kriv: {{izdvojeni citat|Što je od samog početka svoje izdajničke delatnosti stupio u vezu sa Nedićem i drugim kvislinzima, otvorenim slugama okupatora, u cilju da održi okupaciju i objedini sve izdajničke snage protiv oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije;<ref name="Presuda">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} == Tumačenja == Brojni domaći i strani autori ukazivali su na saradnju četničkog pokreta Draže Mihailovića sa kvislinškom vladom Milana Nedića, kao pojavu specifičnu za [[Nedićeva Srbija|teritoriju okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu]]. [[Stanislav Krakov]], predratni pripadnik [[Dimitrije Ljotić|Ljotićevog]] [[ZBOR]]-a, sestrić generala Milana Nedića i jedan od najbližih saradnika predsjednika srpske kvislinške vlade, piše o savezništvu Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|U istoriji okupirane Srbije i Jugoslavije može se zabeležiti sa nepobitnom tačnošću, da nijedan jedini put, ni u kakvoj prilici i na ma kome mestu nije došlo ni do jednog sukoba između četnika Draže Mihailovića i Oružanih odreda Nedićevih koji su potom dobili ime Srpske državne straže. Na protiv, od samog početka osnivanja tih Nedićevih oružanih odreda, pa do zavođenja komunističke vladavine u Jugoslaviji, vladala je bratska saradnja između odreda Nedićevih i Mihailovićevih, te su ovi drugi, kada god im je pretilo uništenje od nemačkih trupa, nalazili utočište u Nedićevim trupama, ulazeći tu kao „[[Legalizovani četnici|legalizovani odredi]]”. Iako je general Nedić bio stavljen kroz londonski radio pod [[Crne trojke|slovo „Z”]] kao „narodni izdajnik”, on je i pre i posle ovog nedostojnog, recimo iz taktičkih potreba proisteklog sramoćenja, bio najbolji snabdevač jedinica Draže Mihailovića i izliferovao im je bar deset puta više oružja, municije, svake spreme i novca, nego što su to mogli da učine [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|Jugoslovenska vlada u egzilu]] i hteli da učine oni engleski naredbodavci pred kojima se drhtalo, a koji su tretirali ceo junački nacionalni pokret otpora Mihailovićev kao jednu kolonijalnu trupu koja mora da izvršava svako njihovo naređenje, pa makar ono vodilo uništenju srpskog naroda ili izdaji Kraljevine Jugoslavije u to vreme sovjetskim satelitima — komunističkim partizanima.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 346.</ref>}} Novinar i književnik [[Ratko Parežanin]], urednik časopisa „Iskra”, ljotićevskog glasila štampanog u [[Minhen]]u, za vrijeme okupacije se nalazio na mjestu šefa Vaspitnog odseka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Petranović, Branko (1992). ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945''. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar, str. 416.</ref> Decenijama po okončanju rata, Parežanin interpretira politiku generala Nedića i njegov rezon da se upusti u kolaboraciju, kao i odnos koji su Nedić i Ljotić imali prema Draži Mihailoviću: {{izdvojeni citat|Suština Nedićeve politike u okupiranoj Srbiji bila je u ovome: <br /> Rat će trajati dugo. Jedini način da se srpski narod, pod okolnostima u kojima se našao, održi jeste da se uspostavi red i mir u okupiranoj Srbiji. Okupator će jednog dana morati da ode. Srbi ga danas ne mogu oterati niti doprineti njegovom odlasku... Od prvog dana Nedićeve vlade težilo se sporazumu sa četnicima Draže Mihailovića. Nedić ih je, u sporazumu sa Ljotićem, pomagao novcem, oružjem, intervencijama kod Nemaca kadgod je to bilo moguće. Molio je četnike da ne ruše vlast i red u zemlji koje on drži i stvara. Poručivao je Draži Mihailoviću da nema potrebe da ruši njegovu vlast u zemlji, jer je on spreman svakoga trenutka ustupiti svoje mesto njemu ili onom licu koje on odredi. Nedić je bez prestanka bio svom dušom odan srpskom narodu i [[Petar II Karađorđević|Kralju Petru II]], po svojim osećanjima bio je na strani zapadnih saveznika, ali je smatrao kao svoju svetu dužnost, kao nešto najpreče i najvažnije, očuvati srpski narod od biološkog istrebljenja, naročito posle već podnetih žrtava koje su do tada iznosile više stotina hiljada mrtvih.<ref>Ратко Парежанин, Други светски рат и Димитрије В. Љотић, Минхен, 1971, стр. 339—340.</ref>}} [[Srbi|Srpski]] crkveni istoričar dr [[Đoko Slijepčević]], saradnik Ratka Parežanina u Vaspitnom odseku SDK, u knjizi “Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata“ uočava kvalitativnu razliku u relacijama koje su sa Milanom Nedićem gajili četnici van okupirane Srbije na jednoj, te pripadnici JVuO u Srbiji na drugoj strani: {{izdvojeni citat|General Milan Nedić je bio prijatelj četnika i pomagao ih gde je, kako je i kada je mogao. Odnos četnika prema njemu nije, međutim, bio isti: dok su svi četnici i svi nacionalni borci izvan okupiranog područja Srbije osećali i poštovanje i divljenje prema generalu Milanu Nediću, jer im je on pomagao u granicama svojih mogućnosti, četnici sa okupiranog područja Srbije nisu uvek imali korektan i pošten stav prema generalu Milanu Nediću.<ref>Dr Đoko Slijepčević, Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata, Minhen, 1978, str. 361.</ref>}} I [[Borivoje Karapandžić]], takođe ljotićevski emigrant, ukazuje u svojoj knjizi “Građanski rat u Srbiji 1941—1945“ na „neminovnost saradnje” JVuO sa SDK i SDS, i tvrdi da je ta saradnja gotovo isključivo proishodila iz obostranog straha od »komunističke opasnosti«: {{izdvojeni citat|Ma koliko da su se nacionalni borci između sebe gložili, pa čak i s oružjem jedni druge napadali, činjenica je — da su nacionalni odredi u Srbiji često između sebe sarađivali i borili se rame uz rame protivu zajedničkog neprijatelja. Kadgod se na pomolu ukazala ma i najmanja komunistička opasnost, a naročito kada su komunisti pokazivali nameru da iz Pavelićeve „Nezavisne Države Hrvatske” prodru u Nedićevu Srbiju, uvek se, tada, stvarao zajednički nacionalni front protivu komunizma. Međusobno su sarađivali i zajednički išli u borbu protivu istih dušmana i četničke jedinice đenerala Mihailovića i Srpski dobrovoljci i pripadnici Srpske Državne Straže. [...] Što je dolazilo do ove neminovne saradnje, najpre se ima zahvaliti samim srpskim nacionalnim borcima, koji su se u časovima opšte opasnosti od komunizma instinktivno oslanjali jedni na druge. A zatim, velika zasluga za ovo pripada đeneralu Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, koji su, neprestano, sve od sebe činili da se sporazumu sa đeneralom Dražom Mihailovićem u pogledu zajedničke saradnje i ostvarenja jedinstvenog nacionalnog fronta. U tome smislu, obojica su preduzimali čitav niz mera, da bi se sastali i sa đeneralom Mihailovićem i sa njegovim odgovornim komandantima da bi ih pridobili za zajedničku antikomunističku saradnju.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 259.</ref>}} [[Lazo M. Kostić]], predratni profesor [[Univerzitet u Beogradu|Beogradskog univerziteta]], u prvim mjesecima okupacije se nalazio na poziciji komesara (ministra) saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. U apologetskoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“, izdatoj u [[Melbourne]]u [[1976]]. godine, profesor Kostić piše: {{izdvojeni citat|Kad su Sovjetske trupe, u jesen 1944, došle pred Beograd, Nedić je raspustio svoje vojne snage, koje su tada sa njegovim šefom kabineta, đeneralom [[Miodrag Damjanović|Miodragom Damjanovićem]], definitivno prišle đeneralu Draži Mihailoviću i od tada su bile deo njegovih trupa. I do tada su Nedićeve trupe samo po formi bile legalne, dok su ustvari to bili najbolji Dražini vojnici. To je sam Draža rekao pri smotri Srpske državne straže, u selu [[Vrapci (Sokolac)|Vrapci]], u Istočnoj Bosni, u početku 1945. Tada je Draža u govoru, održanom pred postrojenom Stražom, rekao da je Straža pretstavljala pluća njegove organizacije i da se nada da će ona to biti i dalje, u toliko više, što “Srbi nemaju saveznika ni prijatelja nigde u svetu, te ima da se borba nastavi do pobede ili do smrti“.<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 8.</ref>}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, u svojoj posthumno objavljenoj knjizi ''War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration'' (“Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945. Okupacija i kolaboracija“) iz 2001. godine, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214. <br /> ({{jez-eng|"The collaboration of sorts between the Nedić administration and the Mihailović forces that began in the fall of 1941 lasted to the end of the German occupation. It went through phases of varying intensity with first Nedić, then Mihailović, playing the principal role. It should also be noted that during the first two years or so of occupation, when Nedić and many people in Serbia thought that Germany would win the war, relations were different from what they became during the latter half of the occupation, when Germany's defeat became more certain. But the main objectives of the two parties never changed. The common goal was to fight the Partisans and keep them from emerging as the dominant armed group at the end of the war. Both also wanted to keep Serbian losses to a minimum, which could only be done by preventing acts of sabotage and armed resistance against the German and Bulgarian occupation forces, since such acts invariably brought bloody reprisals. For the Chetniks, a further motive in collaborating with the Nedić government was to gain a solid base in the military, administrative, and police apparatus of the regime, so that when the Germans and Bulgarians finally left, the Chetniks could seize the government organization and armed forces before the Partisans did."}})}}}} Sir [[William Deakin]], profesor [[Istorija|istorije]] na [[Univerzitet u Oxfordu|Univerzitetu u Oxfordu]] i saradnik britanskog premijera [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]] nakon rata, u svojoj knjizi ''The Embattled Mountain'' (objavljena 1973. u prevodu na [[srpskohrvatski jezik]] pod naslovom “Bojovna planina“), slaže se sa tezom da je važan čimbenik približavanja Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića predstavljala politika odmazde njemačkog okupatora: {{izdvojeni citat|Divljačke mere odmazde Nemaca prilikom ugušivanja ustanka u Srbiji u jesen i zimu 1941, sećanja na slične austrijske i bugarske kaznene ekspedicije u Srbiji i Makedoniji za vreme prvog svetskog rata, kao i oskudne britanske avionske pošiljke upućivane Mihailoviću od novembra 1941, bili su mu argumenti za njegov tadašnji stav potpune pasivnosti i sračunate saradnje s Nedićevim vlastima. Svaki neposredni otpor naneo bi zlo srpskom stanovništvu, naročito u ravnicama i dolinama, izazvao bi obnovljene masovne neprijateljske represalije, koje bi stanovništvo desetkovale i učinile nemogućim neki uspešan budući ustanak u saradnji sa britanskim ili američkim iskrcavanjem.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin — EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Pukovnik [[William Bailey|Stanley William Bailey]], koji je od 25. decembra 1942. do 29. januara 1944. bio oficir za vezu u štabu generala Mihailovića, gdje je predvodio misiju [[Britanska imperija|britanske]] [[Uprava za specijalne operacije|Uprave za specijalne operacije]] u okupiranoj Jugoslaviji, zaključuje u svom osvrtu na događaje iz Drugog svjetskog rata da je Mihailović četničku kolaboraciju sa kvislinškim strukturama u Srbiji smatrao ratnim lukavstvom, ali da ga je upravo taktika koju je sâm odabrao „na kraju upropastila“: {{izdvojeni citat|Jedan od načina kojima su se Mihailovićeve pristaše i sljedbenici služili da prikriju svoju pravu prirodu sastojao se u tome da su stupali ili u jedinice srpskog kvislinga generala Nedića, predsjednika marionetske vlade u Beogradu, ili u odrede Dimitrija Ljotića, zloglasnog srpskog fašista. Mihailović je tvrdio da to lukavstvo predstavlja dopustiv postupak jer će te njegove pristaše ionako prijeći na njegovu stranu čim im on naredi, a tada će, u najmanju ruku, donijeti sa sobom i svoje oružje i opremu, možda i dovesti svoje drugove. Međutim, u očima drugih promatrača ta je praksa bila manje opravdana. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno. Mihailović se tim potezom prvi put izložio optužbi da surađuje s neprijateljem, da se upustio u kolaboraciju, koja ga je na kraju upropastila.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/171_7.pdf |title=Elisabeth Barker — BRITANSKA POLITIKA PREMA JUGOISTOČNOJ EVROPI U DRUGOM SVJETSKOM RATU |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2024-07-17}}</ref>}} Profesor istorije Jugoslavije na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu u Beogradu]] [[Branko Petranović]] posmatra saradnju sa kvislinškim strukturama u Srbiji i Jugoslaviji kao specijalni slučaj šireg fenomena kolaboracije JVuO s okupatorom. Petranović uočava da je glavni ideološki motiv četničke kolaboracije bio [[antikomunizam]]: {{izdvojeni citat|Kao vrhovni komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, Mihailović je dozvoljavao saradnju svojih jedinica sa silama Osovine i kvislinzima, posredno (legalizacija) ili direktno. Saradnja se ostvarivala lečenjem četnika u italijanskim, nemačkim i kvislinškim bolnicama, dobijanjem naoružanja i municije, hrane, zajedničkim dejstvima na sektorima fronta ugroženim od partizana. Saradnja je proizilazila i iz činjenice da je četnička strategija polazila od uništenja komunista posredstvom okupatora u okviru Drugog svetskog rata.<ref>Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945, Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 391.</ref>}} Dr [[Milovan Pisarri]], istoričar i naučni saradnik [[Institut za filozofiju i društvenu teoriju|Instituta za filozofiju i društvenu teoriju]], oslanja se upravo na tezu profesora Petranovića o antikomunizmu kao ključnom okidaču za kolaboraciju četnika s okupatorima i kvislinzima. U monografiji “Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta“,<ref>[https://rosalux.rs/rosa-publications/stradanje-roma-u-srbiji-za-vreme-holokausta/ Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe: Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta]</ref> dr Pisarri eksplicira ovu epizodu iz istorije Drugog svjetskog rata i okupacije Jugoslavije na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Između snaga četnika i kvislinga, pre svega je postojao zajednički stav da su komunisti najveći neprijatelji: ako su oni za kvislinge predstavljali zlo koje je trebalo uništiti, jer je bila reč o najvećem neprijatelju nacionalsocijalističkog poretka, za četnike su oni bili ozbiljna i realna pretnja za ponovno uspostavljanje centralističke monarhije, sa Srbijom i Srbima na čelu. Ratne okolnosti su dozvolile da se u ime tog zajedničkog interesa oružje uperi upravo protiv komunista, i to u više navrata, sve do kraja rata. Upravo u ime antikomunizma, posle pregovora s Nemcima u novembru 1941. godine, započela je posebna vrsta saradnje između vlade Milana Nedića i Jugoslovenske vojske u otadžbini, koju je Mihailović dozvoljavao preko legalizacije određenog broja njegovih odreda, preko dobijanja oružja, finansijske pomoći, hrane ili preko zajedničkog dejstva u oblastima ugroženim od partizana.<ref>Milovan Pisarri, Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2014, str. 54.</ref>}} U doktorskoj tezi ''The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas'' (“Transformacija Mihailovićevog četničkog pokreta: Od rojalističkih jugoslovenskih snaga do srpske nacionalističke gerile“), odbranjenoj 2011. godine na [[Simon Fraser University]] u [[Britanska Kolumbija|Britanskoj Kolumbiji]] ([[Kanada]]), srpski istoričar [[Aleksandar Petrović (istoričar)|Aleksandar Petrović]], na osnovu jedne naredbe<ref>AVII, ČA, K—299, reg. br. 3/1.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> Draže Mihailovića od 29. juna 1942. godine, izvlači sveobuhvatan zaključak o prirodi kolaboracije četnika s okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|Iako je ovo očito bila Mihailovićeva direktiva jednom od njegovih zapovjednika u Srbiji, ta izjava je uhvatila samu suštinu četničke strateške linije razmišljanja u čitavoj okupiranoj Jugoslaviji. Budući da su bile dopuštene ‘sve prevare’, četnici su stupili u saradnju s njemačkim i italijanskim okupacijskim trupama, kao i sa njihovim domaćim kvislinzima u Srbiji, Crnoj Gori i NDH; četničke trupe pod ‘dvostrukim zapovjedništvom’ (nominalno zapovjedništvo [[Sile Osovine|Osovine]] i skriveno zapovjedništvo Mihailovića) krile su se pod raznim etiketama: [[Dobrovoljačka antikomunistička milicija|MVAC]] u italijanskim krajevima, [[Srpska državna straža|SDS]] pa čak i [[Četnici Koste Pećanca|Pećančeve trupe]] u Srbiji. Kao rezultat, Mihailović je, u teoriji, imao na raspolaganju značajne snage koje su nominalno pripadale taboru Osovine, ali spremne da se pridruže jezgru njegovih ‘ilegalnih’ trupa u trenutku kada se proglasi opšti ustanak.<ref>Aleksandar Petrovic, The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas (PhD Thesis), Simon Fraser University, Fall 2011, p. 100. <br /> ({{jez-eng|"Although this was clearly Mihailović’s directive to one of his commanders in Serbia, the statement captured the quintessential Chetnik strategic line of thinking throughout occupied Yugoslavia. Given that ‘all trickeries’ were allowed, the Chetniks entered into collaboration with German and Italian occupation troops as well as their domestic quislings in Serbia, Montenegro and the ISC; Chetnik troops under a ‘double command’ (Axis nominal command and Mihailović’s hidden command) were hiding under a variety of labels: MVAC in the Italian areas, the SSG and even Pećanac’s troops in Serbia. As a result, Mihailović, in theory, had a significant force at his disposal nominally belonging to the Axis camp, but ready to join his core ‘illegal’ troops the moment a general uprising was proclaimed."}})</ref>}} [[Bojan Dimitrijević]], saradnik [[Institut za savremenu istoriju|Instituta za savremenu istoriju]] u [[Beograd]]u, u analizi odnosa kvislinških vlasti u Srbiji prema četničkom pokretu u jesen 1942, kada Nijemci razoružavaju legalizovane Mihailovićeve i Pećančeve odrede, iznosi sljedeći zaključak: {{izdvojeni citat|Odnos JVuO s aparatom Vlade generala Nedića, pre svega sa snagama SDS i SGS, bio je kompleksan u ovom periodu i delikatan za razumevanje. Mnogi od Nedićevih pripadnika ovih delova bili su patrioti koji su pružali značajnu pomoć Mihailovićevoj organizaciji. Ove pristalice ravnogorske borbe činile su sve što je u njihovoj moći da pomognu JVuO.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 405.</ref>}} U doktorskoj disertaciji “Partizanski pokret u Srbiji 1941—1944“, srpskog istoričara mlađe generacije [[Nemanje Ž. Devića]], tvrdi se da legalizacija JVuO kod Vlade nacionalnog spasa nije došla kao plod Mihailovićeve naredbe „već stihijski i u skladu sa shvatanjima stanja na terenu od strane pojedinih komandanata“, te da je „većina Mihailovićevih bližih saradnika i komandanata iz 1941. ostala [je] u ilegali“. Ipak, Dević navodi da je praksa kolaboracije između pripadnika Mihailovićeve organizacije i Nedićevih strukturâ bila široko rasprostranjena, često i na osnovi staleške solidarnosti među oficirima vojske, žandarmerije ili tajne službe prve Jugoslavije, a koji će po okupaciji otići u ravnogorce ili kvislinški tabor: {{izdvojeni citat|Tako dolazi i do procesa tzv. legalizacije, odnosno ulaska dela Mihailovićevih snaga u sastav oružanih snaga vlade generala Nedića... Za kontakt sa prvim Nedićevim snagama i ovog puta je poslužio Milan Kalabić; potom su se spone uspostavljale često i na ličnoj osnovi i kroz predratna poznanstva kolega i klasnih drugova... Oni koji su prišli Nediću, ušli su u već postojeće Pećančeve odrede, ili [su] raspoređeni u novu kategoriju ''nezavisnih četničkih odreda''. Nediću je ovaj proces dobro došao iz više razloga, ali najviše zbog priliva ljudstva koje je uključio u svoje planove i, prvenstveno, u borbu protiv partizana. Mihailović je, opet, korist ostvario time što je dobio svoje ljude duboko infiltrirane u okupacioni sistem, sa alibijem pred Nemcima, a koji će mu u narednom periodu biti od nemerljive vrednosti za dostavljanje oružja, municije, podataka... Međutim, kad se pojedini Mihailovićevi oficiri, pogotovo u zapadnoj Srbiji, budu uneli u ulogu Pećančevih i Nedićevih komandanata, ogreznuvši u kolaboraciju ili u vršenje zločina nad partizanima, čak ih i, zarobljene, predajući Nemcima – pa se 1943. vratiti u strukturu JVuO – to će stvoriti ogromne poteškoće ravnogorskoj organizaciji, jer se imidž kompromitovanih nije dao lako ispraviti. Jednom viđeni u društvu Nemaca, takvi oficiri bili su u narodu, čak i među ravnogorcima koji su 1941–1943. ostali u šumi, zauvek obeleženi kao sumnjivi i nepoželjni.<ref>Немања Девић, Партизански покрет у Србији: 1941–1944. Докторска дисертација, Универзитет у Београду, Филозофски факултет, 2019, стр. 280–281.</ref>}} U završnom poglavlju monografije o ratnom putu komandanta Prvog ravnogorskog korpusa [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], srpski istoričar dr Miloš Timotijević promatra odnos Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića kroz prizmu četničke kolaboracije sa okupatorima, za koju tvrdi da je isprva bila taktička, ali da je vremenom poprimila strateški karakter: {{izdvojeni citat|Slabost pokreta generala Mihailovića uslovila je taktičku saradnju sa svim protivnicima partizana, a u Srbiji i sa Nemcima. Prećutna legalizacija ravnogoraca kod vlade Milana Nedića omogućila je njihov biološki opstanak i uništavanje partizana 1942, a kontakti pojedinih komandanata sa okupatorom nisu bili samo vojne, već i obaveštajne prirode. Ti odnosi bili su duboki, razgranati, dugotrajni. Takva saradnja sa okupatorom nije bila incident i prolazna pojava, već opredeljenje da se uz pomoć Nemaca suzbije ili potpuno uništi suparnički partizanski pokret i spremno dočeka iskrcavanje zapadnih saveznika. Taktička saradnja na mnogim područjima prerasla je u strateško delovanje na samom terenu s ciljem progona komunista, što se najčešće pretvaralo u kažnjavanje njihovih simpatizera i porodica. Posledice takvog delovanja JVuO bile su katastrofalne po samu organizaciju generala Mihailovića, a na isti način narod je osuđivao preventivna ubistva partizana. I dalje ostaje otvoreno pitanje da li je to dovoljno da se ravnogorcima odrekne antifašistički karakter. [...] Milan Nedić i Dimitrije Ljotić optuživani su za otvorenu saradnju sa okupatorom i nacionalnu izdaju. Tek pod pritiskom partizana došlo je do saradnje u okviru „nacionalnog fronta“, pred sam kraj nemačke okupacije Srbije, nevoljno, nedosledno, i uz insistiranje na potpunoj kontroli ravnogoraca u sklopu zalaganja za vezivanje sa zapadnim saveznicima.<ref>Милош Тимотијевић, Звонко Вучковић — Ратна биографија (1941-1944): Расправа о проблемима прошлости и садашњости, ЈП Службени гласник, Београд, 2015, стр. 449—451.</ref>}} U disertaciji “Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941—1944)“ odbranjenoj 2019. godine na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu|Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu]], dr [[Rade Ristanović]], naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, piše da se saradnja četnika Draže Mihailovića sa Srpskom državnom stražom odvijala tokom čitavog perioda okupacije: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža predstavljala je svojevrsnu čekaonicu, magacin i obaveštajni kanal za Ravnogorski pokret otpora tokom celokupnog perioda okupacije.<ref name="Rade Ristanović 1944">Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 549.</ref>}} Dr [[Nebojša Stambolija]] tvrdi u svojoj disertaciji “Srpska državna straža 1942—1944.“ da je dinamiku odnosa ravnogorskih četnika i Nedićevih struktura diktirala „suprotnost javnog i tajnog delovanja“: {{izdvojeni citat|Odnos monarhističkog pokreta otpora pod vođstvom Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog aparata vlasti je tokom okupacije odlikovala suprotnost javnog i tajnog delovanja. Javno, organi kolaboracionističke vlade gotovo u jednaku ravan stavljaju „komuniste“ i „dražinovce“, čak ponekad ističući kao veću opasnost pokret Draže Mihailovića. Sa druge strane, tajno, veliki broj visokih predstavnika kolaboracionističkog aparata pomažu ravnogorski pokret na razne načine (obaveštajno, finansijski, materijalno, naoružanjem). Logistika za izvođenje ove „tajne“ saradnje bili su ljudi na terenu, pripadnici vladinih oružanih odreda, legalizovani četnici, žandarmerija, a nakon marta 1942. tu ulogu preuzimaju pripadnici Srpske državne straže.<ref name="Nebojša Stambolija 1944">Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 306.</ref>}} == Literatura == * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | authorlink = Jozo Tomasevich | year = 1975 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-0857-9 | url = http://books.google.com/books?id=yoCaAAAAIAAJ&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | year = 2001 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-3615-2 | url = http://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book|ref=harv|last=Живковић|first=Милутин Д.|title=Санџак 1941–1943|url=|year=2017|publisher=Филозофски Факултет, Универзитет у Београду|isbn=}} == Napomene == {{notelist}} == Reference == {{reflist|2}} == Povezano == * [[Nedićeva Srbija]] * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Propaganda Nedićeve vlade]] * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] * [[Legalizacija četnika u Srbiji]] == References == <references /> {{Kolaboracija u Jugoslaviji}} [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Dragoljub Mihailović]] [[Kategorija:Srbija u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Odnosi između učesnika u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji]] o7wzjj96eb93iniscr9qlfw198xqkhx 42471785 42471711 2025-06-16T05:07:40Z ~2025-68057 261465 42471785 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:DragoljubMihailovic8e09281v.jpg|thumb|175px|Pukovnik [[Dragoljub Mihailović]]]] '''Kolaboracija četnika s Nedićevom vladom''' predstavlja jedan vid [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu|kolaboracije četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]]. Osnovni cilj saradnje [[Dragoljub Mihailović|Mihailovićevih]] četnika sa kvislinškom Nedićevom vladom bila je borba protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]]. U prvoj godini okupacije, saradnja jedinica pod komandom Draže Mihailovića sa Nedićevom vladom se prvenstveno odvijala kroz [[Legalizovani četnici|legalizaciju četničkih odreda]]. Procesom legalizacije su mnogi četnici (oko dvije trećine pripadnika Mihailovićevih snaga u Srbiji 1941. godine<ref>[http://www.yuhistorija.com/serbian/drugi_sr_txt01c4.html Milan Radanović: Kolaboracija JVuO sa nemačkim okupatorom u Srbiji 1941-1944.]</ref>) službeno postali oružana formacija integrisana u okupacioni sistem. 17. januara 1942. godine, prema nemačkim podacima, 72 oficira i 7.963 četnička borca su bili pod komandom srpske žandarmerije. Legalizovani četnici su tada bili većinom Pećančevi, dok su oko 2000-3000 njih bili Mihailovićevi četnici.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} Već sredinom maja 1942. godine, dva četnička pomoćna korpusa su brojila 13.400 oficira, podoficira i vojnika.{{sfn|Tomasevich|1975|p=127.}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214.}}}} == Saradnja sa Aćimovićevom upravom 1941. == Predsednik [[Savet komesara|Saveta komesara]], prve kvislinške vlade u okupiranoj Srbiji, [[Milan Aćimović]], tokom okupacije najviše se eksponirao u saradnji sa pokretom pod komandom Draže Mihailovića, još od prvih meseci okupacije. Na osnovu jednog potonjeg dokumenta, odnosno Aćimovićeve izjave, može se naslutiti da je Aćimović doprineo da okupator ne izvrši planirane aktivnosti uperene protiv Mihailovića još u junu 1941: {{izdvojeni citat|Što se tiče moga stava prema nacionalnim ljudima u šumi, navešću jedan slučaj: odmah u početku okupacije, u toku meseca maja ili početkom juna, Nemci su bili organizovali jednu veću akciju da bi očistili naše šume od ostataka jugoslovenske vojske, kako su nam sami govorili. Tu se u prvom redu mislilo na Dražu i njegove ljude. Ja sam Nemcima isticao nekorisnost i čak štetnost te akcije, govoreći da će za vreme okupacije biti uvek ljudi koji će odlaziti u šumu i bolje je da tamo padnu pod uticaj jednog nacionalno trezvenog čoveka nego pod uticaj komunista. Nemci su te razloge primili i tako do te akcije nije došlo. Ja sam stajao na stanovištu da Dražin cilj mora da bude i naš cilj. Naš rad treba diskretno da koordinira, a nikako da se sukobljava. Između Draže, odnosno njegovih ljudi, i mene bio je stalni kontakt.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/209-210.</ref><ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/9_4.htm |title=Ratko Martinović - OD RAVNE GORE DO VRHOVNOG ŠTABA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Aćimović tvrdi da je još prije formiranja Nedićeve vlade trebalo da dođe do sastanka između njega i Mihailovića u okolini Valjeva, ali da su partizani presjekli put. U izvještaju (bez datuma, moguće s početka 1944. godine<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref>) Mihailovićevih predstavnika o razgovoru sa Milanom Aćimovićem još se dodaje: {{izdvojeni citat|Reći ću vam da sam još u prvim danima okupacije, kada su došli ljudi sa Ravne gore kod mene, njima kazao: Pitajte Dražu da li on smatra ovaj naš posao nenacionalnim i nekorisnim po srpski narod, ako ga tako smatra, mi ćemo se odmah svi povući, jer ne želimo niti hoćemo da cepamo jedinstvo srpskog naroda. Kako su ta lica te moje reči prenela, ja ne znam, ali su mi doneli odgovor da treba ostati na poslu i raditi u korist naroda... Po mom mišljenju, u zemlji je trebalo voditi borbu protiv komunista. Što se tiče Draže, stajao sam na stanovištu da se borba protiv njega ne samo ne sme voditi nego se mora naći načina da se naš rad koordinira sa njegovim.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} === Uspostavljanje saradnje === Prvi kontakt pokreta pod rukovodstvom pukovnika Dragoljuba-Draže Mihailovića uspostavljen je krajem maja 1941. posredstvom rezervnog potporučnika Vladimira Lenca, vođe omladinske organizacije [[ZBOR|Jugoslovenskog narodnog pokreta Zbor]] [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] na Zagrebačkom sveučilištu, koji se povlačio iz Bosne sa Mihailovićevom grupom, nakon Aprilskog rata, da bi se potom zajedno sa Mihailovićem stacionirao na [[Ravna Gora|Ravnoj gori]]. Prema tvrdnjama koje je 1949. objavio Ljotićev saradnik [[Boško Kostić]], potporučnik Lenac je dobio zadatak od pukovnika Mihailovića da uspostavi vezu sa Dimitrijem Ljotićem i da zatraži materijalnu pomoć za Mihailovićevu organizaciju. Ljotić je Lencu predložio da novac potraži od desetak imućnijih Beograđana, od kojih je prikupljena znatna suma novca. Lenac se više nije vraćao na Ravnu goru. Prema Kostićevom svedočenju, oko 10. juna 1941. u Beograd je dolazio i Mihailovićev izaslanik poručnik Slavko Pipan, sa sličnim zadatkom kao i Lenac. Pipan se takođe sastao sa Ljotićem i, prema Kostićevom svedočenju, "i Pipanu je data veća suma novca da ponese Draži". Slavko Pipan je posetio Beograd ponovo u drugoj polovini jula 1941. I ovog puta je usledio sastanak sa Ljotićem, na kom su bili prisutni Lenac, Kostić i Ratko Parežanin (koji je o ovom sastanku svedočio 1971). Ljotić je sugerisao Kostiću i Parežaninu da putuju na Ravnu goru kako bi se uspostavio tešnji kontakt sa Mihailovićem. Međutim, do ovog putovanja nije došlo zbog vesti da su ravnogorski četnici započeli saradnju sa partizanskim pokretom.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_4.htm |title=Nikola Milovanović, Draža Mihailović, Beograd, 1991 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> [[Tanasije Dinić]], rezervni pukovnik [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]] i zamenik Milana Aćimovića, komesara Ministarstva unutrašnjih poslova i predsednika Saveta komesara (Dinić je bio jedan od glavnih stubova kvislinškog aparata; od 1942. do 1943. je na mjestu ministra unutrašnjih poslova, potom ministar socijalne politike i narodnog zdravlja u Nedićevoj vladi), u izjavi koju je dao na saslušanju pred isljednim organima [[OZNA]]-e, 25. februara 1946, pored ostalog je govorio i o kontaktima Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem, te o navodnom protivljenju toj saradnji od strane Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Saradnja između Aćimovića i Draže Mihailovića bila je Nemcima poznata, te prema tome ja nisam imao potrebe da o toj saradnji obaveštavam [[Gestapo]]. Ja se sećam još iz 1941. g., kada su Nemci sklopili sporazum sa [[Kosta Pećanac|Kostom Pećancem]]. Tom prilikom sam naišao u Upravni štab gde sam zatekao Aćimovića, Krausa, Kisela i, mislim, Helma. Pili su šampanjac i Aćimović je tada rekao kako ćemo proslaviti uskoro sastanak sa Dražom. Još pre ovoga Aćimović je dobio od Nemaca 10 miliona dinara, radi pomaganja organizacije DM. Aćimović je u svakom pogledu favorizovao i podržavao organizaciju D. M.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_5.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221118094108/https://znaci.org/00001/154_5.pdf |date=2022-11-18 }}, str. I/375.</ref>}} Prema tvrdnjama pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], vršioca dužnosti komandanta kvislinške žandarmerije od 24. juna 1941, s njegove je strane uspostavljen kontakt sa saradnicima Draže Mihailovića još 28. maja 1941. Veze između pukovnika Trišića i Mihailovića nastavljene su i kasnije tokom leta 1941, posredstvom jednog Trišićevog kurira. Ovi podaci publikovani su 1960.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/211, fus. 5.</ref> Pukovnik Trišić, s pozicije tadašnjeg zapovjednika žandarmerije, od prvih dana okupacije stupa u kontakt sa pukovnikom Mihailovićem i stavlja mu se u službu, a po sopstvenom svjedočenju u emigraciji: {{izdvojeni citat|Svi žandarmi su odmah prihvatili sve nacionalne odrede, kako pukovnika Draže Mihailovića, tako isto đenerala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] i vojvode [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]...<ref>Јован П. Тришић, О Милану Недићу, Виндзор, 1960, стр. 90–91.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 29–30.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]]}} Prema Trišićevim zapisima po okončanju rata, u ravnogorsku organizaciju ga je uključio major [[Radoslav Đurić]], i to sa zadatkom da pribavlja službene legitimacije i objave za putovanja, kao i da vrši obavještajnu djelatnost u korist četnikâ.<ref>Јован П. Тришић, „Први дани рата у Јужној Србији и прилажење покрету Драже Михаиловића“, у: Гласник српског историског-културног друштва „Његош“, 1962, свеска десет, стр. 86.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 479.</ref> O kontaktima koje je uspostavio sa Mihailovićem tokom maja i juna 1941. godine, pukovnik Trišić u svojoj knjizi “O Milanu Nediću” piše: {{izdvojeni citat|U Beograd sam stigao (iz Skoplja) 24. maja i svi žandarmi su upućeni u Komandu žandarmerije. Već 28. maja ja sam se lično sastao sa jednim Dražinim kurirom. Kurir je bila žena, koja je došla sa Ravne gore, noseći nekoliko pisama od Draže, a pored toga imala je i zadatak da uhvati vezu sa nekim đeneralima koji su bili u Beogradu kao i sa još nekim oficirima i viđenim ličnostima... Ja sam postavljen za v.d. komandanta žandarmerije u okupiranoj Srbiji, 24. juna 1941. ali sam od advokata Čede Arsenijevića ranije o tome bio obavešten, radi čega sam dva puta uputio na Ravnu goru moga kurira Milana Ivezića da o tome obavesti pukovnika Dražu i da mi Draža po tom pitanju daje svoje mišljenje. Draža se je s tim složio.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref>}} Sredinom jula 1941, pukovnik Trišić i njegovi saradnici su se sastali sa poručnikom [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]], jednim od organizatora ravnogorskog pokreta u valjevskom kraju. Specijalni izaslanik Komesarijata unutrašnjih dela 17. jula iz Valjeva poslao izvještaj Milanu Aćimoviću u kom se prenose stavovi poručnika Nedića o partizanima, s jedne, kao i o okupatorskim i kvislinškim vlastima, s druge strane: {{izdvojeni citat|Poručnik Nedić bio je obučen u seljačko odelo, sa šubarom i izjavio je sledeće: <br /> 'Mi koji se nalazimo po šumama nemamo nikakve veze sa ovom terorističkom akcijom komunista. Oni su stupili sa nama u vezu i tražili da se pridruže nama. Mi smo ih odbili i prebacili im što vode ovakvu jednu akciju koja može Srbiji da nanese samo zlo.' Tom prilikom pukovnik Draža Mihailović rekao je delegatu komunističke grupe doktoru Jovanoviću Miodragu, da ako se desi još jedan akt sabotaže od njihove strane, da će ih oni progoniti i uništiti... Gospodin Nedić dalje navodi da oficiri i podoficiri i drugi koji se nalaze u šumi ne žele da čine ništa što bi moglo da izazove nemačke vlasti na reakciju. Pozdravljaju novu uredbu о ovogodišnjoj vršidbi žitarica, za koju kažu da je umesno doneta. Isto tako priznaju rad ministra, gospodina Aćimovića i poznato im je sa kakvim se on teškoćama bori, kao i da njegovom zaslugom nisu novopopisani aktivni oficiri otišli u logore. [...] Gospodin Nedić obećao je da će oni uticati na ona lica koja nisu komunisti, a koja se nalaze iz neobaveštenosti u njihovim grupama, da se vrate svojim kućama. Što se tiče vođa, ukoliko produže sa sabotažama oni će ih likvidirati. Oni dalje pozdravljaju akciju srpskih vlasti na uništenju ovih grupa, kao i svih onih koji se bave pljačkanjem i napadima na srpski živalj... Isto tako obećao je davanje podataka o mestu boravka komunističkih grupa žandarmima.<ref name="znaci.org">[https://znaci.org/00001/11_4.htm RAVNA GORA POSTAJE STOŽER VELIKOSRPSKE BURŽOAZIJE]</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 127-128.</ref>}} Pukovnik Trišić se u dva navrata i lično sastao sa Dražom Mihailovićem, u kući [[Živojin Mišić|vojvode Mišića]], u [[Struganik]]u, i to 14. jula i 19. avgusta 1941, preuzimajući instrukcije za dalji rad.<ref>Милисав Секулић, Пуковник Јован П. Тришић. Ратни дневник и биографија, Београд, 2014, стр. 96-102.</ref> Kako Trišić navodi u svojim sjećanjima poslije rata, on nije sreo pukovnika Dražu Mihailovića prilikom prve posjete [[Ravna gora|Ravnoj gori]], već jednog od njegovih najbližih saradnika majora [[Aleksandar Mišić|Aleksandra Mišića]]. Trišić piše: „Govorilo se, uglavnom, o Komesarskoj upravi. Iz tog razgovora sam zaključio da Milan Aćimović i [[Ilija Paranos]] uživaju poverenje na Ravnoj gori... Dalje se govorilo o teškoj situaciji, čiji se kraj nije mogao da sagleda, o tome kako treba narodu pomoći i o saradnji između žandarmerije i Draže — ko će i kako održavati vezu.“<ref>Jovan Trišić, ''Prvi dani rata u Južnoj Srbiji i prilaženje pokretu pukovnika Draže Mihailovića'', »Glasnik« — Chicago, sveska 10/1962, str. 87–89.</ref> Na sastanku održanom avgusta 1941. godine, pukovnici Mihailović i Trišić zaključuju usmeni sporazum o saradnji četnika i žandarmerije: {{izdvojeni citat|S Dražom su bili major A. Mišić i poručnik Voja Popović. Razgovarali smo veći deo noći i sutradan pre podne. Dotakli smo sva pitanja od opšteg interesa po srpski narod, a posebno o tešnjem povezivanju naše akcije... U pogledu budućeg rada, rekao je [Mihailović — prim.] da zbog tadašnje teške situacije ne namerava da preduzima nikakve akcije većeg značaja, pri čemu je istakao da su Nemci vrlo jaki, da nama niko ne može da pruži nikakvu pomoć i da oskudevamo u svemu. Zbog tih razloga, naglasio je, nama je potrebno da se, prvo, dobro organizujemo, da se solidno pripremimo, dobro naoružamo i da čekamo pogodan momenat kako bi naša akcija bila od stvarne koristi saveznicima. Meni je stavio u dužnost da, po mogućstvu, pojačam žandarmerijske stanice, da žandarmeriju što bolje naoružam i da u njene redove ubacim što veći broj njegovog ljudstva. Izjavio je da je zadovoljan držanjem žandarmerije i izrazio nadu da će ona odigrati značajnu ulogu u danom momentu.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 125.</ref>|Pukovnik [[Jovan Trišić]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} О održavanju dobrih odnosa s kvislinškom žandarmerijom i njenim komandantom pukovnikom Jovanom Trišićem, posvjedočio je 1946. godine [[Beogradski proces|na sudskom procesu]] i sâm general Dragoljub Mihailović: {{izdvojeni citat|Optuženi: [...] Moja je težnja bila da sve one koji su nosili oružje „bušimo“, da ulazimo u njihove redove i da ih na taj način pridobijemo u šumu. Ja sam tako uspeo da pridobijem Jovana Trišića i da sa njim stvorim plan. I taj je bio uhvaćen sa tim planom i odveden u ropstvo. Pretsednik: Šta je on bio? Optuženi: Bio je pod Nemcima komandant žandarmerije. Ja sam ga privukao i pridobio da sprovedemo organizaciju i da dobijemo veći broj ljudstva. Pretsednik: Vi ste se tada povezali sa žandarmerijom koja je bila tada u službi okupatora? Optuženi: Tačno.<ref>Издајник и ратни злочинац Дража Михаиловић пред судом: Стенографске белешке и документа са суђења Драгољубу-Дражи Михаиловићу, Београд, 1946, стр. 113.</ref><ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref>}} Brojni oficiri Jugoslovenske vojske koji će se kasnije pridružiti [[JVuO]], tj. četnicima, u prvoj godini okupacije su bili na raznim dužnostima u strukturama kvislinške uprave. Tako je major [[Petar Baćović]], prije nego što je avgusta 1942. postao komandant četničke Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, bio šef kabineta Milana Aćimovića, ministra unutrašnjih poslova.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_80.htm Izveštaj komandanta četničke grupe odreda od 6. maja 1942. Draži Mihailoviću o akcijama protiv partizanskih jedinica na širem području Višegrada i stanju četničkih jedinica]</ref> Prema sjećanjima Ljotićevog sekretara [[Boška Kostića]], Petar Baćović je bio šef kabineta dr [[Miloša Radosavljevića]], koji je do 29. januara 1942. bio ministar [[Poljoprivreda|poljoprivrede]] u Nedićevoj vladi.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 209.</ref> Takođe, [[Jezdimir Dangić]] je sarađivao sa kvislinškom upravom u Srbiji i to od prvih dana formiranja Saveta komesara Milana Aćimovića, s kojim je, sve do hapšenja od strane Njemaca aprila 1942, bio u najboljim odnosima. Od sredine maja do sredine avgusta 1941. godine, Dangić je bio na službi u Srpskoj žandarmeriji, a za vrijeme [[Ustanak u Srbiji|oružanog ustanka u Srbiji]] bio je raspoređen kao žandarmerijski oficir na granici prema [[Drina|Drini]], da bi nešto kasnije bio premješten u [[Bratunac]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d., Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274.</ref> Od oktobra 1941. do kraja februara 1942. na službi u žandarmeriji u Beogradu bio je i kapetan [[Slavoljub Vranješević]], koji će od kraja 1943. biti Mihailovićev komandant zapadne Bosne.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref> Aćimovićeva uprava nije dugo potrajala, i ukinuta je 29. avgusta 1941. kada je uspostavljena Vlada nacionalnog spasa generala [[Milan Nedić|Milana Nedića]], ali je Aćimović u njoj nastavio obnašati funkciju ministra unutrašnjih poslova do 5. novembra 1942. godine. Milan Aćimović je ostao u izuzetno bliskim odnosima sa Dražom Mihailovićem sve do maja 1945. godine, tj. do samog kraja okupacije. Na koncu, Aćimović je poginuo tokom [[Bitka na Zelengori|bitke na Zelengori]], dok se nalazio u Mihailovićevom štabu.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 98.</ref> === Svjedočenja o vezama Aćimovića i Mihailovića === [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik za Jugoistok njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči u svojim memoarima o saradnji Aćimovića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Šta se sve događalo u četničkom taboru, o tome sam bio veoma dobro informisan. Nemački Vermaht je na svim frontovima imao odlične specijaliste za dešifrovanje poruka. Tako su šifrovane poruke Draže Mihailovića stizale i do mog radnog stola. Sem toga, stalno sam bio u vezi sa ministrom Aćimovićem, koji je bio politički izaslanik Draže Mihailovića u Beogradu, zatim sa posrednicima i kuririma, a bio sam i u direktnom kontaktu sa vođom četnika.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} [[Aleksandar Cincar-Marković]], ministar spoljnih poslova [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], potvrdio je 1946. godine pred istražnim organima da je Milan Aćimović istupao pred Nijemcima u svojstvu političkog predstavnika Draže Mihailovića. U svojoj izjavi, Cincar-Marković, između ostalog, svjedoči o pokušajima ponovnog uspostavljanja kvislinške vlade u [[Kitzbühel]]u, na teritoriji [[Treći Reich|Trećeg Reicha]], gdje je bila smještena nakon evakuacije iz Beograda: {{izdvojeni citat|Po pitanju priznanja Nedićeve vlade, pregovori koje su, sa nemačkom vladom, poveli Nedić i Spalajković prilično su se otegli iako su se oni pozivali na činjenicu da je Nemačka priznala i druge kvislinške vlade, kao bugarsku, rumunsku i mađarsku. Najzad, Nemačka je ponovo priznala Nedićevu vladu. Posle ovog priznanja Nedić i Ljotić su održali nekoliko sastanaka sa Nojbaherom i još nekim nemačkim funkcionerima, na kojima je bio i Milan Aćimović, koji je boravio sa grupom četnika u Semeringu, nedaleko od Beča i koji je zastupao interes četničkog vođe Draže Mihailovića. Na ovim sastancima, osećajući svu svoju političku malodušnost, prilikom upornog zahtevanja da se prizna Nedićeva vlada, Nedić i Ljotić su postavljali Nemcima nov zahtev: da to ne bude više srpska vlada, nego neki komitet sličan Vlasovljevom, da u ovaj komitet treba da uđu i predstavnici drugih organizacija, na prvom mestu Dražina organizacija. Ovo pitanje ostalo je nerešeno.<ref>AVII, Izjava Aleksandra Cincar-Markovića pred istražnim organima 1946.</ref><ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Iskaz Cincar-Markovića se gotovo u potpunosti poklapa sa tvrdnjama Boška Kostića, sekretara Dimitrija Ljotića, iznesenim u njegovim memoarima, izdatim u emigraciji nekoliko godina nakon rata: {{izdvojeni citat|Za vreme našeg boravka u Beču Ljotić se prvo sastao sa đeneralom Nedićem i bivšim ministrom Milanom Aćimovićem, jednim od vodećih političkih ljudi Draže Mihajlovića. Na tom se sastanku razgovaralo šta treba činiti. Nedić je zahtevao, da ako on mora opet da obrazuje srpsku vladu, da u nju uđu đeneral Mihajlović i Ljotić i po četiri ministra iz njihovih grupa kao i dva neutralca. Dimitrije Ljotić se protivio tom traženju Nedićevom, smatrajući da Draža Mihajlović ne treba da ulazi ni u kakvu kombinaciju sa Nemcima.<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 186.</ref>}} Uvjerljivo svjedočenje o mnogostrukim vezama Milana Aćimovića sa Dražom Mihailovićem pružio je na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine [[Dragomir Jovanović|Dragomir–Dragi Jovanović]], predsednik Beogradske opštine, upravnik grada Beograda i šef [[Srpske državne bezbednosti]] u rangu ministra Vlade narodnog spasa: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Je li Aćimović održavao veze sa organizacijom DM? Optuženi: Jeste. Poznato mi je da je održavao. Pretsednik: Od kada? Optuženi: Ja znam da Aćimovićeve veze sa organizacijom DM datiraju od konca 1941. godine, da su u 1942. godini došle do kulminacije, i da je Aćimović zbog toga imao u vladi konflikt sa Nedićem i Ljotićem i da je, zbog sumnjičenja o održavanju tih veza, morao dati ostavku. Pretsednik: A kakva je bila uloga Aćimovića u Beogradu prema organizaciji DM? Optuženi: Aćimović je smatran kao politički eksponent te organizacije. Bar ja sam ga tako smatrao. Pretsednik: Može li se to zaključiti iz izvesnih činjenica? Optuženi: Može. Pretsednik: Na primer? Optuženi: Preko Aćimovića su išle sve stvari. Kod Aćimovića su dolazili ljudi koji su dolazili bili u Beograd zbog održavanja veza sa Nedićem, Aćimović je bio neka vrsta političke veze u Beogradu. Takav je slučaj bio i sa Rakovićem kada je došao u Beograd. Pretsednik: A kada je on došao u Beograd? Optuženi: Avgusta meseca 1944. godine. Pretsednik: Je li on sedeo kod Aćimovića? Optuženi: Ja sam ga dva do tri puta video kod Aćimovića, a jedanput kod Ilije Mihailovića. Pretsednik: Iz čega bi se još moglo zaključiti da je Aćimović bio politički savetodavac, eksponent organizacije DM u Beogradu? Optuženi: Ja sam vodio više puta razgovore s njime o tome. On je bio prilično zakopčan; ali, prema njegovom držanju i govoru mogao sam zaključiti – a on to nije ni krio – da on pripada pokretu Draže Mihailovića.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Jovanović]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]]}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1941. == {{main|Ustanak u Srbiji 1941.}} Nakon izbijanja [[Ustanak u Srbiji 1941.|ustanka u Srbiji]], početkom jula 1941, ustanici su počeli oslobađati sve veći broj naseljenih mesta. [[Četnici]] pod komandom pukovnika Mihailovića uzimaju učešća u ustanku tek krajem avgusta 1941. Međutim, istovremeno sa uzimanjem učešća u borbi protiv okupatora Mihailović je već početkom septembra 1941. uputio delegaciju na sastanak sa generalom Nedićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv partizana. Delegaciju su činili potpukovnik Dragoslav Pavlović i potpukovnik Živojin Đurić i major [[Aleksandar Mišić]], dok im se u Beogradu pridružio major Radoslav Đurić. O uspostavljanju veze pukovnika Mihailovića sa generalom Nedićem, šef Upravnog štaba opunomućenog komandanta korpusa u Srbiji general [[Harald Turner]] izvještava 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|U vezi sa mojim dopisom o pukovniku Mihailoviću od 3. 11. 41. br. 4675/41 izveštavam vas o sledećem: <br /> I centrala Abvera izvestila je 2. 11. 41.: 1.) Srpski predsednik vlade Nedić ponovo pregovara sa pukovnikom Dražom Mihailovićem preko rtanjskog vojvode. Ovaj je poslednji put bio kod Mihailovića 4. 11, kada mu je dao iznos od 500 000 dinara i preneo časno obećanje generala Nedića da će se angažovati kod nemačkih vlasti da Mihailović ne bude zarobljen ili kažnjen. 2.) Dalje pregovore sa Mihailovićem je vodio pukovnik Popović koji mu je 1. 10. predao 500 000 dinara. 3.) Pukovnik Popović je 26. 10. bio poslednji put kod Mihailovića i predao mu još 2,500.000 dinara. Vratio se 30. 10. 41. sa Mihailovićevom izjavom da je ovaj spreman da se sa Nedićevim jedinicama bori protiv komunista pod uslovom da mu Nedić da obećanje da nemačke oružane snage neće preduzimati akciju protiv Mihailovića.<ref name="znaci1981">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 868.</ref>}} Milan Nedić je na saslušanju pred jugoslovenskim organima 9. januara 1946. u vezi pregovora sa Mihailovićevim predstavnicima izjavio sledeće: {{izdvojeni citat| Odmah po uspostavljanju moje vlade početkom septembra (1941.) kod mene je došla jedna delegacija Draže Mihailovića koju su sačinjavali pešadijski potpukovnik (Živojin) Đurić, major Aleksandar Mišić, i đeneralštabni (major Radoslav) Đurić sa originalnim punomoćjem Draže Mihailovića radi razgovora. Uslovi koje je postavio Draža bili su uglavnom ovi: * Da se uspostavi red i mir u Srbiji. * Da se povedu zajedničke borbe protiv partizanskih snaga. * Da uspostavim vezu i legitimišem Dražu kod Nemaca. * Da mu se dostavi izvesna svota novca radi isplate prinadležnosti njegovim oficirima i podoficirima. * Da se po umirenju Srbije izvrši vojna akcija u Bosni radi umirenja. * Da se pomogne Đukanović Vladi (treba: Blaži) u Crnoj Gori radi umirenja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 17-18, fus. 13.</ref>}} Nedić je u istrazi takođe dodao: „Svi ovi predlozi i uslovi bili su prihvaćeni sa moje strane. Draža je dobio novac a Nemci su ovo odobrili.“<ref>Arhiv VII, k. 269, reg. br. 35/1.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 126.</ref> Prema istom saslušanju, Nedić je uglavnom prihvatio ove predloge: {{izdvojeni citat|Pismeni ugovor između mene i te delegacije nije pravljen s obzirom da su sva trojica iz te delegacije bili moji oficiri meni dobro poznati, pa sam smatrao da nema potrebe za pismenim ugovorom, a oni to nisu ni tražili. Između nas je napravljen sporazum o sledećem: * O saradnji između mene, odnosno moje vlade i Draže Mihailovića za borbu protiv komunista u cilju njihovog uništenja. * Da im odmah izdam novčanu pomoć da bi mogli izdati plate oficirima i podoficirima, kao i to da bi mogli kupiti životne namirnice za ishranu vojske. * Da odmah odredimo jednog oficira za vezu koji će stalno biti pri štabu Draže Mihailovića. * Da preko Nemaca izdejstvujem legalizaciju Draže Mihailovića i njegovih četnika u tome da ih Nemci ne gone i da se mogu slobodno kretati. * Da posle čišćenja, odnosno uništenja komunista u Srbiji, moja vlada ukaže potrebnu pomoć Draži Mihailoviću radi smirenja građanskog rata u Bosni i Crnoj Gori. * Da se posle formiranja vladinih odreda, s čime bi se bilo započelo, donese jedan operacijski plan između mene i Draže za čišćenje Srbije od komunista.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића, Београд, 1979, стр. 77.</ref>}} Nedić je na saslušanju istakao da je nakon sklapanja sporazuma odmah izdao novčanu pomoć, koju je delegacija ponela sa sobom. Nedić je potom odmah otišao kod komandanta Srbije, generala Hajnriha Dankelmana, s molbom da odobri legalizaciju Mihailovićevih četnika, što je Dankelman odmah prihvatio. Nedić je potom odredio generalštabnog majora Marka Olujevića za vezu između njega i Draže Mihailovića. Nedić je uskoro obavešten da je Mihailović u celini prihvatio postignuti sporazum.<ref name="vojnoistorijski1941">Žarko Jovanović, "Kolaboracija Draže Mihailovića sa kvislinzima u Srbiji 1941.", Vojnoistorijski glasnik, 1-2/1998, Beograd, 1998, str. 83.</ref> O sastanku s četničkom delegacijom, i uopšte o pregovorima vođenim tokom 1941. sa Mihailovićem, general Nedić je 12. novembra 1941. godine, preko agencije »Rudnik«, obavijestio javnost u Srbiji: {{izdvojeni citat|Londonski radio dao je juče uveče vesti o prilikama u Srbiji, pa je izneo i potpuno netačno tvrđenje kako su tobož nemačke vlasti pregovarale sa pukovnikom Dražom Mihailovićem. Međutim, suprotno tome tvrđenju istina je da je Draža Mihailović slao svoje posrednike kako meni, tako i nemačkim vlastima radi pregovora... <br /> U vezi sa ovim izjavljujem da sam prilikom obrazovanja moje vlade pokušao da sve srpske nacionalne snage ujedinim radi spasa naroda i otadžbine, pa sam u tom cilju pregovarao sa Kostom Pećancem i Dražom Mihailovićem... Što se tiče Draže Mihailovića, i on je izjavio da želi da sarađuje na uništenju elemenata nereda, pa je u tu svrhu primio i novac od srpske vlade. Međutim, on je istovremeno pregovarao i sa komunistima.<ref>''Novo vreme'', 13. XI 1941.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 165.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221019154413/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-10-19 }}, str. II/212, fus. 7.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Novinar [[Stanislav Krakov]] piše u emigraciji da je 6. septembra 1941. došlo do formiranja prvih oružanih jedinica Vlade Milana Nedića. Krakov, inače sestrić generala Nedića, citira riječi „jednog elitnog žandarmerijskog oficira” (njegov je identitet zaštitio inicijalima ''I. R. R.'') koji je prisustvovao smotri: „Ovaj 6-ti septembar je u stvari prvi dan građanskog rata u Srbiji”. Pored toga, Krakov navodi i sljedeće: {{izdvojeni citat|Baš ovog 6-og septembra 1941, na [[Banjica|Banjici]], u prisustvu generala [[Pante Draškića]], ministra rada u Nedićevoj vladi i pomoćnika ministra unutrašnjih dela [[Ceke Đorđevića]], kao i većeg broja oficira izvršeno je svečano formiranje osam vojničkih jedinica, koje su dobile naziv «srpski oružani odredi». [...] Već od prvog dana osnivanja ovih odreda, koji su odmah sa Banjice upućeni na teren, ocrtao se kakav će biti njihov stav na terenu u pogledu komunističkih partizana, koje su imali da gone i razbijaju, i odreda Draže Mihailovića sa kojima im je naređeno da sarađuju.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 159—160.</ref>}} [[Artiljerija|Artiljerijski]] major [[Boško Todorović]] bio je prije okupacije na službi u obaveštajnom odeljenju Generalštaba [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Nakon [[Aprilski rat|aprilskog rata]], radio je ljeta 1941. u organizaciji DM u Beogradu, da bi krajem augusta 1941. prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] kao opunomoćenik Draže Mihailovića,<ref>[https://znaci.org/00001/40_37.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SRPSKI NACIONALISTIČKI OTPOR IZVAN SRBIJE]</ref> s ciljem stvaranja četničke organizacije na tom području. Bio je i prvi četnički komandant koji će, novembra 1941, sa Italijanima sklopiti [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|sporazum o zajedničkoj borbi]] protiv NOP-a.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, str. 18.</ref> Iz izvještaja koji je 2. septembra 1941. poslao Draži Mihailoviću iz istočne Bosne, gdje je smjestio štab, dâ se zaključiti i da je među četničkim oficirima bio jedan od prvih koji je pledirao za saradnju sa kvislinškom Vladom Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Vrlo je važno za Srpstvo, da se Bosna oslobodi od ustaša vojno-četničkom akcijom pre nego što naša poluslobodna vlada u Beogradu diplomatskom operacijom (koja se verovatno već vodi, što potvrđuju i pojedini neprovereni glasovi) postigne pripojenje Bosne okupiranoj Srbiji. Mišljenja sam da preokret u držanju [[Pećančevi četnici|»crnih« četnika]] — njihovo stavljanje u službu Nedića i posredno Nemaca — treba iskoristiti za nas na sledeći način: 1. obavestiti narod: a) da četnički odredi redovne vojske ostaju i dalje potčinjeni isključivo našoj Vrhovnoj komandi — Kralju, ma kako se držali dobrovoljni četnički odredi, »crni«, »crveni« i ostali. b) za našu ofanzivnu akciju u Srbiji još nije vreme, ali da je vreme za borbu u Bosni — cilj: bar poluoslobođenje i prisajedinjenje poluslobodnoj Srbiji; [...] 3.  Stupiti na pogodan način u vezu sa Nedićem i ispitati da li ostaje veran kralju i dobar Srbin — u kom slučaju neće ometati, ako neće potpomagati naš rad — ili je izdajica, u kom slučaju se treba povući van njegovog domašaja — u Bosnu, u južnu Srbiju i u Sandžak, pa odande preduzeti borbu i protiv njega, uz pomoć sviju Srba koji su ostali verni kralju i položenoj zakletvi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_3.htm Izveštaj komandanta četničkog odreda "Boško Jugović" od 2. septembra 1941. o vojnoj situaciji u istočnoj Bosni i stavu prema srpskoj kvislinškoj vladi]</ref>}} Naredbom br. 2 od 7. septembra 1941. general Milan Nedić imenuje majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] na službu u vojnom odeljenju pri Predsedništvu Ministarskog saveta. Major Piletić će kasnije postati jedan od Mihailovićevih komandanata u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]].<ref name="Jovan Marjanović 1941">Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 193.</ref><ref>AVII—Nda—19—5—4.</ref> Potporučnik [[Pavle Mešković]] je bio sa pukovnikom Mihailovićem još od kraja aprila 1941. godine u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]]. Poslije toga, Mešković se nalazio u grupi od nekoliko desetina oficira i vojnika s kojima se Mihailović prebacio u Srbiju te stigao na [[Ravna gora|Ravnu goru]] 12/13. maja 1941. Kada je general Mihailović krenuo iz [[Srbija|Srbije]] za [[Crna Gora|Crnu Goru]] u proljeće 1942, odredio je Meškovića da bude njegov čovjek za vezu sa potpukovnikom [[Milanom Kalabićem]]. Nakon rata, Mešković je posvjedočio da je do povezivanja između Mihailovića i Nedića došlo već tokom embrionalne faze izgradnje kvislinškog aparata u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Po ulasku Nemaca u Beograd, obrazovani su tamo Komesarijati za razne poslove. Njih je ubrzo potom, krajem avgusta, zamenila Srpska Vlada na čelu sa đeneralom Milanom Nedićem. Nedić saziva zbor oficira i podoficira koji nisu otišli u ropstvo. Mihailović odobrava odlazak onih koji su tražili savet, jer je većina bila sa porodicama, a on nije mogao preuzeti odgovornost za toliki broj porodica, kad bi sve te ljude povukao u šumu. Najveći deo oficira i podoficira u Nedićevim formacijama (Poljska, Granična i Državna straža) ušao je u te odrede sa znanjem i odobrenjem D. Mihailovića i drugih komandanata pokreta. Poljska straža bila nam je odana od prvog dana skoro stoprocentno.<ref>Павле Мешковић, »На Равној гори«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 57. и 173.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_5.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PRVI KONTAKTI SA NOP I POKUŠAJI DA SE OBUSTAVI USTANAK]</ref>}} U »Političkom mjesečnom izvještaju« od 3. XII 1941, general Harald Turner iznosi detalje o pokušaju sklapanja sporazuma između Mihailovićevog pokreta i kvislinških strukturâ, uz blagoslov njemačkih vlasti: {{izdvojeni citat|U toku meseca jula, na osnovu prethodnog odobrenja, komesar-ministar [[Milan Aćimović|Aćimović]] pokušao je da sa Mihailovićem sklopi sličan sporazum kao što je to učinjeno između [[Gestapo|policije državne bezbednosti Nemačke]] i [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]]. Međutim, Mihailović je to izbegao. Prvih dana po stupanju na čelo vlade, to isto, takođe sa nemačkim odobrenjem, pokušao je i predsednik Nedić, koji je verovao da će mu kao armijskom generalu poći za rukom da na svoju stranu privuče bar deo oficira koji su se nalazili kod Mihailovića.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 124.</ref>|General [[Harald Turner]]}} === Partizani razotkrivaju Mihailovića === Posle završetka razgovora i postizanja sporazuma sa generalom Nedićem, Mihailovićeva delegacija se iz Beograda vratila na Ravnu goru 6. septembra 1941. U međuvremenu na Ravnu goru je pošao i major Marko Olujević s poručnikom Slavkom Pipanom, obaveštajnim oficirom Draže Mihailovića. Njih dvojicu su, na putu za Ravnu goru, uhvatili partizani u Belanovici, 8. septembra 1941. Kod majora Olujevića, koji je ujedno bio i pomoćnik komandanta kvislinške žandarmerije, nađen je plan komande žandarmerije od 7. septembra 1941. za napad žandarma sa četnicima Draže Mihailovića sa linije Zvornik-Krupanj-Valjevo-Mionica. Posle saslušanja major Olujević je streljan 10. septembra, dok je poručnik Pipan uspeo da pobegne.<ref>Јован Марјановић, Устанак и НОП у Србији 1941, Београд, 1983, стр. 317.</ref> Mihailović o svojoj saradnji sa Nedićem nije obavestio partizane. Kolubarska četa [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] je prilikom zarobljavanja poručnika Ernesta Pipana zaplenila i jedan dokument Ministarstva unutrašnjih dela, u kome komanda kvislinške žandarmerije 7. septembra 1941. naređuje komandantu 5. žandarmerijskog odreda: {{izdvojeni citat|Kad sva tri odreda budu stigla na liniju Zvornik — Krupanj — Valjevo — Mionica uhvatiće vezu sa četničkim odredima koji pod komandom generalštabnog pukovnika g. Draže Mihailovića na toj liniji i sačekaće dalje naređenje za produženje dejstva.<ref>Zbornik NOR-a, I/1, Beograd, 1949, str. 405-406.</ref>}} U knjizi „General Milan Nedić”, Stanislav Krakov navodi da je ovaj dokument potpisao novopostavljeni šef žandarmerije general [[Stevan Radovanović]]. Krakov donosi još izvoda iz ovog „vrlo opširnog naređenja”, za koje tvrdi da je „bilo izdato onda kada je Nedić posle odlaska Dražinih delegata čvrsto verovao u sprovođenje zajedničke akcije protiv komunista”: {{izdvojeni citat|«(13) Saradnja sa četnicima i omladinom pokreta „Zbor” treba da bude najtešnja. Saradnja sa njima sastoji se u sledećem: Svi četnici i omladinci koji dejstvuju na teritoriji odreda potčinjeni su komandantu odreda. Komandant odreda je taj koji će naređivati sve što treba da se radi na terenu, a njegova naređenja ima da izvršuju svi četnici i omladinci. Ishrana četnika i omladinskih odelenja biće zajedno sa odredom...»<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 160—161.</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpske žandarmerije]]}} Partizani su na osnovu zaplenjenih dokumenata uvideli da Mihailović igra dvostruku igru, učestvujući u partizanskom ustanku i istovremeno radeći na njegovom gušenju. Oni su uskoro otkrili i druge dokaze o Dražinoj kolaboraciji. Komandant [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] [[Dragojlo Dudić]] u svoj dnevnik septembra 1941. godine zapisuje: {{izdvojeni citat| "12. septembar: U toku dana došao je kurir Kolubarske čete. U izvestaju stajalo je da su zarobili jedan auto Ministarstva unutrašnjih dela sa pomoćnikom komandanta žandarmerije, još jednim čovekom i šoferom žandarmom. Od materijala nađeno je nekoliko lažnih legitimacija i naredba Ministarstva unutrašnjih dela o organizaciji poternih odreda za komunistima. Iz ove naredbe jasno se vidi da je i Draža Mihailović, komandant četnika sa Ravne gore, u vezi sa ovom akcijom na strani vlade. Sad je svakome bila jasna uloga ovog žonglera koji se pravio prijateljem narodne borbe".<ref>Драгојло Дудић, Дневник 1941, Београд, 1981, стр. 187-189.</ref>}} O vezama štaba pukovnika Mihailovića sa kvislinškim formacijama govori i naredba generala [[Ljubo Novaković|Ljube Novakovića]] njegovim odredima, od 12. septembra 1941: {{izdvojeni citat|Prema sigurnim podacima koje sam ovoga momenta dobio, odredi srpske oružane sile u sporazumu sa odredima pukovnika Draže Mihailovića stupili su javno i otvoreno u akciju i dok jedni odredi imaju podrške i naslona okupatorske vlasti, drugi dotle, da bi maskirali svoj pravi cilj, bore se protiv okupatorskih vlasti i formiraju neku regularnu vojsku, pod pretnjom smrtne kazne ko ne bude prišao njihovim redovima. Jedni i drugi rade sporazumno i sa veštom i prikrivenom namerom protivu četnika (Ljube Novakovića), a preko ovih i protivu celokupnog srpskog naroda.<ref name="vojnoistorijski1941"/>}} === Nemci razotkrivaju Mihailovića === {{izdvojeni citat|Podstaknuti delimičnim uspešno vođenim borbama od strane komunista, nacionalni Srbi organizovali su takođe borbene formacije protiv Nemaca.<ref>OBAVEŠTENJE KOMANDNOG ŠTABA KOMANDANTA SRBIJE OD 16. SEPTEMBRA 1941. KOMANDAMA I USTANOVAMA VERMAHTA O RAZVOJU ORUŽANOG USTANKA - T501 roll 244, frames 334-337.</ref>|Obaveštenje Komandnog štaba Komandanta Srbije od 16. septembra 1941. o razvoju oružanog ustanka}} Prema svjedočanstvu [[Stanislava Krakova]], njemački okupacioni dužnosnici su od početka gledali s velikim nepovjerenjem na mogućnost zbližavanja između generalâ Mihailovića i Nedića, vidjevši u ovome prevashodno opasnost po interese [[Treći Reich|Trećeg Reicha]]: {{izdvojeni citat|Ali Nedićevi prvi kontakti sa Dražom Mihailovićem — o čemu su Nemci bili brzo obavešteni — kao i držanje Nedićevih oružanih odreda na terenu gde su oni vodili isključivo borbu protiv komunista, dok je sa Mihailovićevim četnicima vladalo pravo bratstvo po oružju, povećavali su to urođeno nemačko nepoverenje prema ljudima sa Balkana.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 176.</ref>}} Ubrzo, koncem septembra ili početkom oktobra, Nedića je pozvao Dankelman veoma ljut i pokazao mu [[sastanak u Brajićima|sporazum]] sklopljen između Draže i [[Josip Broz Tito|Tita]]. Dankelman je govorio kako ih je pukovnik Mihailović obmanuo da mu daju slobodu kretanja. Uskoro su podaci o učešću četničkih odreda u borbama protiv Nemaca postali očigledni, što je demotivisalo predstavnike nemačkog okupatora i kvislinške uprave da idu u pravcu saradnje sa Mihailovićem. Nemački okupator više nije imao poverenja u Mihailovića, naročito nakon što je saveznička propaganda počela da predstavlja Mihailovića kao navodnog vođu otpora u Jugoslaviji. O daljem nepoverenju okupatora i rezervisanosti Nedića prema Mihailovićevom pokretu, Harold Turner je rekapitulirao 3. novembra 1941: {{izdvojeni citat| U međuvremenu je ustanovljeno da se Mihailovićevi odredi pod komandom pukovnika Misite kod Loznice i kapetana Račića kod Bogatića bore zajedno sa partizanima. Zatim da je 28. septembra zaključio sa komunistima pismeni sporazum o zajedničkom isterivanju nemačkih oružanih snaga iz Srbije, odnosno sa Balkana. Pismeni dokazi o saradnji pronađeni su u Kraljevu, Rudniku i Gornjem Milanovcu. (...) General-pukovnik Nedić je zvanično izjavio da izuzev slučaja Mišić više nikada nije posredno ili neposredno pregovarao sa Mihailovićem niti mu slao novac. U sredu, 29.10.41. pojavio se kod Nedića pukovnik (Branislav) Pantić koji je boravio u Beogradu i po nalogu Mihailovića ponovio predlog o zajedničkoj borbi protiv komunista. Rekao mu je da Mihailović zahteva od Nedića 5.000 pušaka, 500 puškomitraljeza i 100 mitraljeza. Kada je Nedić bez okolišanja odbio taj zahtev kao glup i preteran, Pantić je upozorio Nedića da će se istog dana voditi pregovori preko opunomoćenog komandanta korpusa i da je Mihailoviću za pregovore obećana pratnja do Beograda.<ref name="znaci1981"/>}} Naime, deo nemačkih obaveštajnih struktura je smatrao da treba prihvatiti Mihailovićevu ponudu za saradnju sa Nemcima. Tehnički poslovi oko pregovora Draže Mihailovića sa Nemcima povereni su pukovniku Branislavu Pantiću i kapetanu Nenadu Mitroviću. Oni su 28. oktobra 1941. krenuli za Beograd, gde su se susreli sa nemačkim kapetanom [[Josef Matl|Jozefom Matlom]], oficirom vojno-obaveštajne službe Abver ([[Abwehr]]). O Mihailovićevoj ponudi kapetan Matl je sačinio izvještaj (“''Predmet'': Četnički odredi jugoslovenske vojske pod komandom pukovnika Draže Mihailovića stavljaju se na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji sa nemačkim Vermahtom”), koji će nadređenima poslati 30. oktobra 1941. godine: {{izdvojeni citat|Pukovnik Pantić je izjavio da je od strane pukovnika Draže Mihailovića ovlašćen da stupi u vezu sa predsednikom vlade generalom Nedićem, kao i sa nadležnim instancama u nemačkom Vermahtu, kako bi se četnički odredi jugoslovenske vojske, koji se nalaze pod komandom Draže Mihailovića stavili na raspolaganje u cilju suzbijanja komunizma u Srbiji. Izjava je punovažna. Pukovnik Pantić daje kao garanciju svoju oficirsku čast. General Nedić je u to upućen na osnovu ličnih razgovora koje je s njim vodio pukovnik Pantić ujutro 28. 10; on odobrava taj korak i želi da se što pre pristupi njegovom sprovođenju i aktiviranju.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_238.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 857.</ref>|Kapetan [[Josef Matl]]}} Milan Nedić je smatrao da mu je pregovorima između Mihailovićevih predstavnika i predstavnika nemačkog okupatora ugrožen politički kredibilitet. Prethodno je Nedić odbio nastavak pregovora i materijalnu i vojnu pomoć Mihailovićevom pokretu, što zbog opreza prema Nemcima, osluškujući kakav je njihov stav o saradnji sa četnicima, što zbog bojazni da Mihailovićeva legalizacija kod okupatora može ugroziti njegovu političku poziciju. O ovome je takođe rekapitulirao Harold Turner, 6. novembra 1941: {{izdvojeni citat|Nedić je ponovo odbio pregovore sa Mihailovićem, ali me je zamolio da mu objasnim kakvu igru Nemci igraju sa Mihailovićem. Uveravao sam general-pukovnika Nedića da može biti siguran da opunomoćeni komandant korpusa neće preduzimati nikakve akcije koje bi povredile ličnost ili politiku predsednika vlade Nedića. Njegovo mišljenje o Mihailovićevoj situaciji je sledeće: Mihailović se nalazi neposredno pred uništenjem, pitanje je samo vremena. Sam Mihailović oseća da sve više slabi i želi da dobije u vremenu da bi se spasao, naročito preko zime. On je potpuno nepouzdana ličnost i zato Nedić smatra da nema svrhe pregovarati.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_243.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 869-870.</ref>}} 11. novembra Mihailović se [[sastanak u Divcima|sastao sa Nemcima u selu Divci]], ali su oni odbili njegove usluge i zatražili razoružanje četnika. Mihailović je odbio da položi oružje, ali je nastavio borbu protiv partizanskog pokreta, što je bilo od nesumnjive koristi nemačkom okupatoru. Našavši se u još težoj situaciji nakon prelaska Glavnog štaba NOV i POJ i glavnine partizanskih snaga u Bosnu i Sandžak, čemu je znatno doprinela Mihailovićeva spremnost da napada partizane u momentu kad oni pokušavaju da suzbiju nemačku ofanzivu, Mihailoviću se ponovo nametnula nužnost saradnje sa kvislinškim strukturama, naročito u kontekstu nemačke spremnosti da ga gone kao odmetnika. U dnevnim izvještajima iz sredine novembra 1941, poslatih iz komande Jugoistoka, može se zaključiti da u glavnom štabu Vrhovne komande Wehrmachta nijesu znali ko je pukovnik Mihailović. Nezavisno od ovoga, njegova ponuda o zajedničkoj borbi protiv partizana je odbijena i zatraženo je polaganje oružja: {{izdvojeni citat|13.11.41: Vrhovna komanda oružanih snaga traži provjeru vijesti da je /izvjesni/ Mihailović poslao delegate Nediću, i preko njih ponudio Nijemcima pregovore. Navodno je prijedlog odbijen, jer Nijemci žele da pregovaraju s njim direktno, a ne preko posrednika. Nakon savjetovanja komande Jugoistoka i njemačkog generala u Srbiji, Vrhovna komanda je telefonski obavještena o sljedećem: Vođa bandi Mihailović je njemačkom generalu u Srbiji ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ponuda je odbijena sa zahtjevom za bezuslovnu kapitulaciju. Odgovor je izostao. Jučer prvi put zabilježene borbe između Mihailovićevih bandi i komunista. Ovo ne mjenja stav da se traži bezuslovna kapitulacija.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=124&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frame no. 000119.]</ref>}} {{izdvojeni citat|17.11.41: Savjetovanje kod načelnika štaba komande Jugoistoka: Ponuda pukovnika Mihailovića da stavi svoje snage na raspolaganje za borbu protiv komunista je odbijena i zatražena je bezuslovna predaja. Mihailović je tražio da se konsultuje sa svojim komandatima. Mihailović također tražio oružje za borbu protiv komunista! Ovo je igra, borba između bandi za izvor oružja! Ipak, čini se da jedan dio Mihailovićevih bandi iskreno želi da se bori protiv komunista.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=127&rec=311&roll=175 NARA, T311, Roll 175, frames no. 000121—000122.]</ref>|Izvještaj o djelatnosti operativnog odjeljenja komande Jugostoka za septembar 1941 (30. septembar 1941.).}} === Početak otvorenog sukoba sa partizanima, novembar 1941. === {{main|Napad četnika na Užičku Republiku}} Sukob u ustaničkim redovima bio je katalizator saradnje ravnogorskih odreda sa formacijama srpske kvislinške vlade. „Čete pukovnika Draže Mihailovića“ sarađuju sa Nedićevim odredima u zauzimanju [[Ljig]]a 7. novembra i na prostoru [[Lazarevac]]-[[Belanovica]] 13. novembra. Takođe, pod komandom majora [[Milana Kalabića]] (otac [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]]), Požeški i Gornjomilanovački ravnogorski odred vode intenzivne borbe protiv partizana kod [[Rudnik (planina)|Rudnik]]a 19. i 20. novembra, a zabilježena je saradnja i majora [[Velimir Piletić|Velimira Piletića]] sa žandarmerijskim odredima u borbama sa partizana kod [[Kučevo|Kučeva]] 18. novembra 1941.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2019, str. 46-47.</ref> O žestini borbi koje su četnici Draže Mihailovića vodili skupa sa nedićevskim odredima napadajući na [[Slobodne teritorije u Narodnooslobodilačkom ratu|partizansku slobodnu teritoriju]], naročito svjedoči izvještaj komande Žandarmerije od 18. novembra 1941, u kome se, između ostalog, kaže: {{izdvojeni citat|Komandant Kolubarske grupe major g. Kalabić depešom, poslatom 17 novembra o. g. iz Aranđelovca, javlja: „Danas mi je javljeno da se koncentrisalo do 480 komunista na prostoru od sela Garaša, Bosuta i Dragolja... Odmah sam uputio tri stotine četnika Ravnogoraca i sto mojih vojnika da ih napadnu. Borba je otpočela u 15 č. i završena око 18 č. u reonu sela Dragolja i Bosuta. Ubijeno je 64 komunista i 1 uhvaćen...“<ref>AVII—Nda—53—3—48.</ref><ref>Jovan Marjanović, Ustanak i narodno-oslobodilački pokret u Srbiji 1941, Institut društvenih nauka, Beograd, 1963, str. 351.</ref>}} Kako ni tražena efikasnija [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|saveznička]] pomoć, kao ni ona od majora [[Jezdimir Dangić|Jezdimira Dangića]],<ref>https://www.znaci.org/00001/4_14_1_27.htm Naređenje Draže Mihailovića od 9. novembra 1941. komandantu bosanskih četničkih odreda za prebacivanje četničkih jedinica iz istočne Bosne u rejon Užica i Kosjerića radi napada na partizane</ref> nijesu mogle uslijediti brzinom koju je Mihailović želio, on i njegovi komandanti se odlučuju da zatraže pomoć direktno od komandanata Nedićevih i Pećančevih odreda koji su otvoreno služili okupatoru. O ovoj pomoći kapetan [[Ćirilo Dimitrijević]] (oficir [[Legalizovani četnici|legalizovanog]] ''Sandžačkog vojno-četničkog odreda'' (SČO) pod komandom majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]]; početkom jula 1942. u svojstvu deputata SČO učestvovao je u pregovorima sa pukovnikom [[Milošem Masalovićem]], [[Cvetanom Đorđevićem]] i generalom Milanom Nedićem, koji mu je naredio „apsolutnu saradnju sa Italijanima“;<ref>ASŽ, Ž-28, NOR, kut. 13, f. Sandžački četnici, dok. 5а, str. 2–3.</ref> potonji komandant Pribojske brigade JVuO<ref>{{harv|Живковић|2017|p=741, 778}}</ref>), piše Mihailoviću 1943. godine, pored ostalog i sljedeće: {{izdvojeni citat|Potom sam u svojstvu načelnika štaba Rudničke grupe odreda u najkritičinjim danima Ravne gore, bez odobrenja svoga komandanta slao municiju, opremu i puškomitraljeze na Ravnu goru, gde su trupe đenerala g. Mihailovića bile blokirane od komunista radi uništenja. Iz ovih dana imam telefonsko priznanje đenerala g. Mihailovića Draže, koji mi je tom prilikom zahvalio i naredio da mu se imam javiti kada dođe do izražaja.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—X 13.</ref>}} Sukob partizanskih i vojnočetničkih snaga od prvih dana novembra 1941, uticao je i na poručnika Nikolu Kalabića i njegovu buduću visoku poziciju u hijerarhiji ravnogorskog pokreta. Naime, Mihailovićevo ustaničko sjedište, Ravna Gora je 10. novembra [[Napad četnika na Užičku Republiku|direktno ugrožena od partizanskih snaga]]. Gotovo svi odredi ostaju bez municije. Pred partizanskim naletom, odredi se povlače. Stanje je dramatično i vode se ogorčene borbe. Mihailović iz [[Brajići (Gornji Milanovac)|Brajića]] rukovodi operacijama, dijelom zakopavajući, dijelom uništavajući najpovjerljiviju arhivu. U takvoj situaciji, poručnik Nikola Kalabić predlaže da se od njegovog oca Milana, penzionisanog žandarmerijskog majora, u tom trenutku komandanta jednog vladinog odreda u Ljigu, zatraži pomoć.<ref>{{Cite web |title=Bojan Dimitrijević: Nikola Kalabić između Čiče i Krcuna?! |url=https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ |access-date=2023-12-28 |archive-date=2023-12-28 |archive-url=https://web.archive.org/web/20231228100857/https://savremenaistorija.com/2017/06/28/nikola-kalabic-izmedu-cice-i-krcuna/ }}</ref> Major Milan Kalabić (Kalabić je od kraja 1941. okružni načelnik u [[Kragujevac|Kragujevcu]]; 28. januara 1942. srpska vlada ga unaprjeđuje u čin potpukovnika<ref>Nebojša Stambolija, n.d., str. 34. i 60.</ref>), na zahtjev Draže Mihailovića, stavio je četnicima na raspolaganje osam kamiona municije za borbu protiv partizanskih odreda. Municija je odmah prebačena u [[Ba (Ljig)|selo Ba]] i podijeljena Mihailovićevim odredima. Kako bi Mihailoviću dodatno olakšao situaciju, stariji Kalabić je istovremeno angažovao i sve svoje snage u borbi protiv partizana u oblasti planine Rudnik. Od tada Nikola Kalabić postaje jedan od najvažnijih četničkih komandanta, a Milan Kalabić jedan od najodanijih saradnika Draže Mihailovića u srpskim kvislinškim redovima.<ref>[https://znaci.org/00001/11_9.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje NAPAD NA UŽICE I BORBE OKO ČAČKA]</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], komandant Požeškog četničkog odreda (sredinom novembra 1941. legalizovanog pri Nedićevom upravnom aparatu, gdje će Korać postati načelnikom okruga Užičkog), u knjizi ratnih memoara “Između Draže i Nedića“, objavljenoj [[2015]]. u izdanju [[Kragujevac|kragujevačkih]] ''Pogleda'', prisjeća se da je prisustvovao susretu između Milana Kalabića i Draže Mihailovića, do kojeg je došlo u Belanovici krajem novembra 1941. godine. Tom prilikom je i Kalabić mlađi odsjeo kod svog oca nekoliko dana. Prema Koraćevom svjedočenju, na ovom je sastanku dotadašnja saradnja između kvislinških oružanih snaga i ravnogorskog pokreta konačno formalizirana: {{izdvojeni citat|Posle kraćeg informativnog razgovora, pređosmo na stvar. Kalabić poče izlagati način vođenja dosadašnje borbe protiv komunista, kao i plan daljeg čišćenja Srbije od komunističkih delova i grupa. Posle toga izloži i način snabdevanja oružanih odreda hranom, novcem, municijom, oružjem, odećom, obućom i ostalom vojnom opremom. I najzad upozna ga sa svima naređenjima i instrukcijama đenerala Nedića u pogledu rada na terenu, kao i u svemu ostalom što je smatrao za potrebno da iznese. Đeneral Mihailović sasluša ovo izlaganje, a zatim zapita Kalabića, da li je u mogućnosti da nešto oružja, municije i obuće, koje dobija od srpske vlade, odvoji i pošalje na Ravnu Goru. Zatim se đeneral Mihailović zainteresova za dalji pokret i dislokaciju srpskih oružanih snaga đenerala Nedića, zahtevajući od Kalabića da na svaki način Požeški četnički odred uputi u Požegu, radi dalje borbe u tim krajevima. I najzad, zamoli majora Kalabića da po mogućstvu svoje objave za slobodno kretanje i legitimacije za nošenje oružja, izdaje i ljudstvu Ravne Gore koje mu se za to obrati, pošto su u to vreme, u očima Nemaca, naročito u okrugu Užičkom i Kragujevačkom, objave, putne isprave i oružne legitimacije sa potpisom majora Kalabića, imale puno poverenje, tako da je jedino sa njegovim ispravama kretanje bilo neometano od organa vlasti. Major Kalabić dade potrebna objašnjenja i obeća da za račun Ravne Gore učini sve što može, naročito u pogledu izdavanja objava i oružnih listova.<ref>Манојло Кораћ, Између Драже и Недића, Погледи, Крагујевац, 2015, стр. 222.</ref>}} Srpski istoričari Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević ocjenjuju da je riječ o veoma važnoj epizodi u istoriji okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu: „U ovim događajima, koji su se pokazali ključnim u odbrani i održanju Ravnogorskog pokreta, pukovnik Mihailović definitivno stiče naklonost prema Kalabićima. U njemu je bila i tajna kasnijeg Nikolinog uspeha i napredovanja u pokretu, koje je proizilazilo iz velike pomoći koju je ravnogorcima pružao njegov otac“.<ref name="leskovackizbornik.rs">[https://leskovackizbornik.rs/index.php/zbornik/article/view/159 Немања Девић, Бојан Димитријевић — МИЛАН КАЛАБИЋ: ОД РАТНИКА ЗА СТАРУ СРБИЈУ ДО РАВНОГОРЦА]</ref> Četnici Draže Mihailovića su, uz posredstvo samozvanog vojvode [[Jovana Škavovića Škave]], 13. novembra 1941. [[Predaja zarobljenih partizana Nijemcima novembra 1941.|predali Njemcima oko 365 zarobljenih partizana]]. Predaja zarobljenih partizana dogodila se u selu [[Slovac]], smještenom između [[Valjevo|Valjeva]] i [[Lajkovac|Lajkovca]]. Vojvoda [[Kolubara|kolubarski]] Škavović je priznavao komandu Koste Pećanca, ali je aktivno sarađivao i sa četnicima Draže Mihailovića u borbi protiv partizana. U predaji zarobljenika učestvovao je i potporučnik Pavle Mešković, ravnogorski oficir. Ovim je činom Mihailović htio ukazati okupatoru da su četnici i dalje voljni da sarađuju, iako je njegova inicijativa za saradnju bila odbijena 11. novembra 1941. na [[Sastanak u Divcima|pregovorima u Divcima]]. [[Wehrmacht]] je 27. novembra 1941. strijeljao najmanje 261 partizana zarobljenog i ustupljenog od strane četnika.<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 58.</ref> Presudom Vrhovnog vojnog suda [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNRJ]] od [[15. juli|15. jula]] [[1946]]. godine u [[Beograd]]u, general Mihailović je bio proglašen krivim za saučesništvo i u ovom zločinu: {{izdvojeni citat|Optuženi Mihailović je u noći između 13. i 14. novembra 1941. godine, tj. iste noći kada se sastao sa gestapovcem, kapetanom Matlom, naredio svom komandantu Daki Tešmanoviću da oko 365 zarobljenih partizana preda Srpskoj državnoj straži u selu Slovac, iako je znao da će ih Srpska državna straža postreljati ili predati Nemcima. To je učinjeno tako da ih je Tešmanović predao Jovanu Škavi a ovaj Nemcima. Nemci su od ovih predatih partizana streljali oko 270, a ostale oterali u logore.<ref name="Presuda">[https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima]</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} Partizansko-četnički sukobi i slabljenje snaga otpora pogodovali su njemačkom okupatoru da neometano pripremi [[Operacija Užice|završnu ofanzivu]] na slobodnu teritoriju [[Užička Republika|Užičke republike]]. U napadu na partizansku slobodnu teritoriju učestvovale su [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]]eve, [[Kosta Pećanac|Pećančeve]] i Nedićeve jedinice pod komandom pukovnika [[Koste Mušickog]], kao i neke bivše jedinice Draže Mihailovića koje su ušle u sastav kvislinških snaga. Time su se ove jedinice i formalno legalizovale kod Nijemaca, ali su i dalje bile pod Mihailovićevom komandom.<ref>Радивоје Папић, ''Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу'', Народни музеј Ужице, 2017, стр. 136.</ref> [[Boško Kostić]], sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], svjedoči u svojim memoarima da je slom partizanske Užičke republike nastupio kao posljedica vojne kooperacije „udruženih nacionalnih snaga“ u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Pošto su se sada nacionalisti ujedinili, to svi kreću na takozvanu Titovu „Sovjetsku Užičku republiku“. U ovim borbama učestvuju četnici pukovnika Mihajlovića pod komandom ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića, poručnika Predraga Rakovića, itd. Srpskim dobrovoljcima komanduje njihov komandant pukovnik Kosta Mušicki. U tim borbama učestvuju i podoficiri i žandarmi pod komandom ppukovnika Milana Kalabića i majora Savovića, i četnici Koste Pećanca. Samo blagodareći ovoj akciji udruženih nacionalnih snaga, razbijena je „Sovjetska Užička republika“, a partizani, na čelu sa Titom, oterani iz Srbije.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 66–67.</ref>}} Pukovnik [[Jovan Trišić]], pomoćnik komandanta [[Srpske žandarmerije]], uhapšen je 9. novembra od strane [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]]. Saslušavao ga je lično [[Ilija Paranos]], šef Specijalne policije. U Trišićevoj kancelariji, kao i u stanu, pronađeno je mnogo materijala koji je poslužio za optužbe, te je istog dana odveden u [[Logor Banjica|Banjički logor]]. Naime, pukovnik Jovan Trišić je brojnim ravnogorcima izdavao legitimacije o pripadnosti žandarmeriji kako bi se ovi nesmetano mogli kretati kroz okupirana područja. [[Gestapo]] je zaplijenio jednu takvu objavu i dobio priznanje od čovjeka kod koga je nađena da mu je izdata lično od strane Trišića. O hapšenju pukovnika Trišića, kao i o reakciji generala Nedića, piše u emigraciji Nedićev bliski rođak [[Stanislav Krakov]], predratni direktor [[Radio Beograd]]a i urednik više kvislinških glasila tokom okupacije: {{izdvojeni citat|Šef Opšte policije Paranos, na naređenje Dragog Jovanovića, uputio je odmah dva svoja inspektora — napominjem da su obojica živi i danas — u Glavni generalštab gde se nalazila komanda žandarmerije. Oni su se javili kod komandanta generala Stevana Radovanovića — koji je takođe živ u emigraciji — pokazali mu akt Gestapoa i naređenje upravnika grada da izvrše pretres kancelarije Trišićeve i da ga uhapse. U prisustvu generala Radovanovića inspektori su ušli kod Trišića, saopštili mu odluku koju su dobili i izvršili pretres. U fijokama pisaćeg stola Trišićevog našli su više praznih žandarmerijskih legitimacija, istih kakva je nađena kod zarobljenog četnika, razna druga dokumenta i najzad mobilizacione spiskove aktivnih i rezervnih oficira pripadnika pokreta Draže Mihailovića sa njihovim adresama i svim podacima. Koliko se sećam mislim da je bilo 1200 imena, jer se o tome više puta u Nedićevom kabinetu govorilo. Sa Trišićem i sa nađenim kompromitujućim materijalom dva inspektora su se vratili u Upravu grada i referisali svome šefu Paranosu. Kada je ovaj video šta su njegovi činovnici našli kod Trišića, ne obaveštavajući Dragog Jovanovića, telefonirao je Masaloviću i molio da ga general Nedić odmah primi. Sa svim dokumentima je došao u kancelariju Nedićevu da referiše i da pita šta da radi. Nedić mu je naredio: — ''Uništite odmah sav materijal koji ste našli i obavestite Gestapo da sem službenih hartija niste ništa drugo pronašli. Ne radi se samo o životu Trišića, već se radi o životima 1200 srpskih oficira''.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 265—266.</ref>}} Sumirajući rezultate [[Gušenje ustanka u Srbiji|operacije Užice]], Krakov piše i da je krupni operacijski zahvat masivnih okupatorsko-kolaboracionističkih formacija brzo slomio otpor partizanskih snagâ i [[Vrhovni štab NOVJ|Vrhovnog štaba NOVJ]]: {{izdvojeni citat|Dve nemačke pešadijske divizije 342-ga i 313-ta, oko i ispred kojih su se nalazili kao odbojnik — da spreče stradanje stanovništva — Nedićevi oružani odredi potpukovnika Velje Jovanovića, majora Milana Kalabića i Savovića, srpski dobrovoljci pod komandom pukovnika Koste Mušickog, Pećančevi četnici i svi «legalizovani» četnički odredi Mihailovićevi, koji su se sada vodili kao trupe srpske vlade, preplavili su tu teritoriju dotle držanu nesmetano od komunista i već istog dana su ušli u Čačak, Požegu, Kosjerić, te je Vrhovni štab Titov u najvećoj žurbi i neredu napustio Užice i sklonio se na Zlatibor. Sledeći dan, 29. novembra, nemački tenkovi su prodrli u Užice i odmah nastavili dalje za Zlatibor sa koga je celo komunističko vođstvo otstupalo ka Sandžaku u panici, dok su partizanski odredi bili desetkovani i razbijeni. Sa Titom je tada bio i engleski kapetan Hadson, koji je napustivši Mihailovića pridružio se partizanima. U ponedeljak, 1. decembra 1941. ostatci partizanskih snaga sa Titom na čelu napustili su konačno Srbiju da se u nju ne vrate skoro pune tri godine. Prešli su u Sandžak, koji se smatrao kao teritorija pod italijanskom upravom, te su Nemci tu na samoj granici između Srbije i Sandžaka prestali da gone već skoro smrvljenog protivnika.<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 285—286.</ref>}} === Nastavak saradnje sa kvislinškim strukturama, decembar 1941. === [[Datoteka:Četnici, SDS i SDK.png|350px|mini|levo|Četnici, Srpska državna straža i Prvi puk Srpskog dobrovoljačkog korpusa.]] Uprkos odbacivanju od strane Nemaca, četnici su nastavili saradnju sa Nedićevom vladom. Vredi istaći da Nemci nisu uznemiravali Mihailovićeve četnike nakon njegovog odbijanja da prihvati kapitulaciju na sastanku u Divcima, 11. novembra 1941, dok su četnici izbegavali borbe sa nemačkim okupatorom još pre ovog datuma. Bilo je očigledno da je nemačka ofanziva na Užice zaobišla četničku Vrhovnu komandu i glavninu četničkih snaga na Ravnoj gori. Mihailović je imao informacije iz kvislinških izvora da će nemačke snage nakon okončanja borbi protiv partizana nastojati da eliminišu snage pod njegovom komandom. "Stoga je Draža Mihailović požurio da iskoristi vreme kada ga okupator ne dira i da spasava što se spasti može. Mihailović je napravio plan da veći deo svojih četnika uključi u Nedićeve oružane odrede, da ih legalizuje kod Nemaca, da na taj način očuva svoje ljudstvo i da ga i dalje koristi u borbi protiv partizanskih odreda Srbije. U vezi s tim, Mihailović je na Ravnoj gori, 30. novembra 1941, održao sastanak četničkih komandanata sa teritorije obližnjih okruga (Nemci su već tada bili zauzeli Čačak i Užice, a glavnina partizanskih snaga povukla se u Sandžak).<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/265-267.</ref> Zapisnik sa ovog sastanka nije sačuvan, ali o njemu svedoči izveštaj koji je Draži Mihailoviću decembra 1942. poslao poručnik [[Predrag Raković]], komandanta legalizovanog Ljubićkog četničkog odreda, kao i zapisnik sa sudskog saslušanja četničkog majora [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]], načelnik štaba Požeškog četničkog odreda. On je na suđenju 1946. izjavio: {{izdvojeni citat|Na Ravnoj gori sa Dražom je održano savetovanje komandanata odreda. Na ovom savetovanju Draža je naredio da se stupa u vezu sa Nedićevim odredima, radi popravljanja situacije. Rekao je da odredi i dalje ostaju pod njegovom komandom i da je ovo samo privremeno rešenje.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/267.</ref>}} Britanski oficir za vezu [[Duane Hudson|Bil Hadson]] je stigao je na Ravnu goru noću između 7. i 8. decembra dok su Nemci vršili [[Operacija Mihailović|ofanzivu na Mihailovićevu komandu]]. On kaže da su se četnici izvukli prelaskom u Nedićeve odrede: {{izdvojeni citat|Dobio sam utisak da bi britansku pomoć najbolje bilo koncentrisati na Mihailovića ako on još postoji nezavisan od Nedića. Rekao sam to Titu i njegovima i uputio sam se natrag u poplavu Nemaca i kvislinga. [...] Nisam našao nikakve ostatke Mihailovićevih ljudi, izuzev njega lično i nekoliko oficira. Svi drugi su se pretvorili u Nedićeve ljude i otišli, na potpuno razočaranje Švaba.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|[[Duane Hudson|Bil Hadson]]}} Na osnovu odluke četničke Vrhovne komande na Ravnoj gori, četnički odredi pod komandom Draže Mihailovića u čačanskom kraju legalizovali su svoje delovanje u okviru kvislinških formacija početkom decembra 1941. i na taj način su se statusno izjednačili sa vladinim četnicima, odnosno četnicima vojvode Koste Pećanca. Samo dva dana po okončanju operacije Mihailović (10. decembra 1941) novopostavljeni vojnoupravni komandant Srbije general [[Paul Bader]] pisao je svojim pretpostavljenima: {{izdvojeni citat|Mihailovićeva grupa može sad da se smatra razbijenom... Mnoge Mihailovićeve pristalice, izgleda da su pobegle u šume i planine. Postoje izveštaji prema kojima sve obezglavljene bande pokušavaju da se prebace u četničke jedinice Koste Pećanca. Znaci ukazuju na to da su neki srpski vladini krugovi, sve do pred kraj, hteli doći u vezu sa Mihailovićem, kako bi se poštedela srpska krv. Na istoj su liniji i nastojanja srpskog ministra predsednika Nedića, a koja imaju za cilj da spreče oštar postupak protiv Mihailovićevih pristalica, koji su, navodno, na to bili samo prisiljeni.<ref>Zbornik NOR-a, tom I, knjiga 1, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1949, str. 636—637.</ref>}} Prethodno, tokom novembra 1941, legalizovan je Jelički četnički odred Miloja Mojsilovića, koji je prethodno priznavao komandu Draže Mihailovića. O legalizaciji Mihailovićevih četnika u čačanskom kraju nedvosmisleno svedoči izveštaj poručnika [[Predrag Raković|Predraga Rakovića]], komandanta Ljubićkog četničkog odreda, Draži Mihailoviću iz decembra 1942. Raković navodi da je "posle održane sednice na Ravnoj gori 30. novembra 1941. i prema dobivenim instrukcijama" noću između 30-31. novembra krenuo ka Gornjoj Gorevnici gde se njegov odred od 200 boraca susreo sa 5. dobrovoljačkim odredom, formacijom Srpskog dobrovoljačkog korpusa, pod komandom potpukovnika [[Marisav Petrović|Marisava Petrovića]]. Istog dana je Raković zamoljen, kako se navodi, da sa Ljubićkim četničkim odredom "pođe u pretres terena G. Gorevnice i čišćenje od komunista", pri čemu su četnici snabdeveni municijom od SDK. Uveče je Raković sa Petrovićem otišao u Čačak gde se susreo sa komandantom SDK, pukovnikom [[Kosta Mušicki|Kostom Mušickim]], koji je bio zapovednik kvislinških snaga u čišćenju zapadne Srbije od preostalih partizanskih snaga. {{izdvojeni citat|Uglavnom to veče sam sa njima dogovorio da ostanem na terenu sa svojim odredom radi čišćenja terena od komunista, što mi je u stvari i bio zadatak kad sam pošao na svoj teren sa Ravne gore. (...) Uništenje komunista bilo je potrebno i meni i Nemcima i ljotićevcima, te smo se u ovom poslu složili i postali 'saveznici'.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_209.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 766-767.</ref>}} Sukladno dogovorima viših instanci, [[Prvi valjevski četnički odred]], čiji je komandant [[Neško Nedić]], izdao je 13. decembra 1941. naređenje za saradnju sa kvislinškim vlastima u borbi protiv partizana: {{izdvojeni citat| 2) Da komandir opštinskih četa stupa u dodir sa postavljenom opštinskom upravom i ne pokazujući ovaj akt saopšti joj da je određen da formira oružane snage na teritoriji opštine koje će služiti kao potpora vlasti radi održavanja mira i poretka a naročito kao oružana snaga za suzbijanje komunista ako se i kad pojave na teritoriji opštine. Ovaj štab će preduzeti sve potrebne mere da ovakav rad bude prećutno odobren i od strane Nedićevih odnosno nemačkih vlasti. <br /><br /> 6) Komandiri će narediti svojim seoskim komandirima da odmah otpočnu sa patroliranjem. Ova mera je neophodna jer se komunisti pošto su razbijeni vuku kroz sva sela u bednom stanju i malim grupama a u interesu je naše stvari da ih odmah razoružavamo. <br /><br /> 9) Početi odmah sa propagandom protiv komunista i svugde i na svakom mestu objasniti istinu da je do ovoga žalosnog stanja došlo zato što su oni u želji da preotmu vlast počeli borbu prerano. (...) Mi zato ne možemo i nećemo zajedno sa Nemcima, ali nećemo ni u otvorenu borbu, koju sada ne možemo izdržati. (...) Dotle dok ovaj momenat ne dođe mi moramo iskoristiti rasulo kod komunista da ih razoružamo te da nam na proleće ponovo ne ometu naš rad.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_33.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.], str. 90-91.</ref>}} Neposredno nakon odlaska glavnine četničkih snaga sa Ravne gore, pri čemu se većina četničkih odreda legalizovala kod Nemaca integrišući se u kvislinške snage, usledio je napad nemačkih snaga na četničku Vrhovnu komandu na Ravnoj gori. Kako je u svom izvještaju iz druge polovine 1942. godine naveo njemački kapetan [[Ernest Wiesshaupt]], tada su pukovniku Mihailoviću u pomoć pritekli najviši rukovodioci kvislinške uprave u Srbiji: „Istragom je dokazano da je jedan član Vlade, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović|Aćimović]] u razgovoru pokušao da, preko pukovnika srpske pomoćne žandarmerije [[Kosta Mušicki|Mušickog]], dođe u vezu sa Mihailovićem. Dva srpska žandarmerijiska oficira kojima je poveren ovaj zadatak uhvaćena su od nemačkih jedinica. Protiv Mušickog i drugih okrivljenih žandarmerijskih i četničkih oficira preduzet je vojnosudski postupak“.<ref>[https://znaci.org/zb/4.php?broj=544&bk=2&vol=12 Borbe protiv ustaničkog pokreta na području Jugoistoka od juna 1941. do avgusta 1942. godine], u Zbornik NOR-a, tom XII, knjiga 2: Dokumenti Nemačkog rajha 1941—1945, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1976, dokument br. 209, str. 1039.</ref> Istoričari [[Kosta Nikolić]] i [[Bojan Dimitrijević]] tvrde: „Taj kontakt doveo je Nedića u veoma težak položaj, ali je on uspeo da ubedi Nemce kako za to nije znao i da je Aćimoviću izričito zabranio da ima bilo šta sa 'Mihailovićevim pitanjem'. Ipak, pukovnik Mušicki je uhapšen i ispitivan, ali je Nedić uspeo tokom 1942. da ga oslobodi“.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, Генерал Драгољуб Михаиловић 1893-1946. Биографија, Београд, 2011, стр. 174.</ref> Kosta Mušicki je uhapšen 9. decembra 1941. upravo zbog pomoći ravnogorskim četnicima. Boravio je izvesno vreme u nemačkom zatvoru. Milan Nedić je 3. decembra 1942. ponovo postavio pukovnika Mušickog za komandanta [[Srpski dobrovoljački SS korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Mладен Стефановић, Збор Димитрија Љотића 1934-1945, Београд, 1984, стр. 223.</ref> Kosta Mušicki je u istražnom postupku 1946. naveo da je „uhapšen od strane Nemaca i izveden pred ratni sud zbog pokušaja uspostavljanja veza sa Dražom Mihailovićem“.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/271, fus. 67.</ref> [[Operacija Mihailović|Nemački napad na Mihailovićev štab]] i delove njegovih snaga koje nisu legalizovane, u rejonu Ravne gore i u nekim okolnim selima, započeo je 6. decembra 1941. i trajao je dva dana. Mihailović je uspeo da izbegne hvatanje u Struganiku i da se skloni, nakon čega se nekoliko meseci skrivao u različitim delovima zapadne Srbije. Major kvislinške žandarmerije [[Milan Kalabić]], zapovednik dela kvislinških snaga u zapadnoj Srbiji, otac Mihailovićevog bliskog saradnika [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], pomagao je Mihailoviću obaveštavajući ga o nemačkim poterama.<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 180.</ref> Osim hvatanja Mihailovićevih saradnika, zarobljavanja dijela boraca te bjekstva u ilegalu samog generala Mihailovića, njemačka ofanziva nije polučila znatniji uspjeh. Jedan od razloga bila je tih dana široko sprovođena [[Legalizovani četnici|legalizacija vojnih četnika]], tj. njihova integracija u oružane snage Vlade generala Nedića. U trenutku kada se biralo između progona ili prikrivanja među raznorodnim Nedićevim formacijama, izbor drugog rješenja pokazao se spasonosnim za Mihailovićevu organizaciju. Ova pragmatična solucija učiniće da veći dio pripadnika ravnogorskog pokreta preživi tešku zimu 1941/42. o trošku generala Nedića, učestvujući u operacijama protiv partizana ili ostajući kod svojih kuća.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 119.</ref> == Saradnja sa Nedićevom vladom krajem 1941. i tokom 1942. == {{izdvojeni citat|Onima u Upravi grada reći da nemilosrdno raščišćavaju sa komunistima.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 17. aprila 1942. godine}} === Legalizacija četnika Draže Mihailovića === {{main|Legalizovani četnici}} [[Datoteka:Smotra četnika.jpg|minijatura|Nemački okupator za vreme vršenja smotre legalnih četnika u Srbiji.]] {{izdvojeni citat|Nedić je po svaku cenu hteo da spase Mihailovićeve odrede u Zapadnoj Srbiji od uništenja prilikom nemačke ofanzive. Već i ranije, on je bio u kontaktu s većinom baš tih četničkih komandanata u Zapadnoj Srbiji, jer ih je snabdevao oružjem i municijom u njihovoj borbi protiv komunista, te je tu vrlo brzo i efikasno bio postignut sporazum između Nedićevih i Mihailovićevih oficira. Svi četnički odredi na ugroženom terenu imali su da se u roku od nekoliko dana pre početka nemačke akcije «legalizuju», tj. da se stave Nediću na raspoloženje, stvarno ili fiktivno, te da se vode kao njegove jedinice; da budu snabdevene njegovim objavama i da, isto kao i ljudstvo oružanih odreda, odnosno dobrovoljci, primaju sve potrebe u municiji, hrani i novcu od predsednika srpske vlade.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига прва: На оштрици ножа, Минхен, Штампарија Искра, 1963, стр. 280.</ref>|[[Stanislav Krakov]] o legalizaciji Mihailovićevih četničkih odreda}} {{izdvojeni citat|Ne sme se izgubiti iz vida da je dužnost svih Srba, a prvenstveno svih delova srpske državne sile — pa bili to četnici, dobrovoljci ili stražari — da svim silama rade na održavanju mira, obnovi i stvaranju bolje budućnosti Srbije, kao i to da je naš zajednički zadatak jedan te isti, tj. uništenje svih komunističkih bandi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/296.</ref>|Pukovnik [[Borivoje Jonić]] u naredbi pripadnicima SDS-a od 13. juna 1942.}} {{izdvojeni citat|Mihailović je prve nedelje 1942. godine proveo u Crnoj Gori i Sandžaku, uspostavljajući neposrednu kontrolu nad lokalnom četničkom organizacijom i stvarajući jednu planinsku bazu, iz koje su ranije partizani bili prisiljeni da povuku svoje glavne snage severno, u istočnu Bosnu. Mihailovićeva organizacija u Srbiji postojala je kao pasivna teritorijalna tvorevina, uglavnom na hartiji, pod zaštitom Nedićeve političke i vojne strukture.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Prema navodima [[William Deakin|Williama Deakina]], Mihailović se početkom 1942. godine, gonjen od strane Nijemaca, sklonio u [[Sandžak]] (prije nego će preći u [[Crna Gora|Crnu Goru]] maja te godine), u zonu pod italijanskom okupacijom. Do početka 1942. godine "ravnogorski pokret istopio se u redovima Nedićeve milicije i konačno se ponovo pojavio, umanjen, u Crnoj Gori."<ref name="Deakin2">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin, BOJOVNA PLANINA |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Mihailović se skrivao nekoliko mjeseci, ali je Nedićeva vlada do marta 1942. saznala gdje se nalazi, pa je s njemačkim znanjem i dopuštenjem došlo do sastanka između njega i [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. [[Paul Bader|General Bader]] je 26. marta obaviješten da je Mihailović obnovio ponudu srpskoj vladi »da joj se stavi na raspolaganje za borbu protiv komunista«. Budući da je general Mihailović sada bio ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva u [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|izbjegličkoj vladi]], njegova je nova ponuda imala sasvim drugi značaj, iako je u biti bila jednaka [[Sastanak u Divcima|onoj iz Divaca]] u novembru 1941. Bader je ipak odbio ponudu i naredio da se ta odluka saopći generalu Nediću, s napomenom da je Nedić slobodan to objaviti.<ref>NAW, mikrofilm br. T-501, rola 247, snimak 920; rola 257, snimak 1232.</ref><ref name="Jozo Tomasevich 1945">[https://znaci.org/00001/40_45.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje DVOJNA POLITIKA U SRBIJI]</ref> Za to vrijeme, mnogi su se ravnogorski komandanti u Srbiji legalizovali kod kvislinške Nedićeve uprave: * [[Predrag Raković]] (Ljubićki četnički odred) * [[Vučko Ignjatović]] (Požeški četnički odred) * [[Miloš Glišić]] (Požeški četnički odred) * [[Manojlo Korać]] (Užičko-požeški četnički odred) * [[Momčilo Matić]] (Drinski samostalni četnički odred) * [[Božidar Ćosović-Javorski]] (Javorski samostalni četnički odred) * [[Dušan Radović Kondor]] (Zlatiborski četnički odred) * [[Nikola Mladenović]] (Crnogorski četnički odred) * [[Radovan Stojanović]] (Takovski četnički odred) * [[Vojislav Pantelić]] (Jadarski/Podrinski četnički odred) * [[Svetolik Protić]] (Grupa valjevskih četničkih odreda) * [[Radojko Jovandarić]] (Kotlenički četnički odred) * [[Živojin Lazović|Živan Lazović]] (u [[beograd]]skom okrugu) * [[Borivoje Rajković]] (u [[Kosjerić]]u) * [[Miloje Mojsilović]] (Jelički četnički odred) * [[Dušan Smiljanić]] (Gružanski četnički odred) * [[Ljubomir Jovanović Patak]] (komandant Srpske državne straže u [[Zaječar]]u) * [[Ljubomir Mihailović Long]] (zamjenik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]) * [[Nikola Kalabić]], i dr.<ref name="Branko Petranović 1945">[https://www.znaci.org/00001/92_4.pdf Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu, 1939-1945, Beograd, 1992.], str. 271.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/270.</ref> Sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] [[Boško Kostić]] piše nakon rata o legalizaciji Mihailovićevih odreda sljedeće: {{izdvojeni citat|Mnogi četnički odredi legalizovani su tada kao vladini. Tako, na primer, odred ppukovnika Manojla Koraća, majora Glišića, kapetana Vučka Ignjatovića. Drugi ravnogorski odred poručnika Predraga Rakovića u Čačku legalizuje komandant V dobrovoljačkog odreda Marisav Petrović. Rakovićev odred, koji je stacionirao u Čačku, dobija naziv „Samostalni četnički ljubićski odred Tanasko Rajić“. <br /> U to vreme djeneral Milan Nedić šalje za Ljig i Ravnu Goru: novac, spremu, municiju, obuću i hranu kako bi pomogao pukovnika Dražu Mihajlovića i njegove četnike.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 67.</ref>}} Potpukovnik Manojlo Korać je bio komandant Mihailovićevog Zlatiborsko-užičkog odreda, a potom i Požeškog četničkog odreda. Požeški odred se legalizovao kod Vlade Milana Nedića novembra 1941. godine, dok je potpukovnik Korać u kvislinškom upravnom aparatu imenovan za načelnika okruga [[Užice|Užičkog]]. U rukopisu koji je 1945. sačinio o periodu okupacije, a koji je objavljen [[2015]]. pod naslovom “Između Draže i Nedića”, Korać se posebno osvrnuo na legalizaciju četnika Draže Mihailovića. O saradnji JVuO sa oružanim snagama Vlade narodnog spasa, potpukovnik Korać zapisuje lapidarnu napomenu: {{izdvojeni citat|Odredi đenerala Nedića su svugde i na svakom mestu pomagali ravnogorsku organizaciju.<ref>[https://www.pogledi.rs/pretplata-na-knjigu-potpukovnik-manojlo-korac-izmedju-draze-i%E2%80%88nedica.html Потпуковник Манојло Кораћ – Између Драже и Недића]</ref>}} [[Austrija|Austrijski]] istoričar [[Walter Manoschek]] u svojoj knjizi ''Serbien ist Judenfrei. Militärische Besatzungspolitik und Judenvernichtung in Serbien 1941/42'' (objavljenoj na [[Srpski jezik|srpskom jeziku]] [[2007]]. pod naslovom „Holokaust u Srbiji: Vojna okupaciona politika i uništavanje Jevreja 1941-1942“), se poziva na navode iz knjige „Bojovna planina“ F. W. Deakina, kao i na članak<ref>Josef Matl, Jugoslawien im zweiten Weltkrieg, Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref> kapetana ''[[Abwehr]]a'' [[Josef Matl|Josefa Matla]], potonjeg profesora [[Slavistika|slavistike]] na Univerzitetu u [[Graz]]u, te na sljedeći način ocjenjuje legalizaciju Mihailovićevih odreda krajem 1941. i njihovu saradnju sa kvislinškom Nedićevom upravom: {{izdvojeni citat|Kao prvu meru Mihailović je odlučio da — sutradan nakon poraza partizana — legalizuje četničke odrede u sporazumu sa Nedićevom vladom i da se oružane Nedićeve formacije stave na raspolaganje radi ubacivanja u borbu protiv partizana. Od tada je četnike Nedićeva vlada i zvanično potpomagala novcem, hranom i odećom.<ref name="Manošek">[https://www.znaci.org/00001/178_6.pdf Valter Manošek: HOLOKAUST U SRBIJI, poglavlje OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE], Službeni list SRJ/Draslar partner, Beograd, 2007, str. 152—153.</ref>}} Izvode iz Matlova članka, objavljenog 1954. godine u [[Savezna Republika Njemačka|SR Njemačkoj]], a koji referiraju na saradnju Draže Mihailovića sa Nedićem i Ljotićem, prenio je u svojoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“ (izdatoj [[1976]]. u emigraciji u [[Melbourne]]u), profesor [[Lazo Kostić]], koji je u početnoj fazi okupacije vršio funkciju komesara saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]: {{izdvojeni citat|Još u toku 1941. godine, Nedić je pomagao novcem, hranom i odećom četnički pokret u Srbiji, i nacionalne odrede koje je major Dangić predvodio u Bosni. Godine 1942, Nedić i Ljotić predložili su Draži Mihailoviću dalju pomoć u robi, municiji i novcu. Kao protivuslugu tražili su da Mihailović privremeno ne obrazuje vladu, pošto već postojeća dupla vlada, nemačka vojna uprava i vlada Nedićeva, i tako teško opterećuju stanovništvo zemlje. Nedić i Ljotić su se izjasnili spremnim da u buduće rade zajednički sa Mihailovićem pri imenovanju komandanata oružanih jedinica, kao i pri postavljanju okružnih načelnika. Međutim, smatrali su da je bolje da Mihailović u celosti do daljega sprovede izvan Srbije istu zadaću, kao što je oni sprovode u Srbiji, naime: čišćenje oblasti od komunističkih partizana. U danom trenutku — Nedić i Ljotić su spremni da vladu i sve njihove oružane odrede predaju Draži Mihailoviću, odnosno onoj ličnosti koju bi [[Petar II Karađorđević|Kralj]] odredio...<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 54—55.</ref>}} Kapetan [[Duane Hudson|Bill Hudson]], šef [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] misije pri štabu Draže Mihailovića, u jednom izvještaju rekapitulira događaje s kraja 1941. i s početka 1942. godine. Pominjući ishod [[Sastanak u Divcima|sastanka u Divcima]], on veli da „ipak nije postignut nikakav sporazum“. Hudson piše i o taktičkoj kolaboraciji s okupatorom pri slamanju [[Užička republika|Užičke republike]] koja je prethodila legalizaciji četnika: {{izdvojeni citat|Proterivanje partizana iz Srbije u zimu 1941–1942. predstavljalo je privremeni uspeh za Mihailovića. On je uspeo da učestvuje u nemačkoj ofanzivi protiv njih, a da nije otvoreno prešao na osovinsku stranu, i tako je zasnovao politiku ‘paralelne akcije’ pre nego ‘kolaboracije’ sa snagama okupatora, što je bilo dalje sprovođeno od strane njegovih potčinjenih komandanata u njihovim lokalnim mestima. S druge strane, izgleda da su Nemci posmatrali stav Mihailovića sa priličnim nepoverenjem, i kao da nisu znali da li da postupaju sa njim kao sa neprijateljem ili kao sa prijateljem... Mada je Mihailović nesumnjivo pružio Nemcima pomoć ulogom koju je odigrao za vreme njihove ofanzive protiv partizana, njegov položaj u odnosu prema okupatorskim vlastima bio je još uvek sumnjiv i opasan. Zbog toga je većina njegovih pristalica smatrala za opreznije da pređu u službu Nedićevog kvislinškog režima, mada su oni tajno i dalje mogli da održavaju vezu s njim...<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 134—135.</ref>}} Iako je sa četničke strane general Nedić smatran za slugu okupatora (nazivali su ga i „beogradskim vezirom“), ipak su ga iskorišćavali za legalizaciju, dobijanje oružja i sakupljanje informacija. [[Zvonimir Vučković]], jedan od ravnogorskih komandanata koji nije bio legalizovan kod kvislinške vlade, piše u knjizi ratnih memoara da se, zahvaljujući legalizaciji, kontrola SDS našla u četničkim rukama.<ref>Zvonimir Vučković, Od otpora do građanskog rata, Beograd, 1990, str. 190.</ref><ref>Branko Petranović, ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945'', Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 390.</ref> Četnički odredi postali su integralni dio njemačke okupacione uprave. Nemački popis glavnih vladinih legalnih odreda od [[15. 5.|15. maja]] 1942, pod rednim brojevima 1 do 18 navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićeve]] odrede, od 19 do 39 su Mihailovićevi, a od 40 do 100 [[Kosta Pećanac|Pećančevi]]. Mihailović je uspostavio veze sa Nedićevim komandantima [[Milan Kalabić|Milanom Kalabićem]], [[Radovan Stojanović|Radovanom Stojanovićem]] i drugima, radi borbe protiv partizana u Srbiji u toku zime 1941/42. i proleća 1942. godine.<ref name="Presuda"/> === Dejstva legalizovanih odreda === [[Datoteka:Legalizovani četnici u Srbiji 1942.jpg|minijatura|Četnički odred Draže Mihailovića koji osigurava [[Logor Metino brdo|logor na Metinom brdu]].]] Iako legalizovani kod [[Wehrmacht]]a i kvislinške vlade, ovi odredi su i dalje od Mihailovića primali naređenja, a od Nemaca oružje, hranu i odeću. Oni su, zajedno sa Nemcima, učestvovali u operacijama protiv preostalih partizanskih odreda u Srbiji, te hvatali i ubijali pripadnike [[Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije|pokreta otpora]].<ref name="Presuda"/> Uspostavljeni sistem dvostrukog opštenja omogućavao je, na jednoj strani, nemačku nominalnu komandu, a na drugoj povinovanje Mihailovićevim tajnim instrukcijama. Uključivanjem Mihailovićevih četnika u [[Srpska državna straža|SDS]], narasta i nemačko nepoverenje u pouzdanost jedinica koje su naoružavali.<ref name="Branko Petranović 1945"/> Profesor [[Branko Petranović]] piše: "Nedić je dobijao nove snage za borbu protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, a Mihailović je spasavao odrede od uništavanja u jeku zime, progona i nemačkih represalija. Udruženim snagama mogli su zavesti četničku strahovladu i iskorenjivanje zaostalih grupa partizana, pojedinaca i njihovih simpatizera i jataka." Koliko je sinergija ravnogoraca Draže Mihailovića i Nedićevih kvislinških oružanih formacija bila važna za totalni slom [[Ustanak u Srbiji|ustanka]], odnosno doprinijela radikalnom čišćenju teritorije okupirane Srbije od partizana, moguće je zaključiti i na osnovu navodâ iz pisma kapetana [[Rudolfa Perhineka]], delegata Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], koje je 8. decembra 1941. poslao komandantu Rasinsko-bistričkog bataljona kapetanu Milivoju Obradoviću: {{izdvojeni citat|Situacija je u Srbiji ovakva: </br> Cela Srbija, koja je bila od komunista mestimično posednuta očišćena je pomoću Nedićevaca i naših četnika Draže Mihailovića i svi komunisti razbijeni, razoružani i pohvatani. U svim varošima postavljena je vlast četnika Jugoslovenske vojske, to jest Dražinih četnika. Da bi se sprečilo dalje nasilje Turaka, Nedićevci (u njemačkim uniformama) ušli su u Novi Pazar, istakli srpske zastave, pustili iz zatvora pohapšene Srbe i izdali odmah naredbu da niko nesme opaliti pušku ni na koga, ni opljačkati, ni popaliti jer će od vlasti biti streljan na licu mesta. Kako izgleda, ovako će biti [i] sa Sjenicom, jer su Nedićevci usput od N. Pazara do Sjenice vrlo rado primili četnike.<ref>{{Cite web |title=Pismo delegata Draže Mihailovića od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da Pavle Đurišić dođe kod njega i o situaciji u Srbiji |url=http://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm |access-date=2022-09-09 |archive-date=2022-08-23 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220823085930/https://znaci.org/00001/4_14_1_32.htm }}</ref>|Pismo delegata [[Dragoljub Mihailović|Draže Mihailovića]] od 8. decembra 1941. komandantu četničkog Rasinsko-bistričkog bataljona povodom poziva Draže Mihailovića da [[Pavle Đurišić]] dođe kod njega i o situaciji u Srbiji}} Tokom decembra 1941. i početkom 1942. zabilježeni su brojni primjeri zločina i represalija u zapadnoj Srbiji, naročito u čačanskom, požeškom i užičkom kraju koje su združeno sprovodili [[Legalizovani četnici|legalizovani Mihailovićevi četnici]], [[četnici Koste Pećanca]], [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpska dobrovoljačka komanda]] (preimenovana krajem 1942. u Srpski dobrovoljački korpus - SDK) i kvislinška Srpska žandarmerija (od 3. marta 1942. [[Srpska državna straža]]). [[Datoteka:Srpski dobrovoljački korpus sa četnicima Draže Mihailovića.png|350px|mini|desno|Srpska dobrovoljačka komanda sa legalizovanim četnicima, decembar 1941. godine]] Krajem 1941. i početkom 1942. su kulminirali [[Zločini četnika nad partizanima u Srbiji 1941.|četnički zločini nad partizanima]] i njihovim simpatizerima. Okružno načelstvo u Kragujevcu je 14. februara 1942. izvestilo da se u vladinim odredima nalazi "poglavito ono ljudstvo koje je bilo ili naklonjeno pukovniku Mihailoviću, ili je aktivno učestvovalo u njegovim odredima." Dalje se ističe da Dražini ljudi imaju ličnu mržnju protiv partizana, budući da "stupaju u borbu protiv komunista sa naročitom strašću".<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 213-214.</ref> U izvještaju generalu Nediću s kraja marta 1942, ministar unutrašnjih poslova [[Milan Aćimović]] piše da je među oficirima Srpske državne straže mnogo onih koji „ispoljavaju simpatije prema pokretu generala Mihailovića. I čak ne bi hteli prema njemu ili njegovim akcijama da preduzmu naređene mere...“<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 82–2–4.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 306—307.</ref> Potpukovnik [[Manojlo Korać]], s pozicije načelnika okruga Užičkog, izvještava 2. aprila 1942. godine ministra unutrašnjih poslova Milana Aćimovića o situaciji u okrugu, navodeći da ni tokom prethodnog mjeseca nije izostala „moja lična inicijativa u cilju preduzimanja energičnih mera na čišćenju terena od komunista i drugih elemenata opasnih po red i mir“: {{izdvojeni citat|Po izvršenim prethodnim pripremama stavio sam u pokret radi zajedničke akcije i potpune saradnje užičko-zlatiborski četnički odred pod komandom Đoke Novakovića sa šest podoficira i pedeset četnika, jedno odelenje Srpske državne straže iz Užica pod komandom poručnika Sapundžića sa sto pet ljudi, od kojih dva oficira, četrdeset tri podoficira i pedeset devet redova — stražara, X. dobrovoljački odred sa jednim odelenjem iz Bajine Bašte pod komandom kapetana Zdravkovića i miliciju u snazi od sto petnaest ljudi pod komandom potporučnika Milašina Tijanića. Svi ovi odredi u borbama protiv komunista pokazali su hrabro držanje i potpuno zalaganje za izvršenje zadatka na uništenju komunističkih bandi, pa je tako u vremenu od 10 do 18 marta t.g., bez velikih gubitaka na našoj strani, polučen i potpuni uspeh.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Документи квислиншких јединица и установа (1941-1944), Београд, 1965, стр. 244—245.</ref>}} Nakon formiranja Srpske državne straže, kvislinške jedinice su tokom februara 1942. reorganizovane i znatno ojačane, kako brojčano u ljudstvu, tako i u opremi. Prema nekim podacima, one su prvih mjeseci 1942. imale sljedeće brojno stanje: oko 8.000 pripadnika Srpske državne straže; oko 3.500 ljotićevaca, koji su bili uključeni u [[Srpski dobrovoljački korpus]]; oko 8.500 legalnih četnika, koji su bili pod Nedićevom komandom; sveukupno oko 20.000 vojnika i oko 1.000 oficira.<ref>AVII, NAV-N-T-501, S. 825 i 864, r. 247.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/246.</ref> U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a data je opšta ocjena borbene vrijednosti, brojčane snage, kao i ideološke profilacije kvislinške SDS: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža Milana Nedića nije bila dobro naoružana. Na osnovu ugovora sa Vermahtom, nije smela da pređe brojku od 12.000 ljudi. Taj broj, međutim, ova naoružana formacija nije nikada ni dosegla. Bila je veoma bliska duhu pokreta Draže Mihailovića, a njena borbena vrednost nije bila visoka. U odnosu na četnički pokret, Straža je bila beznačajna, a isto to vredi i kada se uporede sa komunistima. Ono što može da opravda Stražu jeste činjenica, da nikada i nisu bili ušli u akciju sa većim snagama.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Kapetan [[Žarko Milurović]] u izvještaju poslatom 13. februara 1942. majoru [[Boško Todorović|Bošku Todoroviću]] (brat majora [[Žarko Todorović|Žarka Todorovića]]), komandantu operativnih jedinica istočne [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], piše da je, nakon povratka iz njemačkog zarobljeništva oktobra 1941. godine, radio na stvaranju četničke organizacije u [[Slavonija|Slavoniji]] i [[Hrvatska|Hrvatskoj]], koja bi Mihailovićevoj „akciji u Bosni, [[Kordun]]u, [[Lika|Lici]] i [[Srem]]u“ služila kao oslonac: {{izdvojeni citat|U tom cilju, uz pripomoć patriotskih elemenata iz tih krajeva u Beogradu (izbeglica), formirao sam »Slavonski četnički odred«, jačine oko 300 ljudi (izbeglica, koji su mučeni i čiji su roditelji poubijani), od prilike po 30 četnika iz Srezova: Osek, Našice, Slatina, Brod, Slav. Požega, Pakrac, N. Gradiška, Daruvar, Novska, Grubišno Polje—Garešnica... <br /> Pitanje opreme i naoružanja, rešeno je samo delomično. Naime gro odreda vrbovan je iz reda Nedićevih dobrovoljaca, žandarma, policajaca i četnika — rođeni u navedenim srezovima, a koji će u određeno vreme doći obučeni i naoružani.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_58.htm Izveštaj kapetana Žarka Milurovića od 13. februara 1942. majoru Bošku Todoroviću o pokušaju organizovanja četničkih jedinica u Slavoniji]</ref>}} [[Boško N. Kostić]], Ljotićev sekretar, u memoarskoj knjizi “Za istoriju naših dana” zapisuje da je februara 1942. otputovao za [[Istanbul]], gdje se susreo sa službenicima tamošnjeg veleposlanstva [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Kostić navodi da je generalnom konzulu Ljubomiru Hadži-Đorđeviću prenio novosti iz okupirane Jugoslavije, te Nedićeve i Ljotićeve poruke: {{izdvojeni citat|Generalnom konzulu Hadži-Đorđeviću izneo sam akciju đenerala Draže Mihajlovića. Pričao sam mu kako sam trebao i lično da idem u štab Dražin, ali da do tog nije došlo usled njegovog sporazuma s partizanima-komunistima. Prikazao sam mu kako je zajedničkim nacionalnim snagama pošlo za rukom da unište Titovu „Užičku republiku“, kako je posle toga došlo do legalizacije nekih četničkih odreda i kako Nedić i Ljotić sve čine od samog početka da dođe do jedinstva u nacionalnom frontu prema komunistima. Nedić i Ljotić smatraju da đeneral Mihajlović treba i dalje da ostane ilegalan, a da pitanja od opšteg narodnog interesa zajednički rešavaju da bi se što više spaslo srpskih glava.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 77–78.</ref>}} U proleće i leto 1942, kada su znatne nemačke snage bile angažovane u Bosni u borbama protiv NOVJ, brojno stanje legalizovanih četnika u Srbiji je kontinuirano raslo. [[30. 4.|30. aprila]] [[1942]]. četnički komandanti [[Neško Nedić]] i Vojislav Popović šalju izveštaj Draži Mihailoviću o uspešnoj legalizaciji i naoružavanju četničkih odreda: {{izdvojeni citat|Posle legalizacije raspoređeni: kapetan Komarčević, poručnik Radosavljević i ja u Zaječar. Poručnik Obradović u Knjaževac. Poručnik Aleksić u Zlot. Kapetan Marić u Žagubicu. Čika Sveta još nije pušten. Rad u Valjevu poveren odboru na bazi lančanog sistema. Vojničku stranu obrađuju u Valjevu major Vojteh i kapetan Selimir Popović, u Lazarevcu kapetan Voja Marković, na Ubu poručnik Ilija Lukić, u Mionici poručnik Kolarić. O svemu vodimo računa i održavamo veze. Komandant okružne straže u Zaječaru major Ljuba Jovanović radi dobro. Planove o fortifikaciji državne straže u opšte poslaćemo uskoro. Za sad Nemci dodelili graničnoj straži ovog okruga 32 mitraljeza sa po 1000 metaka i osam stotina pušaka sa po 100 metaka — sve englesko oružje. Molimo instrukcije i imena naših ljudi na ovom terenu kao i centar najlakše i najbrže veze sa vama.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_79.htm |title=Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 25. aprila do 3. maja 1942. godine |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Kapetan [[Rudolf Perhinek]], delegat Vrhovne komande JVuO za [[Crna Gora|Crnu Goru]] i [[Sandžak]], javlja 21. aprila 1942. Draži Mihailoviću da se susrio sa Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Sticajem okolnosti morao sam kod Nedića. Koristimo i to za C. Goru u našem duhu. Moraćemo na put. Javite gde moramo doći radi referata i ostalog za C. Goru.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} Vrhovna komanda JVuO poslala je kapetana Perhineka u [[Beograd]] na pregovore sa Milanom Nedićem radi dobijanja pomoći u hrani, oružju i municiji tokom predstojeće [[Treća neprijateljska ofanziva|operacije protiv partizanskih snaga]]. U istom kontekstu je generalu Nediću apel uputio i kapetan [[Pavle Đurišić]], komandant [[Crna Gora|crnogorskih]] četnika. Đurišić je pripremio i delegaciju iz [[Vasojevići|Vasojevića]], koja je upućena za Beograd 18. maja 1942. Perhinek se pridružio ovoj delegaciji. Zadatak delegacije bio je da uvjeri Nedića u neophodnost akcije na lijevoj obali [[Lim (rijeka)|Lim]]a, kao i njemačke okupacione vlasti u „potpunu lojalnost“, kako im ne bi pravile probleme.<ref>Arhiv Srbije, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 158.</ref> Tako je otpočela sveobuhvatna četnička akcija protiv [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]] u srezovima [[Bijelo Polje]], [[Mileševa]] i [[Pljevlja]].<ref>{{harv|Живковић|2017|p=589—590}}</ref> U jednom sumarnom izvještaju za mjesec februar 1942. godine iz njemačke [[114. lovačka divizija (Nemačka)|114. divizije]] govori se o vezama generala Nedića sa majorom Dangićem, kao i o preovlađujućem uticaju Draže Mihailovića na legalizovane četničke odrede u Srbiji, formiranim nakon [[Gušenje ustanka u Srbiji|razbijanja ustaničkih snaga]]. Divizijski oficiri napominju da je neophodna „pojačana budnost i stalno osmatranje svih naoružanih srpskih jedinica“: {{izdvojeni citat|Nakon što je glavnina partizanskih snaga uništena, novu opasnost predstavljale su do tada mirne Mihajlovićeve pristalice, kao i četnička udruženja lojalna vladi, čija se pouzdanost vremenom sve više dovodila u pitanje. Tokom [[Gušenje ustanka u istočnoj Bosni|velike operacije]], koju je u januaru izvela [[342. pešadijska divizija (Nemačka)|342. pješadijska divizija]] u bosansko-srpskom pograničnom području, zaplijenjeni su dokumenti iz kojih proizilazi da postoje veze između majora Dangića i Nedićeve vlade. Takođe, moglo bi se pretpostaviti da su veze između Dangića i Mihajlovića sigurne, pošto je Dangić pojačanja za borbu protiv Hrvata dobivao uglavnom iz četničkih jedinica koje je kontrolirao Mihajlović.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=190&rec=315&roll=2258 NARA, T315, Roll 2258, frame no. 000347.] <br /> ({{jez-njem|"Wachsamkeit und ständige Beobachtung aller bewaffneten serbischen Verbände war jedoch in erhöhtem Masse erforderlich. Nachdem die Hauptkräfte der Partisanen zerschlagen waren, bildeten eine neue Gefahr die bisher rühig gebliebenen Mihajlovic–Anhänger, daneben aber auch die regierungstreuen Cetnik–Verbände, deren Zuverlässigkeit im Laufe der Zeit immer mehr angezweifelt werden musste. Bei einem in Januar durchgeführten Grossunternehmen der 342.I.D. in bosnisch–serbischen Grenzgebiet waren Papiere erbeutet werden, aus denen hervorging, dass Verbindungen zwischen Major Dangic und der Regierung Nedic bestanden. Gleichfalls konnten Beziehungen zwischen Dangic und Mihajlovic als sicher angenommen werden, da Dangic seine Verstärkungen zum Kampf gegen die Kroaten im wesentlichen aus den von Mihajlovic beherrschten Cetnik–Verbänden empfing."}})</ref>}} Kakvo je stanje vladalo u redovima nacionalističkih oružanih formacija u Srbiji i [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]] krajem 1941. i u prvoj polovini 1942. godine, doznaje se i iz izvještaja britanskog kapetana [[Duane Hudson|Bila Hadsona]], koji u knjizi „Bojovna planina“ prenosi Sir [[William Deakin]]: {{izdvojeni citat|[[Kosta Pećanac]], šef “zvanične” predratne četničke organizacije, kompromitovao je “prave” četnike, koji su gledali u London kao u svoju zvezdu vodilju. Hiljade njegovih četnika pomagale su Nemce protiv partizana. Policijski oficir [[Jezdimir Dangić|Dangić]] komandovao je četničkim grupama u Bosni pod Mihailovićevim vođstvom. Bilo je nekoliko razbojničkih četničkih bandi bez nekog značaja. Draža Mihailović je rekao da je mnoge oficire prepustio Nediću, i četiri hiljade Nedićevih žandarma očekivalo je njegova naređenja.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} Kapetan Duane Hudson je pisao u oštrom kritičkom tonu i o činjenici da je Draža Mihailović bio „nagrađen najjačom britanskom propagandom“ (u prvom redu preko [[BBC]]-a), i to u trenutku kada je komandant JVuO „u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga“: {{izdvojeni citat|Izuzev ono nešto organizovanja u Srbiji, on [Mihailović — nap.] je učinio malo šta drugo sem što je, na nastojanje BBC-a, postao šef Nedićeve i [[Ilija Trifunović-Birčanin|Trifunović]]eve organizacije... Mihailoviću bi trebalo konačno reći da Britanci pretpostavljaju komuniste kvislinzima. Mi moramo povući crtu preko podsticanja BBC-a na saradnju sa Osovinom. Diverzantska dejstva i pretnje Osovini ostaće na njihovom sadašnjem minimumu sve dok (četničke vođe u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji) viču "Viva il [[Benito Mussolini|Duce]]" uz Mihailovićev blagoslov i dok se on zadovoljava time da nam govori kako mu je odano devet desetina Nedićevih i Pećančevih ljudi...<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Profesor Deakin sumira sadržinu izvještaja britanskih oficirâ [[William Bailey|Bailey]]ja i Hudsona o aktivnosti generala Draže Mihailovića i njegove četničke organizacije u Srbiji: {{izdvojeni citat|Bejlijevi i Hadsonovi izveštaji mogli bi se ukratko svesti na sledeće. Vojna struktura četničkog pokreta u zapadnoj, centralnoj i istočnoj Srbiji postojala je u tradicionalnom četničkom teritorijalnom obliku, sa uobičajenom vojnom komandom i nizom područnih komandi na kadrovskoj osnovi. Mihailovićev stav prema nekoj neposrednoj akciji, bilo u smislu sabotaže na komunikacijama i u rudarskim rejonima od bitnog značaja za nemački ratni napor ili napada na nemačke okupatorske snage, bio je ne samo pasivan već i neprijateljski. Mnogi od njegovih oficira bili su, po njegovim uputstvima, prikriveni kao članovi raznih poluvojničkih organizacija vlade generala Nedića u Beogradu, koju su kontrolisali Nemci.<ref name="Znaci.net">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin - EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Sir [[William Deakin]], “The Embattled Mountain”}} F. W. Deakin piše i da je Mihailović bio nezadovoljan kapetanom Hudsonom, i nosio se mišlju da na njegovo mjesto dođe kapetan [[Kristi Lorens]] ({{jez-eng|Christie Lawrence}}). Kapetan Lawrence je bio zarobljen od Njemaca na [[Krit]]u, da bi nakon bjekstva iz voza kojim su se transportovali ratni zarobljenici za Njemačku, dospio u Srbiju. Neposredno nakon završetka rata, Lawrence je objavio knjigu pod naslovom ''Irregular Adventure'' (“Neregularna avantura”) u kojoj se prisjeća svojih susreta sa Mihailovićem.<ref>Lawrence, Christie (1946). ''Irregular Adventure''. London: Faber and Faber, pp. 228—233.</ref> Prenoseći Mihailovićev iskaz, Lawrence navodi da se ovaj odlučio na saradnju sa Nedićevim odredima u trenutku kada su mu Britanci, Hudsonovom krivicom, uskratili pomoć u naoružanju: {{izdvojeni citat|Kada mi je Hadson rekao da više ništa neće doći, shvatio sam da sam za taj trenutak gotov. Nisam više ništa mogao učiniti. Osetio sam da po svaku cenu moram sačuvati neke od svojih četa (odreda). Eto zašto sam ih poslao da služe Nediću. Ja to nisam želeo. Nedić je uvek bio moj neprijatelj, čak i kad je bio Ministar vojske a ja samo pukovnik u Generalštabu. Ja mrzim da držim ljude tamo, u žandarmeriji. Ali čak i sada ne mogu opstati bez njih. Oni me štite kako od Nemaca tako i od partizana. Nijedan njihov pokret ne može proći bez mojega znanja, a za to zahvalnost dugujem uglavnom mojim nedićevcima.<ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 230.</ref>}} Početkom maja 1942. godine, general Dragoljub Mihailović šalje više telegrama [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantskoj vladi]] u [[London]]u, sastavljenih od nekoliko kraćih izvještaja o [[Kosta Pećanac|Kosti Pećancu]], Milanu Nediću, partizanima, kao i o [[Bošnjaci|Muslimanima]]. U dijelu o generalu Milanu Nediću, između ostalog, general Draža Mihailović navodi: {{izdvojeni citat|Za London sledeće: poseban izveštaj za Nedića. On svoje vojske nema. Sve je tajno uz nas. Na žalost ima oficira koji mu služe kao i Nemcima. On unapređuje oficire i obasipa ih parama. Imam dosta svojih oficira ubačenih u njegove redove. Nedić verno služi Nemcima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_83.htm Izvod iz knjige primljenih i poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 5. do 14. maja 1942. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Major [[Dobrivoje Marinković]], komandant četničkog Gorskog štaba XII (zajedno sa načelnikom štaba kapetanom Blagojem Đurkovićem), izvještava 19. maja 1942. generala Dražu Mihailovića<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 99, registarski broj 8/1 (S-V-16550/2).</ref> da je u njihovoj zoni odgovornosti došlo do legalizacije čitavog niza ravnogorskih odreda. O jedinicama SDS sa ovog područja u izvještaju je navedeno: „Nedićevih odreda u ovoj okolini, nema, sem poljske Državne straže u [[Ribarska Banja|Ribarskoj Banji]] i Aleksincu, koja je pod komandom ovoga štaba.“ Četnicima je pošlo za rukom i da ljudstvo 12. [[Srpski dobrovoljački korpus|dobrovoljačkog]] odreda sa sjedištem u Aleksincu, pod komandom potpukovnika Nikole Vučkovića, inkorporiraju u svoju organizaciju. Major Marinković i kapetan Đurković pišu generalu Mihailoviću i da su se povezali sa velikim brojem četničkih vojvoda iz organizacije Koste Pećanca u srezovima [[Aleksinac|aleksinačkom]], [[Kruševac|kruševačkom]], [[Niš|niškom]], [[Ražanj|ražanjskom]], [[Sokobanja|sokobanjskom]] itd, nakon čega su se njihovi odredi ''de facto'' stavili pod komandu JVuO: {{izdvojeni citat|RAD NA PRIDOBIJANJU ORUŽANIH ODREDA. 1. — Od četničkih odreda pod komandom Koste Pećanca, stavili su se pod komandom ovoga štaba sledeći odredi: a) Rasinski četnički odred vojvode Drljevića u Kruševcu; b) Jasički četnički odred vojvode Petkovića, koji je sada i komandant sreza Rasinskog sa sedištem u Ribarskoj Banji na naše traženje, kako bi nam rad bio slobodniji, pošto odred Parnaveje nije registrovan. v) Trnavski četnički odred vojvode Dimitrija Trnavskog sa sedištem u Žitkovcu, a sada privremeno u selu Azbresnici sreza Dobričkog pod čijom se zaštitom ovaj štab i kreće, kao njegovo odelenje. g) Leskovački četnički odred vojvode Nikodija Leskovačkog, sa sedištem u Aleksincu. d) Korvinski četnički odred poručnika Bogosava Stojanovića, sa sedištem u selu Belotincu a sada u Leskovcu. đ) Bovanski četnički odred pod komandom vodnika Nikole Popovića, sa sedištem u selu Bovanu sreza Rasinskog. 2.— Veza je uhvaćena sa sledećim vojvodama, a pregovori za stavljanje pod našu komandu vodiće se ovih dana i to: a) Vojvodom Pukovačkim Dragutinom; b) Vojvodom Topličkim Vukojem Pećancem; rođak Koste Pećanca; v) Vojvodom Istočkim; g) Vojvodom Nikolom Koštrimovićem;<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_86.htm Izveštaj delegata Štaba Draže Mihailovića za istočni sektor od 19. maja 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizaciji četničkih jedinica i saradnji sa jedinicama Koste Pećanca]</ref>}} Major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »Herman«) obavještava 23. maja 1942. Vrhovnu komandu i Dražu Mihailovića da se povezao sa vojvodom [[Jordanom Kimićem]], komandantom legalizovanog četničkog odreda Koste Pećanca u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]]. Đurić navodi da Kimić ima „odred od 3000 naoružanih ljudi spremljenih za prelaz kad bude vreme“, budući da „prilazi potpuno nama sa svim ljudstvom“. Za Kimića Đurić tvrdi da je „u ovim krajevima vrlo popularan i svi ljudi idu samo s njim“. Radoslav Đurić predlaže Mihailoviću: „Da se Kimiću da ovlašćenje za Južnu Srbiju [naziv za [[Makedonija|Makedoniju]] — prim.]; da ja sa štabom budem sa njim kao Vaš istaknuti štab za granične srezove u Srbiji i Južnu Srbiju i da sa njim radim na organizaciji. Ako smatrate pogodnije, onda ću biti kod Kimića načelnik štaba.“ O situaciji na teritoriji južnosrbijanskih srezovâ, major Đurić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Na terenu opšte raspoloženje za nas. Svi odredi i žandarmerija pridobijeni i izbušeni a rad po uputu pet u toku u srezu [[Lebane]], [[Leskovac]], [[Vlasotince]], [[Surdulica]] i [[Vladičin Han]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_88.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 12. do 27. maja 1942. godine]</ref>}} Krajem maja 1942. Mihailović je obaviješten i o kooperaciji četnika Pavla Đurišića sa legalizovanim Sandžačkim četničkim odredom pod komandom [[Miloš Glišić|Miloša Glišića]] i [[Vučko Ignjatović|Vučka Ignjatovića]] tokom [[Operacija Trio|operacije Trio]]. Major [[Petar Baćović]] piše o ponudi koju su komandanti iz Srbije uputili kapetanu Đurišiću da se, poput njih dvojice, stavi pod Nedićevu komandu: {{izdvojeni citat|Smatram da bi trebalo, Gospodine Ministru, i radi njega i radi uređenja svih drugih pitanja na teritoriji Crne Gore i Sandžaka, da što pre uputite ovamo majora Ostojića da se ispita situacija i dođe u dodir s ljudima. Smatram za dužnost da napomenem, da je major Glišić i Ignjatović tražili od kapetana Đurišića da ovaj dadne pismenu izjavu o stavljanju svojih odreda pod komandu generala Nedića, a da je Đurišić odbio da to učini.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_93.htm Izveštaj majora Petra Baćovića s kraja maja 1942. Draži Mihailoviću o borbama četničkih, italijanskih i Nedićevih jedinica protiv partizanskih snaga u Crnoj Gori i Sandžaku maja 1942. godine]</ref>}} Major Glišić je već tokom aprila radio na povezivanju sa kapetanom Đurišićem i njegovim komandantima u Crnoj Gori. Za ovo je dobio ovlašćenja kako od Milana Nedića, tako i od Vrhovne komande JVuO. Prepreku su mu činile [[Italijani|italijanske]] vlasti koje nijesu dopuštale prelazak njegovog ljudstva na lijevu obalu Lima, ali i njemački okupator, budući da Sandžački četnički odred (i to po odluci generala [[Paul Bader|Paula Badera]]<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/>), poput ostalih legalizovanih odreda, od polovine aprila biva direktno potčinjen komandantima lokalnih sektora njemačke oružane sile.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, kutija 29, fascikla 2, dokument br. 22, str. 1.</ref> O susretu sa Đurišićevim ljudima major Miloš Glišić je obavijestio pukovnika [[Miloša Masalovića]], šefa kabineta generala Milana Nedića, zaključivši da „veza sa [[Crnogorci]]ma postaje svakim danom sve bolja i čvršća“.<ref>ASŽ, fond Ž-30, Zbirka fotografija, kut. 206, sl. 37.</ref><ref>{{harv|Живковић|2017|p=556}}</ref> U junu 1942. broj legalizovanih četnika u Srbiji iznosio je 11.300. Nemci su sa nepoverenjem posmatrali činjenicu da kvislinške formacije neprestano narastaju popunjavanjem iz četničkih redova. Nosili su se mišlju da znatno smanje brojno stanje legalizovanih četnika; međutim, Nemci nisu imali dovoljno sopstvenih snaga u Srbiji kojima bi zamenili četnike, koji su im činili značajnu uslugu u progonu pripadnika, grupa i odreda NOVJ u Srbiji. Srpska državna straža je bila najbrojnija kvislinška oružana formacija tokom Drugog svjetskog rata u okupiranoj Srbiji. Međutim, Nijemci nijesu imali u nju povjerenja iz dva osnovna razloga: prvo, smatrali su da je riječ o neborbenoj formaciji; drugo, da većina njenih pripadnika inklinira četničkom pokretu Draže Mihailovića. U jednom izvještaju iz 1942. upućenom [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru vanjskih poslova [[Treći Reich|Njemačkog Reich]]a, svoj stav o ovom problemu je iznio opunomoćenik Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu [[Felix Benzler]]: {{izdvojeni citat|Srpski izvršni organi su nemoćni pred ustaničkim pokretom. Srpska državna straža, koja preko svojih oficira snažno naginje Draži Mihailoviću, zatajuje naročito protiv njegovih pristalica.<ref>AVII, NAV, N-T-120, 200/153725—27.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. I/299-300.</ref>}} Krajem maja 1942. godine, do njemačkog opunomoćenog generala i zapovjednika u Srbiji Paula Badera su stigle informacije o tome kako je general Mihailović razvio široku mrežu povjerenika „na srpskom prostoru nekadašnje okupirane jugoslovenske države“. Veza između Mihailovićevih odreda u Srbiji i SDS bila je do to mjere izražena da je general Bader predložio da svi legalni četnički odredi, kao i pojedini odredi SDS, budu razoružani.<ref>AVII, Nemačka arhiva (NMA), 27—1A—26, Izveštaj od 31. maja 1942.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 152.</ref> Uz [[Manojla Koraća]], Mihailovićevog legalizovanog oficira i Nedićevog okružnog načelnika u Užicu, među najaktivnijim učesnicima progona partizana i njihovih simpatizera u užičkom kraju, posebno se isticao [[Folksdojčeri|folksdojčer]] i ljotićevac [[Miloš Vojinović]] (Henrih Lautner), komandant Desetog dobrovoljačkog odreda.<ref>Радивоје Папић, Ужичка република 1941. Водич кроз изложбу, Народни музеј Ужице, 2017, стр. 150.</ref> Sjedište odreda je bilo u [[Bajina Bašta|Bajinoj Bašti]]. Tokom [[Borbe za Istočnu Bosnu 1942.|borbi za istočnu Bosnu]], major Radoslav Đurić (»Herman«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO da je [[Jezdimir Dangić]] na sastanku sa potpukovnikom Manojlom Koraćem, te da će četnicima u pomoć pristići snage pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]] i Vojinovićev Deseti dobrovoljački odred: {{izdvojeni citat|Iz Bosne 19-III: Situacija ozbiljna. Partizani drže [[Vlasenica|Vlasenicu]] i [[Milići|Miliće]] a opsaduju [[Rogatica|Rogaticu]] i [[Han Pijesak]]. [[Srebrenica]] i [[Drinjača]] u našim rukama. Prema [[Zvornik]]u samo naši odredi. Bosanci neće da se bore protiv partizana. Gde su partizani sa našim odredima, oficiri su morali napustiti odrede jer partizani ubijaju sve (odreda) oficire koje uhvate. Račićev odred hoće da se bori ali je slab brojno. Partizani jaki 2000 ljudi. Iz Užica krenuo Matić sa 1000 ljudi ka Rogatici. Po odobrenju Nedića, Dangić danas na sastanku sa Koraćem. Dakićev odred prišao partizanima. Dangić uopšte nema svojih snaga za borbu. Doći će i Ljotićevci iz Bajine Bašte u pojačanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref>|Depeša majora [[Radoslav Đurić|Radoslava Đurića]] Vrhovnoj komandi JVuO od 19. marta 1942. godine}} U svom izvještaju od 26. marta 1942. godine, major Đurić upoznaje generala Dražu Mihailovića sa pojedinostima saradnje dobrovoljačke komande iz Bajine Bašte sa štabom istočnobosanskih četnika: {{izdvojeni citat|U vezi sa akcijom u Bosni postoje mnoge ambicije kako lične pojedinaca, tako i pojedinih političkih partija i to: zemljoradnika (kdant pozadine kod Dangića vojvoda Botić, vojvoda Risto Đukanović), JRZ i Ljotićevaca. Ljotićevci rade preko komandanta njihovog odreda u B. Bašti — Lautnera. On je uspeo da postane intiman prijatelj Dangića, vrlo često su zajedno, pa čak i neki Nikić inspektor Ljotićevih odreda dolazi često u Dangićev štab.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_65.htm Izveštaj majora Radoslava Đurića od 26. marta 1942. Draži Mihailoviću o vojno-političkoj situaciji u istočnoj Bosni i stanju četničkih jedinica]</ref>}} [[Lazar Trklja]], ispred Operativnog štaba bosanskih četničkih odreda (šifra »505«), piše 11. aprila 1942. u depeši VK JVuO o teškoj situaciji nakon [[Ustaše|ustaške]] ofanzive.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 193.</ref> Trklja navodi da se formacija SDK pod Vojinovićevom komandom na frontu pridružila četničkim snagama kapetana [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]]: {{izdvojeni citat|Ustaše zauzele Vlasenicu, Drinjaču i [[Bratunac]]. Partizani su se i sa ova dva sreza povukli. U ova dva sreza ima oko 2000 četnika. Iz Srbije nema nikog još sem Račićevih ljudi i X. dobr. odreda iz Bajine Bašte; oni su na [[Drina|Drini]]. Nalazim se sa Račićem. Sve će biti po traženju.}} Vazduhoplovni kapetan I klase [[Manojlo Pejić]], pomoćnik načelnika štaba Komande Bosanskih četničkih odreda majora [[Slavoljub Vranješević|Slavoljuba Vranješevića]],<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_27.htm Izveštaj majora Slavoljuba Vranješevića od 3. februara 1943. majoru Zahariju Ostojiću o vojno-političkoj situaciji u četničkim odredima zapadne Bosne i saradnji sa nemačkim i ustaško-domobranskim jedinicama]</ref> juna 1943. je sastavio izvještaj, u kojem se dotakao svih bitnijih događaja u razvoju četničke organizacije u istočnoj i [[Srednja Bosna (oblast)|srednjoj Bosni]] od septembra 1941. do juna 1943.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 164, str. 779.</ref> Kapetan Pejić obavještava svoje nadređene o formacijama srpske kvislinške vlade koje su sarađivale sa bosanskim četničkim odredima: {{izdvojeni citat|— Grupa Ljotića, izražena preko komandanta odreda Lautnera, koji nas je pomagao i spasavao narod; <br> — Major — tada »potpukovnik« Matić, već od ranije reflektira na neku veću funkciju u Bosni, zbog čega ruši sve ostale, održava vezu sa kap. Dakićem i prikuplja oko sebe izbegle bosanske četnike. <br> — Major, tada »potpukovnik« Korać, nema više ambicije za Bosnu, jer je sada okružni načelnik u Užicu, sa velikom vlašću, ali i on nas sve mrzi.}} O povezanosti Henriha Lautnera sa Dragoslavom Račićem, ali i s drugim četničkim komandantima, svjedoči u svojim ratnim memoarima i Ljotićev sekretar [[Boško Kostić]]. U maju 1943. Kostić se sastao sa Čedom Vujovićem, delegatom Draže Mihailovića iz [[Čačak|čačanskog]] kraja. Nakon što mu se Vujović žalio na obračune između četnika i dobrovoljaca, Kostić je o Vojinoviću–Lautneru iznio sljedeće zapažanje: {{izdvojeni citat|Što se tiče Vojnovića–Lautnera, meni nisu detalji poznati, pa bih ga molio da mi to iznese konkretno, kako bih o tome referisao Nediću i Ljotiću. Napomenuo sam pri tom da baš sad idem iz Užica gde sam i čuo i video, da Vojnović saradjuje sa pojedinim četničkim komandantima kao, na primer, sa Ajdačićem, Katanićem, Markovićem a znam da je četničkom komandantu Račiću učinio velike usluge i dao dosta municije a jednom prilikom mu je spasao i život. S druge strane znam, da je Vojnović–Lautner sa svojim odredom najviše doprineo da se preko krvave Drine prebaci u Srbiju mnogo hiljada srpske dece i drugih Srba i Srpkinja što su bežali pred ustaškim zlikovcima.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 108–109.</ref>}} Lazar Trklja, Mihailovićev politički izaslanik u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni i Hercegovini]], potvrdio je u i svom ratnom dnevniku da je Vojinović–Lautner bio naklonjen »bosanskoj stvari«, tj. tamošnjoj organizaciji četnikâ: {{izdvojeni citat|U Bajinoj Bašti bio je Ljotićev dobrovoljački odred. Istina, on je prema bosanskoj stvari bio naklonjen, ali nepomirljivi neprijatelj svake akcije koja se vezivala za London i bila antinemačka.<ref>[https://www.vladimirdimitrijevic.com/sr-yu/tekstovi/459-na-golgotskom-putu-ratni-dnevnik-lazara-trklje-1941-1944-otkopana-istina-sluzbeni-glasnik-beograd-2020-priredio-nikola-trklja-2.html Vladimir Dimitrijević: NA GOLGOTSKOM PUTU - RATNI DNEVNIK LAZARA TRKLjE 1941-1944 OTKOPANA ISTINA, SLUŽBENI GLASNIK, BEOGRAD 2020, PRIREDIO NIKOLA TRKLjA]</ref>}} U cilju zaustavljanja ustaškog nadiranja ka Drini, četničkom su vođstvu u istočnoj Bosni iz Vrhovne komande JVuO tada stizale naredbe i da svoje pokrete koordiniraju, između ostalih, zajedno sa potpukovnikom [[Radojkom Jovandarićem]], komandantom legalizovanog Kotleničkog četničkog odreda. Potpukovnik Jovandarić se na službi pri kvislinškoj upravi takođe nalazio u Bajinoj Bašti: {{izdvojeni citat|21-III. — Neka Dangić stupi u vezu sa p.puk. Jovandarićem u Bajinoj Bašti da mu da prvu pomoć. Pripremamo slanje pomoći radi podizanja morala. Neka Račić prikupi sa svog najboljeg terena u Srbiji ljudstvo i privuče sebi za rad u Bosni. Pošaljite ljude Panteliću u Krupanj za pojačanje. Stupiti u vezu sa p. puk. Jovandar. u B. Bašti. Naredite svima u ime moje.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine]</ref>}} Narednog mjeseca, major [[Zaharije Ostojić]] (šifra »222«) šalje depešu u kojoj zahtijeva sljedeće: {{izdvojeni citat| ''Br. 15 za 505, key 3, 15-IV-942 god.'' Javite da li je Dangić odveden. Potrebne snage uzeti od Račića, Mitića, Jovandarića i Matića. Svi su vam bliži i stupite sa njima u vezu. Čim nađete siguran teren, po datim uputstvima Laze [Trklje — prim.] baciće Vam se iz vazduha oružje, municija i ostalo. Učinite sve da se narod sačuva. Pošaljite detaljnije izveštaje o Hercegovini i odgovorite na ranije postavljena pitanja. — 222.<ref>Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981, str. 206—207.</ref>}} O pomoći koju su srbijanski četnički odredi pružili četnicima u istočnoj Bosni, sadejstvujući s njima u borbi protiv ustaša na Drini u proljeće 1942. godine, Dražu Mihailovića je 4. maja 1942. obavijestio<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 664, стр. 566—568.</ref> i kapetan [[Dušan Radović Kondor]], komandant legalizovanog Zlatiborskog četničkog odreda: {{izdvojeni citat|U toku prošlog meseca sa svojim odredom prebacio sam se preko Drine kod Starog broda, pa sam na položajima oko Perušića vodio borbu sa ustašama. Dana 2. maja t. g. povukao sam se na desnu obalu Drine, pod pritiskom neprijatelja. Dana 3. maja t. g. oko 9 časova na položajima oko Vežanje na Tari planini presreli su me Nemci i razoružali mojih 69 ljudi, iako sam imao odgovarajuće dokumente o legalnom postojanju odreda na teritoriji Srbije. Otpor nisam dao, jer nisam imao instrukcija. Svoje ljude, koji su mahom Bosanci prekaljeni kroz borbe i gerilske poduhvate, sačuvao sam i držim ih na okupu na pogodnom mestu. Oružje ću dobiti. Molim za hitno naređenje kuda da krenem i kom odredu da se priključim. Nalazim se u okolini Užica. S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu.}} Pripadnici četničke organizacije iz istočne Bosne su nastavili održavati kontakte sa kvislinškom upravom Milana Nedića i nakon hapšenja majora Jezdimira Dangića od strane njemačkih okupacionih vlasti. 20. maja 1942. prispio je u Beograd memorandum iz štaba istočnobosanskih četnika (upućen „gospodinu Milanu Nediću, predsedniku srpske vlade“), u kome se pružaju podaci o istorijatu četničkog pokreta i traži pomoć u novcu, ishrani i naoružanju. Četničke vođe obavještavaju generala Nedića da je vojvoda [[Stevan Botić]], nakon Dangićeva hapšenja, preuzeo dužnost komandanta. U memorandumu, četnici iz istočne Bosne mole Nedića da njihovu akciju pomaže što više može, tako što će za sreske načelnike i komandante oružanih odreda u brojnim mjestima [[Zapadna Srbija|zapadne Srbije]] postaviti ljude koji bi na četničku akciju u istočnoj Bosni gledali „pravilno, srpski i patriotski“.<ref>AVII, br. 9/2-1, k. 1a.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/285.</ref> U depeši poslatoj 27. maja 1942. članu četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] (CNK) Lazaru Trklji, general Mihailović piše: „Ceo dosadašnji rad u Bosni poznat mi je kao i težnja vlade spasa... Naši ljudi moraju prekinuti svaku vezu sa Beogradom. Ako Beograd želi da pomaže ta pomoć neka se ukaže stanovništvu preko posrednika koji treba da budu pošteni bez političkih tendencija.“<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_112.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 10. maja do 27. juna 1942. godine]</ref> 30. juna 1942. Trklja odgovara Draži Mihailoviću: „Veza sa zvaničnim Beogradom sve je manja a i on nas se odriče.“<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_123.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 18. jula 1942. godine]</ref> Vojvoda Stevan Botić, komandant Bosanskih četničkih odreda i njegov načelnik štaba kapetan [[Borivoje Mitranović]], u pismu poslatom 17. jula 1942. godine, obavještavaju jednog četničkog oficira zašto ipak ne žele prekinuti veze sa »zvaničnom Srbijom«: {{izdvojeni citat|Došle su vesti od Čiče koje nismo mogli do kraja proveriti dali su od njega da se od njegove strane više ne računa sa celinom bosanske akcije i da se sve veze sa zvaničnom Srbijom prekinu... <br /> Mi smo se odovuda usprotivili prvo da mi ne možemo javno da prekinemo veze sa Srbijom time što bi se javno deklarisali za tu akciju gde smo svi zato što bi nam bio onemogućen svaki azil u Srbiju i kupovina municije i oružja, a da ne govorimo o nejači koja svakim danom otuda beži.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_122.htm Obaveštenje Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda od 17. jula 1942. kapetanu Milivoju Kovačeviću o razlozima neslaganja sa politikom Draže Mihailovića prema četnicima u istočnoj Bosni]</ref>}} Četnički kapetan [[Pavle Grubač]] izvještava majora Petra Baćovića 23. jula 1942. o situaciji u istočnoj Bosni, navodeći da sarađuje sa potpukovnikom Momčilom Matićem, legalizovanim ravnogorskim oficirom i komandantom Nedićeve »Drinske grupe srpskih oružanih snaga«. Kapetan Grubač piše da se s potpukovnikom Matićem povezao i vojvoda Stevan Botić, koji je tih dana prešao preko [[Drina|Drine]] u Srbiju: {{izdvojeni citat|Botić je preko svojih ljudi uspeo da je iz odreda potpukovnika Matića otišlo 36 ljudi sa oružjem i sada neznam da Matić neće imati neugodnosti kod Nemaca pošto su puške registrovane. Botić je sa time prekinuo svaku vezu sa Matićem koji mu je dao 11 sanduka municije i hrane, pre odlaska. [...] <br /> Sa Drinskom grupom stojim odlično. Oni mi izlaze u susret u svemu jer inače bez srestava nebih mogao izlaziti na kraj niti raditi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_127.htm Izveštaj kapetana Pavla Grubača od 23. jula 1942. majoru Petru Baćoviću o radu Gorskog štaba bosanskih četničkih odreda i situaciji u istočnoj Bosni]</ref>}} Nakon što je [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u Vladi narodnog spasa, načelnicima okrugâ u Srbiji navodno izdao naređenje da održavaju dobre odnose sa četnicima, u depeši od 30. juna 1942.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> general Mihailović upućuje svoje komandante na saradnju sa policijskim aparatom kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Aćimović naredio izvesnom broju okruž. i sres. načelnika da budu blagonaklonjeni prema nama kako bi po padu Nemačke preko njih imao sve konce vlasti u svojim rukama. Imati na umu ovo, koristiti policiske njuške a ništa ne otkrivati niti im verovati. Obavestite sve susedne komandante.|[[Dragoljub Mihailović]]}} U vrijeme dok je obavljao funkciju ministra unutrašnjih poslova u Vladi nacionalnog spasa, Milan Aćimović je predstavljao drugu ličnost po uticaju u kvislinškim strukturama, odmah iza generala Milana Nedića. U tom pogledu, karakteristično je kritički intonirano pismo s kraja ljeta 1942. godine, čiji je autor general [[Harald Turner]], načelnik Upravnog štaba njemačkog vojnog zapovjednika u Srbiji. Naime, nakon što je centrala [[Abwehr]]a u Beogradu poslala izvještaj u kom se Aćimović pokušava diskreditovati, i to na osnovu dostava poteklih iz krugova bliskih Dimitriju Ljotiću, dr Turner je ustao u njegovu odbranu, uputivši oštre prekore centrali Abwehra zbog neosnovanih kleveta na Aćimovićev račun. Turner za Aćimovića tvrdi da od početka „stoji na odlučujućem mestu u javnom životu Srbije“, kao i da je u vrijeme [[Gušenje ustanka u Srbiji|gušenja ustanka u Srbiji]], upravo Aćimović predložio Nedića za predsjednika srpske vlade, čime su otklonjene prepreke za provedbu ove njemačke zamisli u djelo. Iz Turnerova odgovora postaje jasno da Aćimović ni svoje kontakte s generalom Dražom Mihailovićem nije mogao uspostaviti samostalno ili bez nadzora njemačkih obavještajnih strukturâ: {{izdvojeni citat|Ovome [Nediću] je on [Aćimović] do današnjeg dana lojalno služio, isto tako kao što je lojalno sledio naređenjima nemačke vojne uprave... Nakon što su se smirile prilike u Srbiji, Aćimović je, kao ministar unutrašnjih poslova, a time i kao vrhovni šef državne sigurnosti, posle ministra predsednika imao izvršnu vlast u svojim rukama. Sa svoje strane je vođa pokreta Zbor, [[Dimitrije Ljotić|Ljotić]], gledao da ostvari svoje političke namere i da u pogodnom trenutku on dođe na vlast. Već skoro tri četvrtine godine on se trudi da ugrozi, preko svojih poverljivih ljudi, poverenje prema Aćimoviću, i to metodom svojstvenom samo [[Balkan]]u, neistinitim klevetanjem... Tvrđenje da je jedan poverljiv čovek ministra Aćimovića pre izvesnog vremena razgovarao u [[Ljig]]u sa Dražom Mihailovićem, netačno je. Način na koji Aćimović, kao ministar unutrašnjih poslova, ima da saobraća sa Dražom Mihailovićem, ugovoren je između zapovednika Sigurnosne policije i [[Sicherheitsdienst|SD]]-a i pod kontrolom je istoga.<ref>Istorijski arhiv grada Beograda, sudski predmet Dragog Jovanovića, optužni materijal.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 84.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 186—187.</ref>}} U avgustu 1942, centrala Abwehra u Beogradu je obavijestila nadređene da postoje izvještaji o tajnoj korespondenciji između Nedića i Aćimovića s jedne i Draže Mihailovića s druge strane. Desetog oktobra je [[Gestapo]] primio izvještaj četnika Nemanje Pavlovića, inače kurira obaveštajne službe Draže Mihailovića, u kojem je Milan Aćimović optužen za održavanje stalne veze sa pokretom DM. Pavlović konkretno navodi: Aćimović se u [[Svrljig|svrljiškom]] srezu sastao sa četničkim oficirima majorom Đurićem i majorom [[Velimir Piletić|Piletićem]] i predao im šifrovani izvještaj; Aćimović je izdao povjerljivo naređenje sreskim načelnicima da pomažu ravnogorce; po svoj prilici Aćimović šalje poštu za Mihailovića preko majora Jove Petrovića iz [[Subjel]]a kod [[Kosjerić]]a; Aćimović je naredio okružnom načelniku Popoviću da čuva Mihailovića i da za njim oprezno šalje potjere s tim da ga uvijek o tome unaprijed informiše. U zaključku izvještaja se navodi: »Aćimović radi punom parom za Dražu.«<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 91.</ref> Draža Mihailović je [[18. 8.|18. avgusta]] 1942. naredio pukovniku [[Dragoslav Pavlović|Dragoslavu Pavloviću]], delegatu Vrhovne komande JVuO na terenu Zlatiborskog korpusa, da uništava "komuniste" pomoću legalizovanih odreda: {{izdvojeni citat|Ne dozvoliti da se komunisti ustale ma u kom srezu. Prenesite naređenje da se sa komunistima raščisti u Rasinskom i Kruševačkom srezu. Pomoću legalizovanih odreda a koji su naši.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Već 21. avgusta 1942, general Mihailović naređuje da svi legalizovani odredi "najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama": {{izdvojeni citat|Raspis svima: Saopštite svima legalizovanim odredima sledeće: Mnogi legalizovani odredi zaboravili su da je sada rat i da je njihova legalizacija samo maska za podzemni rad. Novac i ugodan život raznežio je mnoge koji misle da tako sačekaju kraj rata pa da posle samo izvlače koristi. Neka se zna da se o svakom vodi računa. Naređujem da svi legalizovani odredi najenergičnije unište komuniste na svojim prostorijama. Dalje da naše šumske odrede pomažu na svakom koraku novcem, hranom, municijom, oružjem kao i u izvođenju organizacije i propagande.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine]</ref>|Raspis Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942.}} Nakon dva dana, Draža Mihailović preko »Feliksa« (tj. [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]]) upozorava potpukovnika [[Dragoslav Pavlović|Dragoslava Pavlovića]] (pseudonim »Rodrigo«): {{izdvojeni citat|Legalizovanim saopštiti da budu na oprezi jer će Nemci hapsiti sve. Neka zapaze trenutak i na vreme se bace u šumu. Neprijatelj treba da bude prevaren a ne oni.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_155.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 22. do 28. avgusta 1942. godine]</ref>}} U raspisu od 8. septembra 1942. upućenom svojim komandantima u [[Okupacija Jugoslavije u Drugom svetskom ratu|okupiranoj Jugoslaviji]] (između ostalih: [[Petar Baćović|Baćoviću]], Vučkoviću, [[Radoslav Đurić|Đuriću]], [[Miodrag Palošević|Paloševiću]], [[Dragutin Keserović|Keseroviću]], [[Siniša Ocokoljić|Ocokoljiću]], Rakoviću, Smiljaniću i dr.), Mihailović iznova kritikuje pasivnost legalizovanih odreda i naređuje stvaranje "letećih jedinica" koje ne bi bile legalne, ali bi se oslanjale na legalizovane odrede i služile bi za "uništavanje neprijatelja": {{izdvojeni citat|U mnogim našim krajevima oseća se zastoj u aktivnom radu. Mnogi legalizovani delovi prešli u mirnodopski život. Mnogi zaboravili da je rat, i da neprijatelja ima mnogo i svuda. Naređujem da svi kom-danti brigada organizuju leteće jedinice iako će to biti za svakog naređeno. Ove jedinice ne mogu biti legalne. Njihovo je mesto šuma i planina. Njihova akcija brza i odlučna, protiv svih i svakoga. Legalni delovi da im posluže kao baza za snabdevanje i prikrivanje, kao grom ove jedinice ima da uništavaju narodne izdajnike i sve unutrašnje neprijatelje, Ljotićevce, komuniste, Pećančeve. O formiranju ovih jedinica kao i o njihovom radu izveštavati. Pred događajima koji nastupaju, ovi leteći delovi poslužiće kao jezgro za mobilizaciju svih snaga brigada. Prednje saopštite svima susedima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_166.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama štaba Draže Mihailovića od 3. do 9. septembra 1942. godine]</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} General [[Asen Nikolov]], komandant bugarskog okupacionog korpusa, izvještava septembra 1942. njemačkog komandujućeg generala u Srbiji Paula Badera o velikom uplivu pripadnika JVuO u ljudstvu SDS, i navodi da su na jugu Srbije postojale „dobro zakamuflirane organizacije (štabovi) nacionalnog pokreta Draže Mihailovića... Članovi tog pokreta skrivaju se iza službenih položaja i ovlasti. Nalaze se među rukovodstvom vladinih četnika, među oficirima Srpske državne straže, među sveštenicima, učiteljima, državnim službenicima“.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 307.</ref> Komandant italijanske 2. armije general [[Mario Roatta]] izvijestio je 23. septembra 1942. Vrhovnu komandu u [[Rim]]u o razgovoru vođenom sa [[Ilija Trifunović-Birčanin|Ilijom Trifunović]]em i [[Dobroslav Jevđević|Dobroslavom Jevđević]]em o nastavku [[Kolaboracija četnika s fašističkom Italijom|saradnje Italijana i četničkih odreda]] na teritoriji [[NDH]]. U izvještaju se navodi da dvojica vojvodâ prećutno priznaju postojanje sporazuma između Mihailovića i Nedića, tj. svojevrsne zajedničke strategije prema okupatorima u svrhu »spasavanja srpskog naroda«: {{izdvojeni citat|Izveštavam da u novom razgovoru koji sam imao sa Trifunovićem, a kojemu je prisustvovao i Jevđević, i jedan i drugi su ponovo dozvolili mogućnost da Nedić i Draža Mihailović deluju sporazumno i da održavaju kontakte. Mada pomenuti sagovornici nisu rekli, ipak treba smatrati da se osnov za sporazum sastoji u sledećem: 1) »spasavanje srpskog naroda« (koji je, navodno, već imao jedan milion žrtava) i očuvanje od daljih masovnih gubitaka; 2) formiranje, održavanje i ojačavanje oružanih formacija (četničkih) određenih da, u momentu kada bude mogućno i celishodno, stupe u akciju sjedinjeni pod komandom Mihailovića; 3) u vezi sa ciljem iznetim u tač. 1), i da bi se omogućilo izneto u 2), u međuvremenu se prilagoditi ambijentalnim prilikama, odnosno: sarađivati u Srbiji (Nedić) sa Nemcima, a u Hrvatskoj (poznate jedinice) sa Italijanima. Mada je ovo što je dosad izneto očigledno, interesantno je da su pomenuta dva četnička rukovodioca delimično priznali a delimično ostavila da se shvati.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 1: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981, strana 886.</ref>}} U ljeto 1942. godine, italijanski nadležni organi su pustili iz ratnog zarobljeništva veliki broj odabranih oficira i podoficira [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], sa ciljem uspostavljanja potpune kontrole nad odredima [[Antikomunistička dobrovoljačka milicija|Antikomunističke dobrovoljačke milicije]] (MVAC). Major [[Žarko Todorović]], ilegalni ravnogorski komandant Beograda i Severnih pokrajina, izvijestio je generala Dražu Mihailovića 5. septembra 1942. o puštanju na slobodu potpukovnika [[Ilije Mihića]], potonjeg komandanta Ličkih četničkih odredâ: {{izdvojeni citat|U Lici Ilija Mihić sa 50 oficira i 200 podoficira puštenih u tu svrhu iz italijanskog ropstva, uspostavlja rad sa srpskim življem po dogovoru sa Italijanima. Sedište [[Gračac]]. Pseudonim »Minziner Vilim«. Stupio je u vezu sa Nedićem preko Kukića. Sa nama nije tražio vezu. Poslaću mu poziv da nam se stavi pod komandu.<ref>AVII, ČA, K–294, reg. br. 5/1.</ref>}} Major Žarko Todorović pominje vezu potpukovnika Mihića sa pukovnikom [[Ilijom Kukićem]], koji je tokom 1942. komandovao Srpskim dobrovoljačkim korpusom, nakon što su Nijemci uhapsili pukovnika [[Kostu Mušickog]], upravo zato jer je pomagao Mihailovića i četnike. O izvjesnim vezama Mihića s Kukićem (a preko njega i s Milanom Nedićem), kao i sa italijanskim vlastima, general Mihailović je bio obaviješten krajem septembra 1942. i od strane vojvode Trifunovića-Birčanina, Mihićevog starješine: {{izdvojeni citat|Svoje bavljenje na [[Sušak]]u i u [[Rijeka|Fijumi]] iskoristio sam da dođem u lični dodir sa komandantom ličkih četničkih odreda potpukovnikom Ilijom Mihićem i njegovim oficirima, koji su došli sa terena. Tom prilikom konstatovao sam da ova naša četnička grupa radi pod dosta teškim uslovima. Svi pokreti oficira i njihova akcija na terenu pažljivo se kontrolišu ne samo od strane Italijana, već i od Hrvata, koji koriste svaku priliku da denunciraju četnike i otežaju im rad na organizaciji. [...] Kad sam upitao ppukovnika Mihića, da li je i u kakvoj nameri preko pukovnika Kukića uhvatio kontakt sa Nedićem, odlučno je izjavio da u tom pravcu nije preduzimao nikakve korake i da uopšte niti ima, niti želi sa Nedićem da ima ma kakvu vezu. Biće, međutim, potrebno da proverim o kom je Mihiću reč, pošto na mojoj teritoriji postoje još dva viša oficira sa istim prezimenom... O rezultatu ove provere izvestiću naknadno, a na našeg Mihića ću budno motriti.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_172.htm Pismo Ilije Trifunovića Birčanina s kraja septembra 1942. Draži Mihailoviću o razgovorima sa komandantom italijanske 2. armije o realizaciji plana uništenja partizanskih snaga u zapadnoj Bosni]</ref>}} Od 1941. do 1943. godine, [[italija]]nsko poslanstvo u Beogradu izvještavalo je vladu u [[Rim]]u o svim važnijim događajima na teritoriji okupirane [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Tako je i velika kriza Nedićeve vlade u drugoj polovini 1942. bila jedna od temâ kojom se bavila italijanska ambasada u glavnom gradu Srbije. Službenici italijanskog diplomatskog predstavništva su ukazivali na sukob između Nedića i Ljotića, kao i na njihove suprotstavljene pozicije. Kako je pisao prvi sekretar poslanstva Giorgio Spalazzi, Dimitrije Ljotić je urgirao kod njemačkih vlasti da intervenišu u cilju sređivanja situacije, zaprijetivši izlaskom svojih predstavnika iz vlade ukoliko do toga ne dođe. Ovo se prvenstveno odnosilo na generala Mihailovića, koga je Ljotić okarakterisao kao „gospodara skoro svih oružanih snaga, državnih organizacija i javnog mnjenja“, kojima je Nedić bio samo formalno na čelu. Spalazzi navodi i da se sâm general Nedić slagao sa tvrdnjom da je Draža Mihailović „onaj koji ima moć na terenu“, iz čega on zaključuje da su „[[Srbi]] potpuno protiv [[Sile Osovine|Osovine]]“, ali i da bi Ljotićeve predložene mjere dodatno pogoršale stanje u zemlji.<ref>DDI, Spalazzi a Ciano, serie IX, vol. IX, d. 105, 113.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941–1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања – Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 104.</ref> Krajem 1942, komandant Rudničkog korpusa JVuO kapetan [[Dragiša Ninković]] (prethodno legalizovan u [[Požarevac|požarevačkom]] okrugu kod kvislinških vlasti;<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_187.htm Izveštaj majora Miodraga Paloševića od 5. novembra 1942. Draži Mihailoviću o radu na organizovanju četničkih jedinica od 21. marta do 4. novembra 1942. godine]</ref> pseudonim »Leonardo«) uspostavio je saradnju sa ljudstvom kvislinške SDS u njihovim stanicama u [[Belanovica|Belanovici]], [[Ljig]]u i [[Babajić]]u. Njemački okupator je saznao za ovo te stražari bivaju razoružani.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I-III, Београд, 1999, стр. II/21.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 309.</ref> Potpukovnik [[Milan Kalabić]], načelnik požarevačkog okruga, uhapšen je 3. oktobra 1942. godine od strane [[Gestapo]]a, nakon što se otkrilo da je dostavljao informacije i oružje pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini, u kojoj je jedan od komandanata bio i njegov sin [[Nikola Kalabić]]. Nakon mučenja i saslušanja, Milan Kalabić je strijeljan.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=215.}} [[Marinski zbor Sjedinjenih Američkih Država|Mornarički]] pukovnik [[Albert B. Seitz]], pripadnik [[Ured za strateške usluge|OSS]] i član [[Sjedinjene Američke Države|američke]] vojne misije u Mihailovićevom štabu, ostavio je nakon rata zapis o Kalabićevoj smrti i njegovim vezama sa generalom Dražom Mihailovićem u knjizi ''Mihailovic: Hoax or Hero'' („Mihailović: prevarant ili heroj“). Zbog pogubljenja Kalabića starijeg, pukovnik Seitz isključuje samu mogućnost docnije saradnje Nikole Kalabića sa okupatorom, iako će on biti jedan od potpisnika [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|sporazuma sa Nijemcima]] krajem novembra 1943: {{izdvojeni citat|Kada su Nemci napali Ravnu goru velikim snagama u decembru [1941. godine — prim.], prošao je on [Kalabić mlađi — prim.] kroz Srbiju u Šumadiju jugoistočno od Beograda. Kada je prolazio kroz srez gde mu je otac bio načelnik, koji se bio odlučio da ostane u službi i da pristane uz Nedića, Kalabić i njegovi ljudi bili su u bednom stanju — bez municije, polumrtvi od gladi, a jedino što ih je održavalo bila je njihova volja da prežive i da se bore. Otac se pobrinuo za to da mu sin i njegove pristalice budu potpuno nanovo opremljene. U decembru 1942. godine Gestapo je otkrio da je starac potajno pomagao ne samo svoga sina, već i druge Mihailovićeve snage. Bio je uhapšen i osuđen na smrt. Način izvršenja ove smrtne kazne bio je užasan. Povlačili su ga preko razbijenog stakla dok nije umro, ali iz njegovih usta nije se čula ni jedna reč. Kada sam kasnije preko ruskog radija čuo da Kalabić sarađuje sa Nemcima, mogao sam samo da držim pred očima sliku krvave izmrcvarene lešine ovog starca, voljenog od svoga sina, i u čudu se pitati kakvi to moraju biti ljudi koji mogu Amerikance smatrati toliko lakovernim.<ref>Albert Sajc, »Mihailović — šarlatan ili heroj?« Kolumbija, Ohajo, 1953.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_48.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje MIHAILOVIĆEVI KORPUSI POD KOMANDOM OKUPATORA]</ref>}} U depeši od 22. decembra 1942, poručnik Nikola Kalabić prenosi Mihailoviću informacije o smrti svog oca, izražavajući odanost njemu i četničkom pokretu: „Stric [konspirativno ime Milana Kalabića — prim.] je u B[eograd]u sa još 16 oficira streljan. Žalim ga mnogo, ali sam presretan što je poginuo kao Dražin čovek. Istrajaću u ovoj borbi pa ma još ne znam kakav me udar zadesio. Živeo kralj! Živeo naš dragi Čiča! Živeo ravnogorski pokret.“ Istog dana, general Mihailović odgovara Kalabiću: „Hvala bogu da ste se spasli. Neizmerno žalim pale žrtve. Pored ovoga u Stricu sam izgubio najboljeg i svog i našeg prijatelja. Sve ćemo ih dostojno osvetiti.“<ref name="leskovackizbornik.rs"/><ref>Раде Ристановић, Милутин Живковић, Милош Чорбић, Радио депеше Југословенске војске у отаџбини 1941‒1942, Београд, 2021, стр. 965.</ref> O hapšenju potpukovnika Kalabića, kao i o njegovom pogubljenju, Mihailović je radiogramom 23. decembra 1942. obavijestio i [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|emigrantsku vladu u Londonu]]: {{izdvojeni citat|Nemci su streljali majora Milana Kalabića... Kalabića je Nedić smatrao za svog najboljeg prijatelja... U stvari, Milan Kalabić je bio naš najodaniji saradnik i učinio je velike usluge našoj stvari.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv Udbe (drugo izdanje), Sloboda, Beograd, 1975, str. 144.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/269-270.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_13.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje LEGALIZACIJA MIHAILOVIĆEVIH ODREDA]</ref>}} Novinar [[Stanislav Krakov]], sestrić generala Milana Nedića te jedan od njegovih najbližih saradnika za vrijeme okupacije, u svojim ratnim memoarima potvrđuje da je potpukovnik Milan Kalabić, uz znanje predsjednika srpske kvislinške vlade, održavao vezu sa komandantom JVuO generalom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Sve akcije moga ujaka [generala Nedića — prim.] za spasavanje Kalabića bile su bezuspešne, iako je učinio sve što je ljudski bilo moguće da spase svog vernog komandanta, jer je Kalabić sve svoje veze sa Mihailovićem vršio sa znanjem moga ujaka, te služio kao veza za snabdevanje Mihailovićevih odreda.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 454.</ref>}} Krakov navodi i da se oko [[Božić]]a 1942, tj. pred sam kraj godine, dva puta sastao sa generalom Nedićem. On piše da ga je zatekao u turobnom raspoloženju, citirajući riječi koje je Milan Nedić govorio „samo svojim najbližim i najpoverljivijim saradnicima“: {{izdvojeni citat|«Za [[srpski narod]], za svakog od nas, za mene lično ovo nisu dani [[Vitlejem]]a i mira među ljudima na zemlji. Ovo su dani [[Golgota|Golgote]], dani mučeništva i smrti, ali će dati [[Bog|Svevišnji]] da i za srpski narod dođu dani uskrsnuća. Vidim da je i Draža čuo moj glas i da je razumeo kolika se opasnost nadnela nad Srbijom. Razumeo je i, Bogu hvala, vlada i dalje mir i red. [...] Draža i ja radimo jedan isti posao, ali idemo različitim putevima. Moramo ići razdvojeni jer ne treba neprijatelj da oseti da smo na istom poslu».<ref>Станислав Краков, н. д., стр. 469—470.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} === Saradnja četnika sa Dragomirom Dragim Jovanovićem i Upravom grada Beograda === Tokom 1942. godine, uspostavljen je kontakt i između Draže Mihailovića i [[Dragomir Jovanović|Dragog Jovanovića]]. Dragi Jovanović je od 22. aprila 1941. izvanredni komesar za grad Beograd; u narednim mjesecima preuzeće funkcije upravnika grada Beograda i predsednika beogradske opštine. Milan Nedić će ga 25. avgusta 1942. godine, po zamisli [[SS]]-generala [[Augusta fon Majsnera]], imenovati za šefa [[Srpska državna bezbednost|Srpske državne bezbednosti]] (SDB). Sa pozicije šefa SDB, budući u rangu i sa ovlašćenjima ministra u Nedićevoj vladi, Jovanović će ''de facto'' komandovati Srpskom državnom stražom do 5. novembra 1943. Nakon što je četnički komandant u martu i aprilu 1942. naredio svojim podređenima da upotrebe uticaj na [[Specijalnu policiju Uprave grada Beograda]] za nemilosrdan obračun sa članovima ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] (“Pomagati svim silama hapšenje komunista”, glasi naredba iz Vrhovne komande JVuO od 21. marta<ref>{{Cite web |title=Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 21. marta do 26. aprila 1942. godine |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_1_72.htm |access-date=2022-09-02 |archive-date=2022-09-02 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220902103450/https://znaci.org/00001/4_14_1_72.htm }}</ref>), 15. avgusta iste godine generalu Mihailoviću je javljeno da je Jovanović kontaktirao izvjesne četničke komandante u Srbiji kako bi "''preko određenog lica javio Čiči važna saopštenja''."<ref>Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 3. do 18. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_145.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103435/https://znaci.org/00001/4_14_1_145.htm |date=2022-09-02 }}</ref> Već 17. avgusta, Mihailović odobrava kapetanu [[Siniša Ocokoljić|Siniši Ocokoljiću]] da stupi u kontakt preko inžinjera Bojovića, šuraka Dragog Jovanovića, uz upozorenje: "''Budite oprezni jer Dragi je lopov''." Pet dana docnije, Draža Mihailović naređuje svojim ljudima u Komandi Beograda JVuO (»Jozef« je bio pseudonim za radio-stanicu četničke organizacije u glavnom gradu, kao i za ličnosti na njezinom čelu, poput kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]], [[Mladen Žujović|Mladena Žujovića]] i [[Vojin Andrić|Vojina Andrića]]) da koriste Specijalnu policiju protiv komunista: {{izdvojeni citat|Dobili sigurne izveštaje da se komunisti dobro organizuju u Beogradu kao i da imaju i oružje. Tajno organizujte sve u Beogradu protiv komunista a u prvom redu sokole i policiju. Sad ne birajte sredstva za borbu, a u danom momentu postupite bez milosti protiv njih. Beograd ne sme biti u njihovim rukama.<ref>Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 5. do 21. avgusta 1942. godine http://www.znaci.org/00001/4_14_1_149.htm {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220902103432/https://znaci.org/00001/4_14_1_149.htm |date=2022-09-02 }}</ref>|Depeša Draže Mihailovića od 21. avgusta 1942. godine}} Dragomir Dragi Jovanović je i preko svog ličnog sekretara Anđelka Božinovića pokušao uspostaviti kanal komunikacije sa ravnogorcima generala Mihailovića. Naime, na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. prezentovana je depeša od 28. avgusta 1942. koju je potpisao major [[Žarko Todorović]] (pseudonim »Valter«), komandant Beograda JVuO, u kojoj stoji: „Dragi Jovanović se nudi preko Božinovića pod uslovom apsolutne diskrecije i prividno i dalje neprijateljskog stava. Hteo bi vezu samo preko jednog lica. Mišljenja sam da se iskoristi. Molim odgovor i potpunu tajnost. Upotrebite pseudonim »Adolf« za njega...“<ref>''Документа са суђења Равногорском покрету'', књига 2, Београд, 2001, стр. 1571.</ref> Zanimljivo da Draža Mihailović (potpisujući se još uvijek kao pukovnik) šalje 22. januara 1942. depešu predsedniku Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije [[Slobodan Jovanović|Slobodanu Jovanoviću]]: {{izdvojeni citat|Obratite pažnju na Anđelka Božinovića, policiskog komesara po kome je poslat jedan naš izveštaj od majora Žarka Todorovića za [[Istanbul|Carigrad]]. Izgleda da ga je Uprava Grada Beograda poslala sa nekom specijalnom misijom za račun [[Gestapo|Gestapa]]. Pukovnik Mihailović.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_105.htm Izvod iz zbirke telegrama Štaba Draže Mihailovića poslatih izbegličkoj jugoslovenskoj vladi od 4. novembra 1941. do 11. juna 1942. godine]</ref>}} Na području glavnog grada Srbije, Dragi Jovanović je tokom 1942. održavao vezu i sa kapetanom Sašom Mihajlovićem, koji će majora Todorovića naslijediti na čelu četničke organizacije u Beogradu, i to preko [[Ilije Paranosa]], potpredsednika Beogradske opštine (a ne Paranosa, šefa Specijalne policije UgB) i preko Komande Srpske državne straže, kojom je rukovodio Jovanović u svojstvu šefa SDB. Jovanović se i lično sastao sa Mihajlovićem novembra 1942. na [[Avala|Avali]].<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 233.</ref> Dok se Mihailović sa svojim štabom nalazio u Crnoj Gori, njegova glavna politička veza u Srbiji bio je [[Ilija Mihailović]], bivši predsjednik [[Narodne skupštine]] i predsjednik [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS). Preko njega je Dragi Jovanović, juna 1942. godine, ugovorio sastanak sa Nikolom Kalabićem. Jovanović će o ovom susretu pred istražnim organima izjaviti: „Prvi put sam video jednog čoveka za koga sam znao da je iz okoline D. Mihailovića i član organizacije u leto 1942. i to je bio Nikola Kalabić, docnije komandant gorske garde Draže Mihailovića“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/220.</ref> Obavještajni organ Vrhovne komande JVuO Nikola Božić (»Artur«), inače pomoćnik [[Božidar Bećarević|Božidara Bećarevića]], šefa Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 25. decembra 1942. informisao je Dražu Mihailovića o sljedećem: {{izdvojeni citat|Jedini čovek od današnjih Srba faktora u Beogradu bio je Dragi Jovanović (u koga se još možemo mnogo i sigurno pouzdati) koji je stalno i pred Nedićevom vladom i Nemcima dokazivao da je prvenstvena i glavna opasnost u zemlji još uvek od komunista i da u tome pravcu treba preduzimati uporno energične mere. U svojim nadleštvima, u Srpskoj državnoj bezbednosti i u Upravi grada Beograda, on je u ovome smislu i jedini nagoveštavao mere. Pre nekoliko dana, uoči svoga odlaska iz Beograda, on je izričito izjavio našem poverljivom čoveku, da je potpuno uspeo da uveri Nemce da su izgrednici u Srbiji još uglavnom i jedino komunisti i da u tome pravcu treba preduzeti mere odmah posle katoličkih Božićnih praznika.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref>}} Po okončanju rata, o vezi Jovanovića i Mihailovića pred isljednicima [[OZNA]]-e sâm Bećarević je izjavio: {{izdvojeni citat|Mnogi organi iz UGB bili su na razne načine povezani sa četničkim organizacijama i posle jednog članka u ‛Ravnogorcu’, koji je donet zajedno sa [[Dušan Simović|Simović]]evom izjavom, nastala su masovna bekstva policijskih organa, a naročito stražara u odrede DM... U vezi sa ovim bekstvima Jovanović je održao 3—4 konferencije sa organima UGB i na njima javno nam saopštio da je on naša veza prema organizaciji DM kao predstavniku legalne jugoslovenske kraljevske vlade u Londonu i da prema tome niko nema potrebe da se lično povezuje. Saopštio je čak i to da je svim četničkim organizacijama izdato naređenje od Vrh. komande DM da ne primaju policijske organe u svoje redove i da ovi moraju ostati na svojim mestima i nastaviti sa borbom protiv KPJ.<ref>IAB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 594–595.</ref>|[[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog otseka Specijalne policije Uprave grada Beograda}} Dragomir Jovanović je 1946. na saslušanju<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, br. 19/7, kut. 1, str. 38.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/155_3.pdf |date=2022-09-04 }}, str. II/214—215.</ref> pred istražnim organima svjedočio o svom kontaktu sa organizacijom generala Dragoljuba Mihailovića: {{izdvojeni citat|Nisam bio član organizacije DM, ali sam sa istom imao veza i smatrao se isto toliko obavezan kao da sam član... Ja sam od konca 1941. osećao se lično vezan za organizaciju DM. Smatrao sam da je to pravi nacionalni put i da je to ono što sobom nosi budućnost. Smatrao sam da je potrebna koordinacija sa tom organizacijom u borbi protivu komunista. Odmah od početka u Upravi grada Beograda isključio sam na pogodan način svako intervenisanje, odnosno praćenje rada u cilju sprečavanja organizacije DM.|[[Dragomir-Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} === Zahlađenje odnosa i prekid saradnje === Nemački okupator je sredinom 1942. postepeno započeo proces razoružavanja legalizovanih četnika. Istovremeno, i četnički vođa Draža Mihailović uviđa da legalizacija ima i svojih loših strana. 2. septembra 1942. Draža Mihailović poziva svoje legalizovane četnike sa područja Valjeva da se vrate u šume: {{izdvojeni citat|Legalizacija izgleda da je škodljiva za našu organizaciju, ljudi se uspavaju. U Valjevskom kraju Ljotić, Pećanac i Nemci vršljaju. Neka Neško i Voja preduzmu sve da se što pre bilo legalno ili ilegalno vrate na svoj teren. Novaca imam, nemojte da plate Nedićeve vezuju rad.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_1_163.htm |title=ZBORNIK DOKUMENATA VOJNOISTORIJSKOG INSTITUTA: TOM XIV, KNJIGA 1 |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Major [[Zaharije Ostojić]] u referatu od 4. septembra naglašava da je zbog legalizacije "borbeni duh opao, disciplina takođe. Plate su donele kocku i pijančenja, starešinama su se osladili Nedićevi činovi", a nisu bili retki ni "prijateljstva ni lumperaj sa okupatorom."<ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta (knjiga I), Beograd 1999., str. 222.</ref> Obzirom da nije više bilo potrebe za gušenjem ustanka, okupator je proces razoružavanja legalizovanih četnika u znatnoj meri okončao do kraja 1942. kada je praktično rasformirana formacija pod komandom Koste Pećanca, a legalizovani ravnogorski četnici su se jednim delom ponovo našli u ilegalnom statusu, tj. u šumi, a manjim delom su inkorporirani u Srpsku državnu stražu. Ovo je doprinelo ponovnom jačanju četničke organizacije. 7. novembra 1942. godine Draža Mihailović je raspisom svima u Srbiji izdao naređenje za [[građanska neposlušnost|građansku neposlušnost]]: {{izdvojeni citat|Proglašavam građansku neposlušnost prema okupatorskim vlastima i prema svima vlastima koje su u saradnji sa okupatorom. Za seljake: da više ne daju ni trunku namirnica ni stoke. Da više ne priznaju opštinske uprave. Jedina vlast u selima biće četnička. Predsednicima opština i opštinarima narediti da odmah podnesu ostavke a drugi se ne smeju primiti. Naterati ih da pobegnu u šumu. Naterati ih svima sredstvima da izvrše ova naređenja. Najstariji četovođa je kdt sela. Predsednik opštine i odbornici ako se plaše, neka dadu svoje. Neka se sve sakriva i neka građanska neposlušnost plane jednovremeno u svim selima od 12. o.m. Činovnici sviju struka neka sabotiraju rad, i sve natraške rade što je na štetu neprijatelja i Nedićevog upravnog sistema, činovnici da znaju da će veštim sabotiranjem i naopakim radom mnogo doprineti pobedi. Radnicima preporučiti sabotažu u svakom pogledu. Građanskom življu preporučiti prezir okupatora i svih onih koji za njega rade.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 299, reg. br. 14/1: knjiga predatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 7. do 23. novembra 1942.</ref>|[[Dragoljub Mihailović|Draža Mihailović]]}} Opisujući konsekvence sprovođenja njemačke odluke o raspuštanju legalizovanih četničkih odredâ, [[Paul Bader]], komandujući general i zapovjednik u Srbiji, na sastanku Štaba Komande Jugoistoka 7. decembra 1942. godine, između ostalog, izjavio je sljedeće: {{izdvojeni citat|U borbi protiv Mihailovićevog pokreta postigli smo nove uspehe. Oko 10.000 četnika se borilo na našoj strani, a od toga se polovina povukla u šumu. Četvrtina, oko 4.000 ljudi je razoružana. Ostatak, oko 4.000 ljudi, još je uz nas. Cela građanska neposlušnost, koju je proglasio Mihailović, bio je samo udarac po vodi. Najavljene pretnje merama odmazde delovale su. Streljanja već i onih lica koja su osumnjičena za sabotažu pokazala su da su naše metode bile ispravne.<ref>NAW, Mf, T—312, Roll 468, fr. 8057753—56.</ref><ref>Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knjiga I, Britanski štićenik, Globus/Narodna knjiga/Prosveta, Zagreb—Beograd, 1979, str. 328.</ref>}} Krajem 1942. dolazi do formiranja Prvog [[Kosovo|kosovskog]] korpusa JVuO (Gorski štab br. 127) sa četiri brigade: [[Laplje Selo|Lapska]], [[Gračanica (općina)|Gračanička]], [[Gnjilane|Gnjilanska]] i Leteća. Korpusom je komandovao kapetan [[Živojin Marković]]. U naređenju od 12. novembra 1942. godine, kapetan Marković zahtijeva od svih stanovnika, kao i od svih legalnih odredâ na pomenutom području, da se stave pod njegovu (tj. četničku) komandu: „Dosadašnje opštinske uprave i novi poredak uveden od generala Nedića, više se ne priznaje. Oni koji odbiju ovo naređenje, smatraće se izdajnicima.“<ref>Vojni arhiv, Četnici Draže Mihailovića 1941 – 1945, ČA – 101 – 1 – 76.</ref><ref>Ненад Миодраг Антонијевић, Ратни злочини на Косову и Метохији 1941-1945 годинe. Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, Београд, 2015, стр. 462.</ref> Vredi napomenuti da Nemci 1942. nisu mnogo toga učinili na pacifikaciji Mihailovićevih četnika koji nisu bili legalizovani. Legalizacija većeg dela Mihailovićevih snaga 1942. omogućila je ovom korpusu da izbegne uništenje koje je bilo vrlo izvesno krajem 1941. i da nastavi borbu protiv partizana koje su četnici Draže Mihailovića smatrali najznačajnijim neprijateljem, nadajući se da se partizanski pokret neće više reorganizovati i oporaviti.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/272-273.</ref> === Saradnja majora Jezdimira Dangića sa Nedićevom vladom i Nijemcima === {{main|Borbe za Istočnu Bosnu 1942.}} Major [[Jezdimir Dangić]] spadao je u red četničkih komandanata koji se nisu u potpunosti podvrgli komandi pukovnika Draže Mihailovića, iako su bili pod njegovim rukovodstvom. Mada je komandno bio podređen Draži Mihailoviću, Dangić je paralelno blisko sarađivao sa Milanom Nedićem. Dangićeva saradnja sa kvislinškom upravom u Srbiji datira još iz vremena Saveta komesara [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. Zapravo, Dangić je još sredinom maja 1941. pristupio kvislinškoj Srpskoj žandarmeriji. Međutim, 16. avgusta 1941. Dangić je prešao u [[Istočna Bosna|istočnu Bosnu]] gde je na osnovu uputstava Draže Mihailovića uspeo da stavi pod svoju komandu i reorganizuje sve pročetničke grupe. Dolaskom generala Milana Nedića na čelo Vlade narodnog spasa, 29. avgusta 1941. godine, odnosi između Beograda i Dangićevog štaba u istočnoj Bosni još više su se poboljšali, budući da je uspostavljena stalna veza koja je redovno funkcionirala. Nedić je pomagao Dangića svim sredstvima, šaljući mu oružje, municiju, obuću, odjeću, hranu, čak i pojedine oficire. General Nedić je 25. septembra 1941. izdao naređenje komandantu Srpske žandarmerije generalu [[Stevan Radovanović|Stevanu Radovanoviću]] (Radovanović će na tom položaju naslijediti pukovnika [[Jovan Trišić|Jovana Trišića]], koji postaje njegovim zamjenikom), da poboljša veze sa Dangićevim štabom i da ga pomaže u svakom pogledu.<ref>AVII, Nća, k. 125, reg. br. 1/17-16.</ref> U međuvremenu, Dangićevi su četnici počeli trpjeti poraze u sukobima sa partizanima, a nametnuta im je i borba sa [[Ustaše|ustašama]]. Usljed bojazni od uništenja, Dangić intenzivira saradnju sa Nedićem od koga dobiva preporuku za sastanak sa Nijemcima u Beogradu. Draža Mihailović je znao za Dangićevu namjeru da se sastane sa njemačkim oficirima i odobrio je, što će na [[Beogradski proces|svom suđenju]] i potvrditi.<ref>[http://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20220904190938/https://znaci.org/00001/154_4.pdf |date=2022-09-04 }}, str. I/274-276.</ref> Prema izvještaju beogradske jedinice [[Abwehr]]a od 29. septembra 1941, zasnovanom na izvještajima jednog pouzdanika koji je bio u dodiru s njim, Dangić je praktički od svog dolaska u [[Bosna (oblast)|Bosnu]] održavao kontakte s Nedićevom administracijom koja ga je podupirala. U izvještaju se navodi da je Dangić imao i »dobre odnose s Nijemcima i da je činio sve kako bi izbjegao sukob između svojih trupa i Nijemaca.«<ref>Mikrofilm br. T-314, rola 1457, snimci 702-704, 711-712.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/40_46.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLUČAJ MAJORA DANGIĆA]</ref> Još od 16. avgusta 1941, kada je stigao u istočnu Bosnu, major Jezdimir Dangić je, preko kvislinških struktura Aćimovića i Nedića, otpočeo kontakt i s Nemcima, a zatim direktne pregovore između dve strane. Već 25. avgusta Dangić, u ime Štaba Bosanskih četničkih odreda, piše pismo Nemcima u [[Zvornik]]u, nudeći im predaju oružja pod uslovom da oni ili Italijani okupiraju područje istočne Bosne. Isto tako čine i njegovi potčinjeni, Aćim Babić i [[Boško Todorović]]. Aćimović i Nedić su vezu sa Dangićem održavali preko majora Momčila Matića, kapetana Bogdana Dakića i poručnika Kamenka Jeftića, dok je Dangić s Centrom [[Abwehr|Abver]]a u Beogradu i njegovim predstavnikom kapetanom dr [[Josef Matl|Jozefom Matlom]] bio u vezi preko kapetana Rista Ćukovića i poručnika Branka Kujačića. Ćuković je u isto vreme bio i nemački poverenik i slobodno se kretao od Zvornika do Beograda. Na poslednjim sastancima s pripadnicima Abvera, 20. i 30. decembra 1941, bila je iskazana obostrana želja da se zaključi sporazum.<ref>[https://znaci.org/zb/4_12_2_23.htm Izveštaj opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu]</ref> General [[Paul Bader]], vojnoupravni komandant Srbije, razgovarao je u Beogradu sa Milanom Nedićem, 19. januara 1942. Glavna tema razgovora ticala se mogućnosti saradnje sa četnicima Jezdimira Dangića. Bader iznosi da je Nedić na sastanku iskazao vrlo povoljno mišljenje o ovoj mogućnosti: {{izdvojeni citat|Nedić je još jednom preuzeo izvesno jemstvo za Dangićevu iskrenost i vernost, a za sebe lično je tvrdio da će i on nepokolebljivo stajati uz Nemačku. Nedićeva izlaganja bila su duboko ozbiljna i, kako izgleda, intimno iskrena.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/279.</ref>}} General Paul Bader je održao ovaj sastanak sa generalom Milanom Nedićem, kako bi od njega dobio neke bliže podatke o Dangiću i njegovim četnicima, znajući da između Dangićevog štaba i Nedićeve vlade postoje kontakti i bliska saradnja na planu borbe protiv partizanskih odreda. Na pitanje opunomoćenog komandujućeg generala upućeno Nediću, kakav je njegov stav prema Dangiću, Nedić je izjavio da u njega ima najveće poverenje: {{izdvojeni citat|Dangić je iz Bosne i bori se samo da bi zaštitio svoj rodni kraj od ustaških i hrvatskih nečoveštava. On nije ni bandit ni buntovnik. On je izjavio da neće da se bori protiv nemačkih oružanih snaga. On bi se bezuslovno potčinio Nemcima i borio se na njihovoj strani protiv ustanka, ako bi imao jemstvo da će njegovi zemljaci u Bosni biti zaštićeni od hrvatskih posezanja. Između Dangića i Mihailovića nije nikad postojala veza, jer njih dvojica u svom delanju polaze od sasvim različitih shvatanja.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/277.</ref>|[[Milan Nedić]]}} Prema Nedićevom tumačenju, Dangić je privrženik ideologije „[[Velika Srbija|Velike Srbije]]“. „On je ubeđen da se to može postići samo u vezi i pod zaštitom Nemačke. Jugoslaviju, naprotiv, smatra za promašenu konstrukciju, koja ne bi smela da se ponovi.“<ref>AVII, Mikroteka, N-T-501, rol. 256, mf. 1136-1140. Zapisnik sa sastanka između Nedića i Badera od 19. I 1942, kome su prisustvovali i Nedićev savetnik Miloš Banković i šef komandnog štaba vojnoupravnog komandanta Srbije Erih Keviš.</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Die Ideologie, wie Neditch es nannte, wäre bei Dangić ein Grosserbien. Er wäre überzeugt, dass dies nur in einer Verbindung und unter dem Schutz Deutschlands zu erreichen wäre. Er hielte Jugoslavien dagegen für eine verfehlte Konstruktion, die nicht wiederholt werden dürfte."}})</ref> Tom prilikom, general Nedić je nastojao ubijediti generala Badera u neupitnu lojalnost majora Dangića njemačkom okupatoru i kvislinškoj vladi u Beogradu: {{izdvojeni citat|Njegov bi uticaj u Bosni mogao biti vrlo jak. Mogao je [Dangić], dakle, okupiti oko sebe onoliko ljudi koliko mu je potrebno u bilo kojem trenutku. Kada bi mu njemački Wehrmacht naredio da krene u borbu protiv komunista bilo gdje u Staroj Srbiji, on bi to svakako učinio, sam ili zajedno s njemačkim trupama. U stanju je da prikupi potrebne snage u bilo kojem trenutku. On, Nedić, bio je uvjeren da će Dangić ostati vjeran sadašnjoj srpskoj vladi i raditi za nju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1142&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001138.] <br /> ({{jez-njem|"Sein Einfluss in Bosnien wäre sehr stark. Er könnte daher jederzeit soviel Leute um sich sammeln, wie er brauchte. Wenn ihm von der deutschen Wehrmacht befohlen würde, an irgend einer Stelle auch in Alt–Serbien den Kampf mit den Kommunisten aufzunehmen, so würde er das unbedingt tuen, allein oder mit deutschen Truppen zusammen. Er könnte dazu die erforderlichen Kräfte jederzeit aufbringen. Er, Neditch, wäre überzeugt, dass Dangić der jetztigen serbischen Regierung treu bleiben und sich für sie einsetzen werde."}})</ref>}} Dangić je stigao u [[Beograd]] 31. januara 1942. sa Perom Đukanovićem, članom četničke Privremene uprave u istočnoj Bosni, na sastanak sa načelnikom Operativnog štaba nemačkog opunomoćenog komandanta u Srbiji pukovnikom Erihom Kevišem (Erich Kewisch). Dangić je bio spreman priznati nemačku vojnu upravu u istočnoj Bosni, i boriti se protiv partizana. Zauzvrat, tražio je da ustaške i domobranske jedinice napuste taj prostor. Prilikom prvog razgovora Nedić i Dangić su zaključili da se mir u istočnoj Bosni može uspostaviti samo suradnjom četnika sa Nijemcima. [[Datoteka:Mihailovićevi oficiri sa Nemcima.jpg|minijatura|Dangić i drugi četnički oficiri na pregovorima sa Nemcima u Beogradu.]] O ovim pregovorima govori izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 5. februara 1942. komandantu oružanih snaga na Jugoistoku o toku pregovora s četničkim majorom Dangićem u Beogradu: {{izdvojeni citat| Iz tog razgovora proizašla je principijelna saglasnost u pogledu naimere da se u istočnoj Bosni, a samim tim i u Srbiji, uspostavi mir, da se prestane s masovnim ubijanjem, kao i jasno saznanje da bi se to moglo ostvariti samo u saradnji nemačkih oružanih snaga sa Dangićem. Dangić je pri tom izjavio da bi se sa svojim ljudima i pri jednom opštem ustanku na Balkanu i iskrcavanju Engleza nepokolebljivo verno borio na nemačkoj strani. On je pri tom izražavao, čak, svoje uverenje da bi samo nemačka pobeda mogla Srbiji da obezbedi pripadajući položaj na Balkanu, dok bi pobeda boljševizma značila uništenje svakog naroda, pa, dakle, i srpskog. Da Nedić zastupa isto mišljenje poznato je.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_2.pdf Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 111.</ref>}} Nemački general Bader, opunomoćeni zapovednik Srbije, bio je spreman prepustiti Dangiću osiguranje graničnih kotareva NDH na prostoru koji omeđuju reke [[Sava]], [[Drina]] i [[Bosna]], ali je za bilo kakvu promenu statusa istočne Bosne bila neophodna saglasnost [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]]. Major Dangić je uvjeravao njemačke oficire u neraskidivost svog savezništva sa predsjednikom srpske kvislinške vlade generalom Nedićem: {{izdvojeni citat|Na kraju razgovora rekao je da bi kao apsolutni pristalica Nedića morao znati da li se Nedić slaže s jednim takvim uređenjem i da li mu za to daje svoju moralnu podršku. Zbog toga je generalštabni pukovnik Keviš predložio Dangiću da odmah s njim, pod njegovom ličnom zaštitom, pođe za Beograd da bi porazgovarao s Nedićem. Dangić je na to pristao.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 001090.] <br /> ({{jez-njem|"Zum Schluss der Besprechung sagte er, dass er als unbedingter Nedić–Anhänger wissen müsse, ob Nedić mit einer solchen Regelung einverstanden sei und seine moralische Unterstützung dazu gäbe. Infolgedessen schlug Oberst i.G. Kewisch vor, D. solle sofort mit ihm und unter seinem persönlichen Schutz nach Belgrad mitkommen, um mit N. zu sprechen. D. war einverstanden."}})</ref><ref name="Izveštaj">[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu]</ref>|Izveštaj Opunomoćenog komandanta u Srbiji od 11. februara 1942. komandantu Jugoistoka o toku pregovora s majorom Dangićem u Beogradu}} [[2. 2.|2. februara]] [[1942]]. nemački general Bader je pozvao predstavnike NDH, ministra [[Vjekoslav Vrančić|Vjekoslava Vrančića]] i [[hrvatsko domobranstvo|domobranskog]] pukovnika [[Fedor Dragojlov|Fedora Dragojlova]] u Beograd, na pregovore sa Dangićevim izaslanicima. Dangić je bio spreman priznati nemačku komandu, a uslovno i suverenost NDH. Predstavnici NDH su odbili bilo kakvu mogućnost prepuštanja vlasti četnicima u istočnoj Bosni i pregovori su okončani bez rezultata. Ovo je rezimirao Paul Bader: {{izdvojeni citat|Dakle, nije uspelo da se hrvatski zastupnik ubedi u to da bi jedno neznatno odstupanje od hrvatskih suverenih prava, pod mojom komandom, bilo za zemlju i za prestiž hrvatske države bolje nego jedan uspeli ustanak, koji bi mogao ovladati najvećim delom zemlje i koštati stotine hiljada ljudskih života. Zbog toga mi je izgledalo besciljno da nastavim dalje razgovore sa Dangićem.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_12_2_23.htm Zbornik NOR-a, XII/2, Beograd, 1976.] str. 143-146.</ref>}} O pregovorima Jezdimira Dangića sa predstavnicima nemačkog okupatira i kvislinške vlade bila je obaveštena i četnička Vrhovna komanda, odnosno Draža Mihailović, zahvaljujući izveštaju poručnika Slobodana Vranića, koji je bio obavešten od strane učesnika o sastanku u kvislinškom Ministarstvu unutrašnjih poslova 1. februara 1942, na kojima je predlagano inkorporiranje istočne Bosne kvislinškoj tvorevini u Srbiji. Nakon što se predstavnici NDH nisu složili sa menjanjem granica, Dangić i predstavnici Nedićeve vlade su se složili da će se "ovo pitanje za izvesno vreme, a najdalje za mesec dana ponovo staviti na dnevni red". U Vranićevom izveštaju se ističe da "okupator pomaže našu borbu", aludirajući na borbu četnika u istočnoj Bosni protiv snaga NOP-a, i dodaje se da je odlučeno da bosanski četnici "iz Srbije dobiju pomoć u ljudstvu i materijalu", uz posredstvo Nedićeve vlade.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_1_56.htm Zbornik NOR-a, XIV/1, Beograd, 1981.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230101180806/https://znaci.org/00001/4_14_1_56.htm |date=2023-01-01 }}, str. 151-154.</ref> U izvještaju koji je 18. februara 1942. ministru vanjskih poslova [[Galeazzo Ciano|Galeazzu Cianu]] iz [[italija]]nskog poslanstva u glavnom gradu Srbije uputio [[Francesco Giorgio Mameli]], specijalni izaslanik i opunomoćeni ministar u Beogradu, o odnosima na liniji Mihailović—Nedić—Njemci kaže se sljedeće: {{izdvojeni citat|Draža Mihailović: Najpoznatiji vođa pobunjenika. Nijedna akcija nemačka ili srpska nije uspela do sada da ga zarobi. Ne zna se tačno gde je. Neke informacije ukazuju da je čas u Srbiji čas u Bosni. Nedić (i Nemci iza njega) imali su sa Dražom Mihailovićem duge i komplikovane pregovore potvrđene u dramatičnoj polemici sa Radio Londonom. Imenovan nakon toga od strane vlade u Londonu za ministra vojnog, postao je neprijatelj broj jedan. Bilo kako bilo, Nedić preko Dangićeve grupe održava direktne i indirektne kontakte sa njim. U složenoj igri snage Draže Mihailovića vrše ,jugoslovensku‘ akciju izvan Srbije, pokušavajući da podstaknu pobune u Hrvatskoj delujuću na [[Vlatko Maček|Mačekove]] elemente, bez da se suprotstavljaju programu ,Velike Srbije‘ na kojem su se Nedić i druge grupe ograničile.<ref>DDI, Mameli a Ciano, serie IX, vol. VIII, d. 283, 319.</ref><ref>Бојан Симић, Окупирана Србија у извештајима италијанског посланства у Београду (1941-1943). Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 100-101, фус. 46.</ref>}} Neposredno pred Dangićevo hapšenje, Draža Mihailović je 9. aprila 1942. obaviješten depešom da pregovori Dangića i Nijemaca odlično napreduju: {{izdvojeni citat|Dangić tražio novčanu pomoć i dobio 2 miliona. Pomoć u ljudima i oružju radi suzbijanja partizana obećana. Nemci mu stavili do znanja da će sav teren očišćen od partizana imati u potpunoj vlasti. Ovo za naše ravnanje.<ref name="ReferenceD">[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_69.htm Izvod iz knjige primljenih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 19. marta do 18. aprila 1942. godine]</ref><ref>[https://znaci.org/00003/800.pdf#page=36 Damjan Pavlica: Draža za početnike - priručnik za borbu protiv revizije prošlosti], str. 40.</ref>}} Dangićevi kontakti sa nemačkom obaveštajnom službom nisu prekinuti posle prvih pregovora u Beogradu koji nisu dali rezultate zbog protivljenja NDH, iako četnici pod njegovom komandom i dalje nisu istupali protiv nemačke oružane sile. Dangić je i nakon toga nastavio da održava kontakte i saradnju sa kvislinškim formacijama u Srbiji i okružnim načelnicima u severozapadnoj Srbiji. Dangić je tokom februara i marta nekoliko puta lično dolazio u Beograd i sastajao se sa Milanom Nedićem. Nemci su se počeli pribojavati, zbog njihovog neispunjenja Dangićevih bezbednosnih očekivanja, da će italijanska Vrhovna komanda na Dangićev poziv odlučiti da italijanska vojska zauzme istočnu Bosnu. Kako bi preduhitrili ovakvu mogućnost, Nemci su u noći 11-12. aprila 1942. uhapsili Dangića u Rogatici i prebacili ga u Beograd, a potom sproveli u zarobljeništvo.<ref>[https://www.znaci.org/00001/154_4.pdf Milan Borković, n.d.], str. I/283-284.</ref> Major Mladen Mladenović, potonji komandant Čegarskog korpusa JVuO, u depeši Vrhovnoj komandi od 21. aprila 1942. iznosi veoma nepovoljnu ocjenu o Dangićevom ukupnom radu u istočnoj Bosni, kao i o njegovim pregovorima sa okupatorom i [[Kvisling|kvislinzima]]: {{izdvojeni citat|Dangić je izbegao da primi moje postavljenje i time izvrši naređenje k-ta. Zbog toga je otišao i u opšte se nije obazirao na moje prisustvo. U Bgdu je vodio pregovore sa Ljotićem, Nedićem i Nemcima a i pisao je pismo Hitleru ne dajući nikome obaveštenje o svom radu u Bgdu. Poslednji moj zaključak je da je on (drug) i Ljotića i Nedića te je prihvatio da Ljotić uređuje pozadinu. Prema izvesnim znacima počeo je da izdaje k-tovu organizaciju i ljude pa svakom preti opasnost hapšenja. Sada je cela akcija u Bosni propala i ustaše su posele celu Bosnu do Drine. Prema mom izveštaju Dangić nije povukao konzekvence za svoj rad i dvoličnu ulogu te je zaslužio najtežu kaznu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_81.htm Izvod iz knjige poslatih i primljenih telegrama štaba Draže Mihailovića od 20. aprila do 10. maja 1942. godine]</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1943. == {{izdvojeni citat|Svi državni činovnici, pa i činovnici uprave grada Beograda, pojedinačno su držali veze sa pojedinim ljudima iz organizacije Draže Mihailovića i svi su bili uvereni da na taj način najbolje odgovaraju svojoj nacionalnoj dužnosti, smatrajući da je to organizacija koju pomaže i podržava legalna jugoslovenska vlada u inostranstvu.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|Iz svjedočenja [[Dragomir Jovanović|Dragomira Jovanovića]] na [[Beogradski proces|Beogradskom procesu]] 1946. godine}} {{izdvojeni citat|Mihailoviću je pošlo za rukom da iskoristi Nedićevu vlast, pa da stvori u Beogradu i Srbiji neku vrstu paralelne vlade, što nam je otežavalo da hapsimo četnike. Pa ipak, njihova snaga nije bila tolika, da bi mogla da predstavlja ozbiljniju opasnost po nas. Mi smo se, razume se, borili protiv te pojave.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} General Mihailović je [[2. 3.|2. marta]] 1943. godine, u jeku [[Operacija Weiss|četvrte neprijateljske ofanzive]], naredio svim svojim komandantima u Srbiji uništenje komunista uz pomoć [[Srpska državna straža|Nedićeve policije]]: {{izdvojeni citat|Komunista je u Srbiji ostalo vrlo malo. U Zapadnoj Bosni uništavamo ih svakoga dana. U ljutoj nevolji drug Tito poziva na ustanak i zbog toga su se povampirile pojedine grupice. Zato najenergičnije zahtevam i naređujem da svaki na svojoj teritoriji uništi i poslednje ostatke komunista i izvesti me do 25 marta o izvršenju. Dokažite tim lupežima da u narodu nemaju nikoga i da im je jedino oružje bilo laž i propaganda. Skrećem pažnju da ima prostorija gde su komandanti na svom mestu i da nema nijednog komuniste. Za ovo uništenje iskoristiti Srpsku državnu stražu do maksimuma, jer komunisti rade protiv nas u Gestapou.<ref name="Saslušanje">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_1_6.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Mihailovićeva depeša 921 od 2. marta 1943.}} General Milan Nedić je generala Mihailovića smatrao velikim rivalom, stoga mu je odgovaralo što se Draža Mihailović skoro godinu dana, od juna 1942. do maja 1943, nalazio van Srbije, u štabu [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] nadomak [[Kolašin]]a. Iako Nediću nije odgovaralo da se organizacija Draže Mihailovića intenzivno širi po Srbiji od kraja 1942, nije ništa činio kako bi se angažovao u hvatanju Mihailovića i njegovog štaba nakon Mihailovićevog povratka u Srbiju. {{izdvojeni citat|Narod je ogorčen, a naša stvar je u pitanju i tim više što je ovde svima znano da kraj kvislinških vlasti u Sopotu sedi i komandant sreza kosmajskog sa dugom kosom i bradom i deli vunu sa načelnikom sreza, a svoje komandante i četovođe doziva u sresko mesto radi dogovora. Ađutant komandanta 4. brigade GG. [Gorske garde — prim.] Raka Savović takođe sedi u Sopotu, a što je najteže, svi znaju i o tome naveliko pričaju da u Sopotu sedi i radi neki Dobra koji je naš oficir za vezu sa Nemcima. Obična je stvar da komandanta sreza prate žandarmi iz SDS-a. Vrlo je česta pojava da se skoro svaki od starešina, a naročito Obradović i Nikolić, čak i Soluncima i članovima Narodnih ravnogorskih odbora, obraćaju rečima: '''Jebem vam majku partizansku, svi ste vi partizani, sve ću vas pobiti i poklati'''.<ref>[https://znaci.org/00001/11_62.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje KORPUSI DRAŽE MIHAILOVIĆA POLAŽU ISPIT PRED OKUPATOROM U SRBIJI]</ref><ref>Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta, knjiga I, Beograd 1999., str 312-313.</ref>|Četnički izveštaj iz sredine 1943. godine o stanju Gorske kraljeve garde u okolini Beograda}} U radiogramu koji je Vrhovnoj komandi JVuO 26. februara 1943. poslao komandant 2. ravnogorskog korpusa poručnik [[Predrag Raković]], Draža Mihailović je obaviješten o tome da su četnicima, navodno bez znanja njemačkih obavještajnih strukturâ, svoje usluge ponudili visoki dužnosnici kvislinške uprave iz glavnog grada okupirane Srbije. Konkretno, riječ je o [[Dragomir Jovanović|Dragom Jovanoviću]] i [[Boško Bećarević|Bošku Bećareviću]]; Raković stoga sugeriše Mihailoviću: „Moje mišljenje iskoristiti ih dok su nam potrebni a posle [rata] im suditi.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 293, registarski broj 3/1.</ref> [[Specijalna policija Uprave grada Beograda]] sarađivala je sa četnicima i u konkretnim akcijama protiv pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Čačanska brigada 2. ravnogorskog korpusa JVuO (pod komandom Predraga Rakovića), 70 agenata Specijalne policije i pripadnici SDS uhvatili su 28. februara 1943. u [[Вапа (Чачак)|selu Vapi]] četiri člana Okružnog komiteta KPJ za [[Čačak]] (kasnije su ih sve streljali) i zaplenili partijske materijale i arhivu komiteta. O tome je komandant Čačanske brigade kapetan [[Milorad Ristović]], 3. marta 1943, obavestio Dražu Mihailovića istakavši da je ta akcija u saradnji sa SDS »najveći uspeh čišćenja u ovom delu Srbije«.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 289, reg. br. 9/1.</ref> Istog dana je i poručnik Raković, komandant 2. ravnogorskog korpusa, javio Mihailoviću o zarobljavanju ove grupe i predaji zaplijenjene arhive Specijalnoj policiji UgB.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_67.htm Izveštaj komandanta 2. ravnogorskog korpusa od 3. marta 1943. Draži Mihailoviću o borbi protiv pripadnika NOP-a i pregovorima sa predstavnicima nemačkih okupacionih trupa]</ref> Na ovo je Draža Mihailović 4. marta 1943. odgovorio: {{izdvojeni citat|Zbilja ste postigli veliki uspeh u s. Vapi. Vidi se iz samih funkcija potčinjenih komunista... Ako ima interesantnih stvari u njihovim knjigama i propagandnom materijalu, pošaljite mi hitno.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 297, reg. br. 1/1.</ref><ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 441, fus. 4.</ref>}} U periodu kada se na čelu Mihailovićeve organizacije u glavnom gradu Srbije (Komanda Beograd JVuO) nalazio major [[Žarko Todorović]], postojala je težnja da se sa vođstvom [[Ruski zaštitni korpus|Ruskog zaštitnog korpusa]] uspostavi saradnja. Razgovori su vođeni preko Vladimira Andrića, jednog od načelnika u vladi Milana Nedića, osobe bliske ruskoj emigraciji prije rata. Prema podacima njemačke obavještajne službe, sklopljen je dogovor na [[Antikomunizam|antikomunističkoj]] osnovi između generala Mihailovića i generala Gontareva, jednog od komandanata RZK, i važio je od maja 1942. do avgusta 1943. godine. Zbog ovih konekcijâ, [[Gestapo]] je u februaru 1943. godine uhapsio Žarka Todorovića i majora [[Pavla Babca]] sa četničke strane, kao i generala Gontareva i nekolicinu oficira RZK.<ref>Istorijski arhiv Beograda, BDS, B-921, dosije Babac Pavle.</ref><ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 463, 675.</ref> Posljednja dva [[Legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] ([[Kosta Pećanac|Pećančev]] odred kojim je komandirao [[Mašan Đurović]] i Mihailovićev odred pod komandom potpukovnika [[Momčila Matića]]) raspuštena su sredinom marta 1943. Većina ljudstva iz ova dva odreda pridružila se Mihailovićevim ilegalnim odredima.<ref name="Jozo Tomasevich 1945"/> Uopšte uzev, najveći dio oficirskog, tj. komandnog kadra (preko 60 lokalnih vojvodâ, pretežno iz [[Južna Srbija|južne Srbije]]) i boraca četničkih odreda Koste Pećanca prešao je pod komandu Jugoslovenske vojske u otadžbini.<ref>Момчило Павловић, Божица Младеновић, ''Коста Миловановић Пећанац 1879–1944. Биографија'', Институт за савремену историју, Београд, 2003, стр. 300—302, 305.</ref><ref>[https://www.pogledi.rs/spisak-pecancevih-vojvoda-koji-su-presli-kod-draze.html Погледи — Списак Пећанчевих војвода који су прешли код Драже]</ref> Budući u posjedu informacija da se vojvodi suhoplaninskom sprema hapšenje, VK JVuO je 27. februara tražila da Đurović na ovo bude blagovremeno upozoren, iako se i dalje nalazio pod „[[Crne trojke|slovom Z]]“. Na putu za [[Crna Gora|Crnu Goru]], vojvodu Đurovića hvataju pripadnici JVuO i sprovode u štab generala Mihailovića. Poslije sastanka njih dvojice, ministar vojske i mornarice u jugoslovenskoj kraljevskoj vladi zaključuje da Mašan Đurović sada „sluša“. U okviru jedinice koja je zadržala naziv Ibarski četnički odred, vojvoda Mašan Đurović se krajem marta 1943. pridružio Mihailovićevim snagama u dolini [[Drina|Drine]] tokom završnog segmenta [[Operacija Weiss|operacije Weiss]], stavljajući se na raspolaganje majoru [[Zaharije Ostojić|Zahariju Ostojiću]]. Drugi dio Đurovićevih četnika pristupio je Javorskom korpusu JVuO, pod komandom kapetana [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]], ostavši tako na terenu na kojem su i do tada operisali ([[Manastir Studenica|studenički]] i [[Deževa|deževski]] srez).<ref>Милутин Живковић, Ратни пут војводе сухопланинског Машана Ђуровића 1941—1943, Лесковачки зборник LIX, Народни музеј Лесковац, 2019, стр. 317—320.</ref> [[Paul Bader]], njemački komandujući general i zapovjednik u Srbiji, u petnaestodnevnom izvještaju o situaciji u zemlji koji je 19. marta 1943. poslao Komandi Jugoistoka, upozorava na opasnost od pridruživanja kvislinških snaga četničkim jedinicama: {{izdvojeni citat|Nastojanje DM-a da pridobije legalne srpske jedinice koje nose oružje, bilo putem terora ili putem ponuda, traje i dalje. Pri tome privlačna snaga DM pokreta, koji se sada bori protiv komunista u Hercegovini, nije za potcenjivanje u odnosu na nacionalne elemente Srbije. Tako su morala i oba poslednja još postojeća četnička bataljona potpukovnika Matića i Mašana Đurovića biti rasformirana da bi se sprečilo njihovo sadejstvo sa bataljonima DM u Hercegovini i Crnoj Gori.<ref>AVII, NAV—T-501, r. 249, s. 98—104.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3, Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Nemačkog rajha: 1. januar — 31. decembar 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 40, str. 184.</ref>}} Istovjetno obrazloženje za razoružanje preostala dva legalna četnička odreda u Srbiji dato je i u izvještaju za mjesec mart, koji je 1. aprila 1943. godine sastavljen u Komandi Jugoistoka. Oficiri Wehrmachta konstatuju da je do razvoja četničke organizacije došlo naročito u unutrašnjosti zemlje, gdje u „nižim seoskim upravnim vlastima“, kao i „među seoskim stanovništvom“, Draža Mihailović ima svoja uporišta: {{izdvojeni citat|Mihailovićevi kontinuirani napori da pridobije pripadnike legalnih srpskih odreda pod oružjem pali su na plodno tlo. Posljednje dvije legalne četničke postrojbe morale su stoga biti raspuštene. Razoružanje raštrkanih odreda samo je djelomično uspjelo zbog nedostatka snaga. Može se očekivati da će se od ostataka ovih odreda oformiti nove bande DM. Mihailovićevi organizacioni štabovi, svaki sa po 40-50 ljudi u obezbjeđenju, jedine su potpuno mobilne snage DM u Srbiji. '''One izbjegavaju bilo kakav sudar sa njemačkom vojskom'''. Oni čak javljaju Nijemcima o pokretima komunista kako bi se izbjegle sabotaže i mjere odmazde.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=806&rec=78&roll=332 NARA, T78, Roll 332, frames no. 6290055—56.] ({{jez-njem|"Die Mihailovic–Bewegung gewinnt bei Fortsetzung der Vorbereitung des Volksaufstandes in den unteren ländlichen Verwaltungsbehörden und unter der Landbevölkerung an Boden, weil die Staatswache aus Überwachungegründen zu größeren Einheiten zusammengefaßt werden mußte und so dass Land von Truppen entblößt ist. Die fortgesetzten Bemühungen des Mihailovic, die legalen serbischen Waffenträger für sich an gewinnen, fielen auf fruchtbaren Boden. Die beiden letzten legalen Cetnik–Einheiten mußten daher aufgelöst werden. Die Entwaffnung der verstreut liegenden Abteilungen gelang mangels Kräften nur zum geringen Teil. Es ist damit zu rechnen, daß die Reste neue D.M.–Banden bilden. Die Mihailovic Organisationsstäbe mit ihrer Bedeckung von je etwa 40 – 50 Mann vermeiden als einzige im Augenblick voll mobile Kräfte im serbischen Raum jeden Zusammenstoß mit der deutschen Wehrmacht. Meldungen über Auftreten von Kommunisten werden sogar den Deutschen zugetragen, um Sabotageakte und Sühnemaßnahmen zu vermeiden."}})</ref>|Procjena situacije Komande Jugoistoka za mart 1943. (1. april 1943.)}} 22. marta 1943, nakon što je izašao na položaje kod [[Kalinovik]]a, kako bi lično preuzeo vođenje operacije protiv partizana u [[Bitka na Neretvi|bici na Neretvi]], Draža Mihailović (alias »222«) šalje iz Vrhovne komande JVuO depešu u kojoj naređuje da se u [[Crna Gora|Crnu Goru]] odmah upute trojica četničkih komandanata. Jedan od pozvanih u svrhu „definitivnog uništenja komunista“, bio je i [[Božidar Ćosović-Javorski]], bivši Pećančev vojvoda i komandant legalizovanog Javorskog četničkog odreda, rasformiranog<ref>{{harv|Живковић|2017|p=375}}</ref> sredinom jula 1942: {{izdvojeni citat|Obzirom na sadašnju situaciju naređujem sledeće: Neka Milutin Janković, Božo Javorac i Uroš Katanić svaki sa 500 ljudi naoružanih puškama i puškomitraljezima bez komore dođu i to: Janković u [[Žabljak]], Javorac u [[Šahovići|Šahoviće]], Katanić u [[Kolašin]]. Neka se krenu čas pre, pošto komuniste jurimo sa sviju strana da im nedamo vremena da se ma gde zadrže. Jurimo ih kao lovački psi divlju zver. Ne smemo im dozvoliti da se ma gde zadrže i organizuju narod. Samo tako imaćemo uspeha za definitivno uništenje komunista. Kažite im moju poruku, da će se sada pokazati šta vrede sva trojica. Njihov dolazak biće od istoriskog značaja... Od njihovog brzog dolaska zavisi da li ćemo potpuno uništiti sve komuniste. Inače će se prebaciti u Srbiju.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 548.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} General Draža Mihailović obavještava 30. marta 1943. iz Kalinovika svoje podređene oficire o dolasku na front četnikâ pod komandom vojvode Đurovića: {{izdvojeni citat|Mašanov odred stigao ovamo. Sa Mašanom videćemo šta ćemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 113, str. 564.</ref>}} Informišući generala Dražu Mihailovića o stanju na frontu te o snabdijevanju četničkih jedinica od strane italijanskih komandi u Crnoj Gori, major Pavle Đurišić, u izvještaju poslatom 1. maja 1943. godine, piše o otkazivanju slanja planirane delegacije generalu Milanu Nediću. Major Đurišić obavještava generala Mihailovića i o trenutnom mjestu boravka četničkog odreda Mašana Đurovića. Pored toga, Đurišić na originalan način interpretira ulogu »Nedićeve vojske«: {{izdvojeni citat|Deputacija kod Nedića nije otišla. Misao za ovo potekla je kod većine ljudi, koji su uverenja da se crvenima ne može ništa bez pomoći sa strane. Ja sam prihvatio iz razloga što ta '''Nedićeva vojska je Vaša a ne njegova''', a kako su [[Srpski dobrovoljački korpus|Ljotići]] uputili korpus na [[istočni front]], to verovatno ne bi ni došli, jer ih nema. [...] Iz Kolašina Mašanove ljude uputio sam za Šahoviće da se prikupe. Prekjuče dobio sam izveštaj da su [otišli u] Zaton i naredio sam da se vrate, danas tek obavešten sam da nisu tamo i niko ne zna gde su.<ref>AVII, ČA, kut. 132, reg. br. 7/4.</ref><ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 142, str. 651—652.</ref>|Iz izvještaja majora [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]] generalu [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]], 1. V 1943.}} Vlada [[Kraljevstvo Velika Britanija|Velike Britanije]] je u više navrata tokom 1943. godine pokušavala preko jugoslovenske izbjegličke vlade staviti do znanja generalu Mihailoviću da saradnja sa okupatorima i kvislinzima nije u skladu s operativnim planovima savezničkih štabova, kao i da nije u interesu samog četničkog pokreta. U jednoj poruci, tj. »Komunikaciji« od 11. maja, od njega se zahtijeva da prestane sa kolaboracijom sa Nijemcima i Italijanima, odnosno da »primarni objekt pokreta đenerala Mihailovića mora biti otpor Osovini«. Takođe je zahtijevano da se prekine svaka saradnja sa kvislinzima, naročito »kolaboracija sa đeneralom Nedićem«.<ref>AVII, kut. 281, reg. br. 20/1–4.</ref> Istim saopštenjem vlada Ujedinjenog Kraljevstva stavila je do znanja Mihailoviću da će britanski oficiri biti upućeni u štabove NOVJ, i da će se partizanskim jedinicama ukazati materijalna pomoć. Britanski pukovnik [[William Bailey|Stanley Bailey]] je dostavio »Komunikaciju« Mihailoviću 28. maja 1943.<ref>Branko Latas, Pokušaj Britanaca da četnike D. M. pokrenu u akciju protiv Nemaca na Kosovu (1943—1944), „Kosova — Kosovo“ No. 4 (1975), Zavod za istoriju Kosova, Prishtinë/Priština, str. 209.</ref> Budući da je vremenom stekao „iskustvo dobrog pregovarača“, a u dužem periodu je uživao visok ugled kod četničke Vrhovne komande,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> kapetan Predrag Raković je bio osoba kome je komandant JVuO povjeravao delikatne zadatke. Upravo iz ovog razloga, kapetan Raković je bio jedan od ljudi koji su posredovali razgovorima u maju 1943. godine između povjerenika Milana Nedića i [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]] s jedne i generala Draže Mihailovića s druge strane.<ref>Раде Ристановић, Прилози зa биографију равногорског команданта мајора Предрага Раковића: официрски досије војске Краљевине Југославије, Зборник радова Народног музеја Чачак, vol. 49, Чачак, 2020, стр. 130.</ref> Sredinom maja 1943. godine, iz Beograda su, na zahtjev Dimitrija Ljotića, u štab vojvode Momčila Đujića stigli Miroslav Peran i Krešimir Samodol. Obojica [[Hrvati]], Peran i Samodol su bili pripadnici Ljotićevog [[ZBOR]]-a u [[Šibenik]]u u predratnom periodu. Na taj način, veze između Ljotića i Đujića su bile uspostavljene ili čak obnovljene, pa je komandant Dinarske divizije JVuO od proljeća 1943. godine učvrstio radio i kurirske veze kako s vrhovnom komandom Draže Mihailovića, tako i sa kvislinškom vladom generala Milana Nedića. Peran i Samodol — sada u svojstvu obavještajaca Dinarske divizije, s Đujićevim ovlaštenjima — okupili su u Šibeniku, augusta 1943. godine, više od 60 pripadnika antikomunističke omladine. Naoružani od strane talijanskog okupatora, dobivali su prehranu i plaću od 500 lira. Bataljon je bio pod neposrednom komandom vojvode Đujića, i to kao »elitna« jedinica. Četnička komanda Šibenika (komandant potpukovnik Gumzej i načelnik štaba poručnik Kovač) pisala je o šibenskim vođama »Zbora« potpukovniku [[Mladen Žujović|Žujović]]u 25. augusta: {{izdvojeni citat|Pred tri mjeseca doputovali su u Šibenik iz Beograda položajni poručnici 5. dobrovoljačkog bataljona Peran Miroslav i Samodol Krešimir, aktivni članovi Ljotićeve [[ZBOR|organizacije »Zbor«]]. Imenovani, uz dobrovoljačku, imaju i legitimaciju [[Organizacija Todt|organizacije »TODT«]]. Po njihovom dosadašnjem nastojanju oko proturanja ideja koje nisu u saglasnosti sa radom dirigovanim od strane jugoslovenskog ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, a prema prikupljenim provjerenim podacima postoji razlog opravdanoj sumnji da su imenovani upućeni ovamo sa povjerenim naročitim zadatkom. Napred imenovani nalaze se u Splitsko-šibenskom četničkom bataljonu u Žitniću, kao obavještajci četničke Dinarske divizije.<ref>AVII, kut. 215, reg. br. 5/1—5.</ref><ref name="Pop izdaje">[https://www.znaci.org/00001/15.pdf Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.], str. 268—269.</ref>}} Miroslav Peran se očitovao kao iskreni saveznik njemačkog Wehrmachta, kao što se može zaključiti na osnovu njegove izjave date oficirima [[114. lovačka divizija (Njemačka)|114. lovačke divizije]], a koja je prevedena sa [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezika]] i dostavljena štabu [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|Druge oklopne armije]]: {{izdvojeni citat|Mi, pošteni elementi Sjeverne Dalmacije, bili Hrvati ili pravoslavci, jedinstveni smo u namjeri da lojalno sarađujemo sa njemačkim Wehrmachtom u borbi protiv neprijatelja cijelog svijeta — komunizma. Naši ciljevi su jasni. Naša je čvrsta želja da naš jadni i napaćeni narod povedemo ka miru i redu. Zato molimo njemački Wehrmacht da nam pomogne u našoj borbi koliko god može. Stoga molimo njemački Wehrmacht da nas što više podrži u ovoj borbi. Njegovi neprijatelji na ovom području i naši su neprijatelji. Mi se nalazimo u beskompromisnoj borbi protiv komunizma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=483&broj=979 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000976.] <br /> ({{jez-njem|"Wir ehrlichen Elemente von Norddalmatien ob Kroaten oder Pravoslaven sind nun fest entschlossen einig und loyal mit der Deutschen Wehrmacht an der Bekämpfung gegen den Weltfeind den Kommunismus mitzuarbeiten. Unsere Ziele sind klar. Es ist unser fester Wille, unser armes und gequältes Volk zum Frieden und zur Ordnung zu führen. Wir bitten deshalb die Deutsche Wehrmacht uns in diesem Kampfe so weit als möglich zu unterstützen. Die Feinde der Deutschen Wehrmacht in dieser Gegend, sind auch unsere Feinde. Wir befinden uns im kompromisslosen Kampf gegen den Kommunismus."}})</ref>|Prijevod izjave četničkog vođe Miroslava Perana iz Šibenika (22. septembar 1943. godine)}} [[Prvoslav Odović]], predratni beogradski policajac i zamjenik [[Svetozar Vujković|Svetozara Vujkovića]], upravnika [[Logor Banjica|Banjičkog logora]], redovno je slao izvještaje Vrhovnoj komandi JVuO, odnosno Draži Mihailoviću, koji je preko njega nastojao da izvuče iz logora pripadnike svoje organizacije.<ref>Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, knj. 2, str. 14.</ref> U avgustu 1943. godine, Odović (u tom trenutku šef Predstojništva policije u [[Kruševac|Kruševcu]]; odgovoran za brojna hapšenja i mučenja pripadnika NOP-a) biva uhapšen od strane [[Srpski dobrovoljački korpus|ljotićevaca]] zbog saradnje sa četnicima pod komandom [[Dragutin Keserović|Dragutina Keserovića]], u vrijeme sukoba između ljotićevaca i četnika. Okupator ga je internirao u Njemačku, gdje je ostao i nakon rata.<ref>[https://pescanik.net/viktimizacija-zlocinaca/ Milan Radanović: Viktimizacija zločinaca]</ref> Prvoslav Odović je kasnije odselio u [[Australija|Australiju]], gdje će sredinom 1951. godine biti među osnivačima [[Srpske narodne odbrane]] (SNO), jedne od najpoznatijih srpskih antikomunističkih i nacionalističkih organizacija u emigraciji.<ref>[https://www.vesti-online.com/sedam-decenija-ponosne-istorije/ Sedam decenija ponosne istorije]</ref> Veliki problem za funkcionisanje SDS je predstavljala duboka isprepletenost i povezanost mnogih njenih pripadnika sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini. Ovu infiltriranost su hapšenjima pokušavali da preduprede Nemci. Krajem jula 1943. godine, Gestapo će zbog ove saradnje uhapsiti gotovo ceo štab [[Niš]]ke oblasne komande, na čelu sa komandantom pukovnikom [[Filipom Dimitrijevićem]]. Takođe, masovna bekstva stražara i njihov odlazak u ravnogorske odrede u toku 1943. godine kulminiraju. U poternici iz decembra 1943. koju je izdala Komanda SDS, u kojoj se konstatuje broj „aktivnih begunaca“, nalazi se 808 pripadnika Srpske državne straže.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 372.</ref> Kapetan [[Branivoj L. Petrović]], nakon izvršene inspekcije u Varvarinskom, Resavskom i Ivankovačkom korpusu JVuO, gdje je boravio kao delegat Vrhovne komande, podnio je 1. avgusta 1943. izvještaj generalu Mihailoviću u kome saradnju sa pripadnicima Srpske državne straže konstatuje kao notornu činjenicu, budući da je većina komandanata u tri korpusa bila prethodno legalizovana kod kvislinških vlasti. „S pravom se može reći da u pokretu Ravne Gore postoji i tajna sprega svih Nedićevih oficira, koji se uzajamno drže i pomažu“, žali se kapetan Petrović generalu Mihailoviću. U dijelovima izvještaja koji su posvećeni stanju u Varvarinskom, odnosno Ivankovačkom korpusu JVuO, o relacijama sa SDS-om Petrović zapisuje: {{izdvojeni citat|Srpska Državna Straža je potpuno uz nas i sarađuje sa našim odredima... Na teritoriji ovoga korpusa S.D.S. sarađuje potpuno sa našim odredima.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 2, dokument br. 182, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 869—878.</ref>}} Kapetan Petrović je rezimirao izvještaj Mihailoviću: „Ljudi koji vode stvari, nepodesni su po svojim moralnim i tehničkim sposobnostima. Narod želi na čelu da vidi svetle i čestite ljude, koji će biti primeri i uzori naših stremljenja. Legalizovani oficiri, bivše vojvode Koste Pećanca i Nedića, zboraši Ljotića i ceo taj elemenat, koji je do juče pod okriljem [[Svastika|hakenkrojca]] činio zulume, ne mogu danas da rade pod simbolom Ravne Gore i Vašeg imena. Narod to ne želi, ne prima, bar na terenima na kojima služe. I u koliko oni budu ostali, stav nepoverenja i rezervisanosti povećaće se.“ Prvorazredno svjedočanstvo o organizacionom jedinstvu četnika Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog kvislinškog aparata, predstavlja izvještaj kapetana [[Aleksandra Saše Mihajlovića]] koji je 28. avgusta 1943. godine poslao generalu [[Miroslav Trifunović|Miroslavu Trifunoviću]].<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 127, registarski broj 1/12 (S-X-214).</ref> Dragocjenost ovog dokumenta, pored toga što je u pitanju primarni izvor, ogleda se i u činjenici da su pomenuti oficiri Jugoslovenske vojske u otadžbini bili veoma visoko hijerarhijski pozicionirani. Naime, general Miroslav Trifunović je bio delegat Vrhovne komande JVuO za Srbiju i jedan od nekolicine četničkih komandanata (pored samog Draže Mihailovića) sa činom generala, dok je kapetan Aleksandar Mihajlović (pseudonim »Willy«) bio komandant beogradskih ravnogoraca od proljeća 1943, nakon što je uhapšen njegov prethodnik major Žarko Todorović, pa sve do završetka okupacije. Kapetan Mihajlović izvještava generala Trifunovića (»Dietrich«): „Pored legalnih jedinica S.D.S. koje su potpuno uključene u našu organizaciju i na koje potpuno računam, organizacija Beogradske brigade (sela) potpuno je sprovedena... Krećemo se slobodno, patroliramo, držimo zasede i uopšte vladamo njima. Ovo mi je taj V Beogradski korpus sa: 1. beogradskom brigadom (sela), 2. brigadom (bataljon S.D.S. i Nedićeva Garda), 3. brigada vatrogasci, 4. brigada (Savso 13) i 5. brigada (razne sportske organizacije). O ovome molim Vas za najveću tajnost, jer vidite da ih nisam ni u svom naređenju Br. 240 izneo ostalim komandantima korpusa mada im verujem kao i sebi.“ Uz 1500 ljudi u ilegali, Mihajlović navodi da su mu „najveće nade“ legalne jedinice SDS i Beogradska brigada JVuO i da „stoga sve ljubomorno čuva[m]“. Mihajlović nastavlja: „Policija U.g.B. [Uprave grada Beograda — prim.] (kvartovski odredi, policiska škola, logor, saobraćajna policija) kompletni su pod mojom komandom. Ovo mi je drugi po sigurnosti adut u rukama.“ S druge strane, kapetan Mihajlović za šefa Specijalne policije UgB [[Iliju Paranosa]] tvrdi da je dvije i po godine bio „glavni inkvizitor naših ljudi“; stoga na preporuke iz Vrhovne komande JVuO za saradnju s njim odgovara da to ne bi bilo uputno, s obzirom da je „cela njegova policija [je] minirana i bez njegove pomoći“, te da osobe poput Paranosa „nikako ne služe na čast niti na ugled našega pokreta“. Mihajlović zaključuje da se sa Stražom ne treba konfrontirati, budući da, iz četničke perspektive, ona predstavlja savezničku formaciju: {{izdvojeni citat|Pre nego što završim molim Vas još i to, da kod naših komandanata na terenu utičete, da ne razoružavaju i odvode stražare S.D.S. Sve su to naši ljudi na koje možemo stoprocentno računati. Zašto ih onda dirati kad i ovako pozitivno rade. Na taj način samo se stvaraju njima neprijatnosti što je potpuno nepotrebno a mi sami sebe slabimo. I o ovome smo i usmeno govorili i video sam da ste me razumeli pa Vas sada samo potsećam na to, a s obzirom na učestale ovakve slučajeve u poslednje vreme.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti jedinica, komandi i ustanova četničkog pokreta Draže Mihailovića (1. januar — 8. septembar 1943), Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dokument 194, strane 914—922.</ref>|Kapetan [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO}} [[Kapitulacija Italije|Kapitulacijom Italije]] u septembru 1943. godine i očekivanim savezničkim iskrcavanjem na [[Jadran]]u, široko rasprostranjena pojava među pripadnicima SDS-a postaje napuštanje položaja (do tada ne toliko često) i odlazak u šumu, tj. u redove JVuO. U jednom izvještaju sa proputovanja iz sredine septembra, inspektor SDS piše da su bjekstva uzela maha u Kragujevačkom, Valjevskom i Šabačkom okrugu: {{izdvojeni citat|Ja sam lično za ovih deset dana putovanja dobio utisak da su pripadnici SDS-a, koji su odbegli, kao i oni koji se za bekstvo spremaju, već odavno bili pripadnici organizacije DM, radeći legalno sve dok nisu dobili naređenje da se pripreme i odu u šumu.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 50A–1–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310, fus. 823.</ref>}} Ova aktivnost je svoju kulminaciju dostigla 21. septembra 1943, kada Draža Mihailović izdaje naređenje koje su komandanti korpusa imali dostaviti sreskim komandama SDS-a kako bi ovi „u roku od 48 časova“ napustili svoju dosadašnju dužnost, te se „sa svojim ljudstvom, oružjem i spremom“ javili lokalnim komandantima JVuO radi ratnog rasporeda. U Mihailovićevom naređenju, između ostalog, stoji: {{izdvojeni citat|Imam sigurne podatke da će Nemci uskoro početi sa razoružavanjem Srpske državne straže. Komandanti na čijim se terenima nalaze ovakvi odredi, uhvatiće vezu sa istima i narediti im da odmah sa celokupnim oružjem, spremom i materijalom, koji im stoji na raspoloženju izađu u šumu i pristupe u saradnju. Svima onima koji ne budu hteli izvršiti ovo naređenje, objaviti im otvoreno neprijateljstvo, smatrati ih izdajnicima Kralja i Otadžbine, silom ih razoružati i nemilosrdno ih uništavati na terenu.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 310-311, fus. 824.</ref>|[[Dragoljub Mihailović]]}} Tog mjeseca će i poručnik [[Miloš Radosavljević]], komandant Valjevskog korpusa JVuO, narediti komandantima svojih brigada da „pristupe razoružanju legalnih srpskih odreda na svojoj teritoriji“, kao i da „razoružano ljudstvo koje pripada našoj organizaciji odmah uvrste u svoje [četničke — prim.] redove“, dok bi prema „izrodima i izdajnicima“ trebalo postupiti „po zakonu šume“.<ref>Коста Николић, Историја равногорског покрета, I, Београд, 1999, стр. 395.</ref><ref>{{Cite journal|last=Сегић|first=Дејан|date=2011|title=Четници и капитулација Италије 1943.|url=http://www.isi.mod.gov.rs/multimedia/dodaci/vig_1_2011_1554880246.pdf|journal=Војноисторијски гласник|publisher=Институт за стрaтегијска истраживања Одељења за војну историју Министарства одбране Републике Србије|volume=1/2011|pages=214}}</ref> Njemačka Komanda Jugoistoka je također bila u posjedu informacijâ o izričitom Mihailovićevom nalogu nadleštvima Srpske državne straže u unutrašnjosti zemlje da se priključe četnicima u šumi: {{izdvojeni citat|Srbija: Opšta situacija nepromijenjena. Aktivnost bandi nastavlja da se intenzivira. Navodno, Mihailović je komandama Srpske državne straže u centralnoj Srbiji izdao naređenje da do 20. septembra odu u šumu. Dalja dezertiranja iz SDS i Srpske granične straže, posebno u sjeverozapadnoj Srbiji. Grupe DM su posljednjih dana spojene u jake jedinice.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=158&roll=483 NARA, T313, Roll 483, frame no. 000155.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Zu allgemein: <br /> Lage unverändert. Bandentätigkeit hält verschärft an. An D. M. hat angeblich den SSW–Kommandos in Mittelserbien den Befehl erteilt, sich bis zum 20.9. in den Wald zu begeben. Weitere Desertierungen von SSW und SGW besonders in Nordwestserbien. D. M.– Gruppen wurden in den letzten Tagen zu starken Einheiten zusammengefasst."}})</ref>|Telegram komande Vojnoupravnog zapovjednika Jugoistoka, (17. septembar 1943)}} Kapetan I klase [[Dimitrije Antonović]] (pseudonim »Rudy«), komandant Kosmajskog korpusa JVuO, izvještavajući 5. septembra 1943. Dražu Mihailovića o aktivnostima jedinice pod njegovom komandom tokom ljeta te godine, piše o odnosu pripadnika kvislinške Srpske državne straže prema četnicima: {{izdvojeni citat|Organi S.D.S. pomažu me ali baš ništa ne rade. Oni u glavnom mirnodobski žive i zadovoljni su, po njihovom mišljenju, što mogu i da sede na miru i čuvaju svoje glave za sutra i ujedno da rade za našu stvar. Njihova korist za nas je vrlo mala i ja sam preduzeo sve mere da ih što pre povučem, dok ih Švabe nisu razoružale. Sa njima, isto baš sa onima koji sarađuju sa nama, primoran sam da se svađam zbog njihove neaktivnosti i zbog toga što pokušavaju da kritikuju naše poslove. Ta kritika je u glavnom zato što se oni boje da ih mi našim radom ne otkrijemo.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 201, str. 936—937.</ref>}} Prema tvrdnjama [[Boško Kostić|Boška Kostića]], sekretara [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], Ljotić je u drugoj polovini 1943. pokušao da ugovori sastanak sa Mihailovićem, ali je to Mihailović odbio računajući na negativnu reakciju emigrantske vlade. Boško Kostić je 1943. po drugi put boravio u [[Turska|Turskoj]]. U svojim memoarima on piše da je stigao u [[Istanbul]] na [[Vidovdan]] te godine i ostao sve do decembra. Upućen u misiju povezivanja sa službenicima [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske vlade u emigraciji]], Kostić navodi da se sastao sa Lukom Lukovićem („generalnim konzulom u Carigradu“) te konzulom Vladom Perićem. Ljotićev sekretar citira pisanu poruku koju je general Milan Nedić adresirao na kralja [[Petar II Karađorđević|Petra II Karađorđevića]]: {{izdvojeni citat|Vaše Veličanstvo, ja činim sve što je u mojoj moći da spasem što je moguće više srpskih života. Propaganda iz Londona sprečava me u ovom poslu. Ne smeta to što me napada, jer to čini moj teški zadatak sa okupatorskim snagama lakšim. Ali ja molim da me Vi ne tretirate kao [[Vidkun Kvisling|Kvizlinga]] i [[Ante Pavelić|Pavelića]], koji je do danas uništio 600.000 Srba u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Znam da u redovima srpskih oružanih snaga ima oko 80% oficira i ljudi koji pripadaju pokretu đenerala Mihajlovića i koji će se pripojiti njemu kada vreme za to dođe, da pomognu oslobođenju svoje zemlje. Ja sam spreman da predam vlast đeneralu Mihajloviću kada Nemci odu, da bi se održao zakon i red u zemlji dok se legalna vlada i Vaše Veličanstvo ne povrati. Radi toga, molim Vas da delujete na đenerala Mihajlovića da ne prouzrokuje prerane represalije nad nezaštićenim stanovništvom. Svaka nemačka glava se plaća sa sto srpskih. Za mene, međutim, svaka pojedinačna srpska glava je draža nego sto nemačkih. Posle oslobođenja zemlje spreman sam da izađem pred narodni sud. Za moja dela istorija će da sudi najbolje.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana – Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 115–116.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Iz primarnih izvora se može zaključiti da je Boško Kostić vjerno rekonstruisao sadržinu Nedićevog pisma. Naime, konzul Vladimir Perić, inače obavještajni oficir [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]], poslao je 9. jula 1943. Vladi Kraljevine Jugoslavije telegram, u kom prenosi navode iz razgovora sa Kostićem: {{izdvojeni citat|Nedić je kralju veran i čini sve da spase što se spasti može, a o čemu će biti reči posle rata. Ne traži ni pomilovanje ni aboliciju, traži samo da se izvede pred sud i da sud da reč o njegovom radu za vreme okupacije. Moli da se ostavi da radi i ako se što želi od njega da mu dostavimo... Svi pokušaji Nedića da dođe u lični kontakt sa generalom Mihailovićem propali su. On moli da general Mihailović izabere mesto boravka gde želi i sa brojem ljudi koliko želi... Njegovo naoružanje i snabdevanje biće Nedićeva briga. Kada Nemci počnu evakuaciju, Nedić smatra da će njegova uloga tada biti završena i tada neka dođe general Mihailović ili lice koje Nj. V. Kralj odredi... Sve trupe koje je uspeo do sada da spremi, koje su već sada 80% za generala Mihailovića, staviće njemu na raspolaganje, njemu ili nekome drugome koji se odredi i kada za to dođe momenat.<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, VK—Y—514, 515, 516.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_43.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBAVEŠTAJNI CENTRI PURIĆEVE VLADE]</ref>}} Procjena vojno-političke situacije sačinjena od strane komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maksimilijana fon Vajks]]a od 1. novembra 1943. godine, predstavlja jedan od najmarkantnijih dokumenata koji je neki od njemačkih okupacionih komandanata potpisao u toku rata. Feldmaršal fon Vajks, koji je od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka, kada preuzima komandu i nad [[Armijska grupa F|Armijskom grupom »F«]], poput ostalih njemačkih vojnih i obavještajnih instanci, notira mnogostruke veze četničkog pokreta Draže Mihailovića s kvislinškom upravom Milana Nedića: {{izdvojeni citat| U ''Srbiji'' Draža Mihailović pokušava da mobilizacijom ubrza izgradnju ''nacionalne srpske armije''. U tom smislu apeluje na Srbe koji su ostali verni kralju i na iskonsku nacionalnu svest Srba. Sa aktivnim činovništvom vežu ga mnogi stari i novi odnosi. Otuda bi se moglo predvideti da bi u slučaju neprijateljskog napada koji bi imao sigurnog izgleda na uspeh državna moć prešla u njegove ruke.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 3: Dokumenti Nemačkog rajha 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1978, dok. 156, str. 622.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_3_156.htm Procena komandanta Jugoistoka feldmaršala Vajksa od 1. novembra 1943. vojno-političke situacije na području Jugoslavije krajem oktobra 1943. godine]</ref>}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a (zima 1943/1944. godine), naglašava se složenost odnosa na liniji [[JVuO]]—[[SDS]]—[[SDK]], ali i jedinstvo akcije ovih formacijâ prema [[NOVJ|jugoslovenskim partizanima]]: {{izdvojeni citat|Odnosi između četnika, Nedićeve straže i Ljotićevih ljudi bili su veoma komplikovani. Ta tri pokreta nisu imali zajednički stav u odnosu prema okupacionoj sili, a jedino zajedničko bila im je borba protiv komunističkog pokreta.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} Počev od novembra 1943. godine, četnički komandanti (poput [[Vojislav Lukačević|Lukačevića]], [[Jevrem Simić|Simića]], [[Nikola Kalabić|Kalabića]] i dr.) su potpisali sa predstavnicima njemačkih okupacionih ustanova [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore o primirju]], kao i o saradnji u zajedničkoj borbi protiv snaga NOVJ. U prva tri članka ugovora potpisanog [[27. 11.|27. novembra]] [[1943]], pukovnik Jevrem Simić i kapetan Nikola Kalabić obavezali su se spram okupatora sljedeće: {{izdvojeni citat| 1.   Primirje u srezovima Umka, Vračar, Grocka, podunavskom, kosmajskom, mladenovačkom, oplenačkom, aranđelovačkom, lepeničkom, kragujevačkom, gružanskom, kačerskom, kolubarskom. Četnici se obavezuju da ne vrše sudsku vlast samovoljno prema Nemcima i pripadnicima nemačke narodne grupe. U ugovor su uključeni nemački Vermaht i policija, bugarske oružane snage, Srpski dobrovoljački korpus, Srpska državna straža, Ruski zaštitni korpus, srpske vlasti i privredna preduzeća, a na četničkoj strani — četničke jedinice kapetana Kalabića i pukovnika Simića. 2.   Primirje treba da stvori podlogu — pretpostavku za zajedničku borbu protiv komunista. 3.   Potvrda Kalabića i Simića da se u potčinjenim jedinicama ne nalaze pripadnici sila koje su sa Nemačkom u ratu. Obaveza Kalabića i Simića da spreče i prekinu obaveštajne puteve koji bi mogli da daju obaveštenja neprijateljima velikonemačkog Vermahta o nemačkim vojnim pokretima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_262.htm Sporazum od 27. novembra 1943. između pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ]</ref>|Sporazum pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ (27. novembra 1943.)}} Nakon potpisivanja ugovora između JVuO i Wehrmachta, uslijedila je negativna reakcija stanovništva okupirane Srbije. General [[Svetomir Đukić]] (pseudonim »Zu-Zu«), komandant Severnih pokrajina JVuO ([[Vojvodina]] i [[Slavonija]]), izvijestio je 8. decembra 1943. Dražu Mihailovića da su u Beograd došli bugarski političari i predstavnici bugarskih okupacionih trupa, sa kojima se sastao i vodio pregovore o borbi protiv NOVJ. Đukić naglašava da „po Beogradu kruže glasovi kako se Čiča [Mihailović — prim.] sporazumeo sa Nemcima i Nedićem, što je primljeno vrlo nepovoljno u narodu“, dodajući da je on (general Đukić) to odlučno demantovao.<ref>AVII, reg. br. 8/1, kut. 276, dep. 12067; reg. br. 21/1, kut. 275, d. 943.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji (1943-1944), Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 344—345.</ref> Uviđajući opasnost od širenja vijesti o sklopljenim ugovorima, svojim je potčinjenim general Mihailović sugerisao da reaguju opovrgavanjem. 30. novembra 1943. godine, komandant JVuO je potpukovniku Živojinu Đuriću (pseudonim »Sokrat«; ujedno šef Okružne komande SDS-a u [[Leskovac|Leskovcu]], kao i četničkog obavještajnog centra »Antikvarnica 1«), poručivao sljedeće: „Glasovi o sporazumu četnika sa Bugarima i Nemcima potpuno su izmišljeni. Demantujte sve ovo.“<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 275, reg. br. 21/1.</ref> Nakon toga, major [[Dragutin Keserović]] obavještava Mihailovića da mu je okružni komandant Srpske državne straže iz [[Kraljevo|Kraljeva]] Dragutin Redić ponudio saradnju. General Mihailović je dvosmisleno odgovorio majoru Keseroviću dopisom od 4. XII 1943: {{izdvojeni citat|Koristite sve što Vam Redić nudi. Ponavljam Redić nudi i dajte mu zadatak neka se bije. Što se tiče Nemaca naš je stav nepromenjen. Mi nismo sklopili nikakav sporazum, ali trenutno tučemo opasnijeg neprijatelja, a komunisti su zlo koje moramo uništiti po svaku cenu.<ref>AVII, ČA, K–278, reg. br. 18/1.</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Obavještajni oficiri iz [[187. rezervna divizija (Nemačka)|187. rezervne divizije]] javljaju 31. oktobra 1943. o saradnji sa Slavonskim četničkim odredom pod komandom majora [[Dušana Janjića]]. Za jedinicu se navodi da sa „nekih 16–20 ljudi vrši izviđačke zadatke na [[Psunj]]u“ te da se u borbama dobro pokazala, dok sam major Janjić „odaje dobar utisak“, budući da „mrzi [[Jevreji|Jevreje]], [[Masonerija|masone]], pa samim tim i komuniste i [[Ujedinjeno Kraljevstvo]] i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]“: {{izdvojeni citat|Centrala Abwehra u [[Zagreb]]u (podružnica [[Slavonski Brod]]) trenutno predvodi četničku grupu Janjić sa 32 pouzdana ljotićevca, očigledno po instrukcijama iz Beograda. Sa četničkim vođom Janjićem nema pisanih sporazuma.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=389&rec=314&roll=1544 NARA, T314, Roll 1544, frames no. 000383—4.] <br /> ({{jez-njem|"Nebenstelle Brod der Ast. Agram führt in diesen Tagen Cetnik—gruppe Janič anscheinend auf Weisung aus Belgrad 32 verlässliche Ljotič—Männer zu. Schriftliche Abmachungen mit Cetnikführer Janič nicht vorhanden."}})</ref>|Izvještaj 187. rezervne divizije o saradnji sa četnicima (31. oktobar 1943. godine)}} U jednom njemačkom izvještaju s početka novembra 1943. godine posebno je posvećena pažnja saradnji sa četničkim snagama pod vođstvom [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] i [[Mane Rokvić|Maneta Rokvića]]. Pored konstatacije da „četničke jedinice dobijaju naredbe direktno od lokalnih njemačkih komandanata“, u izvještaju se za zapovjednika Dinarske divizije JVuO decidirano tvrdi: {{izdvojeni citat|Četnički vojvoda Đujić je sljedbenik Ljotićeva pokreta. U njegovom bližem okruženju vjerojatno ima starijih pravoslavaca koji su skloni pokretu Draže Mihailovića, ali trenutačno pod vodstvom Đujića nemaju utjecaja. Đujić već neko vrijeme pokušava za vođe jedinica postaviti mlade pravoslavce koji su bliski Ljotićevom pokretu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=344&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000340.] <br /> ({{jez-njem|"Der Cetnik—Vojvode Djujic ist Anhänger der Ljotic—Bewegung. In seiner näherer Umgebung sind wohl älteren Pravoslaven die zur D.M.—Bewegung neigen, jedoch derzeitig unter Führung von D. keinerlei Einfluss besitzen. D. bemüht sich seit einiger Zeit, junge, der Ljotic—Bewegung nahestehende Pravoslaven als Einheitsführer anzusetzen."}})</ref>|Izvještaj [[114. lovačka divizija|114. lovačke divizije]] komandi [[15. brdski armijski korpus|15. brdskog armijskog korpusa]] o rezultatima saradnje sa četnicima (5. XI 1943. godine)}} Na drugoj strani, i zvaničnici [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih]] zemalja notiraju saradnju generalâ Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića. U jednom obavještenju iz [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskog]] [[Kancelarija za inostrane i poslove Commonwealtha|Foreign Officea]] poslatom 7. decembra 1943. veleposlaniku Ujedinjenog Kraljevstva u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]], navode se razlozi za prekid odnosâ sa Dražom Mihailovićem: {{izdvojeni citat|Nedavne informacije iz Srbije kazuju: (1) Da Mihailovićeva organizacija još uvek ima kontrolu nad većim delom stanovništva, ne samo zbog njihovog nacionalističkog stava već i zbog njihovog otpora prema komunizmu. (2) Da Mihailović ne samo da nije ni od kakve vojne i pomoći za saveznike već je postao izražena prepreka bilo kakvom obliku jugoslovenskog jedinstva. (3) Da je Mihailović toliko opsednut opasnošću od komunizma da je otvoreno priznao da više voli da brani Nedića i Nemce nego da se potčini partizanima. (4) Mada još uvek nema dokaza da Mihailović lično sarađuje sa Nemcima, velika je verovatnoća da sarađuje sa Nedićem i da su neki njegovi komandanti već potpisali sporazume sa Nemcima.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_249.htm Obaveštenje Ministarstva inostranih poslova Velike Britanije od 7. decembra 1943. svom ambasadoru u Vašingtonu o saradnji četnika sa okupatorima i razlozima za prekid odnosa sa Dražom Mihailovićem]</ref>}} 18. novembra 1943. britanski potpukovnik Koup (Cope) izveštava pretpostavljene da je od Mihailovićevog [[Radoslav Đurić|majora Đurića]] obavešten o saradnji četnika sa Nedićevom vladom. Potpukovnik Koup izveštava da većina ljudi pod Đurićevom komandom neće tolerisati ovu saradnju, neće se boriti protiv partizana u savezu sa Nedićem, i da je Đurić, uprkos suprotnim Mihailovićevim naređenjima, već kontaktirao lokalne partizane.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_48.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> Kapetan Mor (More) takođe obavještava svoje nadređene o saradnji Mihailovićevih i Nedićevih snaga u [[Južna Srbija|južnoj Srbiji]] i na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]]. Dokumente o četničkoj kolaboraciji sa okupatorom i kvislinzima dostavljeni su 3. januara 1944. Foreign Officeu iz kabineta [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]], predsjednika britanske vlade. Iz Jugoslavije ih je donio [[Fitzroy MacLean]], šef britanske vojne misije kod [[Josip Broz Tito|Tita]]. Brigadir MacLean je doveo u [[Kairo]] i jednog zarobljenog njemačkog oficira: {{izdvojeni citat|''2. decembar'' <br /> Kapetan Mor, kod Mihailovićevih snaga u području južnog Kopaonika, izveštava da je nedavno razgovarao sa jednim Nedićevim oficirom koji se hvalio mobilizacijom Nedićevih snaga i saradnjom Nedić — Mihailović u borbi protiv partizana. <br /> Kapetan Mor tvrdi da je pre nedelju dana u štab četničkog vođe Markovića došao jedan Nedićev delegat. Ovaj delegat je obavestio da Nemci garantuju odeću, opremu i platu četnicima kao nagradu za antipartizansku aktivnost. <br /> Kapetan Mor kaže da je Marković odbio ovu ponudu, ali smatra da je isto ponuđeno svim četničkim vođama i da je teško verovati da u ovo nije umešan i Mihailović.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941—1944'' — Dokumenti, Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 84.</ref>}} Posljednjeg dana oktobra 1943, general Dragoljub Mihailović naređuje svojim komandantima da, „s obzirom na današnju situaciju“, budu u pripravnosti da na „dati znak mobilišu sve do poslednjeg čoveka“ za borbu protiv partizana.<ref>Vojni arhiv, Beograd, Četnička arhiva, 22–2–13.</ref><ref>Mirjana Zorić, Bitka za Srbiju 1944. godine, Vojno delo, vol. 66, br. 3, Beograd, 2014, str. 292.</ref> Kako bi opravdao suradnju s kvislinškom upravom, Mihailović u naredbi iznova lansira propagandnu parolu o navodnom prisustvu znatnog broja [[Ustaše|ustaša]] u redovima NOVJ: {{izdvojeni citat|Naročito vodite računa da trupe treba podmladiti najboljim regrutima. Stvarajte što jače leteće brigade. Obratite pažnju da nam Nemci ne pobegnu. Preduzmite sve najhitnije da uspostavite vezu sa Nedićevim elementima. Pridobijajte čak i ljotićevce da pristupaju, jer partizani primaju sve, čak i krvne neprijatelje – ustaše. Moramo se u datom momentu pojačati, jer ko bude jači biće u pravu.|General [[Draža Mihailović]]}} U depeši od 17. novembra 1943. general Draža Mihailović se obraća majoru Aleksandru Saši Mihajloviću (pseudonim »Vili«), komandantu [[Beograd]]a JVuO: {{izdvojeni citat|Nacionalnoj službi preporučiti da uvek stupa u vezu sa našim odredima pa im se neće ništa desiti a dokle god ne stupe u vezu sa nama smatraju se neprijateljskim odredima.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_42.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 7. novembra do 3. decembra 1943. godine]</ref>}} Pripadnici Posavske brigade JVuO i lokalne SDS sukobili su se 7. septembra 1943. sa djelovima [[Kosmajski partizanski odred|Kosmajskog NOP odreda]] u ataru [[Vranić (Barajevo)|Vranić]]a, uz minimalne gubitke s obje strane. Među partizanima nalazilo se i nekoliko mladića iz sela. Nakon četiri dana, Vranić biva blokiran od strane SDS, Specijalne policije iz Beograda i jednog bataljona Posavske brigade pod komandom poručnika Dragana Lazića. Tada su četnici bez razloga ubili Milivoja Kojića, seljaka koji je čuvao stoku. Četnici, žandarmi i Specijalna policija izvršili su pretres u selu, uhapsivši devet seljaka. Četvorica seljaka su osumnjičena kao partizanski simpatizeri i sprovedena u zatvor Specijalne policije gdje su isljeđivani i mučeni, a zatim izolovani u [[Koncentracijski logor Banjica|logoru na Banjici]]. Nakon što su odbili da isporuče žito na ime rekvizicije, petorica uhapšenih su upućeni na prinudni rad na [[Čukarica|Čukarici]]. U oktobru, četnici Posavske brigade su uhvatili trojicu partizana iz Vranića i predali ih Specijalnoj policiji. Sva trojica su ubijena od strane okupatora.<ref>Arhiv Srbije, Zemaljska komisija, kutija 139, zločini broj 418, 1545, 1546, 1548, 1563, 1744, 1746.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 124—125.</ref> U noći između 10. i 11. novembra 1943. godine, oko 50 pripadnika Sokobanjske brigade JVuO na čelu sa komandantom Acom Todorovićem upali su u [[Sokobanja|Sokobanju]] i uz pomoć gradske SDS uhvatili osam partizanskih simpatizera. Uhapšenici su sprovedeni u štab Deligradskog korpusa JVuO gde su isleđivani i mučeni u prisustvu komandanta korpusa Branivoja Petrovića i šefa propagande i islednika korpusa [[Vojina Andrića]]. Nakon isleđivanja streljani su u ataru sela [[Jošanica (Sokobanja)|Jošanica]]. Iste noći pokušano je hapšenje još jednog partizanskog simpatizera u varoši, ali se ovaj napadačima suprotstavio oružjem. Međutim, nakon desetak dana je uhapšen od strane pripadnika SDS, zatim predat četnicima i likvidiran u štabu Deligradskog korpusa.<ref>Јован Златић, Страдалаштво српског народа у Нишком ратном округу 1941-1944, IV, Равногорски покрет и Jугословенска војска у отаџбини, Ниш, 1998, стр. 207—222.</ref> Četnici Aleksinačke brigade Deligradskog korpusa su 15. novembra nasilno odveli iz [[Aleksinac|Aleksinca]] Dušanku Stanisavljević i njenu 16-ogodišnju kćerku Nadeždu koje su isljeđivali u štabu brigade. Uhapšenice su potom predate kvislinškim organima i izolovane u [[Koncentracijski logor Crveni krst|logoru na Crvenom krstu]] u Nišu. Dušanka je ubijena u logoru a Nadežda je puštena sredinom 1944. godine.<ref>Зборник НОР-а, I/21, Београд, 1965, стр. 542.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 114, 116.</ref> 1. decembra 1943. u selu [[Босута|Bosuti]] kod [[Aranđelovac|Aranđelovca]], [[Prva južnomoravska brigada]] NOVJ se sukobila sa jedinicama četničkog Korpusa Gorske garde pod komandom kapetana [[Nikola Kalabić|Nikole Kalabića]], kao i Rudničkog korpusa JVuO kojim je komandovao kapetan [[Dragiša Ninković]]. Razvila se oštra borba; partizani odbacuju četnike, produživši pokret ka selu [[Darosava|Darosavi]]. Nakon dva dana, uslijedio je združeni napad na partizane od strane četnika i pripadnika Srpske državne straže (oko 3.000 ljudi). U izvještaju poslatom Mihailoviću 22. decembra 1943. iz štaba Rudničkog korpusa detaljno je opisan tok borbi: {{izdvojeni citat|Po dolasku na Rudnik kapetan Ninković je primio komandu nad Rudničkim korpusom u duhu napred označenog naređenja Vrhovne komande. Preko telefona sa Rudnika uhvaćena je veza sa Kalabićem, koji se nalazio u Šatornji. Ugovoreno je da se napad na komuniste vrši u zoru 1 decembra... Rezultat u ovoj borbi je sledeći: kod nas poginulo 8, ranjeno 11 četnika. Kod komunista prema docnije tačno proverenim podacima oko 40 mrtvih i 36 ranjenih. Sutradan 2 decembra, Kalabić koji nije učestvovao u borbi u Bosuti produžio je pokret prema Darosavi, gde je uhvatio vezu sa Srpskom državnom stražom. Komunistička grupa krenula takođe u istom pravcu. 3 decembra izjutra Garda sa poljskom stražom napala je komuniste na tromeđi orašačkog, kosmajskog i kolubarskog sreza — Žuti Oglavak. Ova borba je takođe bila oštra, ali mnogo manje od borbe u Bosuti na dan 1. decembra. Ovaj korpus je istoga dana stigao u Darosavu ali borba je već bila svršena. Komunistička grupa se povukla prema s. Venčanima srez kolubarski. Dalje gonjenje komunista preko celog sreza kolubarskog i kačerskog sve do Rajca i to u stopu i neumorno, vršio je ovaj korpus.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_46.htm Izveštaj Štaba Rudničkog korpusa od 22. decembra 1943. Draži Mihailoviću o borbama protiv NOVJ u predelu planine Rudnik]</ref>}} Još jedan slučaj vojne saradnje ravnogorskih jedinica sa formacijama Srpske državne straže zabilježen je krajem novembra 1943. Prema evidenciji kvislinških vlasti, u [[Trstenik|Trsteničkom]] srezu dolazi do vatrenog okršaja prilikom pokušaja [[1. južnomoravska udarna brigada|Prve južnomoravske brigade NOVJ]] da izvede proboj na tom području. Četnici se i ovog puta bore na strani SDS-a: „U vezi izveštaja br. 332 tač. 3 u borbi kod sela Male Drenove, Milutovac i Poljne (18 km odnosno 20 s-z od Kruševca, sek. Kruševac, srez trstenički) gde su oko 250 komunista bili razbijeni od strane poterne grupe SDS s jedne strane i odreda pripadnika DM sa druge strane. Na mestu borbe ostalo je 36 komunističkih leševa dok je 20 komunista ranjeno. U borbi su ranjena 2 stražara a poginulo 8 četnika i 10 je ranjeno.“<ref>VA, NdA, 1–1/1–8, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 26. novembra do 3. decembra 1943.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 214, fus. 594.</ref> Najkasnije tokom 1943. godine, četničkom pokretu se pridružio i [[Panta Draškić]], brigadni general [[Jugoslovenska vojska|Jugoslovenske vojske]]. Naime, po nalogu Draže Mihailovića, general Draškić ulazi novembra 1943. godine u Odbor za koordinaciju rada sa [[Bugari]]ma. Gestapo je otkrio ove aktivnosti, pa je Draškić uhapšen i početkom 1944. poslat u logor [[Osnabrück]].<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 30, fus. 96.</ref> Draškić je bio učesnik [[Balkanski ratovi|Balkanskih ratova]] i [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. U tom periodu (1913-1917), bio je i [[Ađutant|ordonans]] [[regent]]a [[Aleksandar I Karađorđević|Aleksandra Karađorđevića]]. Po obrazovanju Vlade narodnog spasa pod predsjedništvom generala Milana Nedića, general Panta Draškić se nalazio na čelu Ministarstva rada. Funkciju ministra obavljao je od 29. avgusta do 7. oktobra 1941. Zbog prihvatanja pozicije u kvislinškoj vladi, lišen je generalskog čina od strane [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|jugoslovenske emigrantske vlade]]; čin mu je vraćen nakon pristupanja Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Krajem 1943. godine, Draža Mihailović formira u Beogradu grupu saradnika koji su dobili zadatak da uspostave vezu i povedu razgovore sa pojedinim bugarskim ličnostima koje su tražile veze sa njim. Pored generala Draškića, u toj grupi su bili i kapetan Saša Mihajlović, četnički komandant Beograda, zatim general Svetomir Đukić, komandant Severnih pokrajina JVuO, kao i drugi političari, činovnici i industrijalci iz predratnog perioda, poput bivšeg [[Kraljevina Jugoslavija|kraljevskog]] ministra [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandra Cincar-Markovića]]. Sa ovom grupom vezu je održavao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]], komandant Timočkog korpusa JVuO. Izvještavajući Mihailovića o jednom bugarsko-četničkom sastanku u Beogradu, Jovanović piše: {{izdvojeni citat|Prema mojim uputstvima, moj saradnik iz Beograda održao je sastanak pre 4 dana sa Ivanom Bojadžijevom, zetom [[Aleksandar Stambolijski|Stamboliskog]]. Pošto se sa Bojadžijevom od ranije poznavao, razgovarao je sa njim kao sa starim drugom i prijateljem o političkim prilikama, kao i o mogućnosti na zbližavanju i organizovanju snaga za ujedinjenje sa Bugarskom. [...] <br /> Bugarska buržoazija i deo vojske koji nisu bili u prošlosti za saradnju sa Jugoslavijom, sada pristaju na jednu takvu saradnju iz straha od boljševizacije zemlje. Za tu politiku oni bi štošta žrtvovali, pa i samu [[Dinastija Wettin|Koburšku monarhiju]]. Nužno se nameće što brža i šira akcija. Ovo je Bojadžijev izjavio u prisustvu Pante Draškića, đenerala i Ike Panića, industrijalca, koji su se stavili na raspoloženje našoj organizaciji u svemu, a naročito za saradnju sa Bugarima...<ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, D—XLI—12077.</ref>}} Na ovaj Jovanovićev telegram, general Draža Mihailović je odgovorio 12. decembra 1943. godine: {{izdvojeni citat|Ovde ste postigli vrlo dobar uspeh. Đeneral Panta Draškić i industrijalac Ika Panić — ponavljam, a ne Tika — obrazovaće bugarsko-jugoslovenski komitet... Bugarsko-jugoslovenski komitet održavaće vezu sa mnom preko generala Svete Đukića, a đeneralu Panti Draškiću poslaću hitno posebnu šifru...<ref>AVII, arhivski fond D. M., D—30—538, 541.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/11_57.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje VEZE SA BUGARSKIM REAKCIONARIMA I OKUPATORIMA]</ref>}} Na sednici Nedićeve vlade, 25. novembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića zaključeno je sledeće: {{izdvojeni citat|U pogledu akcije DM može se kao bitno naglasiti sledeće: lojalan stav prema okupatorskim i srpskim vlastima, njihovim organima i njihovim oružanim odredima. Beskompromisna borba protiv komunista, svuda gde se god susretnu. U nekim okruzima i aktivna saradnja sa nemačkim i našim predstavnicima prilikom borbi protiv komunista.<ref name="znaci2">[https://www.znaci.org/00001/155_3.pdf Milan Borković, n.d.], str. II/223-224.</ref>}} Na sednici vlade, 3. decembra 1943, o pokretu Draže Mihailovića ponovljena je povoljna konstatacija: {{izdvojeni citat|Veoma je karakteristično da su u protekloj nedelji sa odredima DM na uništavanju komunista sarađivale i jedinice SDS, kao i dobrovoljački odredi, među kojima do sad nije bilo nikakvih nepotrebnih incidenata.<ref name="znaci2"/>}} U izvještaju poslatom iz njemačke [[2. oklopna armija|2. oklopne armije]] s početka oktobra 1943, konstatuje se da je major [[Siniša Ocokoljić|Siniša Ocokoljić Pazarac]] obavijestio generala Mihailovića o uspostavljenim vezama između prvog čovjeka ravnogorske organizacije u Beogradu majora Aleksandra Mihajlovića i njegovog pomoćnika kapetana Ivana Pavlovića sa Ilijom Paranosom{{efn|U ovom slučaju najvjerovatnije nije riječ o Iliji K. Paranosu, šefu Specijalne policije Uprave grada Beograda, već o istoimenoj, ali drugoj osobi koja je obnašala dužnost potpredsednika Beogradske opštine; obojica su bili najbliži saradnici Dragomira Jovanovića.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 377.</ref>}}: {{izdvojeni citat|Kap. Ocokoljić za gen. Mihailovića (27.9.43): Dana 22. septembra, Ilija Paranos, zamjenik gradonačelnika Beograda, major Saša Mihajlović i kapetan Ivan Pavlović, zamjenik majora Saše Mihajlovića, susreli su se s kapetanom Ocokoljićem. Paranos je izvijestio o posjeti generala Nedića Führerovom štabu: Nedić je proveo 14 minuta u razgovoru s Hitlerom, koji mu je rekao da želi pridobiti generala Mihailovića za saradnju. Bez oslona na Nijemce, general Mihailović nije mogao postići nikakav uspjeh protiv komunista. Iako je Staljin bio “veliki duh 20. stoljeća”, sva će njegova djela propasti pod silinom njemačkog oružja. Nedić je pregovarao s Ribbentroppom o formiranju autonomne Srbije i uspostavi 15 dobrovoljačkih bataljona, u koje bi bila uključena i Srpska državna straža. Prema tome, Nedićevoj Srbiji bi se morao priključiti dio Srema, Sandžak i kosovska oblast. Za očekivati ​​je da će Nijemci pokušati stupiti u kontakt s generalom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&roll=196&broj=390 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457118.] <br /> ({{jez-njem|"27.9. Hptm. Ocokoljic an Gen. Mihajlovic: <br /> Am 22.9. hatten Ilija Paranos, stv. Bürgermeister von Belgrad, Mjr. Sasa Mihajlovic und Hauptmann Ivan Pavlovic, Stellvertreter von Mjr. Sasa Mihajlovic, eine Zusammenkunft mit Hptm. Ocokoljic. Paranos berichtete über den Besuch von General Nedic in Führer–Hauptquartier: Nedic sprach 14 Minuten lang mit Hitler, der ihm mitteilte, daß er General Mihajlovic für eine Zusammenarbeit gewinnen wolle. General Mihajlovic könne ohne Anlehnung an die Deutschen zu keinen Erfolg gegen die Kommunisten kommen. Stalin sei zwar der "große Geist des 20. Jahrhunderts", doch würden alle seine Werke unter der Wucht der deutschen Waffen zusammenbrechen. Mit Ribbentropp verhandelte Nedic über die Bildung eines autonomen Serbien sowie über die Aufstellung von 15 Freiwilligen–Btl., in die auch die Serb. Staatswache eingegliedert werden soll. Darnach müßten Nedic ein Teil von Syrmien, der Sandzak und das Kosovo–Gebiet zugewiesen werden. Es ist zu erwarten, daß die Deutschen versuchen, mit General Mihajlovic Fühlung aufzunehmen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja 2. oklopne armije za 3. X 1943.}} Obavještajni organi 2. oklopne armije javljaju i da je 22. oktobra u blizini [[Valjevo|Valjeva]] došlo do sastanka predstavnika gradskih kvislinških vlasti i jednog oficira SDK sa lokalnim četničkim zapovjednikom: {{izdvojeni citat|Policijska oblast IV-[[Šabac]] javlja (22.10.43) o pregovorima održanim u selu [[Lelić]] između okružnog načelnika Valjeva i komandanta 1. bataljona SDK sa vođom bandi Simićem [komandant Valjevske brigade JVuO]; Simić, u ime [potpukovnika] Milovanovića nudi: <br /> 1) prekid neprijateljstava, <br /> 2) podršku u borbi protiv komunista uz isporuku oružja, i <br /> 3) oslobađanje talaca. <br /> Također, od strane DM–bandi je garantirano da će opštine podmiriti svoje obaveze. Vođa DM–bande Simić objasnio je na sastanku da oni sebe smatraju redovnim jugoslavenskim trupama, jer kralj Petar II nije potpisao kapitulaciju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Polizei–Gebietskommandantur IV. Sabac <br /> BdS – 19.10.: Kreisvorsteher, Vizebürgermeister und Kdt. des I.Btl. SFK. aus Valjevo trafen sich im Dorf Lelic mit dem Bandenführer Simic, Kdr. der Valjevoer Brig. Bei der Besprechung wurden von Simic im Auftrage von Milovanovic folgende Punkte zur Verhandlung gebracht: <br /> 1.) Aufgabe der gegenseitigen Bekämpfung <br /> 2.) Unterstützung beim Kampf gegen die Komm. und Lieferung von Waffen <br /> 3.) Freilassung der Geiseln. <br /> Von Seiten der DM.–Banden wurde garantiert, daß die Gemeinden ihren Abgabepflichten nachkommen werden. DM–Bandenführer Simic erklärte bei der Besprechung, daß sie sich als reguläre jugosl. Truppen betrachten, da König Peter II. die Kapitulation nicht unterschrieben habe."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} {{izdvojeni citat|U beogradskim DM–krugovima uskoro se očekuje proglas ili apel generala Nedića, u kojem se obećava amnestija za ilegalne DM–elemente u šumi. To je povezano s činjenicom da je Balkan proglašen sovjetsko-ruskom interesnom sferom.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=313&broj=312&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7457040.] <br /> ({{jez-njem|"Besondere Tagesmeldungen BdS.: <br /> In Belgrader DM–Kreisen wird demnächst eine Proklamation bzw. ein Aufruf des Generals Nedic erwartet, worin für die illegalen DM–Elemente im Walde eine Amnestierung in Aussicht gestellt werden soll. Dies wird mit der Tatsache in Zusammenhang gebracht, daß der Balkan zur sowjetrussischen Interessenzone erklärt wurde."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 28. oktobar 1943. godine}} Navodi o kontaktima između Ocokoljića i Paranosa nalaze se i u jednom dokumentu četničke provenijencije. Krajem decembra 1943, u vrijeme potpisivanja ugovora o saradnji četnika i Njemaca u Srbiji, Mihailovićev obavještajac u Beogradu advokat Ratomir Pavlović (pseudonim »Vanda«), piše Vrhovnoj komandi Jugoslovenske vojske u otadžbini: {{izdvojeni citat|Korpus S.D.S. u Beogradu u strogo poverljivoj naredbi saopštava oficirima Nedića i to: da je između Nemaca i Dražinih odreda u okrugu Užičkom, Valjevskom, Kragujevačkom, Šabačkom i Požarevačkom sklopljen sporazum o ne napadanju. Isti važi do 31 - XII - zaključno. Pazarac imao veze sa Paranosom iz opštine jer je isti bio oglašen od Gestapoa da vodi pregovore. Za Kalabića je vodio razgovore neki Kosta Košutić. Tako Gestapo doznaje imena komandanata i njihovu teritoriju.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} 29. decembra 1943. stiže u Vrhovnu komandu depeša koju je poslao major [[Velimir Piletić]] (pseudonim »Popesku«), komandant Krajinskog korpusa JVuO, u kojoj se, između ostalog, navodi: {{izdvojeni citat|Srez [[Grocka]] po saznanju nije organizovan i ima partizana. Sada je za načelnika postavljen Sava Ivezić, kapetan i naš čovek. Neka mu se obrati naš organizator i komandant. Ivezić je premešten iz [[Bor]]a, gde je bio načelnik sreza. Popesku.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} [[Neško Nedić]], načelnik štaba Posavsko-kolubarske grupe korpusa JVuO, pisao je Draži Mihailoviću 31. decembra 1943. sa predlogom za opsežnu akciju protiv partizanskih pripadnika i simpatizera u [[Šumadija|Šumadiji]], uz asistenciju kvislinške policije: {{izdvojeni citat|Rudnički korpus se može očistiti samo na taj način da mi upadnemo na njega sa jačim snagama, da mobilišemo ceo Rudnički korpus i da počnemo sa istrebljenjem simpatizera, odnosno sa otkrivanjem njihovih naoružanih pristalica i likvidiranjem... Inače, sve akcije čisto vojničke prirode, koje bi se povele, prošle bi bez rezultata kao i do sada. Zato se mora poći policijskim putem, dok im se kanali ne iseku, da se nemaju gde sklanjati, a tada ćemo tražiti glavninu da se obračunamo sa njom... Preduzete su opsežne mere. U naš aparat uključena je i policija da se tako dopunjujemo.<ref>Nikola Milovanović, Kroz tajni arhiv UDB-e, I-II, Beograd, 1986, str. I/152-153.</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 128.</ref>}} Prema jednom njemačkom izvještaju sa kraja 1943. godine „80% Srpske državne straže i veliki broj činovništva potpomaže akciju D. Mihailovića i staće pod zastavu kralja Petra“.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 24А–2–3.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 313.</ref> Takođe, u arhivi opunomoćenog komandanta [[Sigurnosne policije]] ({{jez-nem|Befehlshaber der Sicherheitspolizei — BdS}}) pronađen je dosije generala [[Borivoja Jonića]], komandanta Srpske državne straže od juna 1942. do oktobra 1944. godine, koji je sastavljen od strane njemačkih obavještajaca. Pored ostalog, u dokumentu se za komandanta SDS tvrdi da je pod velikim uticajem i da „većinom radi prema naredbama Draže Mihailovića i malim delom prema diktatu radio stanice London“.<ref>Istorijski arhiv Beograda, fond BDS, Ј–423, Borivoje Jonić.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 333—334.</ref> Brojni ravnogorski izvori slažu se sa ovom ocjenom. Tako četnički obavještajac kodnog imena »Janko« u jednom nedatiranom izvještaju navodi da „SDS na čelu sa đeneralom Jonićem, pukovnikom [[Branom Živkovićem]] i majorom [[Dačom Stojanovićem]] predstavlja našu organizaciju“. Ovaj obavještajac je tvrdio da ima pouzdane informacije o tome da će [[Srpska garda (Drugi svjetski rat)|Srpska garda]] i straža Uprave grada Beograda, kao sastavni djelovi SDS, u povoljnom trenutku pristupiti Mihailovićevim četnicima.<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, kutija 121, fascikla 4, dokument 39.</ref> Takođe, u jednom od izvještaja iz Komande Beograd JVuO od 14. juna 1943. procijenjivano je da je „raspoloženje ljudstva Srpske državne straže“ bilo oko 65% do 70% za ravnogorski pokret Draže Mihailovića.<ref>VA, ČA, k. 117, f. 2, d. 46.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 550—551.</ref> Poručnik [[Vjekoslav Farkaš]] (pseudonim »Tip«), oficir Srpske državne straže u Beogradu, istodobno je bio i pripadnik JVuO. Poručnik Farkaš je rukovodio ''Protivkomunističkim odsekom'', formiranim u sklopu četničke obavještajne organizacije „Rodoljub“. Na čelu ove organizacije nalazio se major Jovan Petrović, još jedan član ravnogorskog pokreta u glavnom gradu Srbije koji se isticao dobrim vezama s ljudima iz Specijalne policije UgB. Major Petrović je generala Mihailovića obavijestio o formiranju odseka u izvještaju od 6. juna 1943.<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 315.</ref> Poručnik Farkaš je bio postavljen i za šefa radio-službe u Beogradu, i to po ličnoj naredbi komandanta Srbije JVuO generala Miroslava Trifunovića.<ref>Rade Ristanović, n. d., str. 506.</ref> Pišući u emigraciji o rukovodstvu SDS-a, Vjekoslav Farkaš navodi da je pukovnik Brana Živković bio „Načelnik Prvog odeljenja Srpske državne straže“, a istovremeno i „Komandant dela Jugoslovenske vojske u Otadžbini kamufliranog u vidu Srpske državne straže“, dok je, s druge strane, „Nedićev „đeneral“ Borivoje Jonić bio figura“, budući da „ispred njegovog nosa radilo se sve, a on nije video ni naslućivao ništa“. Znakovita je i Farkaševa generalna ocjena o karakteru SDS. Naime, on smatra da je pripadnicima ravnogorskog pokreta Straža služila kao paravan za legalno djelovanje: {{izdvojeni citat|Maja meseca 1943, kao i često pre toga, morao sam na put. To nije bio nikakav problem, jer su nam odvratno zelena uniforma Srpske državne straže, razne objave i „naređenja” za „službeni put”, olakšavali kretanje po celoj Srbiji. Okupator nam nije pravio smetnje. Morali smo se čuvati jedino njegovih slugu, Ljotićevaca, koji su znali da će se Srpska državna straža, na jedan mig Dražin, pretvoriti u Jugoslovensku vojsku u Otadžbini, tj. skinuti masku i prikazati se u pravoj boji.<ref>Векослав А. Фаркаш, »Не целивах га у руку«, »Књига о Дражи«, Виндзор, Канада, 1956, стр. 304–305.</ref>}} Potvrde da je JVuO od prvog dana u Beogradu imala značajno uporište u strukturama vlasti, tj. da je veliki broj činovnika Uprave grada Beograda i pripadnika SDS pomagao ravnogorskom pokretu, nalaze se i u svjedočenjima funkcionera kvislinškog aparata pred jugoslovenskim vlastima po završetku rata. Prema iskazu [[Nikole Gubareva]], koji se nalazio na čelu III odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, 90% službenika UgB podržavalo je rad četničkog pokreta.<ref>IAB, BIA, F. XII, P. 1, Gubarev Nikola.</ref><ref>Rade Ristanović, n. d., str. 478.</ref> Iz ugla beogradske policije, kooperaciju sa ravnogorcima najbolje opisuje [[Božidar Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka SP UgB: {{izdvojeni citat|O zvaničnoj vezi i saradnji Specijalne policije kao celine sa organizacijama DM ne može biti ni govora, jer tako nešto nije postojalo, ali mislim da nije bilo ljudi ili ih je bar bilo malo, koji na ovaj ili onaj način nisu bili povezani sa raznim četničkim organizacijama i rukovodiocima. Mi smo Dražu Mihailovića smatrali za legalnog predstavnika jugoslovenske kraljevske vlade, koja je od saveznika bila međunarodno priznata i prirodno smo nastojali da se što čvršće sa njom povežemo. Ovo smo činili naročito mi iz IV odseka pošto smo se smatrali isključivo borcima protivu komunista, a takav naš rad bio je potpuno u skladu sa vladinom politikom koju je Draža u zemlju sprovodio ne samo po direktivama izbegličke vlade nego i angloameričkih vojnih i političkih predstavnika u njegovim štabovima. Mogu da kažem da su moji agenti i činovnici svuda veoma rado primani od četničkih organizacija i ovima svršavali mnoge poslove, kao što su: lažne isprave, putne objave, prenošenje oružja i municije, prenošenje propagandnog materijala, skrivanje četničkih rukovodilaca po stanovima i tome slično.<ref>IAB, OSB, istražni predmet Božidara Bećarevića, zapisnik o saslušanju od 14. jula 1949, str. 60.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 595.</ref><ref>Радосав Р. Туцовић - Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 187-188.</ref>}} Na [[Beogradski proces|suđenju Draži Mihailoviću]], upravnik grada Beograda [[Dragomir Jovanović]] je svjedočio da je 1943. stupio u neposredni kontakt sa majorom Aleksandrom Mihajlovićem, prvim čovjekom ravnogorske organizacije u Beogradu. Dragi Jovanović tvrdi da se sa majorom Mihajlovićem „od kraja 1943. do konca sastao četiri do pet puta, i to uvek van Beograda“. Na pitanje predsjednika sudskog vijeća da li je sama SDS bila povezana sa majorom Mihajlovićem, Jovanović daje potvrdan odgovor: {{izdvojeni citat|Pretsednik: Pa je li Saša Mihailović, odnosno beogradska organizacija kojoj je na čelu Saša Mihailović, stupala u taj lični odnos sa SDS? Optuženi: Praktično SDS i Uprava grada Beograda je celo vreme vaspitana sa moje strane tako da u danom momentu može da posluži, kako sam ja pretpostavljao, nacionalnoj stvari i zbog toga nisam sprečavao tu vezu i znao sam da je uspostavljena ta veza preko tadašnjeg pukovnika Radulovića. Pretsednik: A je li sama straža bila povezana sa Sašom Mihailovićem? Optuženi: Bila je straža i kao organizacija i pojedinačno. Pretsednik: Da li je to trebalo da bude vojska kojom je određenog momenta trebalo da raspolaže Saša Mihailović? Optuženi: To je bila policija sa kojom je Saša Mihailović u danom momentu oslobođenja mogao da raspolaže po mojoj zamisli i po njegovoj.<ref name="Jovanović Dragomir-Dragi">{{cite web |url=http://www.znaci.org/00001/60_2_1.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2023-07-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20230717115813/https://znaci.org/00001/60_2_1.pdf }}</ref>|[[Dragomir Dragi Jovanović]], upravnik grada Beograda}} [[Radomir Milinković—Džek]], pešadijski kapetan, koji je rukovodio obaveštajnom službom komande Beograda Draže Mihailovića, otkriven je i uhapšen 1942. godine od strane Specijalne policije. Po zahtevu rukovodstva ravnogorskog pokreta, Dragomir Jovanović je oslobodio Milinkovića iz zatvora. Kasnije je Milinković, pošto je došlo do otvorene saradnje ravnogorskog pokreta i Nedićevih vladinih institucija, dobio legalnu kancelariju na prvom spratu zgrade Beogradske opštine.<ref>[https://www.pisi.co.rs/content/logor-banjica-1941-1944-ii/ Sima Begović, Logor Banjica 1941-1944, knjiga II], Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1989, str. 14.</ref><ref>Istorijski arhiv Beograda, fond monografije o Beogradu, inv. br. 8, I, str. 123—125; istražni predmet Dragomira Jovanovića.</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 337.</ref> Nakon okončanja rata, o radu obavještajne službe Komande Beograda na otkrivanju pristalica i saradnika NOP-a, Milinković je pred istražnim organima dao izjavu koja se u velikoj mjeri podudara sa svjedočenjima pripadnika bezbjednosno-policijskih struktura kvislinške uprave: {{izdvojeni citat|Glavnu službu obaveštenja po liniji komunizma vršila je ustvari Specijalna policija, tj. IV otsek njen, na čelu sa Paranosom, Bećarevićem i Grujičićem. Poslove u Beogradu svršavala je izgleda sama i samo o tome izveštavala bilo Vrhovnu komandu preko specijalnog delegata ili preko beogradske grupe korpusa preko nekoga od svojih ljudi... Za one slučajeve koji su bili izvan domašaja beogradske policije dostavljali su se izveštaji VK (Vrhovnoj komandi JVuO — nap.) preko Dražinog ličnog obaveštajnog organa u Beogradu Rajka Pavlovića... Svi beogradski korpusi imali su u svome sastavu i ponekog agenta Specijalne policije, koji su dostavljali njima sitnije i manje važne izveštaje, a ponekad, kada je bilo, i krupnijih. Specijalnih organa izvan sastava Specijalne policije za rad po liniji komunizma smatram da nije bilo, a po mome mišljenju nije ni trebalo jer je Specijalna policija bila toliko revnosna, da nije za ostale ostajalo ništa da rade... Spiritus rektor borbe protiv komunizma bila je, dakle, Specijalna policija sa svojim stručnim aparatom – IV odseka, a nosilac glavne borbe i dostavljač za račun prvenstveno VK bio je Rajko Pavlović.<ref>Izjava Radomira Milinkovića »Džeka« pred istražnim organima 1945. (M—572).</ref><ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 314.</ref>}} I [[Hermann Neubacher]], specijalni izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, svjedoči o privrženosti većeg dijela kolaboracionističke uprave pokretu Draže Mihailovića. Po [[Adolf Hitler|Hitlerovom]] naređenju, Hermann Neubacher je oktobra 1943. godine poslan u Beograd sa ciljem objedinjavanja svih antikomunističkih i [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga, odnosno približavanja generala Mihailovića i generala Nedića. U svojim memoarima, na jednom mjestu, Neubacher navodi: {{izdvojeni citat|U Beogradu, međutim, sve državne institucije su bile pune Dražinih pristalica, pa je tako i vođa četnika veoma dobro znao šta se tamo događa. Tako je Mihailović odmah bio obavešten o mojim nastojanjima da se promeni politika prema Srbiji i o mojoj borbi protiv streljanja taoca. Zbog toga je on, logično, morao da vidi u meni čoveka sa kojim može da vodi koristan razgovor. U njegovom taboru ja sam odmah dobio dobru ocenu.<ref>[http://www.znaci.org/00001/172_7.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_7.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 161.</ref>}} Veleposlanik Neubacher je predložio i stvaranje ''Velikosrpske federacije'', koju bi činile [[Srbija]], [[Crna Gora]] i [[Sandžak]], na čijem čelu bi bio general Nedić, ali će, nakon sastanka sa [[Adolf Hitler|Hitler]]om i [[Joachim von Ribbentrop|Ribbentrop]]om u decembru 1943, ovaj prijedlog biti odbačen.<ref>Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN - Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 154-155.</ref> Četničko vođstvo u Crnoj Gori je bilo posebno zainteresovano za stvaranje „federacije“. U tome je pružilo podršku [[Narodnoj upravi]] (političko tijelo stvoreno od strane Njemaca u jesen 1943. u koje su ušle brojne [[Velika Srbija|velikosrpske]] pristalice, kao i članovi [[Crnogorska federalistička stranka|CFS]]; jedna vrsta kvislinške vlade u Crnoj Gori) i prihvatilo saradnju sa njom. U [[Podgorica|Podgorici]] je 30. i 31. decembra 1943, zajedno sa predsjednikom Narodne uprave [[Ljubom Vuksanovićem]], major [[Đorđije Lašić]] organizovao konferenciju kontrarevolucionarnih snaga kojoj je prisustvovalo oko 500 četničkih oficira koji su svi već bili pristupili saradnji s njemačkim okupatorom. Na konferenciji je, uz Vuksanovića, učestvovao i jedan broj članova Narodne uprave. Tom prilikom, usvojena je rezolucija kojom se zahtijevalo: {{izdvojeni citat|Da se svi članovi Narodne uprave odreknu svake partijsko-političke aktivnosti do potpunog uništenja komunizma, do svršetka rata... Da se u cilju efikasne borbe protiv komunizma stvori jedan jedinstveni antikomunistički srpski front s jedinstvenom komandom nad svim srpskim oružanim odredima, te u tom cilju, želimo, da general Nedić kao najstariji i kao najuvaženiji srpski oficir proširi svoju vlast i nad Crnom Gorom, jer je cio narod ovog kraja svestan svoje nemogućnosti da se sam pomaže i od komunizma brani. On očekuje spas od ovog jedinstva i od vojničkog starešine kakav je general Nedić.<ref>AII—T, X 1v—60 (44), Pismo majora Blaža Gojnića potpukovniku Petru Baćoviću iz januara 1944.</ref><ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Istorijski institut SR Crne Gore u Titogradu, Obod, Cetinje, 1977, str. 455-456.</ref>}} U depeši koju je 21. decembra 1943. godine poslao Vrhovnoj komandi JVuO, major Đorđije Lašić (pseudonim »Kocev«) pozvao je generala Dražu Mihailovića na „izmirenje“ sa generalom Nedićem, s obzirom da je „danas najpotrebnije jedinstvo i sloga“: {{izdvojeni citat|Moja je dužnost da Vam predočim, apelujem da se ovo izgladi u interesu spasavanja ostataka Srpskoga naroda, jer je danas najpotrebnije jedinstvo i sloga. Za neuspeh snosićemo svi odgovornost... Ako ovo ne uradimo uspeha nema. Sve političke struje odbaciti radi jedinstva. Ako ne može mirno upotrebiti silu. Odbaciti sve što nije borbeno. [...] Za Vaše izmirenje sa Nedićem pozdravio bi ceo Srpski narod jednodušno, jer samo u tome vidi jedini spas. Lašić.<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref>}} Prethodno, iz obavještajnog odjeljenja [[2. oklopna armija (Wehrmacht)|2. oklopne armije]] javljeno je početkom decembra da je general Mihailović zatražio od majora Lašića, koji je uz Pavla Đurišića bio jedan od glavnih četničkih komandanta u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]], da se poveže sa srpskom kvislinškom vladom i generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Čovjek za vezu javlja 1. decembra: Draža Mihailović se trenutno nalazi u Sandžaku i dao je nalog majoru Lašiću da preko političke osobe ponudi Nediću svoju saradnju i time potvrdi svoje odvajanje od Londona. Lašić je želio posjetiti generala Keipera i ovo mu staviti do znanja. Lašić je zatražio od Arsa Petrovića da pripremi akciju i otputuje za Beograd.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=140&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456868.] <br /> ({{jez-njem|"7.12. meldet A.T. 174 : V–Mann meldet 1.12. : DM befindet sich z.Zt. in Sandzak und hat Mjr. Lasic den Auftrag gegeben, durch eine politische Person seine Mitarbeit Nedic anzubieten, womit er seine Trennung von London bestätigt. Lasic wollte General Keiper besuchen und ihm das zur Kenntnis bringen. Lasic hat Arso Petrovic ersucht, die Aktion vorzubereiten und nach Belgrad zu reisen."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} U istom izvještaju je proslijeđena i poruka iz [[V SS brdskog korpusa]] od 8. decembra 1943, kojom obavještavaju svoje nadređene o namjeri slanja delegacije generalu Nediću i specijalnom izaslaniku Neubacheru od strane kapetana [[Milorad M. Popović|Milorada Popovića]], komandanta Nevesinjskog korpusa JVuO: {{izdvojeni citat|5.SS brd. kor. za PzAOK 2 (8.12.43): Četnički kapetan Popović javlja da je srpsko nacionalno stanovništvo istočne Hercegovine potpuno opljačkano i da mu prijeti glad. Ovi nepodnošljivi uslovi ozbiljno ugrožavaju postojanje ovog sloja. Srbi iz istočne Hercegovine žele da pošalju deputaciju ambasadoru Neubacheru i generalu Nediću u Beograd i pitaju se da li i na koji način to može biti.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=139&rec=313&roll=196 NARA, T313, Roll 196, frame no. 7456867.] <br /> ({{jez-njem|"8.12. V.SS.Geb.A.K. meldet : Cetnik–Hauptmann Popovic meldet, dass serbisch national gesinnte Bevölkerung der Ost–Herzegovina vollkommen ausgeplündert und vom Hunger bedroht ist. Durch diese untragbaren Zustände ist die Existenz dieser Schicht ärgstens bedroht. Die Serben der Ost–Herzegovina wollen Deputation zu Gesandten Neubacher und General Nedic nach Belgrad senden und fragen an, ob und auf welchem Wege dieses geschehen kann."}})</ref>|Dodatak dnevnom izvještaju obavještajnog odjeljenja za 9. decembar 1943.}} Kada je riječ o [[Istočna Hercegovina|istočnoj Hercegovini]], već u jednom njemačkom izvještaju iz prve polovine oktobra 1943. data je detaljna analiza okolnosti u kojima živi poglavito srpsko stanovništvo u ovoj oblasti. Nakon [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] i zauzimanja njihove bivše okupacione zone od strane njemačkih trupâ, obavještajni oficiri [[7. SS dobrovoljačka gorska divizija Prinz Eugen|7. SS dobrovoljačke brdske divizije Prinz Eugen]] zapažaju da je raspoloženje hercegovačkih Srba (čiji se „najveći broj muških predstavnika i danas nalazi u četničkim redovima“) prevashodno uslovljeno zasićenošću ratom, tj. vojnim i političkim problemima. Ipak, kako navode njemački obavještajci, četničkom je vođstvu »borba protiv bandi« i dalje predstavljala osnovnu preokupaciju: {{izdvojeni citat|Kako ne bi zaostajalo za bandama, vođstvo hercegovačkih četnika je izgleda bilo odlučno paktirati sa svakim od koga se može nadati da će im pružiti olakšanje u borbi protiv komunizma. Ovo olakšanje se prvenstveno očekuje od njemačkog Wehrmachta. Viši četnički rukovoditelji su iznova tražili kontakt s divizijom i molili za podršku u borbi protiv bandi. Sam [[Dobroslav Jevđević|Jevđević]] je želio priznati [[Nezavisna Država Hrvatska|hrvatsku državu]] ako bi time mogao doći do bilo kakvog dogovora s njemačkim Wehrmachtom u pogledu borbe protiv komunizma. Vrijedna napomene jest i činjenica da je veliki dio hercegovačkih četnika, uključujući i starješine, privržen generalu Nediću i teži pripajanju Srbiji. Putovanje srpskog ministra-predsjednika u [[Adolf Hitler|Führer]]ov glavni štab pratila je ova grupa s velikim zanimanjem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1332&rec=314&roll=554 NARA, T314, Roll 554, frame no. 001326.] <br /> ({{jez-njem|"Die serbische Bevölkerung der Ost–Herzegowina, deren männliche Vertreter auch heute noch zum grössten Teil in den Reihen der Cetniks zu finden sind, ist zum grössten Teil kriegsmüde und nimmt allen politischen und militärischen Ereignissen gegenüber eine abwertende Haltung ein. Die Banden werden z.Zt. noch immer als Feind Nr. 1 angesehen, insbesondere von der Führung, die in der Bekämpfung der Banden in Hinblick auf eine allierte Landung und der Möglichkeit einer Entstehung des früheren Jugoslawiens in erster Linie eine innenpolitische Notwendigkeit sieht. Um gegenüber den Banden nicht ins Hintertreffen zu geraten, scheint die Führung der herzegowinischen Cetniks entschlossen zu sein, mit jedem zu paktieren, von dem sie sich eine Entlastung in Kampf gegen den Kommunismus erhoffen kann. In erster Linie wird diese Entlastung seitens der deutschen Wehrmacht erwartet. Höhere Cetnik–Führer haben wiederholt Verbindung zur Division gesucht und um Unterstützung in Kampf gegen die Banden gebeten. Jevdjević wollte selbst den kroatischen Staat anerkennen, wenn er dadurch zu irgendeiner Abmachung mit der deutschen Wehrmacht bezüglich des Kampfen gegen des Kommunismus kommen könnte. Bemerkenswert ist die Tatsache, dass ein grosser Teil der herzegowinischen Cetniks, darunter sich höhere Führer, sich zu General Nedić bekennt und einen Anschluss an Serbien erstrebt. Die Reise des serbischen Ministerpräsidenten ins Führerhauptquartier wurde seitens dieser Gruppe mit grossen Interesse verfolgt."}})</ref>|Procjena situacije štaba 7. SS divizije Prinz Eugen za mjesec septembar 1943. godine}} Iz izvještaja [[15. brdski armijski korpus (Wehrmacht)|15. brdskog armijskog korpusa]], koji obuhvata period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944. godine, može se zaključiti i da vojvoda [[Uroš Drenović]], četnički zapovjednik u [[Bosanska Krajina|Bosanskoj Krajini]], održava vezu sa generalom Milanom Nedićem: {{izdvojeni citat|Drenović, vođa četnika jz. od Banje Luke, namjeravao je otići za Srbiju. Kao razlog, naveo je iznova oživljeni ustaški teror, i njegovo toleriranje od strane njemačkih vlasti. Plan je do sada ostao neizvršen. Veze s Nedićem i Mihajlovićem mogu se smatrati sigurnima. Borbena vrijednost četnika pri komunističkom [[Prva banjalučka operacija|napadu na Banju Luku]] se pokazala kao mala. Uz samo jedan izuzetak, postigli su dobre rezultate u izviđanju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1088&rec=314&roll=563 NARA, T314, Roll 563, frame no. 001079.] <br /> ({{jez-njem|"Drenovic, der Führer der Cetniks SW Banja Luka, beabsichtigte nach Serbien zu gehen. Als Grund gab er den neu auflebenden Ustaschaterror und seine Duldung durch dtsch. Stellen an. Der Plan blieb bisher unausgeführt. Verbindungen mit Nedic und Mihajlovic dürfen als sicher gelten. Der Kampfwert der Cetniks beim komm. Angriff auf Banja Luka war gering. Sie leisteten mit einer Ausnahme allein gute Dienste bei der Aufklärung."}})</ref>|Izvještaj Obavještajnog odjeljenja 15. brdskog korpusa za period od 1. decembra 1943. do 10. januara 1944 (12. I 1944.).}} Takođe, 26. decembra 1943. vojvoda Drenović se sastao sa poručnikom Kirchnerom iz Wehrmachtove [[Brandenburger|divizije Brandenburg]]. Tom prilikom, pominjala se mogućnost odlaska komandanata bosanskih četnika za Srbiju i stavljanja na raspolaganje Milanu Nediću: {{izdvojeni citat|Drenović moli za dozvolu da evakuiše familiju u Beograd, pod njemačku zaštitu; Marčetić također moli za propusnicu za put u Srbiju, gdje se želi staviti na raspolaganje Nediću. U razgovoru se pomenula mogućnost stvaranja Srpske legije pod njemačkom komandom; četnici su ovu mogućnost oduševljeno pozdravili. Također su izrazili spremnost da se, poslije uništenja komunizma u Bosni, bore u Rusiji; jedini uslov je da ova jedinica bude sastavljena isključivo od Srba.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=233&rec=314&roll=566 NARA, T314, Roll 566, frame no. 000229.]</ref>|Izvještaj sa sastanka poručnika Kirchnera i Uroša Drenovića u Karanovcu na dan 26. decembra 1943 (27. decembar 1943.).}} [[Boško N. Kostić]], lični sekretar [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]], bilježi u svojoj memoarskoj knjizi ''Za istoriju naših dana'', izdatoj 1949. godine u [[Lille]]u, da su tokom 1943. i 1944. godine intenzivirani kontakti između zvaničnika kvislinških vlasti i pripadnika četničkog pokreta iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Dalmacija|Dalmacije]], [[Lika|Like]] i drugih oblasti. Kostić tvrdi da su kuriri iz ovih krajeva redovno dolazili u Beograd, stupali u vezu sa Nedićem i Ljotićem a zatim se vraćali u svoje jedinice. Prema Kostićevim navodima, tada je pri štabu Srpskog dobrovoljačkog korpusa uspostavljen bio i Spoljni otsek, koji je imao za cilj da pomaže mnogim četničkim jedinicama van teritorije okupirane Srbije: {{izdvojeni citat|Štab Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa bio je postao prihvatilište četnika i iz drugih naših krajeva, iz Like, Dalmacije, Bosne, Sandžaka... U štabu je bio osnovan takozvani Spoljni otsek kome je bio zadatak da prihvata, zbrinjava i pomaže četnike za vreme njihova boravka u Beogradu i da ih svojim kanalima prebacuje, posle svršena posla, na njihovu teritoriju. Spoljni otsek je dobijao od Srpske vlade novčana sretstva i slao ih u pojedine naše krajeve, nabavljao je, u granicama svojih mogućnosti, i oružje za četnike izvan okupiranog područja Srbije... Cilj je bio, da se ojačava i produbljuje ideja o potrebi jedinstvene nacionalne borbe na celom području srpskog naroda. Četnici, van okupiranog područja Srbije — tamo gde su se nalazili izmedju dva žrvnja, ustaškog i komunističkog, — vapili su za takvom borbom. I svi odreda osudjivali su svaku isključivost i netrpeljivost. Za njih su djeneral Draža Mihajlović, djeneral Milan Nedić i Dimitrije Ljotić vršili isti veliki narodni posao i stoga su smatrali kao nešto sasvim prirodno da posete i Nedića i Ljotića u Beogradu kad su posetili djenerala Dražu Mihajlovića na Ravnoj Gori ili na nekom drugom mestu u srpskim planinama.<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana - Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 139–142.</ref>}} == Saradnja sa Nedićevom vladom 1944. == {{main|Bitka za Srbiju 1944.|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Da ojačamo položaj Nedića, bilo je u planu da Crnu Goru priključimo Srbiji. Crna Gora, koja je na početku i bila četničko leglo, izgledala je kao najpogodnije tlo, odakle bi moglo da započne sakupljanje antikomunističkih snaga. Na zahtev Nojbahera, mi smo oslobodili jednog od četničkih vođa iz Crne Gore i ponudili smo mu da organizuje antikomunističke snage u njegovom kraju. On je za protivuslugu zamolio da Nemci puste iz zatvora 2.000 njegovih četnika. Nemačka komanda za Jugoistok podržala je 6. januara 1944. taj predlog i, uz saglasnost Hermana Nojbahera, odobrila, da se prvo oslobode 500 pristalica Pavla Đurišića. Hitler je, međutim, 10. januara 1944. odbacio taj plan. Krajem januara 1944, međutim, pokret Draže Mihailovića opet je krenuo drugim smerom. 26. januara 1944. održan je na Ravnoj gori četnički kongres, na kome je Mihailović prisutne delegate pozvao na borbu protiv okupatora. Ono što nam je posebno izgledalo opasno, da je sve češće dolazilo do saradnje između legalnih srpskih snaga Nedića i četnika, koji su ponovo ojačali. Time je kod Nemaca ugled Nedića pao.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Srbija i Mihailović zimi 1943/44.)}} {{izdvojeni citat|Nasuprot našem nacionalnom frontu postoji samo jedan – drugi front a to je komunistički. Sve naše oružane snage sa nacionalnim četnicima moraju se ujediniti... Sutra mora doći ne do podvojenih formacija, nego do jedne Srpske vojske koja će biti u jednoj ruci i raditi za spas Srpstva... I do sada među nama nacionalistima postojao je prećutan sporazum, a sada mora doći do formalnog sporazuma, jer smo mi svi sinovi jedne zemlje. Gde još postoje neke oštrice izglađujte ih. Ako ne budemo danas, a naročito sutra, jedna duša i jedno telo znajte, mi ćemo propasti.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 238–239.</ref>|General [[Milan Nedić]], o potrebi stvaranja „jedinstvenog nacionalnog fronta svih nacionalnih snaga u borbi protiv komunista“, jul–avgust 1944.}} {{izdvojeni citat|Političku slogu Nedić-Draža Mihajlović treba posmatrati kao činjenicu.<ref>{{Cite web |title=ZABELEŠKA OBAVEŠTAJNOG ODELJENJA KOMANDE JUGOISTOKA OD 18. AVGUSTA 1944. POVODOM PONUDE DRAŽE MIHAILOVIĆA ZA SARADNJU U BORBI PROTIV JEDINICA NOVJ |url=http://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm |access-date=2022-08-09 |archive-date=2022-10-15 |archive-url=https://web.archive.org/web/20221015183044/https://znaci.org/00001/4_14_4_229.htm }}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=576&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000571.] <br /> ({{jez-njem|"Politische Einigung Nedic/D.M. ist als Faktum zu betrachten."}})</ref>|Zabeleška obaveštajnog odeljenja komandanta Jugoistoka od 18. avgusta 1944. povodom ponude Draže Mihailovića za saradnju u borbi protiv NOVJ}} Prvog dana 1944. godine, Okružno načelstvo u [[Užice|Užicu]] obavijestilo je svoje nadležne u Beogradu da se u tom kraju obje strane, tj. četnici i njemačka okupaciona sila, pridržavaju [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovora potpisanih krajem 1943]]: {{izdvojeni citat|Pripadnici D.M. pokreta, koji su organizovani u borbi protiv partizana, održavaju i nadalje kontakt sa nemačkim trupama i vojnim vlastima, neposredno i preko komandanata SDS-a u Užicu.<ref>AVII, Nedićeva arhiva, 25-1-18.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221015170611/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2022-10-15 }}, str. 18.</ref>}} O prvim pozitivnim efektima potpisivanja četničko-njemačkih sporazuma po organizaciju JVuO na [[Kosovo|Kosovu]], major [[Radoslav Đurić]] (pseudonim »He-He«) javlja [[Dragoljub Mihailović|Draži Mihailoviću]] u depeši od 9. januara 1944: {{izdvojeni citat|U [[Kosovska Mitrovica|Mitrovici]] je oslobođeno 60 naših političkih krivaca. Građanstvo je klicalo doslovno pred Nemcima. Živeo Draža Mihailović, živeo Nedić. Nemci su uhvatili neke vojnike [[Radomir Cvetić|Cvetića]] i [[Dragutin Keserović|Keserovića]] sa oružjem i odmah ih pustili. Nedić izdao naredbu da se naši ljudi slobodno mogu njemu javiti bez ikakve odgovornosti. Iz drugog kosovskog korpusa pobeglo je 5 naših vojnika Nediću.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} O javnom ispoljavanju podrške pučanstva četničkom pokretu u nazočnosti okupatora, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini bila je obaviještena i 26. januara od strane »Saše«, tj. majora [[Aleksandra Mihajlovića]], komandanta Beograda JVuO, koji navodi da se slična manifestacija održala u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]]: {{izdvojeni citat|U [[Zaječar]]u održan jedan veliki zbor 22 ov. m. u prisustvu Nemaca. Rečeno je da ima tri vlade koje se bore za spas srpskog naroda i to: vlada u [[Kairo|Kairu]], sa [[Petar II Karađorđević|Kraljem Petrom]], đenerala Nedića i Draže Mihailovića. Kad je narod čuo u najvećem oduševljenju pozdraviše Dražu Mihailovića i to u prisustvu Nemaca, koji su izjavili da će skoro napustiti Srbiju. Čika Uroš.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} U depešama poslatim 14. i 16. januara 1944. kapetan [[Nikola Kalabić]] (pseudonimi »Ras-Rasa« i »Švarc«) informiše generala Mihailovića o žestokim [[Bitka za Ivanjicu januara 1944.|borbama za Ivanjicu]] koje se vode protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|2. proleterske]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|5. krajiške divizije NOVJ]]. Kalabić piše da se snage JVuO bore rame uz rame sa okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|(14. I) 2700 Bugara otišlo na položaj prema partizanima. Sada se na položaju nalaze snage četničke i poljske straže. <br /> (14. I) U borbi kod Ivanjice poginula 55 partizana, 40 zarobljeno, a mnoge su sami poneli i sakrili. Poljske straže poginulo 20, Bugara 9, a jedan nemački oficir ranjen na pet mesta. Ivanjica je stradala od artiljerije i građanstvo je prilično stradalo. Komunisti oterali i pobili 5 Nemaca iz feldžandarmerije. Pored toga oterali jednog pomorskog kapetana, apotekara i nešto poljske straže. <br /> (16. I) Na Javoru kod Kušića i Katića još se vodi borba između komunista s jedne i četnika, poljske straže, Nemaca i Bugara s druge strane. Komunista ima oko 3500. Opkoljeni su i sada bi trebalo dotući ih.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>|Kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Korpusa Gorske garde JVuO]]}} Inspektor četničkih trupa pukovnik [[Jevrem Simić]] (pseudonimi »Stipe« i »Drška«) obavještava Vrhovnu komandu JVuO 17. januara te godine da se povezao sa funkcionerima Nedićeve [[Nacionalne službe rada za obnovu Srbije]]. Pukovniku Simiću su se pridružili i delegat JVuO u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]] i jedan od Mihailovićevih najbližih saradnika od početka rata potpukovnik [[Dragoslav Pavlović]], kao i major [[Aleksandar Mihajlović]], komandant Beograda JVuO: {{izdvojeni citat|Inženjer major Simić iz nacionalne službe u Beogradu do danas meni nepoznat, tražeći vezu sa Pavlovićem došao meni i javio: sa Pavlovićem imao sastanak 20. novembra u Sibnici na Homolju i ovaj ga angažovao za pregovore sa Nedićem rekavši: Ovo što Vam govorim, govorim Vam kao da govori Draža. Ukratko zadatak mu je da u tvoje ime pregovara sa Nedićem, da Nedić daje novac za nas. Da može javno da te grdi, da on čuva Beograd, a Draža zemlju i još slično. Simić je imao više sastanaka sa Nedićem, donosi izveštaj i želi da po razgovoru sa Pavlovićem ide k tebi. Ja sam mu rekao da čeka dok preko tebe ne dobijem odgovor Pavlovića. Sumnjam da si ti Pavloviću dao ovaj zadatak, jer da treba sa Nedićem pregovarati, dao bi meni, pošto sam bliži. Pavlović mu je dao naziv šifre i naredio da se preko Saše javlja i traži vezu. Odgovori da znam šta Simiću da kažem. Mnogo priča o neredu kod naših u Beogradu. Veli, ranije je sarađivao sa Tribrođaninom iz Homolja.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} 13. januara 1944, pukovnik Simić javlja generalu Draži Mihailoviću da se jedinice JVuO i SDS zajedno bore protiv NOVJ i u rejonu [[Aranđelovac|Aranđelovca]] i [[Lazarevac|Lazarevca]]: {{izdvojeni citat|U [[Velika Ivanča|Velikoj Ivanči]] grupa crvenih oko 300 opkoljena od Rasovih trupa i straže. Borba se čuje i oko Aranđelovca. Rezultat još ne znam. Telefonom javljeno: Oko [[Arilje|Arilja]] i Ivanjice ogorčene borbe, učestvuju i švapski tenkovi. Ovi i našima dali municiju za borbu. Avijacija greškom pobila dosta Bugara i komandanta u Lisanskoj klisuri, ubili 150 partizana. Tvoj Drška.<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_58.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 14. januara 1944. godine]</ref>}} U trenutku kada još nije bio poznat ishod [[Hermann Neubacher|Nojbaherove]] inicijative o formiranju ''Velikosrpske federacije'', četničko vođstvo računa na ovu mogućnost i pokušava profitirati iz te političke kombinacije. 22. januara 1944, potpukovnik [[Petar Baćović]] (pseudonim »Nav-Nav«) obavještava generala Mihailovića o povezivanju četnika u [[Crna Gora|Crnoj Gori]] i [[Sandžak]]u sa sljedbom [[Dimitrije Ljotić|Dimitrija Ljotića]]: {{izdvojeni citat|Dolaskom Srbijanske vojske u Crnu Goru, jedinstvo Srpstva dolazi sve više do izražaja. Svuda se manifestuje nerazdvojenost Srbije i Crne Gore. To znatno pojačava duh za borbu protiv komunista. Dolaskom Ljotićevih »Belih Orlova« oseća se živa akcija među Ljotićevcima u Crnoj Gori i ima izgleda, da će naročito po varošima uskoro postati opasnost za nas u toliko više, što okupljaju oko sebe sve one ličnosti, koje su kompromitovane svojim vezama sa okupatorima, Italijanima i Nemcima. Oni otvoreno prete da će okupatoru prestaviti svakoga onog, koji ne bude sa njima. Svi vojni komandanti primili su saradnju sa Nemcima u borbi protivu komunista i potpisali poznatu obavezu...<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Četnički komandant piše 24. januara 1944. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]]: „Izgleda da će Sandžak i Crna Gora biti priključeni Srbiji“. Istog dana, depešom je poslat i njegov odgovor potpukovniku Petru Baćoviću: {{izdvojeni citat|Da li su već stigli u Crnu Goru neki Nedićevi ili Ljotićevi odredi i kuda. Neće oni prestavljati veliku opasnost za nas. Jedinstvo srpstva treba i sa naše strane što više da se ističe i nerazdvojivost Crne Gore i Srbije. Borbu protiv komunista moramo voditi svim srestvima... <br /> Sa Ljotićevcima treba taktizirati, ali mi ne možemo ići njihovim putem.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_69.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 23. januara do 4. februara 1944. godine]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Od delegata VK JVuO za Crnu Goru, [[Boka kotorska|Boku]], Sandžak i [[Albanija|Albaniju]] majora [[Sava Vukadinovića]] (pseudonim »Dra-Dra«), koji će od proljeća 1944. biti načelnik štaba [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], 1. februara stiže potvrda o skorom dolasku srpskih kvislinških jedinica, kao pomoć crnogorskim četnicima u borbi protiv snaga NOVJ: {{izdvojeni citat|U Crnoj Gori se sa nestrpljenjem očekuje dolazak Nedićevih trupa koji je najavljen. Sprema im se doček. Dolaskom je narod oduševljen ne zbog simpatije naroda prema Nediću, već zbog toga što se dolaskom trupa Crna Gora nalazi ponovo uz bratsku Srbiju i time se manifestuje zajednička borba Srpstva protiv komunista. Dolaskom trupa pojačaće se moral Crnogoraca i rešenost za borbu do uništenja komunista, a u potpunosti [[Lovćenska brigada|zelenaše]] jednom za svagda likvidirati.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Pukovnik Jevrem Simić javlja 28. januara generalu Draži Mihailoviću da je major [[Dušan Janjić]], komandant Sremsko-slavonskog četničkog odreda i komandant Psunjskog korpusa,<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knj. 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 210.</ref> posjetio generala Nedića. Pukovnik Simić (»Stipe«) u depeši navodi: {{izdvojeni citat|Major Dušan Janjić, komandant našeg odreda u Banja Luci ponovo je bio [u] Beogradu i Božić proveo kod kuće. Nemci za ovo znali. Odlazio u kabinet Nedića. Tražio sam od Saše objašnjenje pošto mu je u kuću dolazio. Ovo me začuđuje. Znaš li ti šta treba ovo da znači.<ref name="ReferenceG">[https://znaci.org/00001/4_14_3_67.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 15. do 31. januara 1944. godine]</ref>}} Uz asistenciju lokalne SDS i prećutnu saglasnost njemačkih okupacionih vlasti, četnici Ivankovačkog korpusa JVuO su u noći između 1. i 2. februara 1944. godine izvršili [[Masakr u Pomoravlju|pokolj u tri grada u Pomoravlju]].<ref>Boško Živanović — Damnjan Popović — Miodrag Jovanović: ''Pomoravlje u narodnooslobodilačkoj borbi 1941—1945'', Svetozarevo 1961, str. 340—342.</ref> Potpukovnik [[Ljubomir Mihailović]] (pseudonim »Long«; nakon [[Legalizovani četnici|legalizacije]], bio je do polovine 1942. pomoćnik komandanta Srpske državne straže u [[Jagodina|Jagodini]]<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_2_10.htm Pismo komandanta Timočkog korpusa od 14. januara 1943. Branivoju Petroviću o potrebi zajedničke akcije protiv pripadnika Narodnooslobodilačke vojske na relaciji Zaječar—Niš]</ref>), komandant Velikomoravske grupe korpusa (VMGK), izvještava 17. februara generala Mihailovića i Vrhovnu komandu o rezultatima četničke akcije: {{izdvojeni citat|Noću između 1/2 - II preduzeo sam čišćenje komunista po varošima. Rezultat je ovaj: u Jagodini 17 muškaraca i 7 ženskih, u Ćupriji 9 muškaraca i 1 ženska, u Paraćinu 11 muškaraca i 1 ženska, svega 37 muškaraca i 9 žena. Sa ovim likvidirane su glavne vođe i organizatori. Neki komunisti su izmakli, ali su preduzete mere da se pohvataju. Narod je ovim zadovoljan. Načinom izvršenja pokazali smo prijateljima i neprijateljima našu snagu jedinstvo i organizatorsku sposobnost.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Nakon što je više četničkih komandanata u Srbiji potpisalo [[Ugovori o saradnji četnika i Wehrmachta|ugovore sa Wehrmachtom]], postala je saradnja stražara i „ilegalnih četnika DM“ pravilo, a ne izuzetak, tako da se pred Njemcima više nije ni pokušavala sakriti. O ovome vrlo ubjedljivo svjedoči i zvanični izvještaj Odeljenja za državnu zaštitu „o događajima u Srbiji od 11. do 17. februara 1944“: {{izdvojeni citat|Bilo je sukoba SDS kao i u okrugu zaječarskom u kojima su odredi Srpske vlade gotovo redovno pomagani od ilegalnih četnika DM, poražavali komuniste na svakom koraku. Ova jedinstvena akcija udruženih nacionalnih snaga dala je za poslednja dva meseca veoma zadovoljavajuće rezultate, tako da je u tome vremenu palo više komunističkih vođa poznatih još iz prvih dana njihove aktivnosti u Srbiji...<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 1–1/2–9, Pregled opšte situacije u zemlji po okruzima od 11. do 17. februara 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 221.</ref>}} Već 1. februara 1944. godine, u izvještaju koji je okružni načelnik u [[Užice|Užicu]] uputio lično generalu Milanu Nediću, između ostalog, stajalo je sljedeće: {{izdvojeni citat|Pošto su poslednje partizanske horde potisnute iz okruga, zahvaljujući oružanoj akciji nemačkih i bugarskih trupa, naših odreda Srpske državne poljske i granične straže, pripadnici DM, u saradnji sa našim odredima SDS, učestvuju u svim borbama protiv partizana.<ref>Arhiv Srbije, Fond MUP, br. 2093, neregistrovano.</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/295.</ref>}} 10. februara 1944. godine, u Vrhovnu komandu JVuO stiže više depešâ koje je poslao potpukovnik [[Ljubomir Jovanović Patak]] (pseudonim »Mihovil«), iz kojih se vidi da je ovaj četnički komandant iz [[Istočna Srbija|istočne Srbije]], prema uputima i uz znanje Draže Mihailovića, bio povezan s brojnim kvislinškim dužnosnicima. Konkretno, riječ je o generalu [[Panti Draškiću]], ministru u prvom sazivu Vlade nacionalnog spasa, uhićenom od strane Nijemaca baš zbog veza s JVuO; zatim jednom od čelnih ljudi SDS-a pukovniku [[Branimiru Živkoviću]]; te majoru [[Trifunu Mikiću]], bivšem načelniku štaba [[Četnici Koste Pećanca|Srpske Četničke Komande]] Koste Pećanca: {{izdvojeni citat|Pukovnik Branimir Živković načelnik štaba komande žandarmerije, na moj poziv pismom odgovorio je da želi da se ilegalizuje, o čemu je i Vas izvestio. Mislim da bi njegov dolazak kod nas dovukao veliki broj oficira, jer on uživa n[eograničeno?] poverenje, izrazio je želju da bude na ovom sektoru, trebalo bi mu poveriti veću komandu. Major Živojin Ristić, načelnik štaba pukovnika Pavlovića, obavestio me je da ste naredili da uhvatim vezu sa majorom Trifunom Mikićem, radi sastanka sa njim. Mikić je u redovima dobrovoljaca, verni saradnik Nemaca i naš otvoreni neprijatelj. Molim za izveštaj. [...] <br /> Đeneral Draškić, njegov tast moli za intervenciju, odnosno kome treba da se obrati u Beogradu radi njegovog oslobođenja.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} Istog dana, u štab Draže Mihailovića stiže i telegram poslat od strane pukovnika Jevrema Simića. Pukovnik Simić obavještava komandanta četničkog pokreta da je od kapetana [[Milana Medića]], zamjenika komandanta Gorske kraljeve garde (tj. Nikole Kalabića), saznao da komandant Beograda JVuO major Aleksandar Mihajlović i dalje održava vezu sa Ilijom Paranosom, potpredsednikom Beogradske opštine i bliskim saradnikom [[Dragomir Dragi Jovanović|Dragog Jovanovića]]: {{izdvojeni citat|Medić mi javlja: Saša bio sa njim u mojoj blizini. Došao autom iz Beograda sa Paranosom, pomoćnikom u opštini Dragog Jovanovića, koga pretstavlja kao našeg najjačeg saradnika. Otkuda sad ovo kad ja znam ko je i šta Paranos i kakvi su odnosi između njega i Dragog. Drška.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} U vreme nešto intenzivnijih sukoba između četnika Draže Mihailovića i snaga nemačkog okupatora u pojedinim delovima Šumadije, naročito u kragujevačkom i mladenovačkom okrugu, od sredine februara do kraja maja 1944, dolazi do jednog naizgled paradoksalnog sastanka. Naime, u prvoj polovini marta 1944. u selu Vranići pokraj Čačka došlo je do sastanka između generala [[Miroslav Trifunović|Miroslava Trifunovića]], istaknutog člana Vrhovne komande JVuO, i predstavnika nemačkog okupatora Šterkera, na kome se razgovaralo o mogućnosti sporazuma između okupatora i četnika Draže Mihailovića u pogledu borbene saradnje protiv NOVJ, što bi podrazumevalo i naoružavanje četnika. Sastanku je prisustvovao i [[Milan Aćimović]], ministar unutrašnjih poslova u kvislinškoj vladi Milana Nedića.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/325.</ref> U izvještaju koji je 10. februara 1944. godine poručnik [[Jovan Pupavac]] (»Hugo«) poslao majoru [[Slavoljub Vranješević|Slavoljubu Vranješeviću]], komandantu Zapadne Bosne, kao jedan od razloga za napuštanje [[Dinarska divizija|Dinarske divizije]], Pupavac pominje i saradnju vojvode [[Momčilo Đujić|Momčila Đujića]] sa [[Dimitrije Ljotić|Dimitrijem Ljotićem]]. Pupavac, koji je i u depeši od 23. decembra 1943. VK JVuO ukazivao na prisustvo Ljotićevih izaslanika u štabu vojvode Đujića, ali i na činjenicu da je ljudstvo divizije u potpunosti u službi Njemaca,<ref name="ReferenceA">[https://znaci.org/00001/4_14_3_52.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 16-30. decembra 1943. godine]</ref> tvrdi da su ljotićevci veoma aktivni u Dinarskoj diviziji, te da se nalaze pod njemačkom zaštitom, kao i da Đujić ima puno povjerenje u njih: {{izdvojeni citat|U sastavu Dinarske oblasti, posle dolaska Nemaca, Ljotićevci su postali najaktivniji. Predstavnik njihov je Samodol Krešimir, Ljotićev sekretar za Dalmaciju. U Šibeniku imadu svoju komandu. Njihov je rad isti kao i u Srbiji i dolazi vrlo često do tuče između naših boraca i njih. Pop Đujić sve to tolerira i ako su oni pod komandom njegovom. Popovi kao Ljotićevci postali su vrlo aktivni od dolaska Nemaca, a na žalost ima ih dosta pošto su ih zaštitili Talijani za vreme uprave u Dalmaciji. Pop Đujić ih smatra najvećim saradnicima i oni zajednički rešavaju sve stvari.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_73.htm Izveštaj komandanta 1. brigade Bosanskokrajiškog četničkog korpusa od 10. februara 1944. komandantu korpusa o saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji]</ref>}} <div style="text-align:center;font-size:85%;"><gallery mode="packed" heights="200"> Ljotic i djujic.png|Dimitrije Ljotić i Momčilo Đujić sa saradnicima u Sloveniji, zima 1944/1945. </gallery></div> Pet dana nakon Pupavčeva izvještaja, sâm Momčilo Đujić (pseudonim »Dal-Dal«) javlja Draži Mihailoviću da je uspostavio kontakt sa Rokom Kalebom, pristalicom Ljotićevog [[ZBOR]]-a iz [[Dalmacije]]. Vojvoda Đujić traži od Mihailovića instrukcije za postupanje u vezi ponude za saradnju koju mu je upućena: {{izdvojeni citat|Poručio mi je, da želi sa mnom razgovarati po pitanjima koja se tiču sudbine srpskog naroda u ovim krajevima i uspostave veze između đenerala Mihailovića i Nedića i Ljotića. Naglasio je, da je radi toga ovamo poslat od Ljotića i da mora sačekati moj odgovor. Ukoliko smatrate za vajdu pošaljite mi potrebne instrukcije i ovlastite me za ovaj razgovor.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića septembar 1943. — jul 1944, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 84, str. 419.</ref>}} Ni sudski kapetan u Dinarskoj diviziji Ilija Jevtić nije bio ništa manje eksplicitniji kada je svojim nadređenim slao informacije o kolaboraciji pripadnika JVuO s okupatorom na teritoriji NDH a koja je nekad pripadala italijanskoj okupacionoj zoni. Kapetan Jevtić piše 20. februara 1944. majoru Slavoljubu Vranješeviću o četničkim odredima u [[Šibenik]]u, kao i u ostalim mjestima u [[Dalmacija|Dalmaciji]]: {{izdvojeni citat|Četnika ima u Šibeniku. To je posebna grupa četnika, koji imaju vođstvo Ljotićevaca, sem njihovog političkog prestavnika bivšeg narodnog poslanika Slavka Grubišića, lekara, iz Šibenika, koji me je uveravao da je on kao veliki [[Jugosloveni|Jugosloven]] i [[Hrvati|Hrvat]] i dušom i srcem za Dražu Mihailovića. Ova grupa četnika drži Dalmatinsko primorje naravno sa Nemcima, čije su snage minimalne i koji nadoknađuju svoju snagu četnicima. U Splitu u ovo vreme nije bilo četnika odn. četničke komande, mada su četnici i njihove starešine odlazile u taj grad. U Drnišu, Kninu, Gračacu, Zadru, Obrovcu i drugim manjim mestima ima četnika i njihove komande. Četnici stanuju u kasarnama zajedno ili u blizini nemačkih vojnika. Sve se akcije izvode zajednički, ali po naređenju Nemaca i njihovih oficira. Četnici su vodiči i prethodnice. Sem nekoliko sela u svim drugim mestima gde se nalaze Nemci tu se nalaze i četnici. A kada Nemci izvrše zauzimanje kakvog mesta starešine četničke prave sebi reklamu da su to četnici učinili odn. tako se to javlja Vrhovnoj komandi.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_78.htm Izveštaj kapetana Ilije Jevtića od 20. februara 1944. komandantu zapadne Bosne o svom radu i saradnji četnika i Nemaca u Dalmaciji i Lici]</ref>}} Na jednom skupu četničke emigracije, decenijama nakon Drugog svjetskog rata (vjerovatno početkom [[1990-e|90-ih]] godina), vojvoda Momčilo Đujić je o generalu Milanu Nediću izjavio sljedeće: „Milan Nedić je spasio više od pola miliona Srba i 80 hiljada djece srpske, koja su uspjela da pobjegnu sa [[Ustaše|ustaškog]] noža. Milan Nedić je imao tešku ulogu, braćo i sestre... Da je mene neko pitao u početku rata: 'Hoćeš sa Milanom Nedićem ili sa Dražom u šumu?' — ja ne bih išao uz Nedića. Ja bih otišao u šumu kod Draže, jer u šumi je bilo lako. Mi smo bili svoji gospodari — puška ti, puška mi! A u Beogradu je trebalo klanjati pred Nijemcima i spašavati Srbiju da je ne raskopaju Bugari, Mađari, Arnauti i ostali neprijatelji... Braćo i sestre, nemojte se varati, to Vam kaže vojvoda Đujić...“ O saradnji Mihailovićevih četnika sa Nedićevom vladom, vojvoda Momčilo Đujić kaže: „Draža je govorio: 'Pošalji svoje kurire u Beograd, u tu ulicu, i u tu kuću...' I u toj kući bio je ministar finansija [[Bogoljub Kujundžić]]{{efn|U prvom sazivu Nedićeve Vlade nacionalnog spasa (od 29. avgusta 1941. do 7. novembra 1942. godine), Bogoljub Kujundžić se nalazio na čelu Ministarstva poljoprivrede i ishrane, da bi od 10. novembra 1942. do kraja okupacije obnašao funkciju ministra pravosuđa.}}, i taj je ministar finansija iz Nedićeve vlade, iz Nedićeve kase slao, i na Ravnu goru i meni na Dinaru, pune vreće novaca: [[Ante Pavelić|Pavelićevih]] kuna, talijanskih lira, bivših [jugoslovenskih — prim.] dinara... Dakle, oni [Mihailović i Nedić — prim.] su radili zajedno, umrli su zajedno, i tako, braćo...“<ref>[https://m.youtube.com/watch?v=hmznK0Z_XX8 YouTube: Vojvoda Momcilo Djujic]</ref> Kakvo je raspoloženje vladalo u srpskim kvislinškim redovima vis-à-vis saradnje sa ravnogorcima, Draža Mihailović je informisan u depeši od 13. februara 1944. od strane majora [[Vladimira Komarčevića]] (»Dum-Dum«), komandanta Kolubarskog korpusa: {{izdvojeni citat|Nedić u Beogradu sazvao sve komandante okružnih straža. Rekao im, sa Dražom pregovori privode se kraju i to će biti u redu. Komandanti se bunili zašto se Ljotićevcima daje sve, a straži ništa. Na ovo Nedić je zaplakao i uspeo da im objasni, zašto to mora tako da bude. Na jednoj večeri u Valjevu, Ljotić se u poverenju žalio svojim prijateljima da Dragi Jovanović pomoću Majsnera i drugih Švaba hoće da uzme vlast od Nedića. Dragi Jovanović uverava Švabe da im organizacija Dražina nije opasna, nego im je Nedić opasniji. On će ih u datom momentu udariti u leđa. Nedića štiti Nojbaher i neće Dragi Jovanović uspeti. Ljotić u Valjevu po završenim predavanjima skupio dobrovoljačke oficire i u poverenju rekao im: »Gospodo, vlast u ruke što čvršće. Dosta smo bili na dnu mora, sad moramo na površinu. Sa ovima se moramo obračunati.« Ovo se odnosi na nas. Dalje je kazao: »Sporazumevaju se sa Nemcima, a sa nama neće. Oni su prema tome osovina, a nas zovu peta kolona. U Beogradu možete nositi firmu Dražinu na grudima, Nemci neće da ih hapse«. Major Komarčević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} [[Živorad Vukosavljević]] (pseudonim »Knap«), načelnik štaba Severnih pokrajina JVuO, tj. Komande [[Vojvodina|Vojvodine]] i [[Slavonija|Slavonije]], na čijem se čelu nalazio general [[Svetomir Đukić]], piše 17. februara 1944. četničkoj Vrhovnoj komandi da se sastao sa Milanom Nedićem (u depeši od 16. februara, Vukosavljević za generala Nedića koristi pseudonim »Otac«), kao i sa komandantom SDS generalom Jonićem te tvrdi da su mu oni ponudili raznovrsnu pomoć i saradnju: {{izdvojeni citat|Izvestio sam opširno o sastanku sa Nedićem i sa komandantom straže Jonjićem. Nedić traži stalnu vezu radi ujedinjenja srpskog fronta i daje sugestije za spasavanje Srba. Davaće obaveštenja i materijalnu pomoć. Veza da bude tajna, Jonjić se potpuno Vama stavlja na raspoloženje bez obzira na Nedića i on traži stalnu vezu a učiniće dosta u materijalnom smislu. Neke stvari mogu samo lično da Vam saopštim. Ostalo je za sada da Vam prenesem njihove želje i dobijem instrukcije. Šteta bi bilo ne iskoristiti ovo što nude.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} General Mihailović (alias »Laz-Laz«) odobrava Vukosavljeviću da se iskoristi veza sa Nedićem i Jonićem, budući da nakon šest dana naređuje: {{izdvojeni citat|Pitajte Dragoslava Pavlovića, da li je zaista slao jednog čoveka kod oca Srbije. Preko Vukosavljevića treba pumpati oca Srbije a da to ne zna Sveta Đukić. Neka Vukosavljević iskoristi i komandanta straže i oca Srbije.<ref>Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, str. 428.</ref>}} Kapetan [[Miloš Vignjević]] (pseudonim »Azed«), načelnik Štaba Zlatiborskog korpusa JVuO, u depeši od 23. februara 1944. obavještava Vrhovnu komandu: {{izdvojeni citat|Nedić dodelio Pavlu Đurišiću i Lukačeviću 5 miliona dinara i 5 vagona žita, koje će se prebaciti vozom do Priboja. Opštine dobile naređenja iz Beograda da se prekinu odnosi sa četnicima D.M., tako glasi depeša. Nemački oficir za vezu u Užicama, Sigfrid izjavio jednom našem čoveku da se ovo odnosi samo na jednu jedinicu kod Beograda, a da ovde ostaje po starom. Ovaj korpus nije imao do sada nikakve veze sa okupatorom. Kapetan Vignjević.<ref name="ReferenceB">[https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 13. do 29. februara 1944. godine]</ref>}} Krajem februara 1944. godine, dvije čete iz sastava 1. bataljona [[Četvrta vojvođanska udarna brigada|4. vojvođanske NOU brigade]] pokušale su, prelazom u [[Mačva|Mačvu]] preko [[Sava|Save]], izvršiti napad na lokalne četničke jedinice i pripadnike kvislinške [[Srpske granične straže]] (SGS). Međutim, usljed jakog otpora četnika i graničara u utvrđenim ogradama i bunkerima, napad je odbijen, dok je gotovo 40 boraca 4. vojvođanske brigade poginulo. Kapetan [[Vojislav Tufegdžić]], komandant Cerskog korpusa JVuO, pretpostavljene je 2. marta izvijestio o ishodu borbe: {{izdvojeni citat|27 februara o.g. komunisti su ponovo izvršili prelaz u Mačvu kod sela Ravnja. Prelaz je trebao biti izvršen sa jačim snagama, ali je od naših delova i graničara primećen na vreme, te je uspeo samo izvestan deo da se prebaci, jer je još dok su bili na vodi, na njih otvorena jaka vatra iz automatskih oružja, te su im nanešeni veliki gubitci. Sa prebačenom grupom vođena je duža borba, u kojoj je poginulo - izbrojano 42 komunista i 29 zarobljeno, od kojih i dve žene. Ostatak je razbijen i nateran ponovo na reku te su se mnogi još i podavili. Zarobljeni komunisti su odmah na licu mesta pobijeni. Naši delovi nisu imali gubitaka u opšte, dok je poginulo 2—3 graničara i njihov komandant poručnik Bogić, inače odličan oficir iz naše organizacije. Nemci i dobrovoljci iz Šapca u opšte nisu krenuli u ovu borbu. Tako su komunisti i ovog puta dobili dobru lekciju i baš na terenu gde su mislili da imaju svojih pristalica.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_85.htm Izveštaj komandanta Cerskog korpusa od 2. marta 1944. o borbama protiv delova 4. vojvođanske brigade kod s. Ravnje]</ref>}} Nekoliko sedmicâ ranije, i major [[Dragoslav Račić]] (pseudonim »Jo-Jo«), komandant Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, izvještava o prebacivanju mačvanskih partizana iz [[Semberija|Semberije]] u [[Zapadna Srbija|zapadnu Srbiju]]: {{izdvojeni citat|Noću između 8/9 -II- prebacile su se jače komunističke snage iz Semberije u Mačvu kod sela Badovinaca. Sa letećim brigadama krećem za Mačvu. Žandarmerija se već bori. Naredite Komarčeviću da prikupi sve snage i bude spreman za pokret. Svakoga dana javljaću situaciju. Major Račić.<ref name="ReferenceI">[https://znaci.org/00001/4_14_3_74.htm Izvod iz knjige primljenih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 11. februara 1944. godine]</ref>}} O spremnosti kvislinških struktura na saradnju sa Mihailovićevim četnicima svjedoči i tekst Božidara Nedića, brata generala Milana Nedića, objavljen 24. marta 1944. godine u listu ''Novo vreme'', u kom se ističe jasan i nedvosmislen zaključak: {{izdvojeni citat| Kažite svakom ko vam kaže da ima još nedićevaca, dražinovaca, ljotićevaca da je to laž, jer od danas ima samo Srba, s jedne, i komunista, s druge strane.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/326.</ref>}} General Milan Nedić je u sličnom tonu poručivao srpskoj javnosti da napravi izbor između dvije strane. U tekstu pod naslovom “Glas Srbije”, objavljenom u listu „Srpski narod“ 8. aprila 1944. godine, on piše: {{izdvojeni citat|Grokću puške, štepuju mitraljezi, trešte bombe, gruvaju topovi. To je odgovor Srbije [[Josif Visarionovič Staljin|Staljin]]u, [[Winston Churchill|Čerčil]]u, [[Dušan Simović|Dušanu Simoviću]] i svima i starim i novopečenim crvenjacima. […] Na oružje, Srbi, svi složno protivu crvenih dušmana. […] Neka svima budu primer udružene srpske oružane snage, koje se bratski, rame uz rame bore u [[Ibarska dolina|Ibarskoj dolini]]. Gorko se srpski demon [[Josip Broz Tito|Tito]] prevario u računu. Padaju njegovi partizansko-oslobodilački redovi. Kose srpski mitraljezi njegove partizane i partizanke kao snoplje. […] Kao brat do brata bore se tu divovski jedan pored drugog srpski dobrovoljci, srpski stražari i srpski četnici.<ref>Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006, str. 387.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} Tokom 1944, pripadnici 2. gvozdenog puka SDS pod komandom pukovnika [[Radovana Kusovca]] i pripadnici okružnog odreda SDS iz [[Leskovac|Leskovca]] pod komandom majora [[Aleksandra Stikića]] bili su nosioci terora nad stanovništvom [[Južna Srbija|južne Srbije]] koje je bilo naklonjeno partizanima. 2. gvozdeni puk je brojao oko 300 ljudi i imao je zadatak da vrši obezbeđivanje željezničke pruge [[Beograd]]—[[Solun]] u cilju sprečavanja partizana da vrše diverzije. Pod neposrednom komandom majora Stikića i kapetana [[Mihajla Zotovića]], puk je vršio upade u veći broj sela između Leskovca i [[Doljevac|Doljevca]]. Prilikom tih akcija počinjeni su razni zločini nad nenaoružanim meštanima za koje se sumnjalo da pomažu [[NOP]]. Kapetan Zotović je prednjačio u ovim zločinima, uzevši neposrednog učešća u ubijanju. U istrazi 1945. godine, podatke o nastanku ove formacije pružio je [[Dragutin Keserović]] (koji se tim povodom sastao sa pukovnikom Kusovcem), jedan od najistaknutijih komandanata JVuO u Srbiji: {{izdvojeni citat|Marta 1944. dobio sam naređenje od Draže u kome mi naređuje da pomognem pukovnika Kusovca u formiranju 2. gvozdenog puka na terenu Prokuplja, tj. da mu stavim [na raspolaganje] potreban broj obveznika sa teritorije Toplice. Marta meseca došao je Kusovac kod mene u civilnom odelu u blizini Kuršumlijske banje kuda sam prolazio idući ka Rači. Pokazao mi je punomoćje D. M. datirano februara ili marta meseca, u kome ga Draža ovlašćuje da formira II gvozdeni Nedićev puk na teritoriji Prokuplja. U punomoćju je naznačeno da treba da se obrati meni da mu dozvolim da vrbuje potreban broj ljudi na teritoriji Toplice. U razgovoru sam mu saopštio da nemam ništa protiv toga da on formira, odnosno popuni, Gvozdeni puk na mojoj teritoriji i da mu neću praviti u tom pogledu nikakve smetnje. Gvozdeni puk formiran je kao Nedićeva jedinica, ali je bio u stvari pod komandom Dražinom. Ljudstvo je dao Draža, a oružje i opremu Nedić.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2014, стр. 418.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 317-318.</ref>|Pukovnik [[Dragutin Keserović]]}} 11. aprila 1944. godine Nojbaher je razgovarao sa generalom Hansom Felberom, a potom i sa Nedićem, o odnosu prema prema četnicima Draže Mihailovića. Nakon razgovora Felber je 12. aprila izvestio Komandu Vermahta: {{izdvojeni citat|U jučerašnjem razgovoru ministar-predsednik Nedić je saopštio gospodinu poslaniku Nojbaheru o dosadašnjem toku njegovih 'pregovora' sa Dražom Mihailovićem sledeće: # Nedić je poručio D. M. da je nacionalno jedinstvo pred komunističkom opasnošću životna potreba svih Srba. # Pretpostavka za saradnju je da odredi D. M. potpuno obustave sve akcije ne samo protiv Nemaca već i protiv Nedićevih vlasti. # Najbolje bi bilo kad bi D. M. napustio zemlju, ali Nedić je saglasan da i dalje trpi njegov (Dražin) boravak u šumi, kao i brojno ograničenu gardu, za čije bi se izdržavanje sam Nedić brinuo. # Tajne pregovore, bez znanja nemačkih službenih mesta, on (Nedić) odbija. Svi njegovi predlozi bili bi dati pod uslovom da Nemci na njih pristanu.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/11_62.htm |title=Nikola Milovanovic - DRAZA MIHAILOVIC |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=464&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frames no. 000460—000461.] <br /> ({{jez-njem|"I. In der gestrigen Besprechung teilte Ministerpräsident Nedić Herrn Gesandten Neubacher über den bisherigen Verlauf seiner "Verhandlungen" mit DM folgendes mit: <br /> 1) Nedić hat DM sagen lassen, die nationale Einigkeit sei angesichts der kommunistischen Gefahr ein auch von Nedić anerkanntes Erfordernis. <br /> 2) Voraussetzung für ein Zusammengehen sei die vollkommene Einstellung jeder Opposition nicht nur gegen die deutsche Wehrmacht, sondern vor allem auch gegen die serbischen Behörden, sowie die Unterlassung jeglicher selbständigen Aktionen gegenüber der Bevölkerung. <br /> 3) Am besten wäre es, wenn DM das Land verlassen würde. Nedić sei aber bereit, einen weiteren Aufenthalt im Walde zu dulden, desgleichen eine beschränkte Garde, für deren Unterhalt er auch aufkommen würde. Das Gros hätte er zu entlassen und auf die Felder zu schicken. <br /> 4) Geheime Verhandlungen ohne Wissen der deutschen Dienststellen lehne er ab. Alle seine Vorschläge trügen den Vorbehalt der deutschen Zustimmung."}})</ref>}} U proljeće 1944. godine, Nijemci, Nedić i Ljotić su pomogli [[Pavle Đurišić|Pavlu Đurišiću]] pri stvaranju [[Crnogorski dobrovoljački korpus|Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa]], čije su jedinice prvi put upotrijebljene u [[Sandžak]]u, a kasnije po cijeloj [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Tada je iz [[Kruševac|Kruševca]] u Sandžak poslan II bataljon Petog puka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] pod komandom kapetana I klase Vojislava Najdanovića sa 893 dobrovoljca<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 280.</ref> kako bi pomogao Đurišiću, a [[Mihailo Olćan]], bivši ministar narodne privrede u Nedićevoj vladi i Ljotićev bliski drug, došao je s ovim bataljonom u Sandžak kao oficir za vezu između Đurišića i Nedića. Neko vrijeme je kao oficir za vezu služio i novinar [[Ratko Parežanin]]. Peti puk SDK je aprila 1944, zajedno sa Đurišićevim četnicima, učestvovao i u [[Operacija Frühlingserwachen (1944)|operaciji Frühlingserwachen]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=364&rec=314&roll=663 NARA, T314, Roll 663, frame no. 000357.]</ref> Crnogorski dobrovoljački korpus (CDK) dijelom su sačinjavale bivše Đurišićeve trupe koje su Nijemci pustili iz zarobljeništva, ali većinom je bila riječ o četnicima, koji su pod imenom »nacionalnih snaga« ostali u Crnoj Gori. Što se tiče organizacije, formalne lojalnosti, komandnih kanala i opskrbe, Đurišićeve snage su bile dio kvislinških trupâ koje su organizirali i izdržavali Nijemci, ali tijesno povezane sa Ljotićevim Srpskim dobrovoljačkim korpusom (SDK). Usprkos svemu tome, Đurišić, pa tako i njegove trupe, nastavile su sa svojom prvotnom odanošću Draži Mihailoviću i njegovoj organizaciji.<ref>[https://znaci.org/00001/40_64.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje KOLABORACIJA IZVAN SRBIJE DO OKTOBRA 1944.]</ref> CDK je imao oko 5.000 pripadnika. General Nedić je Đurišića tada unaprijedio u čin potpukovnika. Prethodno, u isti čin ga je unaprijedio i [[Petar II Karađorđević|kralj Petar II]], i to na Mihailovićev prijedlog.<ref>Dr Radoje Pajović, Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941-1945, Obod, Cetinje, 1977, str. 472.</ref> {{izdvojeni citat|Nemci su naoružali 5. 649 crnogorskih dobrovoljaca, ali je Firer zabranio, da se oni stave pod zajedničku komandu Srpskog dobrovoljačkog korpusa.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Ratko Parežanin, kao jedan od ljudi koji je 1935. skupa sa Dimitrijem Ljotićem utemeljio JNP Zbor, za vrijeme okupacije je bio na poziciji šefa Vaspitnog odseka SDK. Nakon rata, Parežanin je posvjedočio koliko je savez Đurišić—Nedić—Ljotić bio čvrst, kao i kakva je bila njegova uloga u održavanju veze između četnika Pavla Đurišića i kvislinške vlade u Beogradu: {{izdvojeni citat|Od dolaska 2. bataljona 5. puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Sandžak kod vojvode Pavla Đurišića — februara 1944. godine — dobrovoljci su bili u stalnim vezama sa četničkim odredima Crne Gore i Sandžaka. Iz dana u dan te veze su se pojačavale. Posle kraćeg vremena došlo je i do formalnog ujedinjavanja naših jedinica... U to vreme od strane Nedića naimenovan je Đurišić za pomoćnika Koste Mušickog, komandanta SDK i unapređen u čin potpukovnika... Od starijih najpre je bio Mihailo Olćan veza sa Pavlom i njegovim četnicima. Docnije sam ja pridodat Olćanu sa nekoliko mlađih drugova. Kad je Olćan napustio ovo mesto, Ljotić je preporučio Nediću da me postavi za vezu između Nedićeve Srbije i četnika Crne Gore i Sandžaka. Nedić je prihvatio ovaj predlog i odredio me pismenim aktom za neku vrstu „zamenika” kod vojvode Đurišića.<ref>[https://www.antenam.net/istorija/362442-jesen-cetnika-u-crnoj-gori-1944 Vladimir Jovanović: Jesen četnika – u Crnoj Gori 1944.]</ref>}} Parežanin dopisuje: „U poslednje vreme Pavle Đurišić je imao svoju stalnu delegaciju u štabu SDK. Njen je zadatak bio održavanje veze sa dobrovoljcima i snabdevanje četničkih jedinica u Sandžaku od strane Nedićeve vlade (oružje, odeća, obuća, pa i novac).” U kvislinškim [[mediji]]ma u Srbiji tog vremena, kao pozitivan primjer upravo se izdvajala saradnja jedinicâ vlade Milana Nedića i snagâ pod komandom Pavla Đurišića. U prvoj polovini maja 1944. Đurišić je otputovao za Beograd, gdje se sastao sa Nedićem, [[Hermann Neubacher|Hermannom Neubacherom]] i [[Maximilian von Weichs|Maximilianom von Weichsom]], komandantom Jugoistoka, a postavljen je i za pomoćnika komandanta SDK generala [[Koste Mušickog]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_161.htm Izveštaj komandanta Vučedolske brigade od 22. maja 1944. Komandi operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine i Komandi Trebinjskog korpusa o teškoj situaciji kod četničkih jedinica u Crnoj Gori]</ref> Pavle Đurišić se tada srio i sa Mihailom Olćanom, u tom periodu političkim komesarom SDK.<ref>{{Cite web|url=https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|title=Mihailo Olćan|last=|first=|date=|website=|publisher=Zanimljiva istorija|archive-url=https://web.archive.org/web/20210923112219/https://zanimljivaistorija.com/2017/12/12/mihailo-olcan/|archive-date=23. 09. 2021|dead-url=|access-date=}}</ref> U „Novom vremenu“, u broju od 21. i 22. maja 1944 (u tekstu naslovljenom “Crna Gora zahteva slogu svih Srba”), objavljena je fotografija Olćana i Đurišića. Major Pavle Đurišić je tom prilikom obećao: „Jedno mogu da garantujem a to je da ću očistiti od komunista krajeve Sandžaka i Crne Gore.”<ref>[https://www.antenam.net/drustvo/religija/296066-novi-cetnicki-parastos-micovic-i-ostojic-krivotvore-istoriju-sada-na-krnovu Vladimir Jovanović — Novi četnički parastos: Mićović i Ostojić krivotvore istoriju, sada na Krnovu]</ref> 13. jula 1944. godine, [[Radio Beograd]] je pohvalio Đurišića za službu [[Sile Osovine|silama Osovine]].{{sfn|Maclean|1957|p=210.}} Prethodno, list „Novo vreme“ u broju od 12. juna 1944. prenosi riječi generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Moje staro vojničko srce zadrhtalo je kada sam čuo za podvige junačkih četa sokola Pavla Đurišića, kada su počele da stižu vesti da uz moje oružane odrede bratski pristupaju u borbu protiv srpskih dušmana i ostali srpski nacionalni borci.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/329.</ref>}} [[File:Vojvoda Pavle Đurišić u Beogradu, s nemačkim oficirom u nemačkom automobilu ispred zgrade Narodne skupštine.jpg|thumb|Prilikom posjete [[Beograd]]u maja 1944. godine, komandant crnogorskih četnika [[Pavle Đurišić]] (na zadnjem sjedištu, u sredini) otvoreno se stavlja u službu okupacionih i kvislinških vlasti u Srbiji. Fotografija je načinjena ispred zdanja [[Narodna skupština Republike Srbije|Narodne skupštine]].]] O kontaktima potpukovnika Đurišića s Nedićem, Nijemcima i ljotićevcima u Beogradu, obaviješten je bio i general Dragoljub Mihailović, i to od strane majora [[Aleksandra Mihajlovića Vilija]], komandanta beogradskih ravnogoraca. Naime, 20. maja 1944. godine, major Mihajlović piše: „Iz redova SDK predviđa se formiranje jedne crnogorske jedinice. Naziv, jačina i sastav za sada nepoznati”.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 277, reg. br. 6/1.</ref> U drugom radiogramu poslatom tog dana, major Mihajlović prenosi VK JVuO dodatne informacije: {{izdvojeni citat|Kako saznajemo major Pavle Đurišić nalazi se u Beogradu, gde je primljen od strane Nedića. Saznaje se da mu je odobreno formiranje odreda od 7.000 ljudi. Dobio je 10.000 metara platna i dva kamiona. Formiranje i opremu odobrili Nemci.<ref>AVII, ČA, K—277, reg. br. 6/1.</ref>}} Svjestan da bi ovakvo Đurišićevo javno istupanje moglo prouzročiti veliku političku štetu JVuO, kako u zemlji tako i u inostranstvu, general Mihailović je 24. maja poslao depešu majoru [[Vojislav Lukačević|Vojislavu Lukačeviću]] (pseudonim »Ram-Ram«), kojom ga upozorava: {{izdvojeni citat|U »Novom Vremenu« od 21. i 22. maja, izašla je Pavlova slika sa ministrom Olćanom, kao i Pavlova izjava Vremenu. Hitno smo ovo demantovali preko demokratske Jugoslavije. Pavlu preporučujem da nam ne pravi ovakve nezgode jer posle toga dolaze otvoreni napadi preko Londona, koje nam škodi u narodu.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Pored Đurišića, general Milan Nedić je pokušavao od okupatora obezbijediti izvor snabdijevanja i za potpukovnika [[Đorđije Lašić|Đorđija Lašića]], jednog od četničkih komandanata u [[Drugi svjetski rat u Crnoj Gori|okupiranoj Crnoj Gori]]. U izvještaju komande Jugoistoka od 6. maja 1944. godine (samo dan nakon pogibije Đorđija Lašića u [[Savezničko bombardovanje Podgorice|savezničkom bombardovanju Podgorice]]), navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Predsjednik srpske vlade Nedić nekoliko puta dolazio radi snabdijevanja majora Lašića [Đorđe] sa 20-30 mitraljeza i 1000 kompleta italijanske opreme; rečeno mu je da se Lašić obrati direktno Feldkomandanturi 1040; Feldkomandantura će ispitati da li je Lašić pouzdan i voljan za borbu na strani Wehrmachta; ukoliko jeste, Feldkomandantura će ga snabdijeti u okviru svojih mogućnosti, a naročito mitraljezima.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=695&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000691.] <br /> ({{jez-njem|"Der serb. Ministerpräsident Nedic wurde schon des öfteren hier wegen Unterstützung des Major Lasic Djordje aus Podgorica im Kampfe gegen die Kommunisten vorstellig. Insbesondere bittet er um Zuteilung von 20 – 30 MG und insgesamt 1000 komplette Ausrüstungen aus italienischen Beutebeständen. Der Ministerpräsident wurde gebeten, den Major Lasic Djordje an die F.K.1040 zu verweisen. Es ist zu prüfen, ob die Leute des Major Lasic Djordje zuverlässig und einsatzbereit an Seite der deutschen Wehrmacht kämpfen. Bei positivem Ergebnis ist der Major Lasic Djordje im Rahmen der bisherigen Unterstützung nationaler Verbände nach fen vorhandenen Mitteln, insbesonders mit MG, zu unterstützen."}})</ref>|Opunomoćeni komandant Jugoistoka za Feldkomandanturu 1040, Crna Gora (6. maj 1944.)}} Krajem aprila 1944. u selu Trbušanima pokraj Čačka ponovo je došlo do sastanka četnika Draže Mihailovića sa Milanom Aćimovićem i nemačkim predstavnikom Šterkerom. Izaslanici Draže Mihailovića na ovom sastanku su, sem generala Trifunovića, bili dr [[Živko Topalović]] i kapetan [[Predrag Raković]]. Na sastanku su četnički predstavnici podneli zahteve o potrebi u oružju i municiji.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n.d.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/327.</ref> Tokom [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|partizanskog prodora u Srbiju]], ravnogorske snage su se borile zajedno sa njemačkim, bugarskim i kvislinškim snagama ([[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Ruski zaštitni korpus|RZK]]) protiv [[2. proleterska divizija NOVJ|Druge]] i [[5. krajiška divizija NOVJ|Pete divizije]] NOVJ. U publikaciji ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', izdatoj u emigraciji, pristalica Ljotićeva [[ZBOR]]-a [[Borivoje Karapandžić]] navodi poimence ljotićevske, nedićevske i četničke komandante koji su se nalazili na čelu odredâ raspoređenih u jugozapadnoj Srbiji, a u pokušaju zaustavljanja ofanzive snagâ NOVJ: {{izdvojeni citat|Komunističke divizije izvršile su snažan pokušaj forsiranja reke Ibra. Njima su se suprotstavile sledeće nacionalne snage: IV puk Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa (Komandant major Voja Dimitrijević), II puk SDK (Komandant major Marisav Petrović), Drugi bataljon I puka SDK (Komandant kapetan Mijat Bardak), Prvi bataljon III puka SDK (Komandant kapetan Mladen Štaljanić), Javorski Korpus (Komandant major Radomir Cvetić), Prvi Ravnogorski korpus (Komandant poručnik Zvonko Vučković), Drugi Ravnogorski korpus (Komandant kapetan Predrag Raković), Kosovski korpus (Komandant kapetan Žika Marković) i jedinice Srpske državne straže pod komandom potpukovnika Dragutina Redića, Komandanta SDS Oblasti kraljevačke. Borbom je rukovodio zajednički Operativni štab, na čijem je čelu stajao Načelnik štaba Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa potpukovnik Radoslav Tatalović.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 261—262.</ref>}} [[Radosav Grujičić]] (pseudonim »Radovan«), inspektor [[Specijalne policije]] [[Uprave grada Beograda]], javlja 27. marta 1944. Draži Mihailoviću (»Br. 88«) da je dva dana ranije u [[Užice|Užicu]] primio znatnu količinu oružja od okupatora, i to preko 144 hiljade metaka, 400 mina za minobacače i 400 granata za topove kalibra 45&nbsp;mm.<ref>AVII, ČA, kut. 18, reg. br. 10/7—2.</ref><ref>Branko Latas, Četničko-nemački sporazumi o saradnji u Srbiji 1943—1944, Vojnoistorijski glasnik br. 2/1978, Beograd, str. 356.</ref> Grujičić obavještava Mihailovića i o položajima koje prema snagama NOVJ zauzimaju četnici, kvislinzi i okupatori u jugozapadnoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Za sada u okolini Ivanjice nalaze se sledeće snage: Cvetić i Marković na liniji Mučanj — Kušiće, jedan bataljon bugara Katići, jedan bataljon bugara Prilike plus 4 tenka, puk dobrovoljaca dve čete rusa i 4 tenka, Ivanjica tri bataljona bugara i dve čete nemaca koji su ovog momenta stigli.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_100.htm Izveštaj obaveštajca Radovana od 27. marta 1944. Draži Mihailoviću o dobijenoj municiji od okupatora u Užicu]</ref>}} U izvještaju od 8. aprila 1944. koji je kapetan [[Živojin Marković]], komandant 2. kosovskog korpusa poslao Draži Mihailoviću u kome ga obavještava o stanju četničkih organizacija na [[Kosovo (oblast)|Kosovu]], pored ostalog, piše: {{izdvojeni citat|Pojedini korpusi učestvuju u zajednici sa okupatorom i sa satelitima u borbi protiv partizana. Po onome gde je pretežnija opasnost od partizana kao što je bio slučaj u Ibru, gde su se našli, na jednoj liniji jednovremeno Ljotićevci, Nedićevci, Arnautska Šuc policija, Bugari, Nemci i Javorski korpus (major Cvetić). To ima psiholoških reperkusija na narod. Treba, po mom mišljenju, raditi da se Nemci, Ljotićevci, Arnauti i drugi nađu u prvim linijama, a ne naši redovi... Cvetićevi vojnici slobodno šetaju po Raškoj i Ibarskom dolinom, a okupator to gleda.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 101, reg. br. 10/3.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_3_256.htm Obaveštenje brigadira Armstronga od 8. aprila 1944. Draži Mihailoviću o poruci generala Padžeta da četnički komandanti sarađuju sa Nemcima i opasnosti da članovi britanske misije kod četnika padnu u ruke Nemaca]</ref>}} Potpukovnik [[Radoslav Tatalović]], načelnik štaba Srpskog dobrovoljačkog korpusa, 18. aprila 1944. podnosi izvještaj generalu [[Hans Felber|Hansu Felberu]] (od avgusta 1943. opunomoćeni komandant Jugoistoka; okupirana Srbija spadala je u njegovu zonu odgovornosti) u kome izražava zadovoljstvo saradnjom sa Javorskim korpusom JVuO pod komandom majora [[Radomir Cvetić|Radomira Cvetića]]: {{izdvojeni citat|Saradnja sa četničkom grupom Cvetić je veoma dobra.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=255&broj=811 NARA, T501, Roll 255, frame no. 000807.] ({{jez-njem|"Die Zusammenarbeit mit der Cetnikgruppe Cvetic ist sehr gut."}})</ref><ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref>|Zapisi o obilasku Vojnog zapovjednika Jugoistoka [[Prodor NOVJ u Srbiju proleća 1944.|operacije Kammerjäger]] (18-20. april 1944. godine)}} U izvještaju Vojnoupravnog komandanta Jugoistoka generala Hansa Felbera od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Wehrmachta, još jednom se notira potpora koju trupe potpukovnika Tatalovića pružaju četnicima Draže Mihailovića, u ovom slučaju na teritoriji NDH: {{izdvojeni citat| D) Grupa “Tatalović” Srpski dobrovoljački korpus uključio se kod [[Ljubovija|Ljubovije]] u borbe na hrvatskoj obali Drine i prihvatio četnike koji su se povlačili.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=736 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000732.] <br /> ({{jez-njem|"Bei Ljubovija griff SFK in Kämpfe auf kroat.Drina–Ufer ein u. nahm ausweichende Cetniks auf."}})</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_57.htm Izveštaj vojnoupravnog komandanta Jugoistoka od 13. maja 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o borbama sa 2. i 5. NOU divizijom na komunikaciji Užice - Višegrad]</ref>}} Referišući o situaciji u Srbiji, general Felber je u svom izvještaju od 22. aprila 1944. o suradnji četnika sa Nijemcima i kvislinzima zabilježio sljedeće: {{izdvojeni citat| Srbija: Pod pritiskom crvenih snaga koje su prodrle u južnu Srbiju, ponovo je porasla spremnost svih nacionalno orijentisanih krugova pod vođstvom okupacione vlasti da poduzmu borbu protiv komunizma. Javljeno je da je sâm Draža Mihailović u jednom govoru tražio lojalnu suradnju s okupacionim snagama kako bi otklonio komunističku opasnost u Srbiji. Vidljiv znak ovog novog razvoja je činjenica da se u južnoj Srbiji Nijemci, Srpski dobrovoljački korpus i DM–četnici bore rame uz rame.<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=553&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000549.] <br /> ({{jez-njem|"Serbien: Unter dem Druck der in S–Serbien eingedrungenen roten Kräfte ist die Bereitschaft aller nationalgesinnten Kreise unter Führung der Besatzungsmacht, den Kampf gegen den Kommunismus aufzunehmen, wieder gewachsen. DM selbst soll in einer Rede zu loyaler Zusammenarbeit mit Okkupator aufgefordert haben, um die kommunistische Gefahr in Serbien zu beseitigen. <br /> Einen sichtbaren Ausdruck hat diese Entwicklung darin gefunden, dass in S–Serbien Deutsche, SFK und DM–Cetniks Seite an Seite kämpfen."}})</ref>}} U izvještaju koji su aprila 1944. sačinili službenici [[Ured za strateške usluge|Ureda za strateške usluge]] (''Office of Strategic Services (OSS)''; preteča savremene [[CIA|Centralne obavještajne agencije]] [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), sugeriše se da bi „generala [Mihailovića] trebalo promatrati u istom svjetlu kao i Nedića, Ljotića i bugarske okupacione snage“.<ref>Sabrina P. Ramet, ''The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918-2005'', Indiana University Press, 2006, pp. 134.</ref> U noći 28/29. aprila 1944, pripadnici Resavske brigade JVuO pod komandom Vukašina Petkovića i lokalna SDS uhvatili su devet stanovnika [[Svilajnac|Svilajnca]]. Jedan uhapšenik je uspeo da pobegne, a ostali su sprovedeni u selo [[Дивостин|Divostin]] gde su zaklani. Sačuvano je potresno svedočenje Radosava Vidulovića, četnika pod Petkovićevom komandom, koji je 1944. ostavio pisanu belešku o pokolju u Divostinu: {{izdvojeni citat|Jedne noći, kad smo bivakovali kod sela Crkvenca, Vukašin [Petković] je došao u našu sobu i pitao: ’Ko hoće da ide sa mnom, imamo večeras da koljemo?’ Svi smo digli ruke uvis, jer, kako sam čuo, ko ne digne ruku, rđavo prolazi. Vukašin je odvojio pet trojki i otišao sa njima u nepoznatom pravcu. Posle pola sata vratili su se sa krvavim rukama i jedan sa prebijenom puškom. Svi koji su došli rekli su nam: ’'''Ala smo ih klali'''.’ Jedan je pričao kako mu se puška prebila kad je jednog udario po glavi. Jer oni prvo udare čoveka puškom u potiljak pa, kada padne, onda ga jedan prekolje. Svi su se smejali kako su ih poklali. Po izvršenom delu, vojnici su se prali od krvi, a takođe i kame koje su bile krvave.<ref>Коста Николић, „О неким проблемима у раду организације Југословенске војске у отаџбини на југу Србије 1942-1944.“, Лесковачки зборник, LI, Лесковац, 2011, стр. 263.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 151.</ref>}} U jednom izvještaju od 5. maja 1944, neimenovani pripadnik ravnogorskog pokreta se žali na stanje u Resavskom korpusu, kao i na poručnika Vukašina Petkovića, navodeći da je stanovništvo okupirane Srbije ogorčeno zbog četničkih zločina te njihove neskrivene saradnje sa kvislinzima i okupatorom: {{izdvojeni citat|Najgori je poručnik Vukašin Petković. U aprilu je ubio: Iliju Bućina, sveštenika, poznatog nacionalnog radnika; Mihaila Jovanovića, nacionalnog borca iz Južne Srbije i ličnog prijatelja [[Aleksandar I Karađorđević|kralja Aleksandra]]; Čedomira Protića, Ivana Dimitrijevića i još dva obućara, pod optužbom da su komunisti! Poručnik Petković u narodu dobio ime “Car grkljan”. Nečuveni teror nad narodom. Narod nas smatra izvršiocem Nedićevih želja, nemačkim slugama. Stradalo je mnogo žena koje nisu htele da budu ljubavnice pojedinim starešinama. Ko može ovakvim zulumima i zverstvima stati na put?<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 87-2-12.</ref><ref>Коста Николић, н. ч., стр. 272.</ref>}} Na zajedničkoj konferenciji svih kolaboracionističkih oružanih formacija, koja je održana 2. maja 1944. godine, [[Marisav Petrović]], jedan od komandanata SDK, optužio je generala [[Borivoje Jonić|Borivoja Jonića]] da su njegove jedinice (tj. SDS) „saradnici DM“ i dodao da „DM na ovaj način ima 95% pristalica u Srbiji“.<ref>Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 545.</ref> I sâm Borivoje Jonić će u svojim poslijeratnim zapisima istaći do koje mjere je bila izražena saradnja SDS sa Dragoljubom Mihailovićem i JVuO: {{izdvojeni citat|S.D.S. ne samo da je od svoga osnivanja sarađivala sa četničkom organizacijom, no je iste za svo vreme snabdevala oružjem, municijom, obućom, odećom i drugim potrebama. Zbog ove saradnje koju su Nemci progonili i kažnjavali smrću, brojno stanje straže smanjivalo se i bezbroj puta popunjavalo. Straža je bila glavni depo za popunu četničke organizacije u Srbiji. Preko straže išla je glavna obaveštajna služba četničke organizacije – u sve pravce i izvan Srbije... Može se slobodno reći i tvrditi da je 50% starešina i 25% ljudstva S. D. S. eliminisano iz njenih redova zbog saradnje i povezanosti sa ravnogorskim pokretom.<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2020, str. 312-313.</ref>}} Pored toga, general Jonić precizira na koje sve načine je Straža ukazivala pomoć Mihailovićevim četnicima: {{izdvojeni citat|Dotur novca, obuće, odeće i životnih potreba; štampanje novina i propagandnog materijala i rasturanje istog; snabdevanjem sa oružjem i municijom do najviših mogućih granica; fingirana otmica novca i drugih potreba za D. M. iz vozova i kamiona gde je S. D. S. u pripremama i izvršavanju učestvovala; ranjenici i bolesnici D. M. lečili su se u vojnim i građanskim bolnicama kao pripadnici S. D. S; snabdevanje lekovima i sanitetskim materijalom četnika, što je uzimato za S. D. S; ukazivanje specijalnih usluga savezničkim misijama kod D. M. od strane S. D. S. a posebno engleskom pukovniku Beliju u Šapcu, američkom pukovniku Mak Daulu sa misijom u Mačvi i u selu Vrčinu kod Beograda; preuzimanje u više slučajeva savezničkih padobranaca i predaja istih četnicima radi transportovanja u njihove baze, i. t. d.<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 362-364.</ref>|General [[Borivoje Jonić]], komandant Srpske državne straže od 1942. do 1944. godine}} Takođe, u ratnim memoarima kapetana [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], komandanta 1. ravnogorskog korpusa, nailazi se na potvrdu ocjene o naklonjenosti velike većine pripadnika SDS-a Mihailovićevom pokretu: {{izdvojeni citat|Viši oficiri u štabu vrhovne komande, pomagani od nekih političara koji se nisu mirili sa odlukama [[Svetosavski kongres|Baškog kongresa]], vršili su pritisak na Dražu da bez odlaganja prihvati saradnju generala Nedića. Oni su morali znati da nama ta saradnja nije bila potrebna, jer je skoro cela SDS bila na našoj strani, ali saradnja sa Nedićem značila je u stvari saradnju sa onima koji iza njega stoje, a oni su verovali da mi sa te strane možemo izvući neku značajnu korist...<ref>Звонимир Вучковић, Сећања из рата. Од отпора до грађанског рата, Ваљево, 2005, стр. 384.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n.d, str. 313.</ref>}} Major [[Aleksandar M. Mihajlović]], komandant Beograda JVuO, u izvještaju koji je Draži Mihailoviću poslao 22. aprila 1944. godine, svjedoči iz prve ruke o potpuno haotičnom stanju u redovima okupatora i kvislinga nakon [[Savezničko bombardovanje Jugoslavije|savezničkog bombardovanja glavnog grada Jugoslavije]] za [[Uskrs]] 1944: „Što se tiče vlasti, naših i nemačkih, ona je potpuno dezorijentisana i razbijena. Tri dana u Beogradu nije bilo takoreći nikakve vlasti. Svi su oni bili pogubili glave. Vlada je izbegla na Avalu, Uprava grada sklonila se na periferiju, komanda SDS takođe je izbegla na periferiju, Nemci se evakuišu preko Save i Dunava... Jedino su se kvartovski odredi SDS držali prilično dobro i požrtvovano su se zalagali za spasavanje stanovništva.“ Major Mihajlović piše i da je vanredna situacija rezultirala novim približavanjem srpskih nacionalističkih i kolaboracionističkih snaga: {{izdvojeni citat|Opšti zaključak: bombardovanje saveznika je uspelo, ali sa srazmernim ogromnim žrtvama našeg življa. <br /> II. — Čim je nestalo dosadašnje vlasti u Beogradu svi su požurili da mi se stave na raspoloženje. Jedan od prvih bio je đeneral Jonić. Ja sam se sastao sa njim sada prvi put. Rekao mi je da je od Vas dobio naređenje da naš odred snabdeva oružjem i municijom i izjavio mi je gotovost da ovo izvrši. Međutim, ogradio se da on ne raspolaže ni oružjem ni municijom, već mi treba da na terenu sa njihovim odredima uhvatimo vezu i da od njih ovo dobijemo, jer su oni u mogućnosti da to pred Nemcima rashoduju. Kako se bio proneo glas da je invazija Balkana otpočela, stavio mi se potpuno na raspoloženje u slučaju da naša akcija sad otpočne. Pored Jonića došao mi je i Dragi Jovanović. I sa njim sam se sastao. S njegove strane tražio je da se kod saveznika interveniše da se Beograd više ne bombarduje, jer mnogo strada naše nedužno stanovništvo. Molio je da ova intervencija potekne sa Vaše strane. Zatim, razgovarali smo u vezi njegovog postavljenja za komesara na teritoriji koja se poklapa sa Avalskim korpusom. Glavna tema je bila prihvat izbeglica i njihovo zbrinjavanje, pošto se to na terenu bez asistencije naših NRO [Narodnih ravnogorskih odbora] ne može sprovesti. Sa svoje strane tražio sam od njega da za sada nastane da se održi red u Beogradu, jer dok su Nemci u njemu ja nemam nameru da intervenišem u slučaju nekih nemira, tražio sam hranu za izdržavanje beogradskih izbeglica i pomoć od njega u oružju i municiji.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, документ бр. 711, стр. 625—628.</ref>}} U dnevnom izvještaju komande Jugoistoka za 16. maj 1944. upućenom Vrhovnoj komandi oružanih snaga [[Treći Rajh|Velikonjemačkog Rajha]], govori se o žestokim borbama okupatora i kolaboracionista protiv snagâ NOVJ, prilikom partizanske ofanzive ka Srbiji: {{izdvojeni citat|Srbija: ostaci 2. i 5. divizije su se sjedinili na planini Zlatar (južno od Nove Varoši). Time je nakon dva mjeseca skončao pokušaj div. grupe Morača, koja je izgubila tri četvrtine svoje snage, da izvrši Titovu naredbu o stvaranju komunističke baze u jugoistočnoj Srbiji. Nasuprot malim njemačkim i na nekim mjestima priličnim četničkim i dobrovoljačkim gubicima, neprijatelj je izgubio 2736 mrtvih, 108 zarobljenih i 64 prebjega.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=908&rec=78&roll=331 National Archive Washington, T78, Roll 331, frame no. 6288808.]</ref>}} General-major [[Kurt von Geitner]], načelnik štaba njemačkog komandanta Srbije Hansa Felbera, u drugoj polovini maja 1944. izvještava da četničke jedinice, zajedno sa SDK i stražarima, obezbjeđuju granicu okupirane Srbije od partizanskog upada: {{izdvojeni citat|Četničke jedinice pod majorom Weyelom, SFK i policija osiguravaju jugozapadnu granicu; Usljed pritiska crvenih, te pomanjkanja municije, čak i oni četnički komandanti koji su dosad bili suzdržani, sada žele da pregovaraju.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=771&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000767.]</ref>|Dnevni izvještaj Komande Jugoistoka za 19. maj 1944.}} Istovremeno, u ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Vermaht]]a se odaje priznanje četnicima i dobrovoljcima za odbacivanje snaga NOVJ iz Srbije: {{izdvojeni citat|Srpski dobrovoljački korpus i četnici pokazali su se kao dobri i pouzdani borci u borbama sa komunistima marta, aprila i maja, kada je Tito pokušao, bezuspešno, da prodre u Srbiju.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.)}} Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga uočava da je i u tom periodu glavni povod za zbližavanje Nedića i Mihailovića bio »porast komunističke opasnosti«, kao i da se ova saradnja pokušala sakriti od nadležnih njemačkih komandi u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Koncem maja 1944. došlo je do drugog pokušaja Tita da upadne u Srbiju, ali je njegov pokušaj ponovo propao, pa nije ni prešao reku Ibar. Zasluge za to imaju dobrovoljci Dimitrija Ljotića, koji su zaustavili komuniste. Sa porastom komunističke opasnosti, od godine 1944, došlo je do neslužbenog približavanja između Nedića i Mihailovića, ali nemačka strana nije mogla da dozna sve pojedinosti tog razvoja.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} Autori dnevnika ocjenjuju da je u posljednjoj godini okupacije došlo i do otopljavanja odnosa na liniji Ljotić—Mihailović: „Napetost i neslaganje sa pokretom Draže Mihailovića tek je popustila godine 1944. Do tada su četnici čak vršili represalije nad porodicama Dobrovoljačkog korpusa.“<ref name="Živković"/> U zabilješci iz ratnog dnevnika ađutanta generala Hansa Felbera od 7. maja 1944. godine, pominje se Felberov obilazak jedinicâ na frontu u zapadnoj Srbiji, gdje se nalaze »u borbi protiv bandi«, tj. partizana: {{izdvojeni citat|(7.5.44) Putovanje glavnokomandujućeg generala pješadije Felbera u pratnji rittmeistera Geschera, kapetana Gölsa i sonderführera Horaka u oblast Valjevo—Kosjerić—Užice—Kremna—Višegrad—Dobrun—Bajina Bašta. Posvuda sastanci s čelnicima jedinicâ koje su tamo raspoređene u borbi protiv bandi: [[Brandenburger|puka Brandenburg]], 696. odreda poljske žandarmerije, Bugara i SDK, kao i sa četničkim vođama Rakovićem i Kalabićem. Povratak putem Kragujevac—Topola 11. maja, dolazak u Beograd u 19 sati.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=807&rec=501&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frames no. 000803—000804.] ({{jez-njem|"7.5.44 Fahrt des O.B. Gen.d.Inf. Felber in Begleitung von Rittm. Gescher, Hptm. Göls und Sdf. Horak in das Gebiet von Valjevo—Kosjerici—Uzice—Kremna—Visegrad—Dobrun—Bajina Basta. Überall Besprechungen mit den Führern der dort im Kampf gegen die Banden eingesetzten Verbände des Rgt. Brandenburg, der Feldgend.Abt. 696, der Bulgaren und des SFK, sowie mit den Cetniks—Führern Rakovic und Kalabic. Rückfahrt über Kragujevac—Topola am 11.5., Eintreffen in Belgrad 19.00 Uhr."}})</ref>}} Već 13. maja 1944, u izvještaju poslatom Glavnom komandantu Jugoistoka feldmaršalu [[Maximilian von Weichs|Maximilianu von Weichsu]], general Felber u kratkim crtama ocjenjuje ulogu SDS: „Srpska državna straža ostaje nepouzdana. Prisan odnos sa četnicima.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=727&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000723.] ({{jez-njem|"SSW nach wie vor unzuverlässig. Innige Beziehung zu den Cetniks."}})</ref> U izvještaju poslatom 17. maja te godine od strane Vojnog zapovjednika Jugoistoka je primijećeno: {{izdvojeni citat|U posljednje vrijeme povećan broj dezerterstava iz Srpske državne straže kod Draže Mihailovića.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&roll=256&broj=757 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000753.] ({{jez-njem| <br /> "In letzter Zeit erhöhte Desertierungen der SSW zu DM."}})</ref>|Dnevni izvještaj za 17. maj 1944. godine}} Početkom maja 1944. [[Dimitrije Ljotić]], šef JNP [[Zbor]], pokrenuo je inicijativu za saradnju sa Mihailovićevim snagama. Ljotić i njegov sekretar [[Boško Kostić]] susreli su se 17. maja 1944. u selu Brđani kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]] sa generalom [[Miroslav Trifunović|Miroslavom Trifunovićem]]. Razgovori su trajali tri dana.<ref>Koстa Николић, Бојан Б. Димитријевић, н. д., стр. 380.</ref> Prema sećanju Boška Kostića, objavljenom 1949, na sastanku između Ljotića i Mihailovićevih predstavnika dogovoreno je sledeće: {{izdvojeni citat|Rezultat tih razgovora bio je sledeći: zajednička borba protiv komunizma; organizacija DM ostaje potpuna; sporazumno sa DM postavljanje okružnih i sreskih načelnika; četnici DM neće napadati nedićevce; u svim bitnim stvarima Nedić ima da se sporazume sa DM. Inače, u ostalim stvarima Nedićeve odluke imaju se izvršavati; DM prima u načelu izdržavanje u novcu i namirnicama od Nedićeve vlade u kom cilju (DM) saopštava vladi svoj normalni sastav; DM ima svog delegata kod Nedića; regrutovanju za Nedićeve oružane jedinice neće se činiti nikakve prepreke od strane DM; zajednički antikomunistički front u srpstvu izvan Srbije, Nedić će odmah potpomoći stvaranje četničkih odreda radi čišćenja Srema od komunizma, u kom cilju će pomoći u oružjem, municijom i ostalom spremom do 4.000 ljudi.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/327-328.</ref>}} [[Josef Matl]], [[Austrijanci|austrijski]] [[Slavistika|slavista]] i kapetan njemačke vojne obavještajne službe (''[[Abwehr]]''), bio je autoritativni poznavalac četničkog pitanja i osoba koja je tokom rata održavala kontakte sa brojnim Mihailovićevim povjerenicima. O sastanku Ljotića sa Trifunovićem, kao i o povezivanju kvislinških struktura sa Pavlom Đurišićem, Matl nakon rata piše sljedeće: {{izdvojeni citat|U toku nove nemačke politike koja je započela u jesen 1943. naimenovanjem Hermana Nojbahera za specijalnog opunomoćenika za Jugoistok, koji je dobio zadatak da na celom području Jugoistoka prikupi sve antikomunističke snage, došlo je do sporazuma između Nedića, Ljotića i Pavla Đurišića, komandanta četničkih odreda u Crnoj Gori i Sandžaku. Ovim sporazumom trebalo je koordinirati borbu srpskih dobrovoljačkih jedinica i četničkih odreda Pavla Đurišića, no usled stalnih intriga u štabu Mihailovića protiv saradnje sa Nedićem i Ljotićem, tek na osnovu pregovora između Ljotića i generala Miroslava Trifunovića, Mihailovićevog opunomoćenika, između 17. i 19. maja 1944. došlo je do stvarnog ujedinjavanja svih nacionalnih snaga [...] i do odgovarajućeg koordiniranja političkih zadataka u duhu zajedničkog antikomunističkog fronta.<ref>Josef Matl, ''Jugoslawien im zweiten Weltkrieg'', Osteuropa Handbuch, Bd. 1, Jugoslawien, hg. v. Werner Markert, Köln—Graz 1954, s. 99—121.</ref><ref>Venceslav Glišić, Teror i zločini nacističke Nemačke u Srbiji 1941-1945, Institut za istoriju radničkog pokreta Srbije, Rad, Beograd, 1970, str. 225, fus. 44.</ref><ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стp. 344.</ref>}} Borivoje Karapandžić navodi da je „dobar deo sporazuma“ sproveden, ali ne „u celosti“, zbog četničkih napada na pojedine dobrovoljačke komandante (poput Marisava Petrovića), ili predstavnike Nedićevih vlasti. Ipak, on piše: {{izdvojeni citat|Đeneral Mihailović poslao je odmah u Beograd kao svoga punomoćnika kod đenerala Milana Nedića kapetana Predraga Rakovića, Komandanta Drugog Ravnogorskog korpusa, čija je kancelarija bila u samom Predsedništvu Vlade, a kome je po izričnoj Dražinoj želji bio politički savetnik [[Aleksandar Cincar-Marković|Aleksandar Cincar — Marković]], Ministar Spoljnih poslova u Vladi Cvetković — Maček, koja je zaključila [[Vojni puč 27. marta 1941.|Pakt s Nemcima]] 25. marta 1941. Zatim je data celokupna sprema sa oružjem i municijom, tako da je u samom Sremu formiran Sremski četnički odred na čelu s majorom Srdićem, dok je Komandant Sremskog korpusa sa sedištem u Srbiji bio divizijski đeneral Sveta Đukić. Pa, onda, đeneral Milan Nedić izdao je naređenje Narodnoj Banci, koja je dostavila đeneralu Mihailoviću veću sumu novca za potrebe “Jugoslovenske Vojske u Otadžbini”, itd.<ref>Боривоје М. Карапанџић, н. д., стр. 282.</ref>}} 5. maja 1944. u [[Манастир Радовашница|manastiru Radovašnici]] održan je sastanak pripadnika kvislinških struktura iz [[Šabac|šabačkog]] okruga sa majorom [[Dragoslav Račić|Dragoslavom Račićem]], komandantom Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, na kom se raspravljalo o modalitetima saradnje dviju stranâ. U zapisniku sa sastanka prenesen je govor okružnog načelnika Stevanovića: {{izdvojeni citat|U svom govoru od 26 marta t.g. general Nedić pozvao je nacionaliste da prestanu sa međusobnim raspravama i borbama i da se ujedine u borbu protiv najvećeg neprijatelja Srpstva — komunizma. Taj apel naišao je na puno razumevanje kod četničkih organizacija D.M. u mnogim okruzima i tako je postignuta puna saradnja. Od strane nemačke sile dato je odobrenje i pomoć da ova saradnja dođe do punog izražaja. U želji da se takva saradnja postigne i u Okrugu Šabačkom Okružni načelnik sa svojim komandantima čini apel na majora Račića, kao najvišeg funkcionera organizacije D.M. u Okrugu, da i on u tom pogledu izvrši svoju srpsku dužnost. Ovo je naročito nužno učiniti zbog toga, jer su komunističke bande već otpočele svoj pakleni posao i u ovom okrugu.<ref>Arhiv VII, Ča, k. 127, reg. br. 2/17.</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_3_139.htm Naređenje komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa od 6. maja 1944. komandantu azbukovačkog sreza da se razgovori sa Nemcima vode po odobrenju Štaba Grupe korpusa]</ref>}} O neuspjehu partizanske ofanzive u Srbiji u proljeće 1944, kao i o intenzitetu i žestini borbi koje su se vodile, svjedoči i izvještaj od 8. maja 1944. poslat Draži Mihailoviću od strane komandanta Zlatiborskog korpusa JVuO kapetana [[Dušana Radovića Kondora]] (pseudonim »Debol«) u kom je navedeno sljedeće: {{izdvojeni citat|Celog dana 7-og maja, Nemci, Bugari, Dobrovoljci i moje zlatiborske i račanske snage vodile su jaku borbu sa kolonama crvenih na prostoru Solotuša, Bioska, Kadinjača, Zaglavak, Dub. Bugarska artiljerija dejstvuje vrlo uspešno. Odred nemačkih padobranaca na Kadinjači naneo mnogo gubitaka crvenima. Po prikupljenim podacima na brzu ruku na prostoru Ponikava ima oko 500 komunističkih leševa. U toku noći crveni otstupaju u neredu preko Tare u pravcu Zaovina i Mokre Gore, a izvesni delovi u pravcu Šljivovice. Okupator ih goni. Sa brigadama produžujem gonjenje. Juče smo ubili ili zarobili najmanje 80 komunista.<ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 101.</ref>}} 11. maja 1944. godine, general Dragoljub Mihailović šalje naređenje četničkim komandantima u Srbiji, između ostalih i potpukovniku Dragutinu Keseroviću (pseudonim »Orel«), urgirajući da se iskoristi akcija okupatora i kvislinga protiv partizanskih snaga: {{izdvojeni citat|Dali ima nekih priprema od strane Nemaca i Nedićevaca za akciju protiv komunista na Jastrebcu i u Moravskom srezu. Javite koju prostoriju sada drže komunisti. Iskoristite svaku akciju okupatora i nedićevaca protiv crvenih samo na pogodan način.<ref name="ReferenceJ">[https://znaci.org/00001/4_14_3_165.htm Izvod iz knjige poslatih depeša štaba Draže Mihailovića u vremenu od 1. do 24. maja 1944. godine]</ref>}} Sinhronizovano djelovanje [[Specijalne policije Uprave grada Beograda]] i obavještajne službe Komande Beograda JVuO u borbi protiv pripadnika [[Narodnooslobodilački pokret|NOP]] i ilegalne [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] nastavljeno je tokom 1944. godine. Major Aleksandar Saša Mihajlović (pseudonim »Vili«) izvještava Dražu Mihailovića 13. maja da su saradnici NOP-a iz Beograda nastavili sa svojim propagandnim radom u bližoj okolini grada, gdje su se sklonili nakon bombardovanja. Kako bi spriječio njihovu aktivnost, major Mihajlović piše da je poduzeo navedene mjere: {{izdvojeni citat|Po svim selima odmah su sačinjeni spiskovi svih izbeglica i ovi su dostavljeni Specijalnoj policiji u svrhu provere da se među njima ne nalaze i komunisti. Nezavisno od ovih proveravanja Specijalne policije naša obaveštajna služba, putem sopstvenih organa, uspela je da prikupi mnogo podataka o komunistima koji se sada sređuju i koji će biti kroz neki dan dostavljeni Specijalnoj policiji sa nalogom da se odmah pristupi hapšenju.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1200.</ref>}} U noći između 29. i 30. maja 1944, vojnici Posavske brigade JVuO opljačkali su magacin oružja SDS u [[Obrenovac|Obrenovcu]], ali je komandant Posavsko-kolubarske grupe korpusa major Vladimir Komarčević naredio da se oružje vrati. Major Komarčević je svoj postupak prema pripadnicima SDS obrazložio na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Niko više ne postoji u našoj organizaciji kome nije jasno da je celokupan SDS u najtešnjoj saradnji sa nama. Ovde vidim samo samovolju i neozbiljne postupke ljudi nedoraslih položaju na kome se nalaze.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kut. 71, reg. br. 4/5.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 322.</ref>}} General Hans Felber, vojnoupravni komandant Jugoistoka, poslao je posljednjeg dana maja 1944. godine Komandi Jugoistoka (“na ruke” general-majora Arthura Wintera, načelnika štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]]) prijedlog koji je sadržavao sljedeće: {{izdvojeni citat|Prema koncepciji vojnog zapovjednika Jugoistoka, tješnje povezivanje Crne Gore i Sandžaka sa Srbijom jest poželjno i sa vojnog stanovišta. To će prije svega ojačati poziciju premijera Nedića, a samim tim će pokret Draže Mihailovića, koji je veoma jak u zemlji, približiti premijeru Nediću. Isto tako, i otpor DM–pokreta prema njemačkoj okupacijskoj vlasti biće ublažen. Tada bi bilo lakše iskoristiti snage okupljene u pokretu DM za borbu protiv komunista; s druge strane bi se povećala brojnost ove jedinice, što je trenutno otežano zbog snažnog protivljenja Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Unutar Srbije smanjili bi se unutarstranački sukobi i nemiri, a sve bi se snage mogle upotrijebiti za odbranu od komunističkih prijetnji. Na istoj je liniji i željeno usklađivanje Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa sa [u borbi] dokazanim SDK-om.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=871&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000867.] <br /> ({{jez-njem|"Nach Auffassung Militärbefehlshaber Südost ist auch vom militärischen Standpunkt aus die Herbeiführung einer engeren Bindung von Montenegro und des Sandschak an Serbien erwünscht. Dadurch wird vor allem die Position des Minister–präsidenten Nedic gestärkt und damit die in Lande sehr starke DM–Bewegung an den Min.Präs. Nedic herangeführt. Ebenso wird auch die Gegnerschaft der DM–Bewegung gegen die deutsche Besatzungsmacht gemildert werden. Es wäre dann leichter, für den Kampf gegen die Kommunisten die in der DM–Bewegung steckenden Kräfte auszunutzen und andererseits die z.Zt. durch die erhebliche Gegnerschaft zum SFK erschwerte Aufstockung dieses Verbandes durchzuführen. Innerhalb Serbiens würden die Parteikämpfe und die Unruhen abnehmen und alle Kräfte gegen die Abwehr kommunistischer Bedrohungen eingesetzt werden können. Auch die erwünschte Gleichschaltung des Montenegrinischen Freiwilligen Korps mit den bewährten S.F.K. liegt auf der gleichen Linie."}})</ref>}} Komandant Borbene grupe »Željezna vrata« koja je bila stacionirana u [[Istočna Srbija|istočnoj Srbiji]], u izvještaju od 7. juna 1944. piše o sastanku oficira [[Srpske granične straže]] kapetana Ivaniševića i poručnika Bogdana Price, komandanta Ramske brigade JVUO, u selu [[Carevac]] kod [[Veliko Gradište|Velikog Gradišta]].<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?rec=501&broj=1236&roll=255 NARA, T501, Roll 255, frame no. 001232.]</ref> U kvislinškom listu „Novo vreme“ od 13. juna ovako se opisuje situacija ljeta 1944. u okupiranoj Srbiji: {{izdvojeni citat|Nacionalni četnici su se u velikom broju stavili pod nemačku komandu za borbu protiv boljševičkih Titovih partizana, koji su tokom poslednja dva meseca uzaludno pokušavali da iz istočne Bosne prodru u srpsku oblast. Četnici se bore rame uz rame sa odredima SDK i SDS. Usled boljševičke opasnosti okupile su se na taj način sve nacionalne snage srpskog naroda za zajedničku borbu protiv glavnog neprijatelja boljševizma.<ref>Бранислав Божовић, н. д., стр. 323.</ref>}} Povezanost Draže Mihailovića i Milana Nedića nije predstavljala nepoznanicu ni za [[Edmund Glaise von Horstenau|Edmunda Glaisea von Horstenaua]], njemačkog opunomoćenog generala u [[NDH|Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]]. General Horstenau je u drugoj polovini juna 1944. boravio u Beogradu, gdje je deset dana vršio dužnost komandanta Jugoistoka umjesto generala Hansa Felbera. U svom ratnom dnevniku, Edmund Glaise von Horstenau zapisuje: {{izdvojeni citat|U nedelju uveče, 25. juna 1944, avionom sam otišao iz Beograda. Moje slavno vreme kao vojnog zapovednika za Jugoistok bilo je time okončano. Kada sam napustio Srbiju, imao sam osećaj da je nemačka pozicija i ovde obična kula od karata. Najuticajniji čovek u Srbiji i dalje je Draža Mihailović. Nije mu naškodio ni poraz koji je doživeo od Tita na području NDH. Pripadnici Draže Mihailovića nalaze se i u kabinetu Milana Nedića. Sa Nedićem sam se sreo dva puta. On je čovek koga treba uzeti ozbiljno. Danas bi on sigurno dobro razmislio da li da prihvati ponuđeno mesto predsednika srpske vlade.<ref>Glez fon Horstenau, Između Hitlera i Pavelića: Memoari kontroverznog generala, Nolit, Beograd, 2007, str. 508.</ref>}} Prilježni autori ratnog dnevnika Vrhovne komande Wehrmachta koriste identičnu formulaciju za uzak krug ljudi oko predsjednika srpske kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Ponovo se potvrdilo staro iskustvo, da radikalni pokreti imaju najveći broj pristalica, pa su se tako pristalice Mihailovića mogle naći i u najbližem okruženju Milana Nedića i njegove Straže.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta}} U svojim ratnim memoarima i [[Hermann Neubacher]] navodi da je u proljeće 1944. došlo do uspostavljanja „službenih veza“ između Mihailovića i Nedića: {{izdvojeni citat|Nedić je moje dosadašnje kontakte sa Glavnim štabom Draže Mihailovića pratio sa ljubomorom i nepoverenjem. On se bojao da se Nemačka sprema da zaigra na četničku kartu, a oni su bili njegovi protivnici. Kada je Nedić uvideo da nema ništa od toga da se ojača njegov položaj time što bi zabeležio uspehe na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu, kako sam ja predlagao, onda je i sam počeo da traži kontakte sa četnicima. U vladu je uveo jednog Dražinog pristalicu [riječ je o generalu [[Miodrag Damjanović|Miodragu Damjanoviću]] — prim.], koji je došao na mesto ubijenog [u atentatu od strane četnika — prim.] državnog sekretara Đorđevića. Na ovaj način su uspostavljene službene veze sa Glavnim štabom Draže Mihailovića. O tim stvarima sam bio obavešten. Najzad, ja sam i sâm nameravao da dođe do toga i to tako što bih ojačao položaj Nedića, koji bi bio ovenčan uspehom.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, str. 158.</ref>}} Još u martu te godine, najviši okupacioni dužnosnici zapazili su ovu tendenciju kod najbližih Nedićevih saradnika. Dnevni red sastanka između generala Felbera i poslanika [[Hermann Neubacher|Neubachera]], održanom kod vojnog komandanta Jugoistoka 4. marta 1944, uključivao je pitanje: »Gdje se sada skriva [[Vojislav Lukačević|Lukačević]]?«, nakon što su Nijemci uhapsili njegovog načelnika štaba majora [[Rudolfa Perhineka]].<ref name="ReferenceH">[https://znaci.org/00001/40_63.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI]</ref> Takođe, jedna od na sastanku pretresenih tačaka bila je i posjeta [[Đorđa Perića]], šefa Srpske državne propagande pri Predsedništvu kvislinške vlade: {{izdvojeni citat|Posjeta šefa srpske državne propagande Perića Ic (Ob. odjeljenje). <br /> Predmet razgovora: Nedić, bez političke inicijative, vojnik koji izvršava naređenja. Njegovo okruženje je više za Dražu Mihailovića, pokušavajući izmijeniti Nedićev negativan stav. Cijela stvar je pokušaj da nam se pruži podrška za pregovore s Dražom Mihailovićem.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=222&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000218.] <br /> ({{jez-njem|"Besuch Peritsch, Chef der Serb.Staatspropaganda bei Ic. Gegenstand: Nedic, ohne politische Initiative, Soldat, der Befehl ausführt. Seine Umgebung ist mehr für DM, versucht, Nedic ablehnende Einstellung zu ändern. Das Ganze ein Versuch, ist bei uns Rückendeckung für Unterhandlungen mit DM zu schaffen."}})</ref>}} Samo tri dana potom, major Aleksandar Mihajlović, komandant Beograda JVuO, izvještava generala Mihailovića o uspostavljenim kontaktima sa Perićem: {{izdvojeni citat|U svrhu da se obaveštajna služba, kako ona čisto vojne prirode, tako i politička, postavi na što solidniju osnovu i postignu što je moguće bolji rezultati, ovaj štab je preduzeo mere da se stavi u vezu sa ljudima koji po prirodi svoga položaja mogu da budu dobro informisani. Tako je, ovih dana, između ostalih, uspostavljena veza i sa šefom Nedićeve propagande Đorđem Perićem, koji je izjavio gotovost da sa nama sarađuje.<ref name="ReferenceF">[https://znaci.org/00001/11_55.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje »OBAVEŠTAJNI CENTAR ŠTABA BR. 2«]</ref><ref>AVII, arhivski fond Draže Mihailovića, S—W—1189.</ref>}} O stepenu infiltriranosti pripadnika Mihailovićeve organizacije u institucijama Nedićeve kvislinške uprave svjedoči i general-major [[August Winter]], načelnik štaba [[Armijska grupa F|Armijske grupe F]], u izvještaju koji je 5. jula 1944. godine, ispred Komande Jugoistoka, poslao Vrhovnoj komandi [[Wehrmacht]]a u [[Berlin]]u. General Winter informiše nadređene o „gubitku autoriteta Nedićevih upravnih organa u zemlji“, kao i o tome da oni „svoje zadatke mogu da izvršavaju samo utoliko ukoliko nalogoprimci Draže Mihailovića ili mesni četnički rukovodioci to dopuste“, te zaključuje: {{izdvojeni citat|Nedićev upravni aparat je, zahvaljujući datim unutrašnjim političkim odnosima, duboko prožet pristalicama D. M. sve do vrha.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_87.htm Izveštaj komandanta Jugoistoka od 5. jula 1944. Vrhovnoj komandi Vermahta o vojno-političkoj situaciji u Srbiji i mogućnostima saradnje sa četnicima]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=675&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frames no. 000770—000773.] ({{jez-njem|"Hiermit im Zusammenhang steht der Autoritätsverlust der Nedić–Verwaltungsorgane im Lande, die ihre Aufgaben nur soweit durchführen können, als die D.M.–Beauftragten oder örtlichen Cetnik–Führer solchen zuzulassen belieben. Ein entsprechender und ausreichender Nachdruck durch deutsche Polizeiorgane ist bei der geringen Zahl der in der Masse nicht reichdeutschen Kräfte praktisch ausgeschlossen. Die Nedić–Verwaltungsapparat ist in Auswirkung der gegebenen innerpolitischen Verhältnisse weitgehend mit D.M.–Anhängern bis in die Spitzen durchsetzt."}})</ref>}} Posredstvom komandanta IV puka SDK majora Vojislava Dimitrijevića i Moačanina, člana najvišeg rukovodstva četničke omladinske organizacije Srbije, u julu 1944. došlo je do sastanka između Dimitrija Ljotića i majora [[Ljubiše Terzića]], jednog od četničkih komandanta, u selu [[Lipe (Smederevo)|Lipe]] kod [[Smederevo|Smedereva]]. (U vrijeme sastanka sa Ljotićem, major Terzić je načelnik štaba Velikomoravske grupe korpusa JVuO; od septembra 1943. do januara 1944. bio je načelnik ađutanture Vrhovne komande JVuO.) Sastanak je trajao jedan dan, a glavna tema razgovora i ovom prilikom bila je kako ujediniti sve „nacionalne snage za borbu protiv komunizma“.<ref>[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.], str. II/330.</ref> O ovom sastanku je Boško Kostić, sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio sljedeći zapis: {{izdvojeni citat|Terzić je jednako gledao na situaciju kao i Ljotić. Njemu je bilo jasno da će Saveznici otsad pomagati samo Tita, pa utoliko pre nacionalisti treba da se drže zajednički. O pojedinim ličnostima iz okoline djenerala Draže Mihajlovića izražavao se vrlo nepovoljno. Major Terzić rekao je Ljotiću da pojedini ljudi iz okoline djenerala Mihajlovića ometaju definitivni sporazum nacionalista, jer se plaše da ne izgube svoje položaje. Oni znaju da svi četnički odredi u Srbiji saradjuju sa dobrovoljcima i stražarima, ali, eto, opet ometaju sporazum...<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 158.</ref>}} Povodom sastanka sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Dimitrije Ljotić je 14. jula 1944. poslao pismo<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Četnička arhiva, kutija 18, registarski broj 7/22.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 334.</ref> Draži Mihailoviću u kome se navodi: {{izdvojeni citat|Gospodine generale, 18. maja imao sam sreću da se sastanem, kao delegat generala Nedića, sa generalom Trifunovićem. Iako je taj sastanak doveo do jednog sporazuma, od njega praktično još ništa nije bilo, mada bi zaista trebalo, s obzirom na vrlo teška vremena. Mnogo puta sam tražio sastanak sa Vama, za ove tri godine, ali do njega nikada nije došlo, jer Vi to niste hteli. Gotov sam opet da Vam to ponudim, ako Vi smatrate da to možete prihvatiti. Nalazim da bi to bilo od koristi za naš narod. Ko god je bio kod Vas, govori o Vama sa velikim pohvalama, kao o čoveku krotkom, skromnom, širokogrudom i ljudi koji su sa Vama govorili ne mogu verovati da biste Vi ovako odgovorili na ovako širokogrudu ponudu generala Nedića.}} Nakon što je napustio Srbiju posljednjeg dana maja 1944, predsjednik četničkog [[Centralnog nacionalnog komiteta]] [[Živko Topalović]] je početkom avgusta te godine sastavio memorandum, u kom se bavi situacijom u zemlji i raspoloženjem stanovništva okupirane Jugoslavije, a koji je uputio vladama [[Savezničke sile u Drugom svjetskom ratu|savezničkih zemalja]]. Topalović donosi podatke o [[Lista njemačkih operacija protiv četnika u Drugom svjetskom ratu|antičetničkoj]] »[[Operacija Hajka|operaciji Treibjagd]]« i navodi da je pitanje učešća srpskih jedinica u njemačkoj operaciji izazvalo podjelu u kvislinškom taboru, kao i još jednu od brojnih kriza kabineta generala Milana Nedića: {{izdvojeni citat|U Nedićevoj vladi i među njegovim saradnicima izbio je rascep oko toga: treba li ili ne, da i Nedićeve i Ljotićeve oružane snage zajedno sa Nemcima napadnu na vojne odrede Mihailovićeve. Veliki broj političkih saradnika Nedićevih i Ljotićevih, a gotovo svi komandanti S.D.S. i izvestan broj komandanata dobrovoljačkog korpusa (Ljotićevci) izjasnili su se protivu takve oružane akcije sa motivacijom: da je sav narod u Srbiji uz Dražu Mihailovića, da bi se u toku borbe njihove snage priključile Mihailoviću i da bi takva borba imala za jedini rezultat opustošenje mnogih srpskih sela. U ovoj dubokoj režimskoj krizi, Nedić je dao ostavku, koju mu Nemci nisu uvažili, ali on dugo vremena nije dolazio u kancelariju, niti je napuštao svoju kuću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_5.htm Memorandum Živka Topalovića, predsednika četničkog Centralnog nacionalnog komiteta, od 4. avgusta 1944. o stanju u Jugoslaviji krajem maja 1944. upućen savezničkim vladama]</ref>}} === Sporazum Nedića i Mihailovića === {{main|Durmitorska operacija|Sporazum Nedića i Mihailovića 1944.}} {{izdvojeni citat|Nemačka komanda javlja, da je Nedić ponudio, nakon upada komunista u Srbiju, u ime veoma ozbiljno ugoženog Srpstva, vojnu saradnju svih srpskih snaga. Nedić je naglasio, da on takođe službeno govori i u ime Mihailovića, koga je nedavno posetio. Od nemačkih vojnih vlasti zatražio je dozvolu, da odmah formira srpsku vojsku u snazi od 50.000 boraca, koja bi se regrutovala iz četničkih jedinica. Komanda Vermahta za Jugoistok, posle razgovora sa Hermanom Nojbaherom, rešila je da se izađe u susret Nedićevoj molbi.<ref name="Živković">{{cite web |url=http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |title=Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta |publisher=Scribd.com |date= |accessdate=2014-03-16 |archive-date=2016-08-03 |archive-url=https://web.archive.org/web/20160803153944/http://www.scribd.com/doc/34075047/Srbi-u-Dokumentima-Vermahta |dead-url=yes }}</ref>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 17. avgusta 1944.}} Od 30. jula do 1. avgusta 1944. godine, u sjedištu Vlade nacionalnog spasa u [[Beograd]]u, održana je trodnevna konferencija kojoj su prisustvovali svi okružni načelnici i komandanti okrugâ u [[Nedićeva Srbija|okupiranoj Srbiji]]. Na tom sastanku, general Nedić je izrazio želju za ujedinjenjem svih [[Nacionalizam|nacionalističkih]] snaga u zemlji: {{izdvojeni citat|Otadžbina je u opasnosti! Došli smo do pravog srpskog puta koji predstavlja ujedinjeno srpstvo. Sloga i bratstvo svih Srba mora se sprovesti do kraja. Odbijen je moj predlog o učešću dva ministra, naklonjena organizaciji D.M., u moju vladu. Predlog je odbijen od Draže Mihajlovića, ali i to je pravilno gledište s obzirom na današnje prilike. Događaji lete strahovito brzo. Rešavajući momenti su blizu. Istrebljenje Srpstva moramo sprečiti. Sve naše oružane snage moraju se ujediniti sa nacionalnim četnicima. To je vrhovni zakon Otadžbine, jer to hoće ceo srpski narod. Jedna nacionalna snaga u jedinstvenom duhu mora da se ispolji na jednom putu i u jednom pravcu. Krv naše krvi mora da progovori.<ref>Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Nedićeva arhiva, 121–4–21</ref><ref>[http://www.znaci.org/00001/172_1.pdf Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230415161748/https://znaci.org/00001/172_1.pdf |date=2023-04-15 }}, str. 26.</ref>|General [[Milan Nedić]]}} U ljeto 1944. godine, konačno je sazrela ideja o sastanku generalâ Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića. O sastanku sa Mihailovićem Nedić je pred jugoslovenskim istražnim organima, 9. januara 1946. godine, pored ostalog, izjavio sljedeće: {{izdvojeni citat|U 1944. godini Draža Mihailović je tražio da odredim izvesne delegate radi pregovora. Sa svoje strane sam odredio Iliju Mihailovića i Dimitrija Ljotića. Ilija Mihailović [bivši narodni poslanik i član najužeg vođstva bivše [[Jugoslovenska nacionalna stranka|Jugoslovenske nacionalne stranke]] (JNS) — nap.] je u više navrata odlazio kod Draže i bio je uvek primljen, dok je Ljotić bio dva puta, ali samo u štabu, dok od strane Draže Mihailovića nije bio lično primljen. Jula meseca, posredstvom Dragog Jovanovića, došlo je do prvog sastanka [sastanak je održan u avgustu, a ne u julu — nap.] između mene i D. M. Na ovom sastanku radilo se o tome da se stvori aparat koji će u datom momentu posle nemačkog sloma da preuzme vlast u zemlji. Tom prilikom postavljeni su mi od Draže uslovi za liferovanje oružja. Njegovi zahtevi u ovom pogledu bili su suviše veliki, ali su delimično od moje strane prihvaćeni i ispunjeni.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Izjava Milana Nedića pred istražnim organima 1946. godine.</ref>}} Draža Mihailović i Milan Nedić sastali su se 12. i 13. avgusta 1944. u selu [[Ražana]] pokraj Kosjerića. Na sastanku su prisustvovali četnički komandanti: pukovnik [[Luka Baletić]], potpukovnik [[Mirko Lalatović]], major [[Dragoslav Račić]], major [[Nikola Kalabić]], a od Nedićevih saradnika: [[Dragomir Jovanović|Dragi Jovanović]], šef kvislinške policije i upravnik grada Beograda, kao i general [[Miodrag Damjanović]], šef Nedićevog kabineta. Sastanak je ugovorio, kako je priznao pred istražnim organima 1946, Dragi Jovanović. On se prethodno u Aranđelovcu sastao sa četničkim komandantima Račićem, Kalabićem i [[Neško Nedić|Neškom Nedićem]]. Na sastanku je dogovoreno da se radi na susretu Nedića i Mihailovića u cilju objedinjavanja antikomunističkih snaga. Jovanović se potom vratio u Beograd gde je dobio Nedićevu saglasnost za organizovanje sastanka sa Mihailovićem.<ref>Бранко Латас, Милован Џелебџић, Четнички покрет Драже Михаиловића 1941-1945, Београд, 1979, стр. 311-312.</ref> Milan Nedić se u istrazi 1946. prisjetio još nekih detalja s ovog sastanka: {{izdvojeni citat|Susret, kako između mene i Draže, tako i ostalih oficira, bio je srdačan i prijateljski. Sećam se da sam se sa Kalabićem poljubio, a on mi je rekao: 'Zaštitniče moga jadnog oca!', stavljajući mi glavu na grudi. Draža je tražio od mene da mu izložim opštu situaciju i razvoj budućih događaja. Ja sam mu kazao da Nemci propadaju i da će morati uskoro da se povuku iz zemlje. Predočio sam mu opasnost od komunista koji nadiru sa sviju strana, pa je stoga potrebno da se obrazuje jedan srpski front od mojih odreda i četničkih, pa da ujedinjeni brzo i efikasno spasimo Srpstvo i Srbiju od komunističkih upada. Draža me je saslušao i prihvatio moj predlog. Sporazumeli smo se da oružje i municiju izdejstvujemo preko Nemaca, pošto će na tome raditi Raković. U pogledu novca, bilo je odlučeno da moja vlada mesečno daje po 100 miliona dinara. '''Dalje smo se sporazumeli da se sve oružane formacije vlade stave pod komandu Draže Mihailovića radi koordinacije u borbi protiv komunista.'''<ref>Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић, н.д., стр. 389, фус. 79.</ref>}} {{izdvojeni citat| * Vlada stavlja odmah na raspoloženje generalu Draži Mihailoviću za plate oficirima, podoficirima i ostalima 10 miliona dinara, s tim da prestane pljačkanje državnih pošta i ostalog. * General Nedić, odnosno vlada, preuzimaju na sebe obavezu da kod Nemaca izdejstvuje odmah 30.000 pušaka, 3 miliona puščanih i mitraljeskih metaka, 500 puško-mitraljeza i 500 bacača granata. * General Mihailović garantuje Nediću, a ovaj preuzima obavezu pred Nemcima, da se ovo oružje neće ni u kom slučaju upotrebiti protiv Nemaca. * Nedić i vlada, voljni su, ukoliko okupator dozvoljava, da se i sve oružane formacije vlade radi koordiniranja akcije protiv komunista, stave pod komandu Draže Mihailovića. * Vlada je voljna, ukoliko dobavi, da mu odmah stavi na raspoloženje i neodređeni broj uniformi i obuće!|Tačke sporazuma Nedića i Mihailovića od avgusta 1944.<ref name="Saslušanje"/>}} Na temelju postignutog sporazuma, general Milan Nedić je, sada s mnogo više samopouzdanja nego ranije, mogao istupiti pred dužnosnike njemačke okupacione sile u pogledu zahtjeva za naoružanjem: {{izdvojeni citat|Srpski ministar predsjednik Nedić, prilikom prijema kod komandanta Jugoistoka 17. 8, po nalogu srpske vlade a jednovremeno po nalogu i Draže Mihailovića, ukazujući na akutnu opasnost za Srbiju od komunizma, kao i na razvoj situacije u Bugarskoj, zatim na dosadašnju skoro besplodnu lojalnost prema njemačkoj okupacionoj sili, postavio je zahtjev za odobrenje jačih srpskih trupnih kontingenata uključujući tu i zahtjev za teškim oružjem. O detaljima pregovora sa ministrom predsjednikom Nedićem biće poslat poseban izvještaj Vrhovnoj komandi Wehrmachta.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1099&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000957.] <br /> ({{jez-njem|"Der serbische Ministerpräsident Nedic hat am 17.8. beim Empfang durch dem Mil.Befh.Südost im Auftrag der serbischen Regierung und zugleich des DM unter Hinweis auf die akute Gefährdung Serbiens durch den Kommunismus und auf die Entwicklung der bulgarischen Lage sowie bisher fast fruchtloser Loyalität serbischer Regierung der deutschen Besatzungsmacht gegenüber den Antrag auf Genehmigung starker serbischer Truppenkontingente einschliesslich schwerer Waffen gestellt. Über die Einzelheiten der Verhandlungen mit Ministerpräsident Nedic wird an OKW eine besondere Meldung noch ergehen."}})</ref>}} U [[teleks]]u poslatom 19. avgusta 1944. iz [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] Vrhovnoj komandi Wehrmachta urgira se za prihvatanje ponude Nedića i Mihailovića, ali i upozorava na dalekosežne posljedice kako za njemačku vojsku, tako i za privredu Trećeg Reicha, ukoliko bi rukovodstvo u [[Berlin]]u odbilo ovu ponudu: {{izdvojeni citat|Nedić je postavio zahtev za hitnu isporuku 3 miliona metaka pešadijske municije, odobrenje za formiranje srpske vojske koja bi brojala 50.000 ljudi, čije regrutovanje bi trebalo da usledi od četničkih jedinica Draže Mihailovića, te isporuku oružja uključujući pritom i teško naoružanje. U iscrpnom razgovoru između komandanta Jugoistoka, specijalnog opunomoćenika Ministarstva inostranih poslova za Jugoistok i vojnoupravnog komandanta Jugoistoka utvrđeno je sledeće: a) da razvoj komunističke opasnosti u i oko Srbije zahteva korišćenje svih antikomunističkih snaga, b) da bi principijelno odbijanje ponude Nedića i Draže Mihailovića silom prilika dovelo do: postavljanja svih Srba protiv nemačke okupacione sile, do prelaza pojedinih četničkih jedinica u komunistički zaraženu Narodnooslobodilačku vojsku, u slučaju generalnog otkaza pomoći, dalje bi dovelo do većih uspeha dobro naoružanih Titovih bandi protiv slabih jedinica Draže Mihailovića na srpskom prostoru, dovelo bi i do konačnog prekida svih komunikacija, naročito prema Grčkoj, konačno bi dovelo do prekida mogućnosti korišćenja izvora ratne privrede neophodne za Vermaht i otadžbinu.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=648&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000643—000644.]</ref>}} Posle sastanka u Ražani, postojala je stalna veza između štaba DM i Nedićeve vlade. Glavni posrednik u svemu ovome bio je [[Milan Aćimović]]. Za delegata za vezu sa Nedićem, Draža Mihailović je odredio kapetana Predraga Rakovića, a Nedić Iliju Mihailovića. Došavši u Beograd, Predrag Raković se nastanio kod Milana Aćimovića i svakodnevno odlazio generalu Nediću. Raković je koordinirao rad oružanih odreda Nedićeve vlade i Mihailovićevih jedinica u borbi protiv NOP-a u Srbiji. Preko Rakovića, Milan Nedić je upućivao oružje i municiju za Mihailovićeve jedinice. Ubrzo po njegovom dolasku u Beograd, Nedić je Rakovića doveo u vezu sa komandantom Jugoistoka generalom Felberom i njegovim načelnikom štaba Gajtnerom. Od tada je kapetan Raković održavao vezu i između generalâ Felbera i Mihailovića, koristeći se tom vezom za dobijanje oružja i municije, ali i za efikasnije koordiniranje borbenih dejstava nemačkih i četničkih jedinica u Srbiji u borbama protiv NOVJ.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref> U narednom periodu, Dragomir Jovanović je nastavio održavati kontakte sa ravnogorskom organizacijom. Prema ličnom priznanju pred isljednicima [[OZNA]]-e, vrlo brzo je ugovorio i svoj sastanak sa generalom Mihailovićem. Jovanović svjedoči da se taj sastanak odigrao 28. avgusta, u [[Pranjani]]ma kod [[Gornji Milanovac|Gornjeg Milanovca]]. Tom prilikom, navodno je Mihailovića informisao o pripremama Njemaca za povlačenje i prenio mu informacije o oskudnim vojnim jedinicama kojima je u tom trenutku okupator raspolagao.<ref>Радосав Р. Туцовић, Полицијски репресивни апарат нацистичке Немачке и његови домаћи инструменти: Анализа делатности Драгомира Јовановића и Аугуста Мајснера у окупираној Србији (1941–1944). Докторска дисертација, Филозофски факултет Универзитетa у Београду, 2021, стр. 292.</ref> === Nemačka ocena Mihailovića === [[Datoteka:First Vrede sa četnicima.jpg|thumb|Nemački kapetan Wrede i četnički komandanti [[Nikola Kalabić]], Dragoslav Račić i [[Neško Nedić]], nakon potpisanog sporazuma o zajedničkoj borbi protiv partizana, u Topoli 11. avgusta 1944. (''nemački izvor'')<ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_536.jpg Wredeova zabeleška str.1]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_537.jpg Wredeova zabeleška str.2]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_538.jpg Wredeova zabeleška str.3]</ref><ref>[https://www.znaci.org/temp/T-311-R-286_539.jpg Wredeova zabeleška str.4]</ref>]] Neposredno uoči sastanka između Nedića i Mihailovića, u [[Topola|Topoli]] se 11. avgusta 1944. odigrao sastanak između predstavnika nemačke komande Jugoistoka i predstavnika Draže Mihailovića, na kome je major [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]] [[Dragoslav Račić]] uverio nemačke predstavnike u spremnost na saradnju Mihailovićevog pokreta sa nemačkim okupatorom: {{izdvojeni citat|Političko zauzimanje stava Draže Mihailovića i njegovog pokreta potpuno se izmenilo. Oni su spremni da u potpunosti sa nama sarađuju. Oni predlažu stvaranje jednog nacionalnog fronta koji bi obuhvatio Srpsku državnu stražu, Srpski dobrovoljački korpus, formacije Draže Mihailovića i sve nacionalne snage orijentisane protiv komunista. Pokret Draže Mihailovića je spreman da ide u celosti u ovaj front. Osnovni zadatak je opšta mobilizacija i stvaranje jedne srpske nacionalne armije, za uništenje komunizma u Srbiji. Kada komunizam u Srbiji bude pobeđen, DM—pokret je spreman da se uključi prema naređenju nemačkog rukovodstva na Balkanu i ma gde drugo.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=535&rec=311&roll=286 NARA, T311, Roll 286, frame no. 000501.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1069.</ref>}} Na istom sastanku, kapetan knez Vrede (Rittmeister Fürst Wrede) sumirao je prijedloge predstavnika Draže Mihailovića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|1) DM želi da razgovara sa opunomoćenikom [[adolf Hitler|firera]] za jugoistočni prostor. 2) On teži okupljanju svih nacionalnih srpskih snaga. 3) Mobilizacija i naoružavanje svih za oružje sposobnih Srba za borbu protiv komunizma. Naoružavanje i vođstvo pod nemačkim Vermahtom. 4) DM moli da sam ostane u ilegali. 5) Pripadnici DM—pokreta ne treba da budu u nemačkim uniformama.<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230818195525/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_227.htm |date=2023-08-18 }}, str. 1070.</ref>}} [[Datoteka:Bundesarchiv Bild 183-S33882, Adolf Hitler retouched.jpg|thumb|175px|Vođa [[Treći Reich|Njemačkog Reicha]] [[Adolf Hitler]] smatrao je Dražu Mihailovića nepouzdanim i dopuštao je samo taktičku saradnju sa četnicima u borbi protiv partizanskih snaga.]] Sledeće sedmice, 18. avgusta je održan sastanak na najvišem nivou u nemačkoj komandi Jugoistoka. Tu su još jednom sumirani Mihailovićevi predlozi: {{izdvojeni citat| a) Bezuslovno obećanje, da nijedan nemački vojnik neće biti napadnut od četnika. Davanje talaca.<br/> b) Zajednička borba isključivo protiv komunista u cilju uspostavljanja mira i reda. Nemci i četnici ne moraju biti neprijatelji. <br/> c) Neprijatelj br. 1 su komunisti i svi oni koji ih podržavaju ili ne sadejstvuju u borbi protiv komunista. <br/> d) Draža Mihajlović moli, da ga se privuče organizovanju Srpskog dobrovoljačkog korpusa i organizovanju Dobrovoljačkog korpusa. <br/> e) Bilo kakva veza s partizanima je nemoguća.<br/> f) Draža Mihailović moli da se stvori prijateljskije raspoloženje, da bi se oslobodilo četnike, koji su uhapšeni u Srbiji, bez posredovanja četnika. <br/> g) U slučaju invazije nema borbe protiv Nemaca. Borba protiv komunista će se produžiti. Četnici hoće da spreče vezu partizana s invazionim trupama. <br /> h) Draža Mihajlović nema veze s Englezima. On i ne želi više da je ima, odgovarajući engleskom držanju prema srpskom narodu.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=570&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frames no. 000565—000566.]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072.</ref>}} Na sastanku je specijalni nemački izaslanik za Balkan [[Hermann Neubacher]] ocenio da obećanja Draže Mihailovića u pogledu lojalnog držanja treba uzeti ozbiljno, pošto je dokazao on „da je toliki antikomunista, da je usprkos engleskim ponudama dao prednost prosjačenju kod okupatora pred slogom s crvenom stranom“. Ovi pregovori završili su formulisanjem inicijative za formiranje srpske armije od 50.000 ljudi za borbu protiv komunizma kojom bi rukovodio [[Dragoljub Mihailović|Mihailović]], a koju bi opremila nacistička Nemačka. U izvještaju sa sastanka naglašava se da treba pozdraviti „predlog za formiranje srpskog jedinstvenog fronta“,<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_229.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1072-1080.</ref> te zaključuje sljedeće: {{izdvojeni citat|Svaki dogovor s Dražom Mihajlovićem mora da dovede do odluka koje će imati naročiti profil. Namera Draže Mihajlovića, da sam ostane u pozadini a Nedića da upotrebi kao reklamnu tablu, politički nam nije nepoželjna.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=578&rec=311&roll=192 NARA, T311, Roll 192, frame no. 000573.] <br/> ({{jez-njem|"Jede Besprechung mit D.M. muss zu profilierten Entscheidungen führen. Die Absicht D–M.'s, selbst im Hintergrund zu bleiben und Nedic als Aushängeschild zu benutzen, ist uns politisch nicht unerwünscht."}})</ref>}} U dnevnom izvještaju Operativnog odeljenja [[Beograd]] — [[Dedinje]] [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] od 17. avgusta 1944, konstatuje se da „vojno-politička situacija na Jugoistoku trenutno se karakteriše sa dva teška vojnopolitička problema“, te da je drugi „problem“ — četnička ponuda kvislinškim i okupacionim vlastima: {{izdvojeni citat|Ponuda Draže Mihailovića da se četničke jedinice potčine nemačkom komandovanju za zajedničku borbu protiv komunista i njegov zahtev za oružjem. Draža Mihailović se pri tom oficijelno priključio ministru predsedniku Nediću, koji je bio zamolio za razgovor sa komandantom Jugoistoka. Prijem srpskog ministra-predsednika Nedića kod komandanta Jugoistoka utvrđen je za 17. 8. uveče. Pre toga održan je razgovor, pod rukovodstvom general-feldmaršala barona fon Vajksa, o ponudi za pregovore Draže Mihailovića. Učesnici ovog sastanka su bili: Gospodin general-feldmaršal baron fon Vajks, naročiti opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova ministar Nojbaher, vojnoupravni komandant Jugoistoka general pešadije Felber, general-major Gajtner, načelnik Operativnog odeljenja generalštabni pukovnik Zelmajer, koji zastupa načelnika štaba komandanta Jugoistoka, načelnik Obaveštajnog odeljenja generalštabni potpukovnik Harling, ađutant komandanta Jugoistoka potporučnik Riter. Gospodin komandant i ministar Nojbaher izjasnili su se za prihvatanje ponude o pregovorima sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1094&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000952—000953.]</ref>}} General [[Hermann Behrends]], viši vođa [[Schutzstaffel|SS]] i policije u okupiranoj Srbiji, u izvještaju poslatom Vrhovnoj komandi Wehrmachta za period od 1. do 31. avgusta 1944. godine, svojim pretpostavljenim dostavlja podatke o sastanku Nedića sa Mihailovićem, kao i o Nedićevom zahtjevu za formiranjem „srpske nacionalne vojske“ upućenom Komandi Jugoistoka: {{izdvojeni citat|Crvena opasnost, koja počinje sve više da preti, a prema kojoj se srpski narod i danas još u svojoj pretežnoj većini drži negativno, ubrzala je, pre svega, u nacionalnim krugovima razvoj, koji pod zanemarivanjem svih dosada postojećih suprotnosti, hoće da stvori mogućnost efikasne odbrane stvaranjem jednog nacionalnog bloka. Kako kod pokreta DM, tako i kod rukovodstva Srpskog dobrovoljačkog korpusa, ispoljile su se u izveštajnom periodu težnje istoga pravca i u velikoj meri dovele do zbližavanja između ovih dosada neprijateljskih nacionalnih grupa. Takođe i Nedićeva vlada je u toku ovog razvoja otkrila svoje dosada manje ili više ilegalne veze sa pokretom DM-a i sada uspostavila zvaničan dodir sa pokretom DM-a. Ovaj osnovni unutrašnjo-politički preokret došao je do vidljivog izraza sastankom između ministra pretsednika Nedića i Draže Mihajlovića, koji je održan 12 i 13.8. u Donjoj Šatornji. Prilikom ovog razgovora očigledno je došlo do sporazuma, koji je imao za posledicu da se srpska vlada sada u velikoj meri i javno identifikuje sa željama pokreta DM-a. Nekoliko dana docnije, usledila je poseta cele vlade Vojnom zapovedniku za Jugoistok, prilikom koje je ministar pretsednik Nedić ultimativno tražio formiranje, opremanje i naoružavanje jedne srpske nacionalne vojske od približno 50.000 ljudi, čiji bi temelj, izgleda, obrazovao Srpski dobrovoljački korpus, a u koju bi se uključili borbeni odredi pokreta DM.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} General Behrends je zabilježio i da se u [[Šumadija|Šumadiji]], nadomak [[Beograd]]a, provodi „velika akcija“ protiv jedinicâ NOVJ, u kojoj učestvuju združene snage [[Nikola Kalabić|Kalabićevih]] četnika, kvislinških trupâ i okupatora: {{izdvojeni citat|''Situacija kod neprijatelja u Srbiji'': ''Okrug Beograd'': <br /> ''Komunisti'': Znatno pojačana dejstva Šumadijske, Kosmajske i Podunavske brigade u prostoru Sopot — Lazarevac — Aranđelovac — Azanja — Drugovac. Prepadi na opštine, uništenje znatnog broja vršalica, ubistva činovnika i pojedinih seljaka. U dva maha infiltriranje komunističkih bandi iz Srema u jačini od 150—200 ljudi preko Save na prostoru zapadno od Umke. Obrazovanje baza komunističke delatnosti na planini Kosmaj kao i u prostoru Azanje. ''DM'': Neprekidne borbe protiv gore navedenih komunističkih bandi. Velika akcija komandanta DM-a, majora Kalabića, sa oko 4.000 ljudi, potpomognuta Srpskim dobrovoljačkim korpusom — Srpskom državnom stražom i nemačkim jedinicama, još je u toku.<ref name="ReferenceK">[https://znaci.org/00003/522.htm ''Nemačka obaveštajna služba'', knjiga VIII, Beograd, 1956], dokument br. 312, strane 903—921.</ref>}} I Hermann Neubacher se u svojim memoarima osvrnuo na uspostavljanje »antikomunističkog fronta«, kao i na sastanak Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|Crvena armija napredovala je i približavala se granicama Srbije, Tito je postajao sve moćniji na čitavom jugoslovenskom prostoru, pa je u toj situaciji Nedić hteo da sebi osigura pozicije time što će da se poveže sa svojim jačim, nacionalističkim konkurentom, sa Dražom. S druge strane, Mihailoviću je, takođe, bio potreban Nedić, premda ga nije ozbiljno uzimao kao budući faktor moći, ali se nadao da će uz njegovu pomoć da se dokopa nemačkog oružja, pre nego što započne povlačenje Vermahta iz Srbije. U avgustu 1944. došlo je do susreta Nedića i Draže Mihailovića. Oni su se sreli u prostoriji koja je bila potpuno zamračena. Na taj način, niko od njih dvojice nije mogao da dokaže da su se stvarno sreli. I ovo je tipično za balkanske metode zavere. Komunisti su pretili da će da zavladaju celom zemljom, i zato je Mihailović zahtevao od Nedića da mu pruži finansijsku pomoć, te da pokuša sve da bi od Nemaca dobio toliko oružja da može da naoruža pedeset hiljada svojih pristalica. Na taj bi se način Nedić iskupio kod četnika i boraca pokreta otpora, jer je prethodno godinama sarađivao sa Nemcima. Tako bi se stvorio zajednički antikomunistički front.<ref>[https://www.znaci.org/00001/172.htm Herman Nojbaher: SPECIJALNI ZADATAK BALKAN], Službeni list SCG, Beograd, 2005, strane 158—159.</ref>}} Zabrinutost najviših njemačkih instanci uslovljena prodorom snaga [[NOVJ]] s juga, tj. iz pravca [[Crna Gora|Crne Gore]], bila je očigledna. U procjeni situacije u Srbiji od 9. avgusta 1944. godine, feldmaršal [[Maximilian von Weichs]], komandant Jugoistoka, zapisuje sljedeće: {{izdvojeni citat|U Srbiji upad više Titovih operativnih jedinica. U prostoru između Ibra i Morave jake crvene snage iz Crne Gore nalaze se u napredovanju protiv četničkih jedinica, policije, Srpskog dobrovoljačkog korpusa i bugarskih bataljona koji su im bačeni u susret. Radi se, što više ne predstavlja neki znak pitanja, o II korpusu sa oko 3 crvene divizije. Crvena 37. divizija nalaza se trenutno u napredovanju iz prostora severno od Prijepolja za Ivanjicu. Treba računati da će ona ubrzo dostići odsek Ibra severno od Ušća. Divizijama XII korpusa je pošlo za rukom, kako im je bilo i naređeno, da krenu maršem u pravcu severnog dela Crne Gore. Uprkos preduzetog gonjenja od strane 7. SS-divizije, mora se računati sa njihovim prispećem u predeo Pljevalja u toku par dana. Ukratko, dobila se slika o jednom velikom i skoro planskom toku Titove ofanzive, koja je već dugo očekivana u cilju zauzimanja južnog dela Srbije, čak i ako su pojedinačne jedinice koje učestvuju potučene i mada se XII korpus bori sa velikim poteškoćama oko snabdevanja. Na osnovu podataka iz pouzdanih izvora, može se zaključiti da crvene snage koje su prispele u Srbiju, posle njihovog sjedinjenja sa jedinicama Glavnog štaba Srbije, žele da se učvrste sa obe strane železničke pruge Stalać — Niš — Đevđelija i da glavne saobraćajne arterije Jugoistoka potpuno prekinu, te da južni deo Srbije isključe od svih uticaja četnika DM, kako bi ga učinili oblašću komunističkog gospodarenja.<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1065&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frames no. 000923—000924.]</ref>}} Nemačke snage u Srbiji sve do kraja leta 1944. nisu bile dovoljno velike kako bi same uspešno mogle zaustaviti nekoliko partizanskih ofanziva. Zbog toga je nemački okupator bio prinuđen da angažuje snage [[Bugari|bugarskog]] okupatora, zatim snage [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]], [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]] i [[Srpska državna straža|SDS]]. O značaju koje su snage JVuO, SDK i SDS odigrale u ovim borbama kao pomoćne nemačke snage, svedoči jedan sumarni nemački izveštaj iz druge polovine avgusta 1944. u kome se navode gubici SDK, SDS i „lojalnih četnika” (jedinice JVuO koje su sarađivale sa okupatorom u vojnim akcijama) od 15. marta do 15. avgusta 1944. U izveštaju se navodi da su snage „lojalnih četnika” u tom razdoblju imale gubitke od 1.749 poginulih, 2.089 ranjenih i 120 nestalih, snage SDS (skupa sa [[Srpskom graničnom stražom]]) su imale gubitke od 160 poginulih, 120 ranjenih i 28 nestalih, dok su dobrovoljci izgubili 140 vojnika, uz 312 ranjenih i 89 nestalih.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=978&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000968.]</ref><ref>''Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944.'' — Dokumenti (priredio Jovan Marjanović), Arhivski pregled, Beograd, 1976, str. 116.</ref><ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 200.</ref> U izvještaju Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka upućenom 15. avgusta 1944. komandi Jugoistoka, navodi se sljedeće: {{izdvojeni citat|Sada je u toku formiranje nacionalnog srpskog jedinstvenog fronta protiv komunizma sa ciljem potpunog razumevanja između Nedićeve vlade i pokreta D. M. da se zajedničkom borbom spreči boljševizacija Srbije. Za vođenje ove borbe, uz formiranje nacionalne srpske armije, zahteva se od nemačkog Vermahta pomoć u opremi i naoružanju. Dok će onda vojni delovi srpskog nacionalnog pokreta biti spremni da se bezuslovno stave pod nemačku komandu, dotle je držanje političkog sektora još nejasno.<ref>[https://znaci.org/00001/4_12_4_109.htm Izveštaj Vojnoprivrednog štaba Jugoistoka od 15. avgusta 1944. komandantu Jugoistoka o vojno-političkoj i privrednoj situaciji u Srbiji]</ref>}} Hermann Neubacher je, kao pristalica elastičnije politike prema Mihailoviću, sugerisao preko komande Jugoistoka da se od zaplijenjenog oružja, koje se nalazilo u [[Mađarska|Mađarskoj]], izvjesna količina dodijeli Mihailoviću. U izvještaju upućenom 16. avgusta 1944. [[Joachim von Ribbentrop|Joachimu von Ribbentropu]], ministru inostranih poslova Reicha, Neubacher posebno naglašava: {{izdvojeni citat|Treba pretpostaviti da se Draža Mihailović poslednjih nedelja preko posrednika u velikoj meri složio i s Nedićem o opasnosti situacije i o potrebi za zajedničkim nastupanjem nacionalnih trupa. U svakom slučaju, i Nedić sa svojim sledbenicima ne vidi, već na osnovu slabljenja sopstvenog političkog položaja u zemlji, sada nikakav drugi put za spasavanje nacionalnog srpstva do pakta sa Dražom Mihailovićem.<ref name="ReferenceE">[https://znaci.org/00001/11_69.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje PORAZ MIHAILOVIĆEVIH SNAGA U SRBIJI I NOVI SPORAZUMI SA OKUPATOROM I KVISLINGOM MILANOM NEDIĆEM]</ref><ref>AVII, Mikroteka, N—T—312, rolna 780, snimak 371754.</ref>}} Milan Nedić se 18. avgusta 1944. na zajedničkoj sednici kvislinške vlade sa nemačkim glavnim komandantom za Jugoistok, garantovao je da će se pokret pod komandom generala Mihailovića suzdržati od "neprijateljskih dejstava protiv Nemaca". Nedić je garantovao nemačkom okupatoru: {{izdvojeni citat|Ljudstvo Draže Mihailovića u buduće će osiguravati bezbednost cesta, železnice, transporta žita, rudnika i ostale pogone koji su od značaja za Nemce. Srpske nacionalne jedinice su pod Nedićevom komandom, koga priznaje pokret Draže Mihailovića, spremne za odlučnu borbu protiv komunizma. Nedić je istovremeno izjavio da je samo u tom slučaju sposoban da preuzme odgovornost vlade, u koliko bude bezodvlačno potpomognut nemačkim oružjem...<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_230.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.], str. 1081.</ref>}} U ratnom dnevniku<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref> komande Grupe armija »F« se navodi da se vrše posljednje pripreme za sastanak na vrhu u Berlinu (Hitler — Neubacher — von Weichs): {{izdvojeni citat| 20. 8. 1944 Operativno odeljenje Beograd — Dedinje 18.15 časova: Generalštabni major Brudermiler saopštava generalštabnom pukovniku Zelmajeru telefonski da je Vrhovna komanda Vermahta saglasna sa svim predlozima i da će tu svoju saglasnost potvrditi i telegramom. Na pitanje generalštabnog majora Brudermilera po predmetu ponude Nedić—Draža Mihailović, generalštabni pukovnik Zelmajer mu je odgovorio da je komandant Jugoistoka dopisom Obaveštajno odeljenje/oficir Abvera str. pov. 6630/44 od 19. 8. 44 (uporedi operacijski dnevnik, prilog 143/VIII) izvestio Vrhovnu komandu Vermahta sledeće: 1.) šta je Draža Mihailović zahtevao preko Nedića, 2.) stav po ovom komandanta Jugoistoka, 3.) da general-feldmaršal baron fon Vajks i ministar Nojbaher žele da zajedno podnesu referat Fireru.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=1110&rec=311&roll=190 NARA, T311, Roll 190, frame no. 000968.]</ref>}} U zabilješkama koje je osoblje komandanta Jugoistoka feldmaršala [[Maximilian von Weichs|Maximiliana von Weichs]]a pripremilo za njegov sastanak s Hitlerom 22. augusta 1944. godine, razmotrena je vojno-politička situacija u Srbiji i Jugoslaviji. U dokumentu se daje ocjena dosadašnjih odnosa generalâ Nedića i Mihailovića i tvrdi da, iako je imao stanovite zadrške prema generalu Mihailoviću, general Nedić sada postao jedan od Mihailovićevih zagovornika pred Nijemcima, tako da se konačno može reći da postoji ujedinjeni srpski antikomunistički front u kojem Mihailović ima podršku više od „90% svih Srba“.<ref name="ReferenceH"/><ref>Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimak 961.</ref> U vrijeme kad je von Weichs morao napustiti Beograd da podnese izvještaj Hitleru, došlo je do sastanka između Nedića i Mihailovića. Prema obavijesti<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=973&rec=311&roll=195 NARA, T311, Roll 195, frame no. 000963.] <br /> ({{jez-njem|"DM will sich aus Rücksicht auf die eigene Bevölkerung und im Hinblick auf die Zukunft wie bisher zurückhalten. Er will den Kampf gegen den Kommunismus führen, die politischen Bindungen zur Besatzungsmacht sollen Reservat des Minister-präsidenten sein und bleiben."}})</ref> koju je primio von Weichs, položaj dvojice generala u ovoj novoj kombinaciji bio je politički uvjetovan: {{izdvojeni citat|Iz obzira prema srpskom narodu i s obzirom na budućnost, Draža Mihailović će kao i do sada ostati u pozadini. Borbu protiv komunizma vodit će ipak on, dok će političke veze sa okupacionom silom i dalje ostati u domeni predsjednika vlade Nedića.}} U ratnom dnevniku Vrhovne komande [[Wehrmacht]]a za 22. avgust 1944. godine, preneseni su zaključci sa sastanka održanog u [[Berlin]]u između Adolfa Hitlera, Hermanna Neubachera i Maximiliana von Weichsa. Hitler je odbacio ideju Neubachera i von Weichsa o naoružavanju armije od pedeset hiljada ljudi, zato što je po interese [[Treći Reich|Velikonjemačkog Reicha]] smatrao opasnim potpuno zbližavanje Nedića i Mihailovića, dozvolivši ipak da se „delimično ispune srpske želje“: {{izdvojeni citat|Nojbaher i general fon Vajks predočili su Fireru stanje u Srbiji: očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarskog okupacione vojske iz Srbije biće veoma nepovoljno po Vermaht, jer naše snage u Srbiji danas nisu dovoljne, da se efikasno suoče sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od marta do avgusta 1944. izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema nemačkoj okupacionoj sili u poslednje vreme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa nemačkim trupama u južnoj Srbiji i to pod komandom nemačkog majora Vajela. Da je došlo do jedinstva između Nedića i Mihailovića znači, da je došlo do ujedinjenja svih Srba i obojici to obezbeđuje podršku 90% naroda.<ref name="Živković"/>|Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (“Susret Tita sa Čerčilom u Rimu“)}} Dakle, uprkos zalaganju nemačke komande Balkana, nemački vrhovni vođa [[Adolf Hitler]] je 22. avgusta 1944. odbacio Mihailovićevu inicijativu, ocenjujući da će to oružje "jednom kasnijom prilikom biti upravljeno protiv Nemaca." On je odobrio samo taktičku saradnju sa četnicima.<ref>[http://sr.wikisource.org/sr/%D0%A1%D0%BB%D1%83%D0%B6%D0%B1%D0%B5%D0%BD%D0%B0_%D0%B1%D0%B5%D0%BB%D0%B5%D1%88%D0%BA%D0%B0_%D1%81%D0%B0_%D1%80%D0%B5%D1%84%D0%B5%D1%80%D0%B8%D1%81%D0%B0%D1%9A%D0%B0_%D0%A5%D0%B8%D1%82%D0%BB%D0%B5%D1%80%D1%83_%D0%BE_%D0%BF%D0%BB%D0%B0%D0%BD%D1%83_%D1%81%D0%B0%D1%80%D0%B0%D0%B4%D1%9A%D0%B5_%D1%81%D0%B0_%D1%87%D0%B5%D1%82%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8%D0%BC%D0%B0_%D0%BE%D0%B4_22.8.1944 Službena beleška sa referisanja Hitleru o planu saradnje sa četnicima od 22.8.1944.]{{dead link}}</ref> 28. avgusta 1944, Operativno odjeljenje Beograd — Dedinje Armijske grupe »F« obavještava nadležne u Berlinu da Nedić, i pored Hitlerove suzdržanosti, insistira na ustupanju neophodnog oružja četnicima: {{izdvojeni citat|Kod srbijanskih četnika nervoza je u porastu zbog razvoja situacije u Rumuniji i Bugarskoj. Predsednik vlade Nedić je ipak juče izjavio da će i dalje ostati lojalan prema nama (generalštabni potpukovnik fon Harling: Nedić vrši najoštriji pritisak da se izda obećano oružje odredima Draže Mihailovića).<ref name="ZA PERIOD OD 1 1944">[https://znaci.org/00001/4_12_4_218.htm IZVOD IZ RATNOG DNEVNIKA KOMANDE GRUPE ARMIJA »F« ZA PERIOD OD 1. JULA DO 31. DECEMBRA 1944. GODINE]</ref><ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=24&rec=311&roll=191 NARA, T311, Roll 191, frame no. 000018.] <br /> ({{jez-njem|"Bei dem serbischen Cetniks zunehmende Nervosität infolge der Entwicklung der Lage in Rumänien und Bulgarien. Ministerpräsident Nedic hat jedoch gestern erklärt, dass er weiter zu uns lojal stehen werde. (Oberstlt.i.G.v.Harling: Nedic drängt schärfstens nach zugesagter Waffenlieferung an die DM—Verbände.)"}})</ref>}} Nasuprot Hitlerovom mišljenju, Nojbaher je [[30. 8.|30. avgusta]] i dalje tvrdio da Draža Mihajlović, poput Milana Nedića, verno služi nemačkim interesima, i da se "do danas trudio da ne zauzme neprijateljsko držanje prema okupatoru". To isto smatra i za ostale vodeće Srbe, koji su se, pod parolom »dajte nam oružje — onda pripadamo Vama«, lojalno držali.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/4_14_4_231.htm |title=Zabeleška obaveštajne grupe nemačkih komandi na Jugoistoku od 30. avgusta 1944. sa savetovanja u štabu komande Jugoistoka o aktuelnim pitanjima saradnje sa Dražom Mihailovićem i razvoju celokupne situacije na području Jugoistoka |publisher=Znaci.net |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref> === Posljedice sporazuma === [[26. 8.|26. avgusta]] 1944. godine Jugoslovenska izbeglička vlada priznala je [[Josip Broz Tito|Tita]] za svog legitimnog predstavnika i vođu, a [[Ivan Šubašić]] je zadržao mesto predsednika Jugoslovenske izbegličke vlade. Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga zapazila je tom prilikom: {{izdvojeni citat|Sporazum Tita sa londonskom vladom u izbjeglištvu značio je težak, ako ne i smrtonosni, udarac za Nedićevu vladu i četnike.<ref name="Živković"/> <br /> ({{jez-njem|"Die Einigung Titos mit der Londoner Exilregierung bedeutete einen schweren, wenn nicht tödlichen Schlag für die Regierung Nedic und die Cetniks."}})}} Na osnovu avgustovskog sporazuma sa Nedićem, Mihailovićevim četnicima je isporučena veća količinu oružja, municije i opreme, iz nemačkih magacina.<ref name="Saslušanje"/> Odluka o objedinjavanju svih domaćih antipartizanskih snaga i njihovom ulasku u sastav JVuO donijeta je na sastancima između predstavnika kvislinške vlade i kvislinških vojnih formacija sa predstavnicima JVuO, održanim početkom septembra, najprije u [[Beograd]]u, potom u [[Pranjani]]ma. Na inicijativu Nedićevog ministra prosvete [[Velibor Jonić|Velibora Jonića]], 2. septembra održan je u Beogradu sastanak na kome su se okupili komandant SDK general [[Kosta Mušicki]], komandant SDS general [[Borivoje Jonić]], bivši komandant SDS general [[Stevan Radovanović]], povjerenik JVuO za Beograd Ivan Pavlović, [[Boško Bećarević]], šef Antikomunističkog odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda, kao i upravnik grada Beograda [[Dragomir Dragi Jovanović]]. Prema Jonićevu svjedočenju pred istražnim organima po završetku rata, glavna tema sastanka je bilo vojničko objedinjavanje i izrada zajedničkog plana za „odbranu Beograda i sprečavanje nereda na taj način što će se onemogućiti pobuna komunista i simpatizera NOP-a u Beogradu, što će se oduzeti od Nemaca vojni i značajni objekti da ne bi bili bačeni u vazduh, jednom rečju da se Beograd vojnički osvoji i na taj način spreči ulazak NOV-a i Crvene Armije... Računalo se posle toga da se pozove i kralj, obrazuje vlada i cela Jugoslavija stavi pod njegovom upravom...“<ref>Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu]], 2020, str. 240-241.</ref> Istog dana, neposredno nakon ovog sastanka, komandant SDS Borivoje Jonić (rođeni brat ministra Velibora Jonića) je izdao „Instrukciju za rad SDS“. General Borivoje Jonić navodi da se „jednodušno i spontano, ceo Srpski narod opredelio za Kralja, monarhiju i slobodnu i nezavisnu državu, zasnovanu na demokratskim principima“. U „instrukciji“ piše: {{izdvojeni citat|U vezi s tim i sve današnje oružane Srpske snage ujedinjene su i bore se na braniku Srpskog nacionalizma. Svaka Srpska nacionalna oružana snaga ima za sobom svoj rad, život i borbu. Svaka od njih imala je i opravdanih razloga za svoje ustrojstvo i današnje postojanje. Sve postojeće male razlike u zadatku i dodeljenoj ulozi u završnici ovog rata nestale su, '''TAKO DA DANAS IMAMO JEDNU JEDINSTVENU I NEDELJIVU SRPSKU VOJSKU''', sa kojom hteli — ne hteli, moraju računati svi naši prijatelji i neprijatelji... U ostvarenju postavljenog jednog cilja, vođeni jednom idejom vodiljom, jednodušni i ujedinjeni, svi Srpski oružani odredi — '''NACIONALNI ČETNICI, STRAŽARI, GRANIČARI, DOBROVOLJCI I GARDISTI''', dobili su i u završnici rata svaki svoju ulogu i svoj zadatak... Na Srpsku državnu stražu se računa da ona u interesu Kralja, Otadžbine i naroda mora svoj zadatak u potpunosti da izvrši.<ref>Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, 140–4–3, Instrukcija za rad SDS, 2. septembar 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 241.</ref>}} Već narednog dana, 3. septembra, general Jonić je izdao naredbu u kojoj najprije konstatuje da „u poslednje vreme dešava se, da pojedini oficiri i ostali pripadnici SDS, dobijaju neposredno naređenje od pojedinih četničkih komanada na terenu da pređu na službu u četničke jedinice“. Stoga, general Jonić podcrtava svojim potčinjenim da je „Načelnik štaba Vrhovne komande, armiski đeneral Gospodin Draža Mihailović saopštio Pretsedniku Srpske vlade: da oficiri i svi ostali pripadnici SDS imaju ostati na službi u SDS, da nije potrebno da pomenuta lica prelaze u sastav četničkih jedinica bez njegovog zahteva upućenog Pretsedniku Srpske vlade i po dobivenoj saglasnosti Pretsednika Srpske vlade“.<ref>VA, NdA, 140–4–4, Komanda SDS svim štabovima i jedinicama SDS, 3. septembra 1944.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242.</ref> Nakon sastanka od 2. septembra, 6. septembra je uslijedio novi sastanak. Na poziv ravnogorske komande Beograda, u selo Pranjani (nedaleko od [[Ravna gora|Ravne gore]], blizu [[Čačak|Čačka]]) su došli predstavnici svih kolaboracionističkih vojnih formacija na sastanak sa Dražom Mihailovićem. Predstavnik SDK je bio kapetan Radoslav Protić, ispred SDS je bio prisutan major Ljubiša Mikić, dok je [[Srpsku graničnu stražu]] predstavljao major Dragiša Jevtić. Pored Mihailovića, ispred Vrhovne komande JVuO, sastanku su prisustvovali potpukovnici [[Mirko Lalatović]] i [[Luka Baletić]]. Kako navodi [[Dimitrije Ljotić|Ljotićev]] sekretar [[Boško Kostić]], Mihailović je tada donio odluku o objedinjavanju svih „nacionalnih snaga“ i njihovom ulaženju u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini. Sve tri kolaboracionističke formacije trebalo je privremeno da zadrže svoju strukturu i starješinski kadar.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 242—243.</ref> Kostić bilježi i riječi Draže Mihailovića sa sastanka: {{izdvojeni citat|Ovom prilikom đeneral Draža Mihajlović je rekao delegatima: <br /> „Vi legalni odredi treba da činite jezgro naše buduće vojske...“<ref>Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana — Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lil (Francuska), 1949, str. 165.</ref>}} [[6. 9.|6. septembra]] [[1944]]. [[Srpska državna straža]] je stavljena pod komandu generala [[Dragoljub Mihailović|Dragoljuba Mihailovića]].<ref>[http://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20221024030236/https://www.znaci.org/00001/4_14_4_61.htm |date=2022-10-24 }}, str. 211-212.</ref> Sjutradan je general [[Miroslav Trifunović|Miroslav Trifunović Dronja]], četnički komandant Srbije, radiogramom obavijestio Dražu Mihailovića: {{izdvojeni citat|Na dan 6. septembra 1944. javio mi se komandant Srpske državne straže đeneral Borivoje Jonić, koji mi je stavio pod komandu Srpsku državnu stražu. To isto je učinio i đeneral Kosta Mušicki sa svojim dobrovoljcima.<ref name="ReferenceC">[https://znaci.org/00001/11_73.htm Nikola Milovanović: DRAŽA MIHAILOVIĆ, poglavlje OBMANE DRAŽE MIHAILOVIĆA]</ref>}} Samo dan ranije, general Draža Mihailović primio je u Koceljevi kod [[Šabac|Šapca]] generala Kostu Mušickog i razgovarao s njim o koordiniranju dejstava snagâ JVuO i SDK u borbi protiv NOVJ.<ref name="Milan Borković 1944">[http://www.znaci.org/00001/155_4.pdf Milan Borković, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvislinška uprava 1941-1944, I-II, Beograd, 1979.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230604192713/https://znaci.org/00001/155_4.pdf |date=2023-06-04 }}, str. II/337.</ref><ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 166.</ref> Poslije sastanka u Pranjanima, 8. septembra 1944. godine, komandant Srbije JVUO general Miroslav Trifunović izdao je naređenje da se „ništa ne uzima od Srpske državne straže“ jer „ovi delovi oružane sile imaju se smatrati kao naše jedinice. Svako vrbovanje, odvođenje i primanje pripadnika Državne i Granične straže ima se potpuno obustaviti.“<ref>Vojni arhiv, Četnička arhiva, 77–4–10.</ref><ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 312, fus. 831.</ref> I njemački je okupator registrovao stavljanje srpskih kvislinških formacijâ pod komandu generala Mihailovića. Tako će se na kraju jednog izvještaja o situaciji u okupiranoj Jugoslaviji od 8. novembra 1944, sačinjenog za potrebe [[Armijska grupa F|Armijske grupe »F«]] u vrijeme povlačenja s [[Balkan]]a, naći i sljedeći podatak: „Potvrđeno: General Jonić prenio 12. IX naređenje generala Mihailovića Srpskoj državnoj straži.“<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=707&rec=311&roll=189 NARA, T311, Roll 189, frame no. 001193.] <br /> ({{jez-njem|"Bestätigt: General Jonic, übermittelte 12.9. Befehle des General Mihajlovic an die SSW."}})</ref> U ovom periodu, ravnogorski odredi su pomagali i mobilizaciju snaga Vlade nacionalnog spasa. Prema naredbi od 25. avgusta 1944. ponovo je formiran 1. bataljon SDS u Beogradu. 3. septembra 1944, popunu u ljudstvu za 1. bataljon obezbijedio je kapetan [[Nikola Kalabić]], komandant [[Gorske garde]] JVuO. Ovaj je bataljon 5. septembra upućen u [[Sopot]], da bi već sljedećeg dana ušao u sastav JVuO. Na licu mjesta su od ovog bataljona stvorena dva i upućena ka [[Aranđelovac|Aranđelovcu]], ali su kasnije uništena od strane partizana.<ref>Kоста Николић, Историја Равногорског покрета 1941-1945, књига друга, Београд, 1999, стр. 243-244, 268.</ref><ref>Борис Томанић, Горска гарда Њ. в. краља Петра Другог у орашачком срезу. Формација, борбе, злочини. Војноисторијски гласник, Институт за стратегијска истраживања - Одељење за војну историју Министарства одбране Републике Србије, 2017, стр. 129.</ref> I u Šabačkom okrugu, shodno sporazumu sa komandantom III puka SDK, ravnogorske okružne vlasti su po naređenju majora [[Dragoslav Račić|Dragoslava Račića]], komandanta Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO, odobrile mobilizaciju 520 ljudi za popunu III dobrovoljačkog puka u [[Šabac|Šapcu]].<ref>AVII, Ča, kut. 77, reg. br. 42/3.</ref><ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Београд, 2011, стр. 346.</ref> Kolaboracija jedinica Srpskog dobrovoljačkog korpusa sa snagama JVuO pod komandom Draže Mihailovića dostigla je vrhunac tokom ključne bitke za oslobođenje Srbije. Riječ je o [[Bitka na Jelovoj gori|bici na Jelovoj gori]], u kojoj su četnici bili poraženi te praktično izbačeni iz Srbije. Naime, u blizini [[Valjevo|Valjeva]], 11. septembra 1944. partizani su napali kolonu u kojoj se nalazio Dragoljub Mihailović, četnička Vrhovna komanda, [[Centralni nacionalni komitet]] i američka vojna misija sa pukovnikom [[Robert Harbold McDowell|McDowellom]] na čelu.<ref>[https://znaci.org/00001/40_72.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje SLOM NJEMAČKO-ČETNIČKE OBRANE U ZAPADNOJ SRBIJI]</ref> Jedinice NOVJ su nastavile da gone ovu četničku grupu i 13. septembra opkolili su Mihailovića na sektoru [[Divci]]—[[Mionica]]. Našavši se u veoma nepovoljnoj situaciji, Mihailović se radio-vezom obratio za pomoć [[Kosta Mušicki|Kosti Mušickom]], komandantu SDK. General Mušicki je telefonom naredio III bataljonu Prvog puka SDK iz Valjeva da krene Mihailoviću u pomoć. Ljotićevci su stigli u posljednji čas i znatno pomogli četnicima s Mihailovićem na čelu da se izvuku iz partizanskog obruča i upute prema [[Koceljeva|Koceljevi]].<ref>Младен Стефановић, Збор Димитрија Љотића, Београд, Народна књига, 1984, стр. 287.</ref> Ovom prilikom, partizani su zaplijenili arhive četničke Vrhovne komande i Centralnog nacionalnog komiteta.<ref>[https://www.znaci.org/00001/77.htm Đorđe Orlović: Šesta lička proleterska divizija „Nikola Tesla“, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1990, str. 424.]</ref> [[Datoteka:Dimitrije Ljotić i supružnici Dragojla i Milovan Popović izlaze iz Zavoda za prinudno vaspitanje omladine.png|200px|mini|desno|Supružnici Dragojla i Milovan Popović u društvu Dimitrija Ljotića prilikom njegove posjete Zavodu za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci.]] [[Milovan Popović]], upravnik [[Zavod za prinudno vaspitanje omladine|Zavoda za prinudno vaspitanje omladine]] u [[Smederevska Palanka|Smederevskoj Palanci]] i simpatizer Ljotićevog [[ZBOR]]-a, napustio je Zavod 10. septembra 1944. i pridružio se Mihailovićevim četnicima, dok je Zavod formalno prestao da postoji 3. oktobra 1944.<ref>Александар Стојановић, Завод за принудно васпитање омладине у Смедеревској Паланци: старе контроверзе и нова тумачења. Институт за новију историју Србије, 2016, стр. 61.</ref> 4. septembra 1944, upravnik Milovan Popović depešom obavještava Velibora Jonića, ministra prosvete i vera u vladi Milana Nedića: {{izdvojeni citat|Čast mi je izvestiti Vas da sam u vezi Vašeg strogo poverljivog akta br. 16 od 30 avgusta 1944 godine poslao danas u srpske oružane odrede po dobrovoljnoj prijavi i slobodnom izboru 104 pitomca i to: u Srpski dobrovoljački korpus 53, u Srpsku državnu stražu 26 i u odrede Draže Mihailovića 25.<ref>''Документи о издајству Драже Михаиловића — књига 1'', Државна комисија за утврђивање злочина окупатора и његових помагача, Београд, 1945, док. бр. 653, стр. 548.</ref>}} Prije rata, Milovan Popović se nalazio na čelu [[Antikomunističke lige]],<ref>Бранислав Божовић, Специјална полиција у Београду 1941-1944, Завод за уџбенике, Београд, 2014, стр. 498, фус. 187.</ref> a bio je i asistent na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu]] u Beogradu. Popović je bio jedan od organizatora [[Antimasonska izložba|Antimasonske izložbe]] oktobra 1941. Zavod za prinudno vaspitanje omladine bio je specijalni logor za izolaciju i ideološku indoktrinaciju prokomunističke omladine, formiran od strane kvislinških vlasti u Smederevskoj Palanci, 22. septembra 1942. Osnivanje logora bilo je omogućeno Uredbom o prinudnom vaspitanju omladine (15. jul 1942), koju je potpisao predsednik kvislinške vlade Milan Nedić. Tokom dve godine postojanja logora, kroz to mesto za izolaciju prošlo je 1.270 omladinaca i omladinki, od kojih je skoro polovina bila iz Beograda (mahom aktivisti i aktivni simpatizeri srednjoškolske organizacije [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ]]-a). Zatvorena omladina je bila podvrgnuta sistematskom ideološkom prevaspitanju, koje su vršili logorski „vaspitači“ – pripadnici organizacije NP Zbor. Zamenica upravnika logora i upravnica ženskog dela logora bila je Popovićeva supruga, Dragojla Ostojić Popović.<ref>Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941–44. Priručnik za čitanje grada. Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2016, str. 71-72.</ref> Upravnik Popović je tretman zatočenika Zavoda okarakterisao kao „blag režim, ali uvek pod znakom mača“.<ref>Александар Стојановић, н. ч., стр. 52.</ref> U depeši poslatoj 21. marta 1945. vojvodi [[Momčilo Đujić|Momčilu Đujiću]], general Mihailović o Popoviću zapisuje kratku opasku: „Potpukovnik Milovan Popović, zabušant, neupotrebljiv.”<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_192.htm Izvod iz Knjige poslatih depeša štaba Vrhovne komande od 12. decembra 1944. do 7. aprila 1945. godine]</ref> Popović je ostao u JVuO sve do kraja rata i poginuo je 1945. godine u [[Bosna (regija)|Bosni]] kao četnički odmetnik.<ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 298.</ref> Boško N. Kostić, lični sekretar Dimitrija Ljotića, ostavio je u emigraciji zapis o Popovićevom prisustvu u Mihailovićevom štabu. On navodi da je Mihailovića zamolio da Popović, zajedno s njim (Kostićem) pođe za [[Slovenija|Sloveniju]], gdje su se okupile sve nacionalne snage pod komandom generala [[Miodrag Damjanović|Miodraga Damjanovića]]: {{izdvojeni citat|Zamolih đenerala Mihajlovića da pošalje s nama i Milovana Popovića, koji je bio šef antikomunističkog odeljenja u štabu Draže Mihajlovića. Popovića traži [[Matija Parac|đeneral Parac]] za propagandu, a mi bi ga, eventualno, poslali u [[Švajcarska|Švajcarsku]] radi naše nacionalne propagande, jer njega svi smatramo jednim od najboljih poznavalaca komunizma. Đeneral Mihajlović je odgovorio da nema ništa protiv, smatra čak da je ideja dobra i naredio je da se odmah pozove Milovan Popović. Kako se M. Popović nalazio u dvorištu, ubrzo uđe unutra našto mu đeneral Mihajlović reče: „Vas traži đeneral Parac. Spremite se da s g. Kostićem putujete u Sloveniju.“<ref>Boško N. Kostić, n. d., str. 215.</ref>}} Kostićevo svjedočenje se u potpunosti poklapa sa navodima još jednog ljotićevskog emigranta. Riječ je o [[Borivoju Karapandžiću]], predratnom članu JNP ZBOR, koji je za vrijeme okupacije bio referent Odeljenja državne propagande za Okrug valjevski<ref>Milan Radanović, Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Beograd, 2015, str. 249, fus. 653.</ref> i prosvetar u jedinicama SDK. U knjizi ''Građanski rat u Srbiji 1941—1945'', objavljenoj [[1958]]. godine u [[Cleveland, Ohio|Clevelandu]] ([[Sjedinjene Američke Države|SAD]]), Karapandžić piše sljedeće: {{izdvojeni citat|Za Upravnika Zavoda u Smederevskoj Palanci đeneral Nedić postavio je Generalnog sekretara predratnog Jugoslovenskog Antimarksističkog Komiteta Milovana Popovića (bio posle Ratka Živadinovića), jednog od najspremnijih antimarksističkih teoretičara i najbeskompromisnijih antikomunističkih boraca, koga je 1944. godine Draža Mihailović postavio za Šefa propagande Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u Otadžbini.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 149.</ref>}} U dogovoru sa generalom Miroslavom Trifunovićem, Mihailovićevim komandantom Srbije, jedinice Srpske državne straže (SDS) i [[Srpska granična straža|Srpske granične straže]] (SGS) [[6. 10.|6. oktobra]] [[1944]]. okupile su se u [[Jagodina|Jagodini]]. Tu je od tih jedinica formiran [[Srpska državna straža|Srpski udarni korpus]] (SUK) sa tri divizije. Za komandanta korpusa imenovan je divizijski general [[Stevan Radovanović]], za njegovog pomoćnika brigadni general Borivoje Jonić (komandant SDS), za načelnika štaba major [[Danilo Dača Stojanović]], dok su za komandante divizijâ imenovani: [[Branimir Brana Živković]] (do tada načelnik Operativnog odeljenja SDS), Dragutin Redić (do tada komandant SDS Kraljevačke oblasti) i [[Ljudevit Pogačar]] (do tada komandant SGS), svi pukovnici. SUK je tada brojao oko 6.800 ljudi.<ref>Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1985, str. 211, fus. 2.</ref> Kao dio Mihailovićeve vojske, SUK se konstantno borio sa jedinicama [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]]. Zajedno sa nemačkom vojskom i četnicima iz Srbije tokom novembra [[1944]], SUK učestvuje u [[proboj četnika i Nemaca iz Srbije|proboju Armijske grupe E kroz Sandžak]] i [[Proboj Armijske grupe E kroz istočnu Bosnu|istočnu Bosnu]]. Ipak, jedinice SDK nisu se povukle iz Srbije u pravcu Bosne, kako su to učinile objedinjene jedinice JVuO i SDS, već u pravcu [[Slovenija|Slovenije]], preko teritorije [[Srem]]a i [[Slavonija|Slavonije]] odnosno preko teritorije [[NDH]]. Jedinice JVuO i SDS napustile su teritoriju Srbije 15-20. oktobra 1944. Nemci su izvršili evakuaciju jedinica SDK kako bi ih spasili od uništenja u sukobu sa [[Crvena armija|Crvenom armijom]] i NOVJ. Dimitrije Ljotić je 4. oktobra 1944. uputio delegaciju od 33 pripadnika SDK i fašističkog pokreta Zbor u Crnu Goru, kako bi ubedili [[Pavle Đurišić|Pavla Đurišića]], komandanta crnogorskih četnika da se evakuišu u pravcu Slovenije, gde je planirano da se povuku i Ljotićeve jedinice. Njemačke vojne vlasti su 1. oktobra izvijestile generala Nedića da je njegova vlada razriješena dužnosti, te da Beograd od 3. oktobra postaje operativna vojna zona. Nakon rata, general Borivoje Jonić će posvjedočiti da je u Nedićevom kabinetu 2. oktobra održan sastanak kojem su, pored Nedića i Jonića, prisustvovali general [[Miodrag Damjanović]], šef kabineta Milana Nedića, zatim komandant SDK general Kosta Mušicki i pukovnik Ljudevit Pogačar, komandant Srpske granične straže. Na sastanku je Nedić prisutne obavijestio da će se sa članovima vlade evakuisati u [[Austrija|Austriju]] i da su svi oslobođeni položene zakletve. Generalu Joniću je poručio da bi pripadnici SDS i SGS trebalo da se priključe odredima JVuO.<ref>Nebojša Stambolija, n. d., str. 263.</ref> Kao razlog za pridruživanje kvislinških snaga Mihailoviću, general Milan Nedić je naveo: {{izdvojeni citat|Situacija je po našu nacionalnu stvar propala. Sovjetska armija ulazi u Srbiju, a za njima i komunisti koji će uzeti vlast. Mi se moramo ukloniti. Ja sa članovima vlade odlazim u Austriju. Dobrovoljački korpus doneo je odluku da ide u Sloveniju. Vas, Joniću, Srpsku državnu stražu i ceo srpski narod ostavljam Draži Mihailoviću, jer ste vi od početka pripadali njemu!<ref>Петар Мартиновић Бајица, ''Милан Недић'', Београд, 2003, стр. 371.</ref><ref>Branislav Božović – Mladen Stefanović: MILAN AĆIMOVIĆ – DRAGI JOVANOVIĆ – DIMITRIJE LJOTIĆ, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985, str. 274.</ref>}} Trećeg oktobra, Milan Nedić je održao posljednju sjednicu Vlade u Beogradu i tom prilikom saopštio ministrima da njihova evakuacija može početi svakog trenutka. U kakvoj situaciji su se nalazili pripadnici kvislinškog aparata i članovi Mihailovićeve organizacije neposredno prije povlačenja iz glavnog grada, najbolje oslikava jedan primarni izvor.<ref>AVII, Nda, reg. br. 2/2, fas. 2, kut. 164.</ref> Riječ je o pismu koje je (u ponoć istog dana) sastavio dr [[Milorad Nedeljković]], ministar privrede u Nedićevoj vladi. Pismo je bilo namijenjeno Odeljenju državne propagande pri Predsedništvu Ministarskog saveta, i u njemu, između ostalog, dr Nedeljković navodi: {{izdvojeni citat|Danas na sednici Vlade donesene su važne, sudbonosne odluke... Gospodin predsednik nam je saopštio da je nemački komandant za Jugoistok večeras proglasio Beograd i Srbiju operativnim područjem u najstrožem smislu. Od ovog trenutka (ponoć) važi opsadno stanje u Beogradu. Funkciju srpske vlade preuzimaju nemačke vlasti. Srpska vlada premešta se u Nemačku da preuzme tamo svoju političku i nacionalnu dužnost, okupljajući oko sebe sve Srbe koji se tamo nalaze (preko 300.000), kao i one koji će se ovih dana evakuisati, i to je sva naša inteligencija, činovništvo i srpski oružani odredi (S.D. straža, S.D. korpus, Granična straža i Srpska garda). Danas su dobili pasoš u Nemačkom poslanstvu i svi članovi Ravnogorskog pokreta i mnogi političari iz demokratskih frakcija. Saopštavam Vama i svima činovnicima, ko god želi da se evakuiše, neka se javi u Predsedništvu Vlade. Voz za vozom ići će neprekidno, sve će formalno svršavati Kabinet Predsedništva. U šumu je nemoguće ići, jer je usled odlaska Draže Mihailovića preko Drine za Hercegovinu (Italiju) izazvano rasulo u njegovim odredima i četnici se razilaze i neće više da se biju. Ovo je njihovo usmeno zvanično izjavljivanje u Predsedništvu danas ceo dan.<ref>Бранислав Божовић, н. д., Београд, 2014, стр. 369.</ref>}} General [[Hans-Gustav Felber]], vojnoupravni komandant Jugoistoka, izdao je 6. oktobra 1944. naređenje da komanda nad odredima Srpske državne straže i Granične straže ima preći u ruke generala Miodraga Damjanovića, šefa kabineta generala Nedića: {{izdvojeni citat|Gospodine premijeru! <br /> Slažem se da se general-majoru Damjanoviću povjeri zapovjedništvo nad srpskim oružanim snagama, s izuzetkom [[Srpski dobrovoljački korpus|SDK]]. Po mom mišljenju, ovaj korpus mora ostati u provjerenim rukama generala [Koste] Mušickog.<ref>[https://znaci.org/NARA/T316.php?broj=875&rec=501&roll=256 NARA, T501, Roll 256, frame no. 000871.] <br /> ({{jez-njem|"An den Präsidenten den serbischen Ministerrates Herrn Generaloberst Nedić. Herr Ministerpräsident! <br /> Ich bin damit einverstanden, dass der Generalmajor Damjanović mit der Führung der serbischen bewaffneten Verbände mit Ausnahme des SFK betraut wird. Dieses Korps muss meiner Auffassung noch in den bewährten Händen des General Mušićki [sic] bleiben. Mit dem Ausdruck meiner vorzüglichen Hochachtung."}})</ref>|Naredba generala Hansa Felbera od 6. X 1944. godine}} Kao glavni Mihailovićev pouzdanik u Nedićevoj upravi, general Damjanović se sa komandantima Straže odmah stavio pod Mihailovićevu komandu. Ove jedinice, preimenovane u Srpski udarni korpus JVuO, pridružile su se tako ostalim četničkim trupama u povlačenju prema Sandžaku. Međutim, ovo savezništvo se ubrzo raspalo.<ref>[https://znaci.org/00001/40_74.htm Jozo Tomasevich: ČETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945, poglavlje ČETNICI SE POVLAČE IZ SRBIJE]</ref> Pripadnici SDS su iz Jagodine, preko Kruševca, 14. oktobra 1944. pristigli u Kraljevo gde su se sastali sa četnicima i stavili se pod Mihailovićevu komandu. Pravac povlačenja SDS i glavnine JVuO išao je od Kraljeva preko Raške, Novog Pazara, Sjenice, Prijepolja i Pljevalja ka istočnoj Bosni, uz učestale sukobe sa NOVJ i evidentne gubitke.<ref>[https://www.znaci.org/00001/155_5.pdf Milan Borković, n. d., Beograd, 1979.], str. II/355-359.</ref> [[Božidar Bećarević|Božidar Boško Bećarević]], prije nego što je početkom oktobra 1944. pobjegao iz Srbije u [[Beč]], bio je šef IV (antikomunističkog) odseka Specijalne policije Uprave grada Beograda. U Beču je, po nalogu [[Gestapo]]a, radio na organizovanju i pripremanju [[Lovačke grupe Jugoistok|grupa za izvršenje diverzantsko-terorističkih zadataka]] u Srbiji. Draža Mihailović je 1. decembra 1944. uputio pismo pukovniku [[Gojko Borota|Gojku Boroti]], komandantu Romanijskog korpusa JVuO u kome ga obavještava o ubacivanju diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju i ulozi Vrhovne komande JVuO u tome. Pukovnika Borotu, koji je bio četnički oficir za vezu sa njemačkim snagama u [[Sarajevo|Sarajevu]], general Mihailović obavještava da bi Bećarević trebalo da bude jedan od organizatora ovih skupina u službi Gestapoa: {{izdvojeni citat|Beć.[arević] sa njegovim ljudstvom može biti primljen i prebačen u Srbiju. Veoma je važno da niko ne zna za njihovo ubacivanje u Srbiju, pa čak ni dolazak kod nas. Naš svet suviše mnogo priča i ja dobro krijem još odavde sve one koje ubacujem. Zato ćemo prihvat Beć. sa njegovim ljudima organizovati tako da niko ovde ne zna za njih. Pitanje je samo da li je bolje da ih prebacimo iz oblasti Semberije ili u oblasti Višegrada. To kao i sve detalje dogovorićemo se kad dođete kod mene.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_114.htm Pismo Draže Mihailovića od 1. decembra 1944. komandantu Komande Sarajeva o ubacivanju četničkih i gestapovskih diverzantsko-terorističkih grupa u Srbiju]</ref><ref>Milan Radanović, n. d., str. 515, fus. 1385.</ref>}} Kako je u praksi izgledalo rukovođenje Srpskim udarnim korpusom (SUK) od strane generala Draže Mihailovića, može se vidjeti i iz njegova naređenja od 26. decembra 1944. godine za napad na [[Tuzla|Tuzlu]]: {{izdvojeni citat|NAREĐUJEM: 1. — Diviziski đeneral [[Steva Radovanović]] zadržaće pod svojom neposrednom komandom I i II diviziju SUK-a i Vlaseničku brigadu kapetana Tuševljakovića. Komandu nad II divizijom na mesto poč. puk. Redića privremeno da primi đeneral straže Borivoje Jonić. General Radovanović sa I i II divizijom i Vlaseničkom brigadom izvršiće širi bočni obuhvat prema komunističkom levom boku i zato sve svoje snage da krene pravcem: s. Zukići — s. Naseoci — s. Svojat — s. Lukavica — s. Bašigovci i dalje na severni deo s. Đurđevika. General Radovanović neka odmah sastavi radio stanicu I divizije iz svoga korpusa i neka veštiji radio telegrafista uspostavi vezu samnom sa ispravnom stanicom, a neispravnu stanicu poslati odmah u Vrhovnu komandu.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_127.htm Zapovest štaba Vrhovne komande JVUO od 26. decembra 1944. potčinjenim jedinicama za napad na Tuzlu]</ref>|General [[Dragoljub Mihailović]]}} Mjesec dana ranije, general Borivoje Jonić je od štaba Draže Mihailovića zatražio da se ljudstvo SUK-a preda [[Saveznici u Drugom svetskom ratu|savezničkim]] snagama. General Jonić moli 26. novembra 1944. da se „izveštaj dostavi Vrhovnoj Komandi kojoj sam ja kao i svi pripadnici SUK-a svom dušom odan i za koju sam radio i žrtvovao se do maksimuma od 1941. godine pa do danas“. Istog dana, general Stevan Radovanović (Jonićev pretpostavljeni), u raportu komandantu Srbije JVuO generalu Miroslavu Trifunoviću, sumira ratni angažman generala Jonića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|G. đeneral Jonić bio je komandant Srpske državne straže i kao takav stavio je Srpsku državnu stražu na raspoloženje Vrhovnoj Komandi, ma da je mogao svu SDS da raspusti, kako je i dobio naređenje od đenerala Nedića. On, kao nacionalista koji je za 2 1/2 godine svoje službe to i pokazao pomažući pokret đenerala Draže Mihailovića u svima pravcima nije hteo da SDS raspusti već ju je stavio na raspoloženje Vrhovnoj Komandi i đeneralu Draži Mihailoviću.<ref>[https://znaci.org/00001/4_14_4_107.htm Raport pomoćnika komandanta Srpskog udarnog korpusa od 26. novembra 1944. komandantu korpusa da se korpus preda anglo-američkim trupama]</ref>|General [[Stevan Radovanović]], komandant [[Srpski udarni korpus|Srpskog udarnog korpusa Jugoslovenske vojske u Otadžbini]]}} == Suđenje Mihailoviću i kolaboracionistima 1946. == {{main|Beogradski proces}} [[Datoteka:Draža pred sudom.jpg|thumb|desno|Optuženi [[Dragoljub Mihailović]] na [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] [[1946]].]] Na posleratnom [[Beogradski proces|suđenju u Beogradu]] 1946. godine Draži Mihailoviću je, između ostalog, stavljena na teret saradnja sa [[vojna uprava u Srbiji|kvislinškom upravom u Srbiji]]. Mihailović se branio kako je saradnja sa kvislinškom vladom išla slučajno, mimo njegove želje: :Optuženi Mihailović: Sa Nedićem je bio sastanak... je taj sastanak za mene došao neočekivano, nisam ga želeo ni u kom slučaju. To se desilo jedno posle podne kada sam se odlučio da dođem na taj sastanak, da jedanput vidim šta hoće. Bio sam tada u selu Skakavicama. Uveče je došlo do toga sastanka, za koji, ponavljam, nisam nikakve želje imao. Šta me je upravo navelo na to, sam ne znam. :Pretsednik: Ko je bio prisutan na tome sastanku? :Optuženi: [[Luka Baletić]], [[Mirko Lalatović]], a ovde se još pominju i [[Nikola Kalabić]], [[Dragoslav Račić]], Damjanović i Nedić. :Pretsednik: Kakav je bio tok tih pregovora i šta se imalo na tome sastanku da postigne između vas i Nedića? :Optuženi: Ništa. Da kažem svašta i ništa... :Pretsednik: Pa kakvi su onda zaključci? :Optuženi: Nikakvi. Nešto su trabunjali oni koji su doveli do toga sastanka. Na insistiranje predsednika suda čemu taj sastanak sa Nedićem, Mihailović je na kraju izjavio da je na sastanak otišao "iz dosade": :Pretsednik: Kad na tom sastanku uopšte ništa nije postignuto, tako da je to bio jalov razgovor, zašto vam je bio potreban taj sastanak? :Optuženi: Uopšte je bio nepotreban. Verujem da je to bilo iz dosade, što me je moralo pritiskivati neko traženje, inače nikakvog razloga nije bilo. U nastavku odbrane, optuženi Mihailović je nastojao da prikaže kako je čak i liferovanje oružja od strane Nemaca išlo gotovo mimo njegove volje: :Pretsednik: Da nastavimo s ovim vašim sastankom sa Milanom Nedićem avgusta 1944 god. Da li vam je Nedić obećao ili se obavezao da će preko Nemaca uspeti da vam se liferuje veća količina oružja? :Optuženi: Ja nisam tražio da se meni liferuje od Nemaca. :Pretsednik: A da li vam je on obećao? :Optuženi: Nisam tražio. :Pretsednik: A da li vam je obećao, Sud to pita, da li vam je Nedić obećao ili se obavezao? :Optuženi: Ja sam kazao da neću od njih. :Pretsednik: Jeste li hteli da primite od [[Srpska državna straža|SDS]]. :Optuženi: Uvek. Zato sam kroz sve vreme i uzimao. :Pretsednik: Ko je snabdevao obućom, hranom i odećom SDS? :Optuženi: Sve su to snabdevali Nemci.<ref name="Saslušanje"/> Praveći analogiju sa partizanskom taktikom vršenja [[Napadi na garnizone NDH|napada na garnizone NDH]] u cilju dolaženja do veće količine oružja i municije, u završnoj je riječi general Mihailović pravdao četničku saradnju sa oružanim formacijama vlade generala Nedića na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Sa nekoliko reči da se osvrnem na SDS i njeno iskorišćavanje. Nemam oružja i do njega nisam mogao da dođem na drugi način. Partizani nisu ništa drukčije radili sa domobranima. Ja verujem i znam da su neki domobrani po tri puta hvatani i opet puštani. SDS rad nije bio dobar. Kad smo počeli rad odozdo on nije uspevao, a kad smo počeli odozgo uspevali smo. Upisivali smo vojnike. Pod zakletvom smo slali vojnike i naredili da ne pođu pojedinačno nego po nekoliko njih i više zajedno u jedinice SDS. Tako smo dosta uradili.<ref name="Završna reč">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_21.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Završna reč optuženog Dragoljuba Mihailovića}} Uprkos ovakvoj odbrani, sudsko veće je u članu 3. presude utvrdilo da je Mihailović kriv: {{izdvojeni citat|Što je od samog početka svoje izdajničke delatnosti stupio u vezu sa Nedićem i drugim kvislinzima, otvorenim slugama okupatora, u cilju da održi okupaciju i objedini sve izdajničke snage protiv oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije;<ref name="Presuda">{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/60_3_34.pdf |title=Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima |format=PDF |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>|Presuda Dragoljubu Mihailoviću}} == Tumačenja == Brojni domaći i strani autori ukazivali su na saradnju četničkog pokreta Draže Mihailovića sa kvislinškom vladom Milana Nedića, kao pojavu specifičnu za [[Nedićeva Srbija|teritoriju okupirane Srbije u Drugom svjetskom ratu]]. [[Stanislav Krakov]], predratni pripadnik [[Dimitrije Ljotić|Ljotićevog]] [[ZBOR]]-a, sestrić generala Milana Nedića i jedan od najbližih saradnika predsjednika srpske kvislinške vlade, piše o savezništvu Nedića i Mihailovića: {{izdvojeni citat|U istoriji okupirane Srbije i Jugoslavije može se zabeležiti sa nepobitnom tačnošću, da nijedan jedini put, ni u kakvoj prilici i na ma kome mestu nije došlo ni do jednog sukoba između četnika Draže Mihailovića i Oružanih odreda Nedićevih koji su potom dobili ime Srpske državne straže. Na protiv, od samog početka osnivanja tih Nedićevih oružanih odreda, pa do zavođenja komunističke vladavine u Jugoslaviji, vladala je bratska saradnja između odreda Nedićevih i Mihailovićevih, te su ovi drugi, kada god im je pretilo uništenje od nemačkih trupa, nalazili utočište u Nedićevim trupama, ulazeći tu kao „[[Legalizovani četnici|legalizovani odredi]]”. Iako je general Nedić bio stavljen kroz londonski radio pod [[Crne trojke|slovo „Z”]] kao „narodni izdajnik”, on je i pre i posle ovog nedostojnog, recimo iz taktičkih potreba proisteklog sramoćenja, bio najbolji snabdevač jedinica Draže Mihailovića i izliferovao im je bar deset puta više oružja, municije, svake spreme i novca, nego što su to mogli da učine [[Vlada Kraljevine Jugoslavije u egzilu|Jugoslovenska vlada u egzilu]] i hteli da učine oni engleski naredbodavci pred kojima se drhtalo, a koji su tretirali ceo junački nacionalni pokret otpora Mihailovićev kao jednu kolonijalnu trupu koja mora da izvršava svako njihovo naređenje, pa makar ono vodilo uništenju srpskog naroda ili izdaji Kraljevine Jugoslavije u to vreme sovjetskim satelitima — komunističkim partizanima.<ref>Станислав Краков, Генерал Милан Недић, Књига друга: Прeпуна чаша чемера, Минхен, Штампарија Искра, 1968, стр. 346.</ref>}} Novinar i književnik [[Ratko Parežanin]], urednik časopisa „Iskra”, ljotićevskog glasila štampanog u [[Minhen]]u, za vrijeme okupacije se nalazio na mjestu šefa Vaspitnog odseka [[Srpski dobrovoljački korpus|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]].<ref>Petranović, Branko (1992). ''Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945''. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar, str. 416.</ref> Decenijama po okončanju rata, Parežanin interpretira politiku generala Nedića i njegov rezon da se upusti u kolaboraciju, kao i odnos koji su Nedić i Ljotić imali prema Draži Mihailoviću: {{izdvojeni citat|Suština Nedićeve politike u okupiranoj Srbiji bila je u ovome: <br /> Rat će trajati dugo. Jedini način da se srpski narod, pod okolnostima u kojima se našao, održi jeste da se uspostavi red i mir u okupiranoj Srbiji. Okupator će jednog dana morati da ode. Srbi ga danas ne mogu oterati niti doprineti njegovom odlasku... Od prvog dana Nedićeve vlade težilo se sporazumu sa četnicima Draže Mihailovića. Nedić ih je, u sporazumu sa Ljotićem, pomagao novcem, oružjem, intervencijama kod Nemaca kadgod je to bilo moguće. Molio je četnike da ne ruše vlast i red u zemlji koje on drži i stvara. Poručivao je Draži Mihailoviću da nema potrebe da ruši njegovu vlast u zemlji, jer je on spreman svakoga trenutka ustupiti svoje mesto njemu ili onom licu koje on odredi. Nedić je bez prestanka bio svom dušom odan srpskom narodu i [[Petar II Karađorđević|Kralju Petru II]], po svojim osećanjima bio je na strani zapadnih saveznika, ali je smatrao kao svoju svetu dužnost, kao nešto najpreče i najvažnije, očuvati srpski narod od biološkog istrebljenja, naročito posle već podnetih žrtava koje su do tada iznosile više stotina hiljada mrtvih.<ref>Ратко Парежанин, Други светски рат и Димитрије В. Љотић, Минхен, 1971, стр. 339—340.</ref>}} [[Srbi|Srpski]] crkveni istoričar dr [[Đoko Slijepčević]], saradnik Ratka Parežanina u Vaspitnom odseku SDK, u knjizi “Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata“ uočava kvalitativnu razliku u relacijama koje su sa Milanom Nedićem gajili četnici van okupirane Srbije na jednoj, te pripadnici JVuO u Srbiji na drugoj strani: {{izdvojeni citat|General Milan Nedić je bio prijatelj četnika i pomagao ih gde je, kako je i kada je mogao. Odnos četnika prema njemu nije, međutim, bio isti: dok su svi četnici i svi nacionalni borci izvan okupiranog područja Srbije osećali i poštovanje i divljenje prema generalu Milanu Nediću, jer im je on pomagao u granicama svojih mogućnosti, četnici sa okupiranog područja Srbije nisu uvek imali korektan i pošten stav prema generalu Milanu Nediću.<ref>Dr Đoko Slijepčević, Jugoslavija uoči i za vreme Drugog svetskog rata, Minhen, 1978, str. 361.</ref>}} I [[Borivoje Karapandžić]], takođe ljotićevski emigrant, ukazuje u svojoj knjizi “Građanski rat u Srbiji 1941—1945“ na „neminovnost saradnje” JVuO sa SDK i SDS, i tvrdi da je ta saradnja gotovo isključivo proishodila iz obostranog straha od »komunističke opasnosti«: {{izdvojeni citat|Ma koliko da su se nacionalni borci između sebe gložili, pa čak i s oružjem jedni druge napadali, činjenica je — da su nacionalni odredi u Srbiji često između sebe sarađivali i borili se rame uz rame protivu zajedničkog neprijatelja. Kadgod se na pomolu ukazala ma i najmanja komunistička opasnost, a naročito kada su komunisti pokazivali nameru da iz Pavelićeve „Nezavisne Države Hrvatske” prodru u Nedićevu Srbiju, uvek se, tada, stvarao zajednički nacionalni front protivu komunizma. Međusobno su sarađivali i zajednički išli u borbu protivu istih dušmana i četničke jedinice đenerala Mihailovića i Srpski dobrovoljci i pripadnici Srpske Državne Straže. [...] Što je dolazilo do ove neminovne saradnje, najpre se ima zahvaliti samim srpskim nacionalnim borcima, koji su se u časovima opšte opasnosti od komunizma instinktivno oslanjali jedni na druge. A zatim, velika zasluga za ovo pripada đeneralu Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, koji su, neprestano, sve od sebe činili da se sporazumu sa đeneralom Dražom Mihailovićem u pogledu zajedničke saradnje i ostvarenja jedinstvenog nacionalnog fronta. U tome smislu, obojica su preduzimali čitav niz mera, da bi se sastali i sa đeneralom Mihailovićem i sa njegovim odgovornim komandantima da bi ih pridobili za zajedničku antikomunističku saradnju.<ref>Боривоје М. Карапанџић, Грађански рат у Србији 1941—1945. Друштво Хиландар, Ваљево, 2010, стр. 259.</ref>}} [[Lazo M. Kostić]], predratni profesor [[Univerzitet u Beogradu|Beogradskog univerziteta]], u prvim mjesecima okupacije se nalazio na poziciji komesara (ministra) saobraćaja u [[Komesarskoj upravi]] [[Milan Aćimović|Milana Aćimovića]]. U apologetskoj knjizi “Armijski đeneral Milan Nedić — Njegova uloga i delovanje u poslednjem ratu“, izdatoj u [[Melbourne]]u [[1976]]. godine, profesor Kostić piše: {{izdvojeni citat|Kad su Sovjetske trupe, u jesen 1944, došle pred Beograd, Nedić je raspustio svoje vojne snage, koje su tada sa njegovim šefom kabineta, đeneralom [[Miodrag Damjanović|Miodragom Damjanovićem]], definitivno prišle đeneralu Draži Mihailoviću i od tada su bile deo njegovih trupa. I do tada su Nedićeve trupe samo po formi bile legalne, dok su ustvari to bili najbolji Dražini vojnici. To je sam Draža rekao pri smotri Srpske državne straže, u selu [[Vrapci (Sokolac)|Vrapci]], u Istočnoj Bosni, u početku 1945. Tada je Draža u govoru, održanom pred postrojenom Stražom, rekao da je Straža pretstavljala pluća njegove organizacije i da se nada da će ona to biti i dalje, u toliko više, što “Srbi nemaju saveznika ni prijatelja nigde u svetu, te ima da se borba nastavi do pobede ili do smrti“.<ref>Проф. Лазо Костић, ''Армијски ђенерал Милан Недић. Његова улога и деловање у последњем рату'', Приватно издање, Мелбурн (Аустралија), 1976, стр. 8.</ref>}} [[Jozo Tomasevich]], [[Sjedinjene Američke Države|američki]] istoričar [[Jugoslavija|jugoslovenskog]] porijekla, u svojoj posthumno objavljenoj knjizi ''War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration'' (“Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945. Okupacija i kolaboracija“) iz 2001. godine, šire elaborira saradnju [[Vlada narodnog spasa Milana Nedića|Vlade narodnog spasa Milana Nedića]] i [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|Jugoslovenske vojske u otadžbini]], tvrdeći da se ona odvijala u više faza. Tomasevich navodi da je saradnja dviju stranâ počela ujesen 1941. godine, te da je trajala sve do kraja okupacije Jugoslavije: {{izdvojeni citat|Svojevrsna suradnja između Nedićeve administracije i Mihailovićevih snaga koja je počela u jesen 1941. godine, trajala je do kraja njemačke okupacije. Prošla je kroz faze različitog intenziteta: isprva s Nedićem, zatim sa Mihailovićem u glavnoj ulozi. Također, treba napomenuti da su odnosi tijekom prve dvije godine okupacije, kad su Nedić i brojni ljudi u Srbiji mislili da će Njemačka dobiti rat, bili drugačiji od onoga što su postali tijekom druge polovice okupacije, kada je poraz Njemačke postao izvjesniji. Ali, glavni ciljevi dviju strana nikada se nisu promijenili. Zajednički cilj bio je boriti se protiv partizana i spriječiti njihovo pojavljivanje kao dominantne oružane skupine na kraju rata. I jedni i drugi su isto tako željeli svesti srpske gubitke na najmanju moguću mjeru, što se moglo učiniti samo sprječavanjem sabotaža i oružanog otpora njemačkim i bugarskim okupacijskim snagama, budući da su takvi činovi uvijek donosili krvave odmazde. Za četnike, dodatni motiv u suradnji s Nedićevom vladom je bilo stjecanje solidne baze u vojnom, upravnom i policijskom aparatu režima, tako da kada Nijemci i Bugari konačno odu, četnici mogu zauzeti državnu upravu i oružane snage prije partizana.{{sfn|Tomasevich|2001|pp=214. <br /> ({{jez-eng|"The collaboration of sorts between the Nedić administration and the Mihailović forces that began in the fall of 1941 lasted to the end of the German occupation. It went through phases of varying intensity with first Nedić, then Mihailović, playing the principal role. It should also be noted that during the first two years or so of occupation, when Nedić and many people in Serbia thought that Germany would win the war, relations were different from what they became during the latter half of the occupation, when Germany's defeat became more certain. But the main objectives of the two parties never changed. The common goal was to fight the Partisans and keep them from emerging as the dominant armed group at the end of the war. Both also wanted to keep Serbian losses to a minimum, which could only be done by preventing acts of sabotage and armed resistance against the German and Bulgarian occupation forces, since such acts invariably brought bloody reprisals. For the Chetniks, a further motive in collaborating with the Nedić government was to gain a solid base in the military, administrative, and police apparatus of the regime, so that when the Germans and Bulgarians finally left, the Chetniks could seize the government organization and armed forces before the Partisans did."}})}}}} Sir [[William Deakin]], profesor [[Istorija|istorije]] na [[Univerzitet u Oxfordu|Univerzitetu u Oxfordu]] i saradnik britanskog premijera [[Winston Churchill|Winstona Churchilla]] nakon rata, u svojoj knjizi ''The Embattled Mountain'' (objavljena 1973. u prevodu na [[srpskohrvatski jezik]] pod naslovom “Bojovna planina“), slaže se sa tezom da je važan čimbenik približavanja Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića predstavljala politika odmazde njemačkog okupatora: {{izdvojeni citat|Divljačke mere odmazde Nemaca prilikom ugušivanja ustanka u Srbiji u jesen i zimu 1941, sećanja na slične austrijske i bugarske kaznene ekspedicije u Srbiji i Makedoniji za vreme prvog svetskog rata, kao i oskudne britanske avionske pošiljke upućivane Mihailoviću od novembra 1941, bili su mu argumenti za njegov tadašnji stav potpune pasivnosti i sračunate saradnje s Nedićevim vlastima. Svaki neposredni otpor naneo bi zlo srpskom stanovništvu, naročito u ravnicama i dolinama, izazvao bi obnovljene masovne neprijateljske represalije, koje bi stanovništvo desetkovale i učinile nemogućim neki uspešan budući ustanak u saradnji sa britanskim ili američkim iskrcavanjem.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/5_3.htm |title=William Deakin — EMBATTLED MOUNTAIN (Bojovna planina) |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2014-03-16}}</ref>}} Pukovnik [[William Bailey|Stanley William Bailey]], koji je od 25. decembra 1942. do 29. januara 1944. bio oficir za vezu u štabu generala Mihailovića, gdje je predvodio misiju [[Britanska imperija|britanske]] [[Uprava za specijalne operacije|Uprave za specijalne operacije]] u okupiranoj Jugoslaviji, zaključuje u svom osvrtu na događaje iz Drugog svjetskog rata da je Mihailović četničku kolaboraciju sa kvislinškim strukturama u Srbiji smatrao ratnim lukavstvom, ali da ga je upravo taktika koju je sâm odabrao „na kraju upropastila“: {{izdvojeni citat|Jedan od načina kojima su se Mihailovićeve pristaše i sljedbenici služili da prikriju svoju pravu prirodu sastojao se u tome da su stupali ili u jedinice srpskog kvislinga generala Nedića, predsjednika marionetske vlade u Beogradu, ili u odrede Dimitrija Ljotića, zloglasnog srpskog fašista. Mihailović je tvrdio da to lukavstvo predstavlja dopustiv postupak jer će te njegove pristaše ionako prijeći na njegovu stranu čim im on naredi, a tada će, u najmanju ruku, donijeti sa sobom i svoje oružje i opremu, možda i dovesti svoje drugove. Međutim, u očima drugih promatrača ta je praksa bila manje opravdana. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno. Mihailović se tim potezom prvi put izložio optužbi da surađuje s neprijateljem, da se upustio u kolaboraciju, koja ga je na kraju upropastila.<ref>{{cite web|url=https://www.znaci.org/00001/171_7.pdf |title=Elisabeth Barker — BRITANSKA POLITIKA PREMA JUGOISTOČNOJ EVROPI U DRUGOM SVJETSKOM RATU |publisher=Znaci.org |date= |accessdate=2024-07-17}}</ref>}} Profesor istorije Jugoslavije na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu|Filozofskom fakultetu u Beogradu]] [[Branko Petranović]] posmatra saradnju sa kvislinškim strukturama u Srbiji i Jugoslaviji kao specijalni slučaj šireg fenomena kolaboracije JVuO s okupatorom. Petranović uočava da je glavni ideološki motiv četničke kolaboracije bio [[antikomunizam]]: {{izdvojeni citat|Kao vrhovni komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, Mihailović je dozvoljavao saradnju svojih jedinica sa silama Osovine i kvislinzima, posredno (legalizacija) ili direktno. Saradnja se ostvarivala lečenjem četnika u italijanskim, nemačkim i kvislinškim bolnicama, dobijanjem naoružanja i municije, hrane, zajedničkim dejstvima na sektorima fronta ugroženim od partizana. Saradnja je proizilazila i iz činjenice da je četnička strategija polazila od uništenja komunista posredstvom okupatora u okviru Drugog svetskog rata.<ref>Branko Petranović, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945, Beograd, Vojnoizdavački i novinski centar, 1992, str. 391.</ref>}} Dr [[Milovan Pisarri]], istoričar i naučni saradnik [[Institut za filozofiju i društvenu teoriju|Instituta za filozofiju i društvenu teoriju]], oslanja se upravo na tezu profesora Petranovića o antikomunizmu kao ključnom okidaču za kolaboraciju četnika s okupatorima i kvislinzima. U monografiji “Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta“,<ref>[https://rosalux.rs/rosa-publications/stradanje-roma-u-srbiji-za-vreme-holokausta/ Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe: Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta]</ref> dr Pisarri eksplicira ovu epizodu iz istorije Drugog svjetskog rata i okupacije Jugoslavije na sljedeći način: {{izdvojeni citat|Između snaga četnika i kvislinga, pre svega je postojao zajednički stav da su komunisti najveći neprijatelji: ako su oni za kvislinge predstavljali zlo koje je trebalo uništiti, jer je bila reč o najvećem neprijatelju nacionalsocijalističkog poretka, za četnike su oni bili ozbiljna i realna pretnja za ponovno uspostavljanje centralističke monarhije, sa Srbijom i Srbima na čelu. Ratne okolnosti su dozvolile da se u ime tog zajedničkog interesa oružje uperi upravo protiv komunista, i to u više navrata, sve do kraja rata. Upravo u ime antikomunizma, posle pregovora s Nemcima u novembru 1941. godine, započela je posebna vrsta saradnje između vlade Milana Nedića i Jugoslovenske vojske u otadžbini, koju je Mihailović dozvoljavao preko legalizacije određenog broja njegovih odreda, preko dobijanja oružja, finansijske pomoći, hrane ili preko zajedničkog dejstva u oblastima ugroženim od partizana.<ref>Milovan Pisarri, Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2014, str. 54.</ref>}} U doktorskoj tezi ''The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas'' (“Transformacija Mihailovićevog četničkog pokreta: Od rojalističkih jugoslovenskih snaga do srpske nacionalističke gerile“), odbranjenoj 2011. godine na [[Simon Fraser University]] u [[Britanska Kolumbija|Britanskoj Kolumbiji]] ([[Kanada]]), srpski istoričar [[Aleksandar Petrović (istoričar)|Aleksandar Petrović]], na osnovu jedne naredbe<ref>AVII, ČA, K—299, reg. br. 3/1.</ref><ref>[https://znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovića od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine]</ref> Draže Mihailovića od 29. juna 1942. godine, izvlači sveobuhvatan zaključak o prirodi kolaboracije četnika s okupatorima i kvislinzima: {{izdvojeni citat|Iako je ovo očito bila Mihailovićeva direktiva jednom od njegovih zapovjednika u Srbiji, ta izjava je uhvatila samu suštinu četničke strateške linije razmišljanja u čitavoj okupiranoj Jugoslaviji. Budući da su bile dopuštene ‘sve prevare’, četnici su stupili u saradnju s njemačkim i italijanskim okupacijskim trupama, kao i sa njihovim domaćim kvislinzima u Srbiji, Crnoj Gori i NDH; četničke trupe pod ‘dvostrukim zapovjedništvom’ (nominalno zapovjedništvo [[Sile Osovine|Osovine]] i skriveno zapovjedništvo Mihailovića) krile su se pod raznim etiketama: [[Dobrovoljačka antikomunistička milicija|MVAC]] u italijanskim krajevima, [[Srpska državna straža|SDS]] pa čak i [[Četnici Koste Pećanca|Pećančeve trupe]] u Srbiji. Kao rezultat, Mihailović je, u teoriji, imao na raspolaganju značajne snage koje su nominalno pripadale taboru Osovine, ali spremne da se pridruže jezgru njegovih ‘ilegalnih’ trupa u trenutku kada se proglasi opšti ustanak.<ref>Aleksandar Petrovic, The Transformation of Mihailović’s Chetnik Movement: From Royalist Yugoslav Forces to Serb Nationalist Guerrillas (PhD Thesis), Simon Fraser University, Fall 2011, p. 100. <br /> ({{jez-eng|"Although this was clearly Mihailović’s directive to one of his commanders in Serbia, the statement captured the quintessential Chetnik strategic line of thinking throughout occupied Yugoslavia. Given that ‘all trickeries’ were allowed, the Chetniks entered into collaboration with German and Italian occupation troops as well as their domestic quislings in Serbia, Montenegro and the ISC; Chetnik troops under a ‘double command’ (Axis nominal command and Mihailović’s hidden command) were hiding under a variety of labels: MVAC in the Italian areas, the SSG and even Pećanac’s troops in Serbia. As a result, Mihailović, in theory, had a significant force at his disposal nominally belonging to the Axis camp, but ready to join his core ‘illegal’ troops the moment a general uprising was proclaimed."}})</ref>}} [[Bojan Dimitrijević]], saradnik [[Institut za savremenu istoriju|Instituta za savremenu istoriju]] u [[Beograd]]u, u analizi odnosa kvislinških vlasti u Srbiji prema četničkom pokretu u jesen 1942, kada Nijemci razoružavaju legalizovane Mihailovićeve i Pećančeve odrede, iznosi sljedeći zaključak: {{izdvojeni citat|Odnos JVuO s aparatom Vlade generala Nedića, pre svega sa snagama SDS i SGS, bio je kompleksan u ovom periodu i delikatan za razumevanje. Mnogi od Nedićevih pripadnika ovih delova bili su patrioti koji su pružali značajnu pomoć Mihailovićevoj organizaciji. Ove pristalice ravnogorske borbe činile su sve što je u njihovoj moći da pomognu JVuO.<ref>Бојан Б. Димитријевић, Војска Недићеве Србије 1941-1945, Институт за савремену историју, Београд, 2011, стр. 405.</ref>}} U doktorskoj disertaciji “Partizanski pokret u Srbiji 1941—1944“, srpskog istoričara mlađe generacije [[Nemanje Ž. Devića]], tvrdi se da [[Legalizacija četnika u Srbiji|legalizacija JVuO]] kod Vlade nacionalnog spasa nije došla kao plod Mihailovićeve naredbe „već stihijski i u skladu sa shvatanjima stanja na terenu od strane pojedinih komandanata“, te da je „većina Mihailovićevih bližih saradnika i komandanata iz 1941. ostala [je] u ilegali“. Ipak, Dević navodi da je praksa kolaboracije između pripadnika Mihailovićeve organizacije i Nedićevih strukturâ bila široko rasprostranjena, često i na osnovi staleške solidarnosti među oficirima vojske, žandarmerije ili tajne službe prve Jugoslavije, a koji će po okupaciji otići u ravnogorce ili kvislinški tabor: {{izdvojeni citat|Tako dolazi i do procesa tzv. legalizacije, odnosno ulaska dela Mihailovićevih snaga u sastav oružanih snaga vlade generala Nedića... Za kontakt sa prvim Nedićevim snagama i ovog puta je poslužio Milan Kalabić; potom su se spone uspostavljale često i na ličnoj osnovi i kroz predratna poznanstva kolega i klasnih drugova... Oni koji su prišli Nediću, ušli su u već postojeće Pećančeve odrede, ili [su] raspoređeni u novu kategoriju ''nezavisnih četničkih odreda''. Nediću je ovaj proces dobro došao iz više razloga, ali najviše zbog priliva ljudstva koje je uključio u svoje planove i, prvenstveno, u borbu protiv partizana. Mihailović je, opet, korist ostvario time što je dobio svoje ljude duboko infiltrirane u okupacioni sistem, sa alibijem pred Nemcima, a koji će mu u narednom periodu biti od nemerljive vrednosti za dostavljanje oružja, municije, podataka... Međutim, kad se pojedini Mihailovićevi oficiri, pogotovo u zapadnoj Srbiji, budu uneli u ulogu Pećančevih i Nedićevih komandanata, ogreznuvši u kolaboraciju ili u vršenje zločina nad partizanima, čak ih i, zarobljene, predajući Nemcima – pa se 1943. vratiti u strukturu JVuO – to će stvoriti ogromne poteškoće ravnogorskoj organizaciji, jer se imidž kompromitovanih nije dao lako ispraviti. Jednom viđeni u društvu Nemaca, takvi oficiri bili su u narodu, čak i među ravnogorcima koji su 1941–1943. ostali u šumi, zauvek obeleženi kao sumnjivi i nepoželjni.<ref>Немања Девић, Партизански покрет у Србији: 1941–1944. Докторска дисертација, Универзитет у Београду, Филозофски факултет, 2019, стр. 280–281.</ref>}} U završnom poglavlju monografije o ratnom putu komandanta Prvog ravnogorskog korpusa [[Zvonimir Vučković|Zvonimira Vučkovića]], srpski istoričar dr Miloš Timotijević promatra odnos Milana Nedića i Dragoljuba Mihailovića kroz prizmu četničke kolaboracije sa okupatorima, za koju tvrdi da je isprva bila taktička, ali da je vremenom poprimila strateški karakter: {{izdvojeni citat|Slabost pokreta generala Mihailovića uslovila je taktičku saradnju sa svim protivnicima partizana, a u Srbiji i sa Nemcima. Prećutna legalizacija ravnogoraca kod vlade Milana Nedića omogućila je njihov biološki opstanak i uništavanje partizana 1942, a kontakti pojedinih komandanata sa okupatorom nisu bili samo vojne, već i obaveštajne prirode. Ti odnosi bili su duboki, razgranati, dugotrajni. Takva saradnja sa okupatorom nije bila incident i prolazna pojava, već opredeljenje da se uz pomoć Nemaca suzbije ili potpuno uništi suparnički partizanski pokret i spremno dočeka iskrcavanje zapadnih saveznika. Taktička saradnja na mnogim područjima prerasla je u strateško delovanje na samom terenu s ciljem progona komunista, što se najčešće pretvaralo u kažnjavanje njihovih simpatizera i porodica. Posledice takvog delovanja JVuO bile su katastrofalne po samu organizaciju generala Mihailovića, a na isti način narod je osuđivao preventivna ubistva partizana. I dalje ostaje otvoreno pitanje da li je to dovoljno da se ravnogorcima odrekne antifašistički karakter. [...] Milan Nedić i Dimitrije Ljotić optuživani su za otvorenu saradnju sa okupatorom i nacionalnu izdaju. Tek pod pritiskom partizana došlo je do saradnje u okviru „nacionalnog fronta“, pred sam kraj nemačke okupacije Srbije, nevoljno, nedosledno, i uz insistiranje na potpunoj kontroli ravnogoraca u sklopu zalaganja za vezivanje sa zapadnim saveznicima.<ref>Милош Тимотијевић, Звонко Вучковић — Ратна биографија (1941-1944): Расправа о проблемима прошлости и садашњости, ЈП Службени гласник, Београд, 2015, стр. 449—451.</ref>}} U disertaciji “Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941—1944)“ odbranjenoj 2019. godine na [[Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu|Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu]], dr [[Rade Ristanović]], naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, piše da se saradnja četnika Draže Mihailovića sa Srpskom državnom stražom odvijala tokom čitavog perioda okupacije: {{izdvojeni citat|Srpska državna straža predstavljala je svojevrsnu čekaonicu, magacin i obaveštajni kanal za Ravnogorski pokret otpora tokom celokupnog perioda okupacije.<ref name="Rade Ristanović 1944">Rade Ristanović, Oblici otpora u okupiranom Beogradu (1941-1944). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2019, str. 549.</ref>}} Dr [[Nebojša Stambolija]] tvrdi u svojoj disertaciji “Srpska državna straža 1942—1944.“ da je dinamiku odnosa ravnogorskih četnika i Nedićevih struktura diktirala „suprotnost javnog i tajnog delovanja“: {{izdvojeni citat|Odnos monarhističkog pokreta otpora pod vođstvom Draže Mihailovića i pripadnika Nedićevog aparata vlasti je tokom okupacije odlikovala suprotnost javnog i tajnog delovanja. Javno, organi kolaboracionističke vlade gotovo u jednaku ravan stavljaju „komuniste“ i „dražinovce“, čak ponekad ističući kao veću opasnost pokret Draže Mihailovića. Sa druge strane, tajno, veliki broj visokih predstavnika kolaboracionističkog aparata pomažu ravnogorski pokret na razne načine (obaveštajno, finansijski, materijalno, naoružanjem). Logistika za izvođenje ove „tajne“ saradnje bili su ljudi na terenu, pripadnici vladinih oružanih odreda, legalizovani četnici, žandarmerija, a nakon marta 1942. tu ulogu preuzimaju pripadnici Srpske državne straže.<ref name="Nebojša Stambolija 1944">Nebojša Stambolija, Srpska državna straža 1942-1944. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019, str. 306.</ref>}} == Literatura == * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | authorlink = Jozo Tomasevich | year = 1975 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-0857-9 | url = http://books.google.com/books?id=yoCaAAAAIAAJ&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book | last = Tomasevich | first = Jozo | year = 2001 | title = War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration | publisher = Stanford University Press | location = Stanford | isbn = 978-0-8047-3615-2 | url = http://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC&printsec=frontcover | ref = harv }} * {{cite book|ref=harv|last=Живковић|first=Милутин Д.|title=Санџак 1941–1943|url=|year=2017|publisher=Филозофски Факултет, Универзитет у Београду|isbn=}} == Napomene == {{notelist}} == Reference == {{reflist|2}} == Povezano == * [[Nedićeva Srbija]] * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] * [[Propaganda Nedićeve vlade]] * [[Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] * [[Legalizacija četnika u Srbiji]] == References == <references /> {{Kolaboracija u Jugoslaviji}} [[Kategorija:Četnici]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] [[Kategorija:Dragoljub Mihailović]] [[Kategorija:Srbija u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu]] [[Kategorija:Odnosi između učesnika u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji]] bezomn5m7ojaewjbew3m3yk9qsgtkip 0 176929 42471693 42471423 2025-06-15T18:10:44Z Mladifilozof 604 /* Slom ustanka i smrt */ 42471693 wikitext text/x-wiki {{Heroj M | slika =Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg |didaskalija=ŽIKICA JOVANOVIĆ ŠPANAC | opis_slike=Žikica Jovanović Španac | datum_rođenja =[[1914]]. | mesto_rođenja =[[Valjevo]] | država_rođenja ={{zas|Srbija|1882}} [[Kraljevina Srbija]] | datum_smrti =[[13. mart]] [[1942]]. ('''28''' god.) | mesto_smrti =[[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]], kod [[Kosjerić]]a | država_smrti =<br />{{zas|Srbija|1941}} [[Srbija]] |profesija=student |KPJ=[[1935]]. |rat= [[Španski građanski rat]]<br />[[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačka borba]] |narodni heroj=[[6. jul]]a [[1945]]. }} '''Žikica Jovanović Španac''' ([[1914]] — [[1942]]) je bio student Filozofskog fakulteta i [[španski borac|dobrovoljac u španskom građanskom ratu]], najpoznatiji po tome što je digao [[ustanak u Srbiji 1941.]] godine. Za [[narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]] proglašen je 6. jula 1945. godine. == Rana biografija == Rođen je [[1914]]. godine u [[Valjevo|Valjevu]]. Posle završene osnovne škole upisao se u [[Valjevska gimnazija|valjevsku gimnaziju]], iz koje je kasnije izbačen jer je došao u dodir sa [[Radnički pokret|radničkim pokretom]] i širio [[Marksizam|marksističke]] ideje. Dalje školovanje je nastavio u [[Beograd]]u, gde je kasnije počeo da studira jugoslovensku književnost na [[Filozofski fakultet u Beogradu|Filozofskom fakultetu]]. Tokom studentskih dana još aktivnije učestvuje u akcijama studenata [[Beogradski univerzitet|Beogradskog univerziteta]]. Zbog svoje političke aktivnosti i opredeljenosti za radnički pokret primljen je u članstvo [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] [[1935]]. godine. Jedno vreme je radio i kao novinar „[[Politika (novine)|Politike]]“, odakle je izbačen [[1936]]. godine. == Rat u Španiji == Imao je 22 godine kada se [[1937]]. godine, pred diplomski ispit, uputio u [[Španija|Španiju]] da pomogne radnicima [[Madrid]]a i Andaluzije u njihovoj borbi protiv [[fašizam|fašizma]]. Borio se na strani Narodne republike Španije. Pred polazak u Španiju, rekao je svojim roditeljima da ide na studije u Francusku. Iz Španije je svojoj majci to u jednom pismu objasnio sledećim rečima: „''Majko, ja nisam mogao ostati slep i gluv za bolove i dozive čovečanstva. Ja to nisam mogao. Ja volim čoveka. Ti si mi udahnula tu ljubav. Razumi to i, molim te, oprosti mi što sam ti naneo bol. Tebi i ocu...''“ Posle sloma Španske republike, [[1939]]. godine, zajedno sa ostalim borcima Internacionalnih brigada prešao je u [[Francuska|Francusku]], gde je oko godinu dana proveo u logorima. Septembra [[1940]]. godine, s jednom grupom jugoslovenskih dobrovoljaca vratio su u [[Jugoslavija|Jugoslaviju]]. Odmah po dolasku u [[Kraljevina Jugoslavije|Kraljevinu Jugoslaviju]] je uhapšen i ispitivan od strane specijalne policije. Ali ga to nije zaustavilo da nastavi svoje revolucionarno-pobunjeničke aktivnosti. Učestvovao je u demonstracijama u [[Beograd]]u [[27. mart]]a [[1941]]. godine. Kada je počeo [[Aprilski rat]] u Jugoslaviji, prijavio se kao dobrovoljac, ali ga [[Vojska Kraljevine Jugoslavije|Kraljevska vojska]] nije primila. == Ustanak u Srbiji == Posle kapitulacije i okupacije [[Kraljevina Jugoslavije|Kraljevine Jugoslavije]], zajedno sa drugim komunistima radio je na organizovanju ustanka u zapadnoj Srbiji. Okružni komitet KPJ za Valjevo doneo je [[25. jun]]a [[1941]]. godine odluku o formiranju [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] i odred je formiran [[11. jul]]a. Ali je Žikica još ranije, zajedno sa [[Miša Pantić|dr. Mišom Pantićem]] i [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], formirao Rađevsku partizansku četu i postao njen [[politički komesar]]. {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} Sa svojom četom on je izveo [[Dan ustanka naroda Srbije|prvu ustaničku akciju u Srbiji]], [[7. jul]]a [[1941]]. godine u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Bela Crkva]], kod [[Krupanj|Krupnja]]. Tada je [[pištolj]]em (''nosio je dva pištolja na bokovima, kao i svi komesari iz španskog rata'') ubio dva žandarma - narednika [[Bogdan Lončar|Bogdana Lončara]] i kaplara [[Milenko Braković|Milenka Brakovića]] koji su došli da rasture narodni zbor na kome je Žikica održao [[Antifašizam|antifašistički]] govor. Žikica se kasnije sa svojom četom priključio [[Valjevski partizanski odred|Valjevskom partizanskom odredu]] u kom je najpre obavljao dužnost komandanta, a potom političkog komesara bataljona. Žikica Jovanović je imao posebno istaknutu ulogu tokom [[Bitka za Krupanj 1941.|bitke za Krupanj]], septembra 1941. godine. On je predvodio akciju bombaša koji su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u zgradu bolnice u kojoj se utvrdio nemački garnizon. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="znaci.net">https://www.znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Nakon napada partizanskih bombaša, Nemci su istakli belu zastavu, prvu otkako su počeli da porobljavaju druge narode i zemlje.<ref name="znaci.net"/> == Slom ustanka i nastavak borbi == Posle [[Prva neprijateljska ofanziva|Prve neprijateljske ofanzive]] i [[Partizanske jedinice u Sandžaku 1941.|povlačenja partizanskih jedinica u Sandžak]], novembra [[1941]]. godine, ostao je u zapadnoj Srbiji. Sa preostalim borcima učestvovao je u borbama sa daleko nadmoćnijim [[Treći rajh|Nemačkim]] i [[Milan Nedić|Nedićevim]] jedinicama. Januara [[1942]]. godine postao je član štaba Grupe partizanskih odreda zapadne Srbije i učestvovao u mnogim borbama: kod sela [[Ba]] i [[Planinica (Mionica)|Planinca]], kod [[Mionica|Mionice]], u selu [[Komirić]]u, kod [[Krupanj|Krupnja]] i okolini [[Valjevo|Valjeva]]. Tokom februara učestvovao je u borbama južno od Valjeva, na planinama [[Maljen]]u i [[Povlen]]u. Suvoborski partizanski odred se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. == Pogibija == [[Datoteka:Zikica Jovanovic Spanac Radanovci.jpg|mini|Spomenik Žikici Jovanoviću, na mestu njegove pogibije, kod sela [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]]]] Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} U trenutku Žikicine pogibije, pored njega bio je komandant Komande Grupe odreda [[Radivoje Jovanović Bradonja]], koji je u jednom intervjuu listu „[[NIN]]” decembra [[1979]]. opisao Žikicinu smrt — „Žikica je poginuo baš u trenutku kada sam ja došao do njega. Pre toga smo izmenili par rečenica, a njega je pogodio metak pravo u glavu”.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} Žikicina pogibija izazvala je veliku potištenost kod boraca u Odredu, koji se tada nalazio u teškom položaju. Vest o njegovoj pogibiji prenela je i kvislinška štampa. U listu „[[Novo vreme]]” od [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#20. mart|20. marta 1942.]] objavljeno je da je poginuo „Živa Jovanović zvani Španjolac”, a sutradan 21. marta objavljen je opširniji članak pod naslovom „Ubijen poznati komunista Žikica Jovanović”.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=163}} Prema jednoj od kasnijih teorija zavere, optužen je za "[[trockizam]]" i likvidiran u partizanima po [[Tito]]vom naređenju.<ref>Žan-Žak Mari i Pavluško Imširović – Predgovor srpskohrvatskom izdanju knjige „''Trockizam i trockisti''“. Polinom, Beograd 2011.</ref> == Nasleđe == Ukazom [[Predsedništvo AVNOJ-a|Predsedništva]] [[Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije|Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije]] (AVNOJ), a na predlog Vrhovnog komandanta [[Jugoslovenska narodna armija|Jugoslovenske armije]] [[Maršal Jugoslavije|maršala]] [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], progašen je za [[Narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]] [[6. jul]]a [[1945]]. godine. Spomenik Žikici Jovanoviću Špancu nalazi se na mestu njegove pogibije, kod sela [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]]. Srpski rok pesnik [[Bora Đorđević|Bora Čorba]] je 1990. godine snimio pesmu "Žikica Jovanović Španac", koja ima sledeće stihove: :Opaliću kad mi pukne živac :to je prosto k'o pasulj prebranac :potreban je neki novi :Žikica Jovanović Španac<ref>https://riblja-corba.com/Pages/Tekstovi/pages/Zikica%20Jovanovic%20Spanac.htm</ref> == Savremena tumačenja == Dan kada je Žikica započeo oružanu borbu se u [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] smatrao početkom ustanka naroda Srbije protiv okupatora i slavio se kao [[Dan ustanka naroda Srbije|Dan ustanka]]. Nakon raspada SFRJ, okružni sud u Šapcu doneo je 2009. godine presudu o rehabilitaciji dvojice ubijenih žandarma, koji su vršili svoju dužnost u službi okupatora. == Literatura == {{Portal NOB}} * '''[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]]'''. „Mladost“, Beograd 1975. godina. == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == {{commonscat|Žikica Jovanović Španac}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] {{Narodni heroji-Zapadna Srbija1}} {{DEFAULTSORT:Jovanović, Žikica Španac}} [[Kategorija:Rođeni 1914.]] [[Kategorija:Umrli 1942.]] [[Kategorija:Biografije, Valjevo]] [[Kategorija:Srpski komunisti]] [[Kategorija:Jugoslavenski komunisti]] [[Kategorija:Španski borci]] [[Kategorija:Jugoslavenski partizani]] [[Kategorija:Politički komesari NOVJ]] [[Kategorija:Poginuli partizanski komandanti]] [[Kategorija:Narodni heroji Jugoslavije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] ivcmkasssii16kh1auerf2xf7v0591g 42471695 42471693 2025-06-15T18:14:26Z Mladifilozof 604 /* Pogibija */ 42471695 wikitext text/x-wiki {{Heroj M | slika =Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg |didaskalija=ŽIKICA JOVANOVIĆ ŠPANAC | opis_slike=Žikica Jovanović Španac | datum_rođenja =[[1914]]. | mesto_rođenja =[[Valjevo]] | država_rođenja ={{zas|Srbija|1882}} [[Kraljevina Srbija]] | datum_smrti =[[13. mart]] [[1942]]. ('''28''' god.) | mesto_smrti =[[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]], kod [[Kosjerić]]a | država_smrti =<br />{{zas|Srbija|1941}} [[Srbija]] |profesija=student |KPJ=[[1935]]. |rat= [[Španski građanski rat]]<br />[[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačka borba]] |narodni heroj=[[6. jul]]a [[1945]]. }} '''Žikica Jovanović Španac''' ([[1914]] — [[1942]]) je bio student Filozofskog fakulteta i [[španski borac|dobrovoljac u španskom građanskom ratu]], najpoznatiji po tome što je digao [[ustanak u Srbiji 1941.]] godine. Za [[narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]] proglašen je 6. jula 1945. godine. == Rana biografija == Rođen je [[1914]]. godine u [[Valjevo|Valjevu]]. Posle završene osnovne škole upisao se u [[Valjevska gimnazija|valjevsku gimnaziju]], iz koje je kasnije izbačen jer je došao u dodir sa [[Radnički pokret|radničkim pokretom]] i širio [[Marksizam|marksističke]] ideje. Dalje školovanje je nastavio u [[Beograd]]u, gde je kasnije počeo da studira jugoslovensku književnost na [[Filozofski fakultet u Beogradu|Filozofskom fakultetu]]. Tokom studentskih dana još aktivnije učestvuje u akcijama studenata [[Beogradski univerzitet|Beogradskog univerziteta]]. Zbog svoje političke aktivnosti i opredeljenosti za radnički pokret primljen je u članstvo [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] [[1935]]. godine. Jedno vreme je radio i kao novinar „[[Politika (novine)|Politike]]“, odakle je izbačen [[1936]]. godine. == Rat u Španiji == Imao je 22 godine kada se [[1937]]. godine, pred diplomski ispit, uputio u [[Španija|Španiju]] da pomogne radnicima [[Madrid]]a i Andaluzije u njihovoj borbi protiv [[fašizam|fašizma]]. Borio se na strani Narodne republike Španije. Pred polazak u Španiju, rekao je svojim roditeljima da ide na studije u Francusku. Iz Španije je svojoj majci to u jednom pismu objasnio sledećim rečima: „''Majko, ja nisam mogao ostati slep i gluv za bolove i dozive čovečanstva. Ja to nisam mogao. Ja volim čoveka. Ti si mi udahnula tu ljubav. Razumi to i, molim te, oprosti mi što sam ti naneo bol. Tebi i ocu...''“ Posle sloma Španske republike, [[1939]]. godine, zajedno sa ostalim borcima Internacionalnih brigada prešao je u [[Francuska|Francusku]], gde je oko godinu dana proveo u logorima. Septembra [[1940]]. godine, s jednom grupom jugoslovenskih dobrovoljaca vratio su u [[Jugoslavija|Jugoslaviju]]. Odmah po dolasku u [[Kraljevina Jugoslavije|Kraljevinu Jugoslaviju]] je uhapšen i ispitivan od strane specijalne policije. Ali ga to nije zaustavilo da nastavi svoje revolucionarno-pobunjeničke aktivnosti. Učestvovao je u demonstracijama u [[Beograd]]u [[27. mart]]a [[1941]]. godine. Kada je počeo [[Aprilski rat]] u Jugoslaviji, prijavio se kao dobrovoljac, ali ga [[Vojska Kraljevine Jugoslavije|Kraljevska vojska]] nije primila. == Ustanak u Srbiji == Posle kapitulacije i okupacije [[Kraljevina Jugoslavije|Kraljevine Jugoslavije]], zajedno sa drugim komunistima radio je na organizovanju ustanka u zapadnoj Srbiji. Okružni komitet KPJ za Valjevo doneo je [[25. jun]]a [[1941]]. godine odluku o formiranju [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] i odred je formiran [[11. jul]]a. Ali je Žikica još ranije, zajedno sa [[Miša Pantić|dr. Mišom Pantićem]] i [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], formirao Rađevsku partizansku četu i postao njen [[politički komesar]]. {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} Sa svojom četom on je izveo [[Dan ustanka naroda Srbije|prvu ustaničku akciju u Srbiji]], [[7. jul]]a [[1941]]. godine u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Bela Crkva]], kod [[Krupanj|Krupnja]]. Tada je [[pištolj]]em (''nosio je dva pištolja na bokovima, kao i svi komesari iz španskog rata'') ubio dva žandarma - narednika [[Bogdan Lončar|Bogdana Lončara]] i kaplara [[Milenko Braković|Milenka Brakovića]] koji su došli da rasture narodni zbor na kome je Žikica održao [[Antifašizam|antifašistički]] govor. Žikica se kasnije sa svojom četom priključio [[Valjevski partizanski odred|Valjevskom partizanskom odredu]] u kom je najpre obavljao dužnost komandanta, a potom političkog komesara bataljona. Žikica Jovanović je imao posebno istaknutu ulogu tokom [[Bitka za Krupanj 1941.|bitke za Krupanj]], septembra 1941. godine. On je predvodio akciju bombaša koji su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u zgradu bolnice u kojoj se utvrdio nemački garnizon. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="znaci.net">https://www.znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Nakon napada partizanskih bombaša, Nemci su istakli belu zastavu, prvu otkako su počeli da porobljavaju druge narode i zemlje.<ref name="znaci.net"/> == Slom ustanka i nastavak borbi == Posle [[Prva neprijateljska ofanziva|Prve neprijateljske ofanzive]] i [[Partizanske jedinice u Sandžaku 1941.|povlačenja partizanskih jedinica u Sandžak]], novembra [[1941]]. godine, ostao je u zapadnoj Srbiji. Sa preostalim borcima učestvovao je u borbama sa daleko nadmoćnijim [[Treći rajh|Nemačkim]] i [[Milan Nedić|Nedićevim]] jedinicama. Januara [[1942]]. godine postao je član štaba Grupe partizanskih odreda zapadne Srbije i učestvovao u mnogim borbama: kod sela [[Ba]] i [[Planinica (Mionica)|Planinca]], kod [[Mionica|Mionice]], u selu [[Komirić]]u, kod [[Krupanj|Krupnja]] i okolini [[Valjevo|Valjeva]]. Tokom februara učestvovao je u borbama južno od Valjeva, na planinama [[Maljen]]u i [[Povlen]]u. Suvoborski partizanski odred se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. == Pogibija == [[Datoteka:Zikica Jovanovic Spanac Radanovci.jpg|mini|Spomenik Žikici Jovanoviću, na mestu njegove pogibije, kod sela [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]]]] Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Komandant Komande Grupe odreda [[Radivoje Jovanović Bradonja]] je takođe bio očevidac Žikicine pogibije: {{citat|Žikica je poginuo baš u trenutku kada sam ja došao do njega. Pre toga smo izmenili par rečenica, a njega je pogodio metak pravo u glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}|[[Radivoje Jovanović Bradonja]]}} Žikicina pogibija izazvala je veliku potištenost kod boraca u Odredu, koji se tada nalazio u teškom položaju. Vest o njegovoj pogibiji prenela je i kvislinška štampa. U listu „[[Novo vreme]]” od [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#20. mart|20. marta 1942.]] objavljeno je da je poginuo „Živa Jovanović zvani Španjolac”, a sutradan 21. marta objavljen je opširniji članak pod naslovom „Ubijen poznati komunista Žikica Jovanović”.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=163}} Prema jednoj od kasnijih teorija zavere, optužen je za "[[trockizam]]" i likvidiran u partizanima po [[Tito]]vom naređenju.<ref>Žan-Žak Mari i Pavluško Imširović – Predgovor srpskohrvatskom izdanju knjige „''Trockizam i trockisti''“. Polinom, Beograd 2011.</ref> == Nasleđe == Ukazom [[Predsedništvo AVNOJ-a|Predsedništva]] [[Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije|Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije]] (AVNOJ), a na predlog Vrhovnog komandanta [[Jugoslovenska narodna armija|Jugoslovenske armije]] [[Maršal Jugoslavije|maršala]] [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], progašen je za [[Narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]] [[6. jul]]a [[1945]]. godine. Spomenik Žikici Jovanoviću Špancu nalazi se na mestu njegove pogibije, kod sela [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]]. Srpski rok pesnik [[Bora Đorđević|Bora Čorba]] je 1990. godine snimio pesmu "Žikica Jovanović Španac", koja ima sledeće stihove: :Opaliću kad mi pukne živac :to je prosto k'o pasulj prebranac :potreban je neki novi :Žikica Jovanović Španac<ref>https://riblja-corba.com/Pages/Tekstovi/pages/Zikica%20Jovanovic%20Spanac.htm</ref> == Savremena tumačenja == Dan kada je Žikica započeo oružanu borbu se u [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] smatrao početkom ustanka naroda Srbije protiv okupatora i slavio se kao [[Dan ustanka naroda Srbije|Dan ustanka]]. Nakon raspada SFRJ, okružni sud u Šapcu doneo je 2009. godine presudu o rehabilitaciji dvojice ubijenih žandarma, koji su vršili svoju dužnost u službi okupatora. == Literatura == {{Portal NOB}} * '''[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]]'''. „Mladost“, Beograd 1975. godina. == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == {{commonscat|Žikica Jovanović Španac}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] {{Narodni heroji-Zapadna Srbija1}} {{DEFAULTSORT:Jovanović, Žikica Španac}} [[Kategorija:Rođeni 1914.]] [[Kategorija:Umrli 1942.]] [[Kategorija:Biografije, Valjevo]] [[Kategorija:Srpski komunisti]] [[Kategorija:Jugoslavenski komunisti]] [[Kategorija:Španski borci]] [[Kategorija:Jugoslavenski partizani]] [[Kategorija:Politički komesari NOVJ]] [[Kategorija:Poginuli partizanski komandanti]] [[Kategorija:Narodni heroji Jugoslavije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] 224ispra9lylwekse1mfnqjeih2s7fc 42471697 42471695 2025-06-15T18:16:27Z Mladifilozof 604 /* Slom ustanka i nastavak borbi */ 42471697 wikitext text/x-wiki {{Heroj M | slika =Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg |didaskalija=ŽIKICA JOVANOVIĆ ŠPANAC | opis_slike=Žikica Jovanović Španac | datum_rođenja =[[1914]]. | mesto_rođenja =[[Valjevo]] | država_rođenja ={{zas|Srbija|1882}} [[Kraljevina Srbija]] | datum_smrti =[[13. mart]] [[1942]]. ('''28''' god.) | mesto_smrti =[[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]], kod [[Kosjerić]]a | država_smrti =<br />{{zas|Srbija|1941}} [[Srbija]] |profesija=student |KPJ=[[1935]]. |rat= [[Španski građanski rat]]<br />[[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačka borba]] |narodni heroj=[[6. jul]]a [[1945]]. }} '''Žikica Jovanović Španac''' ([[1914]] — [[1942]]) je bio student Filozofskog fakulteta i [[španski borac|dobrovoljac u španskom građanskom ratu]], najpoznatiji po tome što je digao [[ustanak u Srbiji 1941.]] godine. Za [[narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]] proglašen je 6. jula 1945. godine. == Rana biografija == Rođen je [[1914]]. godine u [[Valjevo|Valjevu]]. Posle završene osnovne škole upisao se u [[Valjevska gimnazija|valjevsku gimnaziju]], iz koje je kasnije izbačen jer je došao u dodir sa [[Radnički pokret|radničkim pokretom]] i širio [[Marksizam|marksističke]] ideje. Dalje školovanje je nastavio u [[Beograd]]u, gde je kasnije počeo da studira jugoslovensku književnost na [[Filozofski fakultet u Beogradu|Filozofskom fakultetu]]. Tokom studentskih dana još aktivnije učestvuje u akcijama studenata [[Beogradski univerzitet|Beogradskog univerziteta]]. Zbog svoje političke aktivnosti i opredeljenosti za radnički pokret primljen je u članstvo [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] [[1935]]. godine. Jedno vreme je radio i kao novinar „[[Politika (novine)|Politike]]“, odakle je izbačen [[1936]]. godine. == Rat u Španiji == Imao je 22 godine kada se [[1937]]. godine, pred diplomski ispit, uputio u [[Španija|Španiju]] da pomogne radnicima [[Madrid]]a i Andaluzije u njihovoj borbi protiv [[fašizam|fašizma]]. Borio se na strani Narodne republike Španije. Pred polazak u Španiju, rekao je svojim roditeljima da ide na studije u Francusku. Iz Španije je svojoj majci to u jednom pismu objasnio sledećim rečima: „''Majko, ja nisam mogao ostati slep i gluv za bolove i dozive čovečanstva. Ja to nisam mogao. Ja volim čoveka. Ti si mi udahnula tu ljubav. Razumi to i, molim te, oprosti mi što sam ti naneo bol. Tebi i ocu...''“ Posle sloma Španske republike, [[1939]]. godine, zajedno sa ostalim borcima Internacionalnih brigada prešao je u [[Francuska|Francusku]], gde je oko godinu dana proveo u logorima. Septembra [[1940]]. godine, s jednom grupom jugoslovenskih dobrovoljaca vratio su u [[Jugoslavija|Jugoslaviju]]. Odmah po dolasku u [[Kraljevina Jugoslavije|Kraljevinu Jugoslaviju]] je uhapšen i ispitivan od strane specijalne policije. Ali ga to nije zaustavilo da nastavi svoje revolucionarno-pobunjeničke aktivnosti. Učestvovao je u demonstracijama u [[Beograd]]u [[27. mart]]a [[1941]]. godine. Kada je počeo [[Aprilski rat]] u Jugoslaviji, prijavio se kao dobrovoljac, ali ga [[Vojska Kraljevine Jugoslavije|Kraljevska vojska]] nije primila. == Ustanak u Srbiji == Posle kapitulacije i okupacije [[Kraljevina Jugoslavije|Kraljevine Jugoslavije]], zajedno sa drugim komunistima radio je na organizovanju ustanka u zapadnoj Srbiji. Okružni komitet KPJ za Valjevo doneo je [[25. jun]]a [[1941]]. godine odluku o formiranju [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] i odred je formiran [[11. jul]]a. Ali je Žikica još ranije, zajedno sa [[Miša Pantić|dr. Mišom Pantićem]] i [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], formirao Rađevsku partizansku četu i postao njen [[politički komesar]]. {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} Sa svojom četom on je izveo [[Dan ustanka naroda Srbije|prvu ustaničku akciju u Srbiji]], [[7. jul]]a [[1941]]. godine u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Bela Crkva]], kod [[Krupanj|Krupnja]]. Tada je [[pištolj]]em (''nosio je dva pištolja na bokovima, kao i svi komesari iz španskog rata'') ubio dva žandarma - narednika [[Bogdan Lončar|Bogdana Lončara]] i kaplara [[Milenko Braković|Milenka Brakovića]] koji su došli da rasture narodni zbor na kome je Žikica održao [[Antifašizam|antifašistički]] govor. Žikica se kasnije sa svojom četom priključio [[Valjevski partizanski odred|Valjevskom partizanskom odredu]] u kom je najpre obavljao dužnost komandanta, a potom političkog komesara bataljona. Žikica Jovanović je imao posebno istaknutu ulogu tokom [[Bitka za Krupanj 1941.|bitke za Krupanj]], septembra 1941. godine. On je predvodio akciju bombaša koji su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u zgradu bolnice u kojoj se utvrdio nemački garnizon. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="znaci.net">https://www.znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Nakon napada partizanskih bombaša, Nemci su istakli belu zastavu, prvu otkako su počeli da porobljavaju druge narode i zemlje.<ref name="znaci.net"/> == Slom ustanka i nastavak borbi == [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na Maljenu, februara 1942. Pozadi sa ravnim kačketom Žikica Jovanović Španac.]] Posle [[Prva neprijateljska ofanziva|Prve neprijateljske ofanzive]] i [[Partizanske jedinice u Sandžaku 1941.|povlačenja partizanskih jedinica u Sandžak]], novembra [[1941]]. godine, ostao je u zapadnoj Srbiji. Sa preostalim borcima učestvovao je u borbama sa daleko nadmoćnijim [[Treći rajh|Nemačkim]] i [[Milan Nedić|Nedićevim]] jedinicama. Januara [[1942]]. godine postao je član štaba Grupe partizanskih odreda zapadne Srbije i učestvovao u mnogim borbama: kod sela [[Ba]] i [[Planinica (Mionica)|Planinca]], kod [[Mionica|Mionice]], u selu [[Komirić]]u, kod [[Krupanj|Krupnja]] i okolini [[Valjevo|Valjeva]]. Tokom februara učestvovao je u borbama južno od Valjeva, na planinama [[Maljen]]u i [[Povlen]]u. Suvoborski partizanski odred se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. == Pogibija == [[Datoteka:Zikica Jovanovic Spanac Radanovci.jpg|mini|Spomenik Žikici Jovanoviću, na mestu njegove pogibije, kod sela [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]]]] Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Komandant Komande Grupe odreda [[Radivoje Jovanović Bradonja]] je takođe bio očevidac Žikicine pogibije: {{citat|Žikica je poginuo baš u trenutku kada sam ja došao do njega. Pre toga smo izmenili par rečenica, a njega je pogodio metak pravo u glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}|[[Radivoje Jovanović Bradonja]]}} Žikicina pogibija izazvala je veliku potištenost kod boraca u Odredu, koji se tada nalazio u teškom položaju. Vest o njegovoj pogibiji prenela je i kvislinška štampa. U listu „[[Novo vreme]]” od [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#20. mart|20. marta 1942.]] objavljeno je da je poginuo „Živa Jovanović zvani Španjolac”, a sutradan 21. marta objavljen je opširniji članak pod naslovom „Ubijen poznati komunista Žikica Jovanović”.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=163}} Prema jednoj od kasnijih teorija zavere, optužen je za "[[trockizam]]" i likvidiran u partizanima po [[Tito]]vom naređenju.<ref>Žan-Žak Mari i Pavluško Imširović – Predgovor srpskohrvatskom izdanju knjige „''Trockizam i trockisti''“. Polinom, Beograd 2011.</ref> == Nasleđe == Ukazom [[Predsedništvo AVNOJ-a|Predsedništva]] [[Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije|Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije]] (AVNOJ), a na predlog Vrhovnog komandanta [[Jugoslovenska narodna armija|Jugoslovenske armije]] [[Maršal Jugoslavije|maršala]] [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], progašen je za [[Narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]] [[6. jul]]a [[1945]]. godine. Spomenik Žikici Jovanoviću Špancu nalazi se na mestu njegove pogibije, kod sela [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]]. Srpski rok pesnik [[Bora Đorđević|Bora Čorba]] je 1990. godine snimio pesmu "Žikica Jovanović Španac", koja ima sledeće stihove: :Opaliću kad mi pukne živac :to je prosto k'o pasulj prebranac :potreban je neki novi :Žikica Jovanović Španac<ref>https://riblja-corba.com/Pages/Tekstovi/pages/Zikica%20Jovanovic%20Spanac.htm</ref> == Savremena tumačenja == Dan kada je Žikica započeo oružanu borbu se u [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] smatrao početkom ustanka naroda Srbije protiv okupatora i slavio se kao [[Dan ustanka naroda Srbije|Dan ustanka]]. Nakon raspada SFRJ, okružni sud u Šapcu doneo je 2009. godine presudu o rehabilitaciji dvojice ubijenih žandarma, koji su vršili svoju dužnost u službi okupatora. == Literatura == {{Portal NOB}} * '''[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]]'''. „Mladost“, Beograd 1975. godina. == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == {{commonscat|Žikica Jovanović Španac}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] {{Narodni heroji-Zapadna Srbija1}} {{DEFAULTSORT:Jovanović, Žikica Španac}} [[Kategorija:Rođeni 1914.]] [[Kategorija:Umrli 1942.]] [[Kategorija:Biografije, Valjevo]] [[Kategorija:Srpski komunisti]] [[Kategorija:Jugoslavenski komunisti]] [[Kategorija:Španski borci]] [[Kategorija:Jugoslavenski partizani]] [[Kategorija:Politički komesari NOVJ]] [[Kategorija:Poginuli partizanski komandanti]] [[Kategorija:Narodni heroji Jugoslavije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] bl5bkqzai9agkopaz7ahfwzgixu9cy8 42471719 42471697 2025-06-15T19:20:41Z Mladifilozof 604 42471719 wikitext text/x-wiki {{Heroj M | slika =Žikica Jovanović iz mlađih dana.jpg |didaskalija=ŽIKICA JOVANOVIĆ ŠPANAC | opis_slike=Žikica Jovanović Španac | datum_rođenja =[[1914]]. | mesto_rođenja =[[Valjevo]] | država_rođenja ={{zas|Srbija|1882}} [[Kraljevina Srbija]] | datum_smrti =[[13. mart]] [[1942]]. ('''28''' god.) | mesto_smrti =[[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]], kod [[Kosjerić]]a | država_smrti =<br />{{zas|Srbija|1941}} [[Srbija]] |profesija=student |KPJ=[[1935]]. |rat= [[Španski građanski rat]]<br />[[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačka borba]] |narodni heroj=[[6. jul]]a [[1945]]. }} '''Žikica Jovanović Španac''' ([[1914]] — [[1942]]) je bio student Filozofskog fakulteta i [[španski borac|dobrovoljac u španskom građanskom ratu]], najpoznatiji po tome što je digao [[ustanak u Srbiji 1941.]] godine. Poginuo je [[13. mart]]a [[1942]]. godine u 27-oj godini života, u borbi protiv [[legalizovani četnici|legalizovanih četnika]] i nedićevaca u selu [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovcu]], kod [[Kosjerić]]a. Za [[narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]] proglašen je 6. jula 1945. godine. == Rana biografija == Rođen je [[1914]]. godine u [[Valjevo|Valjevu]]. Posle završene osnovne škole upisao se u [[Valjevska gimnazija|valjevsku gimnaziju]], iz koje je kasnije izbačen jer je došao u dodir sa [[Radnički pokret|radničkim pokretom]] i širio [[Marksizam|marksističke]] ideje. Dalje školovanje je nastavio u [[Beograd]]u, gde je kasnije počeo da studira jugoslovensku književnost na [[Filozofski fakultet u Beogradu|Filozofskom fakultetu]]. Tokom studentskih dana još aktivnije učestvuje u akcijama studenata [[Beogradski univerzitet|Beogradskog univerziteta]]. Zbog svoje političke aktivnosti i opredeljenosti za radnički pokret primljen je u članstvo [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] [[1935]]. godine. Jedno vreme je radio i kao novinar „[[Politika (novine)|Politike]]“, odakle je izbačen [[1936]]. godine. == Rat u Španiji == Imao je 22 godine kada se [[1937]]. godine, pred diplomski ispit, uputio u [[Španija|Španiju]] da pomogne radnicima [[Madrid]]a i Andaluzije u njihovoj borbi protiv [[fašizam|fašizma]]. Borio se na strani Narodne republike Španije. Pred polazak u Španiju, rekao je svojim roditeljima da ide na studije u Francusku. Iz Španije je svojoj majci to u jednom pismu objasnio sledećim rečima: „''Majko, ja nisam mogao ostati slep i gluv za bolove i dozive čovečanstva. Ja to nisam mogao. Ja volim čoveka. Ti si mi udahnula tu ljubav. Razumi to i, molim te, oprosti mi što sam ti naneo bol. Tebi i ocu...''“ Posle sloma Španske republike, [[1939]]. godine, zajedno sa ostalim borcima Internacionalnih brigada prešao je u [[Francuska|Francusku]], gde je oko godinu dana proveo u logorima. Septembra [[1940]]. godine, s jednom grupom jugoslovenskih dobrovoljaca vratio su u [[Jugoslavija|Jugoslaviju]]. Odmah po dolasku u [[Kraljevina Jugoslavije|Kraljevinu Jugoslaviju]] je uhapšen i ispitivan od strane specijalne policije. Ali ga to nije zaustavilo da nastavi svoje revolucionarno-pobunjeničke aktivnosti. Učestvovao je u demonstracijama u [[Beograd]]u [[27. mart]]a [[1941]]. godine. Kada je počeo [[Aprilski rat]] u Jugoslaviji, prijavio se kao dobrovoljac, ali ga [[Vojska Kraljevine Jugoslavije|Kraljevska vojska]] nije primila. == Ustanak u Srbiji == Posle kapitulacije i okupacije [[Kraljevina Jugoslavije|Kraljevine Jugoslavije]], zajedno sa drugim komunistima radio je na organizovanju ustanka u zapadnoj Srbiji. Okružni komitet KPJ za Valjevo doneo je [[25. jun]]a [[1941]]. godine odluku o formiranju [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]] i odred je formiran [[11. jul]]a. Ali je Žikica još ranije, zajedno sa [[Miša Pantić|dr. Mišom Pantićem]] i [[Čeda Milosavljević|Čedom Milosavljevićem]], formirao Rađevsku partizansku četu i postao njen [[politički komesar]]. {{Quote box | citat = »Kada smo stigli na vašar, do lipe, žandarmi su počeli da pucaju. Žikica je odgovorio. Kad je kleknuo, kad je pucao, kad pre, prosto ne znam, to je bila brzina... Kad sam ja kleknuo, nisam stigao ni pušku da repetiram, a sve je bilo gotovo.«<ref>[http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Antifasizam_pred_izazovima_savremenosti.pdf Antifašizam pred izazovima savremenosti]</ref> | izvor = [[Vjekoslav Spoja]], borac Rađevske čete | width = 40% | align = right}} Sa svojom četom on je izveo [[Dan ustanka naroda Srbije|prvu ustaničku akciju u Srbiji]], [[7. jul]]a [[1941]]. godine u selu [[Bela Crkva (Krupanj)|Bela Crkva]], kod [[Krupanj|Krupnja]]. Tada je [[pištolj]]em (''nosio je dva pištolja na bokovima, kao i svi komesari iz španskog rata'') ubio dva žandarma - narednika [[Bogdan Lončar|Bogdana Lončara]] i kaplara [[Milenko Braković|Milenka Brakovića]] koji su došli da rasture narodni zbor na kome je Žikica održao [[Antifašizam|antifašistički]] govor. Žikica se kasnije sa svojom četom priključio [[Valjevski partizanski odred|Valjevskom partizanskom odredu]] u kom je najpre obavljao dužnost komandanta, a potom političkog komesara bataljona. Žikica Jovanović je imao posebno istaknutu ulogu tokom [[Bitka za Krupanj 1941.|bitke za Krupanj]], septembra 1941. godine. On je predvodio akciju bombaša koji su pod zaštitom vatre ubacivali eksploziv u zgradu bolnice u kojoj se utvrdio nemački garnizon. Svi bombaši su bili omladinci koji su se dobrovoljno javili za ovaj težak i opasan zadatak.<ref name="znaci.net">https://www.znaci.org/00001/9_5.htm</ref> Nakon napada partizanskih bombaša, Nemci su istakli belu zastavu, prvu otkako su počeli da porobljavaju druge narode i zemlje.<ref name="znaci.net"/> == Slom ustanka i nastavak borbi == [[File:Partizanske vođe na vrhu Rior na Maljenu, februara 1942.jpg|thumb|Članovi štaba Grupe partizanskih odreda na Maljenu, februara 1942. Pozadi sa ravnim kačketom Žikica Jovanović Španac.]] Posle [[Prva neprijateljska ofanziva|Prve neprijateljske ofanzive]] i [[Partizanske jedinice u Sandžaku 1941.|povlačenja partizanskih jedinica u Sandžak]], novembra [[1941]]. godine, ostao je u zapadnoj Srbiji. Sa preostalim borcima učestvovao je u borbama sa daleko nadmoćnijim [[Treći rajh|Nemačkim]] i [[Milan Nedić|Nedićevim]] jedinicama. Januara [[1942]]. godine postao je član štaba Grupe partizanskih odreda zapadne Srbije i učestvovao u mnogim borbama: kod sela [[Ba]] i [[Planinica (Mionica)|Planinca]], kod [[Mionica|Mionice]], u selu [[Komirić]]u, kod [[Krupanj|Krupnja]] i okolini [[Valjevo|Valjeva]]. Tokom februara učestvovao je u borbama južno od Valjeva, na planinama [[Maljen]]u i [[Povlen]]u. Suvoborski partizanski odred se našao u prostoru blokiranom neprijateljskim snagama, svakodnevno gonjen i bez municije i hrane, ponovo je odlučeno da se pokuša prelazak preko Zapadne Morave između Čačka i Užica, u nameri da se pređe u [[Toplica (oblast)|Toplicu]] ili [[Sandžak (oblast)|Sandžak]]. Jake neprijateljske snage, koncentrisane na ovom terenu sprečile su Odred u njegovoj nameri. Na teritoriji užičkog okruga, Odred je napadnut koncentrisanim snagama [[Vermaht|Nemaca]], [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]], [[Srpski dobrovoljački korpus (Drugi svetski rat)|Srpskog dobrovoljačkog korpusa]] i [[legalizovani četnici|legalizovanih četničkih odreda]]. Pošto su uspeli da se probiju sve do [[Gornja Gorevnica|Gornje Gorevnice]], partizani su se ovde našli opkoljeni.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}} Nemci su iz [[Čačak|Čačka]] uputili tenkove s ciljem da unište partizane, ali pre njihovog dolaska, partizani su izveli juriš i probili obruč, čime su izbegli opkoljavanje i uništenje. Potom su se pod borbom preko sela [[Rošci]] prebacili u [[Tometino Polje]], gde su ih napali četnici, s kojima su vođene teške borbe u kojima je poginuo komandant Crnogorskog četničkog odreda kapetan Mladenović. Odred je potom krenuo ka [[Divčibare|Divčibarama]], ali je, uvidevši da upadaju u neprijateljsku klopku, odlučeno da se preko južnih padina Bukova prebace na [[Magleš]]. == Pogibija == [[Datoteka:Zikica Jovanovic Spanac Radanovci.jpg|mini|Spomenik Žikici Jovanoviću, na mestu njegove pogibije, kod sela [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]]]] Dana [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#12. mart|12. marta 1942.]] stigli su u Radanovce, u blizini [[Ražana|Ražane]], na putu Užice—Valjevo. Oko podneva, Odred su napale snage dva [[legalizovani četnici|legalizovana četnička odreda]] iz užičke grupe i jedan bataljon pripadnika [[Srpska državna straža|Srpske državne straže]]. U kratkoj borbi, poginulo je nekoliko partizanskih boraca, među kojim i član Komande Grupe odreda zapadne Srbije Žikica Jovanović Španac, tada već proslavljeni partizanski komandant i komesar.{{sfn|Mitrović|1975|p=310}}{{sfn|Narodni heroji 1|1982|p=348}}{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}} {{citat|Iznenada je otpočela borba. Žikica je rekao: ''Odoh ja na položaj!'' I otišao je. Uskoro su i članovi Grupne komade otišli za njim, dok se na udaljenosti od pola do jednog kilometra video četnički stroj. Prišli su do Žikice da ga pitaju kako ocenjuje situaciju. Slabo zaklonjen jednim žbunom, on je klečeći osmatrao raspored neprijatelja. Obratio se jednom od drugova kraj sebe i nešto zatražio. I dok se ovaj okrenuo, Žikica je već ležao na zemlji, metak mu je prošao kroz glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=13}}|Mića Jeremić, Žikicin drug i saborac opisuje trenutak njegove pogibije}} Komandant Komande Grupe odreda [[Radivoje Jovanović Bradonja]] je takođe bio očevidac Žikicine pogibije: {{citat|Žikica je poginuo baš u trenutku kada sam ja došao do njega. Pre toga smo izmenili par rečenica, a njega je pogodio metak pravo u glavu.{{sfn|Hasanagić|1982|p=33}}|[[Radivoje Jovanović Bradonja]]}} Žikicina pogibija izazvala je veliku potištenost kod boraca u Odredu, koji se tada nalazio u teškom položaju. Vest o njegovoj pogibiji prenela je i kvislinška štampa. U listu „[[Novo vreme]]” od [[Hronologija Narodnooslobodilačke borbe mart 1942.#20. mart|20. marta 1942.]] objavljeno je da je poginuo „Živa Jovanović zvani Španjolac”, a sutradan 21. marta objavljen je opširniji članak pod naslovom „Ubijen poznati komunista Žikica Jovanović”.{{sfn|Narodni muzej Valjevo|1989|p=163}} Prema jednoj od kasnijih teorija zavere, optužen je za "[[trockizam]]" i likvidiran u partizanima po [[Tito]]vom naređenju.<ref>Žan-Žak Mari i Pavluško Imširović – Predgovor srpskohrvatskom izdanju knjige „''Trockizam i trockisti''“. Polinom, Beograd 2011.</ref> == Nasleđe == Ukazom [[Predsedništvo AVNOJ-a|Predsedništva]] [[Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije|Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije]] (AVNOJ), a na predlog Vrhovnog komandanta [[Jugoslovenska narodna armija|Jugoslovenske armije]] [[Maršal Jugoslavije|maršala]] [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], progašen je za [[Narodni heroj Jugoslavije|narodnog heroja]] [[6. jul]]a [[1945]]. godine. Spomenik Žikici Jovanoviću Špancu nalazi se na mestu njegove pogibije, kod sela [[Radanovci (Kosjerić)|Radanovci]]. Srpski rok pesnik [[Bora Đorđević|Bora Čorba]] je 1990. godine snimio pesmu "Žikica Jovanović Španac", koja ima sledeće stihove: :Opaliću kad mi pukne živac :to je prosto k'o pasulj prebranac :potreban je neki novi :Žikica Jovanović Španac<ref>https://riblja-corba.com/Pages/Tekstovi/pages/Zikica%20Jovanovic%20Spanac.htm</ref> == Savremena tumačenja == Dan kada je Žikica započeo oružanu borbu se u [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] smatrao početkom ustanka naroda Srbije protiv okupatora i slavio se kao [[Dan ustanka naroda Srbije|Dan ustanka]]. Nakon raspada SFRJ, okružni sud u Šapcu doneo je 2009. godine presudu o rehabilitaciji dvojice ubijenih žandarma, koji su vršili svoju dužnost u službi okupatora. == Literatura == {{Portal NOB}} * '''[[Narodni heroji Jugoslavije (knjiga)|Narodni heroji Jugoslavije]]'''. „Mladost“, Beograd 1975. godina. == Izvori == {{Izvori|2}} == Povezano == {{commonscat|Žikica Jovanović Španac}} * [[Ustanak u Srbiji 1941.]] {{Narodni heroji-Zapadna Srbija1}} {{DEFAULTSORT:Jovanović, Žikica Španac}} [[Kategorija:Rođeni 1914.]] [[Kategorija:Umrli 1942.]] [[Kategorija:Biografije, Valjevo]] [[Kategorija:Srpski komunisti]] [[Kategorija:Jugoslavenski komunisti]] [[Kategorija:Španski borci]] [[Kategorija:Jugoslavenski partizani]] [[Kategorija:Politički komesari NOVJ]] [[Kategorija:Poginuli partizanski komandanti]] [[Kategorija:Narodni heroji Jugoslavije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] [[Kategorija:Ustanak u Srbiji 1941.]] ged8op9i56f86hpbp0f0myywyi0zmz7 0 202001 42471775 42101639 2025-06-16T00:16:24Z ~2025-67622 261428 tipo greška 42471775 wikitext text/x-wiki Nakon dvonedeljnih burnih događaja sa velikim brojem prevrata, [[Trebinje]] je [[5. 10.|5. oktobra]] [[1944]]. zauzela [[29. hercegovačka divizija NOVJ]] ojačana delovima [[Druga dalmatinska proleterska udarna brigada|Druge dalmatinske brigade]], uništivši pritom gotovo ceo bataljon [[369. legionarska divizija|369. legionarske divizije]] i pridružene nemačke i domobranske jedinice. Time su poremećeni planovi [[Armijska grupa F|Armijske grupe F]] u kojima je Trebinje igralo važnu ulogu. Događaji u [[Trebinje|Trebinju]] započeli su promenom stava [[Četnici|četnika]] koji su do tada zajedno sa Nemcima držali odbranu [[Trebinje|Trebinja]]. [[21. 9.|21. septembra]] oni su pod komandom [[Vojislav Lukačević|Vojislava Lukačevića]] iznenada napali Nemce. Nemci su odbili napad, a nakon pristizanja pojačanja, početkom oktobra četnici su se povukli iz oblasti. U prostor koji su do tada oni posedali, ušli su delovi [[29. hercegovačka divizija NOVJ|29. hercegovačke divizije.]] Time je posada Trebinja dovedena u veoma težak položaj, a njihov pokušaj proboja prema Dubrovniku [[5. 10.|5. oktobra]] okončan je porazom i teškim gubicima. Ovom bitkom Trebinje je [[5. 10.|5. oktobra]] [[1944]]. konačno oslobođeno od okupatora. == Nezavisna grupa nacionalnog otpora == {{izdvojeni citat|Najavljeni dolazak četničkih jedinica iz Sandžaka i Bosne izazvao je veliko oduševljenje među našim borcima i među stanovništvom Hercegovine… Po dolasku trupa sa strane u Ljubomir kod Trebinja i po izvršenom konsultovanju sa starešinama određen je dan napada na Trebinje i na okolne neprijateljske položaje. Prilikom službenih razgovora zapaženo je kod tih starešina stranih snaga nestrpljenje, žurba i preveliko samopouzdanje. Po svemu je izgledalo, a to se moglo kroz razgovore sa njima i naslutiti, da se radi o iskrcavanju Engleza s kojima je sve utanačeno. Niko od njih ni pojma nije imao o nekoj zasebnoj akciji ni o neslaganjima sa Vrhovnom komandom. Da su te zakulisne stvari bile poznate, starešine Hercegovine kao i njihovi borci sigurno ne bi pristali na akciju. Ovako zbog neobaviještenosti, a i zbog primamljivosti tako ružičasto predstavljenog poduhvata krenulo se sa oduševljenjem u borbu… <ref>http://www.pogledi.rs/bosanska-golgota-jvuo/</ref>|[[Petar Baćović]]}} Niz događaja krajem avgusta [[1944]]. (smenjivanje [[Dragoljub Mihailović|Mihailovića]] i rasformiranje njegovog štaba od strane kralja, kapitulacija [[Rumunija|Rumunije]], približavanje Crvene armije) istakao je kritičnost situacije u kojoj su se našli četnici, odnosno [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|JVuO]]. Mihailović je [[18. 7.|18. jula]] [[1944]]. godine naredio formiranje Prve grupe jurišnih korpusa na prostoru [[Sandžak]]a, istočne [[Hercegovina|Hercegovine]] i jugoistočne [[Bosna|Bosne]], i imenovao [[Vojislav Lukačević|Vojislava Lukačevića]] za komandanta. Međutim, grupa oficira na čelu sa [[Vojislav Lukačević|Lukačevićem]] odlučila je krajem avgusta da se distancira od [[Dragoljub Mihailović|Mihailovića]], zatraži primirje sa [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]], stupi u neprijateljstvo sa Nemcima i u kontekstu borbe protiv Nemaca poveže se sa [[Savezničke sile|Saveznicima]]. Ova grupa nazvana je nezavisnom grupom nacionalnog otpora. Sačinjavale su je uglavnom istočnohercegovačke, uz neke sandžačke i neke bosanske četničke jedinice. Njihov opšti plan predviđao je grupisanje u istočnoj [[Hercegovina|Hercegovini]], a zatim prodor preko Trebinja na jadransku obalu u zahvatu ušća [[Neretva|Neretve]]. Pošto izjava o prekidu neprijateljstava sa NOVJ nije imala efekta u praksi, da bi obezbedili manevarski prostor, prethodno su morali da odbace delove [[29. hercegovačka divizija NOVJ|29. divizije NOVJ]]. Napad na [[29. hercegovačka divizija NOVJ|29. diviziju]] trajao je od [[9. 9.|9.]] do [[14. 9.|14. septembra]]. Počeo je u oblasti [[Gacko|Gacka]], a na njega se nadovezao protivnapad 29. divizije prema Nevesinju. Četnička glavnina (oko 2.000 ljudi<ref>Danilo Komnenović, Muharem Kreso, str. 340</ref>) izvukla se iz borbenog kontakta i odmarširala prema [[Trebinje|Trebinju]]. == Četnički napad na Trebinje == Kad je ostvario koncentraciju oko 4.000 boraca u oblasti [[Trebinje|Trebinja]], [[Vojislav Lukačević|Lukačević]] se odlučio za napad. Okolnost koja mu je išla u prilog je široka saradnja Trebinjskog korpusa JVuO sa nemačkim trebinjskim garnizonom. Počev od februara [[1944]]. ojačani 1. bataljon [[369. legionarska divizija|369. puka]] zajedno sa četnicima držao je ovu oblast, fomirajući zajedničke patrole i borbene grupe. {{izdvojeni citat|Tu je bataljon ostao do početka oktobra, zajedno sa četnicima obezbeđujući to područje.<ref>Franz Schraml, str. 81. ({{jez-nem|Dort blieb das Batl. bis Anfang Oktober und sicherte, gemeinsam mit Cetniks, den Raum.}})</ref>}} Četnici su držali punktove šire spoljašnje odbrane [[Trebinje|Trebinja]], dok su Nemci i legionari držali unutrašnji pojas odbrane i neke istaknute tačke na komunikacijama. [[21. 9.|21. septembra]]<ref name=autogenerated2>Danilo Komnenović, Muharem Kreso, str. 344</ref> četničke snage koje su bile u redovnom kontaktu i saradnji sa posadom, izvele su iznenadan prepad na legionarske i ustaško-domobranske posade na bunkere spoljnje odbrane [[Trebinje|Trebinja]], na Hum i Poljice. {{izdvojeni citat|20 (24?) septembra bili smo iznenađeni od strane četnika, koji su do tada išli sa nama u patrole i akcije, pa su se i tog jutra kao obično pojavili i bili prihvaćeni, tako što su zaposeli spoljašnje bunkere Trebinja. Posade bunkera tako su sve pale u zarobljeništvo. Malo zatim stigla je do puka - jer u Trebinju su takođe bile i neke pukovske jedinice - poruka o prekidu bratstva po oružju od nekog majora Lukačevića, potpisana od veziste koji je bio moj prijatelj. Istovremeno zahtevano je od puka da četnicima preda sve Hrvate, dok će nemačkom osoblju biti dozvoljen slobodan odlazak. Nakon konsultovanja sa divizijom, komandant puka pukovnik Fišer odbio je zahtev i pripremio trupe za odbranu. Borba je, u skladu sa najavom četnika, počela u 21 čas. Hrvati su se dobro borili, jer su se bojali da bi u zarobljeništvu bili ubijeni. Napadi četnika bili su odbijeni. Nekoliko dana kasnije (28. 9.?) Trebinje je izbavljeno nailaskom trupa 118. lovačke divizije. Zajedno sa njima, oblast su napustili i četnici, koji su pretrpeli teške gubitke. Oni su bili toliko oslabljeni, da su morali prepustiti oblast Trebinja. Mnogi naši saborci, koji su tokom ispada četnika pali u njihovo zarobljeništvo, tom prilikom su oslobođeni i vratili su se u trupu. Prema njihovim izjavama, bili su tretirani pristojno.<ref>Franz Schraml, str. 94. ({{jez-nem|Über die Ereignisse beim I./Gren.-Rgt. 369 berichtet Unteroffizier Teimer: „Um den 20. (24.?) 9. wurden überraschend von den Cetniks, die bisher gemeinsam mit uns auf Spähtrupps und in die Einsätze gegangen waren, die äußeren Bunker um Trebinje in Besitz genommen, indem sie wie gewöhnlich in der Frühe vor den Bunkern erschienen und eingelassen wurden. Die Besatzungen dieser Bunker gerieten daher alle in Gefangenschaft. Kurz darauf traf beim Regiment — das wie auch einige Rgt.-Einheiten ebenfalls in Trebinje lag - die Aufkündigung der Waffenbrüderschaft ein, unterzeichnet nach der Mitteilung eines mir befreundeten Funkers von einem Major Lukačević. Gleichzeitig wurde das Rgt. aufgefordert, sämtliche Kroaten unserer Einheiten den Cetniks zu übergeben, dafür würde dem deutschen Personal freier Abzug gewährt werden. Der Rgt.-Kdr., Oberst Fischer, lehnte nach Rückfrage bei der Division, die Forderung ab und die Truppe richtete sich zur Verteidigung ein. Der Kampf begann laut Ankündigung der Cetniks genau 21 Uhr. Die Kroaten schlugen sich hervorragend, da sie fürchteten, bei Gefangennahme von den Cetniks getötet zu werden. Die Angriffe der Cetniks konnten abgewehrt werden. Trebinje wurde wenige Tage später (am 28. 9.?) von Truppen der 118. Jäg.-Div. von Dubrovnik her entsetzt. Gemeinsam mit ihnen wurden die Cetniks, die starke Verluste erlitten hatten, vertrieben und die Umgebung gesäubert. Sie wurden dabei so geschwächt, daß sie den Raum um Trebinje aufgeben mußten. Viele unserer Kameraden, die bei dem Abfall der Cetniks in Gefangenschaft geraten waren, kamen bei dieser Gelegenheit frei und fanden zur Truppe zurück. Nach ihren Aussagen waren sie anständig behandelt worden."}})</ref>}} Četnici su, na ovaj način, zarobili oko 350 legionara, žandarma, italijanskih fašista i domobrana i zaplenili njihovo naoružanje: 2 tenka, 3 topa, 1 oklopni voz, 8 minobacača, 50 automatskih oruđa, i veće količine pušaka i municije.<ref name=autogenerated2 /> Nakon toga, [[Vojislav Lukačević|Lukačević]] je [[22. 9.|22. septembra]] posadi Trebinja uputio ultimatum. Pošto je komandant [[369. legionarska divizija|369. puka]], pukovnik Fišer, odbio ultimatum, 22. septembra u 21 čas počeo je opšti napad oko 2.000 četnika na [[Trebinje]]. Noćni napadi ponovljeni su i tokom naredne dve noći, ali su svi završeni neuspešno. [[25. 9.|25. septembra]] intervenisao je od Dubrovnika prema Trebinju ojačani 3. bataljon 750. puka [[118. lovačka divizija (Nemačka)|118. lovačke divizije]] koji je razbio četnička osiguranja na Radovan-ždrijelu i probio se u pomoć garnizonu u [[Trebinje|Trebinju]], čime je otklonjen neposredni pritisak na grad. Istog dana, sticajem okolnosti, ispoljen je pritisak na četnike od Južnohercegovačke operativne grupe i delova [[Druga dalmatinska proleterska udarna brigada|Druge dalmatinske brigade]], iz pravca Ljubomira i Korjenića. Nakon pada [[Bileća|Bileće]] [[2. 10.|2. oktobra]] u ruke [[29. hercegovačka divizija NOVJ|29. divizije NOVJ]] i koncentrisanja snaga prema [[Trebinje|Trebinju]], četnici su napustili [[Popovo polje]]. == Napad NOVJ na Trebinje == Nagli odlazak četnika omogućio je [[29. hercegovačka divizija NOVJ|29. diviziji]] da bez borbe posedne mnoge važne položaje spoljašnje odbrane Trebinja, i tako dovede garnizon u neposrednu opasnost. Trebinje je bilo veoma važna pozicija u planovima [[Armijska grupa F|Armijske grupe F]], jer je preko njega trebala biti uspostavljena veza [[21. brdski armijski korpus (Nemačka)|21. brdskog]] i [[5. SS korpus]]a. međutim, s obzirom na neposrednu ugroženost posade, komanda divizije donela je odluku o evakuaciji. {{izdvojeni citat|S povlačenjem četnika prostor oko Trebinja postao je slobodan, pa su se partizani mogli infiltrirati. Tih dana stiglo je naređenje za napuštanje Trebinja. Povlačenje je bilo zakazano za subotu, 7.10.<ref>Franz Schraml, str. 99 ({{jez-nem|Durch den Abzug der Cetniks war der Raum um Trebinje frei geworden, so daß die Partisanen einsickern konnten. In diesen Tagen kam der Befehl zur Räumung Trebinjes. Der Abmarsch war für Samstag, den 7. 10., festgesetzt.}})</ref>}} U [[Trebinje|Trebinju]] 1. bataljon (bez 3. čete) 369. legionarskog puka, ojačan 3. baterijom 369. artiljerijskog puka, 5. četom domobranske 1. bojne 9. posadnog zdruga, te žandarmima i mesnom milicijom. U napadu na [[Trebinje]] i osiguranju napada učestvovale su [[Deseta hercegovačka proleterska udarna brigada|10]], [[12. hercegovačka brigada NOVJ|12]], [[13. hercegovačka brigada NOVJ|13]], i [[14. hercegovačka brigada NOVJ|14 hercegovačka brigada]] iz sastava [[29. hercegovačka divizija NOVJ|29. divizije]], i dva bataljona [[Druga dalmatinska proleterska udarna brigada|Druge dalmatinske brigade]]. [[4. 10.|4. oktobra]] partizanski izviđači zapazili su miniranje nekih objekata u [[Trebinje|Trebinju]] i druge pripreme za evakuaciju, pa je štab divizije naredio da se odmah pređe u napad. Četiri bataljona Južnohercegovačke operativne grupe (13. i 14. brigade) upućena su na komunikaciju prema [[Dubrovnik]]u sa zadatkom da onemoguće izvlačenje osovinskih snaga iz [[Trebinje|Trebinja]], dok su dva bataljona 13. brigade i dva bataljona [[Druga dalmatinska proleterska udarna brigada|Druge dalmatinske]] prešle u napad na sam grad. Uprkos snažnom otporu, bataljoni Druge dalmatinske uskoro su zauzeli železničku stanicu i prodrli prema centru. Zapovednik garnizona, komandant [[369. legionarska divizija|369. puka]] pukovnik Fišer ({{jez-nem|Fischer}}) doneo je odluku o proboju. Formirana je kolona koja se zaputila prema [[Dubrovnik]]u dok su zaštitnice još zaustavljale napredovanje snaga [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOVJ]] kroz [[Trebinje]]. Međutim, kolona pukovnika Fišera napadnuta je i presečena od delova 14. brigade kod Dražin Dola i Mostaća. Prema [[Dubrovnik]]u se probio samo pukovnik Fišer sa čeom jurišnih topova, dok je glavnina snaga odbačena, i vratila se ka [[Trebinje|Trebinju]]. Ove snage tokom noći [[4. 10.|4]]/[[5. 10.|5. oktobra]] utvrdile su se u kasarni Hrupjela u toku noći 4/5. oktobra i nastavile sa upornom odbranom, dok je ostali deo [[Trebinje|Trebinja]] bio oslobođen. Prema podoficiru Tajmeru iz 1. bataljona [[369. legionarska divizija|369. puka]], do neuspeha ovog proboja došlo je usled grešaka u komandovanju, zbog kojih posada nije na vreme krenula iz Trebinja za svojim komandantom, pa se na mostu u Mostaću suočila sa čvrstom odbranom partizana koji su u međuvremenu zaposeli most i bunker.<ref name=autogenerated1>Franz Schraml, str. 99 .</ref> Tokom [[5. 10.|5. oktobra]] iz pravca Dubrovnika prema Trebinju upućena je nemačka borbena grupa „Šulce" {{jez-nem|Schultze}} (ojačani lovački bataljon) u cilju deblokade i prihvata posade [[Trebinje|Trebinja]]. Nakon oštre borbe, napad ove grupe odbijen je od 1. i 3. bataljona 12. hercegovačke brigade. Istog dana oko 17. časova kapetan Dajninger ({{jez-nem|Deininger}}) koji je nakon odlaska pukovnika Fišera preuzeo komandu u [[Trebinje|Trebinju]] naredio je proboj u cilju spajanja sa borbenom grupom Šulce. Međutim, proboj se loše odvijao. U cilju olakšanja proboja, trebalo je da snage borbene grupe Šulce najpre izvrše artiljerijsku pripremu. Međutim, njihove granate počele su padati na Dainingerovu grupu u nastupanju.<ref name=autogenerated1 /> Dainingerova grupacija naišla je kod Zasada i Mostaća na položaje 3. i 4. bataljona 14. hercegovačke brigade i tu bila zaustavljena i odbačena, našavši se tako u unakrsnoj vatri između jedinica koje su ih gonile iz [[Trebinje|Trebinja]] i jedinica koje su im zatvarale izlaz. Tokom noći ova grupa potpuno je uništena sa izuzetkom oko 30 vojnika na čelu sa Dajningerom koji su se spasili preplivavanjem nabujale Trebišnjice, i maršem bosih nogu do Duži i Ivanice. [[6. 10.|6. oktobra]] Trebinje je bilo slobodno. Postoji nesaglasnost u pogledu datuma između zapisa podoficira Tajmera ({{jez-nem|Teimer}}) iz 1. bataljona [[369. legionarska divizija|369. puka]] i divizijskog dnevnika 29. divizije. Prema Tajmerovom zapisu, napad na Trebinje i proboj pukovnika Fišera odvijao se [[7. 10.|7. oktobra]], a proboj kapetana Dainingera i katastrofa njegovog bataljona [[8. 10.|8. oktobra]], dok se prema dnevniku [[29. hercegovačka divizija NOVJ|29. divizije]] radilo o [[4. 10.|4.]] odnosno [[5. 10.|5. oktobru]]. Prema Tajmeru, svi zarobljeni Nemci bili su streljani. {{izdvojeni citat|Lovački bataljon, koji je trebalo da nas prihvati, nije mogao da na juriš pređe most, i, teško potučen, bio je odbačen nazad. Tako je ljudstvom zavladala duboka rezignacija. Neki koji su se smatrali dobrim plivačima, pokušali su da pobegnu preko nabujale reke sa razbacanim stenjem i kamenitim obalama. „Bolje udaviti se nego pasti u ruke partizana!" Neki pak nisu uspeli da pređu i mi smo slušali njihove očajničke pozive u pomoć. Na drugoj obali polako se prikupila mala grupa, među kojima i kapetan Daininger. Prirodno, radi plivanja odbacili smo cipele, i morali smo drhteći od hladnoće bosonogi da se probijamo kroz bodljikavi gustiš i karst prema Dubrovniku. Nakon veoma teškog marša do trinaest časova - reku smo preplivali oko ponoći - stigli smo do nemačkog položaja kod Ivanice i bili spaseni. Iz našeg bataljona, nažalost, vrlo malo ljudi izbeglo je katastrofu. Naša grupica brojala je 18 ljudi. Svi Nemci bili su streljani u kamenolomu kod Trebinja.<ref>Franz Schraml, str. 99 ({{jez-nem|Das Jägerbatl., das uns entgegenstoßen sollte, hatte die Brücke auch nicht erstürmen können und war, schwer angeschlagen, zurückgeworfen worden. So bemächtigte sich der Truppe tiefe Resignation. Mancher, der sich ein guter Schwimmer glaubte, wagte die Flucht über den stark angeschwollenen und an den Ufern mit Felsen durchsetzten Fluß. ,Lieber ertrinken, als in die Hände der Partisanen fallen!' Manche aber schafften die Überquerung nicht und wir hörten ihre verzweifelten Hilferufe. Am andern Ufer sammelte sich langsam eine kleine Schar, unter ihnen Hptm. Deininger. Da wir natürlich unsere Schuhe vor dem Schwimmen weggeworfen hatten, mußten wir nun, naß und vor Kälte zitternd, auf bloßen Füßen den Weg durch den Karst und die dornige Macchie in Richtung Dubrovnik suchen. Nach einem sehr bösen Marsch erreichten wir gegen dreizehn Uhr - um Mitternacht waren wir über den Fluß geschwommen — die deutschen Vorposten bei Ivanica und waren gerettet. Von unserem Batl. waren leider nur sehr wenige der Katastrophe entronnen. 18 Mann zählte unser Häuflein... Alle Deutschen seien im Steinbruch bei Trebinje erschossen worden.}})</ref>}} == Rezultat i posledice == Delovi [[369. legionarska divizija|369. divizije]] u borbi za oslobođenje [[Trebinje|Trebinja]] pretrpeli su gubitke od oko 350 poginulih i zarobljenih, a takođe je ubijeno ili zarobljeno i oko 80 domobrana. Zadobiven je znatan ratni plen - između ostalog i 4 topa 75&nbsp;mm i 800 pušaka, U borbama [[4. 10.|4.]] i [[5. 10.|5. oktobra]] poginulo je 10 boraca [[29. hercegovačka divizija NOVJ|29. divizije]], dok ih je 12 bilo ranjeno. Poginula su i dva borca [[Druga dalmatinska proleterska udarna brigada|Druge dalmatinske brigade]]. 369. divizija pretrpela je nakon iskrcavanja [[26. dalmatinska divizija NOVJ|26. dalmatinske divizije]] i [[Prva tenkovska brigada NOVJ|Prve tenkovske brigade NOVJ]] [[15. 10.|15. oktobra]] još niz teških poraza na [[Pelješac|Pelješcu]], kod [[Ston]]a i u [[Bitka u Vukovom klancu oktobra 1944.|Vukovom klancu]]. Ovi porazi omeli su evakuaciju [[118. lovačka divizija (Nemačka)|118. lovačke divizije]], koja je bila predviđena za upotrebu u Panoniji. Uprkos zadržavanju ovih snaga, 5. SS korpus nije uspeo da vrati inicijativu u svoje ruke i organizuju napad za ponovno posedanje [[Trebinje|Trebinja]]. [[18. 10.|18. oktobra]] oslobođen je [[Dubrovnik]], pa je teret povezivanja nemačkih formacija pao na [[21. brdski armijski korpus (Nemačka)|21. korpus]] iz [[Crna Gora|Crne Gore]]. međutim, i snage [[21. brdski armijski korpus (Nemačka)|21. korpusa]] pretrpele su neuspeh i bile zaustavljene ispred [[Nikšić]]a, a zatim proterane iz [[Boka Kotorska|Boke kotorske]] i [[Cetinje|Cetinja]]. Komanda Jugoistoka stoga je morala da traži alternativna ređenja za proboj [[21. brdski armijski korpus (Nemačka)|21. korpusa]] iz okruženja. Nakon poraza kod [[Trebinje|Trebinja]], četnici su nastojali da obnove saradnju sa Nemcima. Pregovore je vodio Vukašin Perović, politički delegat za Mostarski srez.<ref>Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut Beograd - [https://www.znaci.org/00001/4_14_4_89.htm dokument 89]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_90.htm Zbornik NOR-a XIV/4, dokument 90]</ref><ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_126.htm Zbornik NOR-a XIV/4, dokument 126]</ref> Po njegovom zahtevu četnici su pustili sve zarobljenike "njemačke i hrvatske narodnosti“ zarobljene kod [[Trebinje|Trebinja]].<ref>[https://www.znaci.org/00001/4_14_4_89.htm Zbornik NOR-a XIV/4, dokument 89]</ref> Pošto je njegova koncepcija propala i pošto je postao smetnja sklapanju novog sporazumu sa Nemcima, ostavši bez pristalica, [[Vojislav Lukačević|Lukačević]] se u decembru predao britanskoj bateriji kod Bileće koja je bila pridodata snagama [[Drugi udarni korpus NOVJ|Drugog udarnog korpusa]]. Britanci su [[Vojislav Lukačević|Lukačevića]] predali snagama NOVJ. U avgustu [[1945]]. osuđen je na smrt i streljan. == Savremena tumačenja == Među autorima četničke emigracije, navodi se da su Nijemci napustili Trebinje dva dana poslije četničkog povlačenja, i da su u Trebinje "bez puške" ušle jedinice NOVJ.<ref>Aleksa Tepavčević, Borba za slobodu, sećanje na četničku borbu 1941-1950, Hamilton – Kanada 1987, str. 172.</ref> == Literatura == * [https://www.znaci.org/00001/39.htm Danilo Komnenović, Muharem Kreso: 29. HERCEGOVAČKA DIVIZIJA], Vojnoizdavački zavod, Beograd 1979. * [https://www.znaci.org/00001/180.htm Franz Schraml: KRIEGSSCHAUPLATZ KROATIEN] Munin-Verlag, Coburg 1978. * [https://www.znaci.org/00001/153.htm Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, 2, prepravljeno i dopunjeno izdanje, knjiga 2] - Vojnoistorijski institut, Beograd 1963. * [https://www.znaci.org/00001/243.htm Osman Đikić: DVANAESTA HERCEGOVAČKA NOU BRIGADA], Vojnoizdavački i novinski centar - Beograd, Istorijski arhiv - Mostar, 1988. * [https://www.znaci.org/00001/270.htm Mensur Seferović: TRINAESTA HERCEGOVAČKA NOU BRIGADA], Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988. * [https://www.znaci.org/00001/268.htm ČETRNAESTA HERCEGOVAČKA NOU BRIGADA], Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988. == Reference == {{izvori|2}} {{Drugi svjetski rat u Jugoslaviji}} [[Kategorija:NOB u 1944.]] [[Kategorija:Borbe između NOVJ i Nemaca]] [[Kategorija:Operacije NOVJ]] [[Kategorija:Zajedničke borbe JVUO i Nemaca]] [[Kategorija:Borbe između Jugoslovenske vojske u otadžbini i Nijemaca]] gq2z2fxrum98dbnlnwndpg1ux2ayhcm 2 205351 42471579 42470836 2025-06-15T13:20:53Z Edgar Allan Poe 29250 /* Općenito */ 42471579 wikitext text/x-wiki <center> <div style="font-family: Optima, Trebuchet MS, sans-serif"> <div style="background:white; border:thin solid blue; padding:;.1em; margin: 0em 1em 1em 1em"> <div style="border: thick solid #DDDDCC;thin solid yellow"> <div style="border: thin solid blue; padding-top:.6em"> {| style="font-family:Optima, Trebuchet MS, sans-serif;" | <center>[[File:Edgar Allan Poe 2.jpg|96px|link=Korisnik:Edgar Allan Poe]]</center> | <center>[[File:Louis-Michel van Loo 001.jpg|96px|link=Razgovor sa korisnikom:Edgar Allan Poe]]</center> | <center>[[File:Piet Mondrian and Pétro van Doesburg.jpg|x120px|link=Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi]]</center> | <center>[[File:Benedetto da maiano, incoronazione di ferdinando I d'aragona e sei musici, 1490 ca., 01.JPG|x120px|link=Korisnik:Edgar Allan Poe/Nagrade]]</center> |- | style="margin-top:-.5em" | <center>[[Korisnik:Edgar Allan Poe|Korisnička stranica]]</center> | <center>[[Razgovor sa korisnikom:Edgar Allan Poe|Razgovor]]</center> | <center>[[Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi|Doprinosi]]</center> | <center>[[Korisnik:Edgar Allan Poe/Nagrade|Nagrade]]</center> |- | colspan=7 | <hr> |- | colspan=7 style="padding:.3em; font-family:Helvetica, Arial, Verdana, sans-serif" | <center>'''Poruku mi možete ostaviti [https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Razgovor_sa_korisnikom:Edgar_Allan_Poe&action=edit&section=new ovdje]'''</center> |} </div> </div> </div> </div> </center> Ovdje se nalazi '''popis članaka koje sam napisao ili nadopunio''' tokom svog rada na ovoj Wikipediji, poredan tematski. ==Književnost== {| style="border-spacing: 2px; border: 1px solid darkgray;" width="100%" |- ! style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" colspan="5" | '''Književnost''' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" width="15%"| '''Općenito''' | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="4"| {{small|1.}} [[Ekspresionizam]] • {{small|2.}} [[Gotička fikcija]] • {{small|3.}} [[Humanizam]] • {{small|4.}} [[Klasicizam]] • {{small|5.}} [[Galgenhumor]] • {{small|6.}} ''[[Nouveau roman]]'' • {{small|7.}} [[Južnjačka gotika]] • {{small|8.}} [[Struja svijesti (književnost)|Struja svijesti]] • {{small|9.}} [[Izgubljeni grad (fikcija)]] • {{small|10.}} [[Čehovljev pištolj]] |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" width="15%"| '''Književne nagrade''' | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="4"| {{small|1.}} [[Nagrada Agatha]] • {{small|2.}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Nobelova nagrada za književnost]] • {{small|3.}} [[NIN-ova nagrada]] • {{small|4.}} [[Velika nagrada za teatar Francuske akademije]] |- ! style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" colspan="5" | '''Nacionalne književnosti''' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" width="15%"| '''Općenito''' | style="font-size:smaller; text-align: left"colspan="4"| {{small|1.}} [[Kostarikanska književnost]] |- ! style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" colspan="5" | {{flagicon|ENG}} '''Engleska književnost''' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="15%"| '''Autori''' | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="4"| {{small|1.}} [[Douglas Adams]] • {{small|2.}} [[Jane Austen]] • {{small|3.}} [[George Bellairs]] • {{small|4.}} [[Anne Brontë]] • {{small|5.}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Lewis Carroll]] • {{small|6.}} [[Geoffrey Chaucer]] • {{small|7.}} [[Gilbert Keith Chesterton]] • {{small|8.}} [[Agatha Christie]] • {{small|9.}} [[Daniel Defoe]] • {{small|10.}} [[Adrian Conan Doyle]] • {{small|11.}} [[Arthur Conan Doyle]] • {{small|12.}} [[Gervase od Tilburyja]] • {{small|13.}} [[John le Carré]] • {{small|14.}} [[Karoline Leach]] • {{small|15.}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Bertrand Russell]] • {{small|16.}} [[Edgar Wallace]] |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" colspan="5"| '''Djela''' |- | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="2" rowspan="2" | # ''[[Titus Andronicus]]'' # ''[[A Christmas Carol]]'' # ''[[Through the Looking-Glass]]'' ("[[The Walrus and the Carpenter]]" • "[[Haddocks' Eyes]]") # ''[[Euclid and his Modern Rivals]]'' # ''[[The Nursery "Alice"]]'' # [[:kategorija:Djela Agathe Christie|djela Agathe Christie]] ([[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Ten Little Niggers]]'') # ''[[The Floating Admiral]]'' # ''[[Animal Farm]]'' # ''[[Our Story (knjiga)|Our Story]]'' # ''[[Born Fighter]]'' # ''[[My Story (Ronnie Kray)|My Story]]'' # ''[[In the Shadow of the Dreamchild]]'' # ''[[A Way of Life: Over Thirty Years of Blood, Sweat and Tears]]'' # ''[[The Constant Gardener]]'' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" colspan="3"| '''Sherlock Holmes''' |- | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="3" | "[[How Watson Learned the Trick]]" • ''[[The Adventures of Sherlock Holmes]]'' ("[[A Scandal in Bohemia]]" • "[[The Adventure of the Red-Headed League|The Red-Headed League]]" • "[[The Man with the Twisted Lip]]" • "[[The Adventure of the Copper Beeches|The Copper Beeches]]" • "[[The Adventure of the Blue Carbuncle|The Blue Carbuncle]]" • "[[The Adventure of the Speckled Band|The Speckled Band]]" • "[[The Adventure of the Noble Bachelor|The Noble Bachelor]]" • "[[The Boscombe Valley Mystery]]" • "[[A Case of Identity]]" • "[[The Adventure of the Beryl Coronet|The Beryl Coronet]]" • "[[The Adventure of the Engineer's Thumb|The Engineer's Thumb]]" • "[[The Five Orange Pips]]") • ''[[The Memoirs of Sherlock Holmes]]'' ("[[Silver Blaze]]" • "[[The Adventure of the Cardboard Box|The Cardboard Box]]" • "[[The Adventure of the Yellow Face|The Yellow Face]]" • "[[The Adventure of the Stockbroker's Clerk|The Stockbroker's Clerk]]" • "[[The Adventure of the Gloria Scott|The ''Gloria Scott'']]" • "[[The Adventure of the Reigate Squire|The Reigate Squire]]" • "[[The Adventure of the Musgrave Ritual|The Musgrave Ritual]]" • "[[The Adventure of the Crooked Man|The Crooked Man]]" • "[[The Adventure of the Resident Patient|The Resident Patient]]" • "[[The Adventure of the Greek Interpreter|The Greek Interpreter]]" • "[[The Adventure of the Naval Treaty|The Naval Treaty]]" • "[[The Final Problem]]") • ''[[The Return of Sherlock Holmes]]'' ("[[The Adventure of the Empty House|The Empty House]]" • "[[The Adventure of the Norwood Builder|The Norwood Builder]]" • "[[The Adventure of the Dancing Men|The Dancing Men]]" • "[[The Adventure of the Solitary Cyclist|The Solitary Cyclist]]" • "[[The Adventure of the Priory School|The Priory School]]" • "[[The Adventure of Black Peter|Black Peter]]" • "[[The Adventure of Charles Augustus Milverton|Charles Augustus Milverton]]" • "[[The Adventure of the Six Napoleons|The Six Napoleons]]" • "[[The Adventure of the Three Students|The Three Students]]" • "[[The Adventure of the Golden Pince-Nez|The Golden Pince-Nez]]" • "[[The Adventure of the Missing Three-Quarter|The Missing Three-Quarter]]" • "[[The Adventure of the Abbey Grange|The Abbey Grange]]" • "[[The Adventure of the Second Stain|The Second Stain]]") • ''[[His Last Bow]]'' ("[[The Adventure of Wisteria Lodge|Wisteria Lodge]]" • "[[The Adventure of the Red Circle|The Red Circle]]" • "[[The Adventure of the Bruce-Partington Plans|The Bruce-Partington Plans]]" • "[[The Adventure of the Dying Detective|The Dying Detective]]" • "[[The Disappearance of Lady Frances Carfax|Lady Frances Carfax]]" • "[[The Adventure of the Devil's Foot|The Devil's Foot]]" • "[[His Last Bow (priča)|His Last Bow]]") • ''[[The Case-Book of Sherlock Holmes]]'' ("[[The Adventure of the Mazarin Stone|The Mazarin Stone]]" • "[[The Problem of Thor Bridge|Thor Bridge]]" • "[[The Adventure of the Creeping Man|The Creeping Man]]" • "[[The Adventure of the Sussex Vampire|The Sussex Vampire]]" • "[[The Adventure of the Three Garridebs|The Three Garridebs]]" • "[[The Adventure of the Illustrious Client|The Illustrious Client]]" • "[[The Adventure of the Three Gables|The Three Gables]]" • "[[The Adventure of the Blanched Soldier|The Blanched Soldier]]" • "[[The Adventure of the Lion's Mane|The Lion's Mane]]" • "[[The Adventure of the Retired Colourman|The Retired Colourman]]" • "[[The Adventure of the Veiled Lodger|The Veiled Lodger]]" • "[[The Adventure of Shoscombe Old Place|Shoscombe Old Place]]") • ''[[The Valley of Fear]]'' • ''[[A Study in Scarlet]]'' • ''[[The Sign of the Four]]'' • ''[[The Hound of the Baskervilles]]'' ---- {{small|1.}} ''[[The Exploits of Sherlock Holmes]]'' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" colspan="5"| '''Likovi i franšize''' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''Sherlock Holmes''' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''Agatha Christie''' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''''Harry Potter''''' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''Carrollova ''Alice''''' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''Ostalo''' |- style="font-size:smaller; text-align: left" | | # [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Sherlock Holmes]] # [[Dr. Watson]] # [[Sebastian Moran]] # [[Inspektor Lestrade]] # [[Mycroft Holmes]] # [[Profesor Moriarty]] # [[Irene Adler]] # [[Mary Morstan]] ---- # [[Klub Diogenes]] | # [[Hercule Poirot]] # [[Miss Marple]] # [[Tommy i Tuppence]] # [[Viši inspektor Japp]] # [[Arthur Hastings]] # [[Parker Pyne]] # [[Ariadne Oliver]] # [[Gospođica Lemon]] | # [[Sirius Black]] # [[Remus Lupin]] # [[Severus Snape]] # [[Armando Dippet]] # [[Gabrielle Delacour]] # [[Alastor Moody]] # [[Barty Crouch]] # [[Phineas Nigellus Black]] | # [[Jubjub]] # [[Bijeli Skakač (Through the Looking-Glass)|Bijeli Skakač]] # [[Ovca (Through the Looking-Glass)|Ovca]] # [[Crveni Kralj (Through the Looking-Glass)|Crveni Kralj]] # [[Grifon (Alice's Adventures in Wonderland)|Grifon]] # [[Alice (Alice's Adventures in Wonderland)|Alice]] # [[Ludi Šeširdžija]] # [[Gusjenica (Alice's Adventures in Wonderland)|Gusjenica]] | # [[James Bond (lik)]] |} ===Engleska književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja engleske književnosti |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |belowstyle= text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |above= |group1 = Pisci |list1= [[Gervase Tilburyski]] • [[Geoffrey Chaucer]] • [[Daniel Defoe]] • [[Jane Austen]] • [[Anne Brontë]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Lewis Carroll]] • [[Arthur Conan Doyle]] • [[Gilbert Keith Chesterton]] • [[Edgar Wallace]] • [[Adrian Conan Doyle]] • [[Agatha Christie]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Bertrand Russell]] • [[George Bellairs]] • [[Douglas Adams]] • [[John le Carré]] • [[Karoline Leach]] |group2 = Djela |list2= ''[[A Christmas Carol]] • [[Through the Looking-Glass]] ''("[[The Walrus and the Carpenter]]" • "[[Haddocks' Eyes]]")'' • [[Euclid and his Modern Rivals]] • [[The Nursery "Alice"]] • [[A Study in Scarlet]] • [[The Sign of the Four]] • [[The Hound of the Baskervilles]] • [[The Floating Admiral]] • ''[[:kategorija:Djela Agathe Christie|Djela Agathe Christie]] ([[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Ten Little Niggers]]'')'' • [[Animal Farm]] • [[The Exploits of Sherlock Holmes]] • [[Our Story (knjiga)|Our Story]] • [[Born Fighter]] • [[A Way of Life: Over Thirty Years of Blood, Sweat and Tears]] • [[My Story (Ronnie Kray)|My Story]] • [[In the Shadow of the Dreamchild]] • [[The Constant Gardener]]'' • "[[How Watson Learned the Trick]]" • ''[[The Adventures of Sherlock Holmes]]'' ("[[A Scandal in Bohemia]]" • "[[The Adventure of the Red-Headed League|The Red-Headed League]]" • "[[The Man with the Twisted Lip]]" • "[[The Adventure of the Copper Beeches|The Copper Beeches]]" • "[[The Adventure of the Blue Carbuncle|The Blue Carbuncle]]" • "[[The Adventure of the Speckled Band|The Speckled Band]]" • "[[The Adventure of the Noble Bachelor|The Noble Bachelor]]" • "[[The Boscombe Valley Mystery]]" • "[[A Case of Identity]]" • "[[The Adventure of the Beryl Coronet|The Beryl Coronet]]" • "[[The Adventure of the Engineer's Thumb|The Engineer's Thumb]]" • "[[The Five Orange Pips]]") • ''[[The Memoirs of Sherlock Holmes]]'' ("[[Silver Blaze]]" • "[[The Adventure of the Cardboard Box|The Cardboard Box]]" • "[[The Adventure of the Yellow Face|The Yellow Face]]" • "[[The Adventure of the Stockbroker's Clerk|The Stockbroker's Clerk]]" • "[[The Adventure of the Gloria Scott|The ''Gloria Scott'']]" • "[[The Adventure of the Reigate Squire|The Reigate Squire]]" • "[[The Adventure of the Musgrave Ritual|The Musgrave Ritual]]" • "[[The Adventure of the Crooked Man|The Crooked Man]]" • "[[The Adventure of the Resident Patient|The Resident Patient]]" • "[[The Adventure of the Greek Interpreter|The Greek Interpreter]]" • "[[The Adventure of the Naval Treaty|The Naval Treaty]]" • "[[The Final Problem]]") • ''[[The Return of Sherlock Holmes]]'' ("[[The Adventure of the Empty House|The Empty House]]" • "[[The Adventure of the Norwood Builder|The Norwood Builder]]" • "[[The Adventure of the Dancing Men|The Dancing Men]]" • "[[The Adventure of the Solitary Cyclist|The Solitary Cyclist]]" • "[[The Adventure of the Priory School|The Priory School]]" • "[[The Adventure of Black Peter|Black Peter]]" • "[[The Adventure of Charles Augustus Milverton|Charles Augustus Milverton]]" • "[[The Adventure of the Six Napoleons|The Six Napoleons]]" • "[[The Adventure of the Three Students|The Three Students]]" • "[[The Adventure of the Golden Pince-Nez|The Golden Pince-Nez]]" • "[[The Adventure of the Missing Three-Quarter|The Missing Three-Quarter]]" • "[[The Adventure of the Abbey Grange|The Abbey Grange]]" • "[[The Adventure of the Second Stain|The Second Stain]]") • ''[[His Last Bow]]'' ("[[The Adventure of Wisteria Lodge|Wisteria Lodge]]" • "[[The Adventure of the Red Circle|The Red Circle]]" • "[[The Adventure of the Bruce-Partington Plans|The Bruce-Partington Plans]]" • "[[The Adventure of the Dying Detective|The Dying Detective]]" • "[[The Disappearance of Lady Frances Carfax|Lady Frances Carfax]]" • "[[The Adventure of the Devil's Foot|The Devil's Foot]]" • "[[His Last Bow (priča)|His Last Bow]]") • ''[[The Case-Book of Sherlock Holmes]]'' ("[[The Adventure of the Mazarin Stone|The Mazarin Stone]]" • "[[The Problem of Thor Bridge|Thor Bridge]]" • "[[The Adventure of the Creeping Man|The Creeping Man]]" • "[[The Adventure of the Sussex Vampire|The Sussex Vampire]]" • "[[The Adventure of the Three Garridebs|The Three Garridebs]]" • "[[The Adventure of the Illustrious Client|The Illustrious Client]]" • "[[The Adventure of the Three Gables|The Three Gables]]" • "[[The Adventure of the Blanched Soldier|The Blanched Soldier]]" • "[[The Adventure of the Lion's Mane|The Lion's Mane]]" • "[[The Adventure of the Retired Colourman|The Retired Colourman]]" • "[[The Adventure of the Veiled Lodger|The Veiled Lodger]]" • "[[The Adventure of Shoscombe Old Place|Shoscombe Old Place]]") • ''[[The Valley of Fear]]'' • ''[[Titus Andronicus]]'' |group3 = Likovi |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |group1 = Holmes |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Sherlock Holmes]] • [[Dr. Watson]] • [[Sebastian Moran]] • [[Inspektor Lestrade]] • [[Mycroft Holmes]] • [[Profesor Moriarty]] • [[Irene Adler]] • [[Mary Morstan]] |group2 = ''Harry Potter'' |list2= [[Sirius Black]] • [[Remus Lupin]] • [[Severus Snape]] • [[Armando Dippet]] • [[Gabrielle Delacour]] • [[Alastor Moody]] • [[Barty Crouch]] • [[Phineas Nigellus Black]] |group3 = ''Alice'' |list3= [[Jubjub]] • [[Bijeli Skakač (Through the Looking-Glass)|Bijeli Skakač]] • [[Ovca (Through the Looking-Glass)|Ovca]] • [[Crveni Kralj (Through the Looking-Glass)|Crveni Kralj]] • [[Grifon (Alice's Adventures in Wonderland)|Grifon]] • [[Alice (Alice's Adventures in Wonderland)|Alice]] • [[Ludi Šeširdžija]] • [[Gusjenica (Alice's Adventures in Wonderland)|Gusjenica]] |group4 = Christie |list4= [[Hercule Poirot]] • [[Miss Marple]] • [[Tommy i Tuppence]] • [[Viši inspektor Japp]] • [[Arthur Hastings]] • [[Parker Pyne]] • [[Ariadne Oliver]] • [[Gospođica Lemon]] }} |group4=Ostalo |list4= [[Klub Diogenes]] |below= }} ===Francuska književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja francuske književnosti |groupstyle = text-align:center; color:#FFFFFF; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#FFFFFF;background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |belowstyle= text-align:center; color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |groupstyle = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |above= [[Francuska književnost|<span style="color:white">Francuska književnost</span>]] |group1 = Pisci |list1= ''[[La Pléiade]]'' ([[Pierre de Ronsard]] • [[Joachim du Bellay]]) • [[Margarita od Navarre]] • [[Clément Marot]] • [[Théodore-Agrippa d'Aubigné]] • [[Jean de La Fontaine]] • [[Molière]] • [[Alphonse de Lamartine]] • [[Alexandre Dumas (sin)|Alexandre Dumas, ''fils'']] • [[Alexandre Dumas (otac)|Alexandre Dumas, ''père'']] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Victor Hugo]] • [[Sully Prudhomme]] • [[Frédéric Mistral]] • [[Louis Aragon]] • [[Roger Martin du Gard]] • [[Eugène Ionesco]] • [[Jean-Paul Sartre]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Albert Camus]] • [[Jacques Prévert]] • [[François Villon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[André Malraux]] • [[Jean Genet]] • [[Max Jacob]] • [[François-René de Chateaubriand]] • [[Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais]] • [[George Sand]] • [[Paul Claudel]] • [[François Mauriac]] • [[Patrick Modiano]] • [[Romain Rolland]] • [[Claude Simon]] • [[Saint-John Perse]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Jean Anouilh]] |group2 = Djela |list2= ''[[La Chanson de Roland]] • [[Roman de la Rose]] • [[L'Avare ou l'École du mensonge]] • [[Bug-Jargal]] • [[Le Rhin]] • [[Torquemada (drama)|Torquemada]] • [[L'Éducation sentimentale]] • [[Madame Bovary]] • [[Les Rougon-Macquart, Histoire naturelle et sociale d'une famille sous le Second Empire]] ''(''[[Germinal]] • [[Nana (roman)|Nana]]'')'' • [[La Nausée]] • ''[[:Kategorija:Djela Eugènea Ionescoa|djela Eugènea Ionescoa]]'' • [[En attendant Godot]]'' • ''[[À l'échelle humaine]]'' • [[:Kategorija:Djela Andréa Malrauxa|djela Andréa Malrauxa]] • ''[[Le Barbier de Séville]]'' • ''[[Le Mariage de Figaro]]'' • ''[[La Mère coupable]]'' • ''[[Hernani (drama)|Hernani]]'' • "[[Le Bateau ivre]]" • ''[[Les Fleurs du mal]]'' • [[:Kategorija:Djela Jeana Anouilha|djela Jeana Anouilha]] (osim ''Becketa''; [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Antigone]]'') |below= [[Emma Bovary|<span style="color:white">Emma Bovary</span>]] • [[Bérenger|<span style="color:white">Bérenger</span>]] }} ===Ruska književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja ruske književnosti |abovestyle=text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |belowstyle= text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |groupstyle = text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |above= [[Ruska književnost|<span style="color:white">Ruska književnost</span>]] (nedovršeno) |group1 = Pisci |list1= [[Ivan Krilov]] • [[Ivan Gončarov]] • [[Aleksandar Blok]] • [[Isak Babelj]] • [[Andrej Platonov]] • [[Danil Harms]] • [[Mihail Šolohov]] • [[Vladimir Dudincev]] • [[Eduard Limonov]] |group2 = Djela |list2= ''[[Šinelj]] • [[Zločin i kazna]] • [[Tri sestre]]'' |below= }} ===Američka književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja američke književnosti |abovestyle=text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |belowstyle= text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |groupstyle = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |above= |group1 = Pisci |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Edgar Allan Poe]] ([[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Smrt Edgara Allana Poea|smrt]] • [[Bibliografija Edgara Allana Poea|bibliografija]]) • [[Emily Dickinson]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[William Faulkner]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[H. P. Lovecraft]] ([[:Kategorija:H. P. Lovecraft|kategorija]]) |group2 = Djela |list2= ''[[The Raven]] • [[The Murders in the Rue Morgue]] • [[The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket]] • [[Adventures of Huckleberry Finn]] • [[The Da Vinci Code]] • [[Franz Kafka: The Office Writings]]'' • [[:Kategorija:Djela Williama Faulknera|djela Williama Faulknera]] |below= [[Auguste Dupin|<span style="color:white">C. Auguste Dupin</span>]] • [[Yoknapatawpha|<span style="color:white">Yoknapatawpha</span>]] • [[Obitelj Compson|<span style="color:white">Obitelj Compson</span>]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Ono (lik)|{{color|white|Ono}}]] }} ===Japanska književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja japanske književnosti |abovestyle=text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |belowstyle= text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |above= |group1 = Pisci |list1= [[Chikamatsu Monzaemon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Edogawa Ranpo]] • [[Shūji Terayama]] • [[Project Itō]] • [[Sanjūgo Naoki]] |group2 = Djela |list2= "[[Ningen Isu]]" • "[[Rashōmon]]" • ''[[Noruwei no Mori]]'' • ''[[Nihon Ōdai Ichiran]]'' |below= [[Kogorō Akechi|{{color|red|Kogorō Akechi}}]] }} ===Ostalo=== {{Navbox generic |titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Ostali doprinosi s područja književnosti |abovestyle= |belowstyle= |groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |above= |group1 = Afrika |list1= {{Navbox subgroup |group1 = {{nowrap|{{flagicon|ANG}} Angola}} |group1style = background-color:#d81e05; color:yellow; text-align:center; border:1px solid black; |list1=[[José Luandino Vieira]] • [[Pepetela]] |group2 = {{flagicon|GAN}} Gana |group2style = text-align:center; background:yellow; color:black; border: 1px solid black; |list2=[[J. E. Casely Hayford]] |group3 = {{flagicon|TOG}} Togo |group3style = text-align:center; background:#FFCE00; color:#006A4E; border: 1px solid #006A4E; |list3=[[Félix Couchoro]] }} |group2 = Amerike |group2style = |list2= {{Navbox subgroup |group1 = {{nowrap|{{flagicon|BRA}} Brazil}} |group1style = background-color:#FFCC29; color:#3E4095; text-align:center; border:1px solid #00A859; |list1=[[Machado de Assis]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|KUB}} Kuba}} |group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid red; |list2=[[Nicolás Guillén]] |group3 = {{nowrap|{{flagicon|VEN}} Venezuela}} |group3style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #FCD116; |list3=[[Rufino Blanco-Fombona]] |group4 = {{nowrap|{{flagicon|HON}} Honduras}} |group4style = background-color:#0073CF; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list4=[[Argentina Díaz Lozano]] • [[Froylán Turcios]] • [[Lucila Gamero de Medina]] |group5 = {{nowrap|{{flagicon|SUR}} Surinam}} |group5style = background:#C8102E; border:1px solid #007A33; color: #FFCD00; text-align:center; |list5=[[Bernardo Ashetu]] • [[Johanna Schouten-Elsenhout]] }} |group3 = Azija |group3style = |list3= {{Navbox subgroup |group1 = {{flagicon|IZR}} Izrael |group1style = text-align:center; color:blue; background:white; border:1px solid blue; |list1= [[Shmuel Yosef Agnon]] |group2 = {{flagicon|KIN}} Kina |group2style = text-align:center; background:#DD0000; color:gold; border: 1px solid silver; |list2= [[Gao Xingjian]] • [[Mo Yan]] |group3 = {{flagicon|SJKOR}} Sjeverna Koreja |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid #0073CF; |list3=''[[Segi wa tŏburŏ]]'' |group4 = {{flagicon|Kambodža}} Kambodža |group4style = text-align:center; background:blue; color: white; border:1px solid red; |list4=''[[Reamker]]'' • [[Preah Ko i Preah Keo]] • [[Kmerski teatar sjena]] }} |group4 = Europa |group4style = |list4= {{Navbox subgroup |group1 = {{flagicon|AUT}} Austrija |group1style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid silver; |list1= [[Karl Bruckner]] |group2 = {{flagicon|ČEŠ}} Češka |group2style = text-align:center; color:white; background:#DD0000; border:1px solid #000080; |list2= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background:#DD0000; border:1px solid #000080; |group1 = Pisci |list1= [[Karel Čapek]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Franz Kafka]] • [[Max Brod]] |group2 = Djela |list2= ''[[Der Process]] • ''"[[Vor dem Gesetz]]"'' • ''"[[Die Verwandlung]]"''''}} |group3 = {{flagicon|DAN}} Danska |group3style = text-align:center; background:#D21034; color:white; border: 1px solid silver; |list3=[[Johannes Vilhelm Jensen]] |group4 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group4style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list4= ''[[U registraturi]]'' |group5 = {{flagicon|IRS}} Irska |group5style = text-align:center; color:white; background:green; border:1px solid silver; |list5= [[Oscar Wilde]] • [[Bram Stoker]] |group6 = {{flagicon|MAĐ}} Mađarska |group6style = color:#FFFFFF;background:#009246; border:1px solid #EF4135; |list6= [[Ferenc Molnár]] |group7 = {{flagicon|NOR}} Norveška |group7style = text-align:center; background:#EF2B2D; color:white; border: 1px solid #002868; |list7= [[Bjørnstjerne Bjørnson]] |group8 = {{flagicon|ŠVE}} Švedska |group8style = text-align:center; color:yellow; background:blue; border:1px solid yellow; |list8= [[Carl Gustaf Verner von Heidenstam]] |group9 = {{flagicon|ITA}} Italija |group9style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#009246; border:1px solid #EF4135; |list9= [[Giacomo Casanova]] • [[Luigi Pirandello]] • [[Dario Fo]] |group10 = {{flagicon|NJE}} Njemačka |group10style = text-align:center; color:#000000; background:#FFCC00; border:1px solid #FF0000; |list10= [[Ernst Theodor Amadeus Hoffmann]] • [[Herta Müller]] |group11 = {{flagicon|EST}} Estonija |group11style = text-align:center; color:white; background:#0072CE; border:1px solid black; |list11= {{Navbox subgroup | groupstyle = ttext-align:center; color:white; background:#0072CE; border:1px solid black; |group1 = Pisci |list1= [[Carl Robert Jakobson]] • [[Johann Voldemar Jannsen]] • [[Friedrich Reinhold Kreutzwald]] • [[Marie Under]] • [[Anton Hansen Tammsaare]] • [[Lydia Koidula]] |group2 = Djela |list2= ''[[Kalevipoeg]]''}} }} |group5 = Oceanija |group5style = |list5={{Navbox subgroup |group1 = {{nowrap|{{flagicon|AUS}} Australija}} |group1style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list1= [[Banjo Paterson]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|FIJ}} Fidži}} |group2style = background-color:#68BFE5; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list2= [[Vilsoni Hereniko]] }} |group6 = {{nowrap|Antički Rim}} |group6style = text-align:center; color:#E4D96F; background:white; border:1px solid #E4D96F; |list6 = [[Vergilije]] • [[Tit Makcije Plaut]] |below= }} ==Glazba== ===Teorija i terminologija u glazbi=== {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | title = Doprinosi s područja teorije i glazbene terminologije | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | image = | imageleft = | bodyclass = hlist | list1 = ''[[Ballets Russes]]'' • [[Muzička nagrada Léonie Sonning]] • ''[[Musique concrète]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Novi val]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Synthpop]] • [[Novi romantizam]] • ''[[Laulupidu]]'' • [[Tintinnabuli]] • [[Kawina (muzika)|Kawina]] • [[Kaseko]] |list2={{Navbox subgroup |abovestyle=background-color:#EBF5FF; color:black; text-align:center |above= '''Eurosong''' |list1={{flagicon|ŠVI}} [[Pjesma Eurovizije 1989.|1989.]] • {{flagicon|SFRJ}} [[Pjesma Eurovizije 1990.|1990.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|EST}} [[Eurosong 2002.|2002.]] • {{flagicon|TUR}} [[Pjesma Eurovizije 2004.|2004.]] • {{flagicon|GRČ}} [[Pjesma Eurovizije 2006|2006.]] • {{flagicon|FIN}} [[Pjesma Eurovizije 2007|2007.]] • {{flagicon|SRB}} [[Pjesma Eurovizije 2008.|2008.]] • {{flagicon|NOR}} [[Pjesma Eurovizije 2010.|2010.]] • {{flagicon|NJE}} [[Eurosong 2011|2011.]] • {{flagicon|AZE}} [[Eurosong 2012|2012.]] • {{flagicon|DAN}} [[Eurosong 2014|2014.]]}} }} ===Biografije=== {{Navbox generic |titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o skladateljima (po razdobljima) |abovestyle= |belowstyle= |groupstyle = |above= |group1 = Barok |group1style = text-align:center; background:#bfb1a3; color:white; border:1px solid silver; |list1= [[Georg Friedrich Händel]] |group2 = Klasicizam |group2style = background:#6495ED; color:white; border:1px solid silver; |list2= [[Jan Václav Stamic]] |group3 = Romantizam |group3style = text-align:center; background:#9955BB; color:white; border:1px solid silver; |list3= [[Vincenzo Bellini]] • [[Johann Strauss mlađi]] • [[Giacomo Meyerbeer]] • [[Cezar Antonovič Kjui]] • [[Davorin Jenko]] • [[Charles-François Gounod]] • [[Gabriel Fauré]] |group4 = XX. stoljeće |group4style = text-align:center; color:black; background:red; border:1px solid black; |list4= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:red; border:1px solid black; |group1 = Impresionizam |list1= [[Maurice Ravel]] |group3 = Avangarda |list3= [[Pierre Schaeffer]] • [[Olivier Messiaen]] • [[Pierre Boulez]] |group2 = Modernizam |list2= [[Benjamin Britten]] • [[Umberto Giordano]] • [[Erik Satie]] • ''[[Les Six]]'' ([[Georges Auric|Auric]] • [[Louis Durey|Durey]] • [[Arthur Honegger|Honegger]] • [[Darius Milhaud|Milhaud]] • [[Francis Poulenc|Poulenc]] • [[Germaine Tailleferre|Tailleferre]]) • [[Ernesto Nazareth]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:red; border:1px solid black; |group1 = Neoklasicizam |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Dmitrij Šostakovič]] • [[Igor Stravinski]] |group2 = Ekspresionizam |list2= [[Arnold Schönberg]] • [[Anton Webern]] • [[Alban Berg]] }} |group5 = Ostalo |list5= [[Władysław Szpilman]] • [[Alfi Kabiljo]] • [[Arvo Pärt]] }} |below= }} {{Navbox generic |titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o pop izvođačima |abovestyle= |belowstyle= |groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |above= |group1 = Solisti |list1= [[Ringo Starr]] • [[Jem]] • [[Mark Hollis]] • [[Rob Thomas]] • [[Gloria Estefan]] • [[Celia Cruz]] • [[Hajrudin Varešanović]] • [[Marija Šestić]] • [[Sandra Nurmsalu]] • [[Ott Lepland]] • [[Kurt Calleja]] • [[Petar Nalič]] • [[Dima Bilan]] • [[Aleksej Vorobjov]] • [[Kōji Wada]] • [[Ajumi Mijazaki]] • [[Ai Maeda (pjevačica)|Ai Maeda]] • [[Hitomi Shimatani]] • [[Akiko Shikata]] • [[Yūgo Kanno]] • [[Tōru Kitajima]] ([[:Kategorija:TK from 凛として時雨|diskografija]]) • [[Jelena Tomašević]] • [[Milan Stanković]] • [[Harel Skaat]] • [[K'naan]] • [[Jessy Matador]] • [[Amaury Vassili]] • [[Stereo Mike]] • [[Loukas Giorkas]] • [[Lena Meyer-Landrut]] • [[Frank Schindel]] • [[Andy Knote]] • [[Stefan Raab]] • [[Milli Vanilli]] • [[Gréta Salóme Stefánsdóttir]] • [[Jón Jósep Snæbjörnsson]] • [[Olia Tira]] • [[Ivi Adamou]] • [[Emmelie de Forest]] • [[Daniel Jones]] • [[Darren Hayes]] • [[Knez (pjevač)|Knez]] • [[Hayley Westenra]] • [[Lorde]] • [[Kimbra]] • [[Sinn Sisamouth]] • [[Ros Serey Sothea]] • [[Angélique Kidjo]] • [[Tanel Padar]] • [[Dave Benton]] • [[Liam Payne]] |group2 = Bendovi |list2= [[Blue]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Talk Talk]] • [[The Beach Boys]] • [[The Byrds]] • [[Toto (sastav)|Toto]] • [[Regina (bend)|Regina]] • [[Urban Symphony]] • [[maNga]] • [[Glazbena družina Petra Naliča]] • [[A Friend In London]] • [[Aqua Timez]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Ling Tosite Sigure]] • [[EGOIST]] • [[Nothing's Carved in Stone]] • [[Savage Garden]] • [[Nick Cave and the Bad Seeds]] • [[Quasarr]] • [[Moranbong Band]] • [[OMC (bend)|OMC]] • [[U pol’ 9 kod Sabe]] • [[Soul Militia]] }} === Opus === {{Navbox generic |titlestyle = color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz kompozicije |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:white;background:#E34234; border:1px solid silver; |belowstyle= text-align:center; color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |groupstyle = text-align:center; color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |above= |group1 = Opere |list1= ''[[Trubadur (opera)|Il trovatore]]'' • [[Korejska revolucionarna opera]] (''[[Kkot panŭn ch'ŏnyŏ]]'' • ''[[P'ibada]]'') |group2 = Baleti |list2= ''[[Žar-ptica]] • [[Posvećenje proljeća]] • [[Petruška]]'' |group3 = Instrumentalna djela |list3= ''[[Islamej]] • [[Boléro]]'' |group4 = Himne |list4= "[[Kimigayo]]" • "[[Noble patria, tu hermosa bandera]]" • "[[God Bless Our Homeland Ghana]]" • "[[Advance Australia Fair]]" • "[[Hino Nacional Brasileiro]]" • "[[Aegukka]]" • "[[La Bayamesa]]" • "[[Angola Avante]]" • "[[God Defend New Zealand]]" • "[[Gloria al Bravo Pueblo]]" • "[[Nokor Reach]]" • "[[Pjesma Kmerske Republike]]" • "[[Dap Prampi Mesa Chokchey]]" • "[[Himna Narodne Republike Kampućije]]" • "[[Državna himna Hondurasa]]" • "[[L'Aube Nouvelle]]" • "[[God Bless Fiji]]" • "[[Mu isamaa, mu õnn ja rõõm]]" • "[[Himna Estonske Sovjetske Socijalističke Republike]]" • "[[God zij met ons Suriname]]" • "[[Majulah Singapura]]" |below= }} {{Navbox generic |titlestyle = color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz pop skladbe |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:white;background:#E34234; border:1px solid silver; |belowstyle= text-align:center; color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |groupstyle = text-align:center; color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |above= |group1 = Albumi |list1= ''[[Vrijeme je]] • [[Kad poludimo]] • [[Kad pogledaš me preko ramena]] • [[Sreća (Hari Mata Hari)|Sreća]] • [[Umineko no Naku Koro ni (EP)|Umineko no Naku Koro ni]]'' • ''[[Hotel Nacional (album)|Hotel Nacional]]'' • ''[[Girl You Know It's True (album)|Girl You Know It's True]]'' • [[:Kategorija:Albumi benda Ling tosite sigure|albumi benda Ling tosite sigure]] • [[:Kategorija:Albumi benda Talk Talk|albumi benda Talk Talk]] |group2 = Pjesme |list2= "[[Russians]]" • "[[Wavin' Flag]]" • "[[Manijači]]" • "[[Molitva (pjesma)|Molitva]]" • "[[Rijeka bez imena]]" • "[[Vjerujem u ljubav]]" • "[[I love you mi vida]]" • "[[Lejla]]" • "[[Oro (pjesma)|Oro]]" • "[[Bistra voda]]" • "[[Rändajad]]" • "[[Lane moje]]" • "[[La La Love]]" • "[[Never Forget]]" • "[[Satellite (pjesma Lene Meyer-Landrut)|Satellite]]" • "[[Lost and Forgotten]]" • "[[Ovo je Balkan]]" • "[[Milim]]" • "[[What's Another Year?]]" • "[[Rock me]]" • "[[Lako je sve (pjesma)|Lako je sve]]" • "[[Zauvijek moja]]" • "[[Wadde hadde dudde da?]]" • "[[Love in Rewind]]" • "[[Hold Me Now]]" • "[[We Could Be the Same]]" • "[[Allez Ola]]" • "[[Everybody (pjesma)|Everybody]]" • "[[Refrain]]" • "[[Munja i grom]]" • "[[Korake ti znam]]" • "[[Party for Everybody]]" • "[[Crno i belo]]" • "[[Kuula (pjesma)|Kuula]]" • "[[This is the Night (pjesma Kurta Calleje)|This is the Night]]" • "[[Only Teardrops]]" • "[[Tomorrow (pjesma Gianluce Bezzine)|Tomorrow]]" • "[[Moja ljubavi]]" • "[[Svadbarskim sokakom]]" • [[:Kategorija:Pjesme benda Ling tosite sigure|pjesme benda Ling tosite sigure]] • [[:Kategorija:Pjesme benda Talk Talk|pjesme benda Talk Talk]] • "[[Adio (pjesma)|Adio]]" • "[[How Bizarre (pjesma)|How Bizzare]]" • "[[Cambodia (pjesma)|Cambodia]]" |group4 = Instrumentalna djela |list4= |group3 = OST |list3= "[[Butter-Fly]]" • "[[brave heart]]" • "[[keep On]]" • "[[I wish]]" • "[[Katayoku no Tori]]" • "[[VII (pjesma)|VII]]" |below= }} ==Likovna umjetnost== ===Umjetnici=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#702963; background: #DF73FF; border:1px solid #702963; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz umjetnike |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Slikari<br>Ilustratori/Crtači |group1style = text-align:center; color:#882D17; background:#CC7722; border:1px solid #882D17; |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Salvador Dalí]] • [[Egon Schiele]] • [[Gustav Klimt]] • [[Kazimir Maljevič]] • [[Vasilij Kandinski]] • [[Georges Braque]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Piet Mondrian]] • [[Georges Seurat]] • [[John Tenniel]] • [[Isaak Brodskij]] • [[Dmitrij Vrubelj]] • [[Sidney Paget]] • [[Gonzalo Morales Sáurez]] • [[Albert Namatjira]] • [[Paul Signac]] • [[Pedro Américo]] • [[Akira Amano]] • [[Arturo Michelena]] • [[Martín Tovar y Tovar]] • [[Kristjan Raud]] • [[Paul Raud]] |group2 = Kipari<br>Dizajneri |group2style = text-align:center; color:#C04000; background:#FF7E00; border:1px solid #C04000; |list2= [[Auguste Rodin]] • [[Gustav Fabergé]] • [[Petar Karl Fabergé]] • [[Leonid Sherwood]] • [[Yves Saint Laurent]] • [[Jesús Rafael Soto]] |group3 = Arhitekti |group3style = text-align:center; color:#555555; background:#E5E4E2; border:1px solid #555555; |list3= [[Frank Lloyd Wright]] • [[Ibo Bonilla]] • [[Carlos Raúl Villanueva]] |group4 = Fotografi |group4style = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |list4= [[Félix Nadar]] • [[Alberto Korda]] |below= }} ===Umjetnost=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#702963; background: #DF73FF; border:1px solid #702963; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz umjetnost |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Slikarstvo |group1style = text-align:center; color:#882D17; background:#CC7722; border:1px solid #882D17; |list1= ''[[Krik]] • [[Nedjeljno poslijepodne na otoku La Grande Jatte]] • [[Kupači kod Asnièresa]] • [[Izbij Bijele Crvenim klinom]] • [[Bijelo na bijelom]] • [[Gospode! Pomozi mi preživjeti ovu smrtonosnu ljubav]] • [[Veliki val kod Kanagawe]] • [[Posvećenje Napoleona I (David)|Posvećenje Napoleona I]] • [[Napoleon I na carskom tronu]] • [[Napoleon u svojoj studiji]] • [[Nedovršeni portret generala Bonapartea]]'' |group2 = Kiparstvo<br>Dizajn |group2style = text-align:center; color:#C04000; background:#FF7E00; border:1px solid #C04000; |list2= ''[[Telefon sa slušalicom od jastoga]] • [[Sofa u obliku usta Mae West]]'' • [[Koh-i-Noor]] • ''[[Senbazuru]]'' • ''[[Gandhijeva tri majmuna]]'' • [[Toranj Juche|Toranj ''Juche'']] • [[Veliki spomenik na brdu Mansu]] |group3 = Arhitektura |group3style = text-align:center; color:#555555; background:#E5E4E2; border:1px solid #555555; |list3= [[Guggenheimov muzej u Bilbau]] • [[Opatija Westminster]] • [[Dvorac Osu]] • [[Dvorac Cape Coast]] • [[Dvorac Elmina]] • [[Elizejska palača]] • ''[[Palais Bourbon]]'' • ''[[Palais Luxembourg]]'' • ''[[Les Invalides]]'' • [[Palača Tuileries]] • [[Rowan Oak]] • [[Trg Kim Il-sunga]] • [[Kongresna dvorana Mansudae]] • [[Međunarodni aerodrom José Martí]] • [[Presidio Modelo]] • [[Aerodrom Quatro de Fevereiro]] • [[Međunarodni aerodrom Simón Bolívar (Venezuela)]] • [[Univerzitetski grad u Caracasu]] • [[Museo de Bellas Artes (Caracas)]] • [[Muzej moderne umjetnosti Jesús Soto]] • [[Kizuna (most)]] • [[Međunarodni aerodrom u Phnom Penhu]] • [[Muzej genocida Tuol Sleng]] • [[El Cajón (brana)]] • [[Vrata bez povratka (Ouidah)]] • [[Musée Honmè]] • [[Međunarodni aerodrom u Nadiju]] • [[Međunarodni aerodrom u Nausoriju]] • [[Fort Zeelandia (Paramaribo)]] • [[Fort Nieuw-Amsterdam]] • [[Zatvor Outram]] • [[Stara Gradska vijećnica (Singapur)]] |group4 = Općenito |group4style = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |list4= [[De Stijl]] • [[Camp (stil)|Camp]] • [[Salon (Pariz)|Salon]] |below= }} ==Filmska umjetnost== ===Opći pojmovi=== {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | title = Doprinosi s područja filmografije | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | image = | imageleft = | bodyclass = hlist | list1 = [[Ekranizacija]] • [[Production I.G]] • [[noitaminA]] |list2= }} ===Biografije=== {{Navbox generic |titlestyle = color:black; background:white; border:1px solid black; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o filmašima |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |belowstyle= text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |above= |group1 = Glumci |list1= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= [[Dean Winters]] • [[Tobin Bell]] • [[Ed O'Neill]] • [[Mariska Hargitay]] • [[Tamara Tunie]] • [[Sam Waterston]] • [[Diane Neal]] • [[B.D. Wong]] • [[Robert Sean Leonard]] • [[Peter Jacobson]] • [[Matt Damon]] • [[Andy García]] • [[Billy Dee Williams]] • [[Robert Forster]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo}} | group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #CC0000; |list2= [[Ian Hart]] • [[Emma Watson]] • [[Hugh Fraser]] • [[Philip Jackson]] • [[David Suchet]] • [[Pauline Moran]] • [[Alan Rickman]] • [[David Thewlis]] • [[Linus Roache]] • [[Albert Finney]] • [[Phil Davis]] • [[Rupert Penry-Jones]] • [[Steve Pemberton]] • [[Sam Stockman]] • [[George Rossi]] • [[Hannah Walters]] • [[Johnny Harris]] • [[Ben Bishop]] • [[Christopher Fulford]] • [[Claire Rushbrook]] • [[Alex Jennings]] • [[Eille Norwood]] • [[Arthur Wontner]] • [[Clive Brook]] |group3 = {{nowrap|{{flagicon|AUS}} Australija}} | group3style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list3= [[Costas Mandylor]] • [[Chris Hemsworth]] • [[Liam Hemsworth]] • [[Luke Hemsworth]] • [[Mia Wasikowska]] • [[Jesse Spencer]] |group4 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group4style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list4= [[Duško Gruborović]] |group5 = {{flagicon|RUS}} Rusija |group5style = color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |list5= [[Vasilij Livanov]] • [[Igor Petrenko]] • [[Andrej Panjin]] • [[Stanislav Govoruhin]] |group6 = {{flagicon|FRA}} Francuska |group6style = color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |list6 = [[Irène Jacob]] |group7 = {{flagicon|JAP}} Japan |group7style = text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |list7= [[Kazuhiro Yamaji]] • [[Ryōhei Kimura]] |group8 = {{nowrap|{{flagicon|KAN}} Kanada}} | group8style = background-color:white; color:red; text-align:center; border-top: 1px solid #FF0000; border-bottom: 1px solid #FF0000; border-left: 1px solid white; border-right: 1px solid white; |list8= [[Matt Frewer]] |group9 = {{nowrap|{{flagicon|VEN}} Venezuela}} | group9style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #FCD116; |list9= [[Édgar Ramírez]] }} |group2 = Režiseri |list2= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= [[Bryan Singer]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo}} | group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #CC0000; |list2= [[Alfred Hitchcock]] |group3 = {{nowrap|{{flagicon|ITA}} Italija}} | group3style = text-align:center; color:#FFFFFF;background:#009246; border:1px solid #EF4135; |list3= [[Federico Fellini]] |group4 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group4style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list4= [[Branko Ivanda]] • [[Goran Kulenović]] • [[Dražen Žarković]] |group5 = {{flagicon|JAP}} Japan |group5style = text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |list5= [[Hirojuki Kakudō]] • [[Itsurō Kawasaki]] • [[Naoyoshi Shiotani]] • [[Katsuyuki Motohiro]] • [[Kiyotaka Suzuki]] |group6 = {{nowrap|{{flagicon|AUS}} Australija}} | group6style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list6= [[Peter Weir]] |group7 = {{nowrap|{{flagicon|NZL}} Novi Zeland}} | group7style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list7= [[Martin Campbell]] • [[Niki Caro]] |group8 = {{nowrap|{{flagicon|SUR}} Surinam}} | group8style = background:#C8102E; border:1px solid #007A33; color: #FFCD00; text-align:center; |list8= [[Pim de la Parra]] }} |group3 = Scenaristi<br>Producenti |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= [[Peter Blake]] • [[Katie Jacobs]] • [[Paul Attanasio]] • [[Lawrence Kaplow]] |group2 = {{flagicon|JAP}} Japan |group2style = text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |list2= [[Akijoshi Hongo]] • [[Reiko Joshida]] • [[Satoru Nishizono]] • [[Jōji Wada]] • [[Makoto Fukami]] • [[Kōji Yamamoto]] • [[Tō Ubukata]] • [[Jun Kumagai]] |group3 = {{flagicon|KAN}} Kanada |group3style = text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |list3= [[David Shore]] |group4 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group4style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list4= [[Ivan Maloča]] • [[Zoran Lazić]] • [[Tonći Kožul]] • [[Vlado Bulić]] • [[Branko Ružić (scenarist)|Branko Ružić]] • [[Koraljka Meštrović]] • [[Antonio Gabelić]] • [[Irena Krčelić]] • [[Nikolina Čuljak]] }} |below= }} ===Filmovi i serije=== {{Navbox generic |titlestyle = color:black; background:white; border:1px solid black; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o filmovima |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |belowstyle= text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |above= |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= ''[[Psycho]]'' • ''[[The Birds]]'' • ''[[Vertigo]]'' • ''[[Frenzy]]'' • ''[[Marnie]]'' • ''[[Rear Window]]'' • ''[[Rebecca]]'' • ''[[Mr. & Mrs. Smith (1941)|Mr. & Mrs. Smith]]'' • [[The Man Who Knew Too Much (1956)|''The Man Who Knew Too Much'' (1956)]] • ''[[Topaz (1969)|Topaz]]'' • [[Saw (2003)|''Saw'' (2003)]] • ''[[Saw (2004)|Saw]]'' • ''[[Saw II]]'' • ''[[Saw III]]'' • ''[[Saw IV]]'' • ''[[Saw V]]'' • ''[[From Hell (2001)|From Hell]]'' • [[The Count of Monte Cristo (2002)|''The Count of Monte Cristo'' (2002)]] • ''[[Notorious (1946)|Notorious]]'' • [[Sherlock Holmes (film, 1922)|''Sherlock Holmes'' (1922)]] • [[The Return of Sherlock Holmes (film, 1929)|''The Return of Sherlock Holmes'' (1929)]] • [[Sherlock Holmes (film, 1932)|''Sherlock Holmes'' (1932)]] • [[A Study in Scarlet (film, 1933)|''A Study in Scarlet'' (1933)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[It (film, 2017)|''It'' (2017)]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo}} | group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #CC0000; |list2= ''[[Sherlock Holmes and the Case of the Silk Stocking]]'' • [[The Hound of the Baskervilles (film, 2002)|''The Hound of the Baskervilles'' (2002)]] • ''[[Harry Potter and the Philosopher's Stone (2001)|Harry Potter and the Philosopher's Stone]]'' • ''[[Harry Potter and the Chamber of Secrets (2002)|Harry Potter and the Chamber of Secrets]]'' • ''[[Harry Potter and the Prisoner of Azkaban (2004)|Harry Potter and the Prisoner of Azkaban]]'' • ''[[Harry Potter and the Goblet of Fire (2005)|Harry Potter and the Goblet of Fire]]'' • ''[[Harry Potter and the Order of the Phoenix (2007)|Harry Potter and the Order of the Phoenix]]'' • ''[[Harry Potter and the Half-Blood Prince (2009)|Harry Potter and the Half-Blood Prince]]'' • ''[[Harry Potter and the Deathly Hallows - Part 1]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Harry Potter and the Deathly Hallows - Part 2]]'' • ''[[Agatha]]'' • ''[[The Krays]]'' • [[The Trial (1993)|''The Trial'' (1993)]] • ''[[Borat: Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Murder on the Orient Express (1974)|''Murder on the Orient Express'' (1974)]] • ''[[Murder, She Said]]'' • ''[[Murder Most Foul]]'' • ''[[Murder Ahoy!]]'' • ''[[Murder at the Gallop]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Sherlock Holmes (2009)|''Sherlock Holmes'' (2009)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Sherlock Holmes: A Game of Shadows]]'' • [[The Valley of Fear (film, 1916)|''The Valley of Fear'' (1916)]] • [[A Study in Scarlet (film, 1914)|''A Study in Scarlet'' (1914)]] • [[The Hound of the Baskervilles (film, 1921)|''The Hound of the Baskervilles'' (1921)]] • [[The Sign of Four (film, 1923)|''The Sign of Four'' (1923)]] • ''[[The Sleeping Cardinal]]'' • ''[[The Missing Rembrandt]]'' • ''[[The Triumph of Sherlock Holmes]]'' • [[The Sign of Four (film, 1932)|''The Sign of Four'' (1932)]] • [[Silver Blaze (film, 1937)|''Silver Blaze'' (1937)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Naked (film, 1993)|Naked]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[The Killing Fields (film)|The Killing Fields]]'' |group3 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list3= ''[[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Lea i Darija]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Svećenikova djeca]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Smrt Djevojčice sa žigicama (film)|Smrt Djevojčice sa žigicama]]'' |group4 = {{flagicon|JAP}} Japan |group4style = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |list4 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Digimon Adventure (film)|''Digimon Adventure'' (film)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Psycho-Pass: The Movie]]'' • ''[[Saraba hakobune]]'' • ''[[Issun-bōshi (film)|Issun-bōshi]]'' |group5 = {{flagicon|NJE}} Njemačka |group5style = text-align:center; color:#000000; background:#FFCC00; border:1px solid #FF0000; |list5 = [[Der Hund von Baskerville (film, 1914)|''Der Hund von Baskerville'' (1914)]] • [[Der Hund von Baskerville (film, 1929)|''Der Hund von Baskerville'' (1929)]] |group6 = {{flagicon|SSSR}} Sovjetski Savez |group6style = text-align:center; color:#FFD700; background:red; border:1px solid #FFD700; |list6 = ''[[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona]]'' (''[[Šerlok Holms i doktor Vatson]]'' • [[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona (film)|''Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona'' (film)]] • ''[[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona: Sobaka Baskervilej|Sobaka Baskervilej]]'' • ''[[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona: Sokroviša Agri|Sokroviša Agri]]'' • ''[[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona: Dvadcatij vek načinajecja|Dvadcatij vek načinajecja]]'') • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Desjat negritjat]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |group1 = {{flagicon|RUS}} Rusija | group1style =text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |list1 =''[[Savva. Serdce voina]]'' }} |group7 = {{flagicon|FRA}} Francuska |group7style = color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |list7 = ''[[Espoir, sierra de Teruel]]'' • ''[[Un chant d'amour]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Z (film)|Z]]'' |group8 = {{nowrap|{{flagicon|NZL}} Novi Zeland}} | group8style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border: 1px solid silver |list8= ''[[Whale Rider]]'' |group9 = {{nowrap|{{flagicon|KAN}} Kanada}} | group9style = background-color:white; color:red; text-align:center; border-top: 1px solid #FF0000; border-bottom: 1px solid #FF0000; border-left: 1px solid white; border-right: 1px solid white; |list9= ''[[The Hound of the Baskervilles (film, 2000)|The Hound of the Baskervilles]]'' • ''[[The Sign of Four (film, 2001)|The Sign of Four]]'' • ''[[The Royal Scandal]]'' • ''[[The Case of the Whitechapel Vampire]]'' |group10 = {{nowrap|{{flagicon|VEN}} Venezuela}} | group10style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #FCD116; |list10= ''[[Punto y raya]]'' |group11 = {{nowrap|{{flagicon|HON}} Honduras}} | group11style = background-color:#0073CF; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list11= ''[[Morazán (film)|Morazán]]'' |group12 = {{nowrap|{{flagicon|FIJ}} Fidži}} | group12style = background-color:#68BFE5; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list12= ''[[The Land Has Eyes]]'' |group13 = {{nowrap|{{flagicon|SUR}} Surinam}} | group13style = background:#C8102E; border:1px solid #007A33; color: #FFCD00; text-align:center; |list13= ''[[Wan Pipel]]'' |group14= Likovi |list14 = [[King Kong]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border: 1px solid black; |group1 = ''Star Wars'' |list1 = [[Darth Sidious]] • [[Yoda]] • [[Darth Vader]] • [[Qui-Gon Jinn]] • [[General Grievous]] |group2 = ''Saw'' |list2 = [[Mark Hoffman]] }} }} {{Navbox generic |titlestyle = color:black; background:white; border:1px solid black; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o serijama |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |belowstyle= text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |above= |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= ''[[Law & Order: Special Victims Unit]] ''([[:Kategorija:Zakon i red: Odjel za žrtve|kategorija]])'' • [[Law & Order: Criminal Intent]] ''([[:Kategorija:Zakon i red: Zločinačke nakane|kategorija]])'' • [[Law & Order]] ''([[:Kategorija:Zakon i red|kategorija]])'' • [[House, M.D.]] ''([[:Kategorija:Dr. House|kategorija]])'' • [[Toro i Pončo]] '' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[It (miniserija)|''It'' (miniserija)]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo}} | group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #CC0000; |list2= ''[[Agatha Christie's Poirot]] • [[The Adventures of Sherlock Holmes (televizijska serija)|The Adventures of Sherlock Holmes]] • [['Allo 'Allo!]] • [[Blackadder]] • [[Whitechapel (serija)|Whitechapel]] ''([[:Kategorija:Whitechapel|kategorija]])'' '' |group3 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list3= ''[[Nad lipom 35]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Bitange i princeze]]'' ([[:Kategorija:Bitange i princeze|kategorija]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[Epizoda 9 (Bitange i princeze, sezona 1)|Epizoda 9 (S1)]]") |group4 = {{flagicon|JAP}} Japan |group4style = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |list4 = ''[[Digimon Adventure]] ''([[:Kategorija:Digimon Adventure|kategorija]] • [[Popis epizoda Digimon Adventurea|popis epizoda]])'' '' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Psycho-Pass]]'' ([[:Kategorija:Psycho-Pass|kategorija]] • [[:Kategorija:Epizode animea Psycho-Pass|Epizode - sezona 1]] [ [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[Perfect World]]" • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[Saint's Supper]]" • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[The Gates of Judgment]]" ] / [[:Kategorija:Epizode animea Psycho-Pass 2|2]] [ [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[The Scales of Justice 〈299/300〉]]" ]) |group5 = {{flagicon|RUS}} Rusija |group5style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |list5= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Šerlok Holms (TV serija)|Šerlok Holms]]'' |group6= Likovi |list6 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |group1 = ''SVU'' |list1 = [[Donald Cragen]] • [[Melinda Warner]] • [[Casey Novak]] • [[Dani Beck]] • [[Chester Lake]] • [[Elizabeth Donnelly]] • [[Brian Cassidy]] • [[Monique Jeffries]] • [[Kim Greylek]] • [[George Huang]] |group2 = ''L&O'' |list2 = [[Michael Cutter]] • [[Cyrus Lupo]] • [[Connie Rubirosa]] • [[Abbie Carmichael]] • [[Emil Skoda]] • [[Rey Curtis]] • [[Kevin Bernard]] • [[Jack McCoy]] |group3 = ''CI'' |list3 = [[Nola Falacci]] • [[Danny Ross]] • [[Zach Nichols]] |group4 = ''House'' |list4 = [[Gregory House]] • [[James Wilson]] • [[Robert Chase]] • [[Chris Taub]] • [[Lucas Douglas]] • [[Henry Dobson]] • [[John i Blythe House]] • [[Darryl Nolan]] |group5 = ''Whitechapel'' |list5 = [[Emerson Kent]] • [[Finlay Mansell]] • [[Megan Riley]] |group6 = ''[[Digimon]]''<br><small>([[Popis Digimona]])</small> |list6 = [[Taichi Jagami]] • [[Gospodari tame]] ([[Machinedramon]] • [[Piedmon]] • [[Puppetmon]] • [[MetalSeadramon]]) • [[Izzy Izumi]] • [[Devimon]] • [[Whamon]] • [[Phantomon]] • [[Apocalymon]] • [[Andromon]] • [[Datamon]] • [[Bakemon]] • [[Etemon]] • [[Monzaemon]] • [[Digitamamon]] • [[Meramon]] • [[MetalEtemon]] • [[Seadramon]] • [[Myotismon]] • [[VenomMyotismon]] • [[Centarumon]] • [[Piximon]] • [[Ogremon]] • [[Wizardmon]] • [[Shellmon]] • [[Elecmon]] • [[Frigimon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Leomon]] • [[SaberLeomon]] • [[DemiDevimon]] • [[LadyDevimon]] }} }} ==Strip i mange== {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | title = Doprinosi s područja stripa | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | image = | imageleft = | bodyclass = hlist | list1 = [[Stripovska smrt]] |list2= }} ===Batman=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title=Batman |groupstyle = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |abovestyle= text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |belowstyle= text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |groupstyle = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |above= |group1 = Likovi |group1style = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Batman]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Joker (strip)|Joker]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Penguin]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Riddler]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Mr. Freeze]] • [[Robin]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Catwoman]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Two-Face]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Mad Hatter (DC comics)|Mad Hatter]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Calendar Man]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Scarecrow]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Professor Pyg]] • [[Dollotroni]] • [[Son of Pyg]] • [[Hugo Strange]] |group2 = Autori | group2style = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |list2= [[Bob Kane]] • [[Bill Finger]] • [[Jerry Robinson]] <!-- |group3 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list3= ''[[Nad lipom 35]]'' |group4 = {{flagicon|JAP}} Japan |group4style = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |list4 = ''[[Digimon Adventure]] ''([[:Kategorija:Digimon Adventure|kategorija]] • [[Popis epizoda Digimon Adventurea|popis epizoda]])'' '' |group5= Likovi |list5 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |group1 = ''SVU'' |list1 = [[Donald Cragen]] • [[Melinda Warner]] • [[Casey Novak]] • [[Dani Beck]] • [[Chester Lake]] • [[Elizabeth Donnelly]] • [[Brian Cassidy]] • [[Monique Jeffries]] • [[Kim Greylek]] • [[George Huang]] |group2 = ''L&O'' |list2 = [[Michael Cutter]] • [[Cyrus Lupo]] • [[Connie Rubirosa]] • [[Abbie Carmichael]] • [[Emil Skoda]] • [[Rey Curtis]] • [[Kevin Bernard]] • [[Jack McCoy]] |group3 = ''CI'' |list3 = [[Nola Falacci]] • [[Danny Ross]] • [[Zach Nichols]] |group4 = ''House'' |list4 = [[Gregory House]] • [[James Wilson]] • [[Robert Chase]] • [[Chris Taub]] • [[Lucas Douglas]] • [[Henry Dobson]] • [[John i Blythe House]] • [[Darryl Nolan]] |group5 = ''Whitechapel'' |list5 = [[Emerson Kent]] • [[Finlay Mansell]] • [[Megan Riley]] |group6 = ''[[Digimon]]''<br><small>([[Popis Digimona]])</small> |list6 = [[Taiči Jagami]] • [[Gospodari tame]] ([[Machinedramon]] • [[Piedmon]] • [[Puppetmon]] • [[MetalSeadramon]]) • [[Izzy Izumi]] • [[Devimon]] • [[Whamon]] • [[Phantomon]] • [[Apocalymon]] • [[Andromon]] • [[Datamon]] • [[Bakemon]] • [[Etemon]] • [[Monzaemon]] • [[Digitamamon]] • [[Meramon]] • [[MetalEtemon]] • [[Seadramon]] • [[Myotismon]] • [[VenomMyotismon]] • [[Centarumon]] • [[Piximon]] • [[Ogremon]] • [[Wizardmon]] • [[Shellmon]] • [[Elecmon]] • [[Frigimon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Leomon]] • [[SaberLeomon]] • [[DemiDevimon]] • [[LadyDevimon]] }}--> }} ===Bleach=== {{Navbox |titlestyle = |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title=Bleach |groupstyle = |abovestyle= |belowstyle= |groupstyle = |above= |group1 = |group1style = |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Bleach (manga)|Bleach]]'' ([[Lista poglavlja i tankōbon izdanja mange Bleach|poglavlja]]) • [[Bleach (anime)|Anime]] • [[Tite Kubo]] <!-- |group2 = Autori | group2style = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |list2= [[Bob Kane]] • [[Bill Finger]] • [[Jerry Robinson]] |group3 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list3= ''[[Nad lipom 35]]'' |group4 = {{flagicon|JAP}} Japan |group4style = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |list4 = ''[[Digimon Adventure]] ''([[:Kategorija:Digimon Adventure|kategorija]] • [[Popis epizoda Digimon Adventurea|popis epizoda]])'' '' |group5= Likovi |list5 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |group1 = ''SVU'' |list1 = [[Donald Cragen]] • [[Melinda Warner]] • [[Casey Novak]] • [[Dani Beck]] • [[Chester Lake]] • [[Elizabeth Donnelly]] • [[Brian Cassidy]] • [[Monique Jeffries]] • [[Kim Greylek]] • [[George Huang]] |group2 = ''L&O'' |list2 = [[Michael Cutter]] • [[Cyrus Lupo]] • [[Connie Rubirosa]] • [[Abbie Carmichael]] • [[Emil Skoda]] • [[Rey Curtis]] • [[Kevin Bernard]] • [[Jack McCoy]] |group3 = ''CI'' |list3 = [[Nola Falacci]] • [[Danny Ross]] • [[Zach Nichols]] |group4 = ''House'' |list4 = [[Gregory House]] • [[James Wilson]] • [[Robert Chase]] • [[Chris Taub]] • [[Lucas Douglas]] • [[Henry Dobson]] • [[John i Blythe House]] • [[Darryl Nolan]] |group5 = ''Whitechapel'' |list5 = [[Emerson Kent]] • [[Finlay Mansell]] • [[Megan Riley]] |group6 = ''[[Digimon]]''<br><small>([[Popis Digimona]])</small> |list6 = [[Taiči Jagami]] • [[Gospodari tame]] ([[Machinedramon]] • [[Piedmon]] • [[Puppetmon]] • [[MetalSeadramon]]) • [[Izzy Izumi]] • [[Devimon]] • [[Whamon]] • [[Phantomon]] • [[Apocalymon]] • [[Andromon]] • [[Datamon]] • [[Bakemon]] • [[Etemon]] • [[Monzaemon]] • [[Digitamamon]] • [[Meramon]] • [[MetalEtemon]] • [[Seadramon]] • [[Myotismon]] • [[VenomMyotismon]] • [[Centarumon]] • [[Piximon]] • [[Ogremon]] • [[Wizardmon]] • [[Shellmon]] • [[Elecmon]] • [[Frigimon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Leomon]] • [[SaberLeomon]] • [[DemiDevimon]] • [[LadyDevimon]] }}--> }} ==Prirodne znanosti== ===Općenito=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz znanost |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Fizika |group1style = text-align:center; color:#6699CC; background:#73C2FB; border:1px solid #6699CC; |list1= [[Čvor (mjerna jedinica)]] • [[Veber]] • [[Kirchhoffovi zakoni spektroskopije]] • [[Kirchhoffovi zakoni]] • [[Paulijeva jednadžba]] • [[RIKEN]] • [[Laplaceov demon]] |group2 = Kemija |group2style = text-align:center; color:#800080; background:#C9A0DC; border:1px solid #800080; |list2= [[Eksploziv]] • [[Mendeljejevovi predviđeni elementi]] • [[Primordijski elementi]] • [[Arsenatna kiselina]] • [[Orsinijeva bomba]] |group3 = Biologija<br>Medicina |group3style = text-align:center; color:#01796F; background: #50C878; border:1px solid #01796F; |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#01796F; background: #50C878; border:1px solid #01796F; |group1=Biologija |list1= [[Gušter]] • ''[[Bufo periglenes]]'' • ''[[Doryanthes excelsa]]'' • ''[[Varanus giganteus]]'' • ''[[Phyllopteryx]]'' • ''[[Callocephalon fimbriatum]]'' • ''[[Lycalopex vetulus]]'' • ''[[Bothrops insularis]]'' • ''[[Bletilla striata]]'' • [[Divovska sabljasta antilopa]] • ''[[Laniarius brauni]]'' • [[Pelorus Jack]] • [[Snareski pingvin]] • ''[[Agathis australis]]'' • ''[[Leiopelmatidae]]'' • [[Haastov orao]] • [[Srebrna paprat]] • [[Novozelandski dugorepi šišmiš]] • [[Sisavac iz Saint Bathansa]] • ''[[Icterus icterus]]'' • ''[[Cattleya mossiae]]'' • [[Kuprej]] • ''[[Sphaerocoryne affinis]]'' • [[Ruatanski aguti]] • ''[[Brachylophus]]'' • [[Plava otrovna žaba]] • [[Papilionanthe Miss Joaquim|''Papilionanthe'' Miss Joaquim]] |group2=Medicina |list2= [[Guillain-Barréov sindrom]] }} |group4 = Tehnologija |group4style = text-align:center; color:#B8860B; background:#DAA520; border:1px solid #B8860B; |list4= [[Metalurgija]] • [[Vatreno oružje]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#B8860B; background:#DAA520; border:1px solid #B8860B; |group1=Računalna tehnologija |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Apple Inc.]] ([[Korisnik:Rjecina2|suradnja]]) • ''[[Crash Twinsanity]] • [[Sly 3: Honor Among Thieves]] • [[The Da Vinci Code (igra)|The Da Vinci Code]]'' • [[HOLMES2]] • [[Japanese Movie Database]] • [[Red Star OS]] }} |group5 = Geografija |group5style = text-align:center; color:#964B00; background:#E1A95F; border:1px solid #964B00; |list5= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#964B00; background:#E1A95F; border:1px solid #964B00; |group1=Država |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Benin}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Estonija}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Fidži}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Francuska}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Honduras}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Kambodža}} • {{flag|Škotska}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Venezuela}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Surinam}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Sjeverna Koreja}} |group2=Naselja |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|ANG}} [[Benguela]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Cabinda (grad)|Cabinda]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Cambambe]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Cuito]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Huambo]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Lobito]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Lubango]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Lucapa]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Malanje]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Namibe]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Klosterneuburg]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Waterloo (Belgija)|Waterloo]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Parakou]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Djougou]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Bohicon]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Allada]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Kandi, Benin|Kandi]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Ouidah]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Abomey-Calavi]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Ganvié]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Vratislavice]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Labasa]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Nadi]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Nausori]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Sigatoka]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Besançon]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Colombey-les-Deux-Églises]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Jœuf]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Mérignac]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Vichy]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Ho, Gana|Ho]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Kumasi]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Sekondi-Takoradi]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Tema, Gana|Tema]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Trujillo, Honduras|Trujillo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Caprese Michelangelo]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Nabari]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Satoshō]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Kampong Cham]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Sihanoukville]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Battambang]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Siem Reap]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Poipet]]{{•w}} {{flagicon|CRC}} [[San José, Kostarika|San José]]{{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Ujarrás]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Baracoa]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Bayamo]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Cienfuegos]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Guantánamo]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Las Tunas (grad)|Las Tunas]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Manzanillo, Kuba|Manzanillo]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Pinar del Río]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Puerto Padre]] {{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Santa Clara, Kuba|Santa Clara]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Voorhout]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Dunedin]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Nelson, Novi Zeland|Nelson]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Waitangi, Northland|Waitangi]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Oranienbaum]]{{•w}} {{flagicon|SIN}} [[Bedok]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Ch'ŏngjin]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Hamhŭng]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Namp'o]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[P'anmunjŏm]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Rasŏn]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Sinŭiju]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Wŏnsan]]{{•w}} {{flagicon|SUR}} [[Moiwana]] {{nowrap end}} |group3=Ostalo |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#964B00; background:#E1A95F; border:1px solid #964B00; |group1 = Administracija |list1 = [[Uljanovska oblast]] • [[Provincije Kostarike]] • [[Regioni Francuske]] • [[:Kategorija:Provincije Sjeverne Koreje|Provincije Sjeverne Koreje]] • [[Cabinda (provincija)]] • [[Rossov zavisni teritorij]] • [[Kraljevstvo Novi Zeland]] • [[Regije Novog Zelanda]] ([[Tasman (distrikt)|Tasman]] • [[Otago (regija)|Otago]] • [[Marlborough (regija)|Marlborough]] • [[Southland (regija)|Southland]] • [[Canterbury (regija, Novi Zeland)|Canterbury]] • [[West Coast (regija)|West Coast]]) • [[Scottova baza]] • [[Savezni teritoriji Venezuele]] • [[Obala komaraca]] • [[Departmani Benina]] |group2 = Otoci<br>Poluotoci |list2 = [[Iwo Jima]] • [[Ilha da Queimada Grande]] • [[Isla de la Juventud]] • [[Kermadecovi otoci]] • [[Los Roques (arhipelag)]] • [[Margaritin otok]] • [[Koh Kong (otok)|Koh Kong]] • [[Baia dos Tigres]] • [[Tigrov otok]] • [[Labuđi otoci]] • [[Viti Levu]] • [[Vanua Levu]] • [[Ceva-I-Ra]] • [[Koro (otok)|Koro]] • [[Kadavu]] • [[Taveuni]] • [[Rotuma]] • [[Uea]] • [[Bau (otok)|Bau]] • [[Naissaar]] • [[Pulau Ujong]] • [[Pedra Branca (Singapur)]] |group3 = Hidrologija |list3 = [[Arenal]] • [[Crvena Volta (rijeka)|Crvena Volta]] • [[Jezero Bosumtwi|Bosumtwi]] • [[Cascade de Gavarnie]] • [[Parnaíba (rijeka)|Parnaíba]] • [[Taedong]] • [[Korejski zaljev]] • [[Istočnokorejski zaljev]] • [[Tumen (rijeka)|Tumen]] • [[Rajsko jezero]] • [[Laguna de Leche]] • [[Zaljev Guantánamo]] • [[Cookov prolaz]] • [[Slapovi Calandula]] • [[Waikato (rijeka)|Waikato]] • [[Rotorua (jezero)|Rotorua]] • [[Tonlé Sap]] • [[Kwanza]] • [[Cunene]] • [[Lucala]] • [[Sangkae]] • [[Río Coco]] • [[Honduraški zaljev]] • [[Aguán]] • [[Ouémé (rijeka)|Ouémé]] • [[Oti (rijeka)|Oti]] • [[Beninski zaljev]] • [[Couffo (rijeka)|Couffo]] • [[Zou (rijeka)|Zou]] • [[Rewa (rijeka)|Rewa]] • [[Sigatoka (rijeka)|Sigatoka]] • [[Bligh Water]] • [[Valaste (vodopad)]] |group4 = Geologija |list4 = [[Mount Afadjato]] • [[Irazú]] • [[Pico da Neblina]] • [[Sierra Maestra]] • [[Serra da Chela]] • [[Mount Earnslaw]] • [[Južne Alpe]] • [[Pico Bolívar]] • [[Pico Humboldt]] • [[Pico Bonpland]] • [[Roraima (tepui)|Roraima]] • [[Kukenán (tepui)|Kukenán]] • [[Phnom Aural]] • [[Kardamonske planine]] • [[Slonovske planine]] • [[Phnom Kulen]] • [[Morro do Moco]] • [[Cerro Las Minas]] • [[Atakora (planinski lanac)|Atakora]] • [[Mont Sokbaro]] • [[Mont Agou]] • [[Mount Tomanivi]] • [[Van Asch Van Wijck (planinski lanac)]] |group5 = Ostalo |list5 = [[Park Ueno]] • ''[[Outback]]'' • [[Skijalište Masikryong]] • [[Pjongjanško vrijeme]] • [[Močvara Zapata]] • [[Park Johna Lennona]] • ''[[Lluvia de peces]]'' • [[Koraljna obala (Fidži)]] • [[Vanalinn]] • [[Singapurska luka]] }} }} |below= }} ===Znanstvenici=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz znanstvenike |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Fizičari |group1style = text-align:center; color:#6699CC; background:#73C2FB; border:1px solid #6699CC; |list1= [[Antoine Henri Becquerel]] • [[Heinrich Rudolf Hertz]] • [[Carl Hellmuth Hertz]] • [[Gustav Ludwig Hertz]] • [[Michael Faraday]] • [[Wilhelm Conrad Röntgen]] • [[Gerardus 't Hooft]] • [[Max Born]] • [[Edward Teller]] • [[Charles-Augustin de Coulomb]] • [[Joseph Henry]] • [[Wilhelm Eduard Weber]] • [[Lise Meitner]] • [[Gustav Robert Kirchhoff]] • [[Igor Kurčatov]] • [[Evangelista Torricelli]] • [[Erwin Schrödinger]] • [[Albert Einstein]] • [[Louis de Broglie]] • [[Wolfgang Pauli]] • [[Jean Baptiste Perrin]] • [[Arthur Holly Compton]] • [[Owen Willans Richardson]] • [[Čandrasekara Venkata Raman]] • [[Charles Thomson Rees Wilson]] • [[Carl David Anderson]] • [[George Paget Thomson]] • [[Victor Franz Hess]] • [[Isidor Isaac Rabi]] • [[Clinton Joseph Davisson]] • [[Aleksandar Prohorov]] • [[Henri Poincaré]] • [[Hideki Yukawa]] • [[Shin'ichirō Tomonaga]] • [[Joshio Nishina]] • [[William Lawrence Bragg]] • [[Brian Schmidt]] • [[William Henry Bragg]] • [[Mark Oliphant]] • [[Jean d'Alembert]] • [[Abdus Salam]] |group2 = Kemičari |group2style = text-align:center; color:#800080; background:#C9A0DC; border:1px solid #800080; |list2= [[Dmitrij Mendeljejev]] • [[Pierre Curie]] • [[Henry Cavendish]] • [[William Ramsay]] • [[Francis William Aston]] • [[Adolf von Baeyer]] • [[Eduard Buchner]] • [[Jacobus Henricus van 't Hoff]] • [[Henri Moissan]] • [[John Warcup Cornforth]] • [[Alan MacDiarmid]] • [[Glenn T. Seaborg]] |group3 = Liječnici |group3style = text-align:center; color:#01796F; background: #50C878; border:1px solid #01796F; |list3= [[Alexander Fleming]] • [[Hakaru Hashimoto]] • [[Tomisaku Kawasaki]] • [[Mikito Takajasu]] • [[Hidejo Noguchi]] • [[Kitasato Shibasaburō]] • [[Howard Florey]] • [[Robin Warren]] • [[Barry J. Marshall]] • [[Elizabeth Blackburn]] • [[Peter C. Doherty]] • [[Frank Macfarlane Burnet]] • [[John Carew Eccles]] • [[Dominique-Jean Larrey]] • [[Carlos Chagas]] • [[Sergej Korsakov]] • [[Arístides Agramonte]] • [[Carlos Finlay]] • [[John Marshall Macdonald]] • [[Baruj Benacerraf]] • [[Jacinto Convit]] • [[Salvador Moncada]] • [[Friedrich Robert Faehlmann]] • [[Jean Itard]] • [[Georges Mathé]] |group4 = Izumitelji |group4style = text-align:center; color:#B8860B; background:#DAA520; border:1px solid #B8860B; |list4= [[Ferdinand Porsche]] • [[André Citroën]] • [[Gottlieb Daimler]] • [[Eli Whitney]] • [[Humberto Fernández-Morán]] |group5 = Geografi |group5style = text-align:center; color:#964B00; background:#E1A95F; border:1px solid #964B00; |list5= [[Vladimir Tagancev]] |below= }} ==Društvene znanosti== ===Općenito=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz društvene znanosti |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Povijest |group1style = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |list1= [[Povijest Europe]] (nedovršeno) {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |group1 = pre-XX vijek. |list1 = [[Banket kestenja]] • [[Osmanski interegnum]] • [[Šogunat Tokugawa]] • [[Kultura Diquis]] • [[Zlatna Obala (danska kolonija)]] • [[Zlatna Obala (portugalska kolonija)]] • [[Zlatna Obala (švedska kolonija)]] • [[Zlatna Obala (nizozemska kolonija)]] • [[Bushrangeri]] • [[Plesna epidemija iz 1518.]] • [[Edikt iz Nantesa]] • [[Edikt iz Fontainebleaua]] • [[Kolonijalni Brazil]] • [[Generalna kapetanija Kuba]] • [[Guvernorat Kuba]] • [[Loango-Angola]] • [[Provincija Venezuela]] • ''[[Klein-Venedig]]'' • [[Funan]] • [[Mračno doba (Kambodža)]] • [[Longvek]] • [[Generalna kapetanija Gvatemala]] • [[Podzemni grad Agongointo-Zoungoudo]] • [[Obala robova]] • [[Kraljevstvo Dahomej]] • [[Carstvo Oyo]] • [[Kralj Dahomeja]] • [[Dahomejski godišnji običaji]] • [[Društvo za Surinam]] • [[Invazija Surinama (1667)|Invazija Surinama]] • [[Napad na Fort Zeelandiju (1667)|Napad na Fort Zeelandiju]] • [[Kraljevina Singapura]] • ''[[Malajski anali]]'' • [[Temasek]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |group1 = XVIII. vijek |list1 = [[Savjet drevnih]] • [[Prva Francuska Republika]] • [[Konzulat (Francuska)]] • [[Direktorij (Francuska)]] • [[Komitet javnog spasa]] • [[Jakobinska diktatura]] • [[Termidorska reakcija]] • [[Puč 18. brumairea]] • [[Žirondinci]] • [[Septembarski masakri]] • [[Bijeg u Varennes]] • [[Žirondinski ustavni projekt]] • [[Kraljevstvo Francuska (1791-1792)]] • [[Prva industrijska revolucija]] • [[Vicekraljevstvo Nova Granada]] • [[Generalna kapetanija Venezuela]] • ''[[Kambodžanske kraljevske kronike]]'' |group2 = XIX. vijek |list2 = [[Posvećenje Napoleona I]] • [[Kraljevina Holandija]] • [[Kraljevina Vestfalija]] • [[Burbonska restauracija]] • [[Druga industrijska revolucija]] • [[Monroeova doktrina]] • [[Zlatna Obala (britanska kolonija)]] • [[Pobuna u Eureki]] • [[Julska Monarhija]] • [[Francuska revolucija 1848.]] • [[Druga Francuska Republika]] • [[Dani lipnja]] • [[Predsjednički izbori u Francuskoj 1848.]] • [[Francuski ustavni referendum 1851.]] • [[Referendum o Drugom Francuskom Carstvu 1852.]] • [[Pariški sporazum (1856)]] • [[Pariški kongres (1856)]] • [[Orsinijev atentat]] • [[Bitka kod Sedana (1870)]] • [[Treća Francuska Republika]] • [[Suđenje tridesetorici]] • [[Kriza 16. svibnja 1877.]] • [[Panamski skandali]] • [[Tonkinska afera]] • [[Protektorat Annam]] • [[Kočinkina]] • [[Zastupnički dom (Francuska)]] • [[Predstavnički dom (Francuska)]] • [[Incident u Fashodi]] • [[Predsjednički izbori u Brazilu 1891.]] • [[Ujedinjeno Kraljevstvo Portugala, Brazila i Algarva]] • [[Kraljevina Brazil]] • [[Nezavisnost Brazila]] • [[Brazilsko Carstvo]] • [[Brazilski rat za nezavisnost]] • [[Prva Brazilska Republika]] • [[Desetogodišnji rat]] • [[Mali rat (Kuba)]] • [[Kubanski rat za nezavisnost]] • [[Američka vojna uprava na Kubi]] • [[Tellerov amandman]] • [[Pariški sporazum (1898)]] • [[Novi Zeland (kolonija)]] • [[Ratovi mušketa]] • [[Novozelandski ratovi]] • [[Sewellovo ministarstvo (1856.)]] • [[Vrhovna hunta]] • [[Prva Venezuelanska Republika]] • [[Venezuelanski rat za nezavisnost]] ([[Bitka na jezeru Maracaibo]]) • [[Druga Venezuelanska Republika]] • [[Manifest iz Cartagene]] • [[Divna kampanja]] • [[Dekret o ratu do smrti]] • [[Treća Venezuelanska Republika]] • [[Kongres u Angosturi]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Velika Kolumbija]] • [[Država Venezuela]] • [[Savezni rat]] • [[Sjedinjene Države Venezuele]] • [[Venezuelanska kriza (1895)]] • [[Francuski protektorat u Kambodži]] • [[Tonkin (francuski protektorat)]] • [[Comayagua (provincija)]] • [[Državni udar u Hondurasu 1827.]] • [[Prvi francusko-dahomejski rat]] • [[Drugi francusko-dahomejski rat]] • [[Francuski Dahomej]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Francuska Zapadna Afrika]] • [[Kraljevstvo Fidži]] • [[Fidži (kolonija)]] • ''[[Ärkamisaeg]]'' • [[Singapurski sporazum 1819.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Tjesnačka naselja]] • [[Anglo-nizozemski sporazum (1824)]] |group3 = XX. vijek<br>(do 1914.) |list3 = [[Plattov amandman]] • [[Republika Kuba (1902–1959)]] • [[Pacifikacija Kube]] • [[Novi Zeland (dominion)]] • [[Venezuelanska kriza (1902–1903)]] • [[Nizozemsko-venezuelanski rat]] }} |group2 = Prvi svjetski rat<br>(1914. - 1918.) |list2 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |group1 = Općenito |list1 = [[Prvi svjetski rat]] • [[Središnje sile]] |group2 = Bitke |list2 = [[Bitka kod Tannenberga (1914.)|Bitka kod Tannenberga]] • [[Cerska bitka]] • [[Kolubarska bitka]] • [[Ofenziva od 100 dana]] • [[Druga bitka na Marni]] • [[Ofenziva Meuse-Argonne]] • [[Bitka na granicama]] • [[Nivelleova ofenziva]] • [[Bitka kod grebena Vimy]] |group3 = Ostalo |list3 = [[Sarajevski atentat]] • [[Oktobarska revolucija]] • [[Mir u Brest-Litovsku]] • [[Ruska revolucija (1917.)|Ruska revolucija 1917.]] • [[Britanski Togoland]] • ''[[Entente Cordiale]]'' • [[Francusko-ruska alijansa]] • [[Anglo-ruska antanta]] • [[Sovjetska Republika Naissaar]] • [[Manifest narodā Estonije]] • [[Njemačka okupacija Estonije u Prvom svjetskom ratu]] • [[Singapurska pobuna 1915.]] }} |group3 = Međuratno razdoblje<br>(1918. - 1939.) |list3 = [[Pariška mirovna konferencija 1919.]] • [[Münchenski sporazum]] • [[Abdikacijska kriza]] • [[Ugovori iz Locarna]] • [[Briand-Cerettijev sporazum]] • [[Briand-Kelloggov pakt]] • [[Kriza 6. veljače 1934.]] • [[Predsjednički izbori u Brazilu 1930.]] • [[Brazilska revolucija 1930.]] • [[Privremena vojna junta (1930)]] • [[Vargasova era]] • [[Pentarhija iz 1933.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Estonski rat za nezavisnost]] • [[Estonska radnička komuna]] • [[Rusko-estonski sporazum iz Tartua]] • [[Vaps (pokret)]] • [[Pokušaj državnog udara u Estoniji 1924.]] • [[Suđenje 149-orki]] • [[Baltička antanta]] • [[Doba šutnje]] |group4 = Drugi svjetski rat<br>(1939. - 1945.) |list4 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |group1 = Općenito |list1 = [[Drugi svjetski rat]] • [[Uzroci Drugog svjetskog rata]] • [[Saveznici]] • [[Sile Osovine]] • [[Posljedice Drugog svjetskog rata]] |group2 = Bitke |list2 = [[Operacija Bagration]] • [[Bitka za Francusku]] • [[Bitka kod La Plate]] • [[Saveznička invazija Sicilije]] • [[Operacija Anton|Operacija ''Anton'']] • [[Operacija Dragoon|Operacija ''Dragoon'']] • [[Praški ustanak]] • [[Ljetni rat]] • [[Bitka za Singapur]] • [[Operacija Jaywick|Operacija ''Jaywick'']] • [[Bombardiranje Singapura (1944–1945)]] • [[Bombardiranje Singapura (1941)]] • [[Operacija Tiderace|Operacija ''Tiderace'']] • [[Operacija Struggle|Operacija ''Struggle'']] |group3 = Ostalo |list3 = [[Schindlerovi židovi]] • [[Hitlerov pozdrav]] • [[Operacija Valkira]] • [[Vichyevska Francuska]] • [[Republika Slovačka (1939. - 1945.)]] • [[Riomski proces]] • [[Glasovanje o delegaciji punih ustavnih ovlasti Philippeu Pétainu]] • [[Njemačka vojna uprava u Belgiji i sjevernoj Francuskoj]] • [[Njemačka vojna uprava u okupiranoj Francuskoj]] • ''[[Militärverwaltung]]'' • [[Slobodna Francuska]] • [[Apel 18. juna]] • [[Privremena vlada Francuske Republike]] • [[Čehoslovačka vlada u egzilu]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Benešovi dekreti]] • [[Japanska okupacija Kambodže]] • [[Njemačka okupacija Estonije u Drugom svjetskom ratu]] • ''[[Generalbezirk Estland]]'' • [[Estonska samouprava]] • [[Reichskommissariat Ostland|''Reichskommissariat'' Ostland]] • [[Bijeg podmornice Orzeł|Bijeg podmornice ''Orzeł'']] • [[Shōnan-tō]] • [[Sook Ching]] • [[Sōjūsetsu incident]] • [[Operacija Gustavus|Operacija ''Gustavus'']] • [[Operacija Zipper|Operacija ''Zipper'']] • [[Britanska vojna uprava (Malaja)]] }} |group5 = Hladni rat<br>(1945. - 1991.) |list5 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Hladni rat]] • [[Elizejski ugovor]] • [[Nixonov posjet Kini 1972.]] • [[Angolski građanski rat]] • [[Trumanova doktrina]] • [[Socijalistička Republika Rumunjska]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Demokratska Kampućija]] • [[Zapadna Njemačka]] • [[Kostarikanski građanski rat]] • [[Gana (krunska zemlja)]] • [[Neredi u Accri 1948.]] • [[Velika šestorica (Gana)]] • [[Politika bijele Australije]] • [[Ustavna kriza u Australiji 1975.]] • [[Četvrta Francuska Republika]] • [[Peta Francuska Republika]] • [[Maj 1968]] • [[Druga Brazilska Republika]] • [[Državni udar u Brazilu 1964.]] • [[Vojna diktatura u Brazilu]] • [[Brazilska vojna hunta (1969)]] • [[Narodna Republika Koreja]] • [[Sovjetska civilna uprava]] • [[Privremeni narodni komitet za Sjevernu Koreju]] • [[Korejska demilitarizirana zona]] • [[Bitka za Incheon]] • [[Operacija Pokpoong]] • [[Podjela Koreje]] • [[Korejski sporazum o primirju]] • [[Bombaški napad u Rangoonu]] • [[Ubojstva sjekirom u P'anmunjŏmu]] • [[Kasarne Moncada]] • [[Operacija Mongoose]] • [[Operacija Northwoods]] • [[Cubana de Aviación let 455]] • [[Narodna Republika Angola]] • [[Demokratska Narodna Republika Angola]] • [[Republika Cabinda]] • [[Angolski rat za nezavisnost]] • [[Alvorski sporazum]] • [[Češka i Slovačka Federativna Republika]] • [[ANZUS]] • [[Paktomanija]] • ''[[El Trienio Adeco]]'' • [[Četvrta Venezuelanska Republika]] • [[Pakt iz Puntofija]] • [[Državni udar u Venezueli 1958.]] • [[Državni udar u Venezueli 1945.]] • [[Francuska unija]] • [[Francuska zajednica]] • [[Kraljevina Kambodža (1953–1970)]] • [[Bangkoška zavjera]] • [[Operacija Menu]] • [[Operacija Freedom Deal]] • [[Državni udar u Kambodži 1970.]] • [[Kmerska Republika]] • [[Predsjednički izbori u Kambodži 1972.]] • [[Predstavnička skupština kampućijskog naroda]] • [[Santebal]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Kambodžanski genocid]] ([[Kambodžanska polja smrti]] • [[Drvo smrti]] • [[Choeung Ek]] • [[Masakr u Ba Chúcu]]) • [[Narodna Republika Kampućija]] • [[Plan K5]] • [[Država Kambodža]] • [[Kambodžansko-vijetnamski rat]] • [[Koalicijska vlada Demokratske Kampućije]] • [[Pariški mirovni sporazum (1991)]] • [[Državni udar u Hondurasu 1963.]] • [[Državni udar u Hondurasu 1975.]] • [[Honduraška vojna hunta (1956–1957)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Fudbalski rat]] • [[Sahelsko-beninska unija]] • [[Republika Dahomej]] • [[Državni udar u Dahomeju 1963.]] • [[Predsjedničko vijeće (Dahomej)]] • [[Predsjednički izbori u Dahomeju 1970.]] • [[Državni udar u Dahomeju 1972.]] • [[Narodna Republika Benin]] • [[Pokušaj državnog udara u Beninu 1977.]] • [[Fidži (dominion)]] • [[Državni udari na Fidžiju 1987.]] • [[Operacija Morris Dance]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Estonska vlada u egzilu]] • [[Deklaracija suvereniteta Estonske SSR]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Raspjevana revolucija]] • [[Fosforitni rat]] • [[Pismo četrdesetorice]] • [[Surinam (Kraljevina Nizozemska)]] • [[Državni udar u Surinamu 1980.]] • [[Nacionalni vojni savjet (Surinam)]] • [[Decembarska ubojstva]] • [[Surinamski unutrašnji rat]] • [[Masakr u Moiwani]] • [[Državni udar u Surinamu 1990.]] • [[Singapur (kolonija)]] • [[Singapur (savezna država)]] • [[Malezijski sporazum]] • [[Sporazum o nezavisnosti Singapura (1965)]] |group6 = 1990-e<br>XXI. vijek |list6 = [[Crno proljeće (Kuba)]] • [[Opći izbori u Angoli 1992.]] • [[Masakr na Noć vještica]] • [[Pokušaji državnih udara u Venezuel 1992.]] • [[Bolivarska revolucija]] • [[Pokušaj državnog udara u Venezueli 2002.]] • [[Prijelazna uprava Ujedinjenih nacija u Kambodži|UNTAC]] • [[Privremena vlada nacionalnog jedinstva i nacionalnog spasa Kambodže]] • [[Ustavna kriza u Hondurasu 2009.]] • [[Državni udar u Hondurasu 2009.]] • [[UTAGE let 141]] • [[Državni udar na Fidžiju 2000.]] • [[Državni udar na Fidžiju 2006.]] • [[Prosvjedi u Surinamu 1999.]] }} |group2 = Pravo<br>Kriminologija |group2style = text-align:center; color:black; background:silver; border:1px solid black; |list2= [[Scotland Yard]] • [[Old Bailey]] • ''[[Volksgerichtshof]]'' • [[Vrhovni sud Kostarike]] • [[Vrhovni sud Gane]] • [[Ustav Australije]] • [[Ustav Gane]] • [[Ustav Francuske (1791)]] • [[Ustav Francuske (1793)]] • [[Ustav Francuske (1795)]] • [[Ustav Francuske (1799)]] • [[Ustav Francuske (1802)]] • [[Ustav Francuske (1804)]] • [[Povelja iz 1814.]] • [[Dopunski akt ustavima Prvog Carstva]] • [[Povelja iz 1830.]] • [[Ustav Francuske (1848)]] • [[Ustav Francuske (1852)]] • [[Francuski ustavni zakoni (1875)]] • [[Ferryjevi zakoni]] • [[Francuski ustavni zakon (1940)]] • [[Francuski ustavni zakon (1945)]] • [[Ustav Francuske (1946)]] • [[Ustav Francuske]] • [[Ustav Brazila]] • [[Ustav Sjeverne Koreje]] • [[Ustav Kube]] • [[Bustamanteov kodeks]] • [[Ustav Angole]] • [[Ustavni sud (Češka)]] • [[Macdonaldova trijada]] • [[Vrhovni sud Novog Zelanda]] • [[Ustav Novog Zelanda]] • [[Panoptikon]] • [[Deklaracija nezavisnosti Novog Zelanda]] • [[Sporazum iz Waitangija]] • [[Vrhovni sud pravde (Venezuela)]] • [[Ustav Venezuele]] • [[Deklaracija nezavisnosti (Venezuela)]] • [[Ustav Kambodže]] • [[Kambodžanski tribunal]] • [[Ustav Hondurasa]] • [[Vrhovni sud pravde (Honduras)]] • [[Ustav Benina]] • [[Kvazisud]] • ''[[modus operandi]]'' • [[Ustav Fidžija]] • [[Zakon o pomirbi, toleranciji i jedinstvu]] • [[Ustav Estonije]] • [[Ustav Surinama]] • [[Vrhovni sud Singapura]] |group3 = Politika |group3style = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = Općenito |list1 = [[Nacizam]] • ''[[Révolution nationale]]'' • [[Koronelizam]] • ''[[Juche]]'' • ''[[Songun]]'' • ''[[Songbun]]'' • [[Neutralna država]] • [[Čavizam]] • [[Nulta godina (Kambodža)|Nulta godina]] • ''[[Françafrique]]'' |group2 = Posebno |list2 = [[Popis njemačkih ministara obrane]] • [[Premijer Ujedinjenog Kraljevstva]] • [[Hitlerov kabinet]] • [[Premijer Japana]] • ''[[Kokkai]]'' • [[Nacionalna stranka oslobođenja (Kostarika)|PLN]] • [[Stranka građanske akcije|PAC]] • [[Libertarijanski pokret|ML]] • [[Predsjednik Kostarike]] • [[Zakonodavna skupština (Kostarika)]] • [[Predsjednik Gane]] • [[Premijer Gane]] • [[Stranka narodne konvencije|CPP]] • [[Parlament Gane]] • [[Državni savjet (Gana)]] • [[Premijer Australije]] • [[Parlament Australije]] • [[Generalni guverner Australije]] • [[Premijer Francuske]] • [[Predsjednik Francuske]] • [[Francuski parlament]] • [[Senat (Francuska)]] • [[Narodna skupština (Francuska)]] • [[Kongres Francuskog parlamenta]] • [[Predsjednik Brazila]] • ''[[Congresso Nacional]]'' • ''[[Senado Federal]]'' • ''[[Câmara dos Deputados]]'' • [[Premijer Brazila]] • [[Vječni predsjednik republike]] • [[Vrhovna narodna skupština]] • [[Premijer Sjeverne Koreje]] • [[Administrativna podjela Sjeverne Koreje]] • [[Spisak vrhovnih vođa Sjeverne Koreje]] • [[Spisak državnih poglavara Sjeverne Koreje]] • ''[[Ch'ŏndogyo Ch'ŏngudang]]'' • [[Predsjednik Kube]] • [[Premijer Kube]] • [[Nacionalna skupština narodne sile]] • [[Predsjednik Angole]] • [[Potpredsjednik Angole]] • [[Premijer Angole]] • [[Narodna skupština (Angola)]] • [[Generalni guverner Novog Zelanda]] • [[Premijer Novog Zelanda]] • [[Parlament Novog Zelanda]] • [[Predstavnički dom (Novi Zeland)]] • [[Zakonodavno vijeće (Novi Zeland)]] • [[Laburistička stranka Novog Zelanda]] • [[Zelena stranka Aotearoe Novog Zelanda]] • [[Prvo Novi Zeland]] • [[Kolonijalni tajnik Novog Zelanda]] • [[Predsjednik Venezuele]] • [[Narodna skupština (Venezuela)]] • [[Demokratska akcija (Venezuela)]] • [[Parlament Kambodže]] • [[Senat (Kambodža)]] • [[Narodna skupština (Kambodža)]] • [[Kralj Kambodže]] • [[Premijer Kambodže]] • [[Liberalna stranka (Kambodža)]] • [[Demokratska stranka (Kambodža)]] • [[Sangkum]] • [[Komunistička partija Kampućije]] • [[Nacionalni kongres (Honduras)]] • [[Predsjednik Hondurasa]] • [[Narodna skupština (Benin)]] • [[Predsjednik Benina]] • [[Premijer Benina]] • [[Conseil de l'Entente]] • [[Partija narodne revolucije Benina]] • [[Predsjednik Fidžija]] • [[Premijer Fidžija]] • [[Parlament Fidžija]] • [[Senat (Fidži)]] • [[Predstavnički dom (Fidži)]] • [[Veliko vijeće poglavica]] • [[Guverner Fidžija]] • [[Generalni guverner Fidžija]] • [[Administrativna podjela Fidžija]] • [[Premijer Kraljevstva Fidži]] • [[Ratu]] • [[Glavni ministar Fidžija]] • [[Zakonodavno vijeće (Fidži)]] • ''[[Riigikogu]]'' • [[Premijer Estonije]] • ''[[Riigihoidja]]'' • [[Komunistička partija Estonije]] • [[Predsjednik Surinama]] • [[Potpredsjednik Surinama]] • [[Premijer Surinama]] • [[Narodna skupština (Surinam)]] • [[Generalni guverner Surinama]] • [[Parlament Singapura]] • [[Predsjednik Singapura]] • [[Premijer Singapura]] • [[Stranka narodne akcije]] • [[Singapurska samouprava]] • [[Guverner Singapura]] • [[Yang di-Pertuan Negara]] • [[Zakonodavno vijeće (Singapur)]] • [[Zakonodavna skupština (Singapur)]] • [[Glavni ministar Singapura]] }} |group4 = Vojna znanost |group4style = text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |list4= [[Regia Marina]] • [[Royal Navy]] • [[Vojska Kostarike]] • ''[[Maréchal de France]]'' • ''[[École spéciale militaire de Saint-Cyr]]'' • [[Korejska narodna armija]] • [[USS Pueblo (AGER-2)]] • ''[[Movimiento 26 de Julio]]'' • [[Oružane snage Angole]] • [[Kubanske revolucionarne oružane snage]] • ''[[Generalissimus]]'' • [[Khmer Issarak]] • [[Dahomejske Amazonke]] • [[Oružane snage Republike Fidži]] • ''[[Junglecommando]]'' • [[Singapurska strategija]] • ''[[Kenpei]]'' |group5 = Lingvistika |group5style = text-align:center; color:black; background: white; border:1px solid black; |list5 = [[Joruba jezik]] • [[Fon jezik]] • [[Fidžijski jezik]] • [[Fidžijski hindski jezik]] • [[Rotumanski jezik]] |group6 = Ostalo |group6style = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |list6= [[Kultura Sovjetskoga Saveza]] • [[Centar za obiteljske evidencije]] • [[Stair House]] • [[David Livingstone Centre]] • [[Psihijatrijska bolnica Broadmoor]] • [[The Blind Beggar]] • [[Oni (folklor)]] • ''[[Hanami]]'' • [[Tri mudra majmuna]] • ''[[The Strand Magazine]]'' • [[221B Baker Street]] • [[Museo Nacional de Costa Rica]] • [[Mekatelyu]] • [[Nacionalni park Tortuguero]] • [[Nacionalni park Poás]] • [[Waakye]] • [[Ganci]] • [[Sveučilište u Adelaideu]] • [[Sveučilište u Melbourneu]] • [[Marianne]] • [[Čudovište iz Rajskog jezera]] • ''[[Rodong Sinmun]]'' • [[Korejska centralna novinska agencija]] • [[Festival Arirang]] • [[Vargaška tragedija]] • [[Kambodžanski riel]] • [[Novi ljudi]] • [[Nacionalni autonomni univerzitet Hondurasa]] • [[Naša Gospa od Suyape]] • [[Zapadnoafrički CFA franak]] • [[Srednjoafrički CFA franak]] • [[Chupa Chups]] • [[Univerzitet na Fidžiju]] • [[Fidžijski dolar]] • [[Nacionalni park Sigatoka Sand Dunes]] • ''[[Cibi]]'' • [[Estonska marka]] • ''[[Postimees]]'' • [[Zastava Estonske Sovjetske Socijalističke Republike]] • [[Surinamski dolar]] • [[Surinamski gulden]] • [[Planska područja u Singapuru]] • [[Regije Singapura]] • [[Japanski okupacijski dolar]] |below= }} ===Biografije=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz društvene znanosti |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Povijest |group1style = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |list1= [[Slavko Goldstein]] |group2 = Pravo<br>Kriminologija |group2style = text-align:center; color:black; background:silver; border:1px solid black; |list2= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:silver; border:1px solid black; |group1 = Pravo |list1 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Roland Freisler]] • [[Clarence Darrow]] • [[Moisés Vieites]] • [[Antonio Sánchez de Bustamante y Sirvén]] |group2 = Kriminologija |list2 = [[Vlado Černozemski]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Braća Kray]] • [[George Cornell]] • [[Jack McVitie]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Leopold i Loeb]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Jack Trbosjek]] ([[:Kategorija:Jack Trbosjek|kategorija /uz izuzetke/]]) • [[Igor Guzenko]] • [[Issei Sagawa]] • [[Charles Augustus Howell]] • [[Charlotte Corday]] • [[Charles-Henri Sanson]] • [[Felice Orsini]] • [[Sante Geronimo Caserio]] • [[Leonard Read]] • [[Sogomon Tejlirjan]] }} |group3 = Politika |group3style = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = Amerike |list1 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |list1 =[[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Harry S. Truman]] • [[William H. Seward]] • [[William Jennings Bryan]] • [[Harvey Milk]] • [[Dan White]] • [[George Moscone]] • [[Frank B. Kellogg]] • [[Fiorello H. La Guardia]] |group2 = {{flagicon|KAN}} Kanada |list2= [[Lester B. Pearson]] • [[Pierre Trudeau]] |group3 = {{flagicon|Kostarika}} Kostarika |list3= [[Juan Mora Fernández]] • [[José María Castro Madriz]] • [[Federico Tinoco Granados]] • [[Otilio Ulate Blanco]] • [[José Figueres Ferrer]] • [[Rafael Ángel Calderón Guardia]] • [[Laura Chinchilla]] • [[Óscar Arias]] |group4 = {{flagicon|Brazil}} Brazil |list4= [[Deodoro da Fonseca]] • [[Pedro I od Brazila]] • [[Pedro II od Brazila]] • [[Arthur Bernardes]] • [[Venceslau Brás]] • [[Washington Luís]] • [[Júlio Prestes]] • [[Getúlio Vargas]] • [[Plínio Salgado]] • [[João Goulart]] • [[Humberto Castelo Branco]] • [[Artur da Costa e Silva]] • [[Ernesto Geisel]] |group5 = {{flagicon|Kuba}} Kuba |list5= [[Carlos Saladrigas Zayas]] • [[Ramón Zaydín]] • [[Anselmo Alliegro y Milá]] • [[Félix Lancís Sánchez]] • [[Tomás Estrada Palma]] • [[Ramón Grau]] • [[Gerardo Machado]] • [[Camilo Cienfuegos]] |group6 = {{flagicon|Venezuela}} Venezuela |list6= [[José Antonio Páez]] • [[Cristóbal Mendoza]] • [[Francisco de Miranda]] • [[Rómulo Gallegos]] • [[Rafael Urdaneta]] • [[Juan Vicente Gómez]] • [[Cipriano Castro]] • [[Rafael Caldera]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Rómulo Betancourt]] |group7 = {{flagicon|HON}} Honduras |list7= [[Juan Orlando Hernández]] • [[Dionisio de Herrera]] • [[Francisco Morazán]] • [[José Francisco Zelaya]] • [[Francisco Ferrera]] • [[Ramón Villeda Morales]] • [[Julio Lozano Díaz]] • [[Oswaldo López Arellano]] • [[Juan Alberto Melgar]] • [[Manuel Zelaya]] • [[Roberto Micheletti]] |group8 = {{flagicon|SUR}} Surinam |list8= [[Chan Santokhi]] • [[Ronnie Brunswijk]] • [[Johan Ferrier]] • [[Henck Arron]] • [[Dési Bouterse]] }} |group2 = Europa |list2= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1={{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo |list1=[[Edward VIII.]] • [[George VI.]] • [[Herbert Henry Asquith]] • [[Clement Attlee]] • [[Tom Driberg]] • [[Robert Boothby, baron Boothby]] • [[Arnold Wienholt Hodson]] • [[Spencer Perceval]] • [[Stamford Raffles]] |group2 = {{flagicon|SSSR}} Sovjetski Savez |list2 = [[Nikita Hruščov]] • [[Jurij Andropov]] • [[Konstantin Černjenko]] • [[Andrej Gromijko]] • [[Vjačeslav Molotov]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = {{flagicon|RUS}} Rusija |list1 = [[Boris Jeljcin]] |group2 = {{flagicon|GRU}} Gruzija |list2 = [[Eduard Ševarnadze]] |group3 = {{flagicon|EST}} Estonija |list3 = [[Jaan Anvelt]] • [[Karl Kark]] • [[Konstantin Päts]] • [[Jaan Tõnisson]] • [[Kaarel Eenpalu]] • [[Jüri Uluots]] • [[Hjalmar Mäe]] • [[Johannes Vares]] • [[Jüri Ratas]] • [[Alar Karis]] • [[Johannes Käbin]] • [[Edgar Savisaar]] }} |group3 = {{flagicon|FRA}} Francuska |list3 = [[Charles de Gaulle]] • [[Philippe de Gaulle]] • [[Pierre Laval]] • [[Adolphe Thiers]] • [[Louis Barthou]] • [[Jean Monnet]] • [[Philippe d'Orléans, grof od Pariza|Philippe d'Orléans]] • [[Emmanuel Joseph Sieyès]] • [[Roger Ducos]] • [[Jean-Paul Marat]] • [[Louis Antoine de Saint-Just]] • [[Camille Desmoulins]] • [[Joséphine de Beauharnais]] • [[Joseph Fouché]] • [[Lucien Bonaparte]] • [[Élisa Bonaparte]] • [[Louis Bonaparte]] • [[Napoléon Louis Bonaparte]] • [[Jérôme Bonaparte]] • [[François Guizot]] • [[Lazare Carnot]] • [[Louis-Mathieu Molé]] • [[Victor de Broglie (1785–1870)|Victor de Broglie]] • [[Louis Blanc]] • [[Alexis de Tocqueville]] • [[Louis Eugène Cavaignac]] • [[Eugénie de Montijo]] • [[Napoléon Eugène Louis Bonaparte]] • [[Louis Jules Trochu]] • [[Patrice de Mac Mahon]] • [[Louis Auguste Blanqui]] • [[Léon Gambetta]] • [[Marie François Sadi Carnot]] • [[Jules Grévy]] • [[Albert de Broglie]] • [[Jules Armand Dufaure]] • [[William Henry Waddington]] • [[Jules Ferry]] • [[Jean Casimir-Perier]] • [[Charles Dupuy]] • [[Félix Faure]] • [[Émile Loubet]] • [[Raymond Poincaré]] • [[Aristide Briand]] • [[Paul Deschanel]] • [[Alexandre Millerand]] • [[Gaston Doumergue]] • [[Paul Doumer]] • [[Édouard Herriot]] • [[Pierre-Étienne Flandin]] • [[André Tardieu]] • [[Édouard Daladier]] • [[Albert Lebrun]] • [[André Maginot]] • [[Léon Blum]] • [[Vincent Auriol]] • [[René Coty]] • [[Alain Poher]] • [[Valéry Giscard d'Estaing]] |group4 = {{flagicon|NJE}} Njemačka |list4 = [[Konrad Adenauer]] (suradnja) {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = {{flagicon|NJE|empire}} Njemačko Carstvo |list1 = |group2 = {{flagicon|NJE}} Weimarska Republika |list2 = [[Wilhelm Cuno]] • [[Gustav Stresemann]] • [[Wilhelm Marx]] • [[Joseph Wirth]] • [[Philipp Scheidemann]] • [[Gustav Bauer]] • [[Konstantin Fehrenbach]] • [[Hans Luther]] • [[Hugo Haase]] • [[Kurt von Schleicher]] |group3 = {{flagicon|NJE|Nazi}} Treći Reich |list3 = [[Heinrich Himmler]] • [[Lutz Graf Schwerin von Krosigk]] • [[Martin Bormann]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Joseph Goebbels]] • [[Edmund Veesenmayer]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Hermann Göring]] • [[Walther Funk]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Reinhard Heydrich]] • [[Karl-Siegmund Litzmann]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Alfred Rosenberg]] |group4 = {{flagicon|DDR}} Istočna Njemačka |list4 = [[Walter Ulbricht]] }} |group5 = {{flagicon|ITA}} Italija |list5 = [[Giovanni Giolitti]] |group6 = {{flagicon|ŠPA}} Španjolska |list6 = [[Francisco Franco]] |group7 = {{flagicon|POLJ}} Poljska |list7 = [[Wojciech Jaruzelski]] • [[Bronisław Komorowski]] |group8 = {{flagicon|ŠVE}} Švedska |list8 = [[Olof Palme]] |group9 = {{flagicon|AUT}} Austrija |list9 = [[Karl Renner]] |group10 = {{flagicon|GRČ}} Grčka |list10 = [[Ioannis Metaxas]] |group12 = {{flagicon|Austro-Ugarska}} Austro-Ugarska |list12 = [[Marija Terezija|Maria Theresia]] • [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Joseph II.]] • [[Leopold II., car Svetog Rimskog Carstva|Leopold II.]] • [[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva|Karl VI.]] • [[Franjo I., car Svetog Rimskog Carstva|Franz I.]] • [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franz II.]] • [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinand I.]] • [[Franjo Josip I.|Franz Joseph I.]] (dopuna) • [[Aleksandar Drašković]] • [[Sofija Chotek]] • [[Marie-Louise od Austrije]] |group13 = {{flagicon|SRB}} Srbija |list13 = [[Ilija Garašanin]] • [[Milan Nedić]] • [[Aleksandar I. Karađorđević]] |group14 = {{flagicon|MAĐ}} Mađarska |list14 = [[Lajos Kossuth]] • [[Károly Khuen-Héderváry]] • [[Miklós Horthy]] |group15 = {{flagicon|FIN}} Finska |list15 = [[Jaana Pelkonen]] • [[Carl Gustaf Emil Mannerheim]] |group16 = {{flagicon|RUM}} Rumunjska |list16 = [[Ion Antonescu]] • [[Nicolae Ceauşescu]] |group17 = {{flagicon|ČEŠ}} Češka |list17 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Edvard Beneš]] }} |group3= Azija i<br>Oceanija |list3= [[Kir Mlađi]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = {{flagicon|JAP}} Japan |list1 = [[Hirohito]] • [[Itō Hirobumi]] • [[Hideki Tōjō]] • [[Hara Takashi]] • [[Tsuyoshi Inukai]] • [[Keisuke Okada]] • [[Fumio Gotō]] • [[Yasuo Fukuda]] • [[Eisaku Satō]] • [[Car Taishō]] • [[Minamoto no Yoritomo]] • [[Yasuhiro Nakasone]] |group2 = {{flagicon|Kina}} Kina |list2 = [[Pu Yi]] |group3 = {{flagicon|VIJ}} Vijetnam |list3 = [[Hồ Chí Minh]] • [[Lê Đức Thọ]] |group4 = {{flagicon|Tajvan}} Republika Kina/Tajvan |list4 = [[Sun Jat-sen]] • [[Chiang Kai-shek]] |group5 = {{flagicon|Indija}} Indija |list5 = [[Jawaharlal Nehru]] |group6 = [[File:Flag of Korea 1882.svg|22px|border]] Koreja |list6 = [[Sunjong od Koreje]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1= {{flagicon|Sjeverna Koreja}} Sjeverna Koreja |list1 = [[Kim Il-sung]] • [[Kim Jong-il]] • [[Kim Yŏng-nam]] • [[Kim Il (političar)|Kim Il]] |group2 = {{flagicon|Južna Koreja}} Južna Koreja |list2 = }} |group7 = {{flagicon|IZR}} Izrael |list7 = [[Menahem Begin]] |group8 = {{flagicon|Kambodža}} Kambodža |list8 = [[Norodom Sihanouk]] • [[Norodom Sihamoni]] • [[Ponhea Yat]] • [[Ang Duong]] • [[Norodom od Kambodže]] • [[Sisowath od Kambodže]] • [[Sisowath Monivong]] • [[Sơn Ngọc Thành]] • [[Penn Nouth]] • [[Nuon Chea]] • [[Ieng Sary]] • [[Pol Pot]] • [[Khieu Samphan]] • [[Kang Kek Iew]] • [[Hun Sen]] |group9 = {{flagicon|Jordan}} Jordan |list9 = [[Hussein I., kralj Jordana|Hussein I.]] |group12 = {{flagicon|AUS}} Australija |list12 = [[Edmund Barton]] • [[Ben Chifley]] • [[Harold Holt]] • [[John Curtin]] • [[Robert Menzies]] • [[Gough Whitlam]] • [[John Kerr]] • [[Malcolm Fraser]] • [[Stanley Bruce]] |group11 = {{flagicon|NZL}} Novi Zeland |list11 = [[Patsy Reddy]] • [[William Hobson]] • [[James Busby]] • [[Henry Sewell]] • [[Alfred Domett]] • [[John Ballance]] • [[Richard Seddon]] • [[Michael Joseph Savage]] • [[Peter Fraser (novozelandski političar)|Peter Fraser]] |group10 = {{flagicon|Mjanmar}} Mjanmar |list10 = [[U Thant]] |group13 = {{flagicon|FIJ}} Fidži |list13 = [[Seru Epenisa Cakobau]] • [[Kamisese Mara]] • [[Sitiveni Rabuka]] • [[Timoci Bavadra]] • [[Penaia Ganilau]] • [[Josefa Iloilo]] • [[Frank Bainimarama]] • [[Jioji Konrote]] • [[Epeli Nailatikau]] |group14 = {{flagicon|SIN}} Singapur |list14 = [[Tharman Shanmugaratnam]] • [[Lee Hsien Loong]] • [[Lawrence Wong]] • [[David Marshall (singapurski političar)|David Marshall]] • [[Lim Yew Hock]] }} |group4= Afrika |list4= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1= {{flagicon|EGI}} Egipat |list1= [[Gamal Abdel Nasser]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Anwar Sadat]] • [[Hosni Mubarak]] |group2= {{flagicon|ANG}} Angola |list2= [[Agostinho Neto]] • [[Lopo do Nascimento]] • [[Fernando José de França Dias Van-Dúnem]] • [[José Eduardo dos Santos]] • [[Jonas Savimbi]] • [[João Lourenço]] |group3= {{flagicon|SOM}} Somalija |list3= [[Mohamed Siad Barre]] |group4= {{flagicon|ZIM}} Zimbabve |list4= [[Robert Mugabe]] |group5={{flagicon|TOG}} Togo |list5= [[Faure Gnassingbé]] |group6={{flagicon|CIV}} Obala Bjelokosti |list6=[[Félix Houphouët-Boigny]] |group7={{flagicon|Gvineja}} Gvineja |list7= [[Ahmed Sékou Touré]] |group8={{flagicon|GAN}} Gana |list8= [[Samia Nkrumah]] • [[John Dramani Mahama]] • [[John Atta Mills]] • [[John Agyekum Kufuor]] • [[Jerry Rawlings]] • [[Hilla Limann]] • [[Fred Akuffo]] • [[Ignatius Kutu Acheampong]] • [[Edward Akufo-Addo]] • [[Nii Amaa Ollennu]] • [[Akwasi Afrifa]] • [[Joseph Arthur Ankrah]] • [[Kofi Abrefa Busia]] • [[Nana Akufo-Addo]] |group9={{flagicon|BEN}} Benin |list9= [[Gangnihessou]] • [[Dakodonou]] • [[Houegbadja]] • [[Hangbè]] • [[Agaja]] • [[Ghézo]] • [[Béhanzin]] • [[Agoli-Agbo]] • [[Toffa I]] • [[Sourou-Migan Apithy]] • [[Hubert Maga]] • [[Justin Ahomadégbé-Tomêtin]] • [[Christophe Soglo]] • [[Émile Derlin Zinsou]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Mathieu Kérékou]] • [[Thomas Boni Yayi]] • [[Patrice Talon]] }} }} |group4 = Vojna znanost |group4style = text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |list4= {{Navbox subgroup | groupstyle =text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |group1= {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |list1= [[Douglas MacArthur]] • [[Omar Bradley]] |group2= {{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo |list2= [[Andrew Cunningham]] • [[Harold Alexander]] • [[Jean Conan Doyle]] • [[John Jellicoe]] • [[Bernard Freyberg]] • [[Ivan Lyon]] |group3= {{flagicon|FRA}} Francuska |list3= [[Philippe Pétain]] • [[Louis Franchet d'Esperey]] • [[Joseph Jacques Césaire Joffre]] • [[Ferdinand Foch]] • [[Gilbert du Motier, markiz de La Fayette]] • [[Joachim Murat]] • [[Michel Ney]] • [[Pierre-Charles Villeneuve]] • [[Georges Ernest Boulanger]] • [[Robert Nivelle]] • [[François Darlan]] • [[Henri Giraud]] • [[Maxime Weygand]] • [[Maurice Gamelin]] • [[Bob Denard]] |group4= {{flagicon|ITA}} Italija |list4= [[Alfredo Guzzoni]] • [[Angelo Iachino]] |group5= {{flagicon|POLJ}} Poljska |list5= [[Edward Rydz-Śmigły]] |group6= {{flagicon|VIJ}} Vijetnam |list6= [[Võ Nguyên Giáp]] |group7= {{flagicon|NJE}} Njemačka |list7= {{Navbox subgroup | groupstyle =text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |group1={{flagicon|NJE|empire}} Njemačko Carstvo |list1= [[Alfred von Schlieffen]] • [[Erich Ludendorff]] • [[Erich von Falkenhayn]] • [[August von Mackensen]] • [[Reinhard Scheer]] • [[Franz von Hipper]] • [[Colmar Freiherr von der Goltz]] • [[Alfred von Tirpitz]] • [[Adolf von Seckendorff]] |group2={{flagicon|NJE|Nazi}} Treći Reich |list2= [[Karl Dönitz]] • [[Wilm Hosenfeld]] • [[Friedrich Paulus]] • [[Erich von Manstein]] • [[Wilhelm Keitel]] }} |group8= {{flagicon|Austro-Ugarska}} Austro-Ugarska |list8= [[Oskar Potiorek]] • [[Conrad von Hötzendorf]] • [[Alois Hitler]] |group9= {{flagicon|JAP}} Japan |list9= [[Isoroku Jamamoto]] • [[Princ Akihito Komatsu]] • [[Takamori Saigō]] |group10= {{flagicon|SRB}} Srbija |list10= [[Pavle Jurišić Šturm]] |group11= {{flagicon|RUS}} Rusija |list11={{Navbox subgroup | groupstyle =text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |group1={{flagicon|RUS}} Rusko Carstvo |list1= [[Aleksej Brusilov]] • [[Pjotr Wrangel]] • [[Nikolaj Judenič]] |group2={{flagicon|SSSR}} Sovjetski Savez |list2= [[Georgij Žukov]] • [[Konstantin Rokosovski]] • [[Nikolaj Kuznjecov]] }} |group12= {{flagicon|SJKOR}} Sjeverna Koreja |list12= [[Nam Il]] |group13= {{flagicon|EST}} Estonija |list13 = [[Johan Laidoner]] • [[Ain-Ervin Mere]] }} |group5 = Filozofi |group5style = text-align:center; color:#6699CC; background:#73C2FB; border:1px solid #6699CC; |list5= [[Baruch de Spinoza]] • [[Émile Durkheim]] • [[Jean-François Lyotard]] • [[Jacques Derrida]] • [[Louis Althusser]] • [[José Ortega y Gasset]] • [[Jeremy Bentham]] |group6 = Ostalo |group6style = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |list6= [[David Livingstone]] • [[Oskar Schindler]] • [[Emilie Schindler]] • [[Wallis Simpson]] • [[Alice Pleasance Liddell]] • [[Ottla Kafka]] • [[Sadako Sasaki]] • [[Peter Turkson]] • [[Theodosia Okoh]] • [[Joan Sutherland]] • [[Maria Letizia Ramolino]] • [[Jan Palach]] • [[Pedro Álvares Cabral]] • [[Bernhard Schwarz]] • [[Michel Wieviorka]] • [[Carlos Manuel de Céspedes]] • [[Elián González]] • [[Diogo Cão]] • [[Paulo Dias de Novais]] • [[Irene Sáez]] • [[Anthelme Mangin]] • [[Dith Pran]] • [[Sydney Schanberg]] • [[Charles Delaunay]] • [[Poe Toaster]] • [[Virginia Eliza Clemm Poe]] • [[Lempira (vođa Lenka)|Lempira]] • [[Udre Udre]] • [[Aleksandar Langfang]] • [[Bayard Rustin]] • [[Aleksandar Holiga]] • [[Sang Nila Utama]] • [[Elizabeth Choy]] • [[Lav XIV]] • [[Lim Bo-seng]] |below= }} ==Sport== {{Navbox generic |titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Općenito o sportu (po sportovima) |groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |belowstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = [[File:Football pictogram.svg|20px]] Nogomet |list1= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Reprezentacije |list1= {{nowrap begin}} {{flagicon|ANG}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Angole|Angola]] {{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Australije|Australija]] {{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Benina|Benin]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Francuske|Francuska]] {{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Gane|Gana]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|HON}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Hondurasa|Honduras]] {{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Kambodže|Kambodža]] {{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Kostarike|Kostarika]] {{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Kube|Kuba]] {{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Poljske|Poljska]] {{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Ukrajine|Ukrajina]] {{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Venezuele|Venezuela]] {{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Fidžija|Fidži]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|EST}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Estonije|Estonija]] {{•w}} {{flagicon|SUR}} [[Fudbalska reprezentacija Surinama|Surinam]] {{•w}} {{flagicon|SIN}} [[Fudbalska reprezentacija Singapura|Singapur]] {{nowrap end}} |group2 = Klubovi |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|ENG}} [[Arsenal FC]] {{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Fulham FC]] {{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[4.25]] {{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Pyongyang City SC]] {{•w}} {{flagicon|SUR}} [[Inter Moengotapoe]] {{nowrap end}} |group3 = Lige |list3= {{nowrap begin}} {{flagicon|FRA}} [[Ligue 1]] {{nowrap end}} |group4 = Prvenstva |list4= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[FIFA Svjetsko prvenstvo|Svjetsko prvenstvo]] |list1= {{nowrap begin}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA|1830}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 1938|1938.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|BRA|1889a}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 1950|1950.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 1998|1998.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|BRA}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 2014|2014.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|RUS}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 2018.|2018.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|Katar}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 2022.|2022.]] {{nowrap end}} {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Finala |list1= {{nowrap begin}} [[Nizozemska - Zapadna Njemačka (finale Svjetskog prvenstva u nogometu 1974.)|1974.]] {{•w}} [[Brazil - Francuska (finale FIFA Svjetskog prvenstva 1998)|1998.]] {{•w}} [[Italija - Francuska (finale Svjetskog prvenstva u nogometu 2006.)|2006.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Francuska – Hrvatska (finale FIFA Svjetskog prvenstva 2018.)|2018.]] {{nowrap end}} }} |group2 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[UEFA Euro|Europsko prvenstvo]] |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|POLJ}} / {{flagicon|UKR}} [[UEFA Euro 2012|2012.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[UEFA Euro 2016.|2016.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|EU}} [[UEFA Euro 2020.|2020.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|NJE}} [[UEFA Euro 2024.|2024.]] {{nowrap end}} |group3 = Olimpijske igre |list3= |group4 = Kup nacija |list4 = {{nowrap begin}} {{flagicon|GAN}} [[Afrički kup nacija 1963.|1963.]] {{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Afrički kup nacija 1978.|1978.]] {{•w}} {{flagicon|GAN}} / {{flagicon|Nigerija}} [[Afrički kup nacija 2000.|2000.]] {{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Afrički kup nacija 2008.|2008.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|ANG}} [[Afrički kup nacija 2010.|2010.]] {{nowrap end}} |group5 = [[AFC Azijski kup|Azijski kup]] |list5 = {{nowrap begin}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SIN}} [[AFC Azijski kup 1984.|1984.]] {{nowrap end}} }} |group5 = Ostalo |list5= {{nowrap begin}} [[FIFA 100]] {{•w}} [[Australija - Američka Samoa (kvalifikacijska utakmica za FIFA Svjetsko prvenstvo 2002)|Australija 31:0 Američka Samoa]] {{•w}} [[Nagrade FIFA Svjetskog prvenstva]] {{•w}} [[Trofej Artemio Franchi]] {{•w}} [[Urugvaj - Brazil (finalna runda FIFA Svjetskog prvenstva 1950)|''Maracanaço'']] {{•w}} ''[[Brazil - Njemačka (polufinale FIFA Svjetskog prvenstva 2014)|Mineiraço]]'' {{•w}} [[Portugal - Sjeverna Koreja (četvrtfinale FIFA Svjetskog prvenstva 1966)|Portugal 5:3 Sjeverna Koreja]] {{•w}} [[Maskote FIFA Svjetskih prvenstava]] {{nowrap end}} {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Suci |list1= {{nowrap begin}} {{flagicon|ARG}} [[Néstor Pitana]] {{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Frank De Bleeckere]] {{•w}} {{flagicon|UZB}} [[Ravšan Irmatov]] {{nowrap end}} |group2 = Stadioni |list2 = {{nowrap begin}} [[Estadio Nacional de Costa Rica (2011)]] {{•w}} [[Stadion Ohene Djan|Ohene Djan]] {{•w}} [[Stadion Baba Yara|Baba Yara]] {{•w}} [[Stade de France]] {{•w}} [[Estádio 11 de Novembro]] {{•w}} [[Stade de l'Amitié]] {{nowrap end}} }} }} |group2 = [[File:Ice hockey pictogram.svg|20px]] Hokej na ledu |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|KAN}} [[Hokej na ledu na ZOI 2010. - muškarci]] {{nowrap end}} |group3 = [[File:Handball pictogram.svg|20px]] Rukomet |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Reprezentacije |list1= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = EHF |list1= {{nowrap begin}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[Francuska rukometna reprezentacija|Francuska]] {{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Srpska rukometna reprezentacija|Srbija]] {{•w}} {{flagicon|UK}} [[Rukometna reprezentacija Ujedinjenog Kraljevstva|Ujedinjeno Kraljevstvo]] {{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Rukometna reprezentacija Mađarske|Mađarska]] {{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Rukometna reprezentacija Španjolske|Španjolska]] {{•w}} {{flagicon|FIN}} [[Rukometna reprezentacija Finske|Finska]] {{•w}} {{flagicon|BJE}} [[Rukometna reprezentacija Bjelorusije|Bjelorusija]] {{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Rukometna reprezentacija Makedonije|Makedonija]] {{•w}} {{flagicon|CG}} [[Rukometna reprezentacija Crne Gore|Crna Gora]] {{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Rukometna reprezentacija Slovenije|Slovenija]] {{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Rukometna reprezentacija Austrije|Austrija]] {{•w}} {{flagicon|BIH}} [[Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine|Bosna i Hercegovina]] {{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Rukometna reprezentacija Islanda|Island]] {{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Rukometna reprezentacija Češke|Češka]] {{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Rukometna reprezentacija Slovačke|Slovačka]] {{•w}} {{flagicon|EST}} [[Rukometna reprezentacija Estonije|Estonija]] {{nowrap end}} |group2 = AHF |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|JKO}} [[Rukometna reprezentacija Južne Koreje|Južna Koreja]] {{•w}} {{flagicon|KAT}} [[Rukometna reprezentacija Katara|Katar]] {{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Rukometna reprezentacija Saudijske Arabije|Saudijska Arabija]] {{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Rukometna reprezentacija Japana|Japan]] {{•w}} {{flagicon|UAE}} [[Rukometna reprezentacija Ujedinjenih Arapskih Emirata|Ujedinjeni Arapski Emirati]] {{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Rukometna reprezentacija Sjeverne Koreje|Sjeverna Koreja]] {{•w}} {{flagicon|SIN}} [[Rukometna reprezentacija Singapura|Singapur]] {{nowrap end}} |group3 = CAHB |list3= {{nowrap begin}} {{flagicon|TUN}} [[Rukometna reprezentacija Tunisa|Tunis]] {{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Rukometna reprezentacija Egipta|Egipat]] {{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Rukometna reprezentacija Alžira|Alžir]] {{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Rukometna reprezentacija Angole|Angola]] {{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Rukometna reprezentacija Benina|Benin]] {{•w}} {{flagicon|COD}} [[Rukometna reprezentacija Demokratske Republike Kongo|DR Kongo]] {{nowrap end}} |group4 = OCHF |list4= {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Rukometna reprezentacija Australije|Australija]] {{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Rukometna reprezentacija Novog Zelanda|Novi Zeland]] {{•w}} {{flagicon|Cookovi Otoci}} [[Rukometna reprezentacija Cookovog Otočja|Cookovi Otoci]] {{•w}} {{flagicon|Nova Kaledonija}} [[Rukometna reprezentacija Nove Kaledonije|Nova Kaledonija]] {{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Rukometna reprezentacija Fidžija|Fidži]] {{nowrap end}} |group5 = PATHF |list5= {{nowrap begin}} {{flagicon|ČIL}} [[Čileanska rukometna reprezentacija|Čile]] {{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Rukometna reprezentacija Argentine|Argentina]] {{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Rukometna reprezentacija Brazila|Brazil]] {{•w}} {{flagicon|HON}} [[Rukometna reprezentacija Hondurasa|Honduras]] {{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Rukometna reprezentacija Kostarike|Kostarika]] {{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Rukometna reprezentacija Kube|Kuba]] {{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Rukometna reprezentacija Venezuele|Venezuela]] {{nowrap end}} }} |group2 = Klubovi |list2= {{flagicon|FRA}} [[Montpellier HB]] |group3 = Prvenstva |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce|Svjetsko prvenstvo]] |list1= {{flagicon|NJE|Nazi}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Njemačka 1938.|1938.]] • {{flagicon|ŠVE}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Švedska 1954.|1954.]] • {{flagicon|FRA}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Francuska 1970.|1970.]] • {{flagicon|FRA}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Francuska 2001.|2001.]] • {{flagicon|HRV}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Hrvatska 2009.|2009.]] <small>(osim dvorana)</small> • {{flagicon|ŠVE}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Švedska 2011.|2011.]] • {{flagicon|ŠPA}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Španjolska 2013.|2013.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|Katar}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Katar 2015.|2015.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Francuska 2017.|2017.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|DAN}} / {{flagicon|NJE}} [[IHF Svjetsko prvenstvo 2019.|2019.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|EGI}} [[IHF Svjetsko prvenstvo 2021.|2021.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|POLJ}}{{flagicon|ŠVE}} [[IHF Svjetsko rukometno prvenstvo 2023.|2023.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|DAN}}{{flagicon|HRV}}{{flagicon|NOR}} [[IHF Svjetsko rukometno prvenstvo 2025.|2025.]] |group2 = [[Europsko prvenstvo u rukometu|Europsko prvenstvo]] |list2= {{flagicon|POR}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Portugal 1994.|1994.]] • {{flagicon|AUT}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Austrija 2010.|2010.]] • {{flagicon|SRB}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Srbija 2012.|2012.]] • {{flagicon|DAN}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Danska 2014.|2014.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|POLJ}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Poljska 2016.|2016.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|HRV}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Hrvatska 2018.|2018.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|AUT}}{{flagicon|NOR}}{{flagicon|ŠVE}} [[EHF Euro 2020.|2020.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|MAĐ}}{{flagicon|SLK}} [[EHF Euro 2022.|2022.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|NJE}} [[EHF Euro 2024.|2024.]] |group3 = [[Rukomet na Olimpijskim igrama|Olimpijske igre]] |list3= {{flagicon|FIN}} [[Rukomet na Ljetnim olimpijskim igrama 1952.|1952.]] • {{flagicon|SAD}} [[Rukomet na OI 1996. - muškarci|1996. (M)]] • {{flagicon|KIN}} [[Rukomet na OI 2008. - muškarci|2008. (M)]] • {{flagicon|UK}} [[Rukomet na Olimpijadi 2012. - muškarci|2012. (M)]] • {{flagicon|BRA}} [[Rukomet na Olimpijadi 2016. - muškarci|2016. (M)]] • {{flagicon|JAP}} [[Rukomet na Olimpijadi 2020. – Muškarci|2020. (M)]] • {{flagicon|FRA}} [[Rukomet na Olimpijadi 2024. – Muškarci|2024. (M)]] |group4 = [[Oceanijski kup nacija (rukomet)|Oceanijsko prvenstvo]] |list4= {{flagicon|NZL}} [[Oceanijski kup nacija - Novi Zeland 2010.|2010.]] • {{flagicon|AUS}} [[Oceanijski kup nacija 2012 (rukomet)|2012.]] |group5 = [[Afrički rukometni kup nacija|Afričko prvenstvo]] |list5= {{flagicon|ANG}} [[Afrički rukometni kup nacija - Angola 2008.|2008.]] }} |group4 = Ostalo |list4= [[Rivalstvo Francuske i Hrvatske u rukometu]] • [[IHF-ov igrač godine]] • [[IHF]] • [[EHF Kuća slavnih]] }} |group4 = [[File:Tennis pictogram.svg|20px]] Tenis |list4= {{flagicon|UK}} [[Wimbledon 2009.]] • {{flagicon|UK}} [[Wimbledon 2011.]] |group5 = [[File:Basketball pictogram.svg|20px]] Košarka |list5= [[FIBA EuroBasket]] • "[[Havlicek je ukrao loptu!]]" • [[FIBA Kuća slavnih]] ([[Lista članova FIBA Kuće slavnih|članovi]]) • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[FIBA Svjetsko prvenstvo u košarci]] {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Reprezentacije |list1 = {{flagicon|BEN}} [[Košarkaška reprezentacija Benina|Benin]] • {{flagicon|HON}} [[Košarkaška reprezentacija Hondurasa|Honduras]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SAD}} "[[Muška olimpijska košarkaška reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država iz 1992.|Dream Team]]" • {{flagicon|EST}} [[Košarkaška reprezentacija Estonije|Estonija]] • {{flagicon|SUR}} [[Košarkaška reprezentacija Surinama|Surinam]] • {{flagicon|SIN}} [[Košarkaška reprezentacija Singapura|Singapur]] |group2 = Klubovi |list2 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SAD}} [[Boston Celtics]] ([[Spisak igrača Boston Celticsa|igrači]]) }} | group6 = [[File:Rugby union pictogram.svg|20px]] Ragbi | list6 = {{nowrap begin}} {{flagicon|NZL}} [[Ragbi reprezentacija Novog Zelanda|Novi Zeland]] • {{flagicon|FIJ}} [[Ragbi reprezentacija Fidžija|Fidži]] ([[Ragbi sedam reprezentacija Fidžija|ragbi sedam]]) {{nowrap end}} |below = {{flagicon|SRB}} [[Srbija na OI 2008.]] }} ===Sportaši=== {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | title = Doprinosi o sportašima | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | image = | imageleft = | bodyclass = hlist | group1 = [[File:Athletics pictogram.svg|20px]] Atletika | list1 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ANG}} [[João N'Tyamba]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Jack Metcalfe]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Roman Šebrle]]{{•w}} {{flagicon|JAM}} [[Usain Bolt]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Dayron Robles]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Peter Snell]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Andrej Silnov]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Primož Kozmus]] {{nowrap end}} | group2 = [[File:Boxing pictogram.svg|20px]] Boks | list2 = {{nowrap begin}} {{flagicon|GAN}} [[Clement Quartey]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Eddie Blay]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Prince Amartey]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Teófilo Stevenson]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Francisco Rodríguez (boksač, rođen 1945.)|Francisco Rodríguez]] {{nowrap end}} | group3 = [[File:F1 pictogram.svg|20px]] Formula 1 | list3 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Jack Brabham]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Alan Jones]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Nelson Piquet]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Alain Prost]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Denny Hulme]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Bruce McLaren]] {{nowrap end}} | group4 = [[File:Basketball pictogram.svg|20px]] Košarka | list4 = {{nowrap begin}} {{flagicon|BRA}} [[Nenê]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Leandro Barbosa]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Oscar Schmidt]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Anderson Varejão]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Tiago Splitter]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Jan Veselý]]{{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|DR Kongo}}{{flagicon|SAD}} [[Dikembe Mutombo]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Tony Parker]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Joakim Noah]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Boris Diaw]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Nicolas Batum]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Pape Sy]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Sean Marks]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Steven Adams]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Danny Ainge]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Red Auerbach]]{{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SAD}} [[Larry Bird]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Chuck Cooper (košarkaš)|Chuck Cooper]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Bob Cousy]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[John Havlicek]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Tom Heinsohn]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Dennis Johnson]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[K. C. Jones]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Sam Jones (košarkaš)|Sam Jones]]{{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SAD}} [[Kevin McHale (košarkaš)|Kevin McHale]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Robert Parish]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Greivis Vásquez]] {{nowrap end}} | group5 = [[File:Fencing pictogram.svg|20px]] Mačevanje | list5 = {{nowrap begin}} {{flagicon|KUB}} [[Ramón Fonst]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Rubén Limardo]] {{nowrap end}} | group6 = [[File:Swimming pictogram.svg|20px]] Plivanje | list6 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Ian Thorpe]]{{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Claudia Poll]]{{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Silvia Poll]] {{nowrap end}} | group7 = [[File:Rugby union pictogram.svg|20px]] Ragbi | list7 = {{nowrap begin}} {{flagicon|NZL}} [[Jonah Lomu]] {{nowrap end}} | group8 = [[File:Alpine skiing pictogram.svg|20px]] Skijanje | list8 = {{nowrap begin}} {{flagicon|GAN}} [[Kwame Nkrumah-Acheampong]] {{nowrap end}} | group9 = [[File:Tennis pictogram.svg|20px]] Tenis | list9 = {{nowrap begin}} {{flagicon|FRA}} [[Yannick Noah]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[René Lacoste]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Marion Bartoli]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Richard Gasquet]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Anthony Wilding]] {{nowrap end}} | group10 = [[File:Weightlifting pictogram.svg|20px]] Dizanje utega | list10 = {{nowrap begin}} {{flagicon|SIN}} [[Tan Howe Liang]] {{nowrap end}} | group11 = [[File:Table tennis pictogram.svg|20px]] Stolni tenis | list11 = {{nowrap begin}} {{flagicon|SIN}} [[Feng Tianwei]] {{nowrap end}} }} {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | title = Doprinosi o rukometašima | listclass = hlist | group1 = Europa | list1 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUT}} [[Thomas Bauer]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Mykola Bilyk]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Robert Weber (rukometaš)|Robert Weber]]{{•w}} {{flagicon|BJE}} [[Sjargej Rutenka]]{{•w}} {{flagicon|BJE}} [[Jurij Šaucou]]{{•w}} {{flagicon|BJE}} [[Mihail Jakimovič]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Veselin Vujović]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Žarko Marković]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Rade Mijatović]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Miloš Vujović]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Vasko Ševaljević]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Filip Jícha]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Jan Filip (rukometaš)|Jan Filip]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Ondřej Zdráhala]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Daniel Kubeš]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[David Juříček]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Flemming Ladefoged Hansen|Flemming Hansen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Søren Stryger]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Kasper Hvidt]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Jan Eiberg Jørgensen|Jan Jørgensen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Lasse Svan Hansen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Michael Damgaard]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Allan Damgaard]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Rasmus Lauge Schmidt]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Nikolaj Jacobsen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Magnus Landin]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Mathias Gidsel]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Anders Eggert]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Simon Pytlick]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Magnus Saugstrup]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Emil Jakobsen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Lukas Jørgensen]]{{•w}} {{flagicon|FRO}} [[Elias Ellefsen á Skipagøtu]]{{•w}} {{flagicon|FRO}} [[Hákun West av Teigum]]{{•w}} {{flagicon|GRU}} [[Giorgi Chovrebadze]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Marko Mamić]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Igor Karačić]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Zlatko Saračević]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Alvaro Načinović]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Ivan Martinović]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Goran Perkovac]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Guðjón Valur Sigurðsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Þórir Ólafsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Ólafur Stefánsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Aron Pálmarsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Alexander Petersson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Dagur Sigurðsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Snorri Steinn Guðjónsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Guðmundur Guðmundsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Kristján Andrésson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Ómar Ingi Magnússon]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Viktor Gísli Hallgrímsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Bjarki Már Elísson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Alfreð Gíslason]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Viggó Kristjánsson]]{{•w}} {{flagicon|LAT}} [[Dainis Krištopāns]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[László Nagy]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Gábor Császár]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Máté Lékai]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Timuzsin Schuch]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Bence Bánhidi]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[József Éles]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Roland Mikler]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Filip Lazarov]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Naumče Mojsovski]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Dejan Manaskov]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Stojanče Stoilov]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Kay Smits]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Luc Steins]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Rutger ten Velde]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Dani Baijens]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Arjen Versteijnen]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Niels Versteijnen]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Christian Berge]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Sander Sagosen]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Frank Løke]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Kent Robin Tønnesen]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Torbjørn Bergerud]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Christian O'Sullivan]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Bjarte Myrhol]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Kristian Bjørnsen]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Magnus Abelvik Rød]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Magnus Jøndal]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Håvard Tvedten]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Alexander Blonz]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Hans Theilig]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Henning Fritz]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Daniel Stephan]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Uwe Gensheimer]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Andreas Wolff]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Tobias Reichmann]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Thomas Knorr]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Volker Zerbe]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Christian Sprenger]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Florian Kehrmann]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Stefan Kretzschmar]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Fabian Wiede]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Timo Kastening]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Hendrik Pekeler]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Christian Schwarzer]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Michael Kraus (rukometaš)|Michael Kraus]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Johannes Golla]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Juri Knorr]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Renārs Uščins]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Sławomir Szmal]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Krzysztof Lijewski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Marcin Lijewski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Bartosz Jurecki]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Michał Jurecki]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Mariusz Jurkiewicz]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Mariusz Jurasik]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Carlos Resende]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Alfredo Quintana]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Rui Silva (rukometaš)|Rui Silva]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Paulo Pereira]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Pedro Portela]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Martim Costa]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Luís Frade]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[António Areia]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Gheorghe Gruia]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Dmitrij Kovaljev]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Konstantin Igropulo]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Timur Dibirov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Dmitrij Torgovanov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Eduard Kokšarov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Vasilij Kudinov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Denis Krivošljikov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Sergej Pogorelov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Dmitrij Žitnjikov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Valerij Gopin]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Sergej Kosorotov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Vladimir Maksimov (rukometaš)|Vladimir Maksimov]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Dragan Gajić]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Uroš Zorman]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Vid Kavtičnik]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Jure Dolenec]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Aleš Pajovič]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Blaž Janc]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Tettey Banfro]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Aleks Vlah]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Momir Ilić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Dragan Škrbić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Mladen Bojinović]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Jovica Cvetković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Žarko Šešum]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Arpad Šterbik]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Darko Stanić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Rastko Stojković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Ivan Nikčević]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Petar Nenadić]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Alberto Entrerríos]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Raúl Entrerríos]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Julen Aguinagalde]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Rafael Guijosa]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Viran Morros]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Talant Dujšebajev]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Andrei Xepkin]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Iker Romero]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jaume Fort Mauri]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[David Barrufet]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Alex Dujšebajev]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Daniel Dujšebajev]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jordi Ribera]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Ferrán Solé]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jorge Maqueda]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Roberto García Parrondo]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Gonzalo Pérez de Vargas]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Mateo Garralda]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Enric Masip]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Aleix Gómez]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Gedeón Guardiola]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Daniel Fernández (rukometaš)|Daniel Fernández]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Stefan Lövgren]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Magnus Wislander]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Ola Lindgren]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Staffan Olsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Ljubomir Vranješ]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Peter Gentzel]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Magnus Andersson (rukometaš)|Magnus Andersson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Johan Jakobsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Tomas Svensson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Tobias Karlsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Kim Andersson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Johan Petersson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Erik Hajas]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Pierre Thorsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Jerry Tollbring]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Niclas Ekberg]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Albin Lagergren]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Jesper Nielsen]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Jim Gottfridsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Hampus Wanne]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Andreas Palicka]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Yngve Lamberg]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Dalibor Doder]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Per Carlén]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Oscar Bergendahl]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Eric Johansson (rukometaš)|Eric Johansson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Felix Claar]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI|size=16px}} [[Andy Schmid]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI|size=16px}} [[Marc Baumgartner]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI|size=16px}} [[Lenny Rubin]]{{•w}} {{flagicon|UK}} [[Steven Larsson]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Oleg Velikij]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Sergij Bilik]] {{nowrap end}} {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | listclass = hlist |group1 = {{flagicon|FRA}} Francuska |list1= {{nowrap begin}} [[Thierry Omeyer]]{{•w}} [[Nikola Karabatić]]{{•w}} [[Daniel Narcisse]]{{•w}} [[Didier Dinart]]{{•w}} [[Jérôme Fernandez]]{{•w}} [[Luc Abalo]]{{•w}} [[Claude Onesta]]{{•w}} [[Guillaume Gille]]{{•w}} [[Joël Abati]]{{•w}} [[Guillaume Joli]]{{•w}} [[William Accambray]]{{•w}} [[Bruno Martini (rukometaš)|Bruno Martini]]{{•w}} [[Grégory Anquetil]]{{•w}} [[Jackson Richardson]]{{•w}} [[Olivier Girault]]{{•w}} [[Andrej Golić]]{{•w}} [[Patrick Cazal]]{{•w}} [[Stéphane Stoecklin]]{{•w}} [[Bertrand Gille]]{{•w}} [[Michaël Guigou]]{{•w}} [[Cédric Sorhaindo]]{{•w}} [[Sébastien Bosquet]]{{•w}} [[Xavier Barachet]]{{•w}} [[Mathieu Grébille]]{{•w}} [[Cyril Dumoulin]]{{•w}} [[Kentin Mahé]]{{•w}} [[Cédric Burdet]]{{•w}} [[Franck Junillon]]{{•w}} [[Laurent Puigségur]]{{•w}} [[Daouda Karaboué]]{{•w}} [[Samuel Honrubia]]{{•w}} [[Frédéric Volle]]{{•w}} [[Kevynn Nyokas]]{{•w}} [[Grégoire Detrez]]{{•w}} [[Arnaud Bingo]]{{•w}} [[Bertrand Roiné]]{{•w}} [[Sébastien Ostertag]]{{•w}} [[Alain Portes]]{{•w}} [[Daniel Costantini]]{{•w}} [[Denis Lathoud]]{{•w}} [[Stéphane Plantin]]{{•w}} [[Christian Gaudin]]{{•w}} [[Philippe Gardent]]{{•w}} [[Patrice Canayer]]{{•w}} [[Pascal Mahé]]{{•w}} [[Cédric Paty]]{{•w}} [[Sylvain Nouet]]{{•w}} [[Thimothey N'Guessan]]{{•w}} [[Valentin Porte]]{{•w}} [[Igor Anić]]{{•w}} [[Vincent Gérard]]{{•w}} [[Olivier Nyokas]]{{•w}} [[Ludovic Fabregas]]{{•w}} [[Benoît Kounkoud]]{{•w}} [[Théo Derot]]{{•w}} [[Nedim Remili]]{{•w}} [[Adrien Dipanda]]{{•w}} [[Dika Mem]]{{•w}} [[Raphaël Caucheteux]]{{•w}} [[Melvyn Richardson]]{{•w}} [[Hugo Descat]]{{•w}} [[Guéric Kervadec]]{{•w}} [[Philippe Debureau]]{{•w}} [[Nicolas Tournat]]{{•w}} [[Yann Genty]]{{•w}} [[Romain Lagarde]]{{•w}} [[Dylan Nahi]]{{•w}} [[Aymeric Minne]]{{•w}} [[Yanis Lenne]]{{•w}} [[Thibaut Briet]]{{•w}} [[Elohim Prandi]]{{•w}} [[Rémi Desbonnet]]{{•w}} [[Samir Bellahcene]]{{•w}} [[Karl Konan]]{{•w}} [[Charles Bolzinger]] {{nowrap end}} }} | group2 = Afrika | list2 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ALŽ}} [[Salah Bouchekriou]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Salim Nedjel Hammou]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Messaoud Berkous]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Hassan Mustafa]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Husein Zaki]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Ahmed al-Ahmar]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Jahia Omar]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Ali Zein]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Ibrahim al-Masri]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Jehia al-Dera]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Seif al-Dera]]{{•w}} {{flagicon|COD}} [[Gauthier Mvumbi]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Wael Jallouz]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Issam Tej]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Wissem Hmam]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Amine Bannour]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Islem Jbeli]]{{•w}} {{flagicon|ZEL}} [[Leandro Semedo]]{{•w}} {{flagicon|ZEL}} [[Délcio Pina]] {{nowrap end}} | group3 = Azija i Oceanija | list3 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Bevan Calvert]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Ognjen Matić]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Taip Ramadani]]{{•w}} {{flagicon|BHR}} [[Husein al-Sajad]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Jin Watanabe (rukometaš)|Jin Watanabe]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Kyung-Shin Yoon]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Jae-Won Kang]]{{•w}} {{flagicon|KAT}} [[Ahmad Madadi]]{{•w}} {{flagicon|KUV}} [[Seif al-Davani]] {{nowrap end}} | group4 = Amerike | list4 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ARG}} [[Eduardo Gallardo]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Diego Simonet]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Pablo Simonet]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Sebastián Simonet]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[James Parker (rukometaš)|James Parker]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Leonel Maciel]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Thiagus dos Santos]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Jean-Pierre Dupoux]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Haniel Langaro]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Rudolph Hackbarth]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Rodrigo Salinas Muñoz]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Erwin Feuchtmann]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Esteban Salinas]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Rafael Capote]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Rolando Uríos]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Carlos Pérez (rukometaš)|Carlos Pérez]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Roberto Julián Duranona]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Julio Fis]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Frankis Marzo]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Ian Hüter]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Patrick Hüter]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Gary Hines]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Samuel Hoddersen]] {{nowrap end}} }} {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | title = Doprinosi o nogometašima | groupstyle = background-color:#AAD0FF; text-align:center; border:1px solid silver; | listclass = hlist | group1 = Europa | list1 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ALB}} [[Lorik Cana]]{{•w}} {{flagicon|ALB}} [[Armando Sadiku]]{{•w}} {{flagicon|ALB}} [[Klaus Gjasula]]{{•w}} {{flagicon|ALB}} [[Qazim Laçi]]{{•w}} {{flagicon|ALB}} [[Nedim Bajrami]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Alessandro Schöpf]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Aleksandar Dragović]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Stefan Lainer]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Michael Gregoritsch]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Christoph Baumgartner]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Saša Kalajdžić]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Maximilian Wöber]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Gernot Trauner]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Romano Schmid]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Kevin De Bruyne]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Marouane Fellaini]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Romelu Lukaku]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Dries Mertens]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Divock Origi]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Jan Vertonghen]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Axel Witsel]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Radja Nainggolan]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Toby Alderweireld]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Michy Batshuayi]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Yannick Carrasco]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Eden Hazard]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Adnan Januzaj]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Nacer Chadli]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Thomas Meunier]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Thibaut Courtois]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Thorgan Hazard]]{{•w}} {{flagicon|BUG}} [[Dimitar Berbatov]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Mirko Vučinić]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Predrag Mijatović]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Boban Bajković]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Dragoslav Jevrić]]{{•w}} {{flagicon|ČSSR}} [[Oldřich Nejedlý]]{{•w}} {{flagicon|ČSSR}} [[Antonín Panenka]]{{•w}} {{flagicon|ČSSR}} [[Josef Masopust]]{{•w}} {{flagicon|ČSSR}} [[Ivo Viktor]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Václav Pilař]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Petr Jiráček]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Jan Laštůvka]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Tomáš Hübschman]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Petr Čech]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Tomáš Rosický]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Jan Koller]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Karel Poborský]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Tomáš Necid]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Milan Škoda]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Patrik Schick]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Tomáš Holeš]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Robin Hranáč]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Lukáš Provod]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Nicklas Bendtner]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Michael Krohn-Dehli]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Yussuf Poulsen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Christian Eriksen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Simon Kjær]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Mathias Jørgensen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Nicolai Jørgensen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Lasse Schöne]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Pierre-Emile Højbjerg]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Mikkel Damsgaard]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Andreas Christensen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Joakim Mæhle]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Kasper Dolberg]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Martin Braithwaite]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Thomas Delaney]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Morten Hjulmand]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Bobby Charlton]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Kevin Keegan]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Paul Ince]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Gary Lineker]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Geoff Hurst]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Gordon Banks]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Peter Shilton]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[David Seaman]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Glen Johnson]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Danny Welbeck]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Theo Walcott]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[John Terry]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Steven Gerrard]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Gary Neville]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Owen Hargreaves]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Ashley Young]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Ashley Cole]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Joleon Lescott]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Wayne Rooney]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Sol Campbell]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Daniel Sturridge]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Raheem Sterling]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Luke Shaw]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Eric Dier]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jamie Vardy]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jack Grealish]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Marcus Rashford]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Harry Kane]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jesse Lingard]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Kieran Trippier]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jordan Henderson]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Harry Maguire]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Dele Alli]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jude Bellingham]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Bukayo Saka]]{{•w}} {{flagicon|EST}} [[Andres Oper]]{{•w}} {{flagicon|EST}} [[Martin Reim]]{{•w}} {{flagicon|FIN}} [[Joel Pohjanpalo]]{{•w}} {{flagicon|FIN}} [[Lukáš Hrádecký]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Fabien Barthez]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Lilian Thuram]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Marcus Thuram]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Patrick Vieira]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Thierry Henry]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Alou Diarra]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Claude Makélélé]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Florent Malouda]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Vikash Dhorasoo]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Alain Giresse]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Didier Deschamps]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Raymond Kopa]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Marius Trésor]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Marcel Desailly]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Luis Fernández]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Aimé Jacquet]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Nicolas Anelka]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Bixente Lizarazu]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Youri Djorkaeff]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Jean Vincent (fudbaler)|Jean Vincent]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Sylvain Wiltord]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Hugo Lloris]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Manuel Amoros]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Robert Pirès]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Franck Ribéry]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[David Trézéguet]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Raymond Domenech]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Samir Nasri]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Jérémy Ménez]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Yohan Cabaye]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Laurent Blanc]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Éric Abidal]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Olivier Giroud]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Blaise Matuidi]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Paul Pogba]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Moussa Sissoko]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Mathieu Valbuena]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Dimitri Payet]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Kingsley Coman]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Patrice Evra]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Antoine Griezmann]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Kylian Mbappé]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Benjamin Pavard]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Raphaël Varane]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Samuel Umtiti]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Presnel Kimpembe]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Adrien Rabiot]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Aurélien Tchouaméni]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Théo Hernandez]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Randal Kolo Muani]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Willy Sagnol]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Bradley Barcola]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[William Saliba]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Mike Maignan]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Youssouf Fofana (francuski fudbaler)|Youssouf Fofana]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Ousmane Dembélé]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Sokratis Papastatopulos]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Jorgos Karagunis]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Kostas Fortunis]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Teofanis Gekas]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Andreas Samaris]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Konstantinos Mitroglu]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Lazaros Hristodulopulos]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[José Holebas]]{{•w}} {{flagicon|GRU}} [[Georges Mikautadze]]{{•w}} {{flagicon|GRU}} [[Giorgi Mamardašvili]]{{•w}} {{flagicon|IRS}} [[Sean St Ledger]]{{•w}} {{flagicon|IRS}} [[Ciaran Clark]]{{•w}} {{flagicon|IRS}} [[Wes Hoolahan]]{{•w}} {{flagicon|IRS}} [[Robbie Brady]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Gylfi Sigurðsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Birkir Bjarnason]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Birkir Már Sævarsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Jón Daði Böðvarsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Arnór Ingvi Traustason]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Kolbeinn Sigþórsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Ragnar Sigurðsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Alfreð Finnbogason]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Gianluigi Buffon]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Antonio Cassano]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Mario Balotelli]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Riccardo Montolivo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Antonio Nocerino]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Alessandro Diamanti]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Roberto Di Matteo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Antonio Di Natale]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Andrea Pirlo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Claudio Marchisio]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Graziano Pellè]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Emanuele Giaccherini]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Éder (italijanski fudbaler)|Éder]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Giorgio Chiellini]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Leonardo Bonucci]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Andrea Barzagli]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Marco Parolo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Lorenzo Insigne]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Mattia De Sciglio]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Simone Zaza]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Matteo Darmian]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Manuel Locatelli]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Matteo Pessina]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Federico Chiesa]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Andrea Belotti]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Jorge Luiz Frello Filho|Jorginho]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Federico Bernardeschi]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Domenico Berardi]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Gianluigi Donnarumma]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Leonardo Spinazzola]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Alessandro Bastoni]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Riccardo Calafiori]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Mattia Zaccagni]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Gábor Király]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Zoltán Stieber]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Ádám Szalai]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Balázs Dzsudzsák]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Zoltán Gera]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Attila Fiola]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[András Schäfer]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Barnabás Varga]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Kevin Csoboth]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Ivan Tričkovski]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Edwin van der Sar]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Dirk Kuijt]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Ruud van Nistelrooij]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Marco van Basten]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Wesley Sneijder]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Giovanni van Bronckhorst]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Robin van Persie]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Bert van Marwijk]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Jetro Willems]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Arjen Robben]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Stefan de Vrij]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Jasper Cillessen]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Memphis Depay]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Leroy Fer]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Klaas-Jan Huntelaar]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Ron Vlaar]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Daley Blind]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Steven Berghuis]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Teun Koopmeiners]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Luuk de Jong]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Georginio Wijnaldum]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Patrick Kluivert]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Maarten Stekelenburg]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Wout Weghorst]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Denzel Dumfries]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Cody Gakpo]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Davy Klaassen]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Donyell Malen]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Xavi Simons]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Miroslav Klose]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jens Lehmann]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Michael Ballack]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Sami Khedira]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Marco Reus]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Arne Friedrich]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Philipp Lahm]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Marko Marin]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Lukas Podolski]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jürgen Klopp]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Mario Gómez]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Manuel Neuer]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} {{nowrap|[[Bastian Schweinsteiger]]}}{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Thomas Müller]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Mats Hummels]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[André Schürrle]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Joachim Löw]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Shkodran Mustafi]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jérôme Boateng]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Julian Draxler]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Joshua Kimmich]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jonas Hector]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Robin Gosens]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Leon Goretzka]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Youssoufa Moukoko]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Niclas Füllkrug]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Florian Wirtz]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jamal Musiala]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Robert Andrich]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Antonio Rüdiger]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Emre Can]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Bartosz Bosacki]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Łukasz Fabiański]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Artur Boruc]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Tomasz Kuszczak]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Mariusz Lewandowski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Piotr Giza]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Ireneusz Jeleń]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Jakub Błaszczykowski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Włodzimierz Smolarek]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Robert Lewandowski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Arkadiusz Milik]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Kamil Glik]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Grzegorz Krychowiak]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Thiago Cionek]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Jan Bednarek]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Karol Linetty]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Piotr Zieliński]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Kacper Kozłowski (fudbaler)|Kacper Kozłowski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Adam Buksa]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Krzysztof Piątek]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Képler Laveran Lima Ferreira|Pepe]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[José Mourinho]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Luís Figo]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Cristiano Ronaldo]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Silvestre Varela]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Hélder Postiga]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[João Moutinho]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Bruno Alves]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Renato Sanches]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Ricardo Quaresma]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Éder (portugalski fudbaler)|Éder]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Rui Patrício]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Raphaël Guerreiro]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Diogo Jota]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Ricardo Horta]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Gonçalo Ramos]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Francisco Conceição]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Mircea Lucescu]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Răzvan Raţ]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Ciprian Marica]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Bogdan Stancu]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Vlad Chiricheș]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Răzvan Marin]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Denis Drăguș]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Nicolae Stanciu (fudbaler, rođen 1993.)|Nicolae Stanciu]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Roman Pavljučenko]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Konstantin Zirjanov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Andrej Aršavin]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Dmitri Torbinski]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Alan Dzagojev]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Roman Širokov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Aleksandar Kokorin]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Aleksandar Keržakov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Vasilij Berezucki]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Aleksej Berezucki]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Sergej Ignaševič]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Denis Glušakov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Denis Čerišev]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Artem Dzjuba]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Fjodor Smolov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Mário Fernandes (fudbaler)|Mário Fernandes]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Daler Kuzjajev]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Aleksej Mirančuk]]{{•w}} {{flagicon|SJI}} [[Gareth McAuley]]{{•w}} {{flagicon|SJI}} [[Niall McGinn]]{{•w}} {{flagicon|SMK}} [[Ezđan Alioski]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Ondrej Duda]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Vladimír Weiss (fudbaler rođen 1989.)|Vladimír Weiss III]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Marek Hamšík]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Martin Dúbravka]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Juraj Kucka]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Ivan Schranz]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Erik Janža]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Josip Iličić]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Jure Balkovec]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Milan Jovanović]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Marko Pantelić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Miloš Krasić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Zdravko Kuzmanović]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Vladan Lukić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Ilija Petković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Filip Kasalica]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Dragan Stojković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Branislav Ivanović]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Boško Janković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Vlada Avramov]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Aleksandar Mitrović (fudbaler)|Aleksandar Mitrović]]{{•w}} {{flagicon|ŠKO}} [[Callum McGregor]]{{•w}} {{flagicon|ŠKO}} [[Ryan Porteous]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Juan Gutiérrez Moreno|Juanito]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[David de Gea]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Cesc Fàbregas]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Javier Clemente]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[David Silva]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jesús Navas]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Xabi Alonso]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Gerard Piqué]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Sergio Ramos]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jordi Alba]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Álvaro Morata]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Nolito]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Nacho (fudbaler rođen 1990.)|Nacho]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Diego Costa]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Iago Aspas]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Isco]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Koke (fudbaler rođen 1992.)|Koke]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[José Antonio Reyes]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Gerard Moreno (fudbaler)|Gerard Moreno]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Aymeric Laporte]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Pablo Sarabia]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Ferran Torres]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Pedri]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Mikel Oyarzabal]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Rodri (fudbaler, rođen 1996.)|Rodri]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Marco Asensio]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Carlos Soler (fudbaler)|Carlos Soler]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Fabián Ruiz]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Lamine Yamal]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Nico Williams]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Robin Le Normand]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Mikel Merino]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Viktor Claesson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Andreas Isaksson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Olof Mellberg]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Sebastian Larsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Zlatan Ibrahimović]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Andreas Granqvist]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Ola Toivonen]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Ludwig Augustinsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Emil Forsberg]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Sven-Göran Eriksson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Blerim Džemaili]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Ludovic Magnin]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Admir Mehmedi]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Haris Seferović]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Granit Xhaka]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Xherdan Shaqiri]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Breel Embolo]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Fabian Schär]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Stephan Lichtsteiner]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Ricardo Rodríguez (fudbaler)|Ricardo Rodríguez]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Steven Zuber]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Josip Drmić]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Yann Sommer]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Manuel Akanji]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Ruben Vargas]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Denis Zakaria]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Remo Freuler]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Michel Aebischer]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Kwadwo Duah]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Dan Ndoye]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Zeki Amdouni]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Nihat Kahveci]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Semih Şentürk]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Volkan Demirel]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Uğur Boral]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Hamit Altıntop]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Emre Mor]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Ozan Tufan]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Burak Yılmaz]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Merih Demiral]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Çağlar Söyüncü]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Ahmet Yılmaz Çalık]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Halil Dervişoğlu]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[İrfan Kahveci]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Kerem Aktürkoğlu]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Mert Müldür]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Samet Akaydin]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Hakan Çalhanoğlu]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Cenk Tosun]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Andrij Ševčenko]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Andrij Pjatov]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Oleksandr Šovkovski]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Bohdan Šust]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Andrij Vorobjej]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Anatolij Timoščuk]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Oleh Husjev]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Maksim Kalinjičenko]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Oleksij Bjelik]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Vjačeslav Ševčuk]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Andrij Jarmolenko]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Roman Jaremčuk]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Ruslan Malinovskij]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Artem Dovbik]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Mikola Šaparenko]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Hal Robson-Kanu]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Neil Taylor (fudbaler)|Neil Taylor]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Ashley Williams (fudbaler)|Ashley Williams]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Sam Vokes]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Joe Allen (fudbaler rođen 1990.)|Joe Allen]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Kieffer Moore]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Connor Roberts (fudbaler, rođen 1995.)|Connor Roberts]] {{nowrap end}} | group2 = Afrika | list2 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ANG}} [[Luís Oliveira Gonçalves]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Flávio da Silva Amado|Flávio]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Akwá]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Manucho]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Nando Rafael]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Rui Marques]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Gilberto (angolski fudbaler)|Gilberto]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Abdelmoumene Djabou]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Islam Slimani]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Yacine Brahimi]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Sofiane Feghouli]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Rafik Halliche]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Stéphane Sessègnon]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Moussa Latoundji]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Oumar Tchomogo]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Mohamed Salah]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Ahmed Fathi]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Essam al-Hadari]]{{•w}} {{flagicon|Zlatna Obala}} [[Arthur Wharton]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Sammy Adjei]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Samuel Kuffour]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Stephen Appiah]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Kevin-Prince Boateng]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Emmanuel Frimpong]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Tony Yeboah]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Abedi Pele]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Asamoah Gyan]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Sulley Muntari]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Richard Kingson]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[André Ayew]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[John Boye]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Osman Bukari]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Mohammed Kudus]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Mohammed Salisu]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Iñaki Williams]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Joël Matip]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Roger Milla]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Jean-Charles Castelletto]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Eric Maxim Choupo-Moting]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Vincent Aboubakar]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Aziz Bouhaddouz]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Khalid Boutaïb]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Youssef En-Nesyri]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Nayef Aguerd]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Hakim Ziyech]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Romain Saïss]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Zakaria Aboukhlal]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Badr Benoun]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Abdelhamid Sabiri]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Achraf Dari]]{{•w}} {{flagicon|Nigerija}} [[Joseph Yobo]]{{•w}} {{flagicon|Nigerija}} [[Ahmed Musa]]{{•w}} {{flagicon|Nigerija}} [[Victor Moses]]{{•w}} {{flagicon|NGA}} [[Oghenekaro Etebo]]{{•w}} {{flagicon|CIV}} [[Didier Drogba]]{{•w}} {{flagicon|CIV}} [[Wilfried Bony]]{{•w}} {{flagicon|CIV}} [[Gervinho]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Ibrahima Gueye]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[M'Baye Niang]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Sadio Mané]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Moussa Wagué]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Kalidou Koulibaly]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Famara Diédhiou]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Boulaye Dia]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Bamba Dieng]]{{•w}} {{flagicon|TOG}} [[Kossi Agassa]]{{•w}} {{flagicon|TOG}} [[Alaixys Romao]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Ferjani Sassi]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Yassine Meriah]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Wahbi Khazri]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Dylan Bronn]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Fakhreddine Ben Youssef]] {{nowrap end}} | group3 = Azija i Oceanija | list3 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Tim Cahill]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Mark Schwarzer]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Archie Thompson]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Harry Kewell]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Mile Jedinak]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Mark Bresciano]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Aziz Behich]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Daniel Arzani]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Craig Goodwin]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Mathew Leckie]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Roy Krishna]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Esala Masi]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Reza Gučan-Nežad]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Mehdi Taremi]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Karim Ansarifard]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Ruzbeh Češmi]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Ramin Rezaijan]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Hidetoshi Nakata]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Keisuke Honda]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Shinji Okazaki]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Ao Tanaka]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Kaoru Mitoma]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Daizen Maeda]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Koo Ja-cheol]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Lee Keun-ho]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Son Heung-min]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Hong Myeong-bo]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Kim Young-gwon]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Jo Gyu-seong]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Hwang Hui-chan]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Baek Seung-ho]]{{•w}} {{flagicon|KAT}} [[Sād al-Šēb]]{{•w}} {{flagicon|KAT}} [[Mohammed Muntari]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Shane Smeltz]]{{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Salman al-Faradž]]{{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Fahad al-Muvalad]]{{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Salem al-Davsari]]{{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Saleh al-Šehri]]{{•w}} {{flagicon|Sjeverna Koreja}} [[Ji Yun-Nam]]{{•w}} {{flagicon|Sjeverna Koreja}} [[Pak Sŭng-jin]]{{•w}} {{flagicon|Sjeverna Koreja}} [[Ri Dong-un]]{{•w}} {{flagicon|Sjeverna Koreja}} [[Yang Sŭng-kuk]] {{nowrap end}} | group4 = Amerike | list4 = {{nowrap begin}} {{flagicon|HON}} [[Noel Valladares]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Carlo Costly]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Maynor Figueroa]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[José Cardona]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Porfirio Armando Betancourt]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Gilberto Yearwood]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Wilson Palacios]] {{•w}} {{flagicon|HON}} [[Milton Palacios]] {{•w}} {{flagicon|HON}} [[Jerry Palacios]] {{•w}} {{flagicon|HON}} [[Johnny Palacios]] {{•w}} {{flagicon|KAN}} [[Alphonso Davies]] {{•w}} {{flagicon|KAN}} [[Atiba Hutchinson]] {{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Paulo Wanchope]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Joel Campbell]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Walter Centeno]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Rolando Fonseca]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Óscar Duarte]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Marco Ureña]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Bryan Ruiz]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Celso Borges]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Giancarlo González]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Christian Bolaños]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Michael Umaña]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Kendall Waston]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Yeltsin Tejeda]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Keysher Fuller]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Juan Pablo Vargas]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Tomás Fernández]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[José Magriñá]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Héctor Socorro]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Oribe Peralta]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Rafael Márquez]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Andrés Guardado]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Javier Hernández Balcázar|Javier Hernández]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Giovani dos Santos]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Hirving Lozano]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Edson Álvarez]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Henry Martín]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Luis Chávez (fudbaler)|Luis Chávez]]{{•w}} {{flagicon|PAN}} [[Felipe Baloy]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Clint Dempsey]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[John Anthony Brooks|John Brooks]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Jermaine Jones]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Julian Green]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Timothy Weah]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Haji Wright]]{{•w}} {{flagicon|TIT}} [[Dwight Yorke]] {{flagicon|ARG}} [[Diego Maradona]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Marcos Rojo]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Ezequiel Garay]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Gabriel Mercado]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Enzo Fernández (fudbaler, rođen 2001.)|Enzo Fernández]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Alexis Mac Allister]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Julián Álvarez (fudbaler)|Julián Álvarez]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Nahuel Molina]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Gonzalo Montiel]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Leandro Paredes]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Dida]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Adriano]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Kaká]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Pelé]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Marcelo]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Oscar (fudbaler rođen 1991)|Oscar]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[David Luiz]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Fernandinho (fudbaler)|Fernandinho]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Thiago Silva]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Willian Borges da Silva|Willian]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Hulk (fudbaler)|Hulk]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Zico]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Leônidas da Silva]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Leovegildo Lins da Gama Júnior|Júnior]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Philippe Coutinho]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Paulinho]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Renato Augusto]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Richarlison]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Lucas Paquetá]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Rodrygo]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Pedro (fudbaler, rođen 1997.)|Pedro]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Marquinhos]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Alexis Sánchez]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Jean Beausejour]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Jorge Valdívia]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Charles Aránguiz]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Mauricio Pinilla]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Gonzalo Jara]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Marcelo Díaz]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Enner Valencia]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Hernán Galíndez]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Piero Hincapié]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Jeremy Sarmiento]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Moisés Caicedo]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Mario Yepes]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Pablo Armero]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Teófilo Gutiérrez]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[James Rodríguez]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Juan Guillermo Cuadrado|Juan Cuadrado]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Jackson Martínez]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Juan Fernando Quintero|Juan Quintero]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Carlos Sánchez Moreno|Carlos Sánchez]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Faryd Mondragón]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Yerry Mina]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Carlos Bacca]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Mateus Uribe]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Luis Muriel]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Radamel Falcao]]{{•w}} {{flagicon|PAR}} [[José Luis Chilavert]]{{•w}} {{flagicon|PER}} [[Christian Cueva]]{{•w}} {{flagicon|PER}} [[André Carrillo]]{{•w}} {{flagicon|PER}} [[Paolo Guerrero]]{{•w}} {{flagicon|PER}} [[Teófilo Cubillas]]{{•w}} {{flagicon|SUR}} [[Humphrey Mijnals]]{{•w}} {{flagicon|SUR}} [[André Kamperveen]]{{•w}} {{flagicon|URU}} [[Maximiliano Pereira|Maxi Pereira]]{{•w}} {{flagicon|URU}} [[José María Giménez]]{{•w}} {{flagicon|URU}} [[Pedro Rocha]]{{•w}} {{flagicon|URU}} [[Giorgian de Arrascaeta]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Juan Arango]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Rafael Dudamel]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Salomón Rondón]] {{nowrap end}} }} mc979szoloigmtgmjyldaefkwyvn6nf 42471595 42471579 2025-06-15T13:45:41Z Edgar Allan Poe 29250 /* Općenito */ 42471595 wikitext text/x-wiki <center> <div style="font-family: Optima, Trebuchet MS, sans-serif"> <div style="background:white; border:thin solid blue; padding:;.1em; margin: 0em 1em 1em 1em"> <div style="border: thick solid #DDDDCC;thin solid yellow"> <div style="border: thin solid blue; padding-top:.6em"> {| style="font-family:Optima, Trebuchet MS, sans-serif;" | <center>[[File:Edgar Allan Poe 2.jpg|96px|link=Korisnik:Edgar Allan Poe]]</center> | <center>[[File:Louis-Michel van Loo 001.jpg|96px|link=Razgovor sa korisnikom:Edgar Allan Poe]]</center> | <center>[[File:Piet Mondrian and Pétro van Doesburg.jpg|x120px|link=Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi]]</center> | <center>[[File:Benedetto da maiano, incoronazione di ferdinando I d'aragona e sei musici, 1490 ca., 01.JPG|x120px|link=Korisnik:Edgar Allan Poe/Nagrade]]</center> |- | style="margin-top:-.5em" | <center>[[Korisnik:Edgar Allan Poe|Korisnička stranica]]</center> | <center>[[Razgovor sa korisnikom:Edgar Allan Poe|Razgovor]]</center> | <center>[[Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi|Doprinosi]]</center> | <center>[[Korisnik:Edgar Allan Poe/Nagrade|Nagrade]]</center> |- | colspan=7 | <hr> |- | colspan=7 style="padding:.3em; font-family:Helvetica, Arial, Verdana, sans-serif" | <center>'''Poruku mi možete ostaviti [https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Razgovor_sa_korisnikom:Edgar_Allan_Poe&action=edit&section=new ovdje]'''</center> |} </div> </div> </div> </div> </center> Ovdje se nalazi '''popis članaka koje sam napisao ili nadopunio''' tokom svog rada na ovoj Wikipediji, poredan tematski. ==Književnost== {| style="border-spacing: 2px; border: 1px solid darkgray;" width="100%" |- ! style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" colspan="5" | '''Književnost''' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" width="15%"| '''Općenito''' | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="4"| {{small|1.}} [[Ekspresionizam]] • {{small|2.}} [[Gotička fikcija]] • {{small|3.}} [[Humanizam]] • {{small|4.}} [[Klasicizam]] • {{small|5.}} [[Galgenhumor]] • {{small|6.}} ''[[Nouveau roman]]'' • {{small|7.}} [[Južnjačka gotika]] • {{small|8.}} [[Struja svijesti (književnost)|Struja svijesti]] • {{small|9.}} [[Izgubljeni grad (fikcija)]] • {{small|10.}} [[Čehovljev pištolj]] |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" width="15%"| '''Književne nagrade''' | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="4"| {{small|1.}} [[Nagrada Agatha]] • {{small|2.}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Nobelova nagrada za književnost]] • {{small|3.}} [[NIN-ova nagrada]] • {{small|4.}} [[Velika nagrada za teatar Francuske akademije]] |- ! style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" colspan="5" | '''Nacionalne književnosti''' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid silver; background-color:#AAD0FF;" width="15%"| '''Općenito''' | style="font-size:smaller; text-align: left"colspan="4"| {{small|1.}} [[Kostarikanska književnost]] |- ! style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" colspan="5" | {{flagicon|ENG}} '''Engleska književnost''' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="15%"| '''Autori''' | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="4"| {{small|1.}} [[Douglas Adams]] • {{small|2.}} [[Jane Austen]] • {{small|3.}} [[George Bellairs]] • {{small|4.}} [[Anne Brontë]] • {{small|5.}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Lewis Carroll]] • {{small|6.}} [[Geoffrey Chaucer]] • {{small|7.}} [[Gilbert Keith Chesterton]] • {{small|8.}} [[Agatha Christie]] • {{small|9.}} [[Daniel Defoe]] • {{small|10.}} [[Adrian Conan Doyle]] • {{small|11.}} [[Arthur Conan Doyle]] • {{small|12.}} [[Gervase od Tilburyja]] • {{small|13.}} [[John le Carré]] • {{small|14.}} [[Karoline Leach]] • {{small|15.}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Bertrand Russell]] • {{small|16.}} [[Edgar Wallace]] |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" colspan="5"| '''Djela''' |- | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="2" rowspan="2" | # ''[[Titus Andronicus]]'' # ''[[A Christmas Carol]]'' # ''[[Through the Looking-Glass]]'' ("[[The Walrus and the Carpenter]]" • "[[Haddocks' Eyes]]") # ''[[Euclid and his Modern Rivals]]'' # ''[[The Nursery "Alice"]]'' # [[:kategorija:Djela Agathe Christie|djela Agathe Christie]] ([[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Ten Little Niggers]]'') # ''[[The Floating Admiral]]'' # ''[[Animal Farm]]'' # ''[[Our Story (knjiga)|Our Story]]'' # ''[[Born Fighter]]'' # ''[[My Story (Ronnie Kray)|My Story]]'' # ''[[In the Shadow of the Dreamchild]]'' # ''[[A Way of Life: Over Thirty Years of Blood, Sweat and Tears]]'' # ''[[The Constant Gardener]]'' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" colspan="3"| '''Sherlock Holmes''' |- | style="font-size:smaller; text-align: left" colspan="3" | "[[How Watson Learned the Trick]]" • ''[[The Adventures of Sherlock Holmes]]'' ("[[A Scandal in Bohemia]]" • "[[The Adventure of the Red-Headed League|The Red-Headed League]]" • "[[The Man with the Twisted Lip]]" • "[[The Adventure of the Copper Beeches|The Copper Beeches]]" • "[[The Adventure of the Blue Carbuncle|The Blue Carbuncle]]" • "[[The Adventure of the Speckled Band|The Speckled Band]]" • "[[The Adventure of the Noble Bachelor|The Noble Bachelor]]" • "[[The Boscombe Valley Mystery]]" • "[[A Case of Identity]]" • "[[The Adventure of the Beryl Coronet|The Beryl Coronet]]" • "[[The Adventure of the Engineer's Thumb|The Engineer's Thumb]]" • "[[The Five Orange Pips]]") • ''[[The Memoirs of Sherlock Holmes]]'' ("[[Silver Blaze]]" • "[[The Adventure of the Cardboard Box|The Cardboard Box]]" • "[[The Adventure of the Yellow Face|The Yellow Face]]" • "[[The Adventure of the Stockbroker's Clerk|The Stockbroker's Clerk]]" • "[[The Adventure of the Gloria Scott|The ''Gloria Scott'']]" • "[[The Adventure of the Reigate Squire|The Reigate Squire]]" • "[[The Adventure of the Musgrave Ritual|The Musgrave Ritual]]" • "[[The Adventure of the Crooked Man|The Crooked Man]]" • "[[The Adventure of the Resident Patient|The Resident Patient]]" • "[[The Adventure of the Greek Interpreter|The Greek Interpreter]]" • "[[The Adventure of the Naval Treaty|The Naval Treaty]]" • "[[The Final Problem]]") • ''[[The Return of Sherlock Holmes]]'' ("[[The Adventure of the Empty House|The Empty House]]" • "[[The Adventure of the Norwood Builder|The Norwood Builder]]" • "[[The Adventure of the Dancing Men|The Dancing Men]]" • "[[The Adventure of the Solitary Cyclist|The Solitary Cyclist]]" • "[[The Adventure of the Priory School|The Priory School]]" • "[[The Adventure of Black Peter|Black Peter]]" • "[[The Adventure of Charles Augustus Milverton|Charles Augustus Milverton]]" • "[[The Adventure of the Six Napoleons|The Six Napoleons]]" • "[[The Adventure of the Three Students|The Three Students]]" • "[[The Adventure of the Golden Pince-Nez|The Golden Pince-Nez]]" • "[[The Adventure of the Missing Three-Quarter|The Missing Three-Quarter]]" • "[[The Adventure of the Abbey Grange|The Abbey Grange]]" • "[[The Adventure of the Second Stain|The Second Stain]]") • ''[[His Last Bow]]'' ("[[The Adventure of Wisteria Lodge|Wisteria Lodge]]" • "[[The Adventure of the Red Circle|The Red Circle]]" • "[[The Adventure of the Bruce-Partington Plans|The Bruce-Partington Plans]]" • "[[The Adventure of the Dying Detective|The Dying Detective]]" • "[[The Disappearance of Lady Frances Carfax|Lady Frances Carfax]]" • "[[The Adventure of the Devil's Foot|The Devil's Foot]]" • "[[His Last Bow (priča)|His Last Bow]]") • ''[[The Case-Book of Sherlock Holmes]]'' ("[[The Adventure of the Mazarin Stone|The Mazarin Stone]]" • "[[The Problem of Thor Bridge|Thor Bridge]]" • "[[The Adventure of the Creeping Man|The Creeping Man]]" • "[[The Adventure of the Sussex Vampire|The Sussex Vampire]]" • "[[The Adventure of the Three Garridebs|The Three Garridebs]]" • "[[The Adventure of the Illustrious Client|The Illustrious Client]]" • "[[The Adventure of the Three Gables|The Three Gables]]" • "[[The Adventure of the Blanched Soldier|The Blanched Soldier]]" • "[[The Adventure of the Lion's Mane|The Lion's Mane]]" • "[[The Adventure of the Retired Colourman|The Retired Colourman]]" • "[[The Adventure of the Veiled Lodger|The Veiled Lodger]]" • "[[The Adventure of Shoscombe Old Place|Shoscombe Old Place]]") • ''[[The Valley of Fear]]'' • ''[[A Study in Scarlet]]'' • ''[[The Sign of the Four]]'' • ''[[The Hound of the Baskervilles]]'' ---- {{small|1.}} ''[[The Exploits of Sherlock Holmes]]'' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" colspan="5"| '''Likovi i franšize''' |- style="text-align: center;" | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''Sherlock Holmes''' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''Agatha Christie''' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''''Harry Potter''''' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''Carrollova ''Alice''''' | style="border: 1px solid #C8102E; background-color:white; color:#C8102E;" width="20%"| '''Ostalo''' |- style="font-size:smaller; text-align: left" | | # [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Sherlock Holmes]] # [[Dr. Watson]] # [[Sebastian Moran]] # [[Inspektor Lestrade]] # [[Mycroft Holmes]] # [[Profesor Moriarty]] # [[Irene Adler]] # [[Mary Morstan]] ---- # [[Klub Diogenes]] | # [[Hercule Poirot]] # [[Miss Marple]] # [[Tommy i Tuppence]] # [[Viši inspektor Japp]] # [[Arthur Hastings]] # [[Parker Pyne]] # [[Ariadne Oliver]] # [[Gospođica Lemon]] | # [[Sirius Black]] # [[Remus Lupin]] # [[Severus Snape]] # [[Armando Dippet]] # [[Gabrielle Delacour]] # [[Alastor Moody]] # [[Barty Crouch]] # [[Phineas Nigellus Black]] | # [[Jubjub]] # [[Bijeli Skakač (Through the Looking-Glass)|Bijeli Skakač]] # [[Ovca (Through the Looking-Glass)|Ovca]] # [[Crveni Kralj (Through the Looking-Glass)|Crveni Kralj]] # [[Grifon (Alice's Adventures in Wonderland)|Grifon]] # [[Alice (Alice's Adventures in Wonderland)|Alice]] # [[Ludi Šeširdžija]] # [[Gusjenica (Alice's Adventures in Wonderland)|Gusjenica]] | # [[James Bond (lik)]] |} ===Engleska književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja engleske književnosti |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |belowstyle= text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |above= |group1 = Pisci |list1= [[Gervase Tilburyski]] • [[Geoffrey Chaucer]] • [[Daniel Defoe]] • [[Jane Austen]] • [[Anne Brontë]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Lewis Carroll]] • [[Arthur Conan Doyle]] • [[Gilbert Keith Chesterton]] • [[Edgar Wallace]] • [[Adrian Conan Doyle]] • [[Agatha Christie]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Bertrand Russell]] • [[George Bellairs]] • [[Douglas Adams]] • [[John le Carré]] • [[Karoline Leach]] |group2 = Djela |list2= ''[[A Christmas Carol]] • [[Through the Looking-Glass]] ''("[[The Walrus and the Carpenter]]" • "[[Haddocks' Eyes]]")'' • [[Euclid and his Modern Rivals]] • [[The Nursery "Alice"]] • [[A Study in Scarlet]] • [[The Sign of the Four]] • [[The Hound of the Baskervilles]] • [[The Floating Admiral]] • ''[[:kategorija:Djela Agathe Christie|Djela Agathe Christie]] ([[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Ten Little Niggers]]'')'' • [[Animal Farm]] • [[The Exploits of Sherlock Holmes]] • [[Our Story (knjiga)|Our Story]] • [[Born Fighter]] • [[A Way of Life: Over Thirty Years of Blood, Sweat and Tears]] • [[My Story (Ronnie Kray)|My Story]] • [[In the Shadow of the Dreamchild]] • [[The Constant Gardener]]'' • "[[How Watson Learned the Trick]]" • ''[[The Adventures of Sherlock Holmes]]'' ("[[A Scandal in Bohemia]]" • "[[The Adventure of the Red-Headed League|The Red-Headed League]]" • "[[The Man with the Twisted Lip]]" • "[[The Adventure of the Copper Beeches|The Copper Beeches]]" • "[[The Adventure of the Blue Carbuncle|The Blue Carbuncle]]" • "[[The Adventure of the Speckled Band|The Speckled Band]]" • "[[The Adventure of the Noble Bachelor|The Noble Bachelor]]" • "[[The Boscombe Valley Mystery]]" • "[[A Case of Identity]]" • "[[The Adventure of the Beryl Coronet|The Beryl Coronet]]" • "[[The Adventure of the Engineer's Thumb|The Engineer's Thumb]]" • "[[The Five Orange Pips]]") • ''[[The Memoirs of Sherlock Holmes]]'' ("[[Silver Blaze]]" • "[[The Adventure of the Cardboard Box|The Cardboard Box]]" • "[[The Adventure of the Yellow Face|The Yellow Face]]" • "[[The Adventure of the Stockbroker's Clerk|The Stockbroker's Clerk]]" • "[[The Adventure of the Gloria Scott|The ''Gloria Scott'']]" • "[[The Adventure of the Reigate Squire|The Reigate Squire]]" • "[[The Adventure of the Musgrave Ritual|The Musgrave Ritual]]" • "[[The Adventure of the Crooked Man|The Crooked Man]]" • "[[The Adventure of the Resident Patient|The Resident Patient]]" • "[[The Adventure of the Greek Interpreter|The Greek Interpreter]]" • "[[The Adventure of the Naval Treaty|The Naval Treaty]]" • "[[The Final Problem]]") • ''[[The Return of Sherlock Holmes]]'' ("[[The Adventure of the Empty House|The Empty House]]" • "[[The Adventure of the Norwood Builder|The Norwood Builder]]" • "[[The Adventure of the Dancing Men|The Dancing Men]]" • "[[The Adventure of the Solitary Cyclist|The Solitary Cyclist]]" • "[[The Adventure of the Priory School|The Priory School]]" • "[[The Adventure of Black Peter|Black Peter]]" • "[[The Adventure of Charles Augustus Milverton|Charles Augustus Milverton]]" • "[[The Adventure of the Six Napoleons|The Six Napoleons]]" • "[[The Adventure of the Three Students|The Three Students]]" • "[[The Adventure of the Golden Pince-Nez|The Golden Pince-Nez]]" • "[[The Adventure of the Missing Three-Quarter|The Missing Three-Quarter]]" • "[[The Adventure of the Abbey Grange|The Abbey Grange]]" • "[[The Adventure of the Second Stain|The Second Stain]]") • ''[[His Last Bow]]'' ("[[The Adventure of Wisteria Lodge|Wisteria Lodge]]" • "[[The Adventure of the Red Circle|The Red Circle]]" • "[[The Adventure of the Bruce-Partington Plans|The Bruce-Partington Plans]]" • "[[The Adventure of the Dying Detective|The Dying Detective]]" • "[[The Disappearance of Lady Frances Carfax|Lady Frances Carfax]]" • "[[The Adventure of the Devil's Foot|The Devil's Foot]]" • "[[His Last Bow (priča)|His Last Bow]]") • ''[[The Case-Book of Sherlock Holmes]]'' ("[[The Adventure of the Mazarin Stone|The Mazarin Stone]]" • "[[The Problem of Thor Bridge|Thor Bridge]]" • "[[The Adventure of the Creeping Man|The Creeping Man]]" • "[[The Adventure of the Sussex Vampire|The Sussex Vampire]]" • "[[The Adventure of the Three Garridebs|The Three Garridebs]]" • "[[The Adventure of the Illustrious Client|The Illustrious Client]]" • "[[The Adventure of the Three Gables|The Three Gables]]" • "[[The Adventure of the Blanched Soldier|The Blanched Soldier]]" • "[[The Adventure of the Lion's Mane|The Lion's Mane]]" • "[[The Adventure of the Retired Colourman|The Retired Colourman]]" • "[[The Adventure of the Veiled Lodger|The Veiled Lodger]]" • "[[The Adventure of Shoscombe Old Place|Shoscombe Old Place]]") • ''[[The Valley of Fear]]'' • ''[[Titus Andronicus]]'' |group3 = Likovi |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |group1 = Holmes |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Sherlock Holmes]] • [[Dr. Watson]] • [[Sebastian Moran]] • [[Inspektor Lestrade]] • [[Mycroft Holmes]] • [[Profesor Moriarty]] • [[Irene Adler]] • [[Mary Morstan]] |group2 = ''Harry Potter'' |list2= [[Sirius Black]] • [[Remus Lupin]] • [[Severus Snape]] • [[Armando Dippet]] • [[Gabrielle Delacour]] • [[Alastor Moody]] • [[Barty Crouch]] • [[Phineas Nigellus Black]] |group3 = ''Alice'' |list3= [[Jubjub]] • [[Bijeli Skakač (Through the Looking-Glass)|Bijeli Skakač]] • [[Ovca (Through the Looking-Glass)|Ovca]] • [[Crveni Kralj (Through the Looking-Glass)|Crveni Kralj]] • [[Grifon (Alice's Adventures in Wonderland)|Grifon]] • [[Alice (Alice's Adventures in Wonderland)|Alice]] • [[Ludi Šeširdžija]] • [[Gusjenica (Alice's Adventures in Wonderland)|Gusjenica]] |group4 = Christie |list4= [[Hercule Poirot]] • [[Miss Marple]] • [[Tommy i Tuppence]] • [[Viši inspektor Japp]] • [[Arthur Hastings]] • [[Parker Pyne]] • [[Ariadne Oliver]] • [[Gospođica Lemon]] }} |group4=Ostalo |list4= [[Klub Diogenes]] |below= }} ===Francuska književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja francuske književnosti |groupstyle = text-align:center; color:#FFFFFF; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#FFFFFF;background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |belowstyle= text-align:center; color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |groupstyle = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |above= [[Francuska književnost|<span style="color:white">Francuska književnost</span>]] |group1 = Pisci |list1= ''[[La Pléiade]]'' ([[Pierre de Ronsard]] • [[Joachim du Bellay]]) • [[Margarita od Navarre]] • [[Clément Marot]] • [[Théodore-Agrippa d'Aubigné]] • [[Jean de La Fontaine]] • [[Molière]] • [[Alphonse de Lamartine]] • [[Alexandre Dumas (sin)|Alexandre Dumas, ''fils'']] • [[Alexandre Dumas (otac)|Alexandre Dumas, ''père'']] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Victor Hugo]] • [[Sully Prudhomme]] • [[Frédéric Mistral]] • [[Louis Aragon]] • [[Roger Martin du Gard]] • [[Eugène Ionesco]] • [[Jean-Paul Sartre]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Albert Camus]] • [[Jacques Prévert]] • [[François Villon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[André Malraux]] • [[Jean Genet]] • [[Max Jacob]] • [[François-René de Chateaubriand]] • [[Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais]] • [[George Sand]] • [[Paul Claudel]] • [[François Mauriac]] • [[Patrick Modiano]] • [[Romain Rolland]] • [[Claude Simon]] • [[Saint-John Perse]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Jean Anouilh]] |group2 = Djela |list2= ''[[La Chanson de Roland]] • [[Roman de la Rose]] • [[L'Avare ou l'École du mensonge]] • [[Bug-Jargal]] • [[Le Rhin]] • [[Torquemada (drama)|Torquemada]] • [[L'Éducation sentimentale]] • [[Madame Bovary]] • [[Les Rougon-Macquart, Histoire naturelle et sociale d'une famille sous le Second Empire]] ''(''[[Germinal]] • [[Nana (roman)|Nana]]'')'' • [[La Nausée]] • ''[[:Kategorija:Djela Eugènea Ionescoa|djela Eugènea Ionescoa]]'' • [[En attendant Godot]]'' • ''[[À l'échelle humaine]]'' • [[:Kategorija:Djela Andréa Malrauxa|djela Andréa Malrauxa]] • ''[[Le Barbier de Séville]]'' • ''[[Le Mariage de Figaro]]'' • ''[[La Mère coupable]]'' • ''[[Hernani (drama)|Hernani]]'' • "[[Le Bateau ivre]]" • ''[[Les Fleurs du mal]]'' • [[:Kategorija:Djela Jeana Anouilha|djela Jeana Anouilha]] (osim ''Becketa''; [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Antigone]]'') |below= [[Emma Bovary|<span style="color:white">Emma Bovary</span>]] • [[Bérenger|<span style="color:white">Bérenger</span>]] }} ===Ruska književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja ruske književnosti |abovestyle=text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |belowstyle= text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |groupstyle = text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |above= [[Ruska književnost|<span style="color:white">Ruska književnost</span>]] (nedovršeno) |group1 = Pisci |list1= [[Ivan Krilov]] • [[Ivan Gončarov]] • [[Aleksandar Blok]] • [[Isak Babelj]] • [[Andrej Platonov]] • [[Danil Harms]] • [[Mihail Šolohov]] • [[Vladimir Dudincev]] • [[Eduard Limonov]] |group2 = Djela |list2= ''[[Šinelj]] • [[Zločin i kazna]] • [[Tri sestre]]'' |below= }} ===Američka književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja američke književnosti |abovestyle=text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |belowstyle= text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |groupstyle = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |above= |group1 = Pisci |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Edgar Allan Poe]] ([[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Smrt Edgara Allana Poea|smrt]] • [[Bibliografija Edgara Allana Poea|bibliografija]]) • [[Emily Dickinson]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[William Faulkner]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[H. P. Lovecraft]] ([[:Kategorija:H. P. Lovecraft|kategorija]]) |group2 = Djela |list2= ''[[The Raven]] • [[The Murders in the Rue Morgue]] • [[The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket]] • [[Adventures of Huckleberry Finn]] • [[The Da Vinci Code]] • [[Franz Kafka: The Office Writings]]'' • [[:Kategorija:Djela Williama Faulknera|djela Williama Faulknera]] |below= [[Auguste Dupin|<span style="color:white">C. Auguste Dupin</span>]] • [[Yoknapatawpha|<span style="color:white">Yoknapatawpha</span>]] • [[Obitelj Compson|<span style="color:white">Obitelj Compson</span>]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Ono (lik)|{{color|white|Ono}}]] }} ===Japanska književnost=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi s područja japanske književnosti |abovestyle=text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |belowstyle= text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |above= |group1 = Pisci |list1= [[Chikamatsu Monzaemon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Edogawa Ranpo]] • [[Shūji Terayama]] • [[Project Itō]] • [[Sanjūgo Naoki]] |group2 = Djela |list2= "[[Ningen Isu]]" • "[[Rashōmon]]" • ''[[Noruwei no Mori]]'' • ''[[Nihon Ōdai Ichiran]]'' |below= [[Kogorō Akechi|{{color|red|Kogorō Akechi}}]] }} ===Ostalo=== {{Navbox generic |titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Ostali doprinosi s područja književnosti |abovestyle= |belowstyle= |groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |above= |group1 = Afrika |list1= {{Navbox subgroup |group1 = {{nowrap|{{flagicon|ANG}} Angola}} |group1style = background-color:#d81e05; color:yellow; text-align:center; border:1px solid black; |list1=[[José Luandino Vieira]] • [[Pepetela]] |group2 = {{flagicon|GAN}} Gana |group2style = text-align:center; background:yellow; color:black; border: 1px solid black; |list2=[[J. E. Casely Hayford]] |group3 = {{flagicon|TOG}} Togo |group3style = text-align:center; background:#FFCE00; color:#006A4E; border: 1px solid #006A4E; |list3=[[Félix Couchoro]] }} |group2 = Amerike |group2style = |list2= {{Navbox subgroup |group1 = {{nowrap|{{flagicon|BRA}} Brazil}} |group1style = background-color:#FFCC29; color:#3E4095; text-align:center; border:1px solid #00A859; |list1=[[Machado de Assis]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|KUB}} Kuba}} |group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid red; |list2=[[Nicolás Guillén]] |group3 = {{nowrap|{{flagicon|VEN}} Venezuela}} |group3style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #FCD116; |list3=[[Rufino Blanco-Fombona]] |group4 = {{nowrap|{{flagicon|HON}} Honduras}} |group4style = background-color:#0073CF; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list4=[[Argentina Díaz Lozano]] • [[Froylán Turcios]] • [[Lucila Gamero de Medina]] |group5 = {{nowrap|{{flagicon|SUR}} Surinam}} |group5style = background:#C8102E; border:1px solid #007A33; color: #FFCD00; text-align:center; |list5=[[Bernardo Ashetu]] • [[Johanna Schouten-Elsenhout]] }} |group3 = Azija |group3style = |list3= {{Navbox subgroup |group1 = {{flagicon|IZR}} Izrael |group1style = text-align:center; color:blue; background:white; border:1px solid blue; |list1= [[Shmuel Yosef Agnon]] |group2 = {{flagicon|KIN}} Kina |group2style = text-align:center; background:#DD0000; color:gold; border: 1px solid silver; |list2= [[Gao Xingjian]] • [[Mo Yan]] |group3 = {{flagicon|SJKOR}} Sjeverna Koreja |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid #0073CF; |list3=''[[Segi wa tŏburŏ]]'' |group4 = {{flagicon|Kambodža}} Kambodža |group4style = text-align:center; background:blue; color: white; border:1px solid red; |list4=''[[Reamker]]'' • [[Preah Ko i Preah Keo]] • [[Kmerski teatar sjena]] }} |group4 = Europa |group4style = |list4= {{Navbox subgroup |group1 = {{flagicon|AUT}} Austrija |group1style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid silver; |list1= [[Karl Bruckner]] |group2 = {{flagicon|ČEŠ}} Češka |group2style = text-align:center; color:white; background:#DD0000; border:1px solid #000080; |list2= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background:#DD0000; border:1px solid #000080; |group1 = Pisci |list1= [[Karel Čapek]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Franz Kafka]] • [[Max Brod]] |group2 = Djela |list2= ''[[Der Process]] • ''"[[Vor dem Gesetz]]"'' • ''"[[Die Verwandlung]]"''''}} |group3 = {{flagicon|DAN}} Danska |group3style = text-align:center; background:#D21034; color:white; border: 1px solid silver; |list3=[[Johannes Vilhelm Jensen]] |group4 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group4style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list4= ''[[U registraturi]]'' |group5 = {{flagicon|IRS}} Irska |group5style = text-align:center; color:white; background:green; border:1px solid silver; |list5= [[Oscar Wilde]] • [[Bram Stoker]] |group6 = {{flagicon|MAĐ}} Mađarska |group6style = color:#FFFFFF;background:#009246; border:1px solid #EF4135; |list6= [[Ferenc Molnár]] |group7 = {{flagicon|NOR}} Norveška |group7style = text-align:center; background:#EF2B2D; color:white; border: 1px solid #002868; |list7= [[Bjørnstjerne Bjørnson]] |group8 = {{flagicon|ŠVE}} Švedska |group8style = text-align:center; color:yellow; background:blue; border:1px solid yellow; |list8= [[Carl Gustaf Verner von Heidenstam]] |group9 = {{flagicon|ITA}} Italija |group9style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#009246; border:1px solid #EF4135; |list9= [[Giacomo Casanova]] • [[Luigi Pirandello]] • [[Dario Fo]] |group10 = {{flagicon|NJE}} Njemačka |group10style = text-align:center; color:#000000; background:#FFCC00; border:1px solid #FF0000; |list10= [[Ernst Theodor Amadeus Hoffmann]] • [[Herta Müller]] |group11 = {{flagicon|EST}} Estonija |group11style = text-align:center; color:white; background:#0072CE; border:1px solid black; |list11= {{Navbox subgroup | groupstyle = ttext-align:center; color:white; background:#0072CE; border:1px solid black; |group1 = Pisci |list1= [[Carl Robert Jakobson]] • [[Johann Voldemar Jannsen]] • [[Friedrich Reinhold Kreutzwald]] • [[Marie Under]] • [[Anton Hansen Tammsaare]] • [[Lydia Koidula]] |group2 = Djela |list2= ''[[Kalevipoeg]]''}} }} |group5 = Oceanija |group5style = |list5={{Navbox subgroup |group1 = {{nowrap|{{flagicon|AUS}} Australija}} |group1style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list1= [[Banjo Paterson]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|FIJ}} Fidži}} |group2style = background-color:#68BFE5; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list2= [[Vilsoni Hereniko]] }} |group6 = {{nowrap|Antički Rim}} |group6style = text-align:center; color:#E4D96F; background:white; border:1px solid #E4D96F; |list6 = [[Vergilije]] • [[Tit Makcije Plaut]] |below= }} ==Glazba== ===Teorija i terminologija u glazbi=== {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | title = Doprinosi s područja teorije i glazbene terminologije | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | image = | imageleft = | bodyclass = hlist | list1 = ''[[Ballets Russes]]'' • [[Muzička nagrada Léonie Sonning]] • ''[[Musique concrète]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Novi val]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Synthpop]] • [[Novi romantizam]] • ''[[Laulupidu]]'' • [[Tintinnabuli]] • [[Kawina (muzika)|Kawina]] • [[Kaseko]] |list2={{Navbox subgroup |abovestyle=background-color:#EBF5FF; color:black; text-align:center |above= '''Eurosong''' |list1={{flagicon|ŠVI}} [[Pjesma Eurovizije 1989.|1989.]] • {{flagicon|SFRJ}} [[Pjesma Eurovizije 1990.|1990.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|EST}} [[Eurosong 2002.|2002.]] • {{flagicon|TUR}} [[Pjesma Eurovizije 2004.|2004.]] • {{flagicon|GRČ}} [[Pjesma Eurovizije 2006|2006.]] • {{flagicon|FIN}} [[Pjesma Eurovizije 2007|2007.]] • {{flagicon|SRB}} [[Pjesma Eurovizije 2008.|2008.]] • {{flagicon|NOR}} [[Pjesma Eurovizije 2010.|2010.]] • {{flagicon|NJE}} [[Eurosong 2011|2011.]] • {{flagicon|AZE}} [[Eurosong 2012|2012.]] • {{flagicon|DAN}} [[Eurosong 2014|2014.]]}} }} ===Biografije=== {{Navbox generic |titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o skladateljima (po razdobljima) |abovestyle= |belowstyle= |groupstyle = |above= |group1 = Barok |group1style = text-align:center; background:#bfb1a3; color:white; border:1px solid silver; |list1= [[Georg Friedrich Händel]] |group2 = Klasicizam |group2style = background:#6495ED; color:white; border:1px solid silver; |list2= [[Jan Václav Stamic]] |group3 = Romantizam |group3style = text-align:center; background:#9955BB; color:white; border:1px solid silver; |list3= [[Vincenzo Bellini]] • [[Johann Strauss mlađi]] • [[Giacomo Meyerbeer]] • [[Cezar Antonovič Kjui]] • [[Davorin Jenko]] • [[Charles-François Gounod]] • [[Gabriel Fauré]] |group4 = XX. stoljeće |group4style = text-align:center; color:black; background:red; border:1px solid black; |list4= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:red; border:1px solid black; |group1 = Impresionizam |list1= [[Maurice Ravel]] |group3 = Avangarda |list3= [[Pierre Schaeffer]] • [[Olivier Messiaen]] • [[Pierre Boulez]] |group2 = Modernizam |list2= [[Benjamin Britten]] • [[Umberto Giordano]] • [[Erik Satie]] • ''[[Les Six]]'' ([[Georges Auric|Auric]] • [[Louis Durey|Durey]] • [[Arthur Honegger|Honegger]] • [[Darius Milhaud|Milhaud]] • [[Francis Poulenc|Poulenc]] • [[Germaine Tailleferre|Tailleferre]]) • [[Ernesto Nazareth]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:red; border:1px solid black; |group1 = Neoklasicizam |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Dmitrij Šostakovič]] • [[Igor Stravinski]] |group2 = Ekspresionizam |list2= [[Arnold Schönberg]] • [[Anton Webern]] • [[Alban Berg]] }} |group5 = Ostalo |list5= [[Władysław Szpilman]] • [[Alfi Kabiljo]] • [[Arvo Pärt]] }} |below= }} {{Navbox generic |titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o pop izvođačima |abovestyle= |belowstyle= |groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |above= |group1 = Solisti |list1= [[Ringo Starr]] • [[Jem]] • [[Mark Hollis]] • [[Rob Thomas]] • [[Gloria Estefan]] • [[Celia Cruz]] • [[Hajrudin Varešanović]] • [[Marija Šestić]] • [[Sandra Nurmsalu]] • [[Ott Lepland]] • [[Kurt Calleja]] • [[Petar Nalič]] • [[Dima Bilan]] • [[Aleksej Vorobjov]] • [[Kōji Wada]] • [[Ajumi Mijazaki]] • [[Ai Maeda (pjevačica)|Ai Maeda]] • [[Hitomi Shimatani]] • [[Akiko Shikata]] • [[Yūgo Kanno]] • [[Tōru Kitajima]] ([[:Kategorija:TK from 凛として時雨|diskografija]]) • [[Jelena Tomašević]] • [[Milan Stanković]] • [[Harel Skaat]] • [[K'naan]] • [[Jessy Matador]] • [[Amaury Vassili]] • [[Stereo Mike]] • [[Loukas Giorkas]] • [[Lena Meyer-Landrut]] • [[Frank Schindel]] • [[Andy Knote]] • [[Stefan Raab]] • [[Milli Vanilli]] • [[Gréta Salóme Stefánsdóttir]] • [[Jón Jósep Snæbjörnsson]] • [[Olia Tira]] • [[Ivi Adamou]] • [[Emmelie de Forest]] • [[Daniel Jones]] • [[Darren Hayes]] • [[Knez (pjevač)|Knez]] • [[Hayley Westenra]] • [[Lorde]] • [[Kimbra]] • [[Sinn Sisamouth]] • [[Ros Serey Sothea]] • [[Angélique Kidjo]] • [[Tanel Padar]] • [[Dave Benton]] • [[Liam Payne]] |group2 = Bendovi |list2= [[Blue]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Talk Talk]] • [[The Beach Boys]] • [[The Byrds]] • [[Toto (sastav)|Toto]] • [[Regina (bend)|Regina]] • [[Urban Symphony]] • [[maNga]] • [[Glazbena družina Petra Naliča]] • [[A Friend In London]] • [[Aqua Timez]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Ling Tosite Sigure]] • [[EGOIST]] • [[Nothing's Carved in Stone]] • [[Savage Garden]] • [[Nick Cave and the Bad Seeds]] • [[Quasarr]] • [[Moranbong Band]] • [[OMC (bend)|OMC]] • [[U pol’ 9 kod Sabe]] • [[Soul Militia]] }} === Opus === {{Navbox generic |titlestyle = color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz kompozicije |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:white;background:#E34234; border:1px solid silver; |belowstyle= text-align:center; color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |groupstyle = text-align:center; color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |above= |group1 = Opere |list1= ''[[Trubadur (opera)|Il trovatore]]'' • [[Korejska revolucionarna opera]] (''[[Kkot panŭn ch'ŏnyŏ]]'' • ''[[P'ibada]]'') |group2 = Baleti |list2= ''[[Žar-ptica]] • [[Posvećenje proljeća]] • [[Petruška]]'' |group3 = Instrumentalna djela |list3= ''[[Islamej]] • [[Boléro]]'' |group4 = Himne |list4= "[[Kimigayo]]" • "[[Noble patria, tu hermosa bandera]]" • "[[God Bless Our Homeland Ghana]]" • "[[Advance Australia Fair]]" • "[[Hino Nacional Brasileiro]]" • "[[Aegukka]]" • "[[La Bayamesa]]" • "[[Angola Avante]]" • "[[God Defend New Zealand]]" • "[[Gloria al Bravo Pueblo]]" • "[[Nokor Reach]]" • "[[Pjesma Kmerske Republike]]" • "[[Dap Prampi Mesa Chokchey]]" • "[[Himna Narodne Republike Kampućije]]" • "[[Državna himna Hondurasa]]" • "[[L'Aube Nouvelle]]" • "[[God Bless Fiji]]" • "[[Mu isamaa, mu õnn ja rõõm]]" • "[[Himna Estonske Sovjetske Socijalističke Republike]]" • "[[God zij met ons Suriname]]" • "[[Majulah Singapura]]" |below= }} {{Navbox generic |titlestyle = color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz pop skladbe |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:white;background:#E34234; border:1px solid silver; |belowstyle= text-align:center; color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |groupstyle = text-align:center; color:white; background:#E34234; border:1px solid silver; |above= |group1 = Albumi |list1= ''[[Vrijeme je]] • [[Kad poludimo]] • [[Kad pogledaš me preko ramena]] • [[Sreća (Hari Mata Hari)|Sreća]] • [[Umineko no Naku Koro ni (EP)|Umineko no Naku Koro ni]]'' • ''[[Hotel Nacional (album)|Hotel Nacional]]'' • ''[[Girl You Know It's True (album)|Girl You Know It's True]]'' • [[:Kategorija:Albumi benda Ling tosite sigure|albumi benda Ling tosite sigure]] • [[:Kategorija:Albumi benda Talk Talk|albumi benda Talk Talk]] |group2 = Pjesme |list2= "[[Russians]]" • "[[Wavin' Flag]]" • "[[Manijači]]" • "[[Molitva (pjesma)|Molitva]]" • "[[Rijeka bez imena]]" • "[[Vjerujem u ljubav]]" • "[[I love you mi vida]]" • "[[Lejla]]" • "[[Oro (pjesma)|Oro]]" • "[[Bistra voda]]" • "[[Rändajad]]" • "[[Lane moje]]" • "[[La La Love]]" • "[[Never Forget]]" • "[[Satellite (pjesma Lene Meyer-Landrut)|Satellite]]" • "[[Lost and Forgotten]]" • "[[Ovo je Balkan]]" • "[[Milim]]" • "[[What's Another Year?]]" • "[[Rock me]]" • "[[Lako je sve (pjesma)|Lako je sve]]" • "[[Zauvijek moja]]" • "[[Wadde hadde dudde da?]]" • "[[Love in Rewind]]" • "[[Hold Me Now]]" • "[[We Could Be the Same]]" • "[[Allez Ola]]" • "[[Everybody (pjesma)|Everybody]]" • "[[Refrain]]" • "[[Munja i grom]]" • "[[Korake ti znam]]" • "[[Party for Everybody]]" • "[[Crno i belo]]" • "[[Kuula (pjesma)|Kuula]]" • "[[This is the Night (pjesma Kurta Calleje)|This is the Night]]" • "[[Only Teardrops]]" • "[[Tomorrow (pjesma Gianluce Bezzine)|Tomorrow]]" • "[[Moja ljubavi]]" • "[[Svadbarskim sokakom]]" • [[:Kategorija:Pjesme benda Ling tosite sigure|pjesme benda Ling tosite sigure]] • [[:Kategorija:Pjesme benda Talk Talk|pjesme benda Talk Talk]] • "[[Adio (pjesma)|Adio]]" • "[[How Bizarre (pjesma)|How Bizzare]]" • "[[Cambodia (pjesma)|Cambodia]]" |group4 = Instrumentalna djela |list4= |group3 = OST |list3= "[[Butter-Fly]]" • "[[brave heart]]" • "[[keep On]]" • "[[I wish]]" • "[[Katayoku no Tori]]" • "[[VII (pjesma)|VII]]" |below= }} ==Likovna umjetnost== ===Umjetnici=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#702963; background: #DF73FF; border:1px solid #702963; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz umjetnike |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Slikari<br>Ilustratori/Crtači |group1style = text-align:center; color:#882D17; background:#CC7722; border:1px solid #882D17; |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Salvador Dalí]] • [[Egon Schiele]] • [[Gustav Klimt]] • [[Kazimir Maljevič]] • [[Vasilij Kandinski]] • [[Georges Braque]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Piet Mondrian]] • [[Georges Seurat]] • [[John Tenniel]] • [[Isaak Brodskij]] • [[Dmitrij Vrubelj]] • [[Sidney Paget]] • [[Gonzalo Morales Sáurez]] • [[Albert Namatjira]] • [[Paul Signac]] • [[Pedro Américo]] • [[Akira Amano]] • [[Arturo Michelena]] • [[Martín Tovar y Tovar]] • [[Kristjan Raud]] • [[Paul Raud]] |group2 = Kipari<br>Dizajneri |group2style = text-align:center; color:#C04000; background:#FF7E00; border:1px solid #C04000; |list2= [[Auguste Rodin]] • [[Gustav Fabergé]] • [[Petar Karl Fabergé]] • [[Leonid Sherwood]] • [[Yves Saint Laurent]] • [[Jesús Rafael Soto]] |group3 = Arhitekti |group3style = text-align:center; color:#555555; background:#E5E4E2; border:1px solid #555555; |list3= [[Frank Lloyd Wright]] • [[Ibo Bonilla]] • [[Carlos Raúl Villanueva]] |group4 = Fotografi |group4style = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |list4= [[Félix Nadar]] • [[Alberto Korda]] |below= }} ===Umjetnost=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#702963; background: #DF73FF; border:1px solid #702963; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz umjetnost |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Slikarstvo |group1style = text-align:center; color:#882D17; background:#CC7722; border:1px solid #882D17; |list1= ''[[Krik]] • [[Nedjeljno poslijepodne na otoku La Grande Jatte]] • [[Kupači kod Asnièresa]] • [[Izbij Bijele Crvenim klinom]] • [[Bijelo na bijelom]] • [[Gospode! Pomozi mi preživjeti ovu smrtonosnu ljubav]] • [[Veliki val kod Kanagawe]] • [[Posvećenje Napoleona I (David)|Posvećenje Napoleona I]] • [[Napoleon I na carskom tronu]] • [[Napoleon u svojoj studiji]] • [[Nedovršeni portret generala Bonapartea]]'' |group2 = Kiparstvo<br>Dizajn |group2style = text-align:center; color:#C04000; background:#FF7E00; border:1px solid #C04000; |list2= ''[[Telefon sa slušalicom od jastoga]] • [[Sofa u obliku usta Mae West]]'' • [[Koh-i-Noor]] • ''[[Senbazuru]]'' • ''[[Gandhijeva tri majmuna]]'' • [[Toranj Juche|Toranj ''Juche'']] • [[Veliki spomenik na brdu Mansu]] |group3 = Arhitektura |group3style = text-align:center; color:#555555; background:#E5E4E2; border:1px solid #555555; |list3= [[Guggenheimov muzej u Bilbau]] • [[Opatija Westminster]] • [[Dvorac Osu]] • [[Dvorac Cape Coast]] • [[Dvorac Elmina]] • [[Elizejska palača]] • ''[[Palais Bourbon]]'' • ''[[Palais Luxembourg]]'' • ''[[Les Invalides]]'' • [[Palača Tuileries]] • [[Rowan Oak]] • [[Trg Kim Il-sunga]] • [[Kongresna dvorana Mansudae]] • [[Međunarodni aerodrom José Martí]] • [[Presidio Modelo]] • [[Aerodrom Quatro de Fevereiro]] • [[Međunarodni aerodrom Simón Bolívar (Venezuela)]] • [[Univerzitetski grad u Caracasu]] • [[Museo de Bellas Artes (Caracas)]] • [[Muzej moderne umjetnosti Jesús Soto]] • [[Kizuna (most)]] • [[Međunarodni aerodrom u Phnom Penhu]] • [[Muzej genocida Tuol Sleng]] • [[El Cajón (brana)]] • [[Vrata bez povratka (Ouidah)]] • [[Musée Honmè]] • [[Međunarodni aerodrom u Nadiju]] • [[Međunarodni aerodrom u Nausoriju]] • [[Fort Zeelandia (Paramaribo)]] • [[Fort Nieuw-Amsterdam]] • [[Zatvor Outram]] • [[Stara Gradska vijećnica (Singapur)]] |group4 = Općenito |group4style = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |list4= [[De Stijl]] • [[Camp (stil)|Camp]] • [[Salon (Pariz)|Salon]] |below= }} ==Filmska umjetnost== ===Opći pojmovi=== {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | title = Doprinosi s područja filmografije | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | image = | imageleft = | bodyclass = hlist | list1 = [[Ekranizacija]] • [[Production I.G]] • [[noitaminA]] |list2= }} ===Biografije=== {{Navbox generic |titlestyle = color:black; background:white; border:1px solid black; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o filmašima |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |belowstyle= text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |above= |group1 = Glumci |list1= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= [[Dean Winters]] • [[Tobin Bell]] • [[Ed O'Neill]] • [[Mariska Hargitay]] • [[Tamara Tunie]] • [[Sam Waterston]] • [[Diane Neal]] • [[B.D. Wong]] • [[Robert Sean Leonard]] • [[Peter Jacobson]] • [[Matt Damon]] • [[Andy García]] • [[Billy Dee Williams]] • [[Robert Forster]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo}} | group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #CC0000; |list2= [[Ian Hart]] • [[Emma Watson]] • [[Hugh Fraser]] • [[Philip Jackson]] • [[David Suchet]] • [[Pauline Moran]] • [[Alan Rickman]] • [[David Thewlis]] • [[Linus Roache]] • [[Albert Finney]] • [[Phil Davis]] • [[Rupert Penry-Jones]] • [[Steve Pemberton]] • [[Sam Stockman]] • [[George Rossi]] • [[Hannah Walters]] • [[Johnny Harris]] • [[Ben Bishop]] • [[Christopher Fulford]] • [[Claire Rushbrook]] • [[Alex Jennings]] • [[Eille Norwood]] • [[Arthur Wontner]] • [[Clive Brook]] |group3 = {{nowrap|{{flagicon|AUS}} Australija}} | group3style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list3= [[Costas Mandylor]] • [[Chris Hemsworth]] • [[Liam Hemsworth]] • [[Luke Hemsworth]] • [[Mia Wasikowska]] • [[Jesse Spencer]] |group4 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group4style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list4= [[Duško Gruborović]] |group5 = {{flagicon|RUS}} Rusija |group5style = color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |list5= [[Vasilij Livanov]] • [[Igor Petrenko]] • [[Andrej Panjin]] • [[Stanislav Govoruhin]] |group6 = {{flagicon|FRA}} Francuska |group6style = color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |list6 = [[Irène Jacob]] |group7 = {{flagicon|JAP}} Japan |group7style = text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |list7= [[Kazuhiro Yamaji]] • [[Ryōhei Kimura]] |group8 = {{nowrap|{{flagicon|KAN}} Kanada}} | group8style = background-color:white; color:red; text-align:center; border-top: 1px solid #FF0000; border-bottom: 1px solid #FF0000; border-left: 1px solid white; border-right: 1px solid white; |list8= [[Matt Frewer]] |group9 = {{nowrap|{{flagicon|VEN}} Venezuela}} | group9style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #FCD116; |list9= [[Édgar Ramírez]] }} |group2 = Režiseri |list2= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= [[Bryan Singer]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo}} | group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #CC0000; |list2= [[Alfred Hitchcock]] |group3 = {{nowrap|{{flagicon|ITA}} Italija}} | group3style = text-align:center; color:#FFFFFF;background:#009246; border:1px solid #EF4135; |list3= [[Federico Fellini]] |group4 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group4style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list4= [[Branko Ivanda]] • [[Goran Kulenović]] • [[Dražen Žarković]] |group5 = {{flagicon|JAP}} Japan |group5style = text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |list5= [[Hirojuki Kakudō]] • [[Itsurō Kawasaki]] • [[Naoyoshi Shiotani]] • [[Katsuyuki Motohiro]] • [[Kiyotaka Suzuki]] |group6 = {{nowrap|{{flagicon|AUS}} Australija}} | group6style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list6= [[Peter Weir]] |group7 = {{nowrap|{{flagicon|NZL}} Novi Zeland}} | group7style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list7= [[Martin Campbell]] • [[Niki Caro]] |group8 = {{nowrap|{{flagicon|SUR}} Surinam}} | group8style = background:#C8102E; border:1px solid #007A33; color: #FFCD00; text-align:center; |list8= [[Pim de la Parra]] }} |group3 = Scenaristi<br>Producenti |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid #EF4135; |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= [[Peter Blake]] • [[Katie Jacobs]] • [[Paul Attanasio]] • [[Lawrence Kaplow]] |group2 = {{flagicon|JAP}} Japan |group2style = text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |list2= [[Akijoshi Hongo]] • [[Reiko Joshida]] • [[Satoru Nishizono]] • [[Jōji Wada]] • [[Makoto Fukami]] • [[Kōji Yamamoto]] • [[Tō Ubukata]] • [[Jun Kumagai]] |group3 = {{flagicon|KAN}} Kanada |group3style = text-align:center; color:red;background:white; border:1px solid #EF4135; |list3= [[David Shore]] |group4 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group4style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list4= [[Ivan Maloča]] • [[Zoran Lazić]] • [[Tonći Kožul]] • [[Vlado Bulić]] • [[Branko Ružić (scenarist)|Branko Ružić]] • [[Koraljka Meštrović]] • [[Antonio Gabelić]] • [[Irena Krčelić]] • [[Nikolina Čuljak]] }} |below= }} ===Filmovi i serije=== {{Navbox generic |titlestyle = color:black; background:white; border:1px solid black; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o filmovima |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |belowstyle= text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |above= |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= ''[[Psycho]]'' • ''[[The Birds]]'' • ''[[Vertigo]]'' • ''[[Frenzy]]'' • ''[[Marnie]]'' • ''[[Rear Window]]'' • ''[[Rebecca]]'' • ''[[Mr. & Mrs. Smith (1941)|Mr. & Mrs. Smith]]'' • [[The Man Who Knew Too Much (1956)|''The Man Who Knew Too Much'' (1956)]] • ''[[Topaz (1969)|Topaz]]'' • [[Saw (2003)|''Saw'' (2003)]] • ''[[Saw (2004)|Saw]]'' • ''[[Saw II]]'' • ''[[Saw III]]'' • ''[[Saw IV]]'' • ''[[Saw V]]'' • ''[[From Hell (2001)|From Hell]]'' • [[The Count of Monte Cristo (2002)|''The Count of Monte Cristo'' (2002)]] • ''[[Notorious (1946)|Notorious]]'' • [[Sherlock Holmes (film, 1922)|''Sherlock Holmes'' (1922)]] • [[The Return of Sherlock Holmes (film, 1929)|''The Return of Sherlock Holmes'' (1929)]] • [[Sherlock Holmes (film, 1932)|''Sherlock Holmes'' (1932)]] • [[A Study in Scarlet (film, 1933)|''A Study in Scarlet'' (1933)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[It (film, 2017)|''It'' (2017)]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo}} | group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #CC0000; |list2= ''[[Sherlock Holmes and the Case of the Silk Stocking]]'' • [[The Hound of the Baskervilles (film, 2002)|''The Hound of the Baskervilles'' (2002)]] • ''[[Harry Potter and the Philosopher's Stone (2001)|Harry Potter and the Philosopher's Stone]]'' • ''[[Harry Potter and the Chamber of Secrets (2002)|Harry Potter and the Chamber of Secrets]]'' • ''[[Harry Potter and the Prisoner of Azkaban (2004)|Harry Potter and the Prisoner of Azkaban]]'' • ''[[Harry Potter and the Goblet of Fire (2005)|Harry Potter and the Goblet of Fire]]'' • ''[[Harry Potter and the Order of the Phoenix (2007)|Harry Potter and the Order of the Phoenix]]'' • ''[[Harry Potter and the Half-Blood Prince (2009)|Harry Potter and the Half-Blood Prince]]'' • ''[[Harry Potter and the Deathly Hallows - Part 1]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Harry Potter and the Deathly Hallows - Part 2]]'' • ''[[Agatha]]'' • ''[[The Krays]]'' • [[The Trial (1993)|''The Trial'' (1993)]] • ''[[Borat: Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Murder on the Orient Express (1974)|''Murder on the Orient Express'' (1974)]] • ''[[Murder, She Said]]'' • ''[[Murder Most Foul]]'' • ''[[Murder Ahoy!]]'' • ''[[Murder at the Gallop]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Sherlock Holmes (2009)|''Sherlock Holmes'' (2009)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Sherlock Holmes: A Game of Shadows]]'' • [[The Valley of Fear (film, 1916)|''The Valley of Fear'' (1916)]] • [[A Study in Scarlet (film, 1914)|''A Study in Scarlet'' (1914)]] • [[The Hound of the Baskervilles (film, 1921)|''The Hound of the Baskervilles'' (1921)]] • [[The Sign of Four (film, 1923)|''The Sign of Four'' (1923)]] • ''[[The Sleeping Cardinal]]'' • ''[[The Missing Rembrandt]]'' • ''[[The Triumph of Sherlock Holmes]]'' • [[The Sign of Four (film, 1932)|''The Sign of Four'' (1932)]] • [[Silver Blaze (film, 1937)|''Silver Blaze'' (1937)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Naked (film, 1993)|Naked]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[The Killing Fields (film)|The Killing Fields]]'' |group3 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list3= ''[[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Lea i Darija]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Svećenikova djeca]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Smrt Djevojčice sa žigicama (film)|Smrt Djevojčice sa žigicama]]'' |group4 = {{flagicon|JAP}} Japan |group4style = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |list4 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Digimon Adventure (film)|''Digimon Adventure'' (film)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Psycho-Pass: The Movie]]'' • ''[[Saraba hakobune]]'' • ''[[Issun-bōshi (film)|Issun-bōshi]]'' |group5 = {{flagicon|NJE}} Njemačka |group5style = text-align:center; color:#000000; background:#FFCC00; border:1px solid #FF0000; |list5 = [[Der Hund von Baskerville (film, 1914)|''Der Hund von Baskerville'' (1914)]] • [[Der Hund von Baskerville (film, 1929)|''Der Hund von Baskerville'' (1929)]] |group6 = {{flagicon|SSSR}} Sovjetski Savez |group6style = text-align:center; color:#FFD700; background:red; border:1px solid #FFD700; |list6 = ''[[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona]]'' (''[[Šerlok Holms i doktor Vatson]]'' • [[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona (film)|''Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona'' (film)]] • ''[[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona: Sobaka Baskervilej|Sobaka Baskervilej]]'' • ''[[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona: Sokroviša Agri|Sokroviša Agri]]'' • ''[[Priključenja Šerloka Holmsa i doktora Vatsona: Dvadcatij vek načinajecja|Dvadcatij vek načinajecja]]'') • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Desjat negritjat]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |group1 = {{flagicon|RUS}} Rusija | group1style =text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |list1 =''[[Savva. Serdce voina]]'' }} |group7 = {{flagicon|FRA}} Francuska |group7style = color:#FFFFFF; background:#0055A4; border:1px solid #EF4135; |list7 = ''[[Espoir, sierra de Teruel]]'' • ''[[Un chant d'amour]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Z (film)|Z]]'' |group8 = {{nowrap|{{flagicon|NZL}} Novi Zeland}} | group8style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border: 1px solid silver |list8= ''[[Whale Rider]]'' |group9 = {{nowrap|{{flagicon|KAN}} Kanada}} | group9style = background-color:white; color:red; text-align:center; border-top: 1px solid #FF0000; border-bottom: 1px solid #FF0000; border-left: 1px solid white; border-right: 1px solid white; |list9= ''[[The Hound of the Baskervilles (film, 2000)|The Hound of the Baskervilles]]'' • ''[[The Sign of Four (film, 2001)|The Sign of Four]]'' • ''[[The Royal Scandal]]'' • ''[[The Case of the Whitechapel Vampire]]'' |group10 = {{nowrap|{{flagicon|VEN}} Venezuela}} | group10style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #FCD116; |list10= ''[[Punto y raya]]'' |group11 = {{nowrap|{{flagicon|HON}} Honduras}} | group11style = background-color:#0073CF; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list11= ''[[Morazán (film)|Morazán]]'' |group12 = {{nowrap|{{flagicon|FIJ}} Fidži}} | group12style = background-color:#68BFE5; color:white; text-align:center; border:1px solid silver; |list12= ''[[The Land Has Eyes]]'' |group13 = {{nowrap|{{flagicon|SUR}} Surinam}} | group13style = background:#C8102E; border:1px solid #007A33; color: #FFCD00; text-align:center; |list13= ''[[Wan Pipel]]'' |group14= Likovi |list14 = [[King Kong]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border: 1px solid black; |group1 = ''Star Wars'' |list1 = [[Darth Sidious]] • [[Yoda]] • [[Darth Vader]] • [[Qui-Gon Jinn]] • [[General Grievous]] |group2 = ''Saw'' |list2 = [[Mark Hoffman]] }} }} {{Navbox generic |titlestyle = color:black; background:white; border:1px solid black; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi o serijama |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |belowstyle= text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |above= |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |group1style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:#B22234; border:1px solid #3C3B6E; |list1= ''[[Law & Order: Special Victims Unit]] ''([[:Kategorija:Zakon i red: Odjel za žrtve|kategorija]])'' • [[Law & Order: Criminal Intent]] ''([[:Kategorija:Zakon i red: Zločinačke nakane|kategorija]])'' • [[Law & Order]] ''([[:Kategorija:Zakon i red|kategorija]])'' • [[House, M.D.]] ''([[:Kategorija:Dr. House|kategorija]])'' • [[Toro i Pončo]] '' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[It (miniserija)|''It'' (miniserija)]] |group2 = {{nowrap|{{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo}} | group2style = background-color:#1C2D8C; color:white; text-align:center; border:1px solid #CC0000; |list2= ''[[Agatha Christie's Poirot]] • [[The Adventures of Sherlock Holmes (televizijska serija)|The Adventures of Sherlock Holmes]] • [['Allo 'Allo!]] • [[Blackadder]] • [[Whitechapel (serija)|Whitechapel]] ''([[:Kategorija:Whitechapel|kategorija]])'' '' |group3 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list3= ''[[Nad lipom 35]]'' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Bitange i princeze]]'' ([[:Kategorija:Bitange i princeze|kategorija]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[Epizoda 9 (Bitange i princeze, sezona 1)|Epizoda 9 (S1)]]") |group4 = {{flagicon|JAP}} Japan |group4style = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |list4 = ''[[Digimon Adventure]] ''([[:Kategorija:Digimon Adventure|kategorija]] • [[Popis epizoda Digimon Adventurea|popis epizoda]])'' '' • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Psycho-Pass]]'' ([[:Kategorija:Psycho-Pass|kategorija]] • [[:Kategorija:Epizode animea Psycho-Pass|Epizode - sezona 1]] [ [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[Perfect World]]" • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[Saint's Supper]]" • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[The Gates of Judgment]]" ] / [[:Kategorija:Epizode animea Psycho-Pass 2|2]] [ [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] "[[The Scales of Justice 〈299/300〉]]" ]) |group5 = {{flagicon|RUS}} Rusija |group5style = text-align:center; color:#FFFFFF; background:red; border:1px solid #0039A6; |list5= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Šerlok Holms (TV serija)|Šerlok Holms]]'' |group6= Likovi |list6 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |group1 = ''SVU'' |list1 = [[Donald Cragen]] • [[Melinda Warner]] • [[Casey Novak]] • [[Dani Beck]] • [[Chester Lake]] • [[Elizabeth Donnelly]] • [[Brian Cassidy]] • [[Monique Jeffries]] • [[Kim Greylek]] • [[George Huang]] |group2 = ''L&O'' |list2 = [[Michael Cutter]] • [[Cyrus Lupo]] • [[Connie Rubirosa]] • [[Abbie Carmichael]] • [[Emil Skoda]] • [[Rey Curtis]] • [[Kevin Bernard]] • [[Jack McCoy]] |group3 = ''CI'' |list3 = [[Nola Falacci]] • [[Danny Ross]] • [[Zach Nichols]] |group4 = ''House'' |list4 = [[Gregory House]] • [[James Wilson]] • [[Robert Chase]] • [[Chris Taub]] • [[Lucas Douglas]] • [[Henry Dobson]] • [[John i Blythe House]] • [[Darryl Nolan]] |group5 = ''Whitechapel'' |list5 = [[Emerson Kent]] • [[Finlay Mansell]] • [[Megan Riley]] |group6 = ''[[Digimon]]''<br><small>([[Popis Digimona]])</small> |list6 = [[Taichi Jagami]] • [[Gospodari tame]] ([[Machinedramon]] • [[Piedmon]] • [[Puppetmon]] • [[MetalSeadramon]]) • [[Izzy Izumi]] • [[Devimon]] • [[Whamon]] • [[Phantomon]] • [[Apocalymon]] • [[Andromon]] • [[Datamon]] • [[Bakemon]] • [[Etemon]] • [[Monzaemon]] • [[Digitamamon]] • [[Meramon]] • [[MetalEtemon]] • [[Seadramon]] • [[Myotismon]] • [[VenomMyotismon]] • [[Centarumon]] • [[Piximon]] • [[Ogremon]] • [[Wizardmon]] • [[Shellmon]] • [[Elecmon]] • [[Frigimon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Leomon]] • [[SaberLeomon]] • [[DemiDevimon]] • [[LadyDevimon]] }} }} ==Strip i mange== {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | title = Doprinosi s područja stripa | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | image = | imageleft = | bodyclass = hlist | list1 = [[Stripovska smrt]] |list2= }} ===Batman=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title=Batman |groupstyle = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |abovestyle= text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |belowstyle= text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |groupstyle = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |above= |group1 = Likovi |group1style = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Batman]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Joker (strip)|Joker]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Penguin]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Riddler]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Mr. Freeze]] • [[Robin]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Catwoman]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Two-Face]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Mad Hatter (DC comics)|Mad Hatter]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Calendar Man]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Scarecrow]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Professor Pyg]] • [[Dollotroni]] • [[Son of Pyg]] • [[Hugo Strange]] |group2 = Autori | group2style = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |list2= [[Bob Kane]] • [[Bill Finger]] • [[Jerry Robinson]] <!-- |group3 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list3= ''[[Nad lipom 35]]'' |group4 = {{flagicon|JAP}} Japan |group4style = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |list4 = ''[[Digimon Adventure]] ''([[:Kategorija:Digimon Adventure|kategorija]] • [[Popis epizoda Digimon Adventurea|popis epizoda]])'' '' |group5= Likovi |list5 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |group1 = ''SVU'' |list1 = [[Donald Cragen]] • [[Melinda Warner]] • [[Casey Novak]] • [[Dani Beck]] • [[Chester Lake]] • [[Elizabeth Donnelly]] • [[Brian Cassidy]] • [[Monique Jeffries]] • [[Kim Greylek]] • [[George Huang]] |group2 = ''L&O'' |list2 = [[Michael Cutter]] • [[Cyrus Lupo]] • [[Connie Rubirosa]] • [[Abbie Carmichael]] • [[Emil Skoda]] • [[Rey Curtis]] • [[Kevin Bernard]] • [[Jack McCoy]] |group3 = ''CI'' |list3 = [[Nola Falacci]] • [[Danny Ross]] • [[Zach Nichols]] |group4 = ''House'' |list4 = [[Gregory House]] • [[James Wilson]] • [[Robert Chase]] • [[Chris Taub]] • [[Lucas Douglas]] • [[Henry Dobson]] • [[John i Blythe House]] • [[Darryl Nolan]] |group5 = ''Whitechapel'' |list5 = [[Emerson Kent]] • [[Finlay Mansell]] • [[Megan Riley]] |group6 = ''[[Digimon]]''<br><small>([[Popis Digimona]])</small> |list6 = [[Taiči Jagami]] • [[Gospodari tame]] ([[Machinedramon]] • [[Piedmon]] • [[Puppetmon]] • [[MetalSeadramon]]) • [[Izzy Izumi]] • [[Devimon]] • [[Whamon]] • [[Phantomon]] • [[Apocalymon]] • [[Andromon]] • [[Datamon]] • [[Bakemon]] • [[Etemon]] • [[Monzaemon]] • [[Digitamamon]] • [[Meramon]] • [[MetalEtemon]] • [[Seadramon]] • [[Myotismon]] • [[VenomMyotismon]] • [[Centarumon]] • [[Piximon]] • [[Ogremon]] • [[Wizardmon]] • [[Shellmon]] • [[Elecmon]] • [[Frigimon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Leomon]] • [[SaberLeomon]] • [[DemiDevimon]] • [[LadyDevimon]] }}--> }} ===Bleach=== {{Navbox |titlestyle = |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title=Bleach |groupstyle = |abovestyle= |belowstyle= |groupstyle = |above= |group1 = |group1style = |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] ''[[Bleach (manga)|Bleach]]'' ([[Lista poglavlja i tankōbon izdanja mange Bleach|poglavlja]]) • [[Bleach (anime)|Anime]] • [[Tite Kubo]] <!-- |group2 = Autori | group2style = text-align:center; color:yellow; background:black; border:1px solid yellow; |list2= [[Bob Kane]] • [[Bill Finger]] • [[Jerry Robinson]] |group3 = {{flagicon|HRV}} Hrvatska |group3style = text-align:center; color:white; background:red; border:1px solid blue; |list3= ''[[Nad lipom 35]]'' |group4 = {{flagicon|JAP}} Japan |group4style = text-align:center; color:red; background:white; border:1px solid red; |list4 = ''[[Digimon Adventure]] ''([[:Kategorija:Digimon Adventure|kategorija]] • [[Popis epizoda Digimon Adventurea|popis epizoda]])'' '' |group5= Likovi |list5 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:white; border:1px solid black; |group1 = ''SVU'' |list1 = [[Donald Cragen]] • [[Melinda Warner]] • [[Casey Novak]] • [[Dani Beck]] • [[Chester Lake]] • [[Elizabeth Donnelly]] • [[Brian Cassidy]] • [[Monique Jeffries]] • [[Kim Greylek]] • [[George Huang]] |group2 = ''L&O'' |list2 = [[Michael Cutter]] • [[Cyrus Lupo]] • [[Connie Rubirosa]] • [[Abbie Carmichael]] • [[Emil Skoda]] • [[Rey Curtis]] • [[Kevin Bernard]] • [[Jack McCoy]] |group3 = ''CI'' |list3 = [[Nola Falacci]] • [[Danny Ross]] • [[Zach Nichols]] |group4 = ''House'' |list4 = [[Gregory House]] • [[James Wilson]] • [[Robert Chase]] • [[Chris Taub]] • [[Lucas Douglas]] • [[Henry Dobson]] • [[John i Blythe House]] • [[Darryl Nolan]] |group5 = ''Whitechapel'' |list5 = [[Emerson Kent]] • [[Finlay Mansell]] • [[Megan Riley]] |group6 = ''[[Digimon]]''<br><small>([[Popis Digimona]])</small> |list6 = [[Taiči Jagami]] • [[Gospodari tame]] ([[Machinedramon]] • [[Piedmon]] • [[Puppetmon]] • [[MetalSeadramon]]) • [[Izzy Izumi]] • [[Devimon]] • [[Whamon]] • [[Phantomon]] • [[Apocalymon]] • [[Andromon]] • [[Datamon]] • [[Bakemon]] • [[Etemon]] • [[Monzaemon]] • [[Digitamamon]] • [[Meramon]] • [[MetalEtemon]] • [[Seadramon]] • [[Myotismon]] • [[VenomMyotismon]] • [[Centarumon]] • [[Piximon]] • [[Ogremon]] • [[Wizardmon]] • [[Shellmon]] • [[Elecmon]] • [[Frigimon]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Leomon]] • [[SaberLeomon]] • [[DemiDevimon]] • [[LadyDevimon]] }}--> }} ==Prirodne znanosti== ===Općenito=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz znanost |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Fizika |group1style = text-align:center; color:#6699CC; background:#73C2FB; border:1px solid #6699CC; |list1= [[Čvor (mjerna jedinica)]] • [[Veber]] • [[Kirchhoffovi zakoni spektroskopije]] • [[Kirchhoffovi zakoni]] • [[Paulijeva jednadžba]] • [[RIKEN]] • [[Laplaceov demon]] |group2 = Kemija |group2style = text-align:center; color:#800080; background:#C9A0DC; border:1px solid #800080; |list2= [[Eksploziv]] • [[Mendeljejevovi predviđeni elementi]] • [[Primordijski elementi]] • [[Arsenatna kiselina]] • [[Orsinijeva bomba]] |group3 = Biologija<br>Medicina |group3style = text-align:center; color:#01796F; background: #50C878; border:1px solid #01796F; |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#01796F; background: #50C878; border:1px solid #01796F; |group1=Biologija |list1= [[Gušter]] • ''[[Bufo periglenes]]'' • ''[[Doryanthes excelsa]]'' • ''[[Varanus giganteus]]'' • ''[[Phyllopteryx]]'' • ''[[Callocephalon fimbriatum]]'' • ''[[Lycalopex vetulus]]'' • ''[[Bothrops insularis]]'' • ''[[Bletilla striata]]'' • [[Divovska sabljasta antilopa]] • ''[[Laniarius brauni]]'' • [[Pelorus Jack]] • [[Snareski pingvin]] • ''[[Agathis australis]]'' • ''[[Leiopelmatidae]]'' • [[Haastov orao]] • [[Srebrna paprat]] • [[Novozelandski dugorepi šišmiš]] • [[Sisavac iz Saint Bathansa]] • ''[[Icterus icterus]]'' • ''[[Cattleya mossiae]]'' • [[Kuprej]] • ''[[Sphaerocoryne affinis]]'' • [[Ruatanski aguti]] • ''[[Brachylophus]]'' • [[Plava otrovna žaba]] • [[Papilionanthe Miss Joaquim|''Papilionanthe'' Miss Joaquim]] |group2=Medicina |list2= [[Guillain-Barréov sindrom]] }} |group4 = Tehnologija |group4style = text-align:center; color:#B8860B; background:#DAA520; border:1px solid #B8860B; |list4= [[Metalurgija]] • [[Vatreno oružje]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#B8860B; background:#DAA520; border:1px solid #B8860B; |group1=Računalna tehnologija |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Apple Inc.]] ([[Korisnik:Rjecina2|suradnja]]) • ''[[Crash Twinsanity]] • [[Sly 3: Honor Among Thieves]] • [[The Da Vinci Code (igra)|The Da Vinci Code]]'' • [[HOLMES2]] • [[Japanese Movie Database]] • [[Red Star OS]] }} |group5 = Geografija |group5style = text-align:center; color:#964B00; background:#E1A95F; border:1px solid #964B00; |list5= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#964B00; background:#E1A95F; border:1px solid #964B00; |group1=Država |list1= [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Benin}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Estonija}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Fidži}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Francuska}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Honduras}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Kambodža}} • {{flag|Škotska}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Venezuela}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Surinam}} • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flag|Sjeverna Koreja}} |group2=Naselja |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|ANG}} [[Benguela]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Cabinda (grad)|Cabinda]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Cambambe]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Cuito]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Huambo]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Lobito]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Lubango]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Lucapa]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Malanje]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Namibe]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Klosterneuburg]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Waterloo (Belgija)|Waterloo]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Parakou]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Djougou]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Bohicon]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Allada]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Kandi, Benin|Kandi]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Ouidah]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Abomey-Calavi]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Ganvié]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Vratislavice]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Labasa]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Nadi]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Nausori]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Sigatoka]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Besançon]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Colombey-les-Deux-Églises]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Jœuf]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Mérignac]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Vichy]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Ho, Gana|Ho]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Kumasi]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Sekondi-Takoradi]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Tema, Gana|Tema]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Trujillo, Honduras|Trujillo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Caprese Michelangelo]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Nabari]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Satoshō]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Kampong Cham]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Sihanoukville]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Battambang]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Siem Reap]]{{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Poipet]]{{•w}} {{flagicon|CRC}} [[San José, Kostarika|San José]]{{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Ujarrás]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Baracoa]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Bayamo]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Cienfuegos]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Guantánamo]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Las Tunas (grad)|Las Tunas]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Manzanillo, Kuba|Manzanillo]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Pinar del Río]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Puerto Padre]] {{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Santa Clara, Kuba|Santa Clara]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Voorhout]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Dunedin]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Nelson, Novi Zeland|Nelson]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Waitangi, Northland|Waitangi]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Oranienbaum]]{{•w}} {{flagicon|SIN}} [[Bedok]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Ch'ŏngjin]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Hamhŭng]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Namp'o]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[P'anmunjŏm]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Rasŏn]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Sinŭiju]]{{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Wŏnsan]]{{•w}} {{flagicon|SUR}} [[Moiwana]] {{nowrap end}} |group3=Ostalo |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#964B00; background:#E1A95F; border:1px solid #964B00; |group1 = Administracija |list1 = [[Uljanovska oblast]] • [[Provincije Kostarike]] • [[Regioni Francuske]] • [[:Kategorija:Provincije Sjeverne Koreje|Provincije Sjeverne Koreje]] • [[Cabinda (provincija)]] • [[Rossov zavisni teritorij]] • [[Kraljevstvo Novi Zeland]] • [[Regije Novog Zelanda]] ([[Tasman (distrikt)|Tasman]] • [[Otago (regija)|Otago]] • [[Marlborough (regija)|Marlborough]] • [[Southland (regija)|Southland]] • [[Canterbury (regija, Novi Zeland)|Canterbury]] • [[West Coast (regija)|West Coast]]) • [[Scottova baza]] • [[Savezni teritoriji Venezuele]] • [[Obala komaraca]] • [[Departmani Benina]] |group2 = Otoci<br>Poluotoci |list2 = [[Iwo Jima]] • [[Ilha da Queimada Grande]] • [[Isla de la Juventud]] • [[Kermadecovi otoci]] • [[Los Roques (arhipelag)]] • [[Margaritin otok]] • [[Koh Kong (otok)|Koh Kong]] • [[Baia dos Tigres]] • [[Tigrov otok]] • [[Labuđi otoci]] • [[Viti Levu]] • [[Vanua Levu]] • [[Ceva-I-Ra]] • [[Koro (otok)|Koro]] • [[Kadavu]] • [[Taveuni]] • [[Rotuma]] • [[Uea]] • [[Bau (otok)|Bau]] • [[Naissaar]] • [[Pulau Ujong]] • [[Pedra Branca (Singapur)]] |group3 = Hidrologija |list3 = [[Arenal]] • [[Crvena Volta (rijeka)|Crvena Volta]] • [[Jezero Bosumtwi|Bosumtwi]] • [[Cascade de Gavarnie]] • [[Parnaíba (rijeka)|Parnaíba]] • [[Taedong]] • [[Korejski zaljev]] • [[Istočnokorejski zaljev]] • [[Tumen (rijeka)|Tumen]] • [[Rajsko jezero]] • [[Laguna de Leche]] • [[Zaljev Guantánamo]] • [[Cookov prolaz]] • [[Slapovi Calandula]] • [[Waikato (rijeka)|Waikato]] • [[Rotorua (jezero)|Rotorua]] • [[Tonlé Sap]] • [[Kwanza]] • [[Cunene]] • [[Lucala]] • [[Sangkae]] • [[Río Coco]] • [[Honduraški zaljev]] • [[Aguán]] • [[Ouémé (rijeka)|Ouémé]] • [[Oti (rijeka)|Oti]] • [[Beninski zaljev]] • [[Couffo (rijeka)|Couffo]] • [[Zou (rijeka)|Zou]] • [[Rewa (rijeka)|Rewa]] • [[Sigatoka (rijeka)|Sigatoka]] • [[Bligh Water]] • [[Valaste (vodopad)]] |group4 = Geologija |list4 = [[Mount Afadjato]] • [[Irazú]] • [[Pico da Neblina]] • [[Sierra Maestra]] • [[Serra da Chela]] • [[Mount Earnslaw]] • [[Južne Alpe]] • [[Pico Bolívar]] • [[Pico Humboldt]] • [[Pico Bonpland]] • [[Roraima (tepui)|Roraima]] • [[Kukenán (tepui)|Kukenán]] • [[Phnom Aural]] • [[Kardamonske planine]] • [[Slonovske planine]] • [[Phnom Kulen]] • [[Morro do Moco]] • [[Cerro Las Minas]] • [[Atakora (planinski lanac)|Atakora]] • [[Mont Sokbaro]] • [[Mont Agou]] • [[Mount Tomanivi]] • [[Van Asch Van Wijck (planinski lanac)]] |group5 = Ostalo |list5 = [[Park Ueno]] • ''[[Outback]]'' • [[Skijalište Masikryong]] • [[Pjongjanško vrijeme]] • [[Močvara Zapata]] • [[Park Johna Lennona]] • ''[[Lluvia de peces]]'' • [[Koraljna obala (Fidži)]] • [[Vanalinn]] • [[Singapurska luka]] }} }} |below= }} ===Znanstvenici=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz znanstvenike |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Fizičari |group1style = text-align:center; color:#6699CC; background:#73C2FB; border:1px solid #6699CC; |list1= [[Antoine Henri Becquerel]] • [[Heinrich Rudolf Hertz]] • [[Carl Hellmuth Hertz]] • [[Gustav Ludwig Hertz]] • [[Michael Faraday]] • [[Wilhelm Conrad Röntgen]] • [[Gerardus 't Hooft]] • [[Max Born]] • [[Edward Teller]] • [[Charles-Augustin de Coulomb]] • [[Joseph Henry]] • [[Wilhelm Eduard Weber]] • [[Lise Meitner]] • [[Gustav Robert Kirchhoff]] • [[Igor Kurčatov]] • [[Evangelista Torricelli]] • [[Erwin Schrödinger]] • [[Albert Einstein]] • [[Louis de Broglie]] • [[Wolfgang Pauli]] • [[Jean Baptiste Perrin]] • [[Arthur Holly Compton]] • [[Owen Willans Richardson]] • [[Čandrasekara Venkata Raman]] • [[Charles Thomson Rees Wilson]] • [[Carl David Anderson]] • [[George Paget Thomson]] • [[Victor Franz Hess]] • [[Isidor Isaac Rabi]] • [[Clinton Joseph Davisson]] • [[Aleksandar Prohorov]] • [[Henri Poincaré]] • [[Hideki Yukawa]] • [[Shin'ichirō Tomonaga]] • [[Joshio Nishina]] • [[William Lawrence Bragg]] • [[Brian Schmidt]] • [[William Henry Bragg]] • [[Mark Oliphant]] • [[Jean d'Alembert]] • [[Abdus Salam]] |group2 = Kemičari |group2style = text-align:center; color:#800080; background:#C9A0DC; border:1px solid #800080; |list2= [[Dmitrij Mendeljejev]] • [[Pierre Curie]] • [[Henry Cavendish]] • [[William Ramsay]] • [[Francis William Aston]] • [[Adolf von Baeyer]] • [[Eduard Buchner]] • [[Jacobus Henricus van 't Hoff]] • [[Henri Moissan]] • [[John Warcup Cornforth]] • [[Alan MacDiarmid]] • [[Glenn T. Seaborg]] |group3 = Liječnici |group3style = text-align:center; color:#01796F; background: #50C878; border:1px solid #01796F; |list3= [[Alexander Fleming]] • [[Hakaru Hashimoto]] • [[Tomisaku Kawasaki]] • [[Mikito Takajasu]] • [[Hidejo Noguchi]] • [[Kitasato Shibasaburō]] • [[Howard Florey]] • [[Robin Warren]] • [[Barry J. Marshall]] • [[Elizabeth Blackburn]] • [[Peter C. Doherty]] • [[Frank Macfarlane Burnet]] • [[John Carew Eccles]] • [[Dominique-Jean Larrey]] • [[Carlos Chagas]] • [[Sergej Korsakov]] • [[Arístides Agramonte]] • [[Carlos Finlay]] • [[John Marshall Macdonald]] • [[Baruj Benacerraf]] • [[Jacinto Convit]] • [[Salvador Moncada]] • [[Friedrich Robert Faehlmann]] • [[Jean Itard]] • [[Georges Mathé]] |group4 = Izumitelji |group4style = text-align:center; color:#B8860B; background:#DAA520; border:1px solid #B8860B; |list4= [[Ferdinand Porsche]] • [[André Citroën]] • [[Gottlieb Daimler]] • [[Eli Whitney]] • [[Humberto Fernández-Morán]] |group5 = Geografi |group5style = text-align:center; color:#964B00; background:#E1A95F; border:1px solid #964B00; |list5= [[Vladimir Tagancev]] |below= }} ==Društvene znanosti== ===Općenito=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz društvene znanosti |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Povijest |group1style = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |list1= [[Povijest Europe]] (nedovršeno) {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |group1 = pre-XX vijek. |list1 = [[Banket kestenja]] • [[Osmanski interegnum]] • [[Šogunat Tokugawa]] • [[Kultura Diquis]] • [[Zlatna Obala (danska kolonija)]] • [[Zlatna Obala (portugalska kolonija)]] • [[Zlatna Obala (švedska kolonija)]] • [[Zlatna Obala (nizozemska kolonija)]] • [[Bushrangeri]] • [[Plesna epidemija iz 1518.]] • [[Edikt iz Nantesa]] • [[Edikt iz Fontainebleaua]] • [[Kolonijalni Brazil]] • [[Generalna kapetanija Kuba]] • [[Guvernorat Kuba]] • [[Loango-Angola]] • [[Provincija Venezuela]] • ''[[Klein-Venedig]]'' • [[Funan]] • [[Mračno doba (Kambodža)]] • [[Longvek]] • [[Generalna kapetanija Gvatemala]] • [[Podzemni grad Agongointo-Zoungoudo]] • [[Obala robova]] • [[Kraljevstvo Dahomej]] • [[Carstvo Oyo]] • [[Kralj Dahomeja]] • [[Dahomejski godišnji običaji]] • [[Društvo za Surinam]] • [[Invazija Surinama (1667)|Invazija Surinama]] • [[Napad na Fort Zeelandiju (1667)|Napad na Fort Zeelandiju]] • [[Kraljevina Singapura]] • ''[[Malajski anali]]'' • [[Temasek]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |group1 = XVIII. vijek |list1 = [[Savjet drevnih]] • [[Prva Francuska Republika]] • [[Konzulat (Francuska)]] • [[Direktorij (Francuska)]] • [[Komitet javnog spasa]] • [[Jakobinska diktatura]] • [[Termidorska reakcija]] • [[Puč 18. brumairea]] • [[Žirondinci]] • [[Septembarski masakri]] • [[Bijeg u Varennes]] • [[Žirondinski ustavni projekt]] • [[Kraljevstvo Francuska (1791-1792)]] • [[Prva industrijska revolucija]] • [[Vicekraljevstvo Nova Granada]] • [[Generalna kapetanija Venezuela]] • ''[[Kambodžanske kraljevske kronike]]'' |group2 = XIX. vijek |list2 = [[Posvećenje Napoleona I]] • [[Kraljevina Holandija]] • [[Kraljevina Vestfalija]] • [[Burbonska restauracija]] • [[Druga industrijska revolucija]] • [[Monroeova doktrina]] • [[Zlatna Obala (britanska kolonija)]] • [[Pobuna u Eureki]] • [[Julska Monarhija]] • [[Francuska revolucija 1848.]] • [[Druga Francuska Republika]] • [[Dani lipnja]] • [[Predsjednički izbori u Francuskoj 1848.]] • [[Francuski ustavni referendum 1851.]] • [[Referendum o Drugom Francuskom Carstvu 1852.]] • [[Pariški sporazum (1856)]] • [[Pariški kongres (1856)]] • [[Orsinijev atentat]] • [[Bitka kod Sedana (1870)]] • [[Treća Francuska Republika]] • [[Suđenje tridesetorici]] • [[Kriza 16. svibnja 1877.]] • [[Panamski skandali]] • [[Tonkinska afera]] • [[Protektorat Annam]] • [[Kočinkina]] • [[Zastupnički dom (Francuska)]] • [[Predstavnički dom (Francuska)]] • [[Incident u Fashodi]] • [[Predsjednički izbori u Brazilu 1891.]] • [[Ujedinjeno Kraljevstvo Portugala, Brazila i Algarva]] • [[Kraljevina Brazil]] • [[Nezavisnost Brazila]] • [[Brazilsko Carstvo]] • [[Brazilski rat za nezavisnost]] • [[Prva Brazilska Republika]] • [[Desetogodišnji rat]] • [[Mali rat (Kuba)]] • [[Kubanski rat za nezavisnost]] • [[Američka vojna uprava na Kubi]] • [[Tellerov amandman]] • [[Pariški sporazum (1898)]] • [[Novi Zeland (kolonija)]] • [[Ratovi mušketa]] • [[Novozelandski ratovi]] • [[Sewellovo ministarstvo (1856.)]] • [[Vrhovna hunta]] • [[Prva Venezuelanska Republika]] • [[Venezuelanski rat za nezavisnost]] ([[Bitka na jezeru Maracaibo]]) • [[Druga Venezuelanska Republika]] • [[Manifest iz Cartagene]] • [[Divna kampanja]] • [[Dekret o ratu do smrti]] • [[Treća Venezuelanska Republika]] • [[Kongres u Angosturi]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Velika Kolumbija]] • [[Država Venezuela]] • [[Savezni rat]] • [[Sjedinjene Države Venezuele]] • [[Venezuelanska kriza (1895)]] • [[Francuski protektorat u Kambodži]] • [[Tonkin (francuski protektorat)]] • [[Comayagua (provincija)]] • [[Državni udar u Hondurasu 1827.]] • [[Prvi francusko-dahomejski rat]] • [[Drugi francusko-dahomejski rat]] • [[Francuski Dahomej]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Francuska Zapadna Afrika]] • [[Kraljevstvo Fidži]] • [[Fidži (kolonija)]] • ''[[Ärkamisaeg]]'' • [[Singapurski sporazum 1819.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Tjesnačka naselja]] • [[Anglo-nizozemski sporazum (1824)]] |group3 = XX. vijek<br>(do 1914.) |list3 = [[Plattov amandman]] • [[Republika Kuba (1902–1959)]] • [[Pacifikacija Kube]] • [[Novi Zeland (dominion)]] • [[Venezuelanska kriza (1902–1903)]] • [[Nizozemsko-venezuelanski rat]] }} |group2 = Prvi svjetski rat<br>(1914. - 1918.) |list2 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |group1 = Općenito |list1 = [[Prvi svjetski rat]] • [[Središnje sile]] |group2 = Bitke |list2 = [[Bitka kod Tannenberga (1914.)|Bitka kod Tannenberga]] • [[Cerska bitka]] • [[Kolubarska bitka]] • [[Ofenziva od 100 dana]] • [[Druga bitka na Marni]] • [[Ofenziva Meuse-Argonne]] • [[Bitka na granicama]] • [[Nivelleova ofenziva]] • [[Bitka kod grebena Vimy]] |group3 = Ostalo |list3 = [[Sarajevski atentat]] • [[Oktobarska revolucija]] • [[Mir u Brest-Litovsku]] • [[Ruska revolucija (1917.)|Ruska revolucija 1917.]] • [[Britanski Togoland]] • ''[[Entente Cordiale]]'' • [[Francusko-ruska alijansa]] • [[Anglo-ruska antanta]] • [[Sovjetska Republika Naissaar]] • [[Manifest narodā Estonije]] • [[Njemačka okupacija Estonije u Prvom svjetskom ratu]] • [[Singapurska pobuna 1915.]] }} |group3 = Međuratno razdoblje<br>(1918. - 1939.) |list3 = [[Pariška mirovna konferencija 1919.]] • [[Münchenski sporazum]] • [[Abdikacijska kriza]] • [[Ugovori iz Locarna]] • [[Briand-Cerettijev sporazum]] • [[Briand-Kelloggov pakt]] • [[Kriza 6. veljače 1934.]] • [[Predsjednički izbori u Brazilu 1930.]] • [[Brazilska revolucija 1930.]] • [[Privremena vojna junta (1930)]] • [[Vargasova era]] • [[Pentarhija iz 1933.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Estonski rat za nezavisnost]] • [[Estonska radnička komuna]] • [[Rusko-estonski sporazum iz Tartua]] • [[Vaps (pokret)]] • [[Pokušaj državnog udara u Estoniji 1924.]] • [[Suđenje 149-orki]] • [[Baltička antanta]] • [[Doba šutnje]] |group4 = Drugi svjetski rat<br>(1939. - 1945.) |list4 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |group1 = Općenito |list1 = [[Drugi svjetski rat]] • [[Uzroci Drugog svjetskog rata]] • [[Saveznici]] • [[Sile Osovine]] • [[Posljedice Drugog svjetskog rata]] |group2 = Bitke |list2 = [[Operacija Bagration]] • [[Bitka za Francusku]] • [[Bitka kod La Plate]] • [[Saveznička invazija Sicilije]] • [[Operacija Anton|Operacija ''Anton'']] • [[Operacija Dragoon|Operacija ''Dragoon'']] • [[Praški ustanak]] • [[Ljetni rat]] • [[Bitka za Singapur]] • [[Operacija Jaywick|Operacija ''Jaywick'']] • [[Bombardiranje Singapura (1944–1945)]] • [[Bombardiranje Singapura (1941)]] • [[Operacija Tiderace|Operacija ''Tiderace'']] • [[Operacija Struggle|Operacija ''Struggle'']] |group3 = Ostalo |list3 = [[Schindlerovi židovi]] • [[Hitlerov pozdrav]] • [[Operacija Valkira]] • [[Vichyevska Francuska]] • [[Republika Slovačka (1939. - 1945.)]] • [[Riomski proces]] • [[Glasovanje o delegaciji punih ustavnih ovlasti Philippeu Pétainu]] • [[Njemačka vojna uprava u Belgiji i sjevernoj Francuskoj]] • [[Njemačka vojna uprava u okupiranoj Francuskoj]] • ''[[Militärverwaltung]]'' • [[Slobodna Francuska]] • [[Apel 18. juna]] • [[Privremena vlada Francuske Republike]] • [[Čehoslovačka vlada u egzilu]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Benešovi dekreti]] • [[Japanska okupacija Kambodže]] • [[Njemačka okupacija Estonije u Drugom svjetskom ratu]] • ''[[Generalbezirk Estland]]'' • [[Estonska samouprava]] • [[Reichskommissariat Ostland|''Reichskommissariat'' Ostland]] • [[Bijeg podmornice Orzeł|Bijeg podmornice ''Orzeł'']] • [[Shōnan-tō]] • [[Sook Ching]] • [[Sōjūsetsu incident]] • [[Operacija Gustavus|Operacija ''Gustavus'']] • [[Operacija Zipper|Operacija ''Zipper'']] • [[Britanska vojna uprava (Malaja)]] }} |group5 = Hladni rat<br>(1945. - 1991.) |list5 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Hladni rat]] • [[Elizejski ugovor]] • [[Nixonov posjet Kini 1972.]] • [[Angolski građanski rat]] • [[Trumanova doktrina]] • [[Socijalistička Republika Rumunjska]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Demokratska Kampućija]] • [[Zapadna Njemačka]] • [[Kostarikanski građanski rat]] • [[Gana (krunska zemlja)]] • [[Neredi u Accri 1948.]] • [[Velika šestorica (Gana)]] • [[Politika bijele Australije]] • [[Ustavna kriza u Australiji 1975.]] • [[Četvrta Francuska Republika]] • [[Peta Francuska Republika]] • [[Maj 1968]] • [[Druga Brazilska Republika]] • [[Državni udar u Brazilu 1964.]] • [[Vojna diktatura u Brazilu]] • [[Brazilska vojna hunta (1969)]] • [[Narodna Republika Koreja]] • [[Sovjetska civilna uprava]] • [[Privremeni narodni komitet za Sjevernu Koreju]] • [[Korejska demilitarizirana zona]] • [[Bitka za Incheon]] • [[Operacija Pokpoong]] • [[Podjela Koreje]] • [[Korejski sporazum o primirju]] • [[Bombaški napad u Rangoonu]] • [[Ubojstva sjekirom u P'anmunjŏmu]] • [[Kasarne Moncada]] • [[Operacija Mongoose]] • [[Operacija Northwoods]] • [[Cubana de Aviación let 455]] • [[Narodna Republika Angola]] • [[Demokratska Narodna Republika Angola]] • [[Republika Cabinda]] • [[Angolski rat za nezavisnost]] • [[Alvorski sporazum]] • [[Češka i Slovačka Federativna Republika]] • [[ANZUS]] • [[Paktomanija]] • ''[[El Trienio Adeco]]'' • [[Četvrta Venezuelanska Republika]] • [[Pakt iz Puntofija]] • [[Državni udar u Venezueli 1958.]] • [[Državni udar u Venezueli 1945.]] • [[Francuska unija]] • [[Francuska zajednica]] • [[Kraljevina Kambodža (1953–1970)]] • [[Bangkoška zavjera]] • [[Operacija Menu]] • [[Operacija Freedom Deal]] • [[Državni udar u Kambodži 1970.]] • [[Kmerska Republika]] • [[Predsjednički izbori u Kambodži 1972.]] • [[Predstavnička skupština kampućijskog naroda]] • [[Santebal]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Kambodžanski genocid]] ([[Kambodžanska polja smrti]] • [[Drvo smrti]] • [[Choeung Ek]] • [[Masakr u Ba Chúcu]]) • [[Narodna Republika Kampućija]] • [[Plan K5]] • [[Država Kambodža]] • [[Kambodžansko-vijetnamski rat]] • [[Koalicijska vlada Demokratske Kampućije]] • [[Pariški mirovni sporazum (1991)]] • [[Državni udar u Hondurasu 1963.]] • [[Državni udar u Hondurasu 1975.]] • [[Honduraška vojna hunta (1956–1957)]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Fudbalski rat]] • [[Sahelsko-beninska unija]] • [[Republika Dahomej]] • [[Državni udar u Dahomeju 1963.]] • [[Predsjedničko vijeće (Dahomej)]] • [[Predsjednički izbori u Dahomeju 1970.]] • [[Državni udar u Dahomeju 1972.]] • [[Narodna Republika Benin]] • [[Pokušaj državnog udara u Beninu 1977.]] • [[Fidži (dominion)]] • [[Državni udari na Fidžiju 1987.]] • [[Operacija Morris Dance]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Estonska vlada u egzilu]] • [[Deklaracija suvereniteta Estonske SSR]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Raspjevana revolucija]] • [[Fosforitni rat]] • [[Pismo četrdesetorice]] • [[Surinam (Kraljevina Nizozemska)]] • [[Državni udar u Surinamu 1980.]] • [[Nacionalni vojni savjet (Surinam)]] • [[Decembarska ubojstva]] • [[Surinamski unutrašnji rat]] • [[Masakr u Moiwani]] • [[Državni udar u Surinamu 1990.]] • [[Singapur (kolonija)]] • [[Singapur (savezna država)]] • [[Malezijski sporazum]] • [[Sporazum o nezavisnosti Singapura (1965)]] • [[Proglašenje Singapura]] |group6 = 1990-e<br>XXI. vijek |list6 = [[Crno proljeće (Kuba)]] • [[Opći izbori u Angoli 1992.]] • [[Masakr na Noć vještica]] • [[Pokušaji državnih udara u Venezuel 1992.]] • [[Bolivarska revolucija]] • [[Pokušaj državnog udara u Venezueli 2002.]] • [[Prijelazna uprava Ujedinjenih nacija u Kambodži|UNTAC]] • [[Privremena vlada nacionalnog jedinstva i nacionalnog spasa Kambodže]] • [[Ustavna kriza u Hondurasu 2009.]] • [[Državni udar u Hondurasu 2009.]] • [[UTAGE let 141]] • [[Državni udar na Fidžiju 2000.]] • [[Državni udar na Fidžiju 2006.]] • [[Prosvjedi u Surinamu 1999.]] }} |group2 = Pravo<br>Kriminologija |group2style = text-align:center; color:black; background:silver; border:1px solid black; |list2= [[Scotland Yard]] • [[Old Bailey]] • ''[[Volksgerichtshof]]'' • [[Vrhovni sud Kostarike]] • [[Vrhovni sud Gane]] • [[Ustav Australije]] • [[Ustav Gane]] • [[Ustav Francuske (1791)]] • [[Ustav Francuske (1793)]] • [[Ustav Francuske (1795)]] • [[Ustav Francuske (1799)]] • [[Ustav Francuske (1802)]] • [[Ustav Francuske (1804)]] • [[Povelja iz 1814.]] • [[Dopunski akt ustavima Prvog Carstva]] • [[Povelja iz 1830.]] • [[Ustav Francuske (1848)]] • [[Ustav Francuske (1852)]] • [[Francuski ustavni zakoni (1875)]] • [[Ferryjevi zakoni]] • [[Francuski ustavni zakon (1940)]] • [[Francuski ustavni zakon (1945)]] • [[Ustav Francuske (1946)]] • [[Ustav Francuske]] • [[Ustav Brazila]] • [[Ustav Sjeverne Koreje]] • [[Ustav Kube]] • [[Bustamanteov kodeks]] • [[Ustav Angole]] • [[Ustavni sud (Češka)]] • [[Macdonaldova trijada]] • [[Vrhovni sud Novog Zelanda]] • [[Ustav Novog Zelanda]] • [[Panoptikon]] • [[Deklaracija nezavisnosti Novog Zelanda]] • [[Sporazum iz Waitangija]] • [[Vrhovni sud pravde (Venezuela)]] • [[Ustav Venezuele]] • [[Deklaracija nezavisnosti (Venezuela)]] • [[Ustav Kambodže]] • [[Kambodžanski tribunal]] • [[Ustav Hondurasa]] • [[Vrhovni sud pravde (Honduras)]] • [[Ustav Benina]] • [[Kvazisud]] • ''[[modus operandi]]'' • [[Ustav Fidžija]] • [[Zakon o pomirbi, toleranciji i jedinstvu]] • [[Ustav Estonije]] • [[Ustav Surinama]] • [[Vrhovni sud Singapura]] |group3 = Politika |group3style = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = Općenito |list1 = [[Nacizam]] • ''[[Révolution nationale]]'' • [[Koronelizam]] • ''[[Juche]]'' • ''[[Songun]]'' • ''[[Songbun]]'' • [[Neutralna država]] • [[Čavizam]] • [[Nulta godina (Kambodža)|Nulta godina]] • ''[[Françafrique]]'' |group2 = Posebno |list2 = [[Popis njemačkih ministara obrane]] • [[Premijer Ujedinjenog Kraljevstva]] • [[Hitlerov kabinet]] • [[Premijer Japana]] • ''[[Kokkai]]'' • [[Nacionalna stranka oslobođenja (Kostarika)|PLN]] • [[Stranka građanske akcije|PAC]] • [[Libertarijanski pokret|ML]] • [[Predsjednik Kostarike]] • [[Zakonodavna skupština (Kostarika)]] • [[Predsjednik Gane]] • [[Premijer Gane]] • [[Stranka narodne konvencije|CPP]] • [[Parlament Gane]] • [[Državni savjet (Gana)]] • [[Premijer Australije]] • [[Parlament Australije]] • [[Generalni guverner Australije]] • [[Premijer Francuske]] • [[Predsjednik Francuske]] • [[Francuski parlament]] • [[Senat (Francuska)]] • [[Narodna skupština (Francuska)]] • [[Kongres Francuskog parlamenta]] • [[Predsjednik Brazila]] • ''[[Congresso Nacional]]'' • ''[[Senado Federal]]'' • ''[[Câmara dos Deputados]]'' • [[Premijer Brazila]] • [[Vječni predsjednik republike]] • [[Vrhovna narodna skupština]] • [[Premijer Sjeverne Koreje]] • [[Administrativna podjela Sjeverne Koreje]] • [[Spisak vrhovnih vođa Sjeverne Koreje]] • [[Spisak državnih poglavara Sjeverne Koreje]] • ''[[Ch'ŏndogyo Ch'ŏngudang]]'' • [[Predsjednik Kube]] • [[Premijer Kube]] • [[Nacionalna skupština narodne sile]] • [[Predsjednik Angole]] • [[Potpredsjednik Angole]] • [[Premijer Angole]] • [[Narodna skupština (Angola)]] • [[Generalni guverner Novog Zelanda]] • [[Premijer Novog Zelanda]] • [[Parlament Novog Zelanda]] • [[Predstavnički dom (Novi Zeland)]] • [[Zakonodavno vijeće (Novi Zeland)]] • [[Laburistička stranka Novog Zelanda]] • [[Zelena stranka Aotearoe Novog Zelanda]] • [[Prvo Novi Zeland]] • [[Kolonijalni tajnik Novog Zelanda]] • [[Predsjednik Venezuele]] • [[Narodna skupština (Venezuela)]] • [[Demokratska akcija (Venezuela)]] • [[Parlament Kambodže]] • [[Senat (Kambodža)]] • [[Narodna skupština (Kambodža)]] • [[Kralj Kambodže]] • [[Premijer Kambodže]] • [[Liberalna stranka (Kambodža)]] • [[Demokratska stranka (Kambodža)]] • [[Sangkum]] • [[Komunistička partija Kampućije]] • [[Nacionalni kongres (Honduras)]] • [[Predsjednik Hondurasa]] • [[Narodna skupština (Benin)]] • [[Predsjednik Benina]] • [[Premijer Benina]] • [[Conseil de l'Entente]] • [[Partija narodne revolucije Benina]] • [[Predsjednik Fidžija]] • [[Premijer Fidžija]] • [[Parlament Fidžija]] • [[Senat (Fidži)]] • [[Predstavnički dom (Fidži)]] • [[Veliko vijeće poglavica]] • [[Guverner Fidžija]] • [[Generalni guverner Fidžija]] • [[Administrativna podjela Fidžija]] • [[Premijer Kraljevstva Fidži]] • [[Ratu]] • [[Glavni ministar Fidžija]] • [[Zakonodavno vijeće (Fidži)]] • ''[[Riigikogu]]'' • [[Premijer Estonije]] • ''[[Riigihoidja]]'' • [[Komunistička partija Estonije]] • [[Predsjednik Surinama]] • [[Potpredsjednik Surinama]] • [[Premijer Surinama]] • [[Narodna skupština (Surinam)]] • [[Generalni guverner Surinama]] • [[Parlament Singapura]] • [[Predsjednik Singapura]] • [[Premijer Singapura]] • [[Stranka narodne akcije]] • [[Singapurska samouprava]] • [[Guverner Singapura]] • [[Yang di-Pertuan Negara]] • [[Zakonodavno vijeće (Singapur)]] • [[Zakonodavna skupština (Singapur)]] • [[Glavni ministar Singapura]] }} |group4 = Vojna znanost |group4style = text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |list4= [[Regia Marina]] • [[Royal Navy]] • [[Vojska Kostarike]] • ''[[Maréchal de France]]'' • ''[[École spéciale militaire de Saint-Cyr]]'' • [[Korejska narodna armija]] • [[USS Pueblo (AGER-2)]] • ''[[Movimiento 26 de Julio]]'' • [[Oružane snage Angole]] • [[Kubanske revolucionarne oružane snage]] • ''[[Generalissimus]]'' • [[Khmer Issarak]] • [[Dahomejske Amazonke]] • [[Oružane snage Republike Fidži]] • ''[[Junglecommando]]'' • [[Singapurska strategija]] • ''[[Kenpei]]'' |group5 = Lingvistika |group5style = text-align:center; color:black; background: white; border:1px solid black; |list5 = [[Joruba jezik]] • [[Fon jezik]] • [[Fidžijski jezik]] • [[Fidžijski hindski jezik]] • [[Rotumanski jezik]] |group6 = Ostalo |group6style = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |list6= [[Kultura Sovjetskoga Saveza]] • [[Centar za obiteljske evidencije]] • [[Stair House]] • [[David Livingstone Centre]] • [[Psihijatrijska bolnica Broadmoor]] • [[The Blind Beggar]] • [[Oni (folklor)]] • ''[[Hanami]]'' • [[Tri mudra majmuna]] • ''[[The Strand Magazine]]'' • [[221B Baker Street]] • [[Museo Nacional de Costa Rica]] • [[Mekatelyu]] • [[Nacionalni park Tortuguero]] • [[Nacionalni park Poás]] • [[Waakye]] • [[Ganci]] • [[Sveučilište u Adelaideu]] • [[Sveučilište u Melbourneu]] • [[Marianne]] • [[Čudovište iz Rajskog jezera]] • ''[[Rodong Sinmun]]'' • [[Korejska centralna novinska agencija]] • [[Festival Arirang]] • [[Vargaška tragedija]] • [[Kambodžanski riel]] • [[Novi ljudi]] • [[Nacionalni autonomni univerzitet Hondurasa]] • [[Naša Gospa od Suyape]] • [[Zapadnoafrički CFA franak]] • [[Srednjoafrički CFA franak]] • [[Chupa Chups]] • [[Univerzitet na Fidžiju]] • [[Fidžijski dolar]] • [[Nacionalni park Sigatoka Sand Dunes]] • ''[[Cibi]]'' • [[Estonska marka]] • ''[[Postimees]]'' • [[Zastava Estonske Sovjetske Socijalističke Republike]] • [[Surinamski dolar]] • [[Surinamski gulden]] • [[Planska područja u Singapuru]] • [[Regije Singapura]] • [[Japanski okupacijski dolar]] |below= }} ===Biografije=== {{Navbox generic |titlestyle = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Doprinosi vezani uz društvene znanosti |groupstyle = text-align:center; color:red; border:1px solid silver; |abovestyle=text-align:center; color:#702963;background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |belowstyle= text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |groupstyle = text-align:center; color:#702963; background:#DF73FF; border:1px solid #702963; |above= |group1 = Povijest |group1style = text-align:center; color:#800000; background:#C19A6B; border:1px solid #800000; |list1= [[Slavko Goldstein]] |group2 = Pravo<br>Kriminologija |group2style = text-align:center; color:black; background:silver; border:1px solid black; |list2= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:black; background:silver; border:1px solid black; |group1 = Pravo |list1 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Roland Freisler]] • [[Clarence Darrow]] • [[Moisés Vieites]] • [[Antonio Sánchez de Bustamante y Sirvén]] |group2 = Kriminologija |list2 = [[Vlado Černozemski]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Braća Kray]] • [[George Cornell]] • [[Jack McVitie]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Leopold i Loeb]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Jack Trbosjek]] ([[:Kategorija:Jack Trbosjek|kategorija /uz izuzetke/]]) • [[Igor Guzenko]] • [[Issei Sagawa]] • [[Charles Augustus Howell]] • [[Charlotte Corday]] • [[Charles-Henri Sanson]] • [[Felice Orsini]] • [[Sante Geronimo Caserio]] • [[Leonard Read]] • [[Sogomon Tejlirjan]] }} |group3 = Politika |group3style = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = Amerike |list1 = {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |list1 =[[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Harry S. Truman]] • [[William H. Seward]] • [[William Jennings Bryan]] • [[Harvey Milk]] • [[Dan White]] • [[George Moscone]] • [[Frank B. Kellogg]] • [[Fiorello H. La Guardia]] |group2 = {{flagicon|KAN}} Kanada |list2= [[Lester B. Pearson]] • [[Pierre Trudeau]] |group3 = {{flagicon|Kostarika}} Kostarika |list3= [[Juan Mora Fernández]] • [[José María Castro Madriz]] • [[Federico Tinoco Granados]] • [[Otilio Ulate Blanco]] • [[José Figueres Ferrer]] • [[Rafael Ángel Calderón Guardia]] • [[Laura Chinchilla]] • [[Óscar Arias]] |group4 = {{flagicon|Brazil}} Brazil |list4= [[Deodoro da Fonseca]] • [[Pedro I od Brazila]] • [[Pedro II od Brazila]] • [[Arthur Bernardes]] • [[Venceslau Brás]] • [[Washington Luís]] • [[Júlio Prestes]] • [[Getúlio Vargas]] • [[Plínio Salgado]] • [[João Goulart]] • [[Humberto Castelo Branco]] • [[Artur da Costa e Silva]] • [[Ernesto Geisel]] |group5 = {{flagicon|Kuba}} Kuba |list5= [[Carlos Saladrigas Zayas]] • [[Ramón Zaydín]] • [[Anselmo Alliegro y Milá]] • [[Félix Lancís Sánchez]] • [[Tomás Estrada Palma]] • [[Ramón Grau]] • [[Gerardo Machado]] • [[Camilo Cienfuegos]] |group6 = {{flagicon|Venezuela}} Venezuela |list6= [[José Antonio Páez]] • [[Cristóbal Mendoza]] • [[Francisco de Miranda]] • [[Rómulo Gallegos]] • [[Rafael Urdaneta]] • [[Juan Vicente Gómez]] • [[Cipriano Castro]] • [[Rafael Caldera]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Rómulo Betancourt]] |group7 = {{flagicon|HON}} Honduras |list7= [[Juan Orlando Hernández]] • [[Dionisio de Herrera]] • [[Francisco Morazán]] • [[José Francisco Zelaya]] • [[Francisco Ferrera]] • [[Ramón Villeda Morales]] • [[Julio Lozano Díaz]] • [[Oswaldo López Arellano]] • [[Juan Alberto Melgar]] • [[Manuel Zelaya]] • [[Roberto Micheletti]] |group8 = {{flagicon|SUR}} Surinam |list8= [[Chan Santokhi]] • [[Ronnie Brunswijk]] • [[Johan Ferrier]] • [[Henck Arron]] • [[Dési Bouterse]] }} |group2 = Europa |list2= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1={{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo |list1=[[Edward VIII.]] • [[George VI.]] • [[Herbert Henry Asquith]] • [[Clement Attlee]] • [[Tom Driberg]] • [[Robert Boothby, baron Boothby]] • [[Arnold Wienholt Hodson]] • [[Spencer Perceval]] • [[Stamford Raffles]] |group2 = {{flagicon|SSSR}} Sovjetski Savez |list2 = [[Nikita Hruščov]] • [[Jurij Andropov]] • [[Konstantin Černjenko]] • [[Andrej Gromijko]] • [[Vjačeslav Molotov]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = {{flagicon|RUS}} Rusija |list1 = [[Boris Jeljcin]] |group2 = {{flagicon|GRU}} Gruzija |list2 = [[Eduard Ševarnadze]] |group3 = {{flagicon|EST}} Estonija |list3 = [[Jaan Anvelt]] • [[Karl Kark]] • [[Konstantin Päts]] • [[Jaan Tõnisson]] • [[Kaarel Eenpalu]] • [[Jüri Uluots]] • [[Hjalmar Mäe]] • [[Johannes Vares]] • [[Jüri Ratas]] • [[Alar Karis]] • [[Johannes Käbin]] • [[Edgar Savisaar]] }} |group3 = {{flagicon|FRA}} Francuska |list3 = [[Charles de Gaulle]] • [[Philippe de Gaulle]] • [[Pierre Laval]] • [[Adolphe Thiers]] • [[Louis Barthou]] • [[Jean Monnet]] • [[Philippe d'Orléans, grof od Pariza|Philippe d'Orléans]] • [[Emmanuel Joseph Sieyès]] • [[Roger Ducos]] • [[Jean-Paul Marat]] • [[Louis Antoine de Saint-Just]] • [[Camille Desmoulins]] • [[Joséphine de Beauharnais]] • [[Joseph Fouché]] • [[Lucien Bonaparte]] • [[Élisa Bonaparte]] • [[Louis Bonaparte]] • [[Napoléon Louis Bonaparte]] • [[Jérôme Bonaparte]] • [[François Guizot]] • [[Lazare Carnot]] • [[Louis-Mathieu Molé]] • [[Victor de Broglie (1785–1870)|Victor de Broglie]] • [[Louis Blanc]] • [[Alexis de Tocqueville]] • [[Louis Eugène Cavaignac]] • [[Eugénie de Montijo]] • [[Napoléon Eugène Louis Bonaparte]] • [[Louis Jules Trochu]] • [[Patrice de Mac Mahon]] • [[Louis Auguste Blanqui]] • [[Léon Gambetta]] • [[Marie François Sadi Carnot]] • [[Jules Grévy]] • [[Albert de Broglie]] • [[Jules Armand Dufaure]] • [[William Henry Waddington]] • [[Jules Ferry]] • [[Jean Casimir-Perier]] • [[Charles Dupuy]] • [[Félix Faure]] • [[Émile Loubet]] • [[Raymond Poincaré]] • [[Aristide Briand]] • [[Paul Deschanel]] • [[Alexandre Millerand]] • [[Gaston Doumergue]] • [[Paul Doumer]] • [[Édouard Herriot]] • [[Pierre-Étienne Flandin]] • [[André Tardieu]] • [[Édouard Daladier]] • [[Albert Lebrun]] • [[André Maginot]] • [[Léon Blum]] • [[Vincent Auriol]] • [[René Coty]] • [[Alain Poher]] • [[Valéry Giscard d'Estaing]] |group4 = {{flagicon|NJE}} Njemačka |list4 = [[Konrad Adenauer]] (suradnja) {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = {{flagicon|NJE|empire}} Njemačko Carstvo |list1 = |group2 = {{flagicon|NJE}} Weimarska Republika |list2 = [[Wilhelm Cuno]] • [[Gustav Stresemann]] • [[Wilhelm Marx]] • [[Joseph Wirth]] • [[Philipp Scheidemann]] • [[Gustav Bauer]] • [[Konstantin Fehrenbach]] • [[Hans Luther]] • [[Hugo Haase]] • [[Kurt von Schleicher]] |group3 = {{flagicon|NJE|Nazi}} Treći Reich |list3 = [[Heinrich Himmler]] • [[Lutz Graf Schwerin von Krosigk]] • [[Martin Bormann]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Joseph Goebbels]] • [[Edmund Veesenmayer]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Hermann Göring]] • [[Walther Funk]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Reinhard Heydrich]] • [[Karl-Siegmund Litzmann]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Alfred Rosenberg]] |group4 = {{flagicon|DDR}} Istočna Njemačka |list4 = [[Walter Ulbricht]] }} |group5 = {{flagicon|ITA}} Italija |list5 = [[Giovanni Giolitti]] |group6 = {{flagicon|ŠPA}} Španjolska |list6 = [[Francisco Franco]] |group7 = {{flagicon|POLJ}} Poljska |list7 = [[Wojciech Jaruzelski]] • [[Bronisław Komorowski]] |group8 = {{flagicon|ŠVE}} Švedska |list8 = [[Olof Palme]] |group9 = {{flagicon|AUT}} Austrija |list9 = [[Karl Renner]] |group10 = {{flagicon|GRČ}} Grčka |list10 = [[Ioannis Metaxas]] |group12 = {{flagicon|Austro-Ugarska}} Austro-Ugarska |list12 = [[Marija Terezija|Maria Theresia]] • [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Joseph II.]] • [[Leopold II., car Svetog Rimskog Carstva|Leopold II.]] • [[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva|Karl VI.]] • [[Franjo I., car Svetog Rimskog Carstva|Franz I.]] • [[Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva|Franz II.]] • [[Ferdinand I. Austrijski|Ferdinand I.]] • [[Franjo Josip I.|Franz Joseph I.]] (dopuna) • [[Aleksandar Drašković]] • [[Sofija Chotek]] • [[Marie-Louise od Austrije]] |group13 = {{flagicon|SRB}} Srbija |list13 = [[Ilija Garašanin]] • [[Milan Nedić]] • [[Aleksandar I. Karađorđević]] |group14 = {{flagicon|MAĐ}} Mađarska |list14 = [[Lajos Kossuth]] • [[Károly Khuen-Héderváry]] • [[Miklós Horthy]] |group15 = {{flagicon|FIN}} Finska |list15 = [[Jaana Pelkonen]] • [[Carl Gustaf Emil Mannerheim]] |group16 = {{flagicon|RUM}} Rumunjska |list16 = [[Ion Antonescu]] • [[Nicolae Ceauşescu]] |group17 = {{flagicon|ČEŠ}} Češka |list17 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Edvard Beneš]] }} |group3= Azija i<br>Oceanija |list3= [[Kir Mlađi]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1 = {{flagicon|JAP}} Japan |list1 = [[Hirohito]] • [[Itō Hirobumi]] • [[Hideki Tōjō]] • [[Hara Takashi]] • [[Tsuyoshi Inukai]] • [[Keisuke Okada]] • [[Fumio Gotō]] • [[Yasuo Fukuda]] • [[Eisaku Satō]] • [[Car Taishō]] • [[Minamoto no Yoritomo]] • [[Yasuhiro Nakasone]] |group2 = {{flagicon|Kina}} Kina |list2 = [[Pu Yi]] |group3 = {{flagicon|VIJ}} Vijetnam |list3 = [[Hồ Chí Minh]] • [[Lê Đức Thọ]] |group4 = {{flagicon|Tajvan}} Republika Kina/Tajvan |list4 = [[Sun Jat-sen]] • [[Chiang Kai-shek]] |group5 = {{flagicon|Indija}} Indija |list5 = [[Jawaharlal Nehru]] |group6 = [[File:Flag of Korea 1882.svg|22px|border]] Koreja |list6 = [[Sunjong od Koreje]] {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1= {{flagicon|Sjeverna Koreja}} Sjeverna Koreja |list1 = [[Kim Il-sung]] • [[Kim Jong-il]] • [[Kim Yŏng-nam]] • [[Kim Il (političar)|Kim Il]] |group2 = {{flagicon|Južna Koreja}} Južna Koreja |list2 = }} |group7 = {{flagicon|IZR}} Izrael |list7 = [[Menahem Begin]] |group8 = {{flagicon|Kambodža}} Kambodža |list8 = [[Norodom Sihanouk]] • [[Norodom Sihamoni]] • [[Ponhea Yat]] • [[Ang Duong]] • [[Norodom od Kambodže]] • [[Sisowath od Kambodže]] • [[Sisowath Monivong]] • [[Sơn Ngọc Thành]] • [[Penn Nouth]] • [[Nuon Chea]] • [[Ieng Sary]] • [[Pol Pot]] • [[Khieu Samphan]] • [[Kang Kek Iew]] • [[Hun Sen]] |group9 = {{flagicon|Jordan}} Jordan |list9 = [[Hussein I., kralj Jordana|Hussein I.]] |group12 = {{flagicon|AUS}} Australija |list12 = [[Edmund Barton]] • [[Ben Chifley]] • [[Harold Holt]] • [[John Curtin]] • [[Robert Menzies]] • [[Gough Whitlam]] • [[John Kerr]] • [[Malcolm Fraser]] • [[Stanley Bruce]] |group11 = {{flagicon|NZL}} Novi Zeland |list11 = [[Patsy Reddy]] • [[William Hobson]] • [[James Busby]] • [[Henry Sewell]] • [[Alfred Domett]] • [[John Ballance]] • [[Richard Seddon]] • [[Michael Joseph Savage]] • [[Peter Fraser (novozelandski političar)|Peter Fraser]] |group10 = {{flagicon|Mjanmar}} Mjanmar |list10 = [[U Thant]] |group13 = {{flagicon|FIJ}} Fidži |list13 = [[Seru Epenisa Cakobau]] • [[Kamisese Mara]] • [[Sitiveni Rabuka]] • [[Timoci Bavadra]] • [[Penaia Ganilau]] • [[Josefa Iloilo]] • [[Frank Bainimarama]] • [[Jioji Konrote]] • [[Epeli Nailatikau]] |group14 = {{flagicon|SIN}} Singapur |list14 = [[Tharman Shanmugaratnam]] • [[Lee Hsien Loong]] • [[Lawrence Wong]] • [[David Marshall (singapurski političar)|David Marshall]] • [[Lim Yew Hock]] }} |group4= Afrika |list4= {{Navbox subgroup | groupstyle = text-align:center; color:white; background: black; border:1px solid silver; |group1= {{flagicon|EGI}} Egipat |list1= [[Gamal Abdel Nasser]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Anwar Sadat]] • [[Hosni Mubarak]] |group2= {{flagicon|ANG}} Angola |list2= [[Agostinho Neto]] • [[Lopo do Nascimento]] • [[Fernando José de França Dias Van-Dúnem]] • [[José Eduardo dos Santos]] • [[Jonas Savimbi]] • [[João Lourenço]] |group3= {{flagicon|SOM}} Somalija |list3= [[Mohamed Siad Barre]] |group4= {{flagicon|ZIM}} Zimbabve |list4= [[Robert Mugabe]] |group5={{flagicon|TOG}} Togo |list5= [[Faure Gnassingbé]] |group6={{flagicon|CIV}} Obala Bjelokosti |list6=[[Félix Houphouët-Boigny]] |group7={{flagicon|Gvineja}} Gvineja |list7= [[Ahmed Sékou Touré]] |group8={{flagicon|GAN}} Gana |list8= [[Samia Nkrumah]] • [[John Dramani Mahama]] • [[John Atta Mills]] • [[John Agyekum Kufuor]] • [[Jerry Rawlings]] • [[Hilla Limann]] • [[Fred Akuffo]] • [[Ignatius Kutu Acheampong]] • [[Edward Akufo-Addo]] • [[Nii Amaa Ollennu]] • [[Akwasi Afrifa]] • [[Joseph Arthur Ankrah]] • [[Kofi Abrefa Busia]] • [[Nana Akufo-Addo]] |group9={{flagicon|BEN}} Benin |list9= [[Gangnihessou]] • [[Dakodonou]] • [[Houegbadja]] • [[Hangbè]] • [[Agaja]] • [[Ghézo]] • [[Béhanzin]] • [[Agoli-Agbo]] • [[Toffa I]] • [[Sourou-Migan Apithy]] • [[Hubert Maga]] • [[Justin Ahomadégbé-Tomêtin]] • [[Christophe Soglo]] • [[Émile Derlin Zinsou]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Mathieu Kérékou]] • [[Thomas Boni Yayi]] • [[Patrice Talon]] }} }} |group4 = Vojna znanost |group4style = text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |list4= {{Navbox subgroup | groupstyle =text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |group1= {{flagicon|SAD}} Sjedinjene Države |list1= [[Douglas MacArthur]] • [[Omar Bradley]] |group2= {{flagicon|UK}} Ujedinjeno Kraljevstvo |list2= [[Andrew Cunningham]] • [[Harold Alexander]] • [[Jean Conan Doyle]] • [[John Jellicoe]] • [[Bernard Freyberg]] • [[Ivan Lyon]] |group3= {{flagicon|FRA}} Francuska |list3= [[Philippe Pétain]] • [[Louis Franchet d'Esperey]] • [[Joseph Jacques Césaire Joffre]] • [[Ferdinand Foch]] • [[Gilbert du Motier, markiz de La Fayette]] • [[Joachim Murat]] • [[Michel Ney]] • [[Pierre-Charles Villeneuve]] • [[Georges Ernest Boulanger]] • [[Robert Nivelle]] • [[François Darlan]] • [[Henri Giraud]] • [[Maxime Weygand]] • [[Maurice Gamelin]] • [[Bob Denard]] |group4= {{flagicon|ITA}} Italija |list4= [[Alfredo Guzzoni]] • [[Angelo Iachino]] |group5= {{flagicon|POLJ}} Poljska |list5= [[Edward Rydz-Śmigły]] |group6= {{flagicon|VIJ}} Vijetnam |list6= [[Võ Nguyên Giáp]] |group7= {{flagicon|NJE}} Njemačka |list7= {{Navbox subgroup | groupstyle =text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |group1={{flagicon|NJE|empire}} Njemačko Carstvo |list1= [[Alfred von Schlieffen]] • [[Erich Ludendorff]] • [[Erich von Falkenhayn]] • [[August von Mackensen]] • [[Reinhard Scheer]] • [[Franz von Hipper]] • [[Colmar Freiherr von der Goltz]] • [[Alfred von Tirpitz]] • [[Adolf von Seckendorff]] |group2={{flagicon|NJE|Nazi}} Treći Reich |list2= [[Karl Dönitz]] • [[Wilm Hosenfeld]] • [[Friedrich Paulus]] • [[Erich von Manstein]] • [[Wilhelm Keitel]] }} |group8= {{flagicon|Austro-Ugarska}} Austro-Ugarska |list8= [[Oskar Potiorek]] • [[Conrad von Hötzendorf]] • [[Alois Hitler]] |group9= {{flagicon|JAP}} Japan |list9= [[Isoroku Jamamoto]] • [[Princ Akihito Komatsu]] • [[Takamori Saigō]] |group10= {{flagicon|SRB}} Srbija |list10= [[Pavle Jurišić Šturm]] |group11= {{flagicon|RUS}} Rusija |list11={{Navbox subgroup | groupstyle =text-align:center; color:#556B2F; background:#6B8E23; border:1px solid #556B2F; |group1={{flagicon|RUS}} Rusko Carstvo |list1= [[Aleksej Brusilov]] • [[Pjotr Wrangel]] • [[Nikolaj Judenič]] |group2={{flagicon|SSSR}} Sovjetski Savez |list2= [[Georgij Žukov]] • [[Konstantin Rokosovski]] • [[Nikolaj Kuznjecov]] }} |group12= {{flagicon|SJKOR}} Sjeverna Koreja |list12= [[Nam Il]] |group13= {{flagicon|EST}} Estonija |list13 = [[Johan Laidoner]] • [[Ain-Ervin Mere]] }} |group5 = Filozofi |group5style = text-align:center; color:#6699CC; background:#73C2FB; border:1px solid #6699CC; |list5= [[Baruch de Spinoza]] • [[Émile Durkheim]] • [[Jean-François Lyotard]] • [[Jacques Derrida]] • [[Louis Althusser]] • [[José Ortega y Gasset]] • [[Jeremy Bentham]] |group6 = Ostalo |group6style = text-align:center; color:#808080; background: #DCDCDC; border:1px solid #808080; |list6= [[David Livingstone]] • [[Oskar Schindler]] • [[Emilie Schindler]] • [[Wallis Simpson]] • [[Alice Pleasance Liddell]] • [[Ottla Kafka]] • [[Sadako Sasaki]] • [[Peter Turkson]] • [[Theodosia Okoh]] • [[Joan Sutherland]] • [[Maria Letizia Ramolino]] • [[Jan Palach]] • [[Pedro Álvares Cabral]] • [[Bernhard Schwarz]] • [[Michel Wieviorka]] • [[Carlos Manuel de Céspedes]] • [[Elián González]] • [[Diogo Cão]] • [[Paulo Dias de Novais]] • [[Irene Sáez]] • [[Anthelme Mangin]] • [[Dith Pran]] • [[Sydney Schanberg]] • [[Charles Delaunay]] • [[Poe Toaster]] • [[Virginia Eliza Clemm Poe]] • [[Lempira (vođa Lenka)|Lempira]] • [[Udre Udre]] • [[Aleksandar Langfang]] • [[Bayard Rustin]] • [[Aleksandar Holiga]] • [[Sang Nila Utama]] • [[Elizabeth Choy]] • [[Lav XIV]] • [[Lim Bo-seng]] |below= }} ==Sport== {{Navbox generic |titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi |title= Općenito o sportu (po sportovima) |groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |belowstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = [[File:Football pictogram.svg|20px]] Nogomet |list1= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Reprezentacije |list1= {{nowrap begin}} {{flagicon|ANG}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Angole|Angola]] {{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Australije|Australija]] {{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Benina|Benin]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Francuske|Francuska]] {{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Gane|Gana]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|HON}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Hondurasa|Honduras]] {{•w}} {{flagicon|Kambodža}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Kambodže|Kambodža]] {{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Kostarike|Kostarika]] {{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Kube|Kuba]] {{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Poljske|Poljska]] {{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Ukrajine|Ukrajina]] {{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Venezuele|Venezuela]] {{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Fidžija|Fidži]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|EST}} [[Fudbalska ili nogometna reprezentacija Estonije|Estonija]] {{•w}} {{flagicon|SUR}} [[Fudbalska reprezentacija Surinama|Surinam]] {{•w}} {{flagicon|SIN}} [[Fudbalska reprezentacija Singapura|Singapur]] {{nowrap end}} |group2 = Klubovi |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|ENG}} [[Arsenal FC]] {{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Fulham FC]] {{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[4.25]] {{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Pyongyang City SC]] {{•w}} {{flagicon|SUR}} [[Inter Moengotapoe]] {{nowrap end}} |group3 = Lige |list3= {{nowrap begin}} {{flagicon|FRA}} [[Ligue 1]] {{nowrap end}} |group4 = Prvenstva |list4= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[FIFA Svjetsko prvenstvo|Svjetsko prvenstvo]] |list1= {{nowrap begin}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA|1830}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 1938|1938.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|BRA|1889a}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 1950|1950.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 1998|1998.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|BRA}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 2014|2014.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|RUS}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 2018.|2018.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|Katar}} [[FIFA Svjetsko prvenstvo 2022.|2022.]] {{nowrap end}} {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Finala |list1= {{nowrap begin}} [[Nizozemska - Zapadna Njemačka (finale Svjetskog prvenstva u nogometu 1974.)|1974.]] {{•w}} [[Brazil - Francuska (finale FIFA Svjetskog prvenstva 1998)|1998.]] {{•w}} [[Italija - Francuska (finale Svjetskog prvenstva u nogometu 2006.)|2006.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Francuska – Hrvatska (finale FIFA Svjetskog prvenstva 2018.)|2018.]] {{nowrap end}} }} |group2 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[UEFA Euro|Europsko prvenstvo]] |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|POLJ}} / {{flagicon|UKR}} [[UEFA Euro 2012|2012.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[UEFA Euro 2016.|2016.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|EU}} [[UEFA Euro 2020.|2020.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|NJE}} [[UEFA Euro 2024.|2024.]] {{nowrap end}} |group3 = Olimpijske igre |list3= |group4 = Kup nacija |list4 = {{nowrap begin}} {{flagicon|GAN}} [[Afrički kup nacija 1963.|1963.]] {{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Afrički kup nacija 1978.|1978.]] {{•w}} {{flagicon|GAN}} / {{flagicon|Nigerija}} [[Afrički kup nacija 2000.|2000.]] {{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Afrički kup nacija 2008.|2008.]] {{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|ANG}} [[Afrički kup nacija 2010.|2010.]] {{nowrap end}} |group5 = [[AFC Azijski kup|Azijski kup]] |list5 = {{nowrap begin}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SIN}} [[AFC Azijski kup 1984.|1984.]] {{nowrap end}} }} |group5 = Ostalo |list5= {{nowrap begin}} [[FIFA 100]] {{•w}} [[Australija - Američka Samoa (kvalifikacijska utakmica za FIFA Svjetsko prvenstvo 2002)|Australija 31:0 Američka Samoa]] {{•w}} [[Nagrade FIFA Svjetskog prvenstva]] {{•w}} [[Trofej Artemio Franchi]] {{•w}} [[Urugvaj - Brazil (finalna runda FIFA Svjetskog prvenstva 1950)|''Maracanaço'']] {{•w}} ''[[Brazil - Njemačka (polufinale FIFA Svjetskog prvenstva 2014)|Mineiraço]]'' {{•w}} [[Portugal - Sjeverna Koreja (četvrtfinale FIFA Svjetskog prvenstva 1966)|Portugal 5:3 Sjeverna Koreja]] {{•w}} [[Maskote FIFA Svjetskih prvenstava]] {{nowrap end}} {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Suci |list1= {{nowrap begin}} {{flagicon|ARG}} [[Néstor Pitana]] {{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Frank De Bleeckere]] {{•w}} {{flagicon|UZB}} [[Ravšan Irmatov]] {{nowrap end}} |group2 = Stadioni |list2 = {{nowrap begin}} [[Estadio Nacional de Costa Rica (2011)]] {{•w}} [[Stadion Ohene Djan|Ohene Djan]] {{•w}} [[Stadion Baba Yara|Baba Yara]] {{•w}} [[Stade de France]] {{•w}} [[Estádio 11 de Novembro]] {{•w}} [[Stade de l'Amitié]] {{nowrap end}} }} }} |group2 = [[File:Ice hockey pictogram.svg|20px]] Hokej na ledu |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|KAN}} [[Hokej na ledu na ZOI 2010. - muškarci]] {{nowrap end}} |group3 = [[File:Handball pictogram.svg|20px]] Rukomet |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Reprezentacije |list1= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = EHF |list1= {{nowrap begin}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[Francuska rukometna reprezentacija|Francuska]] {{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Srpska rukometna reprezentacija|Srbija]] {{•w}} {{flagicon|UK}} [[Rukometna reprezentacija Ujedinjenog Kraljevstva|Ujedinjeno Kraljevstvo]] {{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Rukometna reprezentacija Mađarske|Mađarska]] {{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Rukometna reprezentacija Španjolske|Španjolska]] {{•w}} {{flagicon|FIN}} [[Rukometna reprezentacija Finske|Finska]] {{•w}} {{flagicon|BJE}} [[Rukometna reprezentacija Bjelorusije|Bjelorusija]] {{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Rukometna reprezentacija Makedonije|Makedonija]] {{•w}} {{flagicon|CG}} [[Rukometna reprezentacija Crne Gore|Crna Gora]] {{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Rukometna reprezentacija Slovenije|Slovenija]] {{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Rukometna reprezentacija Austrije|Austrija]] {{•w}} {{flagicon|BIH}} [[Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine|Bosna i Hercegovina]] {{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Rukometna reprezentacija Islanda|Island]] {{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Rukometna reprezentacija Češke|Češka]] {{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Rukometna reprezentacija Slovačke|Slovačka]] {{•w}} {{flagicon|EST}} [[Rukometna reprezentacija Estonije|Estonija]] {{nowrap end}} |group2 = AHF |list2= {{nowrap begin}} {{flagicon|JKO}} [[Rukometna reprezentacija Južne Koreje|Južna Koreja]] {{•w}} {{flagicon|KAT}} [[Rukometna reprezentacija Katara|Katar]] {{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Rukometna reprezentacija Saudijske Arabije|Saudijska Arabija]] {{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Rukometna reprezentacija Japana|Japan]] {{•w}} {{flagicon|UAE}} [[Rukometna reprezentacija Ujedinjenih Arapskih Emirata|Ujedinjeni Arapski Emirati]] {{•w}} {{flagicon|SJKOR}} [[Rukometna reprezentacija Sjeverne Koreje|Sjeverna Koreja]] {{•w}} {{flagicon|SIN}} [[Rukometna reprezentacija Singapura|Singapur]] {{nowrap end}} |group3 = CAHB |list3= {{nowrap begin}} {{flagicon|TUN}} [[Rukometna reprezentacija Tunisa|Tunis]] {{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Rukometna reprezentacija Egipta|Egipat]] {{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Rukometna reprezentacija Alžira|Alžir]] {{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Rukometna reprezentacija Angole|Angola]] {{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Rukometna reprezentacija Benina|Benin]] {{•w}} {{flagicon|COD}} [[Rukometna reprezentacija Demokratske Republike Kongo|DR Kongo]] {{nowrap end}} |group4 = OCHF |list4= {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Rukometna reprezentacija Australije|Australija]] {{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Rukometna reprezentacija Novog Zelanda|Novi Zeland]] {{•w}} {{flagicon|Cookovi Otoci}} [[Rukometna reprezentacija Cookovog Otočja|Cookovi Otoci]] {{•w}} {{flagicon|Nova Kaledonija}} [[Rukometna reprezentacija Nove Kaledonije|Nova Kaledonija]] {{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Rukometna reprezentacija Fidžija|Fidži]] {{nowrap end}} |group5 = PATHF |list5= {{nowrap begin}} {{flagicon|ČIL}} [[Čileanska rukometna reprezentacija|Čile]] {{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Rukometna reprezentacija Argentine|Argentina]] {{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Rukometna reprezentacija Brazila|Brazil]] {{•w}} {{flagicon|HON}} [[Rukometna reprezentacija Hondurasa|Honduras]] {{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Rukometna reprezentacija Kostarike|Kostarika]] {{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Rukometna reprezentacija Kube|Kuba]] {{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Rukometna reprezentacija Venezuele|Venezuela]] {{nowrap end}} }} |group2 = Klubovi |list2= {{flagicon|FRA}} [[Montpellier HB]] |group3 = Prvenstva |list3= {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce|Svjetsko prvenstvo]] |list1= {{flagicon|NJE|Nazi}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Njemačka 1938.|1938.]] • {{flagicon|ŠVE}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Švedska 1954.|1954.]] • {{flagicon|FRA}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Francuska 1970.|1970.]] • {{flagicon|FRA}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Francuska 2001.|2001.]] • {{flagicon|HRV}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Hrvatska 2009.|2009.]] <small>(osim dvorana)</small> • {{flagicon|ŠVE}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Švedska 2011.|2011.]] • {{flagicon|ŠPA}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Španjolska 2013.|2013.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|Katar}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Katar 2015.|2015.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|FRA}} [[Svjetsko prvenstvo u rukometu - Francuska 2017.|2017.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|DAN}} / {{flagicon|NJE}} [[IHF Svjetsko prvenstvo 2019.|2019.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|EGI}} [[IHF Svjetsko prvenstvo 2021.|2021.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|POLJ}}{{flagicon|ŠVE}} [[IHF Svjetsko rukometno prvenstvo 2023.|2023.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|DAN}}{{flagicon|HRV}}{{flagicon|NOR}} [[IHF Svjetsko rukometno prvenstvo 2025.|2025.]] |group2 = [[Europsko prvenstvo u rukometu|Europsko prvenstvo]] |list2= {{flagicon|POR}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Portugal 1994.|1994.]] • {{flagicon|AUT}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Austrija 2010.|2010.]] • {{flagicon|SRB}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Srbija 2012.|2012.]] • {{flagicon|DAN}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Danska 2014.|2014.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|POLJ}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Poljska 2016.|2016.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|HRV}} [[Europsko prvenstvo u rukometu - Hrvatska 2018.|2018.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|AUT}}{{flagicon|NOR}}{{flagicon|ŠVE}} [[EHF Euro 2020.|2020.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|MAĐ}}{{flagicon|SLK}} [[EHF Euro 2022.|2022.]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|NJE}} [[EHF Euro 2024.|2024.]] |group3 = [[Rukomet na Olimpijskim igrama|Olimpijske igre]] |list3= {{flagicon|FIN}} [[Rukomet na Ljetnim olimpijskim igrama 1952.|1952.]] • {{flagicon|SAD}} [[Rukomet na OI 1996. - muškarci|1996. (M)]] • {{flagicon|KIN}} [[Rukomet na OI 2008. - muškarci|2008. (M)]] • {{flagicon|UK}} [[Rukomet na Olimpijadi 2012. - muškarci|2012. (M)]] • {{flagicon|BRA}} [[Rukomet na Olimpijadi 2016. - muškarci|2016. (M)]] • {{flagicon|JAP}} [[Rukomet na Olimpijadi 2020. – Muškarci|2020. (M)]] • {{flagicon|FRA}} [[Rukomet na Olimpijadi 2024. – Muškarci|2024. (M)]] |group4 = [[Oceanijski kup nacija (rukomet)|Oceanijsko prvenstvo]] |list4= {{flagicon|NZL}} [[Oceanijski kup nacija - Novi Zeland 2010.|2010.]] • {{flagicon|AUS}} [[Oceanijski kup nacija 2012 (rukomet)|2012.]] |group5 = [[Afrički rukometni kup nacija|Afričko prvenstvo]] |list5= {{flagicon|ANG}} [[Afrički rukometni kup nacija - Angola 2008.|2008.]] }} |group4 = Ostalo |list4= [[Rivalstvo Francuske i Hrvatske u rukometu]] • [[IHF-ov igrač godine]] • [[IHF]] • [[EHF Kuća slavnih]] }} |group4 = [[File:Tennis pictogram.svg|20px]] Tenis |list4= {{flagicon|UK}} [[Wimbledon 2009.]] • {{flagicon|UK}} [[Wimbledon 2011.]] |group5 = [[File:Basketball pictogram.svg|20px]] Košarka |list5= [[FIBA EuroBasket]] • "[[Havlicek je ukrao loptu!]]" • [[FIBA Kuća slavnih]] ([[Lista članova FIBA Kuće slavnih|članovi]]) • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] [[FIBA Svjetsko prvenstvo u košarci]] {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; |group1 = Reprezentacije |list1 = {{flagicon|BEN}} [[Košarkaška reprezentacija Benina|Benin]] • {{flagicon|HON}} [[Košarkaška reprezentacija Hondurasa|Honduras]] • [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SAD}} "[[Muška olimpijska košarkaška reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država iz 1992.|Dream Team]]" • {{flagicon|EST}} [[Košarkaška reprezentacija Estonije|Estonija]] • {{flagicon|SUR}} [[Košarkaška reprezentacija Surinama|Surinam]] • {{flagicon|SIN}} [[Košarkaška reprezentacija Singapura|Singapur]] |group2 = Klubovi |list2 = [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SAD}} [[Boston Celtics]] ([[Spisak igrača Boston Celticsa|igrači]]) }} | group6 = [[File:Rugby union pictogram.svg|20px]] Ragbi | list6 = {{nowrap begin}} {{flagicon|NZL}} [[Ragbi reprezentacija Novog Zelanda|Novi Zeland]] • {{flagicon|FIJ}} [[Ragbi reprezentacija Fidžija|Fidži]] ([[Ragbi sedam reprezentacija Fidžija|ragbi sedam]]) {{nowrap end}} |below = {{flagicon|SRB}} [[Srbija na OI 2008.]] }} ===Sportaši=== {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | title = Doprinosi o sportašima | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | image = | imageleft = | bodyclass = hlist | group1 = [[File:Athletics pictogram.svg|20px]] Atletika | list1 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ANG}} [[João N'Tyamba]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Jack Metcalfe]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Roman Šebrle]]{{•w}} {{flagicon|JAM}} [[Usain Bolt]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Dayron Robles]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Peter Snell]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Andrej Silnov]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Primož Kozmus]] {{nowrap end}} | group2 = [[File:Boxing pictogram.svg|20px]] Boks | list2 = {{nowrap begin}} {{flagicon|GAN}} [[Clement Quartey]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Eddie Blay]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Prince Amartey]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Teófilo Stevenson]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Francisco Rodríguez (boksač, rođen 1945.)|Francisco Rodríguez]] {{nowrap end}} | group3 = [[File:F1 pictogram.svg|20px]] Formula 1 | list3 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Jack Brabham]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Alan Jones]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Nelson Piquet]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Alain Prost]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Denny Hulme]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Bruce McLaren]] {{nowrap end}} | group4 = [[File:Basketball pictogram.svg|20px]] Košarka | list4 = {{nowrap begin}} {{flagicon|BRA}} [[Nenê]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Leandro Barbosa]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Oscar Schmidt]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Anderson Varejão]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Tiago Splitter]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Jan Veselý]]{{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|DR Kongo}}{{flagicon|SAD}} [[Dikembe Mutombo]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Tony Parker]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Joakim Noah]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Boris Diaw]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Nicolas Batum]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Pape Sy]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Sean Marks]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Steven Adams]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Danny Ainge]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Red Auerbach]]{{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SAD}} [[Larry Bird]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Chuck Cooper (košarkaš)|Chuck Cooper]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Bob Cousy]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[John Havlicek]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Tom Heinsohn]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Dennis Johnson]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[K. C. Jones]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Sam Jones (košarkaš)|Sam Jones]]{{•w}} [[Datoteka:LinkFA-star.png|14px]] {{flagicon|SAD}} [[Kevin McHale (košarkaš)|Kevin McHale]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Robert Parish]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Greivis Vásquez]] {{nowrap end}} | group5 = [[File:Fencing pictogram.svg|20px]] Mačevanje | list5 = {{nowrap begin}} {{flagicon|KUB}} [[Ramón Fonst]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Rubén Limardo]] {{nowrap end}} | group6 = [[File:Swimming pictogram.svg|20px]] Plivanje | list6 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Ian Thorpe]]{{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Claudia Poll]]{{•w}} {{flagicon|CRC}} [[Silvia Poll]] {{nowrap end}} | group7 = [[File:Rugby union pictogram.svg|20px]] Ragbi | list7 = {{nowrap begin}} {{flagicon|NZL}} [[Jonah Lomu]] {{nowrap end}} | group8 = [[File:Alpine skiing pictogram.svg|20px]] Skijanje | list8 = {{nowrap begin}} {{flagicon|GAN}} [[Kwame Nkrumah-Acheampong]] {{nowrap end}} | group9 = [[File:Tennis pictogram.svg|20px]] Tenis | list9 = {{nowrap begin}} {{flagicon|FRA}} [[Yannick Noah]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[René Lacoste]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Marion Bartoli]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Richard Gasquet]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Anthony Wilding]] {{nowrap end}} | group10 = [[File:Weightlifting pictogram.svg|20px]] Dizanje utega | list10 = {{nowrap begin}} {{flagicon|SIN}} [[Tan Howe Liang]] {{nowrap end}} | group11 = [[File:Table tennis pictogram.svg|20px]] Stolni tenis | list11 = {{nowrap begin}} {{flagicon|SIN}} [[Feng Tianwei]] {{nowrap end}} }} {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | title = Doprinosi o rukometašima | listclass = hlist | group1 = Europa | list1 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUT}} [[Thomas Bauer]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Mykola Bilyk]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Robert Weber (rukometaš)|Robert Weber]]{{•w}} {{flagicon|BJE}} [[Sjargej Rutenka]]{{•w}} {{flagicon|BJE}} [[Jurij Šaucou]]{{•w}} {{flagicon|BJE}} [[Mihail Jakimovič]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Veselin Vujović]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Žarko Marković]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Rade Mijatović]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Miloš Vujović]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Vasko Ševaljević]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Filip Jícha]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Jan Filip (rukometaš)|Jan Filip]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Ondřej Zdráhala]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Daniel Kubeš]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[David Juříček]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Flemming Ladefoged Hansen|Flemming Hansen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Søren Stryger]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Kasper Hvidt]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Jan Eiberg Jørgensen|Jan Jørgensen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Lasse Svan Hansen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Michael Damgaard]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Allan Damgaard]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Rasmus Lauge Schmidt]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Nikolaj Jacobsen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Magnus Landin]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Mathias Gidsel]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Anders Eggert]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Simon Pytlick]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Magnus Saugstrup]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Emil Jakobsen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Lukas Jørgensen]]{{•w}} {{flagicon|FRO}} [[Elias Ellefsen á Skipagøtu]]{{•w}} {{flagicon|FRO}} [[Hákun West av Teigum]]{{•w}} {{flagicon|GRU}} [[Giorgi Chovrebadze]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Marko Mamić]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Igor Karačić]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Zlatko Saračević]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Alvaro Načinović]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Ivan Martinović]]{{•w}} {{flagicon|HRV}} [[Goran Perkovac]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Guðjón Valur Sigurðsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Þórir Ólafsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Ólafur Stefánsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Aron Pálmarsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Alexander Petersson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Dagur Sigurðsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Snorri Steinn Guðjónsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Guðmundur Guðmundsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Kristján Andrésson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Ómar Ingi Magnússon]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Viktor Gísli Hallgrímsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Bjarki Már Elísson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Alfreð Gíslason]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Viggó Kristjánsson]]{{•w}} {{flagicon|LAT}} [[Dainis Krištopāns]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[László Nagy]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Gábor Császár]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Máté Lékai]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Timuzsin Schuch]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Bence Bánhidi]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[József Éles]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Roland Mikler]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Filip Lazarov]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Naumče Mojsovski]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Dejan Manaskov]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Stojanče Stoilov]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Kay Smits]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Luc Steins]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Rutger ten Velde]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Dani Baijens]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Arjen Versteijnen]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Niels Versteijnen]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Christian Berge]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Sander Sagosen]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Frank Løke]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Kent Robin Tønnesen]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Torbjørn Bergerud]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Christian O'Sullivan]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Bjarte Myrhol]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Kristian Bjørnsen]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Magnus Abelvik Rød]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Magnus Jøndal]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Håvard Tvedten]]{{•w}} {{flagicon|NOR}} [[Alexander Blonz]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Hans Theilig]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Henning Fritz]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Daniel Stephan]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Uwe Gensheimer]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Andreas Wolff]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Tobias Reichmann]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Thomas Knorr]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Volker Zerbe]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Christian Sprenger]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Florian Kehrmann]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Stefan Kretzschmar]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Fabian Wiede]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Timo Kastening]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Hendrik Pekeler]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Christian Schwarzer]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Michael Kraus (rukometaš)|Michael Kraus]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Johannes Golla]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Juri Knorr]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Renārs Uščins]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Sławomir Szmal]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Krzysztof Lijewski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Marcin Lijewski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Bartosz Jurecki]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Michał Jurecki]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Mariusz Jurkiewicz]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Mariusz Jurasik]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Carlos Resende]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Alfredo Quintana]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Rui Silva (rukometaš)|Rui Silva]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Paulo Pereira]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Pedro Portela]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Martim Costa]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Luís Frade]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[António Areia]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Gheorghe Gruia]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Dmitrij Kovaljev]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Konstantin Igropulo]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Timur Dibirov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Dmitrij Torgovanov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Eduard Kokšarov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Vasilij Kudinov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Denis Krivošljikov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Sergej Pogorelov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Dmitrij Žitnjikov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Valerij Gopin]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Sergej Kosorotov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Vladimir Maksimov (rukometaš)|Vladimir Maksimov]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Dragan Gajić]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Uroš Zorman]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Vid Kavtičnik]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Jure Dolenec]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Aleš Pajovič]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Blaž Janc]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Tettey Banfro]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Aleks Vlah]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Momir Ilić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Dragan Škrbić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Mladen Bojinović]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Jovica Cvetković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Žarko Šešum]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Arpad Šterbik]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Darko Stanić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Rastko Stojković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Ivan Nikčević]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Petar Nenadić]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Alberto Entrerríos]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Raúl Entrerríos]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Julen Aguinagalde]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Rafael Guijosa]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Viran Morros]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Talant Dujšebajev]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Andrei Xepkin]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Iker Romero]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jaume Fort Mauri]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[David Barrufet]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Alex Dujšebajev]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Daniel Dujšebajev]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jordi Ribera]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Ferrán Solé]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jorge Maqueda]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Roberto García Parrondo]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Gonzalo Pérez de Vargas]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Mateo Garralda]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Enric Masip]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Aleix Gómez]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Gedeón Guardiola]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Daniel Fernández (rukometaš)|Daniel Fernández]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Stefan Lövgren]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Magnus Wislander]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Ola Lindgren]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Staffan Olsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Ljubomir Vranješ]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Peter Gentzel]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Magnus Andersson (rukometaš)|Magnus Andersson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Johan Jakobsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Tomas Svensson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Tobias Karlsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Kim Andersson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Johan Petersson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Erik Hajas]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Pierre Thorsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Jerry Tollbring]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Niclas Ekberg]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Albin Lagergren]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Jesper Nielsen]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Jim Gottfridsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Hampus Wanne]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Andreas Palicka]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Yngve Lamberg]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Dalibor Doder]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Per Carlén]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Oscar Bergendahl]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Eric Johansson (rukometaš)|Eric Johansson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Felix Claar]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI|size=16px}} [[Andy Schmid]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI|size=16px}} [[Marc Baumgartner]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI|size=16px}} [[Lenny Rubin]]{{•w}} {{flagicon|UK}} [[Steven Larsson]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Oleg Velikij]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Sergij Bilik]] {{nowrap end}} {{Navbox subgroup | groupstyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | listclass = hlist |group1 = {{flagicon|FRA}} Francuska |list1= {{nowrap begin}} [[Thierry Omeyer]]{{•w}} [[Nikola Karabatić]]{{•w}} [[Daniel Narcisse]]{{•w}} [[Didier Dinart]]{{•w}} [[Jérôme Fernandez]]{{•w}} [[Luc Abalo]]{{•w}} [[Claude Onesta]]{{•w}} [[Guillaume Gille]]{{•w}} [[Joël Abati]]{{•w}} [[Guillaume Joli]]{{•w}} [[William Accambray]]{{•w}} [[Bruno Martini (rukometaš)|Bruno Martini]]{{•w}} [[Grégory Anquetil]]{{•w}} [[Jackson Richardson]]{{•w}} [[Olivier Girault]]{{•w}} [[Andrej Golić]]{{•w}} [[Patrick Cazal]]{{•w}} [[Stéphane Stoecklin]]{{•w}} [[Bertrand Gille]]{{•w}} [[Michaël Guigou]]{{•w}} [[Cédric Sorhaindo]]{{•w}} [[Sébastien Bosquet]]{{•w}} [[Xavier Barachet]]{{•w}} [[Mathieu Grébille]]{{•w}} [[Cyril Dumoulin]]{{•w}} [[Kentin Mahé]]{{•w}} [[Cédric Burdet]]{{•w}} [[Franck Junillon]]{{•w}} [[Laurent Puigségur]]{{•w}} [[Daouda Karaboué]]{{•w}} [[Samuel Honrubia]]{{•w}} [[Frédéric Volle]]{{•w}} [[Kevynn Nyokas]]{{•w}} [[Grégoire Detrez]]{{•w}} [[Arnaud Bingo]]{{•w}} [[Bertrand Roiné]]{{•w}} [[Sébastien Ostertag]]{{•w}} [[Alain Portes]]{{•w}} [[Daniel Costantini]]{{•w}} [[Denis Lathoud]]{{•w}} [[Stéphane Plantin]]{{•w}} [[Christian Gaudin]]{{•w}} [[Philippe Gardent]]{{•w}} [[Patrice Canayer]]{{•w}} [[Pascal Mahé]]{{•w}} [[Cédric Paty]]{{•w}} [[Sylvain Nouet]]{{•w}} [[Thimothey N'Guessan]]{{•w}} [[Valentin Porte]]{{•w}} [[Igor Anić]]{{•w}} [[Vincent Gérard]]{{•w}} [[Olivier Nyokas]]{{•w}} [[Ludovic Fabregas]]{{•w}} [[Benoît Kounkoud]]{{•w}} [[Théo Derot]]{{•w}} [[Nedim Remili]]{{•w}} [[Adrien Dipanda]]{{•w}} [[Dika Mem]]{{•w}} [[Raphaël Caucheteux]]{{•w}} [[Melvyn Richardson]]{{•w}} [[Hugo Descat]]{{•w}} [[Guéric Kervadec]]{{•w}} [[Philippe Debureau]]{{•w}} [[Nicolas Tournat]]{{•w}} [[Yann Genty]]{{•w}} [[Romain Lagarde]]{{•w}} [[Dylan Nahi]]{{•w}} [[Aymeric Minne]]{{•w}} [[Yanis Lenne]]{{•w}} [[Thibaut Briet]]{{•w}} [[Elohim Prandi]]{{•w}} [[Rémi Desbonnet]]{{•w}} [[Samir Bellahcene]]{{•w}} [[Karl Konan]]{{•w}} [[Charles Bolzinger]] {{nowrap end}} }} | group2 = Afrika | list2 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ALŽ}} [[Salah Bouchekriou]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Salim Nedjel Hammou]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Messaoud Berkous]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Hassan Mustafa]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Husein Zaki]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Ahmed al-Ahmar]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Jahia Omar]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Ali Zein]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Ibrahim al-Masri]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Jehia al-Dera]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Seif al-Dera]]{{•w}} {{flagicon|COD}} [[Gauthier Mvumbi]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Wael Jallouz]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Issam Tej]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Wissem Hmam]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Amine Bannour]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Islem Jbeli]]{{•w}} {{flagicon|ZEL}} [[Leandro Semedo]]{{•w}} {{flagicon|ZEL}} [[Délcio Pina]] {{nowrap end}} | group3 = Azija i Oceanija | list3 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Bevan Calvert]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Ognjen Matić]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Taip Ramadani]]{{•w}} {{flagicon|BHR}} [[Husein al-Sajad]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Jin Watanabe (rukometaš)|Jin Watanabe]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Kyung-Shin Yoon]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Jae-Won Kang]]{{•w}} {{flagicon|KAT}} [[Ahmad Madadi]]{{•w}} {{flagicon|KUV}} [[Seif al-Davani]] {{nowrap end}} | group4 = Amerike | list4 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ARG}} [[Eduardo Gallardo]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Diego Simonet]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Pablo Simonet]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Sebastián Simonet]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[James Parker (rukometaš)|James Parker]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Leonel Maciel]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Thiagus dos Santos]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Jean-Pierre Dupoux]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Haniel Langaro]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Rudolph Hackbarth]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Rodrigo Salinas Muñoz]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Erwin Feuchtmann]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Esteban Salinas]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Rafael Capote]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Rolando Uríos]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Carlos Pérez (rukometaš)|Carlos Pérez]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Roberto Julián Duranona]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Julio Fis]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Frankis Marzo]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Ian Hüter]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Patrick Hüter]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Gary Hines]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Samuel Hoddersen]] {{nowrap end}} }} {{Navbox | name = Korisnik:Edgar Allan Poe/Doprinosi | titlestyle = background-color:#AAD0FF; color:black; text-align:center; border:1px solid silver; | title = Doprinosi o nogometašima | groupstyle = background-color:#AAD0FF; text-align:center; border:1px solid silver; | listclass = hlist | group1 = Europa | list1 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ALB}} [[Lorik Cana]]{{•w}} {{flagicon|ALB}} [[Armando Sadiku]]{{•w}} {{flagicon|ALB}} [[Klaus Gjasula]]{{•w}} {{flagicon|ALB}} [[Qazim Laçi]]{{•w}} {{flagicon|ALB}} [[Nedim Bajrami]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Alessandro Schöpf]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Aleksandar Dragović]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Stefan Lainer]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Michael Gregoritsch]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Christoph Baumgartner]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Saša Kalajdžić]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Maximilian Wöber]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Gernot Trauner]]{{•w}} {{flagicon|AUT}} [[Romano Schmid]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Kevin De Bruyne]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Marouane Fellaini]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Romelu Lukaku]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Dries Mertens]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Divock Origi]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Jan Vertonghen]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Axel Witsel]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Radja Nainggolan]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Toby Alderweireld]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Michy Batshuayi]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Yannick Carrasco]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Eden Hazard]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Adnan Januzaj]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Nacer Chadli]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Thomas Meunier]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Thibaut Courtois]]{{•w}} {{flagicon|BEL}} [[Thorgan Hazard]]{{•w}} {{flagicon|BUG}} [[Dimitar Berbatov]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Mirko Vučinić]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Predrag Mijatović]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Boban Bajković]]{{•w}} {{flagicon|CG}} [[Dragoslav Jevrić]]{{•w}} {{flagicon|ČSSR}} [[Oldřich Nejedlý]]{{•w}} {{flagicon|ČSSR}} [[Antonín Panenka]]{{•w}} {{flagicon|ČSSR}} [[Josef Masopust]]{{•w}} {{flagicon|ČSSR}} [[Ivo Viktor]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Václav Pilař]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Petr Jiráček]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Jan Laštůvka]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Tomáš Hübschman]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Petr Čech]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Tomáš Rosický]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Jan Koller]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Karel Poborský]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Tomáš Necid]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Milan Škoda]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Patrik Schick]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Tomáš Holeš]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Robin Hranáč]]{{•w}} {{flagicon|ČEŠ}} [[Lukáš Provod]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Nicklas Bendtner]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Michael Krohn-Dehli]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Yussuf Poulsen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Christian Eriksen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Simon Kjær]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Mathias Jørgensen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Nicolai Jørgensen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Lasse Schöne]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Pierre-Emile Højbjerg]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Mikkel Damsgaard]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Andreas Christensen]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Joakim Mæhle]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Kasper Dolberg]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Martin Braithwaite]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Thomas Delaney]]{{•w}} {{flagicon|DAN}} [[Morten Hjulmand]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Bobby Charlton]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Kevin Keegan]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Paul Ince]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Gary Lineker]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Geoff Hurst]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Gordon Banks]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Peter Shilton]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[David Seaman]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Glen Johnson]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Danny Welbeck]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Theo Walcott]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[John Terry]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Steven Gerrard]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Gary Neville]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Owen Hargreaves]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Ashley Young]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Ashley Cole]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Joleon Lescott]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Wayne Rooney]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Sol Campbell]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Daniel Sturridge]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Raheem Sterling]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Luke Shaw]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Eric Dier]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jamie Vardy]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jack Grealish]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Marcus Rashford]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Harry Kane]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jesse Lingard]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Kieran Trippier]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jordan Henderson]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Harry Maguire]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Dele Alli]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Jude Bellingham]]{{•w}} {{flagicon|ENG}} [[Bukayo Saka]]{{•w}} {{flagicon|EST}} [[Andres Oper]]{{•w}} {{flagicon|EST}} [[Martin Reim]]{{•w}} {{flagicon|FIN}} [[Joel Pohjanpalo]]{{•w}} {{flagicon|FIN}} [[Lukáš Hrádecký]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Fabien Barthez]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Lilian Thuram]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Marcus Thuram]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Patrick Vieira]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Thierry Henry]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Alou Diarra]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Claude Makélélé]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Florent Malouda]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Vikash Dhorasoo]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Alain Giresse]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Didier Deschamps]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Raymond Kopa]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Marius Trésor]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Marcel Desailly]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Luis Fernández]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Aimé Jacquet]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Nicolas Anelka]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Bixente Lizarazu]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Youri Djorkaeff]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Jean Vincent (fudbaler)|Jean Vincent]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Sylvain Wiltord]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Hugo Lloris]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Manuel Amoros]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Robert Pirès]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Franck Ribéry]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[David Trézéguet]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Raymond Domenech]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Samir Nasri]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Jérémy Ménez]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Yohan Cabaye]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Laurent Blanc]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Éric Abidal]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Olivier Giroud]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Blaise Matuidi]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Paul Pogba]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Moussa Sissoko]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Mathieu Valbuena]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Dimitri Payet]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Kingsley Coman]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Patrice Evra]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Antoine Griezmann]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Kylian Mbappé]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Benjamin Pavard]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Raphaël Varane]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Samuel Umtiti]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Presnel Kimpembe]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Adrien Rabiot]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Aurélien Tchouaméni]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Théo Hernandez]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Randal Kolo Muani]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Willy Sagnol]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Bradley Barcola]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[William Saliba]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Mike Maignan]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Youssouf Fofana (francuski fudbaler)|Youssouf Fofana]]{{•w}} {{flagicon|FRA}} [[Ousmane Dembélé]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Sokratis Papastatopulos]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Jorgos Karagunis]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Kostas Fortunis]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Teofanis Gekas]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Andreas Samaris]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Konstantinos Mitroglu]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[Lazaros Hristodulopulos]]{{•w}} {{flagicon|GRČ}} [[José Holebas]]{{•w}} {{flagicon|GRU}} [[Georges Mikautadze]]{{•w}} {{flagicon|GRU}} [[Giorgi Mamardašvili]]{{•w}} {{flagicon|IRS}} [[Sean St Ledger]]{{•w}} {{flagicon|IRS}} [[Ciaran Clark]]{{•w}} {{flagicon|IRS}} [[Wes Hoolahan]]{{•w}} {{flagicon|IRS}} [[Robbie Brady]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Gylfi Sigurðsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Birkir Bjarnason]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Birkir Már Sævarsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Jón Daði Böðvarsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Arnór Ingvi Traustason]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Kolbeinn Sigþórsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Ragnar Sigurðsson]]{{•w}} {{flagicon|ISL}} [[Alfreð Finnbogason]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Gianluigi Buffon]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Antonio Cassano]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Mario Balotelli]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Riccardo Montolivo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Antonio Nocerino]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Alessandro Diamanti]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Roberto Di Matteo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Antonio Di Natale]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Andrea Pirlo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Claudio Marchisio]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Graziano Pellè]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Emanuele Giaccherini]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Éder (italijanski fudbaler)|Éder]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Giorgio Chiellini]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Leonardo Bonucci]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Andrea Barzagli]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Marco Parolo]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Lorenzo Insigne]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Mattia De Sciglio]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Simone Zaza]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Matteo Darmian]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Manuel Locatelli]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Matteo Pessina]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Federico Chiesa]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Andrea Belotti]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Jorge Luiz Frello Filho|Jorginho]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Federico Bernardeschi]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Domenico Berardi]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Gianluigi Donnarumma]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Leonardo Spinazzola]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Alessandro Bastoni]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Riccardo Calafiori]]{{•w}} {{flagicon|ITA}} [[Mattia Zaccagni]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Gábor Király]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Zoltán Stieber]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Ádám Szalai]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Balázs Dzsudzsák]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Zoltán Gera]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Attila Fiola]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[András Schäfer]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Barnabás Varga]]{{•w}} {{flagicon|MAĐ}} [[Kevin Csoboth]]{{•w}} {{flagicon|MAK}} [[Ivan Tričkovski]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Edwin van der Sar]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Dirk Kuijt]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Ruud van Nistelrooij]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Marco van Basten]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Wesley Sneijder]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Giovanni van Bronckhorst]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Robin van Persie]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Bert van Marwijk]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Jetro Willems]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Arjen Robben]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Stefan de Vrij]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Jasper Cillessen]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Memphis Depay]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Leroy Fer]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Klaas-Jan Huntelaar]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Ron Vlaar]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Daley Blind]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Steven Berghuis]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Teun Koopmeiners]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Luuk de Jong]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Georginio Wijnaldum]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Patrick Kluivert]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Maarten Stekelenburg]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Wout Weghorst]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Denzel Dumfries]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Cody Gakpo]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Davy Klaassen]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Donyell Malen]]{{•w}} {{flagicon|NIZ}} [[Xavi Simons]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Miroslav Klose]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jens Lehmann]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Michael Ballack]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Sami Khedira]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Marco Reus]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Arne Friedrich]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Philipp Lahm]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Marko Marin]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Lukas Podolski]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jürgen Klopp]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Mario Gómez]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Manuel Neuer]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} {{nowrap|[[Bastian Schweinsteiger]]}}{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Thomas Müller]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Mats Hummels]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[André Schürrle]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Joachim Löw]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Shkodran Mustafi]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jérôme Boateng]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Julian Draxler]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Joshua Kimmich]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jonas Hector]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Robin Gosens]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Leon Goretzka]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Youssoufa Moukoko]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Niclas Füllkrug]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Florian Wirtz]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Jamal Musiala]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Robert Andrich]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Antonio Rüdiger]]{{•w}} {{flagicon|NJE}} [[Emre Can]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Bartosz Bosacki]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Łukasz Fabiański]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Artur Boruc]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Tomasz Kuszczak]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Mariusz Lewandowski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Piotr Giza]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Ireneusz Jeleń]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Jakub Błaszczykowski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Włodzimierz Smolarek]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Robert Lewandowski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Arkadiusz Milik]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Kamil Glik]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Grzegorz Krychowiak]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Thiago Cionek]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Jan Bednarek]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Karol Linetty]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Piotr Zieliński]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Kacper Kozłowski (fudbaler)|Kacper Kozłowski]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Adam Buksa]]{{•w}} {{flagicon|POLJ}} [[Krzysztof Piątek]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Képler Laveran Lima Ferreira|Pepe]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[José Mourinho]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Luís Figo]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Cristiano Ronaldo]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Silvestre Varela]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Hélder Postiga]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[João Moutinho]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Bruno Alves]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Renato Sanches]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Ricardo Quaresma]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Éder (portugalski fudbaler)|Éder]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Rui Patrício]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Raphaël Guerreiro]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Diogo Jota]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Ricardo Horta]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Gonçalo Ramos]]{{•w}} {{flagicon|POR}} [[Francisco Conceição]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Mircea Lucescu]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Răzvan Raţ]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Ciprian Marica]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Bogdan Stancu]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Vlad Chiricheș]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Răzvan Marin]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Denis Drăguș]]{{•w}} {{flagicon|RUM}} [[Nicolae Stanciu (fudbaler, rođen 1993.)|Nicolae Stanciu]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Roman Pavljučenko]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Konstantin Zirjanov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Andrej Aršavin]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Dmitri Torbinski]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Alan Dzagojev]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Roman Širokov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Aleksandar Kokorin]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Aleksandar Keržakov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Vasilij Berezucki]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Aleksej Berezucki]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Sergej Ignaševič]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Denis Glušakov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Denis Čerišev]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Artem Dzjuba]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Fjodor Smolov]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Mário Fernandes (fudbaler)|Mário Fernandes]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Daler Kuzjajev]]{{•w}} {{flagicon|RUS}} [[Aleksej Mirančuk]]{{•w}} {{flagicon|SJI}} [[Gareth McAuley]]{{•w}} {{flagicon|SJI}} [[Niall McGinn]]{{•w}} {{flagicon|SMK}} [[Ezđan Alioski]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Ondrej Duda]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Vladimír Weiss (fudbaler rođen 1989.)|Vladimír Weiss III]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Marek Hamšík]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Martin Dúbravka]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Juraj Kucka]]{{•w}} {{flagicon|SLK}} [[Ivan Schranz]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Erik Janža]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Josip Iličić]]{{•w}} {{flagicon|SLO}} [[Jure Balkovec]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Milan Jovanović]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Marko Pantelić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Miloš Krasić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Zdravko Kuzmanović]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Vladan Lukić]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Ilija Petković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Filip Kasalica]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Dragan Stojković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Branislav Ivanović]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Boško Janković]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Vlada Avramov]]{{•w}} {{flagicon|SRB}} [[Aleksandar Mitrović (fudbaler)|Aleksandar Mitrović]]{{•w}} {{flagicon|ŠKO}} [[Callum McGregor]]{{•w}} {{flagicon|ŠKO}} [[Ryan Porteous]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Juan Gutiérrez Moreno|Juanito]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[David de Gea]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Cesc Fàbregas]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Javier Clemente]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[David Silva]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jesús Navas]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Xabi Alonso]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Gerard Piqué]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Sergio Ramos]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Jordi Alba]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Álvaro Morata]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Nolito]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Nacho (fudbaler rođen 1990.)|Nacho]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Diego Costa]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Iago Aspas]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Isco]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Koke (fudbaler rođen 1992.)|Koke]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[José Antonio Reyes]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Gerard Moreno (fudbaler)|Gerard Moreno]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Aymeric Laporte]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Pablo Sarabia]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Ferran Torres]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Pedri]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Mikel Oyarzabal]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Rodri (fudbaler, rođen 1996.)|Rodri]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Marco Asensio]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Carlos Soler (fudbaler)|Carlos Soler]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Fabián Ruiz]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Lamine Yamal]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Nico Williams]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Robin Le Normand]]{{•w}} {{flagicon|ŠPA}} [[Mikel Merino]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Viktor Claesson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Andreas Isaksson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Olof Mellberg]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Sebastian Larsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Zlatan Ibrahimović]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Andreas Granqvist]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Ola Toivonen]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Ludwig Augustinsson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Emil Forsberg]]{{•w}} {{flagicon|ŠVE}} [[Sven-Göran Eriksson]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Blerim Džemaili]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Ludovic Magnin]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Admir Mehmedi]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Haris Seferović]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Granit Xhaka]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Xherdan Shaqiri]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Breel Embolo]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Fabian Schär]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Stephan Lichtsteiner]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Ricardo Rodríguez (fudbaler)|Ricardo Rodríguez]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Steven Zuber]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Josip Drmić]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Yann Sommer]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Manuel Akanji]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Ruben Vargas]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Denis Zakaria]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Remo Freuler]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Michel Aebischer]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Kwadwo Duah]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Dan Ndoye]]{{•w}} {{flagicon|ŠVI}} [[Zeki Amdouni]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Nihat Kahveci]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Semih Şentürk]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Volkan Demirel]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Uğur Boral]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Hamit Altıntop]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Emre Mor]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Ozan Tufan]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Burak Yılmaz]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Merih Demiral]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Çağlar Söyüncü]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Ahmet Yılmaz Çalık]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Halil Dervişoğlu]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[İrfan Kahveci]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Kerem Aktürkoğlu]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Mert Müldür]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Samet Akaydin]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Hakan Çalhanoğlu]]{{•w}} {{flagicon|TUR}} [[Cenk Tosun]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Andrij Ševčenko]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Andrij Pjatov]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Oleksandr Šovkovski]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Bohdan Šust]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Andrij Vorobjej]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Anatolij Timoščuk]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Oleh Husjev]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Maksim Kalinjičenko]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Oleksij Bjelik]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Vjačeslav Ševčuk]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Andrij Jarmolenko]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Roman Jaremčuk]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Ruslan Malinovskij]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Artem Dovbik]]{{•w}} {{flagicon|UKR}} [[Mikola Šaparenko]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Hal Robson-Kanu]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Neil Taylor (fudbaler)|Neil Taylor]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Ashley Williams (fudbaler)|Ashley Williams]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Sam Vokes]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Joe Allen (fudbaler rođen 1990.)|Joe Allen]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Kieffer Moore]]{{•w}} {{flagicon|WAL}} [[Connor Roberts (fudbaler, rođen 1995.)|Connor Roberts]] {{nowrap end}} | group2 = Afrika | list2 = {{nowrap begin}} {{flagicon|ANG}} [[Luís Oliveira Gonçalves]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Flávio da Silva Amado|Flávio]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Akwá]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Manucho]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Nando Rafael]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Rui Marques]]{{•w}} {{flagicon|ANG}} [[Gilberto (angolski fudbaler)|Gilberto]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Abdelmoumene Djabou]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Islam Slimani]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Yacine Brahimi]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Sofiane Feghouli]]{{•w}} {{flagicon|ALŽ}} [[Rafik Halliche]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Stéphane Sessègnon]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Moussa Latoundji]]{{•w}} {{flagicon|BEN}} [[Oumar Tchomogo]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Mohamed Salah]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Ahmed Fathi]]{{•w}} {{flagicon|EGI}} [[Essam al-Hadari]]{{•w}} {{flagicon|Zlatna Obala}} [[Arthur Wharton]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Sammy Adjei]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Samuel Kuffour]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Stephen Appiah]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Kevin-Prince Boateng]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Emmanuel Frimpong]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Tony Yeboah]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Abedi Pele]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Asamoah Gyan]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Sulley Muntari]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Richard Kingson]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[André Ayew]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[John Boye]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Osman Bukari]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Mohammed Kudus]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Mohammed Salisu]]{{•w}} {{flagicon|GAN}} [[Iñaki Williams]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Joël Matip]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Roger Milla]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Jean-Charles Castelletto]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Eric Maxim Choupo-Moting]]{{•w}} {{flagicon|CMR}} [[Vincent Aboubakar]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Aziz Bouhaddouz]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Khalid Boutaïb]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Youssef En-Nesyri]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Nayef Aguerd]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Hakim Ziyech]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Romain Saïss]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Zakaria Aboukhlal]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Badr Benoun]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Abdelhamid Sabiri]]{{•w}} {{flagicon|MAR}} [[Achraf Dari]]{{•w}} {{flagicon|Nigerija}} [[Joseph Yobo]]{{•w}} {{flagicon|Nigerija}} [[Ahmed Musa]]{{•w}} {{flagicon|Nigerija}} [[Victor Moses]]{{•w}} {{flagicon|NGA}} [[Oghenekaro Etebo]]{{•w}} {{flagicon|CIV}} [[Didier Drogba]]{{•w}} {{flagicon|CIV}} [[Wilfried Bony]]{{•w}} {{flagicon|CIV}} [[Gervinho]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Ibrahima Gueye]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[M'Baye Niang]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Sadio Mané]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Moussa Wagué]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Kalidou Koulibaly]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Famara Diédhiou]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Boulaye Dia]]{{•w}} {{flagicon|SEN}} [[Bamba Dieng]]{{•w}} {{flagicon|TOG}} [[Kossi Agassa]]{{•w}} {{flagicon|TOG}} [[Alaixys Romao]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Ferjani Sassi]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Yassine Meriah]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Wahbi Khazri]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Dylan Bronn]]{{•w}} {{flagicon|TUN}} [[Fakhreddine Ben Youssef]] {{nowrap end}} | group3 = Azija i Oceanija | list3 = {{nowrap begin}} {{flagicon|AUS}} [[Tim Cahill]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Mark Schwarzer]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Archie Thompson]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Harry Kewell]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Mile Jedinak]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Mark Bresciano]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Aziz Behich]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Daniel Arzani]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Craig Goodwin]]{{•w}} {{flagicon|AUS}} [[Mathew Leckie]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Roy Krishna]]{{•w}} {{flagicon|FIJ}} [[Esala Masi]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Reza Gučan-Nežad]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Mehdi Taremi]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Karim Ansarifard]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Ruzbeh Češmi]]{{•w}} {{flagicon|IRN}} [[Ramin Rezaijan]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Hidetoshi Nakata]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Keisuke Honda]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Shinji Okazaki]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Ao Tanaka]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Kaoru Mitoma]]{{•w}} {{flagicon|JAP}} [[Daizen Maeda]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Koo Ja-cheol]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Lee Keun-ho]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Son Heung-min]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Hong Myeong-bo]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Kim Young-gwon]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Jo Gyu-seong]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Hwang Hui-chan]]{{•w}} {{flagicon|JKO}} [[Baek Seung-ho]]{{•w}} {{flagicon|KAT}} [[Sād al-Šēb]]{{•w}} {{flagicon|KAT}} [[Mohammed Muntari]]{{•w}} {{flagicon|NZL}} [[Shane Smeltz]]{{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Salman al-Faradž]]{{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Fahad al-Muvalad]]{{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Salem al-Davsari]]{{•w}} {{flagicon|SAU}} [[Saleh al-Šehri]]{{•w}} {{flagicon|Sjeverna Koreja}} [[Ji Yun-Nam]]{{•w}} {{flagicon|Sjeverna Koreja}} [[Pak Sŭng-jin]]{{•w}} {{flagicon|Sjeverna Koreja}} [[Ri Dong-un]]{{•w}} {{flagicon|Sjeverna Koreja}} [[Yang Sŭng-kuk]] {{nowrap end}} | group4 = Amerike | list4 = {{nowrap begin}} {{flagicon|HON}} [[Noel Valladares]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Carlo Costly]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Maynor Figueroa]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[José Cardona]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Porfirio Armando Betancourt]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Gilberto Yearwood]]{{•w}} {{flagicon|HON}} [[Wilson Palacios]] {{•w}} {{flagicon|HON}} [[Milton Palacios]] {{•w}} {{flagicon|HON}} [[Jerry Palacios]] {{•w}} {{flagicon|HON}} [[Johnny Palacios]] {{•w}} {{flagicon|KAN}} [[Alphonso Davies]] {{•w}} {{flagicon|KAN}} [[Atiba Hutchinson]] {{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Paulo Wanchope]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Joel Campbell]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Walter Centeno]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Rolando Fonseca]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Óscar Duarte]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Marco Ureña]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Bryan Ruiz]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Celso Borges]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Giancarlo González]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Christian Bolaños]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Michael Umaña]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Kendall Waston]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Yeltsin Tejeda]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Keysher Fuller]]{{•w}} {{flagicon|Kostarika}} [[Juan Pablo Vargas]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Tomás Fernández]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[José Magriñá]]{{•w}} {{flagicon|KUB}} [[Héctor Socorro]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Oribe Peralta]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Rafael Márquez]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Andrés Guardado]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Javier Hernández Balcázar|Javier Hernández]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Giovani dos Santos]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Hirving Lozano]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Edson Álvarez]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Henry Martín]]{{•w}} {{flagicon|MEX}} [[Luis Chávez (fudbaler)|Luis Chávez]]{{•w}} {{flagicon|PAN}} [[Felipe Baloy]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Clint Dempsey]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[John Anthony Brooks|John Brooks]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Jermaine Jones]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Julian Green]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Timothy Weah]]{{•w}} {{flagicon|SAD}} [[Haji Wright]]{{•w}} {{flagicon|TIT}} [[Dwight Yorke]] {{flagicon|ARG}} [[Diego Maradona]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Marcos Rojo]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Ezequiel Garay]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Gabriel Mercado]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Enzo Fernández (fudbaler, rođen 2001.)|Enzo Fernández]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Alexis Mac Allister]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Julián Álvarez (fudbaler)|Julián Álvarez]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Nahuel Molina]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Gonzalo Montiel]]{{•w}} {{flagicon|ARG}} [[Leandro Paredes]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Dida]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Adriano]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Kaká]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Pelé]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Marcelo]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Oscar (fudbaler rođen 1991)|Oscar]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[David Luiz]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Fernandinho (fudbaler)|Fernandinho]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Thiago Silva]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Willian Borges da Silva|Willian]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Hulk (fudbaler)|Hulk]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Zico]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Leônidas da Silva]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Leovegildo Lins da Gama Júnior|Júnior]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Philippe Coutinho]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Paulinho]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Renato Augusto]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Richarlison]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Lucas Paquetá]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Rodrygo]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Pedro (fudbaler, rođen 1997.)|Pedro]]{{•w}} {{flagicon|BRA}} [[Marquinhos]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Alexis Sánchez]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Jean Beausejour]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Jorge Valdívia]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Charles Aránguiz]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Mauricio Pinilla]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Gonzalo Jara]]{{•w}} {{flagicon|ČIL}} [[Marcelo Díaz]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Enner Valencia]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Hernán Galíndez]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Piero Hincapié]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Jeremy Sarmiento]]{{•w}} {{flagicon|EKV}} [[Moisés Caicedo]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Mario Yepes]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Pablo Armero]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Teófilo Gutiérrez]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[James Rodríguez]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Juan Guillermo Cuadrado|Juan Cuadrado]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Jackson Martínez]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Juan Fernando Quintero|Juan Quintero]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Carlos Sánchez Moreno|Carlos Sánchez]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Faryd Mondragón]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Yerry Mina]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Carlos Bacca]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Mateus Uribe]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Luis Muriel]]{{•w}} {{flagicon|KOL}} [[Radamel Falcao]]{{•w}} {{flagicon|PAR}} [[José Luis Chilavert]]{{•w}} {{flagicon|PER}} [[Christian Cueva]]{{•w}} {{flagicon|PER}} [[André Carrillo]]{{•w}} {{flagicon|PER}} [[Paolo Guerrero]]{{•w}} {{flagicon|PER}} [[Teófilo Cubillas]]{{•w}} {{flagicon|SUR}} [[Humphrey Mijnals]]{{•w}} {{flagicon|SUR}} [[André Kamperveen]]{{•w}} {{flagicon|URU}} [[Maximiliano Pereira|Maxi Pereira]]{{•w}} {{flagicon|URU}} [[José María Giménez]]{{•w}} {{flagicon|URU}} [[Pedro Rocha]]{{•w}} {{flagicon|URU}} [[Giorgian de Arrascaeta]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Juan Arango]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Rafael Dudamel]]{{•w}} {{flagicon|VEN}} [[Salomón Rondón]] {{nowrap end}} }} tf9anfkuewt0nbkffvddmcc7cfeesq7 0 206223 42471606 42385639 2025-06-15T14:33:27Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471606 wikitext text/x-wiki {{Infookvir rukometaš | ime = Dejan Manaskov<br /><small>Дејан Манасков</small> | slika = Dejan Manaskov 02.jpg | slika_širina = | slika_opis = | država = {{flagcountry|MAK}} | puno ime = | nadimak = | datum rođenja = [[26. 8.|26. kolovoza]] [[1992]]. | mjesto rođenja = {{flagicon|FRA}} [[Créteil]] | država rođenja = [[Francuska]] | datum smrti = | mjesto smrti = | država smrti = | visina = 1.80m | pozicija = lijevo krilo | ruka = desna | trenutačni klub = {{flagicon|MAĐ}} [[MVM Veszprém KC|Telekom Veszprém]] | broj u klubu = 2 | ugovor = | juniorski klubovi = | mlade godine = | godina = | profesionalni klubovi = {{Tri stupca | 2008 – 2014 | {{flagicon|MAK}} [[RK Metalurg Skopje|RK Metalurg]] | | 2015 | {{flagicon|NJE}} [[HSG Wetzlar]] | | 2015 – 2016 | {{flagicon|MAK}} [[RK Vardar]] | | 2016 – 2017 | {{flagicon|NJE}} [[Rhein-Neckar Löwen]] | | 2017 – | {{flagicon|MAĐ}} [[MVM Veszprém KC|Telekom Veszprém]] | }} | nastupi(golovi) = | reprezentacija = {{RukRep|MAK}} | debi = | protiv = | godine u reprezentaciji = 2012 – | nastupi u reprezentaciji(golovi) = 38 (117) | godine treniranja = | klubovi = }} '''Dejan Manaskov''' ([[makedonski jezik|makedonski]]: '''Дејан Манасков'''; [[Créteil]],<ref group=Bilj.>[http://www.eurohandball.com/ec/cl/men/2017-18/player/540450/Dejan+Manaskov Službeni profil] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20181102133405/http://www.eurohandball.com/ec/cl/men/2017-18/player/540450/Dejan+Manaskov |date=2018-11-02 }} igrača na stranicama [[EHF]]-a navodi [[Veles]] kao mjesto njegova rođenja. Međutim, on sam je u [http://www.handball-world.news/o.red.r/news-1-1-1-66470.html intervjuu] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20180522112422/http://www.handball-world.news/o.red.r/news-1-1-1-66470.html |date=2018-05-22 }} iz [[2015.]] godine naveo kako je rođen u [[Créteil]]u, gdje je njegov otac igrao rukomet.</ref> [[26. 8.|26. kolovoza]] [[1992]].) je [[makedonija|makedonski]] rukometaš i reprezentativac koji trenutno igra za [[MVM Veszprém KC|Telekom Veszprém]] na poziciji lijevog krila. On je stariji sin bivšeg rukometaša [[Pepi Manaskov|Pepija Manaskova]]. == Napomene == <references group=Bilj./> {{Životni vijek|1992|}} {{commonscat|Dejan Manaskov}} {{DEFAULTSORT:Manaskov, Dejan}} [[Kategorija:Makedonski rukometaši]] izdebjm68iz4wuu5ic2ocboa8z1okjc 0 210445 42471757 42292368 2025-06-15T20:47:49Z ~2025-67993 261378 42471757 wikitext text/x-wiki {{drugo značenje2|Farma}} {{Infokutija TV emisija |naziv_emisije = Farma |slika=[[Datoteka:Farm1Ser-Logo.jpg|200px]] |srodna = ''[[The Farm (TV serija)|The Farm]]'' (globalna franšiza) |početak=2009 |kraj =danas |status = još traje |zemlja={{flagcountry|SRB}} |kanal = [[RTV Pink]] |jezik = [[srpski jezik|srpski]] |žanr = [[rijaliti šou]] |voditelj = [[Ognjen Amidžić]], [[Aleksandra Jeftanović]] i [[Dušica Jakovljević]] }} '''''Farma''''' je [[Srbija|srpski]] [[rijaliti šou]] koji se od 2009. do 2016. emitovao na programu [[RTV Pink]], a od 2024. godine se emituje na Narodnoj TV. Predstavlja srpsku varijantu TV-serije [[The Farm (TV serija)|''The Farm'']], te je napravljena po licenci švedske produkcijske kompanije [[Strix]]. U selu [[Lisović]], [[opština Barajevo]], na preko dva [[hektar]]a zemlje je izgrađena farma zajedno sa pomoćnim objektima kao što su: [[svinjac]], [[štala]], [[senik]], radionica, bašta, [[kokošinjac]] i [[tor (građevina)|tor]], smešta se dvadesetak poznatih ličnosti koje se za nešto duže od tri meseca bore za nagradu od 100.000 [[euro|evra]], i na kojem će živeti bez [[električna struja|struje]], tekuće vode, hraneći sebe biljkama koje će sami i uzgajati, i mlekom i mesom domaćih životinja o kojima sami brinu. Do danas su emitovane [[Prva sezona Farme|prva]], [[Druga sezona Farme|druga]], [[Treća sezona Farme|treća]] , [[Četvrta sezona Farme|četvrta]], peta, šesta i sedma sezona i sve su [[VIP]] formata. 28. septembra 2024. počela je osma sezona. == Sezona 1 == * '''Početak:''' 20 Septembar 2009. * '''Kraj:''' 23 Decembar 2009. * '''Trajanje:''' 95 dana. * '''Nagrada:''' € 100.000 * '''Pobednik:''' Milan Topalović, "Topalko" === Učesnici === {| class=wikitable |- ! Ime i prezime ! Grad ! Zanimanje ! Godine |- | {{flagicon|Srbija}} [[Ana Nikolić]] | [[Paraćin]], [[Srbija]] | Pevačica | 30 |- | {{flagicon|Srbija}} Svetlana Tanasić, "Big Mama" | [[Beograd]], [[Srbija]] | Pevačica, Učesnik Zvezda Granda 4 | 45 |- | {{flagicon|Srbija}} Boško Ničić | [[Zaječar]], [[Srbija]] | Gradonačelnik Zaječara | 49 |- | {{flagicon|Crna Gora}} Branko Babović | [[Nikšić]], [[Crna Gora]] | Glumac | 50 |- | {{flagicon|Srbija}} Dragica Radosavljević, "Cakana" | [[Kosovo]] | Pevačica | 51 |- | {{flagicon|Hrvatska}} Slavica Tripunović, "Dajana" | [[Vukovar]], [[Hrvatska]] | Poslednja Miss [[Jugoslavija]] 1990 & Pevačica | 37 |- | {{flagicon|Srbija}} Maja Nikolić | [[Niš]], [[Srbija]] | Pevačica | 34 |- | {{flagicon|Hrvatska}} Marina Perazić | [[Rijeka]], [[Hrvatska]] | Pevačica & učesnik u Farmi 2 Hrvatska | 51 |- | {{flagicon|Srbija}} Marko Djurovski | [[Beograd]], [[Srbija]] | Pevač | 26 |- | {{flagicon|Crna Gora}} Igor Lazić, "Nigor" | [[Kotor]], [[Crna Gora]] | Muzičar | 38 |- | {{flagicon|Srbija}} Nikola Hadži Nikolić | [[Beograd]], [[Srbija]] | Muzičar | 35 |- | {{flagicon|Srbija}} Olja Crnogorac | [[Beograd]], [[Srbija]] | Model | 25 |- | {{flagicon|Srbija}} Zoran Radojković, "Pile" | [[Beograd]], [[Srbija]] | TV voditelj | 40 |- | {{flagicon|Srbija}} Aleksandar Jovanović, "Sale" | [[Beograd]], [[Srbija]] | Novinar & Učesnik u prvom VIP Velikom Bratu | 41 |- | {{flagicon|Srbija}} Sandra Obradović | [[Požarevac]], [[Srbija]] | Model | 19 |- | {{flagicon|Srbija}} Saša Ćurčić | [[Beograd]], [[Srbija]] | Bivši fudbaler & pobednik prvog VIP Velikog brata | 37 |- | {{flagicon|BIH}} Tanja Đurović | [[Bosna i Hercegovina]] | TV voditelj | 28 |- | {{flagicon|MKD}} Tijana Dapčević | [[Skopje]], [[Republika Makedonija|Macedonia]] | Pevačica & pobednik prve sezone emisije Plesom do snova | 33 |- | {{flagicon|Srbija}} Tomislav Jovanović, "Toma" | [[Beograd]], [[Srbija]] | Muzičar, Vođa grupe "Blek Panters" | 51 |- | {{flagicon|Srbija}} Milan Topalović, "Topalko" | [[Trudovo]], [[Srbija]] | Učesnik Zvezde Granda 4 | 33 |- | {{flagicon|Srbija}} Snežana Mišković, "Viktorija" | [[Vučitrn]], [[Srbija]] | Pevačica | 50 |- |Dragana Sarić "Bebi Doll" |Beograd, Srbija |Pevačica |47 |} == Sezona 2 == * '''Početak:''' 14 Mart 2010 * '''Kraj:''' 26 Jun 2010 * '''Trajanje:''' 105 dana * '''Nagrada:''' € 100.000 * '''Pobednik: '''Miloš Bojanić == Sezona 3 == * '''Početak:''' 12 Septembar 2010. * '''Kraj:''' 30 Decembar 2010. * '''Trajanje:''' 109 dana. * '''Nagrada:''' € 100.000 * '''Pobednik:''' Katarina "Kaća" Živković == Sezona 4 == * '''Početak:''' 19 Mart 2013 * '''Kraj:''' 07 Juli 2013 * '''Trajanje:''' 110 dana * '''Nagrada:''' € 50.000 * '''Pobednik:''' Sulejman Haljevac, "Memo" == Sezona 5 == * '''Početak:''' 01 Septembar 2013 * '''Kraj:''' 30 Decembar 2013 * '''Trajanje:''' 121 dana * '''Nagrada:''' € 50.000 * '''Pobednik:''' Jelena Golubović == Sezona 6 == * '''Početak:''' 27. Avgust 2015 * '''Kraj:''' 30 Decembar 2015 * '''Trajanje:''' 126 dana * '''Nagrada:''' € 50.000 * '''Pobednik:''' Stanija Dobrojević == Sezona 7 == * '''Početak:''' 15.Februar 2016 * '''Kraj:''' 29.Jun 2016 * '''Trajanje:''' 136 dana * '''Nagrada:''' € 50.000 * '''Pobednik:''' Jelena Golubović == Sezona 8 == Početak: 28.Septembar 2024 Kraj: 14.Jun 2025 Trajanje: 259 dana Nagrada: eura 20.000 Pobednik: Kristijan Golubović == Vanjske veze == * [http://www.farma.rtvpink.com/ Zvanična prezentacija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130326030341/http://farma.rtvpink.com/ |date=2013-03-26 }} * [http://www.mondo.rs/s156369/Rijaliti_TV/FARMA-_Topalkova_godina_uspeha.html/ Topalkova godina uspeha, Mondo] * [http://www.farma.in.rs/ Sajt sa forumom o farmi] * [http://www.blic.rs/Zabava/Vesti/195728/Milos-Bojanic-kuci-nosi-100000-evra Miloš Bojanić kući nosi 100000 evra („Blic“, 27. jun 2010)] * [http://pressonline.rs/sr/vesti/dzet_set_svet/story/146180/Katarina+%C5%BDivkovi%C4%87+pobednica+tre%C4%87eg+serijala+Farme!.html/ Katarina Živković pobednica trećeg serijala Farme!] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110102064424/http://www.pressonline.rs/sr/vesti/dzet_set_svet/story/146180/Katarina+%C5%BDivkovi%C4%87+pobednica+tre%C4%87eg+serijala+Farme!.html |date=2011-01-02 }} * [http://www.farmasrbija.net/ Farma Srbija - Najnovije vesti] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130305053120/http://www.farmasrbija.net/ |date=2013-03-05 }} {{Pobednici Farme (Srbija)}} [[Kategorija:The Farm]] by3bjovqxyqw6tkf3qttp38aty98yfr 0 223652 42471643 42471028 2025-06-15T16:10:29Z Alekol 2231 dop. iz en wiki 42471643 wikitext text/x-wiki {{godina}} {{godina u drugim kalendarima|1248}} {{commonscat|1248}} == Događaji == * [[4. 1.]] - [[Sancho II od Portugala]] je umro u progonstvu, u Toledu, tako da njegov brat [[Afonso III od Portugala|Afonso III]] i zvanično postaje kralj (do 1279). * [[18. 2.]] - Tokom carske opsade [[Parma|Parme]], dolazi od izleta branitelja koji su razbili carski logor, drveni grad Vittoria, dok je car [[Friedrich II, car Svetog Rimskog Carstva|Friedrich II]] bio u lovu. ** Dolazi do otpora protiv cara u više gradova, privremeno gubi delove Romanje, Marke i Spoleta. * [[29. 3.]] - Papa Inocent IV u pismu senjskome biskupu Filipu dozvoljava uporabu [[glagoljica|glagoljice]]. [[Datoteka:Sainte Chapelle - Upper level 1.jpg|160px|mini|[[Sainte-Chapelle]] - gornja kapela]] * [[20. 4.]] - [[Güyük Khan]], mongolski veliki han, umro je u današnjem Xinjiangu u Kini, na putu da se sastane sa [[Batu-kan]]om, sa kojim je bio u napetim odnosima. Udovica [[Oghul Qaimish]] će biti regent do 1251. * [[26. 4.]] - Posvećena je [[Sainte-Chapelle]] u Parizu, privatna kraljevska kapela, namenjena . * [[12. 8.]] - [[Sedmi križarski rat]]: [[Louis IX od Francuske]] kreće iz Pariza, isplovljava iz [[Aigues-Mortes]] 25-og. * avgust, polovinom - Egipatski sultan je dobio vest da se [[Homs]] predao snagama alepskog emira An-Nasir Yusufa. Sultan će zatim doći u Damask (oboleo je od tuberkuloze, putuje u nosiljci) a njegova vojska će nastaviti prema Homsu.<ref>''From Saladin to the Mongols The Ayyubids of Damascus, 1193-1260'' By R. Stephen Humphreys · 1977, p. 295</ref> * [[15. 8.]] - Počela je gradnja nove [[Kölnska katedrala|Kölnske katedrale]], nadbiskup je postavio temeljni kamen (istočni dio posvećen 1322, gradnja uglavnom prestala 1473, odn. u 16. st., završena 1842-80). * [[18. 9.]] - Louis IX se sa pratnjom iskrcao na luzinjanskom [[Kraljevina Kipar|Kipru]], gde prispevaju i druge grupe i prikupljaju se pre operacija. Biće odlučeno da se napadne Egipat, čeka se proleće i mirnije more, kralj ne želi pregovore. * [[23. 11.]] - [[Rekonkvista]]: poslije 16 mjeseci opsade, [[Sevilla]] se predala kastiljskim snagama usljed gladi. * 24/[[25. 11.]] - Klizište na [[Mont Granier]]u u zapadnim Alpima: ogromna masa se odvalila na severnoj strani i uništila nekoliko sela. * [[20. 12.]] - Mongolski izaslanici David i Marko, koje je u ime velikog kana poslao Eldžigidej, komandant u Persiji, sastali su se na Kipru sa francuskim kraljem. * decembar? - [[Kneževina Ahaja|Ahajski]] knez [[Vilim II. od Ahaje|Vilim II.]] je osvojio vizantijsku [[Monemvasija|Monemvasiju]] nakon opsade. Sledeće zime započinje gradnju zamka [[Mistra]] kod antičke Sparte.<ref>''The Papacy and the Levant, 1204-1571: The thirteenth and fourteenth centuries'' By Kenneth Meyer Setton · 1976, p. 68</ref> * zima - Snage egipatskog ajubidskog sultana opsedaju Homs u Siriji. === Kroz godinu === * Prvi put se spominju [[Ledenice (Novi Vinodolski)|Ledenice]] kod Novog Vinodolskog. * Palatin [[Stjepan Gut-Keled|Stjepan]] je imenovan za hrvatskog bana, tj. "bana čitave Slovinske zemlje" (do 1259). Kralj ga šalje u primorske krajeve da odjeljuje kraljevsku i plemensku imovinu, diže utvrde i utvrđena mjesta i naseljava puste krajeve. Ove godine je u Lici, istražuje šta pripada kraljevskim gradovima a šta plemenu [[Mogorovići|Mogorovića]].<ref>Klaić, 238</ref> Stjepan Gut-Keled je prvi ban koji je kovao novce (kovnica u Pakracu se prvi put pominje 1256). * Rat za nasljedstvo babenbergovske Austrije: ugarska vojska od ove godine provaljuje u Štajersku.<ref>Klaić, 239</ref> * Prvi, kratki, [[dolazak franjevaca u Bosnu]]: papa je poslao senjskog biskupa Filipa i franjevačkog provincijala iz Splita da ispitaju pravoverje bana [[Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]], jer je kaločki nadbiskup Benedikt spremao rat protiv njega. * Giovanni de Plano Carpini je imenovan za barskog nadbiskupa (do smrti 1252). U toku je spor sa dubrovačkom nadbiskupijom, koja želi podrediti barsku sebi. * Aïbeg i Serkis, izaslanici mongolskog komandanta na Bliskom istoku Bajdžu Nojana, posetili su papu u Lionu, vratiće se s još jednim papinim pismom, ''Viam agnoscere veritatis''. * Prije odlaska u križarski pohod, francuski kralj je poslao anketare (''enquêteurs'') po zemlji da sakupe pritužbe na nepravde, na osnovu čega će kasnije provoditi reforme. * Nakon što je [[Vilim Nizozemski]] izabran za njemačkog antikralja, daje proširiti očevu lovačku kolibu u Binnenhof ("Unutarnji dvor"), počevši od Ridderzaala, "Viteške dvorane". Oko Binnenhofa će nastati [[Hag]]. == Rođenja == {{Main|:Kategorija:Rođeni 1248.}} * == Smrti == {{Main|:Kategorija:Umrli 1248.}} * [[4. 1.]] - [[Sancho II od Portugala]], bivši kralj (* [[1207]]) * [[20. 4.]] - [[Güyük Khan]], mongolski veliki han (* [[1206]]) * [[Al-Qifti]], povjesničar, enciklopedist (* ca. 1172) * [[Subudaj]], mongolski general (* ca. 1175) [[Kategorija:1248.| ]] [[Kategorija:1240-e]] [[Kategorija:Godine]] 6q475is39aztfbbqscpgmcgvy1mps8d 42471763 42471643 2025-06-15T21:39:45Z Alekol 2231 42471763 wikitext text/x-wiki {{godina}} {{godina u drugim kalendarima|1248}} {{commonscat|1248}} == Događaji == * [[4. 1.]] - [[Sancho II od Portugala]] je umro u progonstvu, u Toledu, tako da njegov brat [[Afonso III od Portugala|Afonso III]] i zvanično postaje kralj (do 1279). * [[15. 1.]] - Mihail Jaroslavič Horobrit, mlađi brat Aleksandra Nevskog, poginuo je u borbi sa Litvancima na reci Protvi (prethodno je zauzeo Vladimir i proterao ujaka Svjatoslava III Vsevolodoviča). * [[2. 2.]] - [[Gvelfi i Gibelini]]: Gvelfi su proterani iz Firence, po nalogu podeste, i carskog vikara za Toskanu, Frederika Antiohijskog (do 1251).<ref>[https://www.visit-florence-italy.com/history-of-florence-italy.html The History of Florence in Italy: Origins to 1399]. visit-florence-italy.com</ref> * [[18. 2.]] - Tokom carske opsade [[Parma|Parme]], dolazi od izleta branitelja koji su razbili carski logor, drveni grad Vittoria, dok je car [[Friedrich II, car Svetog Rimskog Carstva|Friedrich II]] bio u lovu. ** Dolazi do otpora protiv cara u više gradova, privremeno gubi delove Romanje, Marke i Spoleta. * [[29. 3.]] - Papa Inocent IV u pismu senjskome biskupu Filipu dozvoljava uporabu [[glagoljica|glagoljice]]. [[Datoteka:Sainte Chapelle - Upper level 1.jpg|160px|mini|[[Sainte-Chapelle]] - gornja kapela]] * [[20. 4.]] - [[Güyük Khan]], mongolski veliki han, umro je u današnjem Xinjiangu u Kini, na putu da se sastane sa [[Batu-kan]]om, sa kojim je bio u napetim odnosima. Udovica [[Oghul Qaimish]] će biti regent do 1251. * [[26. 4.]] - Posvećena je [[Sainte-Chapelle]] u Parizu, privatna kraljevska kapela, namenjena relikvijama povezanim sa Hristovom Pasijom. * [[15. 5.]] - Još jedno suđenje [[Talmud]]u u Parizu i spaljivanje (→ [[Isus u Talmudu]]). * jun? - Bitka kod Udžde: [[Almohadi|almohadski]] kalif Abu al-Hasan as-Said al-Mutadid je poginuo u sukobu sa [[Sultanat Tlemsen|tlemsenskim]] sultanom Yaghmurasen ibn Zyanom. ** [[Marinidi|Marinidski]] vladar Abu Yahya ibn Abd al-Haqq ubrzo zatim zauzima [[Fes]]. Novi almohadski kalif je Abu Hafs Umar al-Murtada (do 1266), vlada područjem Marakeša, plaća danak Marinidima. * [[19. 6.]] - Otto VIII. von Andechs, grof Burgundije i Meranije, umire bez naslednika. U [[Burgundska Grofovija|Burgundskoj grofoviji]] ga nasleđuje sestra [[Adelaida Burgundska|Adelaida]], i njen muž Hugues de Chalon, a [[Vojvodstvo Meranija]] je ugašena (kada 1251. umre Ottov stric Berthold von Andechs-Meran, akvilejski patrijarh, ugasiće se i kuća [[Andechs-Meranski]]). * [[12. 8.]] - [[Sedmi križarski rat]]: [[Louis IX od Francuske]] kreće iz Pariza, isplovljava iz [[Aigues-Mortes]] 25-og. * avgust, polovinom - Egipatski sultan je dobio vest da se [[Homs]] predao snagama alepskog emira An-Nasir Yusufa. Sultan će zatim doći u Damask (oboleo je od tuberkuloze, putuje u nosiljci) a njegova vojska će nastaviti prema Homsu.<ref>''From Saladin to the Mongols The Ayyubids of Damascus, 1193-1260'' By R. Stephen Humphreys · 1977, p. 295</ref> * [[15. 8.]] - Počela je gradnja nove [[Kölnska katedrala|Kölnske katedrale]], nadbiskup je postavio temeljni kamen (istočni dio posvećen 1322, gradnja uglavnom prestala 1473, odn. u 16. st., završena 1842-80). * [[18. 9.]] - Louis IX se sa pratnjom iskrcao na luzinjanskom [[Kraljevina Kipar|Kipru]], gde prispevaju i druge grupe i prikupljaju se pre operacija. Biće odlučeno da se napadne Egipat, čeka se proleće i mirnije more, kralj ne želi pregovore. * [[18. 10.]] - Sukob cara i pape: [[Aachen]] se predaje njemačkom antikralju [[Vilim Nizozemski|Vilimu Nizozemskom]] nakon blizu šest mjeseci opsade. Okrunjen je 1. novembra. * [[23. 11.]] - [[Rekonkvista]]: poslije 16 mjeseci opsade, [[Sevilla]] se predala kastiljskim snagama usljed gladi. * 24/[[25. 11.]] - Klizište na [[Mont Granier]]u u zapadnim Alpima: ogromna masa se odvalila na severnoj strani i uništila nekoliko sela. * [[4. 12.]] - Kastiljske snage princa Alfonsa zauzimaju tvrđavu, koja će biti nazvana Santa Barbara, u [[Alicante]]u. * [[20. 12.]] - Mongolski izaslanici David i Marko, koje je u ime velikog kana poslao Eldžigidej, komandant u Persiji, sastali su se na Kipru sa francuskim kraljem. * decembar? - [[Kneževina Ahaja|Ahajski]] knez [[Vilim II. od Ahaje|Vilim II.]] je osvojio vizantijsku [[Monemvasija|Monemvasiju]] nakon opsade. Sledeće zime započinje gradnju zamka [[Mistra]] kod antičke Sparte.<ref>''The Papacy and the Levant, 1204-1571: The thirteenth and fourteenth centuries'' By Kenneth Meyer Setton · 1976, p. 68</ref> * zima - Snage egipatskog ajubidskog sultana opsedaju Homs u Siriji. === Kroz godinu === * Prvi put se spominju [[Ledenice (Novi Vinodolski)|Ledenice]] kod Novog Vinodolskog. * Palatin [[Stjepan Gut-Keled|Stjepan]] je imenovan za hrvatskog bana, tj. "bana čitave Slovinske zemlje" (do 1259). Kralj ga šalje u primorske krajeve da odjeljuje kraljevsku i plemensku imovinu, diže utvrde i utvrđena mjesta i naseljava puste krajeve. Ove godine je u Lici, istražuje šta pripada kraljevskim gradovima a šta plemenu [[Mogorovići|Mogorovića]].<ref>Klaić, 238</ref> Stjepan Gut-Keled je prvi ban koji je kovao novce (kovnica u Pakracu se prvi put pominje 1256). * Rat za nasljedstvo babenbergovske Austrije: ugarska vojska od ove godine provaljuje u Štajersku.<ref>Klaić, 239</ref> * Prvi, kratki, [[dolazak franjevaca u Bosnu]]: papa je poslao senjskog biskupa Filipa i franjevačkog provincijala iz Splita da ispitaju pravoverje bana [[Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]], jer je kaločki nadbiskup Benedikt spremao rat protiv njega. * Giovanni de Plano Carpini je imenovan za barskog nadbiskupa (do smrti 1252). U toku je spor sa dubrovačkom nadbiskupijom, koja želi podrediti barsku sebi. * Aïbeg i Serkis, izaslanici mongolskog komandanta na Bliskom istoku Bajdžu Nojana, posetili su papu u Lionu, vratiće se s još jednim papinim pismom, ''Viam agnoscere veritatis''. * Prije odlaska u križarski pohod, francuski kralj je poslao anketare (''enquêteurs'') po zemlji da sakupe pritužbe na nepravde, na osnovu čega će kasnije provoditi reforme. * Nakon što je [[Vilim Nizozemski]] izabran za njemačkog antikralja, daje proširiti očevu lovačku kolibu u Binnenhof ("Unutarnji dvor"), počevši od Ridderzaala, "Viteške dvorane". Oko Binnenhofa će nastati [[Hag]]. * [[Aleksandar Nevski]] i njegov brat Andrej II Jaroslavič su postavljeni od Mongola za velikog kneza Vladimira odn. nominalnog gospodara Kijeva. * U kairskom zatočeništvu je umro Sulayman ibn Daoud, poslednji imam hafizi ismailizma i unuk poslednjeg [[Fatimidski Kalifat|fatimidskog]] sultana [[al-Adid]]a (vl. 1160-71), čime je okončana ta loza. == Rođenja == {{Main|:Kategorija:Rođeni 1248.}} * == Smrti == {{Main|:Kategorija:Umrli 1248.}} * [[4. 1.]] - [[Sancho II od Portugala]], bivši kralj (* [[1207]]) * [[20. 4.]] - [[Güyük Khan]], mongolski veliki han (* [[1206]]) * [[19. 6.]] - Otto VIII. von Andechs, grof Burgundije i Meranije (ca. 1218). * [[Al-Qifti]], povjesničar, enciklopedist (* ca. 1172) * [[Subudaj]], mongolski general (* ca. 1175) * Sulayman ibn Daoud, poslednji imam hafizi ismailizma [[Kategorija:1248.| ]] [[Kategorija:1240-e]] [[Kategorija:Godine]] jy51bybs297s8hksyx6s0ed6aw8f8b9 42471764 42471763 2025-06-15T22:16:32Z Alekol 2231 /* Kroz godinu */ 42471764 wikitext text/x-wiki {{godina}} {{godina u drugim kalendarima|1248}} {{commonscat|1248}} == Događaji == * [[4. 1.]] - [[Sancho II od Portugala]] je umro u progonstvu, u Toledu, tako da njegov brat [[Afonso III od Portugala|Afonso III]] i zvanično postaje kralj (do 1279). * [[15. 1.]] - Mihail Jaroslavič Horobrit, mlađi brat Aleksandra Nevskog, poginuo je u borbi sa Litvancima na reci Protvi (prethodno je zauzeo Vladimir i proterao ujaka Svjatoslava III Vsevolodoviča). * [[2. 2.]] - [[Gvelfi i Gibelini]]: Gvelfi su proterani iz Firence, po nalogu podeste, i carskog vikara za Toskanu, Frederika Antiohijskog (do 1251).<ref>[https://www.visit-florence-italy.com/history-of-florence-italy.html The History of Florence in Italy: Origins to 1399]. visit-florence-italy.com</ref> * [[18. 2.]] - Tokom carske opsade [[Parma|Parme]], dolazi od izleta branitelja koji su razbili carski logor, drveni grad Vittoria, dok je car [[Friedrich II, car Svetog Rimskog Carstva|Friedrich II]] bio u lovu. ** Dolazi do otpora protiv cara u više gradova, privremeno gubi delove Romanje, Marke i Spoleta. * [[29. 3.]] - Papa Inocent IV u pismu senjskome biskupu Filipu dozvoljava uporabu [[glagoljica|glagoljice]]. [[Datoteka:Sainte Chapelle - Upper level 1.jpg|160px|mini|[[Sainte-Chapelle]] - gornja kapela]] * [[20. 4.]] - [[Güyük Khan]], mongolski veliki han, umro je u današnjem Xinjiangu u Kini, na putu da se sastane sa [[Batu-kan]]om, sa kojim je bio u napetim odnosima. Udovica [[Oghul Qaimish]] će biti regent do 1251. * [[26. 4.]] - Posvećena je [[Sainte-Chapelle]] u Parizu, privatna kraljevska kapela, namenjena relikvijama povezanim sa Hristovom Pasijom. * [[15. 5.]] - Još jedno suđenje [[Talmud]]u u Parizu i spaljivanje (→ [[Isus u Talmudu]]). * jun? - Bitka kod Udžde: [[Almohadi|almohadski]] kalif Abu al-Hasan as-Said al-Mutadid je poginuo u sukobu sa [[Sultanat Tlemsen|tlemsenskim]] sultanom Yaghmurasen ibn Zyanom. ** [[Marinidi|Marinidski]] vladar Abu Yahya ibn Abd al-Haqq ubrzo zatim zauzima [[Fes]]. Novi almohadski kalif je Abu Hafs Umar al-Murtada (do 1266), vlada područjem Marakeša, plaća danak Marinidima. * [[19. 6.]] - Otto VIII. von Andechs, grof Burgundije i Meranije, umire bez naslednika. U [[Burgundska Grofovija|Burgundskoj grofoviji]] ga nasleđuje sestra [[Adelaida Burgundska|Adelaida]], i njen muž Hugues de Chalon, a [[Vojvodstvo Meranija]] je ugašena (kada 1251. umre Ottov stric Berthold von Andechs-Meran, akvilejski patrijarh, ugasiće se i kuća [[Andechs-Meranski]]). * [[12. 8.]] - [[Sedmi križarski rat]]: [[Louis IX od Francuske]] kreće iz Pariza, isplovljava iz [[Aigues-Mortes]] 25-og. * avgust, polovinom - Egipatski sultan je dobio vest da se [[Homs]] predao snagama alepskog emira An-Nasir Yusufa. Sultan će zatim doći u Damask (oboleo je od tuberkuloze, putuje u nosiljci) a njegova vojska će nastaviti prema Homsu.<ref>''From Saladin to the Mongols The Ayyubids of Damascus, 1193-1260'' By R. Stephen Humphreys · 1977, p. 295</ref> * [[15. 8.]] - Počela je gradnja nove [[Kölnska katedrala|Kölnske katedrale]], nadbiskup je postavio temeljni kamen (istočni dio posvećen 1322, gradnja uglavnom prestala 1473, odn. u 16. st., završena 1842-80). * [[18. 9.]] - Louis IX se sa pratnjom iskrcao na luzinjanskom [[Kraljevina Kipar|Kipru]], gde prispevaju i druge grupe i prikupljaju se pre operacija. Biće odlučeno da se napadne Egipat, čeka se proleće i mirnije more, kralj ne želi pregovore. * [[18. 10.]] - Sukob cara i pape: [[Aachen]] se predaje njemačkom antikralju [[Vilim Nizozemski|Vilimu Nizozemskom]] nakon blizu šest mjeseci opsade. Okrunjen je 1. novembra. * [[23. 11.]] - [[Rekonkvista]]: poslije 16 mjeseci opsade, [[Sevilla]] se predala kastiljskim snagama usljed gladi. * 24/[[25. 11.]] - Klizište na [[Mont Granier]]u u zapadnim Alpima: ogromna masa se odvalila na severnoj strani i uništila nekoliko sela. * [[4. 12.]] - Kastiljske snage princa Alfonsa zauzimaju tvrđavu, koja će biti nazvana Santa Barbara, u [[Alicante]]u. * [[20. 12.]] - Mongolski izaslanici David i Marko, koje je u ime velikog kana poslao Eldžigidej, komandant u Persiji, sastali su se na Kipru sa francuskim kraljem. * decembar? - [[Kneževina Ahaja|Ahajski]] knez [[Vilim II. od Ahaje|Vilim II.]] je osvojio vizantijsku [[Monemvasija|Monemvasiju]] nakon opsade. Sledeće zime započinje gradnju zamka [[Mistra]] kod antičke Sparte.<ref>''The Papacy and the Levant, 1204-1571: The thirteenth and fourteenth centuries'' By Kenneth Meyer Setton · 1976, p. 68</ref> * zima - Snage egipatskog ajubidskog sultana opsedaju Homs u Siriji. === Kroz godinu === * Prvi put se spominju [[Ledenice (Novi Vinodolski)|Ledenice]] kod Novog Vinodolskog. * Palatin [[Stjepan Gut-Keled|Stjepan]] je imenovan za hrvatskog bana, tj. "bana čitave Slovinske zemlje" (do 1259). Kralj ga šalje u primorske krajeve da odjeljuje kraljevsku i plemensku imovinu, diže utvrde i utvrđena mjesta i naseljava puste krajeve. Ove godine je u Lici, istražuje šta pripada kraljevskim gradovima a šta plemenu [[Mogorovići|Mogorovića]].<ref>Klaić, 238</ref> Stjepan Gut-Keled je prvi ban koji je kovao novce (kovnica u Pakracu se prvi put pominje 1256). * Rat za nasljedstvo babenbergovske Austrije: ugarska vojska od ove godine provaljuje u Štajersku.<ref>Klaić, 239</ref> * Prvi, kratki, [[dolazak franjevaca u Bosnu]]: papa je poslao senjskog biskupa Filipa i franjevačkog provincijala iz Splita da ispitaju pravoverje bana [[Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]], jer je kaločki nadbiskup Benedikt spremao rat protiv njega. * Giovanni de Plano Carpini je imenovan za barskog nadbiskupa (do smrti 1252). U toku je spor sa dubrovačkom nadbiskupijom, koja želi podrediti barsku sebi. * Aïbeg i Serkis, izaslanici mongolskog komandanta na Bliskom istoku Bajdžu Nojana, posetili su papu u Lionu, vratiće se s još jednim papinim pismom, ''Viam agnoscere veritatis''. * Prije odlaska u križarski pohod, francuski kralj je poslao anketare (''enquêteurs'') po zemlji da sakupe pritužbe na nepravde, na osnovu čega će kasnije provoditi reforme. * Nakon što je [[Vilim Nizozemski]] izabran za njemačkog antikralja, daje proširiti očevu lovačku kolibu u Binnenhof ("Unutarnji dvor"), počevši od Ridderzaala, "Viteške dvorane". Oko Binnenhofa će nastati [[Hag]]. * [[Datoteka:POL księstwo legnickie COA.svg|30px]] U poljskoj Šleziji nastaje [[Kneževina Legnica]] (do 1675). * [[Aleksandar Nevski]] i njegov brat Andrej II Jaroslavič su postavljeni od Mongola za velikog kneza Vladimira odn. nominalnog gospodara Kijeva. * U kairskom zatočeništvu je umro Sulayman ibn Daoud, poslednji imam hafizi ismailizma i unuk poslednjeg [[Fatimidski Kalifat|fatimidskog]] sultana [[al-Adid]]a (vl. 1160-71), čime je okončana ta loza. == Rođenja == {{Main|:Kategorija:Rođeni 1248.}} * == Smrti == {{Main|:Kategorija:Umrli 1248.}} * [[4. 1.]] - [[Sancho II od Portugala]], bivši kralj (* [[1207]]) * [[20. 4.]] - [[Güyük Khan]], mongolski veliki han (* [[1206]]) * [[19. 6.]] - Otto VIII. von Andechs, grof Burgundije i Meranije (ca. 1218). * [[Al-Qifti]], povjesničar, enciklopedist (* ca. 1172) * [[Subudaj]], mongolski general (* ca. 1175) * Sulayman ibn Daoud, poslednji imam hafizi ismailizma [[Kategorija:1248.| ]] [[Kategorija:1240-e]] [[Kategorija:Godine]] hdhqyhiwof3w5yiz9h7obw5fhdiwwm1 42471766 42471764 2025-06-15T22:24:13Z Alekol 2231 /* Kroz godinu */ 42471766 wikitext text/x-wiki {{godina}} {{godina u drugim kalendarima|1248}} {{commonscat|1248}} == Događaji == * [[4. 1.]] - [[Sancho II od Portugala]] je umro u progonstvu, u Toledu, tako da njegov brat [[Afonso III od Portugala|Afonso III]] i zvanično postaje kralj (do 1279). * [[15. 1.]] - Mihail Jaroslavič Horobrit, mlađi brat Aleksandra Nevskog, poginuo je u borbi sa Litvancima na reci Protvi (prethodno je zauzeo Vladimir i proterao ujaka Svjatoslava III Vsevolodoviča). * [[2. 2.]] - [[Gvelfi i Gibelini]]: Gvelfi su proterani iz Firence, po nalogu podeste, i carskog vikara za Toskanu, Frederika Antiohijskog (do 1251).<ref>[https://www.visit-florence-italy.com/history-of-florence-italy.html The History of Florence in Italy: Origins to 1399]. visit-florence-italy.com</ref> * [[18. 2.]] - Tokom carske opsade [[Parma|Parme]], dolazi od izleta branitelja koji su razbili carski logor, drveni grad Vittoria, dok je car [[Friedrich II, car Svetog Rimskog Carstva|Friedrich II]] bio u lovu. ** Dolazi do otpora protiv cara u više gradova, privremeno gubi delove Romanje, Marke i Spoleta. * [[29. 3.]] - Papa Inocent IV u pismu senjskome biskupu Filipu dozvoljava uporabu [[glagoljica|glagoljice]]. [[Datoteka:Sainte Chapelle - Upper level 1.jpg|160px|mini|[[Sainte-Chapelle]] - gornja kapela]] * [[20. 4.]] - [[Güyük Khan]], mongolski veliki han, umro je u današnjem Xinjiangu u Kini, na putu da se sastane sa [[Batu-kan]]om, sa kojim je bio u napetim odnosima. Udovica [[Oghul Qaimish]] će biti regent do 1251. * [[26. 4.]] - Posvećena je [[Sainte-Chapelle]] u Parizu, privatna kraljevska kapela, namenjena relikvijama povezanim sa Hristovom Pasijom. * [[15. 5.]] - Još jedno suđenje [[Talmud]]u u Parizu i spaljivanje (→ [[Isus u Talmudu]]). * jun? - Bitka kod Udžde: [[Almohadi|almohadski]] kalif Abu al-Hasan as-Said al-Mutadid je poginuo u sukobu sa [[Sultanat Tlemsen|tlemsenskim]] sultanom Yaghmurasen ibn Zyanom. ** [[Marinidi|Marinidski]] vladar Abu Yahya ibn Abd al-Haqq ubrzo zatim zauzima [[Fes]]. Novi almohadski kalif je Abu Hafs Umar al-Murtada (do 1266), vlada područjem Marakeša, plaća danak Marinidima. * [[19. 6.]] - Otto VIII. von Andechs, grof Burgundije i Meranije, umire bez naslednika. U [[Burgundska Grofovija|Burgundskoj grofoviji]] ga nasleđuje sestra [[Adelaida Burgundska|Adelaida]], i njen muž Hugues de Chalon, a [[Vojvodstvo Meranija]] je ugašena (kada 1251. umre Ottov stric Berthold von Andechs-Meran, akvilejski patrijarh, ugasiće se i kuća [[Andechs-Meranski]]). * [[12. 8.]] - [[Sedmi križarski rat]]: [[Louis IX od Francuske]] kreće iz Pariza, isplovljava iz [[Aigues-Mortes]] 25-og. * avgust, polovinom - Egipatski sultan je dobio vest da se [[Homs]] predao snagama alepskog emira An-Nasir Yusufa. Sultan će zatim doći u Damask (oboleo je od tuberkuloze, putuje u nosiljci) a njegova vojska će nastaviti prema Homsu.<ref>''From Saladin to the Mongols The Ayyubids of Damascus, 1193-1260'' By R. Stephen Humphreys · 1977, p. 295</ref> * [[15. 8.]] - Počela je gradnja nove [[Kölnska katedrala|Kölnske katedrale]], nadbiskup je postavio temeljni kamen (istočni dio posvećen 1322, gradnja uglavnom prestala 1473, odn. u 16. st., završena 1842-80). * [[18. 9.]] - Louis IX se sa pratnjom iskrcao na luzinjanskom [[Kraljevina Kipar|Kipru]], gde prispevaju i druge grupe i prikupljaju se pre operacija. Biće odlučeno da se napadne Egipat, čeka se proleće i mirnije more, kralj ne želi pregovore. * [[18. 10.]] - Sukob cara i pape: [[Aachen]] se predaje njemačkom antikralju [[Vilim Nizozemski|Vilimu Nizozemskom]] nakon blizu šest mjeseci opsade. Okrunjen je 1. novembra. * [[23. 11.]] - [[Rekonkvista]]: poslije 16 mjeseci opsade, [[Sevilla]] se predala kastiljskim snagama usljed gladi. * 24/[[25. 11.]] - Klizište na [[Mont Granier]]u u zapadnim Alpima: ogromna masa se odvalila na severnoj strani i uništila nekoliko sela. * [[4. 12.]] - Kastiljske snage princa Alfonsa zauzimaju tvrđavu, koja će biti nazvana Santa Barbara, u [[Alicante]]u. * [[20. 12.]] - Mongolski izaslanici David i Marko, koje je u ime velikog kana poslao Eldžigidej, komandant u Persiji, sastali su se na Kipru sa francuskim kraljem. * decembar? - [[Kneževina Ahaja|Ahajski]] knez [[Vilim II. od Ahaje|Vilim II.]] je osvojio vizantijsku [[Monemvasija|Monemvasiju]] nakon opsade. Sledeće zime započinje gradnju zamka [[Mistra]] kod antičke Sparte.<ref>''The Papacy and the Levant, 1204-1571: The thirteenth and fourteenth centuries'' By Kenneth Meyer Setton · 1976, p. 68</ref> * zima - Snage egipatskog ajubidskog sultana opsedaju Homs u Siriji. === Kroz godinu === * Prvi put se spominju [[Ledenice (Novi Vinodolski)|Ledenice]] kod Novog Vinodolskog. * Palatin [[Stjepan Gut-Keled|Stjepan]] je imenovan za hrvatskog bana, tj. "bana čitave Slovinske zemlje" (do 1259). Kralj ga šalje u primorske krajeve da odjeljuje kraljevsku i plemensku imovinu, diže utvrde i utvrđena mjesta i naseljava puste krajeve. Ove godine je u Lici, istražuje šta pripada kraljevskim gradovima a šta plemenu [[Mogorovići|Mogorovića]].<ref>Klaić, 238</ref> Stjepan Gut-Keled je prvi ban koji je kovao novce (kovnica u Pakracu se prvi put pominje 1256). * Rat za nasljedstvo babenbergovske Austrije: ugarska vojska od ove godine provaljuje u Štajersku.<ref>Klaić, 239</ref> * Prvi, kratki, [[dolazak franjevaca u Bosnu]]: papa je poslao senjskog biskupa Filipa i franjevačkog provincijala iz Splita da ispitaju pravoverje bana [[Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]], jer je kaločki nadbiskup Benedikt spremao rat protiv njega. * Giovanni de Plano Carpini je imenovan za barskog nadbiskupa (do smrti 1252). U toku je spor sa dubrovačkom nadbiskupijom, koja želi podrediti barsku sebi. * Aïbeg i Serkis, izaslanici mongolskog komandanta na Bliskom istoku Bajdžu Nojana, posetili su papu u Lionu, vratiće se s još jednim papinim pismom, ''Viam agnoscere veritatis''. * Prije odlaska u križarski pohod, francuski kralj je poslao anketare (''enquêteurs'') po zemlji da sakupe pritužbe na nepravde, na osnovu čega će kasnije provoditi reforme. * Nakon što je [[Vilim Nizozemski]] izabran za njemačkog antikralja, daje proširiti očevu lovačku kolibu u Binnenhof ("Unutarnji dvor"), počevši od Ridderzaala, "Viteške dvorane". Oko Binnenhofa će nastati [[Hag]]. * [[Datoteka:POL księstwo legnickie COA.svg|30px]] U poljskoj Šleziji nastaje [[Kneževina Legnica]] (do 1675). * Švedski državnik [[Birger Jarl]] je dobio titulu ''jarl''a. * [[Aleksandar Nevski]] i njegov brat Andrej II Jaroslavič su postavljeni od Mongola za velikog kneza Vladimira odn. nominalnog gospodara Kijeva. * U kairskom zatočeništvu je umro Sulayman ibn Daoud, poslednji imam hafizi ismailizma i unuk poslednjeg [[Fatimidski Kalifat|fatimidskog]] sultana [[al-Adid]]a (vl. 1160-71), čime je okončana ta loza. == Rođenja == {{Main|:Kategorija:Rođeni 1248.}} * == Smrti == {{Main|:Kategorija:Umrli 1248.}} * [[4. 1.]] - [[Sancho II od Portugala]], bivši kralj (* [[1207]]) * [[20. 4.]] - [[Güyük Khan]], mongolski veliki han (* [[1206]]) * [[19. 6.]] - Otto VIII. von Andechs, grof Burgundije i Meranije (ca. 1218). * [[Al-Qifti]], povjesničar, enciklopedist (* ca. 1172) * [[Subudaj]], mongolski general (* ca. 1175) * Sulayman ibn Daoud, poslednji imam hafizi ismailizma [[Kategorija:1248.| ]] [[Kategorija:1240-e]] [[Kategorija:Godine]] h4xl3vxf3x0tehcfjcr4xay1981vmje 0 223653 42471767 42373992 2025-06-15T22:27:27Z Alekol 2231 dop. iz proleksis 42471767 wikitext text/x-wiki {{godina}} {{godina u drugim kalendarima|1249}} {{commonscat|1249}} == Događaji == * mart - Okončava se portugalska [[Rekonkvista]]: kralj [[Afonso III od Portugala|Afonso III]] je zauzeo [[Faro]] na krajnjem jugu Algarvea. * [[6. 7.]] - Kralj [[Alexander II od Škotske]] umire na pohodu protiv Eóghana od Argylla, Kralja Otoćja i norveškog vazala. Novi škotski kralj je 7-godišnji [[Alexander III od Škotske|Alexander III]] (do 1286). * [[5. 10.]] - Umro je Abu Zakariya Yahya, [[Hafsidi|hafidski]] sultan [[Ifrikija|Ifrikije]]/Tunisa, nasleđuje ga sin Muhammad I al-Mustansir (do 1277). === Kroz godinu === * [[Jastrebarsko]] se po prvi puta spominje u ispravi bana Stjepana kao "zemlja Jastrebarska" i "forenses de Jastraburcza".<ref>[https://www.jastrebarsko.hr/posjetitelji/jaska_kroz_povijest/povijest_jaske/ Povijest Jaske]. jastrebarsko.hr</ref> Prvi put se spominje i [[Krašić]]. * Rogerije postavljen za splitskog nadbiskupa (do 1266). Stjepan de Dominis je rapski biskup 1249-58. * Na osnovu oporuke Williama od Durhama je nastao Univerzitetski koledž, najstariji na [[Univerzitet u Oxfordu|Univerzitetu u Oxfordu]]. * 1249-50 - Tradicionalno datiranje [[Drugi švedski križarski rat|Drugog švedskog križarskog rata]] protiv [[Tavastija|Tavastije]] u južnoj Finskoj (po drugom mišljenju 1238-39). == Rođenja == {{Main|:Kategorija:Rođeni 1249.}} * == Smrti == {{Main|:Kategorija:Umrli 1249.}} * [[6. 7.]] - [[Alexander II od Škotske]] (* [[1198]]) * [[5. 10.]] - Abu Zakariya Yahya, hafsidski sultan Ifrikije/Tunisa (* 1203) * [[Pietro della Vigna]], pravnik bivši sekretar s. r. cara (* ca. 1190) [[Kategorija:1249.| ]] [[Kategorija:1240-e]] [[Kategorija:Godine]] 4jfpxzpp7d4sbayjbjn4uf7x4p04spw 0 233389 42471572 41819138 2025-06-15T13:14:50Z Oursana 46216 -+Sudermann, Herman by Nicola Perscheid.jpg 42471572 wikitext text/x-wiki {{Infokutija pisac | ime = Hermann Sudermann | slika = Sudermann, Herman by Nicola Perscheid.jpg | datum_rođenja = {{Birth date|1857|9|30|df=y}} | mjesto_rođenja = Matzicken, [[Kraljevina Pruska]] (danas [[Litva]]) | datum_smrti = {{Death date and age|1928|11|21|1857|9|30|df=y}} | zanimanje = [[književnik]] | nacionalnost = [[njemačka]] | znamenita_djela = [[Heimat (drama)|''Heimat'']] (play)<br />''[[Frau Sorge]]'' (roman) | supružnik = Clara Lauckner (1861-1924) }} '''Hermann Suderman''' (30. septembar 1857 - 21. novembar 1928) je bio [[Njemačka|njemački]] pisac koji je uživao veliku popularnost u prvoj polovici 20. vijeka. Pisao je drame i romane od kojih su mnogi poslužili kao predložak za filmove kako u Njemačkoj, tako i u svijetu. Tokom [[prvi svjetski rat|prvog svjetskog rata]] je svoje talente zdušno stavio na raspolaganje [[Njemačko Carstvo|carskoj vladi]] u propagadne svrhe te je nagrađen [[Željezni križ|Željeznim križem]]. Njegov beskompromisni [[nacionalizam]] ga je učinio popularnim piscem u [[Treći rajh|nacističkom]] periodu, zbog čega je kasnije bio uglavnom zaboravljen. == Vanjske veze == {{commons category|Hermann Sudermann}} * {{gutenberg author| id=Hermann+Sudermann | name=Hermann Sudermann}} * {{IMDb name|id=0837183|name=Hermann Sudermann}} {{Lifetime|1857|1928|Sudermann, Hermann}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Njemački pisci]] hmp02eb45gi90y7vnzbxlorlwmjigr9 0 240111 42471801 41808031 2025-06-16T09:09:00Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 1 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471801 wikitext text/x-wiki {{sređivanje}} '''Flatulencija''' ([[Kolokvijalizam|kolokvijalno]] '''prđenje''') jest ispuštanje [[gas]]ova kroz [[anus]]. [[Datoteka:Fart.svg|thumb|right|280px]] Gasovi u probavni trakt uglavnom dolaze na tri načina. Prvi je gutanje [[vazduh]]a kod jela i govora, drugi je rad [[bakterije|bakterija]] u [[creva|crevima]], a treći je difuzija gasova iz [[krv]]i. U [[želudac|želucu]] su dva glavna gasa [[azot]] i [[kiseonik]]. Oni se izbacuju kada se [[podrigivanje|podrigne]] ili prelaze u tanko crevo sa ostalim sadržajem želuca. Ulazak u tanko crevo apsorbuje male količine ovih gasova. U toku dana u crevu se nalazi 7 do 10 litara gasa, a izluči se svega pola litre. Kusur se resorbuje. Oni koji često i puno prde nemaju mnogo veću bakterijsku aktivnost, nego im je peristaltika u području debelog creva snažnija i većina gasova ne stigne da se apsorbuje.<ref>[http://psihijatar-crkvencic.hr/zasto-ispustamo-vjetrove-tj-prdimo/ psihijatar-crkvencic.hr] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130615014914/http://psihijatar-crkvencic.hr/zasto-ispustamo-vjetrove-tj-prdimo/ |date=2013-06-15 }}, "ZAŠTO ISPUŠTAMO VJETROVE TJ. PRDIMO", pristupljeno 27. avgusta 2013.</ref> Gasovi unutar probavnog sistema sastoje se uglavnom od bezmirisnih gasova kao što su kiseonik, azot, [[ugljen dioksid]], [[vodonik]] i [[metan]]. Manji deo gasova koji se ispuštaju kroz želudac i koji većini ljudi neprijatno mirišu čini [[sumpor]], produkt bakterija koje normalno žive u debelom crevu. Kada se vodonik i metan pomešaju nastane eksplozivna smesa koja širi creva pa prdonja oseća [[nadutost]], a neretko i bolove u stomaku. Ljudi koji nemaju nikakvih tegoba u području želuca i creva prdnu 14 do 23 puta dnevno, što ovisi i o ishrani. Kao kuriozitet navodi se informacija da je prđenje češće na većim nadmorskim visinama (iznad 3300 metara) zbog razlike u pritisku u crevima i u okolnom vazduhu. Smatra se da ishrana prdonja uključuje sveži [[hleb]], [[krastavci|krastavce]], [[kupus]], crveni i beli [[luk]], [[žitarice]], [[pasulj]], [[boranija|boraniju]], [[grašak]], [[soja|soju]], [[sočivo]], [[jaja]], masne mlečne produkte poput [[šlag]]a i [[sladoled]]a, gazirana pića i veštačke zaslađivače. Neke ličnosti smatraju kako preko mere prde što zna da izazove [[depresija|depresiju]] i druge psihičke tegobe i [[stres]] jer se u većini civilizacija prđenje smatra gadnim i nepristojnim i izaziva prezir ličnosti koja je u blizini. [[File:Fart.ogg|thumb|Primjer ljudskog prdca.]] Prosečan prdež sastoji se od 59% azota, 21% vodonika, 9% ugljen dioksida, 7% metana i 4% kiseonika. Manje od 1% prouzročava većini ljudi neprijatan miris.<ref>[http://www.tportal.hr/portalplus/teen/14923/Bas-sve-o-ispustanju-vjetrova.html www.tportal.hr], "ZNAŠ LI... Baš sve o ispuštanju vjetrova?" objavljeno 30. marta 2009., pristupljeno 27. avgusta 2013.</ref> Temperatura prdeža u nastajanju je 37 celzijusa. Prdež je prosečno brz 30 metara u sekundu. Jednako prde i [[žena|žene]] i [[muškarac|muškarci]]. Prdež je zapaljiv jer sadrži metan i vodonik. U evropskoj tradiciji je uobičajeno kontrolisati i obuzdavati prdeže u blizini drugih ljudi, jer su neprijatnog [[miris]]a. U nekim zemljama drugih kulturnih krugova, na primer na [[Tajland]]u, prđenje na javnim mestima, ili bilo gde u kući i radnim prostorijama, smatra se sasvim normalnim i poželjnim, te je simbol otvorenosti i prisnosti u društvu. Pod uticajem Evropljana ova tajlandska tradicija polako nestaje.<ref>[http://www.skole.hr/roditelji/savjeti?news_id=5505 www.skole.hr]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}, "Trebamo li zadržavati vjetrove?" objavljeno 14. aprila 2011., pristupljeno 27. avgusta 2013.</ref> Žene u evropskoj civilizaciji smatraju prđenje i podrigivanje jednom od 5 navika muškaraca koje im idu na nerve.<ref>[http://www.b92.net/zivot/novodoba.php?yyyy=2012&mm=09&dd=24&nav_id=645512 www.b92.net], "5 muških navika koje ženama idu na živce", objavljeno 24. septembra 2012., pristupljeno 27. avgusta 2013.</ref> U američkoj saveznoj državi Virdžiniji formalno je kazna za prđenje na poslu 25 godina robije. == Reference == <references/> [[Kategorija:Probavni sistem]] 1s0aqvidtg13zp6rutdtkw9ywujn8uy 0 242069 42471799 42432937 2025-06-16T08:42:10Z Hijerovit 166009 /* Biografija */ kvalitetnija slika 42471799 wikitext text/x-wiki {{neutralnost}} {{Likovni umjetnik |ime = Josip Horvat - Međimurec |period = |slika = Josip Horvat 1941.jpg |veličina = 250px |opis = '''Josip Horvat Međimurec'''ispred slike "Kralj Tomislav na prijestolju" - novinska fotografija iz veljače 1941. |rođenje = [[18. veljače]] [[1904.]]<br>[[Čakovec]], [[Međimurje]] |smrt = [[2. lipnja]] [[1945.]]<br>strijeljan u okolici Zagreba<br>mjesto groba nepoznato |vrsta = [[slikarstvo]] |praksa = [[Zagreb]] |utjecao = |utjecali = |djela = ''Kralj Tomislav na prijestolju'',<br>''Krunidba kralja Tomislava'',<br>''Dvoboj Jurja Zrinskog<br> s turskim begom'',<br>''Petar Kružić pobjeđuje Turke'' }} '''Josip Horvat''' zvan '''Međimurec''' ([[Čakovec]], [[18. veljače]] [[1904.]] - [[Zagreb|Zagreb]] [[2. lipnja]] [[1945.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[slikar]] iz međuradnog i predratnog razdoblja. Horvat je nacionalnu slavu stekao slikom ''Kralj Tomislav na prijestolju'' iz [[1941.]] godine, ali i kontroverznim asocijacijama s [[Ustaše|ustaškim]] režimom. U periodu [[NDH]], radio je slike koje su promovirale [[ustaše|ustaški režim]] i njegovo zajedništvo s [[Treći Rajh|nacističkim režimom]], za što biva nagrađen položajem voditelja ratnog slikarstva i činom satnika. Nakon rata, optužen je za [[kolaboracionizam]] i strijeljan. ==Biografija== Josip Horvat, rođen je 18. veljače [[1904]]. od oca Dragutina Horvata i majke Marije r. Kos u [[Čakovec|Čakovcu]]. Pučku školu je završio u Čakovcu, gimnaziju VIII. razreda u [[Velika Kaniža|Velikoj Kanjiži (Nagykanizsa)]] i [[Budimpešta|Budimpešti]]. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u [[Beč|Beču]] (neku od visokih škola u Beču; postojale su u to vrijeme tri) počevši od [[1917]]. [[Datoteka:Kralj Tomislav na prijestolju, Josip Horvat Međimurec, 1941.jpg|thumb|left|240px|<center>''Kralj Tomislav na prijestolju'', ulje na platnu, veljača 1941.]] [[Datoteka:Krunjenje kralja Tomislava.JPG|thumb|right|260px|<center>''Krunidba kralja Tomislava'',ulje na platnu, 1938.]] [[Datoteka:Smrt Petra Svacica Bitka pod Gvozdom.JPG|thumb|right|260px|<center>''Smrt Petra Svačića<br>- Bitka pod Gvozdom'',<br>ulje na platnu, 1941.]] [[Datoteka:Pred burom 1936 623x972 mm.jpg|thumb|left|240px|<center>''Pred burom'', <br>ulje na platnu, oko 1936. iz Trpnja, poluotok Pelješac]] Svoje djelovanje je počeo u Zagrebu [[1924]]. godine. Kako je [[Antun Ulrich|Antun Ullrich]] bio mecena mnogih umjetnika u Zagrebu, tako je i Josip Horvat imao atelje u Mesničkoj ulici br. 25 zahvaljujući Ullrichu. U razdoblju od 1931. godine obolijeva od tuberkuloze kostiju (desne bedrene kosti), kao posljedice zatvaranja u Kraljevini Jugoslaviji, i nakon desetak operacija mu je u prosincu 1942. godine amputirana desna noga. Od tada hoda uz pomoć drvene proteze. Od 1931. do 1941. godine stanuje u ulici Mošinskog br. 31, a od 1941 do 1945. godine u Deželićevoj 55. Zagrebački industrijalac Antun Res, pripadnik [[Družba "Braća hrvatskoga zmaja"|Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja"]] naručuje za svečanu dvoranu na [[Ozalj|Ozlju]] ulja na platnu velikih dimenzija s temama iz povijesti Hrvata kao što su "Krunjenje kralja Tomislava", "Smrt Petra Svačića - bitka pod Gvozdom" i sl., a trebao je uraditi i sliku prikaza [[Bitka kod Siska|bitke kod Siska]] [[1593]]. te sliku prikaza ustanka u Rakovici. Od [[5. veljače]] [[1930.]] godine služi se i nadimkom "Međimurec", kako bi ga razlikovali od novinara i publiciste Josipa Horvata koji je rođen u Čepinu. Josip Horvat Međimurec stupa u hrvatsku kopnenu vojsku dana 1. kolovoza 1941. Prvi dani u domobranstvu su vezani za pukovnika Peru Blaškovića, koji je također bio član Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja", a radno mjesto je dobio zahvaljujući preporukama [[Emilij Laszowski|Emilija Laszowskog]]. Od 14. ožujka 1942. je u novinarskom odjelu MinOrS-a. Tako i nastaje 8 promidžbenih crteža u "Hrvatskom domobranu" i pet ulja na platnu: "Drugarstvo" (scena gdje domobran nosi preko ramena drugog ranjenog domobrana), "Nijemci u zasjedi", "Straža na Trebeviću" te dva portreta vojnika u odori. Od 1. siječnja 1943. je u odgojnom odjelu MinOrS-a za ratno slikarstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti. U odjelu ratnog slikarstva – prosvjetnička bojna bili su i [[Ivan Kožarić]] (sada akademik HAZU-a), Stevan Binički, Antun Župan, Dragan Sax, Alfred Petričić, Valerije Michieli, [[Milan Vulpe]], [[Ivan Švertasek]] i [[Matko Peić]], a Josip Horvat je bio voditelj ratnog slikarstva u činu satnika (tri trolista u domobranstvu – VII činovnički razred). Tijekom 1944. godine je započeo rad na izradi slike "Bitka kod Siska 1593." za koju za sada postoje dvije studije i to: Stari grad Sisak - ulje na platnu, Studija prostora - pejzaž - suhi pastel. Slika nikad nije urađena. Do 1945. godine djeluje u Međimurskom prosvjetnom društvu u Zagrebu. ==Smrt== Po ulasku u [[Zagreb]], partizani ga odvode iz Deželićeve 55 i hapse kao kolaboracionista. Pod spomenutim optužnicama, osuđen je na smrt i strijeljan [[2. lipnja]] [[1945.]] godine. Presuda je napisana naknadno, 7. rujna 1945. (160/45.II.), ali izvorni tekst nikada nije pronađen. Mjesto pokopa je nepoznato. ==Djela== ===Ulja na platnu=== Dvoboj [[Juraj V. Zrinski|Jurja Zrinskog]] s turskim begom, (1936., Hrvatski povijesni muzej); Smrt [[Nikola Zrinski|Nikole Zrinskog]] u Kuršanečkom lugu kod Čakovca (1928.); Smrt Zrinskog i Frankopana; Jutro; Kralj Tomislav na prijestolju (veljača 1941., Hrvatski povijesni muzej); Baka (portret Elizabete Kluković bake Josipa Horvata); Dama u žutoj haljini; Grički krovovi; Čempresi; Tušakanac; Mošinskog ulica (Današnja Nazorova ulica u Zagrebu, na br. 31); Stara jabuka; Barun Zdenko Turković Kutjevski (1928., privatno vlasništvo) Motiv iz Štrigove; Motiv iz Čakovca; Obala u Trpnju; Ulica u Trpnju; Bura; Nijemci u zasjedi (1942., Hrvatski povijesni muzej); U predvečerje; Ždrilo; Majka; Ulaz u Trpanjsku luku; „Deva“ Trpanj; Južni vjetar; Srpanjsko jutro; „Maještral“; Pred burom; Glava M.D.; Ozalj; Motiv sa Sljemena; Boxi (pas generala Pere Blaškovića); Kosci; Portret A.M.; Iz Trpnja; Rolf (glava psa); Na izvoru; Portret M.H. (Marije Horvat r. Perčec, Josipova žena); Glasnik; Portret M.T.; Na ulici; Studija za kralja Tomislava; Rekvijem posljednjih Zrinskih (1929.) ; Studija za smrt Petra Svačića 1; Studija za Smrt Petra Svačića 2; Pogibija Petra Svačića-bitka na Gvozdu(za svečanu dvoranu u Ozlju); Pećine; Dolazak Hrvata na Kosovo (1930. Hrvatski povijesni muzej); Časna majka Marija Terezija Scherer (1930.); Smrt kneza [[Zdeslav|Zdeslava]] (Sedeslava, dimenzije ≈167•300 cm, 1928.); Sv. Vid (kapelica u Petruševcu – Zagreb, 1934., Danas župa Sv. Vida, Petruševec-Zagreb); Presveto Srce Marijino (zastava za Samobor, 1934.); Svečanost žetve (Narodni običaji koji izumiru); Kupačice; Portret [[Antun Ulrich|Antuna Urllicha]] (1936., u privatnom vlasništvu); Trpanj; Krunjenje kralja Tomislava (za svečanu dvoranu u Ozlju dimenzije 297•434 cm, 1938., Hrvatski povijesni muzej); Straža na Trebeviću (1942., privatno vlasništvo); Glava 1 (1942.); General Matasić (1942.); Glava 2 (1942.); Jesen (1944.); Autoportret (1940.-1943.); Pejzaž s pastirom; Stari grad Sisak (1944., studija za bitku kod Siska 1593.); Pejzaž s vojnikom; Fra Grga Martić (1929. privatno vlasništvo); Portret g-đe Branke Krsnik (1940. Galerija Stari grad, Đurđevac, pod nazivom "Žena u crvenoj košulji"); Portret djevojčice Jelene Matošić s lutkom (1940., privatno vlasništvo); Lov sa sokolom; Pejzaž (suhi pastel, studija prostora za sliku bitka kod Siska 1593.); Večernji pozdrav. ===Crteži i ilustracije=== * Crteži za knjigu "Knez Zoran" od Dragutina Nemeta (1929.) Pripovijesti iz prošlosti prije doseljavanja na Balkan – staroslavenska mitologija. Za tu je knjigu Josip Horvat uradio tri ulja na platnu koja su reproducirana u boji i 71 crtež. Sve vezano za tematiku knjige. * Ilustracije za romane Marije Jurić Zagorke Od studenog 1929. godine Josip Horvat Međimurec radi slike u tehnici lavirani tuš i bijela tempera na papiru za romane Marije Jurić Zagorke koji u nastavcima izlaze u Jutarnjem listu. Za IV dio Gričke vještice pod nazivom "Suparnica Marije Terezije" i roman "Proročanstvo sa kamenitih vrati". za ta dva romana urađeno je preko 70 slika istog formata 265x 180 mm. U to vrijeme je urednik Jutarnjeg lista bio [[Josip Horvat|Josip Horvat]] (novinar i publicista iz Čepina). Iz razloga razlikovanja od 5. veljače 1930. godine Josip Horvat Međimurec se potpisuje i s dodatnim slovom M kod potpisivanja svojih slika. * Crteži tušem za knjigu „Hrvatska povijest djedova unuku“ od Marka Šeparovića (1936., 1938.)== Portret prof. Marka Šeparovića (olovka); Crkvica sv. Donata na Krku; Solin: Manastirine; Tomislav, prvi hrvatski kralj; Peristel Dioklecijanove palače i spomenik Grguru ninskom; Baščanska ploča; Knin; Pogibija Petra Svačića; Trogir; Trogirka Katedrala, portal; Medvedgrad; Ban Pavao Šubić; Jajce; Split u XVII. stoljeću; Bihać u XV. stoljeću; Knez Krsto Frankopan; Marko Marulić; Klis; Cetingrad; Varaždinski grad; Nikola Jurišić; Knez Nikola Šubić Zrinski Sigetski; Mehmed paša Sokolović; Korćula; Matija Gubec; Pogibija Matije Gubca; Šibenska katedrala svetog Jakova; Kneževa palača u Dubrovniku; Grad Sisak; Ban Tomo Bakač Erdedi; Senj; Silvije Strahimir Kranjčević; August Šenoa; Ban Nikola Zrinski; Knez Fran Krsto Frankopan; spomen stup banu Nikoli Zrinskom u Kuršanečkom lugu; Ban Petar Zrinski; Grad Čakovec u doba Zrinskih; Grad Ozalj; Jelena kneginja Zrinska; Dubrovnik; Crkva sv. Katarine u Zagrebu; Serežanin; Zagreb (Kaptol i Grič); Matija Antun pl. Reljković; Andrija Kačić Miošić; Spomenstup hrvatske himne; Antun pl. Mihanović; Dr. Ljudevit Gaj; Ivan pl. Kukuljević Sakcinski; Ban Josip Jelačić; Zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom; Kardinal nadbiskup Haulik; Biskup Josip Juraj Štrosmajer; Dr. Franjo Rački; Eugen Kvaternik; Dr. Ante Starčević; Dr. Iso Kršnjavi; Stjepan Radić; Dr. Vladko Maček; Stjepan Radić (olovka) * Crteži tušem za knjigu „Tatari u Hrvatskoj“ Milutina Mayera (1941.)* Za ovu knjigu je Josip Horvat uradio sedam crteža tušem: Otmičar vraća djevojku Stjepku; Katarina i Stjepko; U crkvi; Predah vojnika; Katarinina molitva; Obrana tvrđave; Bitka s Tatarima. ===Ostala djela=== U [[Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] nalazi se 56 crteža u tehnici grafitna olovka, tuš, gvaš. Ti crteži su došli u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu konfiskacijom iz Mesničke 25 zajedno s oko 200 knjiga. Ti crteži predstavljaju jedan dio opusa koji je rađen tokom kratkog života Josipa Horvata. Na Ozlju se nalaze crteži - portreti Velimira Deželića, Širole i Emilija Laszowkog '''Ciklus 1918-1941.''' Ciklus od 14 crteža predstavlja sve ono što su Hrvati preživljavali za vrijeme diktature u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Tako jedan crtež predstavlja zatvorenika s obješenim ciglama za spolovilo. ==Izložbe== *[[Umjetnički paviljon]] 16.-30. XI. 1928.; *Salon Ullrich 25. XI. – 4. XII. 1936.; *Salon Ullrich 16.-28. II. 1941.; *Strossmayerova galerija 22. VII. – 11. VIII. 1942 „Slikarski dojmovi sa ratišta“; *[[Umjetnički paviljon]] 22. XI. – 13. XII. 1942. „II izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“; *[[Umjetnički paviljon]] 10. – 31. X. 1943. „III izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“; *[[Umjetnički paviljon]] 17. VI. – 9. VII. 1944. „IV izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“. ===Izložbe poslije smrti=== *„Historijsko slikarstvo u Hrvatskoj“, Zagreb 1969. (Slika "Krunjenje kralja Tomislava", 1938., Hrvatski povijesni muzej) *„Gradovi i krajevi na slikama i crtežima od 1800. do 1940“, Zagreb 1977. (Slika "Stari grad [[Sisak|Sisak]]", 1944. studija za sliku prikaza bitke kod Siska, Hrvatski povijesni muzej) == Galerija radova == {| class="wikitable" align=center valign=top cellspacing=2 |- bgcolor=#FFFFFF align=center valign=top ||[[File:II stčupica za roman Marije Jurić Zagorke.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">Ilustracija za roman Marije Jurić Zagorke'',<br>tuš, bijela tempera na papiru, 1931. ||[[File:Plavokosa curica 999x553 mm1.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Plavokosa curica'',<br>ulje na šperploči, 999x553 mm, 1934. ||[[File:Pod Zidom 1.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Pod zidom u Zagrebu'',<br>ulje na šperploči, oko 1928. ||[[File:Sjeverni portal Šibenske katedrale.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Sjeverni portal šibenske katedrale'',<br>ulje na platnu, 1942. ||[[File:Sv Vid Petrusevac ulje.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Sveti Vid'',<br>ulje na platnu, 1934. |} {| class="wikitable" align=center valign=top cellspacing=2 |- bgcolor=#FFFFFF align=center valign=top ||[[File:Portret zene u Crvenom oiginal boje.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">Portret Branke Krsnik'',<br> ulje na platnu, oko 1940. ||[[File:Baron Zdenko Turkovic Kutjevski.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Portret baruna Zdenka Turkovića Kutjevskog'',<br>ulje na platnu, 1928. ||[[File:Portret Djevojčice s lutkom.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Portret djevojčice Jelene s lutkom'',<br>ulje na platnu, 1940. ||[[File:Josip Horvat Medimurski portret Ullricha.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Portret Antuna Ullricha'',<br>ulje na platnu, 1936. ||[[File:Domobran na Trebevicu11.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Domobran na Trebeviću'',<br>ulje na platnu, 1942. |} {| class="wikitable" align=center valign=top cellspacing=2 |- bgcolor=#FFFFFF align=center valign=top ||[[File:Pred ulazom ulje drvo 250x206 mm 1933.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">Pred ulazom'',<br> ulje na šperploči, oko 1933. ||[[File:Pejzaz s rijekom ulje platno 90x142 mm.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Pejzaž s rijekom'',<br>ulje na platnu, 90x142 mm, oko 1933. ||[[File:Ribic ulje na platnu 90x130 mm.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Ribič na rijeci'',<br>ulje na platnu,90x130 mm, oko 1933. ||[[File:Pejzaž suhi pastel 1944.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Studija pejzaža za sliku bitke kod Siska'',<br>suhi pastel, 1944. ||[[File:JHPark2.jpg|130px|center]]<p style="font-size: 85%">''Park u jesen'',<br>ulje na platnu, 1944. |} ==Izvori== * [[Obzor (novine)|Obzor]], broj 309 (1928) od 16. studeni 1928. * Jutarnji list, subota 17. studeni 1928., str. 9 * Hrvatsko pravo, 17. studeni 1928., str. 4 * Večer, 29. studeni 1928., str. 4 * Svijet, 1. 12. 1928., str. 480-481. * Obzor, 77(1936.)285 * Večer, 28. XI 1936. * Danica, nedjelja 25. listopada 1936., str. 9 * [[Morgenblatt (Zagreb)|Morgenblatt]], 29. XI 1936. * Jutarnji list, 1.12.1936. * Hrvatska prosvjeta br.1-2 1937 * Novosti, 1. VII 1939. * Jutarnji list, 28(1939.)9812 (E. Laszowski) * [[Hrvatski narod (Zagreb)|Hrvatski narod]], 3(1941)161 * Hrvatska gruda, 2(1941)35, str. 7 * Novosti, 20. II 1941. * Večer, 23. II 1941. * Jutarnji list, 30(1941) 10450 * Novi list 13. VII 1941. * [[Hrvatski domobran (novine)|Hrvatski domobran]] polovica listopada 1941. * Nova Hrvatska, br. 281; 29. 11. 1942. str. 11 * Nova Hrvatska,broj 288; 8. 12. 1942. str. 12 * [[Hrvatski narod (Zagreb)|Hrvatski narod]], broj 615; Božić 1942. * HR-[[Hrvatski državni arhiv|HR-HDA-806]]: Emilij Laszowski, kutija 7-8; Dnevnik Emilija Laszowskog * HR-[[Hrvatski državni arhiv|HR-HDA-306]]: ZKRZ Anketna komisija, kutija 688 == Vanjske veze == * [http://www.youtube.com/watch?v=4lrVNI6cTYc Josip Horvat Međimurec, autor monumentalnih prizora iz hrvatske prošlosti, zatajeni je i zaboravljeni akademski slikar (video)] * [http://www.google.hr/imgres?imgurl=http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/08/Smrt_Petra_Svacica_Bitka_pod_Gvozdom.JPG&imgrefurl=http://thephora.net/forum/showthread.php%3Ft%3D20895%26page%3D2&usg=__lJW7hzFUF1Bur6VCHdURI3B_M44=&h=1094&w=973&sz=195&hl=hr&start=14&zoom=1&tbnid=8yowLDowX5qnrM:&tbnh=150&tbnw=133&ei=cXI1T6T_DIPAtAaO8MXFDA&prev=/search%3Fq%3DHorvat%2BJosip%2BMe%25C4%2591imurec%26um%3D1%26hl%3Dhr%26sa%3DN%26gbv%3D2%26tbm%3Disch%26prmd%3Divnso&um=1&itbs=1 Prikaz nekih od Horvatovih slika] * [http://www.zupa-petrusevec.hr Župa Sv. Vida Petruševec Zagreb] * [http://www.udruga-kljucana.hr/slike/povijest/kralj_tomislav.jpg Slika "Kralj Tomislav na prijestolju" od Josipa Horvata Međimurca] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110416194701/http://www.udruga-kljucana.hr/slike/povijest/kralj_tomislav.jpg |date=2011-04-16 }} {{DEFAULTSORT:Horvat, Josip}} [[Kategorija:Hrvatski_likovni_umjetnici]] [[Kategorija:Hrvatski_slikari]] [[Kategorija:Biografije, Čakovec]] ho97ziqjuedm8wlzmniozo6vdh5vtld 0 252422 42471814 42336077 2025-06-16T11:16:38Z ~2025-66056 261546 Istiniti događaji iz domovinskog rata 42471814 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Ravni kotari.JPG|mini|260px|Predjel Ravnih kotara južno od [[Ostrovica (Lišane Ostrovičke)|Ostrovice]]]] [[Datoteka:Benkovac1.JPG|200px|thumb|desno|[[Benkovac]], administrativno središte Ravnih kotara]] [[Datoteka:Zadar airport terminal croatia.JPG|200px|desno|thumb|Zračna luka u Zemuniku Donjem]] [[Datoteka:Greda i zabat s natpisom kneza Branimira 879.jpg|200px|thumb|desno|Greda i zabat s natpisom kneza [[Branimir]]a iz [[879]]. godine u [[Šopot]]u kod Benkovca]] '''Ravni kotari''' su zemljopisno područje u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] smješteno u sjevernoj [[Dalmacija|Dalmaciji]]. Administrativno se nalaze većim dijelom u [[Zadarska županija|Zadarskoj]], a manjim, jugoistočnim, u [[Šibensko-kninska županija|Šibensko-kninskoj županiji]]. == Geografija == Prostiru se od [[Bukovica|Bukovice]], [[Benkovac|Benkovca]] i [[Novigradsko more|Novigradskog mora]] na sjeveroistoku do tankog priobalnog pojasa od [[Zadar|Zadra]] do [[Skradin]]a (ušća [[Krka|Krke]]) na jugozapadu, odnosno od zaleđa Zadra na zapadu do zaleđa Skradina na istoku. Najplodniji su dio dalmatinskog primorja. Administrativno središte je Benkovac kao jedini grad, makar se nalazi na istočnom rubu Ravnih kotara. Najviša točka je vrh Standardac na 305 metara nadmorske visine. == Prometni položaj == Povoljan je prometni položaj na mjestu gdje se križaju ceste koje vode iz Zadra prema [[Knin]]u te iz [[Lika|Like]] prema moru. Taj položaj je još više naglašen u [[20. stoljeće|20. stoljeću]] izgradnjom željezničke pruge Zadar-Knin ([[1966]]. godine), te posebno [[Autocesta A1|autoceste A1]] [[Zagreb]]-[[Split]] ([[2005]].), koja prolazi kraj Benkovca. U Ravnim kotarima nalazi se [[Zračna luka Zadar]] u [[Zemunik Donji|Zemuniku Donjem]]. == Stanovništvo == Kao posljedica Hrvatske operacije Maslenica doslo je do oslobođenja velikog područja od srbočetničkih okupatora i povratka hrvatskog stanovništva na svoja stoljetna ognjišta.Tijekom rata bilo je iseljavanja i stradavanja. Nakon [[Operacija Oluja|Operacije Oluja]] [[1995]]. godine, prognano većinsko hrvatsko stanovništvo se vraća na svoja stoljetna ognjišta. == Znamenitosti == * [[arheološko nalazište Smilčić]] * greda i zabat s natpisom kneza [[Branimir]]a u Šopotu iz [[879]]. godine * kula Stojana Jankovića u Islamu * kaštel Benković u Benkovcu * obiteljska kapela Meštrović na groblju u Benkovcu == Znamenite ličnosti == * [[Borislav Dević]] (1963-), atletičar Sa područja Ravnih Kotara je i nekoliko narodnih junaka (od kojih su neki opjevani i u narodnim epskim pjesmama) iz doba borbe protiv Turaka koji su se u XVII vijeku borili na strani Mletačke republike, među kojima su serdari: * [[Stojan Janković]] * [[Vuk Mandušić]] * [[Zaviša Janković]] * [[Vuk Močivun]] == Galerija == <gallery> Datoteka:Nosnje Ravni Kotari EMZ 1300109.jpg|Narodna nošnja iz Ravnih kotara Datoteka:Old Maslenica Bridge.JPG|Pogled na Maslenički most i sjeverni dio Ravnih kotara Datoteka:Ravni kotari kod Posedarja.jpg|Predjel Ravnih kotara kod Posedarja </gallery> [[Kategorija:Geografija Hrvatske]] [[Kategorija:Zadarska županija]] 2qogusc1q4eo4iho1e5xou62s54y51n 42471815 42471814 2025-06-16T11:19:21Z ~2025-66056 261546 42471815 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Ravni kotari.JPG|mini|260px|Predjel Ravnih kotara južno od [[Ostrovica (Lišane Ostrovičke)|Ostrovice]]]] [[Datoteka:Benkovac1.JPG|200px|thumb|desno|[[Benkovac]], administrativno središte Ravnih kotara]] [[Datoteka:Zadar airport terminal croatia.JPG|200px|desno|thumb|Zračna luka u Zemuniku Donjem]] [[Datoteka:Greda i zabat s natpisom kneza Branimira 879.jpg|200px|thumb|desno|Greda i zabat s natpisom kneza [[Branimir]]a iz [[879]]. godine u [[Šopot]]u kod Benkovca]] '''Ravni kotari''' su zemljopisno područje u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] smješteno u sjevernoj [[Dalmacija|Dalmaciji]]. Administrativno se nalaze većim dijelom u [[Zadarska županija|Zadarskoj]], a manjim, jugoistočnim, u [[Šibensko-kninska županija|Šibensko-kninskoj županiji]]. == Geografija == Prostiru se od [[Bukovica|Bukovice]], [[Benkovac|Benkovca]] i [[Novigradsko more|Novigradskog mora]] na sjeveroistoku do tankog priobalnog pojasa od [[Zadar|Zadra]] do [[Skradin]]a (ušća [[Krka|Krke]]) na jugozapadu, odnosno od zaleđa Zadra na zapadu do zaleđa Skradina na istoku. Najplodniji su dio dalmatinskog primorja. Administrativno središte je Benkovac kao jedini grad, makar se nalazi na istočnom rubu Ravnih kotara. Najviša točka je vrh Standardac na 305 metara nadmorske visine. == Prometni položaj == Povoljan je prometni položaj na mjestu gdje se križaju ceste koje vode iz Zadra prema [[Knin]]u te iz [[Lika|Like]] prema moru. Taj položaj je još više naglašen u [[20. stoljeće|20. stoljeću]] izgradnjom željezničke pruge Zadar-Knin ([[1966]]. godine), te posebno [[Autocesta A1|autoceste A1]] [[Zagreb]]-[[Split]] ([[2005]].), koja prolazi kraj Benkovca. U Ravnim kotarima nalazi se [[Zračna luka Zadar]] u [[Zemunik Donji|Zemuniku Donjem]]. == Stanovništvo == == Znamenitosti == * [[arheološko nalazište Smilčić]] * greda i zabat s natpisom kneza [[Branimir]]a u Šopotu iz [[879]]. godine * kula Stojana Jankovića u Islamu * kaštel Benković u Benkovcu * obiteljska kapela Meštrović na groblju u Benkovcu == Znamenite ličnosti == * [[Borislav Dević]] (1963-), atletičar Sa područja Ravnih Kotara je i nekoliko narodnih junaka (od kojih su neki opjevani i u narodnim epskim pjesmama) iz doba borbe protiv Turaka koji su se u XVII vijeku borili na strani Mletačke republike, među kojima su serdari: * [[Stojan Janković]] * [[Vuk Mandušić]] * [[Zaviša Janković]] * [[Vuk Močivun]] == Galerija == <gallery> Datoteka:Nosnje Ravni Kotari EMZ 1300109.jpg|Narodna nošnja iz Ravnih kotara Datoteka:Old Maslenica Bridge.JPG|Pogled na Maslenički most i sjeverni dio Ravnih kotara Datoteka:Ravni kotari kod Posedarja.jpg|Predjel Ravnih kotara kod Posedarja </gallery> [[Kategorija:Geografija Hrvatske]] [[Kategorija:Zadarska županija]] skc2pakwttfeec9nbzl76czyxokbdvb 0 254614 42471778 41911439 2025-06-16T01:27:28Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471778 wikitext text/x-wiki '''Elektronvolt''' ('''eV''') je [[mjerna jedinica]] za [[energija|energiju]], korištena u [[atomska fizika|atomskoj]] i [[molekularna fizika|molekularnoj fizici]]. Definirana je kao [[kinetička energija]] koju primi [[elektron]] kada je ubrzan [[električno polje|električnim poljem]] kroz [[razlika potencijala|potencijalnu razliku]] od 1 V ([[volt]]) u [[vakuum]]u. Po tome, 1 V (1 [[džul]] / [[kulon]]) pomnožen S [[elementarni naboj|elementarnim nabojem]] (1 e ili 1,60217653(14)×10^-19 C) daje 1 eV, koji je jednak 1,60217653(14)×10^-19 [[džul|J]].<ref>[http://www.bipm.org/en/si/si_brochure/chapter4/table7.html ''SI brochure''], Sec. 4.1 Table 7</ref> Historijski, elektronvolt je smišljen kao jedinica mjere zbog svoje korisnosti u radu s [[akcelerator čestica|akceleratorom čestica]], jer [[elementarna čestica]] s nabojem q ima energiju E = q x U, nakon prolaska kroz [[razlika potencijala|razliku potencijala]] U, pa ako se elementarni naboj prikazuje s e, a potencijal s V, onda se energija izražava s eV. 1 eV = 1.602{{e|-19}} J ([[džul]]a). Elektronvolti su prikladni za mjerenje energije čestica i [[elektromagnetsko zračenje|elektromagnetskog zračenja]]. Energija [[X-zrake|X-zraka]] se izražava u elektronvoltima. Kao i kod ostalih mjernih jedinica, rabe se izvedene jedinice s [[SI prefiks|prefiksima mjernih jedinica]]: * 1 keV = 1.000 eV * 1 MeV = 1.000.000 eV * 1 GeV = 1.000.000.000 eV * 1 TeV = 1.000.000.000.000 eV Elektronvolt nije osnovna mjerna jedinica u [[međunarodni sustav mjernih jedinica|međunarodnom sustavu mjernih jedinica]] i njena vrijednost se mora dobiti pokusima. Ona se dosta koristi u [[fizika|fizici]], pogotovo [[atomska fizika]], [[nuklearna fizika]] i [[fizika elementarnih čestica]]. U [[kemija|kemiji]], obično se kinetička energija izražava u jednom [[mol]]u elektrona (6,02214179(30) × 10²³) koji prolazi kroz potencijal od 1 volt. To je jednako 96,48534(2) kJ/mol. Energija [[ionizacija|ionizacije]] se isto izražava u elektronvoltima. == Kao jedinica energije == * 1 eV = 1,602176487(40)×10^-19 J * 1 eV (po atomu) = 96,485 kJ/mol <ref>Atkins physical chemistry 9th edition</ref> Za usporedbu: * ~624 EeV (6,24 x 10²⁰ eV): energija potrebna za jednu 100 W [[električna žarulja|električnu žarulju]] u jednoj sekundi (100 W = 100 J/s = 6,24 x 10²⁰ eV/s) * 300 EeV (3 x 10²² eV) : [[kozmičke zrake]] s najvećom energijom ikad snimljene <ref>[http://www.desy.de/user/projects/Physics/General/open_questions.html Open Questions in Physics.] German Electron-Synchrotron. A Research Centre of the Helmholtz Association. Updated March 2006 by JCB. Original by John Baez.</ref> * 14 TeV (14 x 10¹² eV) : energija potrebna za sudaranje protona u [[veliki hadronski sudarač|velikom hadronskom sudaraču]] * 1 TeV (1 x 10¹² eV = 1,602×10⁻⁷ J) otprilike kinetička energija jednog letećeg [[komarac|komarca]] <ref>{{Cite web |title=CERN - Glossary |url=http://public.web.cern.ch/Public/en/Science/Glossary-en.php |access-date=2013-12-16 |archive-date=2009-02-17 |archive-url=https://web.archive.org/web/20090217203713/http://public.web.cern.ch/public/en/Science/Glossary-en.php }}</ref> * 210 MeV (2,1 x 10⁸ eV): prosječna energija oslobođena [[nuklearna fisija|nuklearnom fisijom]] jednog atoma [[plutonij]]a Pu-239. * 200 MeV (2,1 x 10⁸ eV): ukupna prosječna energija oslobođena nuklearnom fisijom jednog atoma [[uranij]]a U-235. * 17,6 MeV (1,76 x 10⁷ eV): ukupna prosječna energija oslobođena [[nuklearna fuzija|nuklearnom fuzijom]] deuterija i tricija kod dobivanja helija He-4. * 13,6 eV: energija potrebna za [[ionizacija|ionizaciju]] atoma vodika. Molekularne [[kovalentna veza|kovalentne veze]] imaju energiju veze reda veličine 1 eV po molekuli. * 1,6 do 3,4 eV: energija jednog [[foton]]a vidljive svjetlosti * 0,0375 eV: prosječna kinetička energija jedne [[molekula|molekule]] [[zrak]]a na sobnoj temperaturi == Kao jedinica količine gibanja == U [[fizika elementarnih čestica|fizici elementarnih čestica]] elektronvolt se često koristi kao jedinica da se izrazi [[količina gibanja]] p. [[Razlika potencijala]] od 1 volt uzrokuje da elektron dobije količinu energije od jedan elektronvolt. U fizici elementarnih čestica jedna od osnovnih jedinica brzine je [[brzina svjetlosti]] u vakuumu, tako da djeljenjem energije u eV s brzinom svjetlosti u vakuumu c, količina gibanja se može opisati s eV/c. <ref name="FNALunits">{{cite web |url=http://quarknet.fnal.gov/toolkits/ati/whatgevs.html |title=Units in particle physics |publisher=Fermilab |date=22 March 2002 |work=Associate Teacher Institute Toolkit |accessdate=13 February 2011 }}</ref> <ref name="SLACunits">{{cite web |url=http://www2.slac.stanford.edu/vvc/theory/relativity.html |title=Special Relativity |publisher=SLAC |date=15 June 2009 |work=Virtual Visitor Center |accessdate=13 February 2011 |archive-date=2008-08-28 |archive-url=https://web.archive.org/web/20080828113927/http://www2.slac.stanford.edu/VVC/theory/relativity.html }}</ref> Na primjer, ako je količina gibanja p elektrona recimo 1 GeV, onda se dobije: <math>p = 1\; GeV/c = \frac{(1 \times 10^{9}) \times (1,60217646 \times 10^{-19} \; C)\;\cdot\; V}{(2,99792458 \times 10^{8}\; m/s)} = 5,344286\times 10^{-19}\; kg\cdot m/s </math> == Kao jedinica mase == Prema [[ekvivalencija mase i energije|ekvivalenciji mase i energije]], elektrovolt se može izraziti i kao jedinica [[masa|mase]]. Uobičajeno je u fizici elementarnih čestica, gdje se masa i energija mogu često izjednačiti, da se koristi eV/c2, gdje je c brzina svjetlosti u vakuumu. Na primjer, reakcija [[elektron]]a i [[pozitron]]a. Pozitron s masom 0,511 MeV/c² može anihilirati (proces u kojem se čestica sudara sa svojom antičesticom) da bi se dobilo 1.022 MeV energije. Proton ima masu od 0,938 GeV/c² , tako da je gigaelektronvolt veoma uobičajena jedinica za masu kod elementarnih čestica. :: 1 GeV/c²&nbsp;= 1,783{{e|−27}} kg [[Atomska jedinica mase]] podijeljena s [[Avogadrov broj|Avogadrovim brojem]] je skoro masa atoma vodika, koja je skoro i masa jednog protona. ::1 atomska jedinica mase - Da = 931,46 MeV/c²&nbsp;= 0.93146 GeV/c² ::1 MeV/c²&nbsp;= 1,074{{e|−3}} Da (Dalton) == Kao jedinica temperature == [[Datoteka:EV_to_nm_vis-en.svg|thumb|]] U nekim područjima, kao što je fizika [[plazma|plazme]], uobičajeno je elektronvolt upotrebljavati kao jedinicu [[temperatura|temperature]]. Da bismo pretvorili u K (Kelvin) koristi se [[Boltzmannova konstanta]]: :<math>{1 \mbox{ eV} \over k_{\mathrm{B}}} = {1,602\,176\,53(14) \times 10^{-19} \mbox{ J} \over 1,380\,6505(24) \times 10^{-23} \mbox{ J/K}} = 11\,604,505(20) \mbox{ K}.</math> Na primjer, tipična energija magnetskog samoodržanja fuzije plazme je 15 keV, ili 170 MK (170 000 000 K). == Svojstva fotona == [[Datoteka:Colors in eV.svg|thumb|upright=2|Energija fotona u spektru vidljive svijetlosti]] Energija E, frekvencija ν, i valna dužina λ fotona su u odnosu: :<math>E=h\nu=\frac{hc}{\lambda}=\frac{(4,135 667 33\times 10^{-15}\,\mbox{eV}\,\mbox{s})(299\,792\,458\,\mbox{m/s})}{\lambda}</math> Gdje je h [[Planckova konstanta]], c je brzina svjetlosti u vakuumu. Za brzi proračun može poslužiti formula: :<math>E\mbox{(eV)}\approx\frac{1240\,\mbox{eV}\,\mbox{nm}}{\lambda\ \mbox{(nm)}}</math> Na primjer, foton valne dužine 532 nm (zeleno svjetlo) ima energiju otprilike 2,33 eV. Ili, 1 eV odgovara infracrvenom fotonu valne dužine 1240 nm. == Izvori == {{izvori|2}} [[Kategorija:Fizikalne veličine]] [[Kategorija:Jedinice za energiju]] 9ettrxm540k6qczhbd1bwcws4accb6h 0 380176 42471810 42282115 2025-06-16T10:38:09Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 2 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471810 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Phospholipid_TvanBrussel.jpg|thumb|300px|Fosfolipid]] [[Datoteka:phospholipid_structure.svg|thumb|185px|Polarna grupa molekula je u crvenom polju.<br />'''U''' prikazuje hidrofobnu deo molekula.]] [[Datoteka:Phosphatidyl-Choline.svg|thumb|185px|[[Fosfatidil holin]] je komponenta [[lecitin]]a. On je takođe izvor [[holin]]a u sintezi acetilholina u holinergijskim neuronima.]] <!--[[Image:Cell_membrane_detailed_diagram_4.svg|thumb|185px|[[Ćelijska membrana|Ćelijske membrane]] se sastoje od fosfolipidnih dvoslojeva]]--> '''Fosfolipidi''' su klasa [[lipid]]a i značajna komponenta svih [[ćelijska membrana|ćelijskih membrana]].<ref name="VoetBiochemistry3rd">{{VoetBiochemistry3rd}}</ref> Oni mogu da formiraju [[lipid dvosloj|lipidne dvoslojeve]]. Većina fosfolipida sadrži [[diglicerid]], [[fosfat|fosfatnu grupu]], i jednostavni organski molekul kao što je [[holin]]. Jedan izuzetak od ovog pravila je [[sfingomijelin]], koji je formiran od [[sfingozin]]a umesto [[glicerol]]a. Prvi fosfolipid identifikovan u biološkim tkivima je bio [[lecitin]], ili [[fosfatidilholin]], u žumancetu. Otkrio ga je [[1847]]. godine francuski hemičar i apotekar Teodor Nikolas Gobli. == Amfipatični karakter == „Glava“ fosfolipida je [[Hidrofilnost|hidrofilna]] (privlači [[voda|vodu]]), dok njihov [[Hidrofobnost|hidrofobni]] „rep“ odbija vodu. Hidrofilna glava ima negativno naelektrisanu fosfatnu grupu, a može da sadrži i druge polarne grupe. Hidrofobni rep se obično sastoji od dugačkih [[masna kiselina|masno kiselinskih]] ugljeno vodoničnih lanaca. U vodi, fosfolipidi formiraju više različitih struktura u zavisnosti od specifičnih osobina fosfolipida. Te specifične osobine omogućavaju fosfolipidima da igraju važnu ulogu u [[fosfolipidni dvosloj|fosfolipidnom dvosloju]]. U biološkim sistemima, fosfolipidi se često javljaju sa drugim molekulima (npr., [[protein]]ima, [[glikolipid]]ima, i [[holesterol]]om) u [[dvosloj]]u kao što je [[ćelijska membrana]].<ref>{{Cite book | last = Campbell | first = Neil A. | authorlink = | coauthors = Brad Williamson; Robin J. Heyden | title = Biology: Exploring Life | publisher = Pearson Prentice Hall | date = 2006 | location = Boston, Massachusetts | pages = | url = http://www.phschool.com/el_marketing.html | doi = | id = | isbn = 0-13-250882-6 | access-date = 2014-03-05 | archive-date = 2014-11-02 | archive-url = https://web.archive.org/web/20141102041816/http://www.phschool.com/el_marketing.html }}</ref> Lipidni dvoslojevi nastaju kad se hidrofobni repovi slože jedni naspram drugih, formirajući membranu sa hidrofilnim glavama na obe strane okrenute ka vodi. == Tipovi fosfolipida == === Diacilgliceridne strukture === * [[Fosfatidna kiselina]] (fosfatidat) (PA) * [[Fosfatidiletanolamin]] (kefalin) (PE) * [[Fosfatidilholin]] (lecitin) (PC) * [[Fosfatidilserin]] (PS) * Fosfoinozitidi: ** [[Fosfatidilinozitol]] (PI) ** [[Fosfatidilinozitol fosfat]] (PIP) ** [[Fosfatidilinozitol bisfosfat]] (PIP2) i ** [[Fosfatidilinozitol (3,4,5)-trisfosfat|Fosfatidilinozitol trifosfat]] (PIP3). === [[Fosfosfingolipid]]i === * [[Keramid fosforilholin]] ([[Sfingomijelin]]) (SPH) * [[Keramid fosforiletanolamin]] (Sfingomijelin) (Cer-PE) * [[Keramid fosforilglicerol]] == Sinteza fosfolipida == Sinteza fosfolipida se odvija u citozolu u okolini [[Endoplazmatični retikulum|ER]] membrane koja je bogata u proteinima koji učestvuju u sintezi (GPAT i LPAAT acil transferaze, fosfataze i holin fosfotransferaze) i alokacije ([[flipaza|flipaze]] i flopaze). Na kraju [[vezikula|vezikule]] sa fosfolipidima se odvajaju od ER, i prenose se na membrane.<ref>{{Cite book | last = Lodish | first = Harvey | authorlink = | coauthors = Berk, Krieger, Kaiser, Scott, Bretsher, Ploegh, Matsuaira | title = Molecular Cell Biology | publisher = W.H. Freeman and Company | date = 2008 | location = | pages = | url = http://bcs.whfreeman.com/lodish6e/default.asp?s=&n=&i=&v=&o=&ns=0&uid=0&rau=0 | doi = | isbn = 0-7167-7601-4 | access-date = 2014-03-05 | archive-date = 2011-07-17 | archive-url = https://web.archive.org/web/20110717024923/http://bcs.whfreeman.com/lodish6e/default.asp?s=&n=&i=&v=&o=&ns=0&uid=0&rau=0 | deadurl = yes }}</ref> == Povezano == * [[Galaktolipid]] * [[Sulfolipid]] == Reference == {{reflist|2}} == Literatura == * {{Cite book | ref = harv | last = Lodish | first = Harvey | authorlink = | coauthors = Berk, Krieger, Kaiser, Scott, Bretsher, Ploegh, Matsuaira | title = Molecular Cell Biology | publisher = W.H. Freeman and Company | date = 2008 | location = | pages = | url = http://bcs.whfreeman.com/lodish6e/default.asp?s=&n=&i=&v=&o=&ns=0&uid=0&rau=0 | doi = | isbn = 0-7167-7601-4 | access-date = 2014-03-05 | archive-date = 2011-07-17 | archive-url = https://web.archive.org/web/20110717024923/http://bcs.whfreeman.com/lodish6e/default.asp?s=&n=&i=&v=&o=&ns=0&uid=0&rau=0 | deadurl = yes }} * {{Cite book | ref = harv | last = Campbell | first = Neil A. | authorlink = | coauthors = Brad Williamson; Robin J. Heyden | title = Biology: Exploring Life | publisher = Pearson Prentice Hall | date = 2006 | location = Boston, Massachusetts | pages = | url = http://www.phschool.com/el_marketing.html | doi = | id = | isbn = 0-13-250882-6 | access-date = 2014-03-05 | archive-date = 2014-11-02 | archive-url = https://web.archive.org/web/20141102041816/http://www.phschool.com/el_marketing.html }} == Vanjske veze == {{Commonscat|Phospholipids}} {{-}} {{Fosfolipidi-lat}} {{Lipidi-lat}} {{Ćelijske membrane-lat}} [[Kategorija:Fosfolipidi]] 26lu6o5oz86szb0r6vlqsq0nsmaxn3k 2 391732 42471791 42453710 2025-06-16T06:56:43Z 42471791 wikitext text/x-wiki 42471802 42471791 2025-06-16T09:18:24Z A09 154696 Vandalism 2162585 wikitext text/x-wiki {{sznk}} 7231a4bjib6r601rqh4y6suutex2msz 0 1234767 42471779 42271750 2025-06-16T01:33:00Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471779 wikitext text/x-wiki {{Drugbox-lat | Verifiedfields = | verifiedrevid = 459434734 | IUPAC_name = (''R'')-3-[(-1-metilprolidin-2-il)metil]-5-(2-fenilsulfoniletil)- 1H-indol | image = Eletriptane Structural Formulae.png | width = | image2 = | width2 = <!--Clinical data--> | tradename = Relpax | Drugs.com = {{drugs.com-lat|monograph|relpax}} | MedlinePlus = a603029 | pregnancy_US = C | legal_status = Rx-only | routes_of_administration = oralnot <!--Pharmacokinetic data--> | bioavailability = 50% | protein_bound = | metabolism = [[CYP3A4]] | elimination_half-life = 4 sata | excretion = <!--Identifiers--> | CASNo_Ref = {{cascite|correct|CAS}} | CAS_number_Ref = {{cascite|correct|}} | CAS_number = 143322-58-1 | ATC_prefix = N02 | ATC_suffix = CC06 | ATC_supplemental = | PubChem = 77993 | IUPHAR_ligand = 40 | DrugBank_Ref = {{drugbankcite|correct|drugbank}} | DrugBank = DB00216 | ChemSpiderID_Ref = {{chemspidercite|correct|chemspider}} | ChemSpiderID = 70379 | UNII_Ref = {{fdacite|correct|FDA}} | UNII = 22QOO9B8KI | KEGG_Ref = {{keggcite|correct|kegg}} | KEGG = D01973 | ChEBI_Ref = {{ebicite|correct|EBI}} | ChEBI = 50922 | ChEMBL_Ref = {{ebicite|correct|EBI}} | ChEMBL = 1510 <!--Chemical data--> | C=22 | H=26 | N=2 | O=2 | S=1 | molecular_weight = 382,52 g/mol | smiles = O=S(=O)(c1ccccc1)CCc4ccc2c(c(cn2)C[C@@H]3N(C)CCC3)c4 | InChI = 1/C22H26N2O2S/c1-24-12-5-6-19(24)15-18-16-23-22-10-9-17(14-21(18)22)11-13-27(25,26)20-7-3-2-4-8-20/h2-4,7-10,14,16,19,23H,5-6,11-13,15H2,1H3/t19-/m1/s1 | InChIKey = PWVXXGRKLHYWKM-LJQANCHMBD | StdInChI_Ref = {{stdinchicite|changed|chemspider}} | StdInChI = 1S/C22H26N2O2S/c1-24-12-5-6-19(24)15-18-16-23-22-10-9-17(14-21(18)22)11-13-27(25,26)20-7-3-2-4-8-20/h2-4,7-10,14,16,19,23H,5-6,11-137T56T | StdInChIKey_Ref = {{stdinchicite|correct|chemspider}} | StdInChIKey = PWVXXGRKLHYWKM-LJQANCHMSA-N }} '''Eletriptan''' (''Relpaks'', ''Relert'') je član druge generacije [[triptan]]ski [[lek]]ova namenjenih tretmanu [[migrena|migrenske]] [[glavobolja|glavobolje]]. On se korist kao blokiranje migrenskih napada koji su već u toku. [[FDA]] je odobrila eletriptan [[2002]] za akutni tretman migrene kod odraslih.<ref name=accessdata>FDA AccessData entry for [http://www.accessdata.fda.gov/scripts/cder/ob/docs/obdetail.cfm?Appl_No=020763&TABLE1=OB_Rx Eletriptan Hydrobromide] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160303214857/http://www.accessdata.fda.gov/scripts/cder/ob/docs/obdetail.cfm?Appl_No=020763&TABLE1=OB_Rx |date=2016-03-03 }}, accessed March 10, 2010.</ref> On je dostupan samo na recept u [[Sjedinjene Američke Države|SAD-u]] k [[Kanada|Kanadi]]. On nije namenjen za profilaktičku terapiju migrene ili za upotrebu u kontroli hemiplegične ili bazilarne migrene. Eletriptan je pokriven {{US patent|5545644|U.S. Patent no. 5545644}}<ref name=accessdata/><ref>{{US patent|5545644|U.S. Patent no. 5545644}}, John E. Macor & Martin J. Wythes, ''Indole Derivatives'', August 13, 1996.</ref> and {{US patent|6110940|U.S. Patent no. 6110940}};<ref name=accessdata/><ref>{{US patent|6110940|U.S. Patent no. 6110940}}, Valerie Denise Harding, ''et al.'', ''Salts of an anti-migraine indole derivative'', August 29, 2000.</ref> the FDA lists the patents as scheduled for expiration on December 26, 2016, and August 29, 2017, respectively.<ref name=accessdata/> == Reference == {{Reflist}} == Vanjske veze == {{Portal-lat|Medicina|Hemija}} * [http://129.128.185.122/drugbank2/drugs/DB00216/fda_labels/990 FDA label]{{Dead link|date=September 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} * [http://www.pdrhealth.com/drugs/rx/rx-mono.aspx?contentFileName=rel1663.html&contentName=Relpax&contentId=649 ''Relpax''] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20101219163207/http://pdrhealth.com/drugs/rx/rx-mono.aspx?contentFileName=rel1663.html&contentName=Relpax&contentId=649 |date=2010-12-19 }} * [http://www.nlm.nih.gov/medlineplus/druginfo/meds/a603029.html Medline Plus Drug Information for Eletriptan] {{-}} {{Serotonergici}} [[Kategorija:Triptani]] [[Kategorija:Pirolidini]] [[Kategorija:Sulfoni]] kc2de3xcb3f477evdyw97wmyg9eutou 0 1368836 42471783 42126223 2025-06-16T04:38:29Z Gliwi 135182 ([[c:GR|GR]]) [[File:Wappen Rockenberg.png]] → [[File:DEU Rockenberg COA.svg]] PNG → SVG 42471783 wikitext text/x-wiki {{Grad u Nemačkoj | naziv = Rokenberg | izvorni_naziv = ''Rockenberg'' | slika = | opis_slike = | gradska_zastava = | grb = DEU Rockenberg COA.svg | država = [[Njemačka]] | pokrajina = [[Hesen]] | lokacija = | osnivanje = | stanovništvo = 4.056<ref>Broj stanovnika po [http://web.archive.org/web/20100919050210/http://www.destatis.de/jetspeed/portal/cms/Sites/destatis/Internet/DE/Content/Statistiken/Regionales/Gemeindeverzeichnis/Administrativ/AdministrativeUebersicht,templateId=renderPrint.psml njem. Saveznom zavodu za statistiku]. [http://web.archive.org/web/20100827050647/http://www.destatis.de/jetspeed/portal/cms/Sites/destatis/Internet/DE/Content/Statistiken/Regionales/Gemeindeverzeichnis/Administrativ/Archiv/GV2000VJ/2Q__30062010__Auszug,property=file.xls Stanje] 30. 6. 2010.</ref> | gustina = 252 | aglomeracija = | površina = 16,1 | gšir = 50.43083 | gduž = 8.73556 | nadmorska_visina = 157 | registarska_oznaka = FB | pozivni_broj = 06033 | poštanski_kod = 35519 | dan_grada = | veb-strana = [http://www.rockenberg.de www.rockenberg.de] | gradonačelnik = ''Manfred Wetz'' | stranka = | ije = da }} '''Rokenberg''' ({{jez-nem|Rockenberg}}) je opština u [[Njemačka|njemačkoj]] saveznoj državi [[Hesen]]. Jedno je od 25 opštinskih središta okruga [[Okrug Veterau|Veterau]]. Prema procjeni iz 2010. u opštini je živjelo 4.056 stanovnika. Posjeduje regionalnu šifru (''AGS'') 6440022. == Geografski i demografski podaci == [[Datoteka:Rockenberg_in_FB.svg|mini|levo|250px|Položaj opštine u okrugu Veterau]] Rokenberg se nalazi u saveznoj državi [[Hesen]] u okrugu Veterau. Opština se nalazi na nadmorskoj visini od 157 metara. Površina opštine iznosi 16,1&nbsp;km². U samom mjestu je, prema procjeni iz 2010. godine, živjelo 4.056 stanovnika. Prosječna gustina stanovništva iznosi 252 stanovnika/km². == Reference == {{reflist}} == Literatura == {{refbegin|2}} * {{BergerGeographischeNamenInDeutschland}} * {{FulbrookConciseHistoryOfGermany}} * {{ShawUrbanHistoricalGeography}} * {{HomeGermany}} * {{HammDemographicChange}} * {{BerghahnModernGermany}} * {{KleinerAtlas}} * {{GrosserAtlas}} {{refend}} == Vanjske veze == {{Portal Nemačka}} {{Commonscat|Rockenberg}} * [http://www.rockenberg.de Zvanični sajt opštine] {{de}} * [http://www.destatis.de/ Nem. Savezni zavod za statistiku] {{de}} * [http://www.staedtetag.de Stalna konferencija gradova i opština] {{de}} * [http://www.kommon.de/ KommOn] - Informacioni sistem gradova, opština i okruga. {{de}} {{Nezavisni gradovi i opštine u okrugu Veterau}} iy6bljw8etf7qz45rdbsjb3h2azfh4h 0 1448943 42471671 41449816 2025-06-15T17:16:06Z JužnjačkiEditor123 241679 42471671 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Ljubovište |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Ljubovište''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Ljubovište je goransko selo uGori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[popis stanovništva 1991. u SFRJ|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] gnm55jgh7xnercgdmyzvys0yb8muswe 42471672 42471671 2025-06-15T17:16:44Z JužnjačkiEditor123 241679 42471672 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Ljubovište |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Ljubovište''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Ljubovište je goransko selo u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[popis stanovništva 1991. u SFRJ|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] p21odsnk2lmf71spggc6mrxss2lafwp 0 1449050 42471667 42379048 2025-06-15T17:11:45Z JužnjačkiEditor123 241679 42471667 wikitext text/x-wiki {{Drugo značenje2|Vranište}} {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Vranište |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina=961 |populacija={{increase}} 979 |poštanski kod=38420 |pozivni broj=029 |registarska oznaka=PZ |gšir=42.0439 |gduž=20.6300 }} '''Vranište'''{{efn|Vranište - {{jez-alb|Vranishtë}}, nema [[albanci|albanskog]] stanovništva.<ref name="гора_прес" />}} je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na krajnjem jugu [[Kosovo i Metohija|Kosova i Metohije]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Atar naselja se nalazi na teritoriji katastarske opštine Vranište površine 1387 ha. Nekada je bilo i sedište opštine Vraništa u [[Gorski srez|Gorskom srezu]]. U njemu je sedište lokalne samouprave, koja funkcioniše po srpskim zakonima.<ref>Fond Slobodan Jovanović: [http://www.slobodanjovanovic.org/2011/08/17/zoran-vlaskovic-gora-leto-napunilo-sela/?output=pdf „Gora - leto napunilo sela“] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20141108221547/http://www.slobodanjovanovic.org/2011/08/17/zoran-vlaskovic-gora-leto-napunilo-sela/?output=pdf |date=2014-11-08 }}, Zoran Vlašković, 17.8.2011, pristup 25.5.2013</ref> Vranište je [[Goranci|goransko]] selo . Nalazi se na brdu u podnožju planine u regionu Gore, na mestu gde uspon nije prevelik. Kroz naselje prolazi asfaltirani put, koji se otvara u centralni javni prostor (gde s vremena na vreme, taksi sačekuje putnike). U nekim delovima, naselje je zbijeno, ali se proteže i širi sa obe strane puta. Postoji veliki broj tradicionalnih kuća, koje su u vrlo lošem stanju.<ref name="уједињене">Vlada samozvane republike Kosovo - : [http://kk.rks-gov.net/dragash/getattachment/98e910a5-1557-4e03-b522-131fffdca4aa/Dragash-PZHK-Pjesa-1.aspx „Program Ujedinjenih nacija za razvoj - Očuvanje biološke raznolikosti i projekat upravljanja održivim korišćenjem zemljišta u opštini Dragaš Plan razvoja opštine Dragaš za period između 2012. i 2022. godine - nacrt verzija za javnu konsultaciju“]{{Dead link|date=October 2022 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}, Michael Voit, Crystal Whitaker, Maria Elena Zuniga Barrientos - direktor projekta, Dragaš, oktobar 2012, pristup 25.5.2013</ref> == Historija == Nekada je selo bilo pravoslavno.<ref name="ким150">{{Cite web|url=http://kosovo-metohija.150m.com/v-g.html|title=Kosovo i Metohija|accessdate=25.5. 2013.|publisher=kosovo-metohija.150m.com|date=2006.|archive-date=2016-03-04|archive-url=https://web.archive.org/web/20160304133654/http://kosovo-metohija.150m.com/v-g.html|dead-url=yes}}</ref><ref name="ким">Kosovo i Metohija: [http://kosmet.net/index.php/component/k2/item/1428-1428-pravoslavne-svetinje-na-kosovu-i-metohiji „Pravoslavne svetinje na Kosovu i Metohiji“]{{Dead link|date=June 2023 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}, pristup 25.5.2013</ref> Prvi put se pominje u povelji [[Manastir Svetih arhangela (Prizren)|manastira Svetih Arhanđela]] kod [[Prizren]]a, u kojoj [[Stefan Dušan]] [[1348]]. godine osnovao manastir i dao mu mnoga sela u posed.<ref>Projekat Rastko - Zbornik radova sa Okruglog stola SANU - knjiga 50: [http://www.rastko.rs/rastko-gora/zbornici/gora2000/mivanovic.pdf „Sačuvani i razoreni kulturno-istorijski spomenici u šarplaninskim župama Gori i Sredskoj i delu Prizrenskog Podgora“], Milan Ivanović, format PDF, pristup 25.5.2013</ref> U Vraništu su sačuvani ostaci starog hrišćanskog groblja i tri crkvišta. Izvan sela se nalaze ostaci crkve za koju se misli da je bila manastir.<ref name="ким150" /><ref name="ким" /> == Infrastruktura == Samo 30% stanovništva se snabdeva vodom (iz [[bunar]]a). U naselju ne postoji pošta, a pokrivenost [[mobilni telefon|mobilne telefonije]] je odlična.<ref name="уједињене" /> == Obrazovanje == U selu se nalazi Osnovna škola „25. maj“, sa školskom upravom u [[Kosovska Mitrovica|Kosovskoj Mitrovici]].<ref>Digitalna škola: [http://www.digitalnaskola.rs/opstine/skole90336/skole09004564/09004564_1268.html „Lokacija školskog objekta“] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131029190034/http://www.digitalnaskola.rs/opstine/skole90336/skole09004564/09004564_1268.html |date=2013-10-29 }}</ref> Škola ima 5 nastavnika, 4 učionice, biblioteku i mogućnost pristupa [[internet]]u. Školska zgrada zauzima površinu od 286 m² i nalazi se u solidnom stanju.<ref name="уједињене" /> == Običaji == Đurđevdan<ref>Projekat Rastko: [http://www.rastko.rs/rastko-gora/umetnost/knjizevnost/narodna/hhasani-narodne1987/hhasani-index.php „Goranske narodne pesme“], Harun Hasani, {{ISBN|86-7019-005-2}}, Priština 1987, pristup 25.5.2013</ref> se obeležava u regionu Gore proslavama sa tradicionalnom muzikom i narodnim nošnjama. Glavno mesto susreta [[6. maj]]a je u blizini sela Vranište. == Predanja == Tvrdi se da je početkom 20. veka u selu još uvek živela jedna pravoslavka, kojoj su njeni [[islamizacija|poislamljeni]] sinovi odredili kutak u sobi gde će na svoj način obavljati hrišćanski obred.<ref name="ким150" /><ref name="ким" /> == Demografija == Vranište ima goransku etničku većinu. Prema popisu aprila [[2011]]. godine u naselju živi 563. stanovnika, od čega su 548 Goranci.<ref name="гора_прес">Gora pres: [http://www.gorapress.net/index.php/vijesti/29-lokalne-vijesti/1055-gora-na-popisu-stanovnistva-2011-godine „Gora na popisu stanovništva 2011. godine“] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130625074921/http://www.gorapress.net/index.php/vijesti/29-lokalne-vijesti/1055-gora-na-popisu-stanovnistva-2011-godine |date=2013-06-25 }}, 8.1.2013, pristup 25.5.2013</ref> Sve do 1981. godine se registruje porast broja stanovnika. Jedno je od 12 naselja opštine, koje od 1981. godine beleži opšte smanjenje broja stanovnika, što je prema autorima plana za razvoj opštine Dragaš za period 2012—2022, po programu Ujedinjenih nacija za razvoj, posledica ''„strmine terena, koja otežava pristup za produktivnu poljoprivredu i poslove“'', s obzirom da se nalazi u ''„brdovitoj oblasti u centralnom delu opštine“''. Struktura stanovništva Vraništa ukazuje na starenje stanovništva, sa većinom stanovnika starosti 50—64 godina.<ref name="уједињене" /> Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: 755 * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: 771 * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: 815 * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: 884 * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: 926 * [[popis stanovništva 1991. u SFRJ|popis stanovništva 1991. godine]]: 731 * prema procenama kosovske agencije za statistiku 2008. godine: 297{{efn|Prema podacima islamske zajednice 2007. godine u selu Vranište registrovano je 2.100 stanovnika, od čega su 290 stalni stanovnici.<ref name="уједињене" />}} Naselje ima 15 registrovanih preduzeća sa 18 zaposlenih.<ref name="уједињене" /> == Napomene == {{notelist}} == Reference == {{reflist|2}} == Vanjske veze == * Večernje novosti: [http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:305298-Izmedju-sto-vatri „Između sto vatri“], M. Marković, 16.10.2010, pristup 25.5.2013 {{Opština Gora}} [[Kategorija:Opština Gora]] [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] bbimsa5yx4vp5d0mo0qho3sgx75e8fr 0 1449082 42471659 41450178 2025-06-15T17:04:05Z JužnjačkiEditor123 241679 42471659 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Veliki Krstac |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Veliki Krstac''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Veliki Krstac je goransko selo u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] so9za30ib5znh4j9b8bl0ymsixp3kp9 0 1449127 42471670 41449654 2025-06-15T17:15:26Z JužnjačkiEditor123 241679 42471670 wikitext text/x-wiki {{Drugo značenje2|Globočica}} {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Globočica |slika=Globocica iz vazduha.JPG |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Globočica''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Globočica je goransko selo u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[popis stanovništva 1991. u SFRJ|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Commonscat|Globočica (Dragaš)}} {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] 6tll2js2y2uvtcsa865fxrf62yhauhk 0 1449128 42471669 41817002 2025-06-15T17:13:59Z JužnjačkiEditor123 241679 42471669 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Gornja Rapča |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Gornja Rapča''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Gornja Rapča je goransko selo u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] icpjc6394md4wad8opqjba9b4ihmho2 0 1449150 42471658 41449788 2025-06-15T17:02:58Z JužnjačkiEditor123 241679 42471658 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Mali Krstac |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina=944 |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0697 |gduž=20.6022 }} '''Gornji Krstac''' ({{Jez-alb|Kërsteç}}) je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Atar naselja se nalazi na teritoriji katastarske opštine [[Krstac (Gora)|Krstac]] površine 1305 ha. Gornji Krstac je goransko selo. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: 242 * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: 229 * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: 247 * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: 292 * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: 415 * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: 437 {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] dsl7uiwhmkj2q2ahi2s95gatimu0vrs 0 1449209 42471657 41449583 2025-06-15T17:02:12Z JužnjačkiEditor123 241679 42471657 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Veliki Krstac |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina=944 |populacija=154 |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0697 |gduž=20.6022 }} '''Veliki Krstac''' ili '''Donji Krstac''' ({{Jez-alb|Kërsteç}} je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Atar naselja se nalazi na teritoriji katastarske opštine [[Krstac (Gora)|Krstac]] površine 1305 ha. Donji Krstac je goransko selo selo. Prvi put pominje [[1348]]. godine u Arhanđelovskoj povelji. Na brdu Pantelevac stoje temelji crkve Sv. Pantelejmona. Narodno predanje kaže da su se zvona sa ove crkve mogla čuti čak u [[Albanija|Albaniji]]. U blizini sela sačuvani su ostaci još dveju crkava i starog hrišćanskog groblja. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: 223 * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: 211 * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: 228 * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: 270 * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: 383 * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: 400 {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] tql4re7qzaea645oh1047c5aejifjkq 0 1449368 42471656 41449715 2025-06-15T17:01:21Z JužnjačkiEditor123 241679 42471656 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Krstac |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0697 |gduž=20.6022 }} '''Krstac''' ({{Jez-alb|Kërsteç}}) je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Naselje čine Mali Krstac i Veliki Krstac. Nalazi se na zaravnima ispod [[Koritnik (planina)|Koritnika]]. Krstac je goransko selo. Prvi put se pominje u [[Hrisovulja|hrisovulji]] Sv. Arhanđela. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: 465 * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: 440 * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: 475 * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: 562 * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: 798 * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: 832 {{Opština Gora}} [[Kategorija:Opština Gora]] [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] lqhblnno6q7tqi9sp3cr0tdsevm1538 0 1449369 42471662 41449834 2025-06-15T17:08:33Z JužnjačkiEditor123 241679 42471662 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Kruševo |slika=Krusevo.JPG |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Kruševo''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Kruševo je goransko selo u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Commonscat|Kruševo (Dragaš)}} {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] 4cb8gmp78qyl4c3aizy80x48asoa3ut 0 1449370 42471666 41449853 2025-06-15T17:09:57Z JužnjačkiEditor123 241679 42471666 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Kukuljane |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Kukuljane''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Kukuljane je goransko selo u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] lqejftzvmxd6qzwrryw59kawi6nmigb 0 1449419 42471676 41449831 2025-06-15T17:20:56Z JužnjačkiEditor123 241679 42471676 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Leštane |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Leštane''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Leštane je goransko u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] g7dult69v5f9kxtrgxo70lhzpjbdhh0 0 1449469 42471660 41449891 2025-06-15T17:05:22Z JužnjačkiEditor123 241679 42471660 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Mlike |slika=Mlike.jpg ‎ |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Mlike''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Mlike je goransko selo u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: {{Commonscat|Mlike}}Mlike,nezvanicno,poseduje najstariju dzamiju na Balkanu.{{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] 2ne0w64ec0sluv9nqxeu6d28az3u5rd 0 1449486 42471661 41449966 2025-06-15T17:07:48Z JužnjačkiEditor123 241679 42471661 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Orćuša |slika=Orcusa i galaic.jpg |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina=1135 |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0422 |gduž=20.5989 }} '''Orćuša''' ({{Jez-alb|Orqushë}}) je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Atar naselja se nalazi na teritoriji katastarske opštine Orčuša površine 442 ha. Orćuša je goransko selo, a nalazi se u Gori, nedaleko od Dragaša. Orćuša se prvi put pominje u [[Manastir Svetih arhangela (Prizren)|Arhanđelovskoj]] povelji srpskog cara [[Stefan Dušan|Stefana Dušana]] [[1348]]. godine. Po turskom popisu iz [[1455]]. godine u selu je bilo pet [[Srbi|srpskih]] kuća. Na području sela se nalazilo staro crkvište. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: 415 * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: 370 * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: 396 * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: 431 * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: 427 * [[popis stanovništva 1991. u SFRJ|popis stanovništva 1991. godine]]: 221 {{Commonscat|Orčuša}} {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] ek2n3fhgseoclp3t4wz51r602xfo941 0 1449578 42471664 41833216 2025-06-15T17:09:19Z JužnjačkiEditor123 241679 42471664 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Radeša |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo |okrug=Prizrenski |opština=Dragaš |nadm visina=1567 |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.0533 |gduž=20.7000 }} '''Radeša''' je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo|Kosovu]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Atar naselja se nalazi na teritoriji katastarske opštine Radeša površine 1532 ha. Radeša je goransko selo u Gori. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: 753 * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: 794 * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: 837 * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: 884 * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: 1279 * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: 1226 {{Opština Gora}} [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] [[Kategorija:Opština Gora]] cwhpxjvrcy6xs4zt3y4xu1oayktenmf 0 1449611 42471668 41450031 2025-06-15T17:13:05Z JužnjačkiEditor123 241679 42471668 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Srbiji-lat |mesto=Rapča |slika= |opis_slike= |grb= |pokrajina=Kosovo i Metohija |okrug=Prizrenski |opština=Gora |nadm visina= |populacija= |poštanski kod= |pozivni broj= |registarska oznaka= |gšir=42.08705833 |gduž=20.61611110 }} '''Rapča''' ({{Jez-alb|Rapcë}}) je naselje u [[opština Gora|opštini Gora]] na [[Kosovo i Metohija|Kosovu i Metohiji]]. Po zakonima privremenih institucija Kosova ovo naselje je u sastavu [[opština Dragaš|opštine Dragaš]]. Naselje se sastoji od Gornje Rapče i Donje Rapče. Nalazi se u dolini [[Rapčanska reka|Rapčanske reke]], u podnozju planine [[Koritnik]]. Rapča je goransko selo. Prvi put se pominje kada ju je [[Car Dušan|Stefan Dušan]] dao manastiru Sv. Arhangela Gavrila i Mihaila s popom Glavatom i popom Rajkom. Tom prilikom su određene međe sela iz [[1348]]. godine. == Demografija == Naselje ima [[Goranci|goransku]] etničku većinu. Broj stanovnika na popisima: * [[Popis stanovništva 1948. u FNRJ|popis stanovništva 1948. godine]]: 889 * [[Popis stanovništva 1953. u FNRJ|popis stanovništva 1953. godine]]: * [[Popis stanovništva 1961. u FNRJ|popis stanovništva 1961. godine]]: 885 * [[Popis stanovništva 1971. u SFRJ|popis stanovništva 1971. godine]]: 1125 * [[Popis stanovništva 1981. u SFRJ|popis stanovništva 1981. godine]]: 1647 * [[Popis stanovništva 1991. u Srbiji|popis stanovništva 1991. godine]]: 1797 {{Opština Gora}} [[Kategorija:Opština Gora]] [[Kategorija:Naselja na Kosovu]] kef7iguss2oowfwlt9gcsfkda73b6xl 0 1452959 42471601 41814625 2025-06-15T13:58:33Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471601 wikitext text/x-wiki {{Naseljeno mesto u Makedoniji-lat |mesto = Dedeli |izvorno_ime = {{jez-mak|Дедели}} |slika = Поглед на Дедели.jpg |opis_slike = Dedeli (2023) |opština = Valandovo |populacija = 220 |nadm visina = 190 |gšir = 41.2842 |gduž = 22.6047 |pozivni broj = 034 |poštanski kod = 2460 |registarska oznaka = GE }} '''Dedeli''' ({{jez-mak|Дедели}}, {{jez-tr|Dedeli}}) je naselje u [[Republika Makedonija|Republici Makedoniji]], u jugoistočnom delu države. Dedeli je naselje u okviru [[Opština Valandovo|opštine Valandovo]]. == Prirodni uslovi == Dedeli je smešteno u jugoistočnom delu [[Republika Makedonija|Republike Makedonije]]. Od najbližeg grada, [[Valandovo|Valandova]], naselje je udaljeno 6 kilometara južno. Naselje Dedeli se nalazi u istorijskoj oblasti [[Bojmija]]. Naselje je položeno u na prvim brdima južno od doline [[Anska reka|Anske reke]], na približno 190 metara nadmorske visine. Mesna klima je izmenjena [[Kontinentalna klima|kontinentalna]] sa značajnim uticajem [[Egej]]a (žarka leta). == Stanovništvo == Selo je prema poslednjem popisu iz [[2002|2002.]] godine imala 220 stanovnika. Po popisu iz [[1994]]. godine naselje je imalo 251 stanovnika. Većinsko stanovništvo u naselju su [[Turci]]. Pretežna veroispovest mesnog stanovništva je [[islam]]. == Izvori == * [http://www.stat.gov.mk/publikacii/knigaX.pdf Popis u Makedoniji 2002. - Knjiga 10.] == Vanjske veze == * [http://www.valandovo.gov.mk www.valandovo.gov.mk Zvanična stranica opštine Valandovo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20201126184607/http://www.valandovo.gov.mk/ |date=2020-11-26 }} {{Opština Valandovo}} {{commonscat|Dedeli}} [[Kategorija:Opština Valandovo]] o20ny7grk7z2j9wbt7phl1oas29pue9 0 1459007 42471557 40799070 2025-06-15T12:30:04Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 1 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471557 wikitext text/x-wiki '''Danaj''' ({{lang-grc|''Δαναός''}} [''Danaós''] — Danaos) bio je, u [[Grčka mitologija|grčkoj mitologiji]], brat blizanac [[Egipt (mitologija)|Egiptov]], sin [[Ahiroja|Ahiroje]] i [[Bel (egipatski kralj)|Bela]], mitski kralj [[Stari Egipat|Egipta]]. Mit o Danaju predstavlja legendu o osnivanju (ili ponovnom osnivanju) grada [[Argos|Arga]], jednog od najvažnijih [[Mikenska Grčka|mikenskih]] gradova na [[Peloponez]]u. U [[Homer]]ovoj ''[[Ilijada|Ilijadi]]'' "[[Danajci]]" ("pleme [[Danaja|Danajino]]") predstavlja čestu oznaku za sve [[Stara Grčka|grčke]] snage koje se bore protiv [[Troja]]naca. == Mitologija == Danaj je imao pedeset kćerii, koje se skupno nazivaju [[Danaide|Danaidama]]; njih dvanaest rodila je [[Poliksa]], a ostale [[Pijerija (mitologija)|Pijerija]] i druge žene; Danajev brat, Egipt, imao je pedeset sinova. Egipt je namjerio svojih pedeset sinova oženiti za Danaide, no Danaj je umjesto toga odlučio pobjeći, te je stoga sagradio brod, i to je bio prvi brod koji je napravljen u prošlosti.<ref>[[Plinije Stariji]], ''[[Naturalis Historia|Prirodoslovna pitanja]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0978.phi001.perseus-eng1:7.191 VII, 191]; [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0978.phi001.perseus-eng1:7.206 VII, 206].</ref> [[Datoteka:Danaïdes tuant leurs maris BnF Français 874 fol. 170v.jpg|thumb|200px|left|Danaide ubijaju svoje supruge, minijatura [[Robinet Testard|Robineta Testarda]].]] Tim brodom pobjegao je u Arg, s kojim je bio povezan krvnim vezama, budući da je poticao od [[Ija (mitologija)|Ije]], sveštenice boginje [[Hera|Here]] u Argu, u koju se [[Zevs|Zeus]] bio zaljubio te ju je pretvorio u junicu i koju je zatim progonila Hera sve dok se Ija nije sakrila u Egipat. Argom je u to doba vladao kralj [[Pelazg (mitologija)|Pelazg]], [[eponim]]ni osnivač [[Pelazgi|Pelazga]], odnosno autohtonog stanovništva koje je u Grčkoj oduvek živjelo; Pelazg se ponekad naziva i [[Gelanor]]om ("onaj koji se smeje"). Kad su stigle u Arg, Danaide su od Pelazga zatražile zaštitu, a taj je događaj predmet [[Eshil]]ove [[Grčka tragedija|tragdije]] ''[[Pribegarke (Eshil)|Pribegarke]]''. Ta im je zaštita i pružena, nakon što je narod to izglasao u skupštini. [[Datoteka:Danaides Waterhouse 1903.jpg|thumb|200px|right|''Danaide'', ulje na platnu, [[John William Waterhouse]], 1903.]] Pišući o svojoj posjeti Argu u 2. veijku nove ere [[Pausanija (pisac)|Pausanija]] je ispričao i legendu o tome kako je Danaj preuzeo vlast u tom gradu presudom Argivaca, koji su "od nastarijih vremena voleli građansku jednakost i nezavisnost i sasvim su ograničili kraljevsku vlast":<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.2 II, 19, 2].</ref> <blockquote> "Odmah po dolasku u Arg, Danaj stade osporavati pravo na presto Gelanoru, [[Stenel]]inom sinu. Pošto be strane pred narodom izložiše kako brojne tako i ubedljive i dopadljive razloge i dokaze te se činjaše da Danaj govori istinu baš kao i Gelanor, narod je, kažu, odgodio presudu za naredni dan. Kad eto, u sam osvit dana, na krdo volova koje je pred gradskim bedemima paslo nasrnu vuk i stane se klati s bikom-predvodnikom krda. Argivci se dosetiše da je biku nalik Gelanor, a Danaj vuku, jer kao što i ta zver ne živi uz čoveka, ni Danaj do tada nije živeo među njima. Pošto je vuk preklao bika, Danaj je zadobio kraljevsku vlast. Tako je, kako rekoh, verujući da je [[Apolon]] naveo vuka da udari na krdo volova, Danaj utemeljio svetilište Apolonija Likija".<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.3 II, 19, 3]–[http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.4 II, 19, 4] (prev. Ljiljana Vulićević).</ref> </blockquote> Svetilište Apolonija Likeja ("vučjeg Apolona", ali i "Apolona sumraka") u Pausanijino je vreme još bilo najvažnije obeležje Arga: tu je posetilac mogao videti presto samog Danaja, kao i [[Večna vatra|večnu vatru]], koja se zvala [[Foronej]]eva vatra.<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.5 II, 19, 5].</ref> Kad su Egipt i njegovih pedeset sinova stigli u Arg da uzmu Danaide, Danaj im ih je dao, kako bi Argivce poštedeo sukoba. Međutim, naložio je svojim kćerima da ubiju muževe prve bračne noći. Četrdeset i devet Danaida tako je i postupilo, nakon čega su glave svojih mladoženja pokopale u [[Lerna|Lerni]];<ref>[[Heladski period|Heladski]] lokalitet u Lerni u mitologiji je povezan s mitom o [[Lernejska hidra|Lernejskoj hidri]].</ref> no jedna od Danaida, [[Hipermnestra]], odbila je slediti očev nalog, jer je njen suprug, [[Linkej]], poštovao njenu želju da ostane [[Devičanstvo|devica]]. Danaj se naljutio na svoju nepokornu kćerku i predao je narodnom argivskom sudu. [[Afrodita]] je intervenisala i spasila devojku. Linkej i Hipermnestra tada su započeli svoju dinastiju [[Argivski kraljevi|kraljeva Arga]]. <ref name=apol215>[[Apolodor iz Atine|Pseudo-Apolodor]], ''[[Biblioteka (Pseudo-Apolodor)|Biblioteka]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.5 II, 1, 5]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}.</ref><ref>[[Higin]], ''Fabulae'', 168.</ref><ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.6 II, 19, 6]; [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.20.5 II, 20, 5].</ref> Neki kažu da su svoje muževe poštedele i [[Amimona]], "neporočna" Danaida,<ref>[[Sholija]] uz [[Pindar]]ove ''Pitijske ode'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0033.tlg002.perseus-grc1:9 IX, 200].</ref> i Brika (ili Bebrika)<ref>[[Evstatije Solunski|Evstatijev]] komentar uz [[Dionisije Perieget|Dionisija Periegeta]], 805.</ref> Nakon smrti svojih sinova Egipt je pobegao u Aroju (kasnija [[Patras|Patra]]), gde je i umro; u [[Serapis]]ovom hramu u Patri pokazivan je njegov nadgrobni spomenik.<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:7.21.13 VII, 21, 13].</ref> Neki kažu da je Linkej kasnije ubio Danaja i tako mu se osvetio za smrt svoje braće.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Danaj}} Ostale Danaide, njih 49, odabrale su muževe putem nadmetanja, čestih u mitu: održana je utrka i redosled kojim su potencijalne argivske mladoženje završili utrku odredio je kome će pripasti koja Danaida; među dvojicom kandidata bili su [[Arhandar]] i [[Arhitel]], sinovi [[Ahej (Ksutov sin)|Ahejevi]]: prvi se oženio Skejom, a drugi Automatom.<ref>[[Pindar]], ''Pitijske ode'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0033.tlg002.perseus-grc1:9 IX, 117].</ref><ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:7.1.3 VII, 1, 3].</ref> U kasnijem predanju Danaide je kaznio [[Tartar]] tako što ih je primorao da nose vodu u vrčevima kako bi napunile kadu bez dna (ili, prema drugima, probušenu kadu) te da tako okaju greh, no kada se, dakako, nikada nije mogla napuniti.<ref>[[Ovidije]], ''[[Metamorfoze]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0959.phi006.perseus-lat1:4.416-4.480 IV, 462–463]; ''[[Heroide]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0959.phi002.perseus-lat1:14 14].</ref><ref>[[Servije]]v komentar uz [[Vergilije]]vu ''[[Eneida|Eneidu]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0690.phi003.perseus-lat1:10.439-10.509 X, 497].</ref> Mit o Danaju može se protumačiti kao legenda o tome kako su [[Pelazgi|pelašku]] vladavinu u drevnom Argu, ne bez nasilja, srušili ljudi koji su morem doplovili iz Egipta<ref>Cf. [[Narodi s mora]].</ref> i čiji su se vođe potom bračnim vezama povezali s lokalnom dinastijom. Loza Danajeve kćeri Hipermnestre vodi, preko [[Danaja|Danaje]], do [[Persej (mitologija)|Perseja]], utemeljitelja [[Mikena|Mikene]], što bi sugerisalo da je Arg sebe možda smatrao "maticom" Mikene. Mnoga kultuna dobra vezuju se za Danaja i njegove kćeri; pričalo se, na primer, da je Danaj još pre [[Kadmo|Kadma]] uveo pismenost u Grčku, da je uveo veštačko [[Irigacija|navodnjavanje]] zemlje, ta da su Danaide pronašle veštinu kopanja bunara.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Danaj}} == Danaj na Rodosu == Prema jednom drugom predanju o Danajevim lutanjima, Danaj je imao tri kćeri, [[Jalisa (mitologija)|Jalisu]], [[Kameiros|Kamiru]] i [[Lindos|Lindu]], koje su poštovane u tri grada na [[Rodos]]u koji su i nazvani po njima. Prema rodskim mitografima, koji su [[Diodor Sicilijski|Diodoru Sicilijskom]] poslužili kao izvor informacija o toj priči, Danaj se na putu iz Egipta u Grčku zaustavio na Rodosu i tu podigao svetilište [[Atena (mitologija)|Atene Lindske]].<ref>[[Diodor Sicilijski]], ''Istorijska biblioteka'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0060.tlg001.perseus-grc1:5.58.1 V, 58, 1].</ref><ref>[[Strabon]], ''Geografija'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0099.tlg001.perseus-grc1:14.2.6 XIV, 2, 6].</ref> [[Herodot]] je čuo da su grad u [[Lindos|Lindu]] podigle Danajeve kćeri.<ref>[[Herodot]], ''[[Istorija (Herodot)|Istorija]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0016.tlg001.perseus-grc1:2.182.1 II, 182, 1].</ref> [[Ken Dowden]] primećuje da, kad se odbaci pomisao da mit govori o kretanju istorijskih osoba, danajske ustanove u Lindu na Rodosu i u Argu sugeriraju da je iz [[Argolida|Argolide]] na [[Rodos]] u [[Mikenska Grčka|mikensko]] doba poslata [[Grčka kolonizacija|kolonija]], a tu tradiciju, zapravo, prenosi i [[Strabon]].<ref>Ken Dowden, ''The Uses of Greek Mythology'', 1992, str. 64.</ref> == ''Danajida'' == [[Grčka književnost|Starogrčka epska pesma]] pod naslovom ''[[Danajida]]'' bila je jedna od [[Grčki epski ciklus|kikličkih epopeja]]; kako su od nje sačuvana samo dva stiha, nije poznato ni ko ju je napisao ni šta je tačno bila njena sadržina, no [[Eshil]]ova tetralogija o Danaidama najverovatnije je crpla materijal iz ovog epa. Na fragmentarno sačuvanoj [[Ilijska ploča|ploči ''Borgia'']] ova je pesma spomenuta kao ''"Danaides"''.<ref>W. McLeod, "The "Epic Canon" of the Borgia Table: Hellenistic Lore or Roman Fraud?" ''Transactions of the American Philological Association'' 115, 1985, str. 161.</ref> {{Argivska genealogija}} ==Reference== {{reflist|2}} == Literartura == *{{cite book|last1= Srejović|first1= Dragoslav|last2= Cermanović-Kuzmanović|first2= Aleksandrina|title= Rečnik grčke i rimske mitologije|location= Beograd|publisher= Srpska književna zadruga|year=1989|ref=harv}} * {{Cite book | last = Schmitz | first = Leonhard | author-link = | contribution = Danaus | editor-last = Smith | editor-first = William | title = [[Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology]] | volume = 1 | pages = 21 | publisher = | place = Boston | year = 1867 | contribution-url = http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.04.0104%3Aalphabetic+letter%3DD%3Aentry+group%3D2%3Aentry%3Ddanaus-bio-1}} [[Kategorija:Kraljevi u grčkoj mitologiji]] [[Kategorija:Muškarci (grčka mitologija)]] eqmzg3ydidush54a81vo4i1y861xab1 0 1459126 42471774 41217172 2025-06-15T23:47:54Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 2 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471774 wikitext text/x-wiki {{About|ličnosti iz grčke mitologije|druga značenja|Egipat (razvrstavanje)}} [[Datoteka:Danaïdes tuant leurs maris BnF Français 874 fol. 170v.jpg|thumb|200px|right|Danaide ubijaju svoje supruge, Egiptove sinove (minijatura [[Robinet Testard|Robineta Testarda]]).]] '''Egipt''' ({{lang-grc|Αἴγυπτος}} [''Aígyptos'']) bio je, u [[Grčka mitologija|grčkoj mitologiji]], [[eponim]]ni [[heroj]] [[Stari Egipat|Egipta]] i njegov prvi vladar. Preci su mu bili [[Ija (mitologija)|Ija]], koju je [[Zevs]] pretvorio u junicu, i rečni bog [[Nil (mitologija)|Nil]], a roditelji [[Bel (mitologija)|Bel]] i [[Ahiroja]] ili [[Anhinoja]], jedna od [[najada]] i kći Nila.{{sfn|Schmitz|1867|loc=s.v. Aegyptus}} Bio je brat blizanac [[Danaj]]ev.<ref>[[Apolodor iz Atine|Pseudo-Apolodor]], ''[[Biblioteka (Pseudo-Apolodor)|Biblioteka]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.4 II, 1, 4].</ref> Bel je, kao vladar [[Afrika|afričkih]] zemalja [[Arabija|Arabiju]] dodelio Egiptu, a [[Drevna Libija|Libiju]] je dao Danaju, no kasnije je Egipt zauzeo obližnju zemlju Melampodida ("Crnonogih") i po sebi je nazvao Egiptom.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Egipt}} == Mitologija == Egipt je imao pedeset sinova, a Danaj pedeset kćeri. Egipt je namerio svojih pedeset sinova oženiti za Danaide, no Danaj je umesto toga odlučio pobeći, te je stoga sagradio brod, i to je bio prvi brod koji je napravljen u istoriji.<ref>[[Plinije Stariji]], ''[[Naturalis Historia|Prirodoslovna pitanja]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0978.phi001.perseus-eng1:7.191 VII, 191]; [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0978.phi001.perseus-eng1:7.206 VII, 206].</ref> Tim brodom pobegao je u [[Argos|Arg]], s kojim je bio povezan krvnim zama, budući da je poticao od Ije, sveštenice boginje [[Hera|Here]] u Argu, u koju se Zevs bio zaljubio te ju je pretvorio u junicu i koju je zatim progonila Hera sve dok se Ija nije sklonila u Egipat. Argom je u to doba vladao kralj [[Pelazg (mitologija)|Pelazg]], [[eponim]]ni osnivač [[Pelazgi|Pelazga]], odnosno autohtonog stanovništva koje je u Grčkoj oduvek živelo; Pelazg se ponekad naziva i [[Gelanor]]om ("onaj koji se smeje").<ref>[[Apolodor iz Atine|Pseudo-Apolodor]], ''[[Biblioteka (Pseudo-Apolodor)|Biblioteka]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.4 II, 1, 4]–[http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.5 II, 1, 5]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}.</ref> Kad su stigle u Arg, Danaide su od Pelazga zatražile zaštitu, a taj je događaj predmet [[Eshil]]ove [[Grčka tragedija|tragedije]] ''[[Pribegarke (Eshil)|Pribegarke]]''. Ta im je zaštita i pružena, nakon što je narod to izglasao u skupštini, a Danaj je uskoro i zbacio Gelanora s prestola te je sam zavladao Argom.<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.3 II, 19, 3]–[http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.4 II, 19, 4] (prev. Ljiljana Vulićević).</ref> Kad su Egipt i njegovih pedeset sinova stigli u Arg da uzmu Danaide, Danaj im ih je dao, kako bi Argivce poštedeo sukoba. Međutim, naložio je svojim kćerima da ubiju muževe prve bračne noći. Četrdeset i devet Danaida tako je i postupilo, nakon čega su glave svojih mladoženja pokopale u [[Lerna|Lerni]];<ref>[[Heladski period|Heladski]] lokalitet u Lerni u mitologiji je povezan s mitom o [[Lernejska hidra|Lernejskoj hidri]].</ref> no jedna od Danaida, [[Hipermnestra]], odbila je slediti očev nalog, jer je njen suprug, [[Linkej]], poštovao njenu želju da ostane [[Devičanstvo|devica]]. Danaj se naljutio na svoju nepokornu kćerku i predao je narodnom argivskom sudu. [[Afrodita]] je intervenisala i spasila devojku. Linkej i Hipermnestra tada su započeli svoju dinastiju [[Argivski kraljevi|kraljeva Arga]].<ref name=apol215>[[Apolodor iz Atine|Pseudo-Apolodor]], ''[[Biblioteka (Pseudo-Apolodor)|Biblioteka]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.5 II, 1, 5]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}.</ref><ref>[[Higin]], ''Fabulae'', 168.</ref><ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.6 II, 19, 6]; [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.20.5 II, 20, 5].</ref> Neki kažu da su svoje muževe poštedele i [[Amimona]], "neporočna" Danaida,<ref>[[Sholija]] uz [[Pindar]]ove ''Pitijske ode'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0033.tlg002.perseus-grc1:9 IX, 200].</ref> i Brika (ili Bebrika)<ref>[[Evstatije Solunski|Evstatijev]] komentar uz [[Dionisije Perieget|Dionisija Periegeta]], 805.</ref> Nakon smrti svojih sinova Egipt je pobegao u Aroju (kasnija [[Patras|Patra]]), gde je i umro; u [[Serapis]]ovom hramu u Patri pokazivan je njegov nadgrobni spomenik.<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:7.21.13 VII, 21, 13].</ref> Drugi pričaju da je Egipt s vojskom krenuo u Arg da osveti svoje sinove, no Linkej je izmirio oca i strica i tako sprečio krvoproliće.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Egipt}} Neki kažu da je Linkej kasnije ubio Danaja i tako mu se osvetio za smrt svoje braće.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Danaj}} Jedna [[sholija]] uz [[Euripid]]ovu ''[[Hekuba (Euripid)|Hekubu]]'', pak, obrće situaciju i kaže da su Danaj i Egipt isprva živeli u [[Argolida|Argolidi]], odakle je Egipt bio prognan i potom otišao u zemlju koja će poneti njegovo ime.<ref>Sholija uz: [[Euripid]], ''[[Hekuba (Euripid)|Hekuba]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0006.tlg007.perseus-grc1:864-904 886].</ref> {{Argivska genealogija }} == Reference == {{reflist|2}} == Vanjske veze == *M. Stewart, [http://messagenet.com/myths/ppt/Aegyptus_1.html ''People, Places & Things: Aegyptus (1)'', Greek Mythology: From the Iliad to the Fall of the Last Tyrant] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20060326085203/http://messagenet.com/myths/ppt/Aegyptus_1.html |date=2006-03-26 }} == Literartura == *{{cite book|last1= Srejović|first1= Dragoslav|last2= Cermanović-Kuzmanović|first2= Aleksandrina|title= Rečnik grčke i rimske mitologije|location= Beograd|publisher= Srpska književna zadruga|year=1989|ref=harv}} * {{Cite book | last = Schmitz | first = Leonhard | author-link = | contribution = Aegyptus | editor-last = Smith | editor-first = William | title = [[Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology]] | volume = 1 | pages = 21 | publisher = | place = Boston | year = 1867 | contribution-url = http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.04.0104%3Aalphabetic+letter%3DA%3Aentry+group%3D6%3Aentry%3Daegyptus-bio-1}} [[Kategorija:Kraljevi u grčkoj mitologiji]] [[Kategorija:Muškarci (grčka mitologija)]] ftpc58ryzjrvch5uhajm9rqufyo1u50 0 1466004 42471556 42175272 2025-06-15T12:29:57Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 2 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471556 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:Danaïdes tuant leurs maris BnF Français 874 fol. 170v.jpg|thumb|200px|right|Danaide ubijaju svoje supruge, minijatura [[Robinet Testard|Robineta Testarda]].]] [[Datoteka:Danaides Waterhouse 1903.jpg|thumb|200px|right|''Danaide'', ulje na platnu, [[John William Waterhouse]], 1903.]] '''Danaide''' ({{lang-grc|Δαναΐδες}}) bile su, u [[Grčka mitologija|grčkoj mitologiji]], pedeset kćeri kralja [[Danaj]]a, koje se po svom dedi [[Bel (mitologija)|Belu]], ocu Danajevom, ponekad nazivaju i Belidama ({{jez-lat|Belides}}).<ref name=apool215>[[Apolodor iz Atine|Pseudo-Apolodor]], ''[[Biblioteka (Pseudo-Apolodor)|Biblioteka]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.5 II, 1, 5]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}.</ref><ref>[[Ovidije]], ''[[Metamorfoze]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0959.phi006.perseus-lat1:10.1-10.85 X, 44].</ref> == Mitologija == Bel, vladar [[Afrika|afričkih]] zemalja i otac Danaja i njegovog brata blizanca, [[Egipt (mitologija)|Egipta]], [[Arabija|Arabiju]] je dodelio Egiptu, a [[Drevna Libija|Libiju]] je dao Danaju, no kasnije je Egipt zauzeo obližnju zemlju Melampodida ("Crnonogih") i po sebi je nazvao Egiptom.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Egipt}} Egipt je imao pedeset sinova, a Danaj pedeset kćeri. Egipt je namerio svojih pedeset sinova oženiti za Danaide, no Danaj je umesto toga odlučio pobeći, te je stoga sagradio brod, i to je bio prvi brod koji je napravljen u istoriji.<ref>[[Plinije Stariji]], ''[[Naturalis Historia|Prirodoslovna pitanja]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0978.phi001.perseus-eng1:7.191 VII, 191]; [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0978.phi001.perseus-eng1:7.206 VII, 206].</ref> Tim brodom pobegao je u [[Argos|Arg]], s kojim je bio povezan krvnim zama, budući da je poticao od Ije, sveštenice boginje [[Hera|Here]] u Argu, u koju se Zevs bio zaljubio te ju je pretvorio u junicu i koju je zatim progonila Hera sve dok se Ija nije sklonila u Egipat. Argom je u to doba vladao kralj [[Pelazg (mitologija)|Pelazg]], [[eponim]]ni osnivač [[Pelazgi|Pelazga]], odnosno [[Autohtonost u drevnoj Grčkoj|autohtonog stanovništva]] koje je u Grčkoj oduvek živelo; neki izvori kažu da se na prestolu u Argu u to doba nalazio [[Gelanor]] ("onaj koji se smeje").<ref>[[Apolodor iz Atine|Pseudo-Apolodor]], ''[[Biblioteka (Pseudo-Apolodor)|Biblioteka]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.4 II, 1, 4]–[http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.5 II, 1, 5]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}.</ref> Kad su stigle u Arg, Danaide su od Pelazga zatražile zaštitu, a taj je događaj predmet [[Eshil]]ove [[Grčka tragedija|tragedije]] ''[[Pribegarke (Eshil)|Pribegarke]]''. Ta im je zaštita i pružena, nakon što je narod to izglasao u skupštini, a Danaj je uskoro i zbacio Gelanora s prestola te je sam zavladao Argom.<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.3 II, 19, 3]–[http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.4 II, 19, 4].</ref> Kad su Egipt i njegovih pedeset sinova stigli u Arg da uzmu Danaide, Danaj im je tobože izašao u surset i priredio im bogatu gozbu, ali je kćerkama podelio mačeve i naložio im da prve bračne noći poubijaju svoje muževe.{{sfn|Schmitz|1867|loc=s.v. Danaides}} Četrdeset i devet Danaida tako je i postupilo: čim su Egiptovi sinovi zaspale, one su ih ubile i potom im odsekle glave da bi ih pokazale Danaju kao dokaz da su poslušala očev nalog; nakon toga pokopale su te glave u [[Lerna|Lerni]];<ref>[[Heladski period|Heladski]] lokalitet u Lerni u mitologiji je povezan s mitom o [[Lernejska hidra|Lernejskoj hidri]].</ref> Jedino je [[Hipermnestra]], najstarija od Danaida, odbila slediti očev nalog, jer je njen suprug, [[Linkej (Egiptov sin)|Linkej]], poštovao njenu želju da ostane [[Devičanstvo|devica]]. Danaj se naljutio na svoju nepokornu kćerku i predao je narodnom argivskom sudu. [[Afrodita]] je intervenisala i spasila devojku. Linkej i Hipermnestra tada su započeli svoju dinastiju [[Argivski kraljevi|kraljeva Arga]].<ref name="apool215"/><ref>[[Higin]], ''Fabulae'', 168.</ref><ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.19.6 II, 19, 6]; [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:2.20.5 II, 20, 5].</ref> Neki kažu da su svoje muževe poštedele i [[Amimona]], "neporočna" Danaida,<ref>[[Sholija]] uz [[Pindar]]ove ''Pitijske ode'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0033.tlg002.perseus-grc1:9 IX, 200].</ref> i Brika (ili Bebrika)<ref>[[Evstatije Solunski|Evstatijev]] komentar uz [[Dionisije Perieget|Dionisija Periegeta]], 805.</ref> Po [[Zevs]]ovom nalogu, [[Hermes]] i [[Atena (mitologija)|Atena]] očistili su Danaide od greha.<ref name=apool215/> Nakon smrti svojih sinova Egipt je pobegao u Aroju (kasnija [[Patras|Patra]]), gde je i umro; u [[Serapis]]ovom hramu u Patri pokazivan je njegov nadgrobni spomenik.<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:7.21.13 VII, 21, 13].</ref> Drugi pričaju da je Egipt s vojskom krenuo u Arg da osveti svoje sinove, no Linkej je izmirio oca i strica i tako sprečio krvoproliće.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Egipt}} Neki kažu da je Linkej kasnije ubio Danaja i tako mu se osvetio za smrt svoje braće.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Danaj}} Danaj je želeo da svoje kćeri uda za argivske junake, ali oni su se ustručavali da u svoje domove prihvate žene koje su krvlju ukaljale svoje ruke.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Danaide}} Zato je Danaj objavio da će ih udati ne tražeći od prosaca uobičajene darove, a kad su se oni pojavili u dovoljnom broju, priredio je nadmetanje u trčanju: postavio je svoje kćeri na cilj i pobednik je mogao odabrati onu koju je želeo, dok su ostali birali supruge po redosledu kojim su stizali na cilj. Tako su se Danaide poudavale za Argivce i rodile im brojno potomstvo.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Danaide}} Među dvojicom kandidata bili su [[Arhandar]] i [[Arhitel]], sinovi [[Ahej (Ksutov sin)|Ahejevi]]: prvi se oženio Skejom, a drugi Automatom.{{sfn|Schmitz|1867|loc=s.v. Danaides}}<ref>[[Pindar]], ''Pitijske ode'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0033.tlg002.perseus-grc1:9 IX, 117].</ref><ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:7.1.3 VII, 1, 3].</ref> U kasnijem predanju Danaide su nakon smrti kažnjene tako što u [[Had (podzemni svet)|Hadu]] bile primorane da nose vodu u vrčevima kako bi napunile kadu bez dna (ili, prema drugima, probušenu kadu) te da tako okaju greh, no kada se, dakako, nikada nije mogla napuniti.<ref>[[Ovidije]], ''[[Metamorfoze]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0959.phi006.perseus-lat1:4.416-4.480 IV, 462–463]; ''[[Heroide]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0959.phi002.perseus-lat1:14 14].</ref><ref>[[Servije]]v komentar uz [[Vergilije]]vu ''[[Eneida|Eneidu]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0690.phi003.perseus-lat1:10.439-10.509 X, 497].</ref> Mnoga kultuna dobra vezuju se za Danaja i njegove kćeri; pričalo se, na primer, da je Danaj još pre [[Kadmo|Kadma]] uveo pismenost u Grčku, da je uveo veštačko [[Irigacija|navodnjavanje]] zemlje, ta da su Danaide pronašle veštinu kopanja bunara.{{sfn|Srejović|Cermanović-Kuzmanović|1989|loc=s.v. Danaj}} Poslednje dve inovacije možda su poslužile kao temelj za priču o kazni koju Danaide moraju trpeti u podzemnom svetu.{{sfn|Schmitz|1867|loc=s.v. Danaides}} Mit o Danaidama poslužilo je [[Eshil]]u za njegovu dramsku trilogiju, koju si činile [[Grčka tragedija|tragedije]] ''[[Pribegarke (Eshil)|Pribegarke]]'', ''Egipćani'' ili ''Spremanje ložnice'' i ''Danaide''; od te tri tragedije sačuvana je prva, koja nosi ime po [[Hor (pozorište)|horu]] Danajevih kćerki, koje u [[Argos|Argu]] traže zaštitu od progona Egiptovih sinova.{{sfn|Đurić|1988|loc=str. 151}} == Povezano == * ''[[Danajida]]'' == Reference == {{reflist|3}} == Literatura == * {{cite book|last=Đurić |first=Miloš N. |year=1988 |title= Aristotel. O pesničkoj umetnosti |location= Beograd |publisher=Zavod za udžbenike i nastavna sredstva |ref = harv}} * {{cite book|last1= Srejović|first1= Dragoslav|last2= Cermanović-Kuzmanović|first2= Aleksandrina|title= Rečnik grčke i rimske mitologije|location= Beograd|publisher= Srpska književna zadruga|year=1989|ref=harv}} * {{Cite book | last = Schmitz | first = Leonhard | author-link = | contribution = Danaides | editor-last = Smith | editor-first = William | title = [[Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology]] | volume = 1 | pages = 21 | publisher = | place = Boston | year = 1867 | contribution-url = http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.04.0104%3Aalphabetic+letter%3DD%3Aentry+group%3D2%3Aentry%3Ddanaides-bio-1}} {{Commonscat|Danaides}} [[Kategorija:Žene u grčkoj mitologiji]] ggy5yih37d0dpe2e88rq1gygomyav2m 0 1467618 42471608 42416463 2025-06-15T14:40:21Z Aca 108187 korektura 42471608 wikitext text/x-wiki {{točnost}}{{izvor}} '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao [[filozofija|filozofiju]] kod Anđela Maslača i [[pedagogija|pedagogiju]] kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je [[1834.]], ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i borac za ujedinjenje [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Banska Hrvatska|Banskom Hrvatskom]], a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme, povijesne i književne rasprave. U razdoblju od [[1839.]] do [[1844.]] boravio je u [[Turska|Turskoj]], u [[Carigrad]]u i u [[Bursa|Bursi]]. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da [[Srbija]] postane ''nucleus'' budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu [[Tursko Carstvo|Turskog Carstva]], ali i onih u sastavu [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]]. Opijen tom idejom, 1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju, kako bi svoje umne i tjelesne snage posvetio toj ideji. U toj ulozi osim ostalog [[1848.]] kao agent [[Ilija Garašanin|Garašaninove]] promidžbe rukovodi velikosrpskom promidžbom uz dalmatinsku i [[Crna Gora|crnogorsku]] granicu prema Turcima, s ciljem pripremanja stanovništva [[BiH|Bosne i Hercegovine]] za izlazak ispod turskoga jarma, uključujući i oružanu pobunu. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. Zajedno s [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem [[1849.]] pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva'' i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi [[katolik]] koji se počeo izjašnjavati [[Srbi]]nom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član [[SANU]] od [[12. siječnja]] [[1858.]] godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva ''Banovo brdo''. [[1851.]] napisao je uradak ''Materi Serbskoj''. {{izdvojeni citat|I mi Srbi, neki smo iztočne crkve, neki zapadne, neki uniatske, a neki prešli smo na tursku vjeru; ništa manje svi smo Srbi, ter sastavljamo srbsko pleme, kojima god srbsko narečie jest narečie materinsko. Ima nas preko pet miliona, a živemo u Dalmaciji, u Ercegovini, u Crnojgori, u nekim predjelima gornje Albanije i Mačedonije, u Srbiji, u Slavoniji i u južnoj Ungariji [Vojvodini].|Matija Ban, Nekoliko domorodnih popevaka' anakreonka'<ref>[http://books.google.hr/books?id=R29FAAAAYAAJ&pg=PA184&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false books.google.hr], ""Nekoliko domorodnih popevaka' anakreonka' Matija Bana.". Dubrovnik Cvijet narodnog knjižstva. Zagreb: Ljudevit Gaj. 1851. pp. 184–185."</ref>}} == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] 0nv9xlmcxjoz46jy1xran6utnt874ys 42471614 42471608 2025-06-15T14:49:20Z Aca 108187 data preterana težina uratku 42471614 wikitext text/x-wiki {{točnost}}{{izvor}} '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao [[filozofija|filozofiju]] kod Anđela Maslača i [[pedagogija|pedagogiju]] kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je [[1834.]], ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i borac za ujedinjenje [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Banska Hrvatska|Banskom Hrvatskom]], a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme, povijesne i književne rasprave. U razdoblju od [[1839.]] do [[1844.]] boravio je u [[Turska|Turskoj]], u [[Carigrad]]u i u [[Bursa|Bursi]]. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da [[Srbija]] postane ''nucleus'' budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu [[Tursko Carstvo|Turskog Carstva]], ali i onih u sastavu [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]]. Opijen tom idejom, 1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju, kako bi svoje umne i tjelesne snage posvetio toj ideji. U toj ulozi osim ostalog [[1848.]] kao agent [[Ilija Garašanin|Garašaninove]] promidžbe rukovodi velikosrpskom promidžbom uz dalmatinsku i [[Crna Gora|crnogorsku]] granicu prema Turcima, s ciljem pripremanja stanovništva [[BiH|Bosne i Hercegovine]] za izlazak ispod turskoga jarma, uključujući i oružanu pobunu. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. Zajedno s [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem [[1849.]] pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva'' i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi [[katolik]] koji se počeo izjašnjavati [[Srbi]]nom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član [[SANU]] od [[12. siječnja]] [[1858.]] godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva ''Banovo brdo''. == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] 0ba3e2ye5jpz5vwdzi0dlx396dnpixz 42471615 42471614 2025-06-15T14:51:35Z Aca 108187 42471615 wikitext text/x-wiki {{točnost}} '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. == Biografija == Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao [[filozofija|filozofiju]] kod Anđela Maslača i [[pedagogija|pedagogiju]] kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je [[1834.]], ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i borac za ujedinjenje [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Banska Hrvatska|Banskom Hrvatskom]], a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme, povijesne i književne rasprave. U razdoblju od [[1839.]] do [[1844.]] boravio je u [[Turska|Turskoj]], u [[Carigrad]]u i u [[Bursa|Bursi]]. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da [[Srbija]] postane ''nucleus'' budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu [[Tursko Carstvo|Turskog Carstva]], ali i onih u sastavu [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]]. Opijen tom idejom, 1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju, kako bi svoje umne i tjelesne snage posvetio toj ideji. U toj ulozi osim ostalog [[1848.]] kao agent [[Ilija Garašanin|Garašaninove]] promidžbe rukovodi velikosrpskom promidžbom uz dalmatinsku i [[Crna Gora|crnogorsku]] granicu prema Turcima, s ciljem pripremanja stanovništva [[BiH|Bosne i Hercegovine]] za izlazak ispod turskoga jarma, uključujući i oružanu pobunu. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. Zajedno s [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem [[1849.]] pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva'' i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi [[katolik]] koji se počeo izjašnjavati [[Srbi]]nom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član [[SANU]] od [[12. siječnja]] [[1858.]] godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva ''Banovo brdo''. == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] t3tob48ogu4x3oqi2ey70b1qon49wsz 42471616 42471615 2025-06-15T14:54:16Z Aca 108187 + 42471616 wikitext text/x-wiki {{točnost}} [[Datoteka:MatijaBan.jpg|mini|Portret Matije Bana]] '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. == Biografija == Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao [[filozofija|filozofiju]] kod Anđela Maslača i [[pedagogija|pedagogiju]] kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je [[1834.]], ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i borac za ujedinjenje [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Banska Hrvatska|Banskom Hrvatskom]], a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme, povijesne i književne rasprave. U razdoblju od [[1839.]] do [[1844.]] boravio je u [[Turska|Turskoj]], u [[Carigrad]]u i u [[Bursa|Bursi]]. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da [[Srbija]] postane ''nucleus'' budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu [[Tursko Carstvo|Turskog Carstva]], ali i onih u sastavu [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]]. Opijen tom idejom, 1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju, kako bi svoje umne i tjelesne snage posvetio toj ideji. U toj ulozi osim ostalog [[1848.]] kao agent [[Ilija Garašanin|Garašaninove]] promidžbe rukovodi velikosrpskom promidžbom uz dalmatinsku i [[Crna Gora|crnogorsku]] granicu prema Turcima, s ciljem pripremanja stanovništva [[BiH|Bosne i Hercegovine]] za izlazak ispod turskoga jarma, uključujući i oružanu pobunu. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. Zajedno s [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem [[1849.]] pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva'' i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi [[katolik]] koji se počeo izjašnjavati [[Srbi]]nom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član [[SANU]] od [[12. siječnja]] [[1858.]] godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva ''Banovo brdo''. == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] 80qdefznvlg13khtvcxt9gjs7urkfab 42471626 42471616 2025-06-15T15:22:44Z Aca 108187 za ovo su nužni jaki izvori 42471626 wikitext text/x-wiki {{točnost}} [[Datoteka:MatijaBan.jpg|mini|Portret Matije Bana]] '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. == Biografija == Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je 1834., ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je pristalica [[Ilirski pokret|ilirskog pokreta]]<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i zagovornik ujedinjenja [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Kraljevina Hrvatska (1526-1867)|Banskom Hrvatskom]], a kasnije se zalagao za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme te povijesne i književne rasprave. U razdoblju od 1839. do 1844. boravio je u [[Turska|Turskoj]], u [[Carigrad]]u i [[Bursa|Bursi]]. Godine 1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića preseljava se u Srbiju. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade, u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. Zajedno s [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem [[1849.]] pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva'' i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi [[katolik]] koji se počeo izjašnjavati [[Srbi]]nom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član [[SANU]] od [[12. siječnja]] [[1858.]] godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva ''Banovo brdo''. == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] f0zakmtss4gi71295nfo8xjbed7rvxa 42471638 42471626 2025-06-15T16:02:33Z Aca 108187 + 42471638 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:MatijaBan.jpg|mini|Portret Matije Bana]] '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. == Biografija == Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je 1834., ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je pristalica [[Ilirski pokret|ilirskog pokreta]]<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i zagovornik ujedinjenja [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Kraljevina Hrvatska (1526-1867)|Kraljevinom Hrvatskom]], a kasnije se zalagao za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme te povijesne i književne rasprave. U razdoblju od 1839. do 1844. boravio je u [[Turska|Turskoj]], u [[Carigrad]]u i [[Bursa|Bursi]]. Godine 1844. u doba [[Ustavobranitelji|ustavobraniteljstva]] kneza [[Aleksandar Karađorđević (knez)|Aleksandra Karađorđevića]], Matija Ban preseljava se u Srbiju. Tu je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade, u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boravio je tim povodom često u Dubrovniku, a 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. S [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva''. Svojim autoritetom i ugledom zavrijedio je značajno mjesto u Dubrovačkom srbokatoličkom pokretu. Redovni član [[Društvo srpske slovesnosti|Društva srpske slovesnosti]] (DSS) postao je 12. siječnja 1858. godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan predio Beograda po njemu je nazvan ''[[Banovo brdo]]''. == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] k3stywyafalzv5hg432nhnke4k2ouvl 42471639 42471638 2025-06-15T16:06:48Z Aca 108187 netačno, nije bio ministar 42471639 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:MatijaBan.jpg|mini|Portret Matije Bana]] '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. == Biografija == Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je 1834., ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je pristalica [[Ilirski pokret|ilirskog pokreta]]<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i zagovornik ujedinjenja [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Kraljevina Hrvatska (1526-1867)|Kraljevinom Hrvatskom]], a kasnije se zalagao za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme te povijesne i književne rasprave. U razdoblju od 1839. do 1844. boravio je u [[Turska|Turskoj]], u [[Carigrad]]u i [[Bursa|Bursi]]. Godine 1844. u doba [[Ustavobranitelji|ustavobraniteljstva]] kneza [[Aleksandar Karađorđević (knez)|Aleksandra Karađorđevića]], Matija Ban preseljava se u Srbiju. Tu je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade. Boravio je tim povodom često u Dubrovniku, a 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. S [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva''. Svojim autoritetom i ugledom zavrijedio je značajno mjesto u Dubrovačkom srbokatoličkom pokretu. Redovni član [[Društvo srpske slovesnosti|Društva srpske slovesnosti]] (DSS) postao je 12. siječnja 1858. godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan predio Beograda po njemu je nazvan ''[[Banovo brdo]]''. == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] dy2qfko10k0legt4yb25npurcxkke4l 42471645 42471639 2025-06-15T16:14:48Z Aca 108187 42471645 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:MatijaBan.jpg|mini|Portret Matije Bana]] '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. == Biografija == Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je 1834. godine, ali ga je već 1835. napustio. Bio je pristalica [[Ilirski pokret|ilirskog pokreta]]<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i zagovornik ujedinjenja [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Kraljevina Hrvatska (1526-1867)|Kraljevinom Hrvatskom]], a kasnije se zalagao za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme te povijesne i književne rasprave. Od 1839. do 1844. boravio je u [[Turska|Turskoj]] – u [[Carigrad]]u i [[Bursa|Bursi]]. Godine 1844., u vrijeme [[Ustavobranitelji|ustavobraniteljstva]] kneza [[Aleksandar Karađorđević (knez)|Aleksandra Karađorđevića]], Matija Ban preselio se u Srbiju. Tu je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade. Boravio je tim povodom često i u Dubrovniku, a 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. S [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva''. Svojim ugledom zavrijedio je važno mjesto u Dubrovačkom srbokatoličkom pokretu. Redovni član [[Društvo srpske slovesnosti|Društva srpske slovesnosti]] (DSS) postao je 12. siječnja 1858. godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan dio Beograda po njemu je nazvan ''[[Banovo brdo]]''. == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] a736gfox3cti5liv9896s7nz87knbmc 42471696 42471645 2025-06-15T18:14:27Z Aca 108187 42471696 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:MatijaBan.jpg|mini|Portret Matije Bana]] '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. == Biografija == Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je 1834. godine, ali ga je već 1835. napustio. Bio je pristalica [[Ilirski pokret|ilirskog pokreta]]<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i zagovornik ujedinjenja [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Kraljevina Hrvatska (1526-1867)|Kraljevinom Hrvatskom]], a kasnije se zalagao za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme te povijesne i književne rasprave. Od 1839. do 1844. boravio je u [[Osmansko Carstvo|Osmanskom Carstvu]] – u [[Carigrad]]u i [[Bursa|Bursi]]. Godine 1844., u vrijeme [[Ustavobranitelji|ustavobraniteljstva]] kneza [[Aleksandar Karađorđević (knez)|Aleksandra Karađorđevića]], Matija Ban preselio se u Srbiju. Tu je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade. Boravio je tim povodom često i u Dubrovniku, a 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. S [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva''. Svojim ugledom zavrijedio je važno mjesto u Dubrovačkom srbokatoličkom pokretu. Redovni član [[Društvo srpske slovesnosti|Društva srpske slovesnosti]] (DSS) postao je 12. siječnja 1858. godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan dio Beograda po njemu je nazvan ''[[Banovo brdo]]''. == Reference == {{izvori}} {{U začetku}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] fefoxhtowheixxbs2wd6itsz0hah0tb 42471704 42471696 2025-06-15T18:43:54Z Aca 108187 /* Reference */ 42471704 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:MatijaBan.jpg|mini|Portret Matije Bana]] '''Matija Ban''' ([[Petrovo Selo (Dubrovnik)|Petrovo Selo]], [[16. prosinca]] [[1818.]] – [[Beograd]], [[14. ožujka]] [[1903.]]) bio je pjesnik, dramatičar i diplomat iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]]. Poznat je kao jedan od najranijih zagovornika [[dubrovački srbokatolički pokret|Dubrovačkog srbokatoličkog pokreta]]. == Biografija == Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U [[franjevci|franjevački]] red stupio je 1834. godine, ali ga je već 1835. napustio. Bio je pristalica [[Ilirski pokret|ilirskog pokreta]]<ref>[http://www.jstor.org/discover/10.2307/2496046?uid=2&uid=4&sid=21102800357917 www.jstor.org], "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."</ref> i zagovornik ujedinjenja [[Dalmacija|Dalmacije]] s [[Kraljevina Hrvatska (1526-1867)|Kraljevinom Hrvatskom]], a kasnije se zalagao za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme te povijesne i književne rasprave. Od 1839. do 1844. boravio je u [[Osmansko Carstvo|Osmanskom Carstvu]] – u [[Carigrad]]u i [[Bursa|Bursi]]. Godine 1844., u vrijeme [[Ustavobranitelji|ustavobraniteljstva]] kneza [[Aleksandar Karađorđević (knez)|Aleksandra Karađorđevića]], Matija Ban preselio se u Srbiju. Tu je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade. Boravio je tim povodom često i u Dubrovniku, a 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na [[talijanski jezik|talijanskom jeziku]] ''L'Avvenire''. S [[Medo Pucić|Medom Pucićem]] i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak ''Dubrovnik cviet narodnog književstva''. Svojim ugledom zavrijedio je važno mjesto u Dubrovačkom srbokatoličkom pokretu. Redovni član [[Društvo srpske slovesnosti|Društva srpske slovesnosti]] (DSS) postao je 12. siječnja 1858. godine.<ref>[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=22,], "Матија БАН</ref> Jedan dio Beograda po njemu je nazvan ''[[Banovo brdo]]''. == Reference == {{izvori}} {{DEFAULTSORT:Ban, Matija}} [[Kategorija:Biografije, Dubrovnik]] [[Kategorija:Dubrovački srbokatolički pokret]] hdddqx5dggrp28ilwzb8sy4flyfewz3 1 1472846 42471647 5632421 2025-06-15T16:17:56Z Aca 108187 + 42471647 wikitext text/x-wiki {{razgovor zaglavlje}} {{Akcija sređivanja neutralnosti članaka}} 387ljsh4mfh92mxlwkc7kc1xclhowq1 42471648 42471647 2025-06-15T16:18:11Z Aca 108187 42471648 wikitext text/x-wiki {{razgovor zaglavlje}} {{Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}} stecjlassvyu8rd39ml69lqadw9inug 42471649 42471648 2025-06-15T16:19:06Z 42471649 wikitext text/x-wiki 42471650 42471649 2025-06-15T16:21:10Z Aca 108187 42471650 wikitext text/x-wiki {{razgovor zaglavlje}} {{Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}} stecjlassvyu8rd39ml69lqadw9inug 42471699 42471650 2025-06-15T18:34:42Z Aca 108187 /* Recenzija za hrwiki */ novi odjeljak 42471699 wikitext text/x-wiki {{razgovor zaglavlje}} {{Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}} == Recenzija za hrwiki == Urađena je korektura članka ([[Special:Diff/42471608|diff]]). Uklonjene su informacije kojima je data preterana težina, suprotno pravilu o neutralnosti ([[Special:Diff/42471614|diff]]). Uklonjene pristrane formulacije koje nisu potkrepljene izvorima ([[Special:Diff/42471626|diff]]). Urađena lektura ([[Special:Diff/42471638|diff]]) i uklonjene očite netačnosti ([[Special:Diff/42471639|diff]]). Za daljni rad na članku: uključiti informacije iz Hrvatskog biografskog leksikona i Hrvatske enciklopedije. – [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 15. juna 2025. u 20:34 (CEST) bwdoa13859y6susj3sf6kyl61se0btf 0 1503165 42471805 5820032 2025-06-16T10:27:22Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471805 wikitext text/x-wiki '''Fort Hall Shoshoni''' (Pohogwe, Bohogue), jedna od 4 glavne skupine [[Sjeverni Šošoni|Sjevernih Šošona]] čija je povijest i kultura povezana poglavito sa [[Bannock]] Indijancima, sa kojima su u 19. stoljeću zajedno putovali i lovili. U ugovoru potpisanom u Soda Springsu [[1863]]. navode da im se područje prostiralo sve od planina [[Wind River (planine)|Wind River]] pa do [[Salmon Falls]]a u središnjem predjelima doline rijeke [[Snake (rijeka)|Snake]]<ref>{{Cite web |title=Shoshoni and Northern Paiute Indians in Idaho |url=http://www.idahohistory.net/Reference%20Series/0484.pdf |access-date=2014-08-06 |archive-date=2007-10-26 |archive-url=https://web.archive.org/web/20071026075851/http://www.idahohistory.net/Reference%20Series/0484.pdf }}</ref>. Na rezervat Fort Hall smješteni su godinu dana nakon njegovog utemeljenja, odnosno [[1868]]. gdje su godinu dana prije došli [[Bruneau Shoshoni|Bruneau]] i [[Boise Šošoni]]. Njihovi potomci i danas žive sa ostalim skupinama Sjevernih Šošona i Bannocka, ali se više posebno ne popisuju. U suvremeno vrijeme cijela populacija Bannocka i Šošona na Fort Halu iznosi oko 3,500. == Izvori == {{Izvori}} [[Kategorija:Sjeverni Shoshoni]] [[Kategorija:Indijanci, Idaho]] [[Kategorija:Indijanska plemena]] 0a57tbs3x4zghljg0ftiwu2reyxg3f5 0 2133054 42471784 6476158 2025-06-16T04:50:41Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 1 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471784 wikitext text/x-wiki '''Evipa''' ili '''Euipa''' ({{lang-grc|Σχοινεύς}}) ime je nekoliko žena u [[Grčka mitologija|grčkoj mitologiji]]. *Evipa, kći [[Danaj]]a i [[najade]] [[Polikso|Polikse]]. Udala se za [[Imbro|Imbra]], sina [[Egipt (mitologija)|Egipta]] i [[Kalijadna|Kalijadne]] i potom ga ubila.<ref name=apol215>[[Apolodor iz Atine|Pseudo-Apolodor]], ''[[Biblioteka (Pseudo-Apolodor)|Biblioteka]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0548.tlg001.perseus-grc1:2.1.5 II, 1, 5]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}.</ref><ref>[[Jovan Ceces]] uz [[Likofron]]a, 22.</ref><ref name=hig170>[[Higin]], ''Fabulae'', [http://www.theoi.com/Text/HyginusFabulae4.html#170 170].</ref> *Evip, druga Danajeva kći, koju je rodila jedna [[Etiopija (mitologija)|Etiopljanka]]. Udala se za [[Argije|Argija]], sina Egipta i neke [[Fenikija|Feničanke]], ili, prema drugima, za [[Agenor]]a, sina Egiptovog.<ref name=apol215/><ref name=hig170/> *Evipa, drugo ime ua [[Melanipa|Melanipu]], kćerku [[Hiron]]ovu. *Evipa iz [[Peonija|Peonije]], koja je [[Pijer (mitologija)|Pijeru]] rodila [[Pijeride]], tj. devet sestara koje su izazvale [[Muze]] i nakon poraza bile pretvorene u svrake.<ref>[[Ovidije]], ''[[Metamorfoze]]'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0959.phi006.perseus-lat1:5.250-5.340 V, 268 sqq].</ref> *[[Evipa (Tirimantova kći)]], koja je [[Odisej]]u rodila sina [[Eurijal]]a, koga je kasnije greškom ubio njegov vlastiti otac.<ref>[[Partenije iz Nikeje]], ''Ljubavne povesti'', [http://www.theoi.com/Text/Parthenius.html#3 3].</ref> *Evipa, kći [[Leukon (mitologija)|Leukonova]]. Rodila je [[Andrej (mitologija)|Andreju]] sina [[Eteokle (Andrejev sin)|Eteokla]], kralja [[Beotija|beotskog]] [[Orhomen (Beotija)|Orhomena]] (koga ne treba zameniti s [[Edip]]ovim sinom [[Eteokle|Eteoklom]]).<ref>[[Pausanija (pisac)|Pausanija]], ''Opis Helade'', [http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0525.tlg001.perseus-grc1:9.34.9 IX, 34, 9].</ref> *Evipa, kći Dauna, kralja [[Rutulci|Rutula]] u drevnoj [[Apeninsko poluostrvo|Italiji]]. U nju se zaljubio Alen, polubrat [[Diomed]]ov.<ref>[[Jovan Ceces]] uz [[Likofron]]a, 603.</ref> *Evipa, majka [[Merion (mitologija)|Meriona]], koga je rodila [[Molo (mitologija)|Molu]].<ref>[[Jovan Ceces]], ''Homerske alegorije'', prolog, 588.</ref> [[Higin]] je naziva drugim imenom, koje nam je sačuvano u oštećenom obliku, *Melphis.<ref>[[Higin]], ''Fabulae'', 97.</ref> ==Reference== {{reflist}} [[Kategorija:Žene u grčkoj mitologiji]] a8iqcv2jly6rikcq2nf7wds9al2b9m7 0 2339774 42471788 42065620 2025-06-16T06:01:19Z CommonsDelinker 806 Zamjenjujem datoteku IMG-20180427-WA0000.jpg datotekom [[:File:Hasenried._Pfalzen,_South_Tyrol,_Italy.jpg|Hasenried._Pfalzen,_South_Tyrol,_Italy.jpg]] (izvršilac: [[c:User:CommonsDelinker|CommonsDelinker]]; razlog: [[:c:COM:FR|File renamed]]: [[:c:COM:FR# 42471788 wikitext text/x-wiki {{Naselje u Italiji | naziv = Issengo | izvorni_naziv = | država = {{flag|Italija}} [[Italija]] | regija = [[Trentino-Alto Adige]] | okrug = [[Bolzano (provincija)|Bolzano]] | slika = Hasenried. Pfalzen, South Tyrol, Italy.jpg | opis_slike = | grb = | gradska_zastava = | osnivanje = | stanovništvo = 330 | godina_stanovništvo = 2011 | aglomeracija = | godina_aglomeracija = | gustina = | površina = | vremenska_zona = | poštanski_kod = | pozivni_broj = | registarska_oznaka = | ostalo1l = | ostalo1 = | веб-страна = | gradonačelnik = | stranka = | gšir = 46.8157 | gduž = 11.86124 | nadmorska_visina = 983 | geonameid = 6639961 }} '''Issengo''' je naselje u [[Italija|Italiji]] u provinciji [[Bolzano (provincija)|Bolzano]], u regiji [[Trentino-Alto Adige]]. Prema proceni iz [[2011]]. u naselju je živelo 330 stanovnika.<ref name="GeoNames">{{GeoNames}}</ref><ref name="Istat">{{Istat}}</ref> Naselje se nalazi na [[Nadmorska visina|nadmorskoj visini]] od 983 m. == Reference == {{reflist}} == Literatura == {{refbegin|2}} * {{MoliternoEncyclopediaOfContemporaryItalianCulture}} * {{ArmieroNatureAndHistoryInModernItaly}} * {{GuicciardiniHistoryOfItaly}} * {{DomenicoRegionsOfItaly}} * {{AveryNewCenturyItalianRenaissanceEncyclopedia}} * {{CoppaDictionaryOfModernItalianHistory}} {{refend}} == Vanjske veze == {{Commonscat|Issengo}} {{Wikiatlas|Italy}} * [https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/it.html by the CIA Factbook] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20170709111211/https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/it.html |date=2017-07-09 }} * [http://www.trenitalia.it/en/index.html Italian Railways] * [http://www.parks.it/Eindex.html Italian National and Regional Parks] * [http://eudocs.lib.byu.edu/index.php/History_of_Italy:_Primary_Documents History of Italy: Primary Documents] * [http://www.fastionline.org/ List and maps of archaeological sites in Italy] * [http://vlib.iue.it/hist-italy/Index.html WWW-VL: History: Italy] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20210815124837/http://vlib.iue.it/hist-italy/Index.html |date=2021-08-15 }} at IUE {{Italijanska provincija Bolzano}} {{Spisak provincija u Italiji}} {{Naselje-Italija-začetak}} [[Kategorija:Naselja u provinciji Bolzano]] 6nkfe3uhnqwqklb0j4wc8stepq5gcp4 0 3552165 42471552 42268758 2025-06-15T12:20:00Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471552 wikitext text/x-wiki [[Datoteka:The Day the Earth Smiled - PIA17172.jpg|400px|right|thumb|Mozaik fotografija koje je snimila letjelica Cassini 19. srpnja 2013.]] [[Datoteka:The Day The Earth Smiled - Preview.jpg|thumb|right|Zemlja se može vidjeti kao plava točka ispod Saturnovih prstenova, na fotografiji koju je snimila letjelica Cassini 19. srpnja 2013.]] [[Datoteka:The Faces of 'Wave at Saturn'.jpg|thumb|right|Fotomozaik iz NASA-ine kampanje "Mahnite Saturnu". Kolaž uključuje oko 1600 fotografija snimljenih širom svijeta na "Dan kada se Zemlja nasmijala".]] '''Dan kada se Zemlja nasmijala''' (engl. ''The Day the Earth Smiled'') odnosi se na 19. srpnja 2013. godine, kada je međuplanetarna letjelica [[Cassini-Huygens|Cassini]] fotografirala [[Saturn]], njegov sustav prstenova i Zemlju, tijekom pomrčine Sunca. Naziv se također odnosi i na sve aktivnosti vezane uz taj događaj. Projekt je osmislila voditeljica tima za obradu slikovnih podataka misije Cassini i planetologinja [[Carolyn Porco]], pozvavši sve ljude da razmisle o našem mjestu u svemiru, da se dive životu na Zemlji i da u trenutku kad se fotografije budu snimale pogledaju prema gore i osmjehnu se.<ref>[http://www.pbs.org/newshour/rundown/2013/06/celebrating-saturn.html NASA's Cassini Cameras to Provide Breathtaking Image of Earth from Saturn] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140119121113/http://www.pbs.org/newshour/rundown/2013/06/celebrating-saturn.html |date=2014-01-19 }}, pbs.org, Carolyn Porco, 18. lipnja 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref><ref name="jjb">[http://www.theguardian.com/artanddesign/jonathanjonesblog/2013/jun/19/saturn-nasa-earth-picture-cassini People of Earth, say cheese! Nasa to take everyone's picture from space], theguardian.com, Jonathan Jones, 19. lipnja 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref><ref name="zvz">[http://www.zvjezdarnica.com/astronomija/zanimljivosti/mahnite-prema-saturnu-snimaju-vas/1924 Mahnite prema Saturnu, snimaju vas!] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140528105409/http://www.zvjezdarnica.com/astronomija/zanimljivosti/mahnite-prema-saturnu-snimaju-vas/1924 |date=2014-05-28 }}, zvjezdarnica.com, Marino Tumpić, 18. srpnja 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014.</ref> Završni mozaik pripremljen je u središnjem laboratoriju za obradu slikovnih podataka misije Cassini (CICLOPS) i objavljen 12. studenog 2013.<ref>[http://www.theatlantic.com/technology/archive/2013/11/the-carl-sagan-of-our-time-reprises-the-pale-blue-dot-photo-of-earth/281414/ The Carl Sagan of Our Time Reprises the 'Pale Blue Dot' Photo of Earth], theatlantic.com, Alexis C. Madrigal, 12. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref><ref name="cup">[http://cudaprirode.com/portal/bpz/5794-nasa-objavila-najudesniju-fotografiju-u-povijesti-istraivanja-svemira NASA objavila najčudesniju fotografiju u povijesti istraživanja svemira!] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140528062533/http://cudaprirode.com/portal/bpz/5794-nasa-objavila-najudesniju-fotografiju-u-povijesti-istraivanja-svemira |date=2014-05-28 }}, cudaprirode.com, 19. studeni 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014.</ref> Na fotografiji se vide [[Zemlja]], [[Mars]], [[Venera]] i brojni Saturnovi mjeseci.<ref name="cup" /><ref name="jpl">[http://www.jpl.nasa.gov/spaceimages/details.php?id=PIA17172 The Day the Earth Smiled], nasa.gov, 12. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> Fotografija Zemlje i Mjeseca snimljena uskokutnom kamerom objavljena je nekoliko dana nakon fotografiranja.<ref name="tpo">[http://www.tportal.hr/scitech/znanost/275831/Pogledajte-kako-su-nas-slikali-sa-Saturna.html Pogledajte kako su nas slikali sa Saturna!], tportal.hr, 22. srpnja 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014.</ref> == Događaji == Letjelica [[Cassini-Huygens|Cassini]] snimila je fotografije Zemlje s udaljenosti od 1 455 851 410&nbsp;km u 21:27 [[UTC]], 19. srpnja 2013.<ref name="zvz" /><ref name="tpo" /> Povodom toga planirane su brojne aktivnosti: * Web stranica "Dan kada se Zemlja nasmijala" postavljena je kao portal za aktivnosti vezane uz 19. srpnja.<ref>[http://thedaytheearthsmiled.com/info.php The Day the Earth Smiled], thedaytheearthsmiled.com, pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> * [[Astronomi bez granica]] koordinirali su događaje na međunarodnoj razini.<ref>[http://www.astronomerswithoutborders.org/projects/the-day-the-earth-smiled.html The Day the Earth Smiled] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20141011152448/http://www.astronomerswithoutborders.org/projects/the-day-the-earth-smiled.html |date=2014-10-11 }}, astronomerswithoutborders.org, pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> * [[NASA]] je predvodila vezani događaj pod nazivom "Mahnite Saturnu" (engl. ''Wave at Saturn'') "kako bi obilježili povijesni međuplanetarni portret u trenutku snimanja".<ref>[http://saturn.jpl.nasa.gov/news/newsreleases/newsrelease20040618/ Cassini to Take Photo of Earth from Deep Space] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130622053829/http://saturn.jpl.nasa.gov/news/newsreleases/newsrelease20040618/ |date=2013-06-22 }}, nasa.gov, 18. lipnja 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> * Tvrtka Carolyn Porco, Diamond Sky Productions, održala je natjecanje "Poruka za Mliječni put" (engl. ''Message to the Milky Way''). Natjecatelji su mogli poslati digitalnu fotografiju snimljenu 19. srpnja i/ili glazbenu kompoziciju. Najbolji radovi će se emitirati kao poruka vanzemaljcima "u Mliječnom putu pomoću [[zvjezdarnica Arecibo|radio teleskopa Arecibo]] u Portoriku.<ref>[http://diamondskyproductions.com/recent/index.php#mmw Message to the Milky Way], diamondskyproductions.com, pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> Namjera je slična primjeru iz 1974. godine, kada je sa Zemlje emitirana prva smislena poruka - [[poruka iz Areciba]].<ref>[http://www.news.cornell.edu/stories/1999/11/25th-anniversary-first-attempt-phone-et-0 It's the 25th anniversary of Earth's first attempt to phone E.T.], Bill Steele, cornell.edu, 12. studenog 1999., pristupljeno 26. srpnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> == Rezultati == Neobrađene ("sirove") fotografije s letjelice Cassini primljene su na Zemlji nedugo nakon snimanja, a nekoliko obrađenih fotografija - ona visoke rezolucije na kojima se vide Zemlja i Mjesec te mali dio konačnog širokokutnog mozaika koji prikazuje Zemlju - objavljene su nekoliko dana kasnije.<ref name="tpo"/><ref>[http://www.smh.com.au/technology/sci-tech/earth-viewed-from-a-billion-miles-away-20130726-2qo22.html Earth viewed from a billion miles away], smh.com.au, Peter Spinks, 26. srpnja 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> Priprema konačnog mozaika napravljena je u središnjem laboratoriju za obradu slikovnih podataka misije Cassini (CICLOPS) pod vodstvom Carolyn Porco tijekom otprilike dva mjeseca.<ref>[http://www.bbc.com/news/science-environment-24913141 Viewpoint: Saturn snapped as Earth smiled], bbc.com, 12. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> Tijekom četiri sata koliko je letjelici Cassini trebalo da fotografira cijelu scenu, široku 651 591&nbsp;km, snimljene su ukupno 323 fotografije, a njih 141 korišteno je u konačnom mozaiku.<ref name="jpl" /> NASA je objavila da je ovo bio prvi slučaj da je letjelica Cassini fotografirala odjednom četiri planeta - Saturn, Zemlja, Mars i Venera.<ref>[http://blogs.wsj.com/photojournal/2013/11/13/saturn-from-the-dark-side/ Saturn From The Dark Side], wsj.com, Robert Lee Hotz, 13. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> Ovo je također bio prvi slučaj da je javnost bila upoznata da se Zemlja snima iz vanjskog Sunčevog sustava.<ref name="jjb" /> NASA-inu objavu konačnog mozaika 12. studenog 2013. prenijeli su mediji širom svijeta.<ref>[http://www.focus.it/scienza/spazio/la-terra-vista-da-saturno-la-foto-definitiva_C12.aspx La Terra vista da Saturno, la foto definitiva] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140528093610/http://www.focus.it/scienza/spazio/la-terra-vista-da-saturno-la-foto-definitiva_C12.aspx |date=2014-05-28 }}, focus.it, 12. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{ita oznaka}}</ref><ref>[http://www.theregister.co.uk/2013/11/13/space_the_final_frontier_these_are_the_images_of_the_star_probe_cassini/ SPACE, the FINAL FRONTIER: These are the images of the star probe Cassini], theregister.co.uk, Lewis Page, 13. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref><ref>[http://www.elmundo.es/ciencia/2013/11/13/528355f80ab740b4358b456b.html La Tierra, un punto azul diminuto tras los anillos de Saturno], elmundo.es, 13. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{spa oznaka}}</ref><ref>[http://noticias.terra.com.br/ciencia/espaco/nova-imagem-da-nasa-capta-saturno-sob-eclipse-do-sol,46ebedf6cad42410VgnCLD2000000ec6eb0aRCRD.html Nova imagem da Nasa capta Saturno sob eclipse do Sol], terra.com.br, 13. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{por oznaka}}</ref><ref>[http://www.businessinsider.com.au/wave-at-saturn-images-of-earth-released-2013-11 Earth Looks Teeny-Tiny In These New Images Taken From Saturn] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140819035611/http://www.businessinsider.com.au/wave-at-saturn-images-of-earth-released-2013-11 |date=2014-08-19 }}, businessinsider.com.au, Jennifer Welsh, 13. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> Mozaik je predstavila i Carolyn Porco na ceremoniji u [[Kongresna knjižnica|Kongresnoj knjižnici]], a posvetila ga je pokojnom astronomu [[Carl Sagan|Carlu Saganu]].<ref>[http://blogs.loc.gov/loc/2013/11/portraits-of-the-solar-system-talking-with-carolyn-porco-about-carl-sagan/ Portraits of the Solar System: Talking with Carolyn Porco About Carl Sagan], loc.gov, Erin Allen, 14. studenog 2013., pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> Kolaž sastavljen od oko 1600 fotografija pristiglih u sklopu NASA-ine kampanje "Mahnite Saturnu" također je objavljen 12. studenog 2013.<ref>[http://www.nasa.gov/mission_pages/cassini/multimedia/jpl/pia17679.html#.UoV1uY3pUXx The Faces of 'Wave at Saturn'] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160314205143/http://www.nasa.gov/mission_pages/cassini/multimedia/jpl/pia17679.html#.UoV1uY3pUXx |date=2016-03-14 }}, nasa.gov, pristupljeno 27. svibnja 2014. {{eng oznaka}}</ref> == Povezano == * [[Pale Blue Dot]] * [[The Blue Marble]] * [[Dan planeta Zemlje]] == Izvori == {{izvori|2}} == Vanjske veze == * [http://thedaytheearthsmiled.com/ The Day the Earth Smiled], službena web stranica {{eng oznaka}} * [http://www.ciclops.org/view_event/194?js=1 CICLOPS, fotografije] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140528081741/http://www.ciclops.org/view_event/194?js=1 |date=2014-05-28 }} {{eng oznaka}} [[Kategorija:Zemlja]] [[Kategorija:Saturn]] [[Kategorija:NASA]] diq8kougk7x76q2lj3zygxsnb06ixx4 0 4498211 42471769 42376931 2025-06-15T22:43:53Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471769 wikitext text/x-wiki {{Infokutija historijski događaj | Naziv_događaj = Earpova vendeta | Ine_slike = File:Charleston_year_1885.jpg | Imagesize = 300 | Image_Alt = | Opis_slike = Grad Charleston u Teritoriji Arizona gdje je Wyatt Earp započeo potragu za kaubojima koji su mu bili napali brata | Thumb_Time = | AKA = | Sudionici = [[Wyatt Earp|Wyatt]], [[Warren Earp|Warren]] i [[James Earp]]; [[Doc Holliday]], [[Sherman McMaster]], [[Jack Johnson (član potjere)|Jack "Turkey Creek" Johnson]], Charles Smith, [[Dan Tipton]] i [[Texas Jack Vermillion|John Vermillion]] vs. [[Johnny Behan]], [[Frank Stilwell]], [[Pete Spence]], [[Ike Clanton]], Florentino Cruz, [[William Brocius|Curly Bill Brocius]], Frederick Bode, [[Pony Diehl]], Johnny Barnes, Frank Patterson, Milt Hicks, Bill Hicks, Bill Johnson, Ed Lyle i Johnny Lyle | Lokacija = [[Cochise County|Okrug Cochise]], [[Arizona Territory|Teritorija Arizona]], [[Sjedinjene Države]] | Datum = 20. mart 1881 through 15. april 1882 | Smrti = Frank Stilwell, Florentino Cruz, Curly Bill Brocius i Johnny Barnes | Rezultat = ubijena četiri Kauboja; nalog za hapšenje Earpovih i Hollidaya, koji za stalno napuštaju Arizonu | URL = }} '''Earpova vendeta''' ({{jez-sh|Earp Vendetta Ride}}; doslovno "Pohod Earpove osvete") bila je potraga koju je pokrenuo [[United States Marshals Service|zamjenik američkog federalnog šerifa]] [[Wyatt Earp]], zajedno sa pomoćnicima ([[Posse comitatus (common law)|federalnom potjerom]]), nastojeći pronaći [[odmetnik|odmetničke]] [[The Cowboys (Cochise County)|Kauboje]] ({{jez-en|Cowboys}}) za koje je vjerovao da su mu bili osakatili brata [[Virgil Earp|Virgila Earpa]] i ubili brata [[Morgan Earp|Morgana Earpa]]. Braća Earp su bila napadnuta u znak odmazde za smrt tri Kauboja u [[Obračun kod O.K. Corrala|obračunu kod O.K. Corrala]] 26. oktobra 1881. Od 20. marta do 15. aprila 1882 federalna potjera je pretraživala jugoistočni dio [[Cochise County, Arizona|Okruga Cochise]] na [[Arizona Territory|Teritoriji Arizona]] nastojeći pronaći osumnjičane za napade na Virgila i Morgana. Nekoliko osumnjičenih je sud pustio na slobodu, dijelom zbog pravnih grešaka, a u drugim slučajevima zato što su im drugi Kauboji svojim iskazima davali alibi. Do tog trenutka se Wyatt oslanjao na pravnu državu kao sredstvo da ishodi pravdu za braću. Nakon toga je smatrao da stvari mora uzeti u svoje ruke.<ref name=wgbh>{{cite AV media |url=http://www.pbs.org/wgbh/americanexperience/features/transcript/wyatt-transcript/ |title=WGBH American Experience: Wyatt Earp, Complete Program Transcript |date=January 25, 2010 |season=22 |number=2 |access-date=2015-07-03 |archive-date=2010-05-14 |archive-url=https://web.archive.org/web/20100514064713/http://www.pbs.org/wgbh/americanexperience/features/transcript/wyatt-transcript/ |url-status=dead }}</ref> 20. marta, dva dana nakon Morganovog ubistva, su Wyatt, njegova braća [[Warren Earp|Warren]] i [[James Earp|James]], [[Doc Holliday]], te još dva zamjenika pratila Virgila i njegovu suprugu Allie do želježničke stanice u [[Benson, Arizona|Bensonu]], gdje ih je čekao vlak za [[Kalifornija|Kaliforniju]]. Tamo su saznali da su osumnjičeni [[Ike Clanton]] i [[Frank Stilwell]] još uvijek u [[Tucson, Arizona|Tucsonu]]. Wyatt je promijenio planove i ostao sa Virgilom sve do Tucsona. Nakon što se Virgil te noći ukrcao u vlak, Wyatt je kraj vlaka primjetio dva čovjeka za koje je vjerovao da su Clanton i Stilwell. On i njegovi ljudi su počeli goniti i na kraju su ubili Stilwella. Drugi čovjek je uspio pobjeći. Kada je sljedeće jutro pronađeno Stilwellovo truplo, tucsonski mirovni sudac je izdao naloge za hapšenje petoro ljudi osumnjičenih za njegovo ubistvo. Kada su se Earp i zamjenici vratili u [[Tombstone, Arizona|Tombstone]], [[Johnny Behan]], šerif Okruga Cochise, je primio telegram koji ga je izvijestio o nalozima iz Tucsona. Pokušao je petorku iz naloga uhapsiti, ali su ga oni jednostavno ignorirali. Umjesto toga su napustili grad sa nalozima za hapšenje [[William Brocius|Curly Bill Brociusa]] i drugih kauboja. Behan je nakon toga formirao vlastitu potjeru koja se sastojala od privremenih [[zamjenik šerifa|zamjenika]] [[Phineas Clanton|Phineasa Clantona]], [[Johnny Ringo|Johnnyja Ringa]] i oko dvadesetak Kauboja i lokalnih rančera. Oni su na temelju naloga pokušavali uhapsiti Earpa i njegovih pet zamjenika. Brojčano jača šerifova potjera je u nekoliko navrata došla blizu, ali nikada nije uspjela uhapsiti Earpovu potjeru; potonja je primala pomoć od lokalnih biznismena i rančera, te je čak objavila pismo u tombstonskim novinama izrugujući se Behanu. Na kraju je uspjela ubiti još tri čovjeka - posljednji od njih je bio Brocius. 15. aprila su Earpovi konačno napustili teritoriju [[Arizona|Arizone]] i sklonili se na [[New Mexico Territory|Teritoriju Novog Meksika]]. == Izvori == {{izvori}} == Liteatura == * {{cite book|last=Marks |first=Paula Mitchell|title=And Die in the West: the Story of the O.K. Corral Gunfight|url=https://archive.org/details/anddieinwest00paul |location=New York|publisher=Morrow|year=1989|isbn=0-671-70614-4}} * {{cite book|last=Slotkin|first=Richard|title=Gunfighter Nation: The Myth of the Frontier in Twentieth-century America|url=https://archive.org/details/gunfighternation0000slot_o8i3|year=1998|publisher=University of Oklahoma Press|location=Norman, Oklahoma|isbn=978-0-8061-3031-6|edition= paperback}} [[Kategorija:1882.]] [[Kategorija:Historija SAD (1865–1918)]] [[Kategorija:Kriminal u SAD]] [[Kategorija:Američki folklor]] [[Kategorija:Arizona]] 4svpv81z1x30ac22v5p82ihu2h0t5ao 0 4539102 42471798 41308050 2025-06-16T08:38:12Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471798 wikitext text/x-wiki '''Filogenija pterosaura''' zahtijeva razna filogenetska stabla koja su se koristila za klasifikaciju [[pterosaur]]a i različita viđenja tih životinja. Filogenija pterosaura trenutno je predmet mnogih sporova, a dolje je predstavljeno nekoliko hipoteza. == Unwin (2003) == Matrica obuhvata 19 grupa pterosaura (od kojih je većina iznad razine vrste) kao i jednu vanjsku grupu (''Euparkeria capensis''). Taksoni su kodirani prema 60 osobina. {{clade| style=font-size:75%;line-height:75% |label1='''[[Pterosauria]]'''&nbsp; |1={{clade |1 =''[[Preondactylus]]'' |label2=&nbsp;[[Macronychoptera]]&nbsp; |2={{clade |1=[[Dimorphodontidae]] |label2=&nbsp;[[Caelidracones]]&nbsp; |2={{clade |1=[[Anurognathidae]] |label2=&nbsp;[[Lonchognatha]]&nbsp; |2={{clade |1=[[Campylognathoididae]] |label2=&nbsp;[[Breviquartossa]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Rhamphorhynchidae]]&nbsp; |1={{clade |1=[[Rhamphorhynchinae]] |2=[[Scaphognathinae]]}} |label2=&nbsp;[[Pterodactyloidea]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Ornithocheiroidea]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Istiodactylus]]'' |label2=&nbsp;[[Euornithocheira]]&nbsp; |2={{clade |1=[[Ornithocheiridae]] |label2=&nbsp;[[Pteranodontidae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Nyctosaurus]]'' |2=[[Pteranodontinae]]}} }} }} |label2=&nbsp;[[Lophocratia]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Ctenochasmatoidea]]&nbsp; |1={{clade |1=[[Gallodactylidae]] |label2=&nbsp;[[Euctenochasmatia]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Pterodactylus]]'' |2=''[[Lonchodectes]]'' |3=[[Ctenochasmatidae]]}} }} |2={{clade |label1=&nbsp;[[Dsungaripteroidea]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Germanodactylus]]'' |2=[[Dsungaripteridae]]}} |label2=&nbsp;[[Azhdarchoidea]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Tapejara]]'' |label2=[[Neoazhdarchia]] |2={{clade |1=''[[Tupuxuara]]'' |2=[[Azhdarchidae]]}} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} == Kellner (2003) == Matrica obuhvata 39 važećih vrsta pterosaura, iako se ''Rhamphorhynchus longicaudus'' i ''Nyctosaurus bonneri'' obično smatraju sinonimnim sa ''R. muensteri'' i ''N. gracilis'', kao i tri vrste kao vanjske grupe (''[[Ornithosuchus longidens]]'', ''[[Herrerasaurus ischigualastensis]]'' i ''[[Scleromochlus taylori]]''). Taksoni su kodirani prema 74 osobine. {{clade| style=font-size:75%;line-height:75% |label1='''[[Pterosauria]]'''&nbsp; |1={{clade |label1=&nbsp;[[Anurognathidae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Anurognathus ammoni]]'' |label2=&nbsp;[[Asiaticognathidae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Batrachognathus volans]]'' |2=''[[Dendrorhynchoides curvidentatus]]''}} }} |2={{clade |1=''[[Sordes pilosus]]'' |2={{clade |1=''[[Scaphognathus crassirostris]]'' |2=''[[Preondactylus buffarinii]]'' |3={{clade |1=''[[Dorygnathus banthensis]]'' |2={{clade |1=''[[Dimorphodon macronyx]]'' |2={{clade |1=''[[Peteinosaurus zambellii]]'' |2=''[[Eudimorphodon rosenfeldi|"Eudimorphodon" rosenfeldi]]'' |label3=&nbsp;[[Novialoidea]]&nbsp; |3={{clade |label1=&nbsp;[[Campylognathoididae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Campylognathoides liasicus]]'' |2=''[[Eudimorphodon ranzii]]''}} |2={{clade |label1=&nbsp;[[Rhamphorhynchidae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Rhamphorhynchus longicaudus]]'' |2=''[[Rhamphorhynchus muensteri]]''}} |label2=&nbsp;[[Pterodactyloidea]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Archaeopterodactyloidea]]&nbsp; |1={{clade |1={{clade |1=''[[Pterodactylus antiquus]]'' |2=''[[Pterodactylus kochi]]'' |label3=&nbsp;[[Germanodactylidae]]&nbsp; |3={{clade |1=''[[Germanodactylus cristatus]]'' |2=''[[Germanodactylus rhamphastinus]]''}} }} |2={{clade |label1=&nbsp;[[Ctenochasmatidae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Ctenochasma]]'' |2=''[[Pterodaustro guinazui]]''}} |label2=&nbsp;[[Gallodactylidae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Cycnorhamphus suevicus]]'' |2=''[[Gallodactylus canjuersensis]]''}} }} }} |label2=&nbsp;[[Dsungaripteroidea]]&nbsp; |2={{clade |1={{clade |1=''[[Nyctosaurus bonneri]]'' |2=''[[Nyctosaurus gracilis]]'' }} |label2=&nbsp;[[Ornithocheiroidea]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Pteranodontoidea]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Pteranodon longiceps]]'' |2={{clade |1=''[[Istiodactylus latidens]]'' |2={{clade |1=''[[Coloborhynchus clavirostris]]'' |label2=&nbsp;[[Anhangueridae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Tropeognathus mesembrinus]]'' |2={{clade |1=''[[Anhanguera blittersdorffi]] |2=''[[Anhanguera piscator]]'' |3=''[[Anhanguera santanae]]''}} }} }} }} }} |label2=&nbsp;[[Tapejaroidea]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Dsungaripteridae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Dsungaripterus weii]]'' |2=''[[Noripterus complicidens]]'' |3=''[[Noripterus parvus|"Phobetor" parvus]]''}} |label2=&nbsp;[[Azhdarchoidea]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Tapejaridae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Tupuxuara leonardii]]'' |2={{clade |1=''[[Tapejara wellnhoferi]]'' |2=''[[Ingridia imperator|Tapejara imperator]]''}} }} |label2=&nbsp;[[Azhdarchidae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Azhdarcho lancicollis]]'' |2=''[[Quetzalcoatlus]]'' sp}} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} == Andres (2013) == Brian Blake Andres je 2010. u svojoj disertaciji napisao recenziju filogenije pterosaura. Njegova filogenetska analiza kombinirala je podatke iz tri različite matrice: Kellnerove izvorne analize (2003) i njenih ažuriranja (Kellner (2004), Wang ''et al.'' (2005) i Wang ''et al.'' (2009)), Unwinove izvorne analize (2003) i njenih ažuriranja (Unwin (2002), Unwin (2004), Lu ''et al.'' (2008) i Lu ''et al.'' (2009)) i prethodnih analiza od strane Andres ''et al.'' (2005), Andres i Ji (2008) i Andres ''et al.'' (2010). Dodatne osobine preuzete su iz DallaVecchia (2009), Bennettovih analiza (1993-1994) i raznih starijih, nefilogenetskih članaka.<ref name=BBA10>{{cite book |last=Andres |first=Brian Blake |year=2010 |title=Systematics of the Pterosauria |url=http://gradworks.umi.com/34/40/3440534.html |publisher=Yale University |pages=366 }} [http://proquest.umi.com/pqdlink?did=2244886391&Fmt=14&VType=PQD&VInst=PROD&RQT=309&VName=PQD&TS=1338883701&clientId=79356 Pregled koji pokazuje kladogram bez naziva kladusa] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131002081320/http://proquest.umi.com/pqdlink?did=2244886391&Fmt=14&VType=PQD&VInst=PROD&RQT=309&VName=PQD&TS=1338883701&clientId=79356 |date=2013-10-02 }}</ref> Matrica obuhvata 100 važećih vrste pterosaura as jednom vanjskom grupom (''[[Euparkeria capensis]]''). To predstavlja 70,4% od 142 poznate vrste pterosaura. One su ocijenjene na osnovu 183 morfološke osobine (u usporedbi sa 3 vanjske grupe i 57 unutrašnjih grupa koje su ocijenjene na osnovu 89 osobina u Wang ''et al.'' 2009 [najnovijoj verziji Kellnerove analize] i sa 1 vanjskom grupom i 59 unutrašnjih grupa koje su ocijenjena na osnovu 117 osobina u Lu ''et al.'' 2012 [najnovijoj verziji Unwinove analize]).<ref name=Butleretal12/> Nastala topologija ima veću podršku i bolje je riješena od prethodnih analiza. Nadalje, kodira samo vrste kao krajnje taksone, (za razliku od nekih analiza, npr. Unwin (2003), koje su uglavnom koristile porodice) i koristi holotipske primjerke za kodiranja (za razliku od nekih analiza, npr. Kellner (2003)).<ref name=BBA10/> Tu filogenetsku analizu koristili su Richard J. Butler, Stephen L. Brusatte, Brian B. Andres i Roger B. J. Benson (2012) kako bi ocijenili morfološki diverzitet i sklonosti pri uzimanju uzoraka iz Pterosauria.<ref name=Butleretal12>{{cite journal |author=Richard J. Butler, Stephen L. Brusatte, Brian B. Andres and Roger B. J. Benson |year=2012 |title=How do geological sampling biases affect studies of morphological evolution in deep time? A case study of the Pterosauria (Reptilia: Archosauria) |journal=Evolution |volume=66 |issue=1 |pages=147–162 |doi=10.1111/j.1558-5646.2011.01415.x}}</ref> Članak sa fokusom na filogeniju pterosaura (Andres, u tisku) bit će objavljen u predstojećoj knjizi po imenu "The Pterosauria".<ref name=ThePterosauria>{{cite book |last=Andres |first=Brian Blake |year=2014 |chapter=A review of pterosaur phylogeny |editor=Martill, D., Unwin, D., & Loveridge, R. F. (eds) |title=The Pterosauria |url=http://www.easons.com/display.asp?K=9780521518956&sf1=contributor&st1='David%20Unwin'&m=4&dc=19 |publisher=Cambridge University Press |pages= }}{{Dead link|date=August 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Ažuriranu i bolje riješenu verziju ove filogenije službeno su objavili Andres i Myers (2013), sa 185 osobina i 109 taksona kao unutrašnjih grupa. Dolje je kladogram koji pokazuje te rezultate nakon isključenja tri taksona koji se mogu kodirati samo za jednu osobinu (nazivi kladusa prema Andres & Myers, 2013).<ref name=LoneStarPterosaurs>{{cite doi|10.1017/S1755691013000303}}</ref> {{clade| style=font-size:75%;line-height:75% |label1='''[[Pterosauria]]'''&nbsp; |1={{clade |label1= |1={{clade |1={{clade |1=''[[Preondactylus buffarinii]]'' |2=''[[Austriadactylus cristatus]]''}} |label2= |2={{clade |1=''[[Peteinosaurus zambellii]]'' |label2=&nbsp;[[Eudimorphodontidae]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Raeticodactylinae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Caviramus schesaplanensis]]'' |2=''[[Raeticodactylus filisurensis]]''}} |label2= |2={{clade |1=''[[Eudimorphodon cromptonellus]]'' |2={{clade |1=''[[Eudimorphodon ranzii]]'' |2=''[[Eudimorphodon rosenfeldi]]''}} }} }} }} }} |label2=&nbsp;[[Macronychoptera]]&nbsp; |2={{clade |label1= |1={{clade |1=''[[Dimorphodon macronyx]]'' |2=''[[Parapsicephalus purdoni]]''}} |label2=&nbsp;[[Novialoidea]]&nbsp; |2={{clade |label1= |1={{clade |1=''[[Campylognathoides liasicus]]'' |2=''[[Campylognathoides zitteli]]''}} |label2=&nbsp;[[Breviquartossa]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Rhamphorhynchidae]]&nbsp; |1={{clade |label1= |1={{clade |1=''[[Scaphognathus crassirostris]]''}} |label2=&nbsp;[[Rhamphorhynchinae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Dorygnathus banthensis]]'' |2={{clade |1={{clade |1=''[[Cacibupteryx caribensis]]'' |2=''[[Nesodactylus hesperius]]'' |3=''[[Rhamphorhynchus muensteri]]''}} |2={{clade |1=''[[Harpactognathus gentryii]]'' |2={{clade |1=''[[Angustinaripterus longicephalus]]'' |2=''[[Sericipterus wucaiwanensis]]''}} }} }} }} }} |2={{clade |1=''[[Sordes pilosus]]'' |label2=&nbsp;[[Monofenestrata]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Wukongopteridae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Pterorhynchus wellnhoferi]]'' |label2= |2={{clade |1=''[[Darwinopterus modularis]]'' |2=''[[Wukongopterus lii]]''}} }} |label2= |2={{clade |1=''[[Changchengopterus pani]]'' |label2=&nbsp;[[Caelidracones]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Anurognathidae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Dendrorhynchoides curvidentatus]]'' |label2= |2={{clade |1=''[[Jeholopterus ninchengensis]]'' |2={{clade |1=''[[Anurognathus ammoni]]'' |2=''[[Batrachognathus volans]]''}} }} }} |label2=&nbsp;[[Pterodactyloidea]]&nbsp; |2={{clade |1=[[Archaeopterodactyloidea]] (vidjeti ispod) |2={{clade |1=''[[Haopterus gracilis]]'' |2=[[Ornithocheiroidea]] (vidjeti ispod)}} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} {{clade| style=font-size:75%;line-height:75% |label1=[[Archaeopterodactyloidea]]&nbsp; |1={{clade |label1=&nbsp;[[Germanodactylidae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Normannognathus wellnhoferi]]'' |2={{clade |1=''[[Germanodactylus cristatus]]'' |2=''[[Germanodactylus rhamphastinus]]''}} }} |label2=&nbsp;[[Euctenochasmatia]]&nbsp; |2={{clade |1={{clade |1=''[[Pterodactylus antiquus]]'' |2=''[[Pterodactylus kochi]]''}} |label2= |2={{clade |1=''[[Ardeadactylus longicollum]]'' |label2=&nbsp;[[Ctenochasmatoidea]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Gallodactylidae]]&nbsp; |1={{clade |label1= |1={{clade |1=''[[Boreopterus cuiae]]'' |2=''[[Feilongus youngi]]''}} |label2= |2={{clade |1=''[[Cycnorhamphus suevicus]]'' |2=''[[Gallodactylus canjuersensis]]''}} }} |label2=&nbsp;[[Ctenochasmatidae]]&nbsp; |2={{clade |label1=&nbsp;[[Gnathosaurinae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Kepodactylus insperatus]]'' |2={{clade |1=''[[Elanodactylus prolatus]]'' |label2= |2={{clade |1=''[[Huanhepterus quingyangensis]] |2={{clade |1=''[[Plataleorhynchus streptophorodon]]'' |2={{clade |1=''[[Gnathosaurus subulatus]]'' |2=''[[Gnathosaurus macrurus]]''}} }} }} }} }} |label2=&nbsp;[[Ctenochasmatinae]]&nbsp; |2={{clade |1={{clade |1=''[[Ctenochasma elegans]]'' |2=''[[Ctenochasma roemeri]]''}} |label2= |2={{clade |1=''[[Pterodaustro guinazui]]'' |2={{clade |1=''[[Eosipterus yangi]]'' |2={{clade |1=''[[Beipiaopterus chenianus]]'' |2=''[[Gegepterus changi]]''}} }} }} }} }} }} }} }} }} }} {{clade| style=font-size:75%;line-height:75% |label1=&nbsp;[[Ornithocheiroidea]]&nbsp; |1={{clade |label1=&nbsp;[[Pteranodontia]]&nbsp; |1={{clade |label1=&nbsp;[[Nyctosauridae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Muzquizopteryx coahuilensis]]'' |2=''[[Nyctosaurus lamegoi|"Nyctosaurus" lamegoi]]'' |3=''[[Nyctosaurus gracilis]]''}} |2={{clade |1=''[[Alamodactylus byrdi]]'' |label2=&nbsp;[[Pteranodontoidea]]&nbsp; |2={{clade |1={{clade |1=''[[Pteranodon longiceps]]'' |2=''[[Pteranodon sternbergi]]''}} |label2= |2={{clade |label1=&nbsp;[[Istiodactylidae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Longchengpterus zhaoi]]'' |2={{clade |1=''[[Nurhachius ignaciobritoi]]'' |label2= |2={{clade |1=''[[Liaoxipterus brachyognathus]]'' |2={{clade |1=''[[Istiodactylus latidens]]'' |2=''[[Istiodactylus sinensis]]''}} }} }} }} |label2= |2={{clade |1=''[[Lonchodectes compressirostris]]'' |label2= |2={{clade |1=''[[Aetodactylus halli]]'' |2={{clade |1=''[[Cearadactylus atrox]]'' |2={{clade |1=''[[Brasileodactylus araripensis]] |2={{clade |1=''[[Ludodactylus sibbicki]]'' |label2= |2={{clade |label1=&nbsp;[[Anhangueridae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Liaoningopterus gui]]'' |2={{clade |1=''[[Anhanguera araripensis]]'' |2={{clade |1=''[[Anhanguera blittersdorffi]] |2={{clade |1=''[[Anhanguera piscator]]'' |2=''[[Anhanguera santanae]]''}} }} }} }} |label2=&nbsp;[[Ornithocheiridae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Tropeognathus mesembrinus]] |label2= |2={{clade |1=''[[Ornithocheirus simus]]'' |2={{clade |1=''[[Coloborhynchus clavirostris]]'' |2=''[[Coloborhynchus wadleighi]]''}} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} }} |label2=&nbsp;[[Azhdarchoidea]]&nbsp; |2={{clade |label1= |1={{clade |1=''[[Bennettazhia oregonensis]]'' |2={{clade |1=''[[Nemicolopterus crypticus]]'' |2={{clade |1=''[[Sinopterus gui|"Sinopterus" gui]]'' |label2=&nbsp;[[Tapejaridae]]&nbsp; |2={{clade |label1= |1={{clade |1=''[[Huaxiapterus jii]]'' |2={{clade |1=''[[Eopteranodon lii]]'' |2=''[[Sinopterus dongi]]''}} }} |label2= |2={{clade |1=''[[Huaxiapterus corollatus|"Huaxiapterus" corollatus]]'' |2={{clade |1=''[[Huaxiapterus benxiensis|"Huaxiapterus" benxiensis]]'' |label2= |2={{clade |1=''[[Bakonydraco galaczi]]'' |2={{clade |1=''[[Tapejara wellnhoferi]]'' |2={{clade |1=''[[Tupandactylus navigans]]'' |2=''[[Tupandactylus imperator]]''}} }} }} }} }} }} }} }} }} |label2=&nbsp;[[Neoazhdarchia]]&nbsp; |2={{clade |label1= |1={{clade |label1=&nbsp;[[Chaoyangopteridae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Eoazhdarcho liaoxiensis]]'' |2={{clade |1=''[[Shenzhoupterus chaoyangensis]]'' |label2= |2={{clade |1=''[[Chaoyangopterus zhangi]]'' |2=''[[Jidapterus edentus]]''}} }} }} |label2=&nbsp;[[Azhdarchidae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Radiodactylus langstoni]]'' |label2=&nbsp;[[Azhdarchinae]]&nbsp; |2={{clade |1=''[[Azhdarcho lancicollis]]'' |2={{clade |1=TMM 42489 |2={{clade |1=''[[Zhejiangopterus linhaiensis]]'' |2={{clade |1=''[[Arambourgiania philadelphiae]]'' |2=''[[Quetzalcoatlus northropi]]'' |3=''Quetzalcoatlus sp.''}} }} }} }} }} }} |label2= |2={{clade |label1=&nbsp;[[Thalassodromidae]]&nbsp; |1={{clade |1=''[[Thalassodromeus sethi]]'' |2={{clade |1=''[[Tupuxuara leonardii]]'' |2=''[[Tupuxuara longicristatus]]''}} }} |label2=&nbsp;[[Dsungaripteridae]]&nbsp; |2={{clade |label1= |1={{clade |1=''[[Domeykodactylus ceciliae]]'' |2=''[[Dsungaripterus weii]]''}} |label2= |2={{clade |1=''[[Noripterus complicidens]]'' |2=''[[Noripterus parvus]]''}} }} }} }} }} }} }} == Povezano == * [[Popis pterosaura]] * [[Pterosauri]] == Izvori == {{Reflist}} * [http://www.fmnh.helsinki.fi/users/haaramo/Metazoa/Deuterostoma/Chordata/Archosauria/Pterosauria/Pterosauria_1.htm Pterosauria @ Mikko's Phylogeny Archive] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070329093343/http://www.fmnh.helsinki.fi/users/haaramo/Metazoa/deuterostoma/Chordata/Archosauria/Pterosauria/pterosauria_1.htm |date=2007-03-29 }} * Kellner, A. W. A., (2003): Pterosaur phylogeny and comments on the evolutionary history of the group. pp. 105-137. &mdash; ''in'' Buffetaut, E. & Mazin, J.-M., (eds.) (2003): ''Evolution and Palaeobiology of Pterosaurs''. Geological Society of London, Special Publications 217, London, 1-347 * Peters, D., (2007): The origin and radiation of the Pterosauria &mdash; ''in'' Flugsaurier: The Wellnhofer pterosaur meeting, Munich, 2007, 27-28 * Unwin, D. M., 2003: On the phylogeny and evolutionary history of pterosaurs. pp. 139-190. &mdash; ''in'' Buffetaut, E. & Mazin, J.-M., (eds.) (2003): ''Evolution and Palaeobiology of Pterosaurs''. Geological Society of London, Special Publications 217, London, 1-347 * Wellnhofer, P., (1991): ''The Illustrated Encyclopedia of Pterosaurs''. Salamander Books Ltd., London, pp. 192 [[Kategorija:Pterosauri]] 4lhiul3l2cff1vwnrl9wevxkabasjvc 0 4542614 42471654 42339851 2025-06-15T16:43:46Z ~2025-67534 261296 Uklonjeni zrakoplovi dekomisionirani 42471654 wikitext text/x-wiki {{Vojno vazduhoplovstvo (SR) |ime =Ratno vazduhoplovstvo Ruske Federacije |država genitiv = Ruske Federacije |izvorno ime = Вооружённые Силы Российской Федерации |slika = [[Datoteka:Middle emblem of the Военно-воздушные силы Российской Федерации.svg|220px]] |opis slike = Amblem ruskog ratnog vazduhoplovstva |država = [[Rusija|Ruska Federacija]] (Prvobitno [[Ruska Imperija|Carska Rusija]], pa [[Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika|SSSR]]) |osnovana = 07. maja 1992 <ref>Ponekad se tradicionalno navodi 1910. godina, kada su borbeni avioni uvedeni u naoružanje tadašnje [[Ruska carska vojska|Ruske carske vojske]].</ref> |komandant_vazduhoplovstva = General-pukovnik [[Sergej Dronov]] (2019) |uloga = Odbrana vazdušnog prostora Ruske Federacije, izviđnje, odbrana glavnih borbenih jedinica i postrojenja |brojnost = 148.000 ljudi (2015) |Godišnjica = [[12. avgust]] |roundel_vazduhoplovstva = [[Datoteka:Roundel of Russia.svg|150px]] }} [[Datoteka:Air Bases of the Soviet Union.svg|mini|Ruske avijacijske baze|250px]] '''Rusko ratno vazduhoplovstvo''' ({{jez-rus|Военно-воздушные цилы России}}, doslovno '''Vojno-vazdušne snage Rusije, VVS''') je vazdušna sila [[Oružane snage Ruske Federacije|Oružanih snaga Ruske Federacije]] i dio novonastalih važdusno-svemirskih snaga Rusije. Osnovano je 1992. godine kako bi formalno naslijedilo Sovjetsko ratno vazduhoplovstvo nakon [[raspad Sovjetskog Saveza|raspada Sovjetskog Saveza]]. Osim čistog vazduhoplovstva u njegov sastav ulaze i raketne snage protuvazdušne obrane (PVO), postrojbe za održavanje komunikacija i veza te razne specijalne jedinice zadužene za opslugu, obavještavanje, liječenje, spašavanje i druge zadatke. 2008. godine doživljuje temeljno restrukturiranje u sklopu opće reforme Oružanih snaga Ruske Federacije koja uključuje redovnu nabavku novih letjelica, oružanja i prateće opreme. [[Ruska ratna mornarica|Ruska mornarica]] ima svoju sopstvenu avijaciju, [[Ruska pomorska avijacija|Rusku pomorsku avijaciju]], koja nije dio ratnog vazduhoplovstva već zasebni rod vojske slično američkim Marincima. == Historija == === 1991-2000 === Nakon raspada Sovjetskog Saveza na petnaest konstitutivnih republika u decembru 1991. godine, letjelice i osoblje sovjetskih vazdušnih snaga - VVS - raspoređeni su među novim nezavisnim državama. General Pjotr ​​Dejnkin, bivši zamjenik vrhovnog zapovjednika sovjetskih vazdušnih snaga, postao je prvi zapovjednik nove organizacije 24. kolovoza 1991. godine. Rusija je dobila većinu najmodernijih lovaca i 65% ljudstva. Glavna zapovjedništva bivšeg sovjetskog VVS-a - dalekometna avijacija, vojno-transportna avijacija i frontovska avijacija - preimenovana su i podređena ruskom zapovjedništvu VVS-a uz neke promjene. Međutim, novonastale države u kojima su bili stacionisani mnogi pukovi, letjelice i osoblje su polagali pravo na iste kako bi činili jezgru vazdušnih snaga novih republika. Neke letjelice u Bjelorusiji i Ukrajini (kao što je Tupoljev Tu-160) vraćeni su u Rusiju, ponekad u zamjenu za otpis dugova. U nekim slučajevima je to važilo i za čitave vojne formacije, kao n.p. za diviziju dalekometne avijacije sa sjedištem u Dolonu, Kazahstan. Tokom 1990-ih financijske poteškoće koje su mučile sve grane oružanih snaga također su utjecale na VVS. Piloti i ostalo osoblje ponekad mjesecima nisu mogli primiti svoje plaće, pa su povremeno pribjegavali očajničkim mjerama: 1996. godine četiri pilota MiG-a 31 u Jelizovu na Dalekom istoku štrajkala su glađu tražeći isplatu višemjesečnih zaostalih plaća. Problem je riješen samo preusmjeravanjem novca namijenjenog drugim svrhama. Zbog smanjenja financiranja, infrastruktura se također pogoršala i 1998. godine je 40% vojnih aerodroma bilo u manjkavom stanju. VVS je sudjelovao u Prvom čečenskom ratu (1994.-1996.) i Drugom čečenskom ratu (1999.-2002.). I u tim kampanjama VVS je imao velikih problema, između ostalog zbog terena, nedostatka značajnijih stalnih ciljeva i pobunjenika naoružanim raketama zemlja-vazduh tipa Stinger i Strela-2M. Bivše sovjetske snage protuvazdušne obrane bile su zasebna vojna formacija dugi niz godina i spojile su se sa vazduhoplovstvom tek 1998. godine. Dana 16. jula 1997. predsjednik Boris Jeljcin potpisao je ukaz o ujedinjenju dviju snaga. U 1998. godini rasformirano je 580 postrojbi i sastava, 134 su preustrojene, a više od 600 dobilo je nove nadležnosti. Preraspodjelom snaga zahvaćeno je 95 posto vazduhoplova, 98 posto helikoptera, 93 posto protuvazdušnih raketnih kompleksa, 95 posto opreme radiotehničkih jedinica, 100 posto protuvazdušnih raketa i više od 60 posto vazduhoplovnog naoružanja. Više od 600.000 tona materijala i 3.500 letjelica je premješteno na druge lokacije i aerodrome. Letjelice vojno-transportnog vazduhoplovstva prevezli su više od 40.000 porodica u nova prebivališta. Ukinuta su kratkotrajna operativna zapovjedništva. Stvorene su dvije vazdušne armije, 37. vazdušna armija (dalekoletna avijacija) i 61. vazdušna armija (bivše vojno-transportno zrakoplovstvo), koje su bile direktno podređene Vrhovnom zapovjedništvu. == Organizacija == 2009. je struktura ruskog vazduhoplovstva potpuno preoblikovana iz prethodnih vazdušnih armijskih divizija i vazdušnih korpusa u [[Vazdušna komanda|vazdušne komande]]. Vazdušna komanda je podeljena u 4 vazdušne i [[Protivvazduhoplovna odbrana|PVO]] komande, 1 stratešku komandu vazdušne odbrane, 1 vojno transportnu avijacijsku komandu i 1 komandu avijacije dugog dometa. * '''Strateška komanda vazdušne odbrane ([[Moskva]])''' ** 4. PVO brigada ** 5. PVO brigada ** 5. PVO brigada ** 6963.avijacijska baza ** 6968.lovačka avijacijska baza * '''1. Vazdušna i PVO komanda([[Voronjež|Voronež]])''' ** 1. PVO brigada ** 2. PVO brigada ** 6961.avijacijska baza ** 6964.avijacijska baza ** 6965.avijacijska baza ** 7000.avijacijska baza * '''2. Vazdušna i PVO komanda ([[Jekaterinburg]])''' ** 8. PVO brigada ** 9. PVO brigada ** 10. PVO brigada ** 6977.avijacijska baza ** 6979.avijacijska baza ** 6980.avijacijska baza ** 6982.avijacijska baza * '''3. Vazdušna i PVO komanda ([[Habarovsk]])''' ** 11. PVO brigada ** 12. PVO brigada ** 6983.avijacijska baza ** 6987.avijacijska baza ** 6988.avijacijska baza ** 6989.avijacijska baza ** 265.transportna avijacijska baza * '''4. Vazdušna i PVO komanda ([[Rostov na Donu]])''' ** 7. PVO brigada ** 8. PVO brigada ** 6970.avijacijska baza ** 6971.avijacijska baza ** 6972.avijacijska baza ** 6974.avijacijska baza ** 999.avijacijska baza ** 229.transportna avijacijska baza * '''Vojno transportna avijacijska komanda(Moskva)''' ** 6955.avijacijska baza ** 6956.avijacijska baza ** 6958.avijacijska baza ** 6985.avijacijska baza * '''Komanda avijacije dugog dometa (Moskva)''' ** 6950.avijacijska baza ** 6952.avijacijska baza ** 6953.avijacijska baza '''Trenažne jedinice''' ** Krasnadol vojni institut ** Sizranj vojni institut ** 783.trenažni centar ** 786.trenažni centar == Naoružanje == Procjena iz 2010. govorila je da rusko vazduhoplovstvo broji 183.000 osoblja i preko 4.000 [[vazduhoplov]]a. Godine 2009. ruski časopis [[Komersant]] je objavio da je flota od 200 aviona [[MiG-29]] od ukupno 291 procenena kao nebezbedna i i da bi trebalo da bude trajno prizemljena.<ref>[[Rojters|Reuters]].com, [http://www.reuters.com/article/worldNews/idUSTRE5152J020090206?feedType=RSS&feedName=worldNews One-third Russian fighter jets old and unsafe: report] Friday, 6 February 2009 5:40&nbsp;am EST</ref> {| class="wikitable" style="width: 100; background: white; margin: 0px 0px 0px 0px;" |- | colspan="8" style="text-align: left; background: lavender; border-left:10px solid #B3B7FF ;" |'''Lovačka avijacija''' - Teška |- | colspan="8" cellpadding="0px;" |<gallery mode="packed" widths="300" heights="200" style="text-align:center"> Datoteka:Sukhoi Design Bureau, 054, Sukhoi Su-57 (49581303977).jpg|'''Suhoj''' Su-57 Datoteka:Sukhoi Su-35S in 2009 (2).jpg|'''Suhoj''' Su-35 Datoteka:SU-30 (3826383261).jpg|'''Suhoj''' Su-30 Datoteka:SU27 - RIAT 2017 (38552242122).jpg|'''Suhoj''' Su-27 </gallery> |- !Letjelica !Godina !Porijeklo !Tip !G !Izvedba !Na&nbsp;službi !Dopis |- |Su-57 |2020 |{{RUS}} |Višenamjenski lovac |5 |Su-57 |11 |Naručeno je 76 zrakoplova Su-57 za razdoblje 2020-2028. U četvrtom kvartalu 2017. godine obavljena su ispitivanja motora druge faze pod nazivom „Izdelije 30“. Predviđeno je da u prvoj fazi uđe u službu s motorom AL-41F1. 25. decembra 2020. godine ratno vazduhoplovstvo dobilo je prvi serijski primjerak. |- |Su-35 |2013 |{{RUS}} |Višenamjenski lovac |4++ |Su-35S |110 |Naručeno je dodatnih 30 komada. |- |Su-30 |2012 |{{RUS}} |Višenamjenski lovac |4++ |Su-30SM ----Su-30M2 |91<ref name=":7">The Military Balance 2019 p.202</ref> ----20<ref name=":7" /> |Očekuje se duboka modernizacija svih letjelica Su-30SM u svrsi unifikacije sa Su-35S. |- |Su-27 |1985 |{{RUS}} ----{{SSSR}} |Višenamjenski / Lovac |4/+ |Su-27SM3 ----Su-27SM ----Su-27S ----Su-27UB |24 ----47 ----12 ----18<ref name=":82">The Military Balance 2020, p.201</ref> |S obzirom na istrošenost i sklapanja ugovora za 76 vazduhooplova Su-57, očekuje se da će Su-27P i Su-27SM biti gotovo potpuno povučeni iz stroja do kraja 2020. godine. Brojke za Su-27P i Su-27SM su procjene. |} {| class="wikitable" style="width: 100%; background: lavender; margin: -1px 0px 0px 0px;" |- | style="width: 69%; text-align: left; border-left:10px solid #B3B7FF;" | '''Lovačka avijacija''' - Laka | style="width: 31%; text-align: left; border-left:10px solid #B3B7FF;" | &nbsp;'''Presretačka avijacija''' |} {| class="wikitable" style="width: 100; background: white; margin: -1px 0px 0px 4px;" |- | colspan="8" cellpadding="0px;" |<gallery mode="packed" widths="360" heights="240" style="text-align:center"> Datoteka:MiG-35D (3861086285).jpg|'''Mikojan''' MiG-35 Datoteka:VVS 100th IMG 0691 (7727464290).jpg|'''Mikojan''' MiG-29 Datoteka:Russian Air Force Mikoyan-Gurevich MiG-31P.jpg|'''Mikoyan''' MiG-31 </gallery> |- !Letjelica !Godina !Porijeklo !Tip !G !Izvedba !Na&nbsp;službi !Dopis |- |MiG-35 |2019 |{{RUS}} |Višenamjenski lovac |4++ |MiG-35 |6 |Serijski proizvedeni primjerci ne posjeduju prethodno planirani usmjerivač potiska. |- |MiG-29 |1982 |{{RUS}} ----{{SSSR}} |Višenamjenski / Lovac |4/+ |MiG-29SMT ----MiG29UBT ----MiG-29/UB |42<ref name=":82"/> ----6<ref name=":2">{{Статья|ссылка=http://dx.doi.org/10.1080/04597222.2015.996357|заглавие=Chapter Five: Russia and Eurasia|год=2015-01|издание=The Military Balance|том=115|выпуск=1|страницы=159–206|issn=0459-7222, 1479-9022|doi=10.1080/04597222.2015.996357}}</ref> ----70<ref name=":82" /> |Započeta je postepena zamjena MiG-29 sa MiG-35, zbog čega se ne očekuju veče narudžbe. |- |MiG-31 |1981 |{{SSSR}} |Presretač |3/+ |MiG-31BM ----МiG-31K |85<ref name=":6">The Military Balance 2022, p.200</ref> ----10 |U okviru postojećih ugovora se očekuje modernizacija više od 150 jedinica na standard MiG-31BM do 2023. godine. |} {| style="margin:auto;" cellspacing="0" cellpadding="2" border="1" |+'''Vazduhoplovstvo''' |- style="text-align:center; background:#add8e6;" || Vazduhoplov || Slika || Poreklo || Tip || Varijanta || Brojnost || Komentar |- 44 od navedenog broja su aparata u SMT / UBT verziji smesteni bazama Kursku (34) i Lipecku (10). | style="text-align:center;" |[[Suhoj Su-34]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Su-34.jpg|centar|150px]]|| {{flag|Rusija}} || style="text-align:center;" | [[Lovačko-bombarderski avion|Lovac-bombarder]]|| style="text-align:center;" |Su-34P || style="text-align:center;" | 54 || |- Isporuka 10'12 aparata u toku 2012. godine, baza Vjazma, Zapadni vojni okrug. | style="text-align:center;" |[[Suhoj Su-24]]|| [[Datoteka:Sukhoi Su-24 inflight Mishin.jpg|centar|150px]]|| {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | [[Lovačko-bombarderski avion|Lovac-bombarder]]<br /> || <nowiki>style="text-align:center;"|Su-24M</nowiki><br />Su-24M2<br />Su-24MP || style="text-align:center;" | 280 |- 40 100 Su-24MR,10 Su-24MP, preko Su-24M2, ostali su Su-24M || | style="text-align:center;" |[[Suhoj Su-25]]|| [[Datoteka:Lipetsk Air Base (434-22).jpg|centar|150px]]|| {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | [[jurišnik]]|| style="text-align:center;" |Su-25CM || style="text-align:center;" | 200+ || |- | style="text-align:center;" |[[Tupoljev Tu-22M]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Tupolev Tu-22M3 Beltyukov.jpg|centar|150px]]|| {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | taktički bombarder || style="text-align:center;" |Tu-22M3<br />Tu-22MP || style="text-align:center;" | 111+ 5 Tu-M3M || |- 30 aviona ovog tipa će biti modernizovano do standarda Tu-22M3M | style="text-align:center;" |[[Tupoljev Tu-95]]|| [[Datoteka:Tupolev Tu-95 in flight.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | strateški [[bombarderski avion|bombarder]] || style="text-align:center;" |Tu-95MC6<br />Tu-95MC16 || style="text-align:center;" | 32<br />31 || |- | style="text-align:center;" |[[Tupoljev Tu-160]]|| [[Datoteka:Tu-160 at MAKS 2007.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | strateški [[bombarderski avion|bombarder]] || style="text-align:center;" |Tu-160 || style="text-align:center;" | 16 || |- avion se proizvodi i dalje u malom broju. | style="text-align:center;" |Jakovljev [[Jak-130]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Yakovlev Yak-130 Pichugin.jpg|centar|150px]] || {{flag|Rusija}} || style="text-align:center;" | trenažni || style="text-align:center;" |Jak-130 || style="text-align:center;" | 53 || |- | style="text-align:center;" |[[Aero L-39 Albatros]]|| [[Datoteka:Rus Aero L-39 Pichugin.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|ČSSR}} || style="text-align:center;" | trenažno -borbeni|| style="text-align:center;" |L-39 || style="text-align:center;" | 336 || |- | style="text-align:center;" |[[Tupoljev Tu-134]]|| [[Datoteka:MAGAS Kosmos Tupolev Tu-134 Misko.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | transportni putnički avion || style="text-align:center;" |Tu-134 || style="text-align:center;" | 30 || |- | style="text-align:center;" |[[Iljušin Il-78]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Ilyushin Il-78M Maksimov.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | vazdušni tanker || style="text-align:center;" |Il-78<br />Il-78M || style="text-align:center;" | 20 || |- | style="text-align:center;" |[[Berijev A-50]]|| [[Datoteka:Beriev A-50 color.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | vazdušni sistem za rano upozorenje i kontrolu || style="text-align:center;" |A-50<br />A-50U || style="text-align:center;" | 20 || U toku je modernizacija aviona na A-50U standard,2 aparata su već modernizovana na isti, ali jedan koristi vazduhoplovni zavod Beriev. |- | style="text-align:center;" |[[Iljušin Il-86]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Ilyushin Il-87 Aimak May 2009.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | vazdušna komanda i kontrola || style="text-align:center;" | Il-86|| style="text-align:center;" | 4 || |- | style="text-align:center;" |[[Antonov An-124]]|| [[Datoteka:224th Flight Unit Antonov An-124.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | strateški transporter || style="text-align:center;" | An-124<br />124-150|| style="text-align:center;" | 14 || 22 aviona će biti modernizovana na An-124-100 standard, a od 2016. godine se očekuje proizvodnja 20 novih An-124. |- | style="text-align:center;" |[[Iljušin Il-76]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Ilyushin Il-76MD Pichugin.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | strateški transporter || style="text-align:center;" |Il-76MD || style="text-align:center;" | 210 || |- | style="text-align:center;" |[[Antonov An-12]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Antonov An-12 Dvurekov.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | taktički transporter || style="text-align:center;" | An-12|| style="text-align:center;" | 50 || avion će biti zamenjen avionima tipa An-70 (naručeno 60 aviona). |- | style="text-align:center;" |[[Antonov An-72]]|| [[Datoteka:Antonov An-72 ES-NOG.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | taktički transporter || style="text-align:center;" | An-72/74|| style="text-align:center;" | 39 || |- | style="text-align:center;" |[[Antonov An-26]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Antonov An-26 Dvurekov.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | taktički transporter || style="text-align:center;" | An-24/An-26|| style="text-align:center;" | Avion će u skorijoj budućnosti biti zamenjen od aviona An-140. || |- | style="text-align:center;" |[[Let L-410 Turbolet]]|| [[Datoteka:Samara Airlines Yakovlev Yak-40 Faeberg.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|ČSSR}} || style="text-align:center;" | VIP transporter || style="text-align:center;" |L-410 || style="text-align:center;" | 7 || |- | style="text-align:center;" |[[Antonov An-140]]|| [[Datoteka:Antonov An-140 1.jpg|centar|150px]] || {{flag|Rusija}} || style="text-align:center;" | VIP transporter || style="text-align:center;" |An-140 || style="text-align:center;" | 0 || 6 poručen0, isporuka u toku 2012. godine. |- | style="text-align:center;" |[[Kamov Ka-52]]|| [[Datoteka:Russian Air Force Kamov Ka-52 Maksimov.jpg|centar|150px]] || {{flag|Rusija}} || style="text-align:center;" | višenamenski borbeni helikopter || style="text-align:center;" |Ka-52 || style="text-align:center;" | 65 || 12 baza Černigovka i 7 u Toržoku. Naručeno još 140 aparata. Koristice se i na budućim desantnim brodovima klase „Mistral“, naručenim od strane Ruske ratne mornarice. |- | style="text-align:center;" |[[Mi-24]]<br />[[Mi-35]]|| [[Datoteka:Mi-24P NTW 3 92.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | borbeni transporni helikopter || style="text-align:center;" |Mi-24B<br />Mi-24PN<br />Mi-35 || style="text-align:center;" | 280+12 Mi-35M || |- | style="text-align:center;" |[[Mi-28]]|| || {{flag|Rusija}} || style="text-align:center;" | borbeni jurišni helikopter || style="text-align:center;" |Mi-28H || style="text-align:center;" | 89 || Očekuje se isporuka od oko 300 helikoptera ovog tipa do 2020. godine. |- | style="text-align:center;" |[[Mi-8]]<br />[[Mi-17]]|| [[Datoteka:Mi-8 Hip Roving Sands 99.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | transportni helikopter || style="text-align:center;" |Mi-8MTB-5<br />Mi-8AMTSx<br />Mi-17 || style="text-align:center;" | 520 || Od 2010. godine je u toku isporuka borbene verzije Mi-8AMTŠ. |- | style="text-align:center;" |[[Mi-26]]|| [[Datoteka:Mil Mi-26.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | teški transportni helikopter || style="text-align:center;" |Mi-26 || style="text-align:center;" | 35 || Naručena je proizvodnja 24 nova Mi-26, a 4 su već isporučena u toku 2011. godine u verziji Mi-26T2. |- | style="text-align:center;" |[[Kamov Ka-226]]|| [[Datoteka:Kamov Ka-226 MAKS 2005.jpg|centar|150px]] || {{flag|Rusija}} || style="text-align:center;" |transportni helikopter|| style="text-align:center;" |Ka-226T || style="text-align:center;" | 6 || Naručeno je 36 helikoptera ovog tipa do 2020. godine. |- | style="text-align:center;" |[[Kazan Ansat]]|| [[Datoteka:Kazan Ansat.jpg|centar|150px]] || {{flag|Rusija}} || style="text-align:center;" | trenažni helikopter || style="text-align:center;" |Ansat-U || style="text-align:center;" | 13+ || još 40 poručeno |- | style="text-align:center;" |[[Kamov Ka-29]]|| [[Datoteka:Kamov Ka-27PS.JPEG|centar|150px]] || {{flagcountry|SSSR}} || style="text-align:center;" | spasilački helikopter || style="text-align:center;" |Ka-29 || style="text-align:center;" | 21 || |- | style="text-align:center;" |[[Jakovljev Pčela]]|| [[Datoteka:Yakovlev Pchela NTW 2 93 2.jpg|centar|150px]] || {{flag|Rusija}} || style="text-align:center;" | Bespilotna letelica || style="text-align:center;" |Pčela-1T || style="text-align:center;" | nepoznato || |- | style="text-align:center;" |[[IAI Tragač]]|| [[Datoteka:IAI-Searcher2.jpg|centar|150px]] || {{flagcountry|IZR}} || style="text-align:center;" | Bespilotna letelica || style="text-align:center;" |Tragač-2 || style="text-align:center;" | nepoznato || |} Planirano je da se [[helikopter]]i vrate kao vid [[Kopnena vojska|kopnenih snaga]]. === U toku ispitivanja === Rusija ima nekoliko projekata za unapređenje i poboljšanje svoje avijacije. Neki projekti su u saradnji sa drugim državama. {| border="1" cellpadding="2" cellspacing="0" style="margin:auto;" |+'''Vazduhoplovstvo''' |- style="text-align:center; background:#add8e6;" || Vazduhoplov || Slika || Poreklo || Tip || Prvi let || Komentar |- | style="text-align:center;"|[[Suhoj PAK FA|Suhoj T-50]]|| [[Datoteka:Sukhoi T-50 Maksimov.jpg|150px]] || {{flag|Rusija}}<br />{{flagcountry|IND}}<br />[[Datoteka:Flag of Brazil.svg|levo|25px]] [[Brazil]] || Lovac || [[29. januar]] [[2010]]. || Početak proizvodnje očekuje se posle [[2013]]. godine. Ovo je prvi Ruski avion koji poseduje stelt tehnologiju. || |- | style="text-align:center;"|[[Suhoj Su-47]]|| [[Datoteka:S-37 3 - cropped.jpg|150px]] || {{flag|Rusija}} || Lovac || [[1997]]. || Početak proizvodnje nepoznat, proizvođač čeka veću zainteresovanost za ovaj avion.|| |- | style="text-align:center;"|[[Suhoj Su-49]]|| || {{flag|Rusija}} || Školsko-trenažni avion || [[2001]]. || Avion je prošao sva ispitivanja i pobedio je na konkursu u Rusiji kao osnovni avion vojnih pilota - kadeta. Očekuje se porudžbina. Trenutno postoje 2 prototipa. |} == Povezano == * [[Oružane snage Ruske Federacije]] * [[Vazduhoplovstvo]] * [[Sovjetsko ratno vazduhoplovstvo]] == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == {{Commonscat|Air force of Russia}} * [http://www.airforce.ru/content/ Nezvanični sajt Ruskog ratnog vazduhoplovstva] --> [[Kategorija:Ruska ratna avijacija| ]] [[Kategorija:Oružane snage Rusije|Avijacija]] [[Kategorija:Avijacija u Rusiji|Ratna]] [[Kategorija:Ratna avijacija po državama]] jm9qy0ptyq5mmi0ut7cez9cfxk3vmlf 0 4549302 42471760 42445394 2025-06-15T21:10:29Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 1 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471760 wikitext text/x-wiki '''Dubravko Lovrenović''', ([[Jajce]], [[30. august]] [[1956.]] – [[Sarajevo]], [[17. januar]] [[2017.]]), bio je bosanskohercegovački medievalista. Na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u [[Sarajevo|Sarajevu]] diplomirao je [[1979]]. godine. Na istom je fakultetu odbranio doktorat ''[[Ugarska]] i [[Bosna]] ([[1387]]-[[1463]])'' 18. decembra [[1999]]. godine. Na [[Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu|Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu]] prošao je sva univerzitetska zvanja. Redovni je profesor na oblasti Historija srednjeg vijeka. Zimski semestar [[2001]]/[[2002]]. godine proveo je kao gostujući profesor na američkom univerzitetu [[Yale]]. Godine [[2005]]. boravio je i kao stipendist na Centralno-evropskom univerzitetu u [[Budimpešta|Budimpešti]]. Bio je predsjednik odsjeka za historiju i prodekan za nastavu [[Filozofski fakultet u Sarajevu|Filozofskog fakulteta u Sarajevu]]. Objavio je veći broj knjiga i radova o srednjem vijeku u domaćim i stranim stručnim časopisima, kao i više desetina tekstova publicističkog tipa. Sudjelovao je na većem broju naučnih skupova. Urednik je brojnih izdanja knjiga, organizator naučnih skupova, voditelj i učesnik u radu u više naučnih projekata, recenzent brojnih izdanja, promotor brojnih publikacija i član više redakcija. Član je [[ANU BiH]], sekretar Odbora za historijske nauke pri [[ANU BiH]]. U sastavu je Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine i Komisije za saradnju sa [[UNESCO]]-m. Od [[2012]]. Član je [[Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije|Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije]]. Bio je i član je većeg broja udruženja i organizator pomaganja ugroženom stanovništvu na području BiH. Povremeno je politički aktivan. Od [[2001]]. do [[2003]]. godine bio je zamjenik ministra obrazovanja, znanosti, kulture i sporta u Vladi [[Federacija BiH|Federacije BiH]]. Široj javnosti je 2015. postao poznat kao očuh [[Mahir Rakovac|Mahira Rakovca]], učenika Međunarodne osnovne škole na Ilidži čije je [[samoubistvo]] potaknuto zlostavljanjem od strane vršnjaka, a što je izazvalo veliki skandal u Bosni i Hercegovini. == Predmeti interesovanja == Srednjovjekovna bosanska i evropska historija, s posebnim osvrtom na regiju Centralno-Istočne Evrope, Ugarsko-bosanski odnosi u srednjem vijeku, recepcija i tumačenje bosanskog srednjovjekovlja u novom vijeku i savremenom dobu, historijski mitovi i njihova upotreba, materijalna kultura (stećci prije svega). == Posebna izdanja == # Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006.[http://www.naklada-ljevak.hr/knjiga.asp?isbn=953-7035-09-3] # Povijest est magistra vitae, Rabic, Sarajevo 2008, 385. # Sirat ćuprija fra Ante Kneževića, Dobra knjiga,Sarajevo 2008. # Stećci : bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, 1.izdanje, Sarajevo 2009, 332. # Stećci : bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, 2. izdanje, Sarajevo 2010, 426. # Medieval tombstones : and graveyards of Bosnia and Hum, Rabic, 3.izdanje (na engleskom jeziku), Sarajevo 2010,426. # Bosanska kvadratura kruga, Dobra knjiga - Synopsis, Sarajevo - Zagreb, 2012, 495. # Stećci : bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Ljevak, 4. izdanje, Zagreb 2013, 452. == Članci, rasprave, prikazi i osvrti == #Cetinski knez Ivaniš Nelipčić u političkim previranjima u Dalmaciji krajem 14. i tokom prvih decenija 15. stoljeća, Prilozi Instituta za istoriju XXI/22, Sarajevo, 1986, 199-220. # Ostrovica i Skradin u mletačko-ugarskim ratovima za Dalmaciju (1409.-1420.), Historijski zbornik 39, Zagreb, 1986, 163-172. # Kako je bosanski vojvoda Sandalj Hranic došao u posjed Ostrovice i Skradina, Radovi 19, Zagreb, 1986, 231-236. # Da li je [[Jelena Nelipčić]] bila majka Balše Hercegovica, Istorijski zbornik 7, Banja Luka, 1986, 193-198. # Hrvoje Vukčić Hrvatinić i splitska komuna, Prilozi Instituta za istoriju XXII/23, Sarajevo, 1987, 37-45. # [[Jelena Nelipčić]], splitska vojvotkinja i bosanska kraljica, Radovi 20, Zagreb, 1987, 183-193. # Istočni Jadran u odnosima između Hrvoja Vukčića i Sandalja Hranića na prelazu iz XIV. u XV. stoljeće, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH 27, Sarajevo, 1987, 55-66. # Uticaj Ugarske na odnos Crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni, "Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291.-1991.", (zbornik radova), FTS, Samobor, 1994, 37-93. # Srednjovjekovna Evropa. Definiranje pojmova, utvrđivanje sadržaja, omeđivanje prostora, Radovi 27, Zagreb, 1994, 289-302. # Bosanski mitovi, Erasmvs 18, Zagreb, 1996, 26-37. # Bosansko-humski mramorovi – stećci, Bosna Franciscana V/7, Sarajevo, 1997, 94-139. # Na ishodištu srednjovjekovne bosanske etno-politogeneze, Bosna Franciscana VI/9, Sarajevo, 1998, 85-125. # Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije (Na trećem putu "monarhijske pobožnosti"), Bosna Franciscana V/8, Sarajevo, 1998, 156-193. # Proglašenje Bosne kraljevstvom (Pokušaj revalorizacije), Forum Bosnae 3-4, Sarajevo, 1999, 227-287. # Srednjovjekovna Bosna i srednjoeuropska kultura (Prožimanja i akulturacija), Forum Bosnae 5, Sarajevo, 1999, 177-206. # Vitez, herceg i pataren (Ideološki stereotipi i životna stvarnost), Forum Bosnae 7-8, Sarajevo, 2000, 257-294; “Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti Fra Anđela Zvizdovića”, FTS-Franjevački samostan Fojnica, Sarajevo-Fojnica, 2000, 21-59. # Hrvoje Vukčić Hrvatinić i srednjodalmatinske komune (1398.-1413.), Zbornik radova ''Jajce 1396-1996'', Jajce, 2002, 31-51. # Tri etnonacionalna pogleda u bosansko srednjovjekovlje, Forum Bosnae, 18, Sarajevo, 2002. # Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje, Bosna Franciscana XII/21, Sarajevo, 2004, 172-202. # Središte bez središta (povratak iz unutrašnjeg izgnanstva), Status 3, Mostar, 2004, 95-97. # Modeli ideološkog isključivanja: Ugarska i Bosna kao ideološki protivnici na osnovu različitih konfesija kršćanstva, Prilozi Instituta za istoriju 33, Sarajevo, 2004, 9-57. # Bošnjačka recepcija bosanskog srednjovjekovlja, Zeničke sveske – Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, br. 02/05, Zenica, decembar 2005, 241-290. # Duž balkanskih historiografskih transverzala, Zeničke sveske – Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, br. 03/06, Zenica, 2006, 11-20. # O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali(o) bogumilski mit), Status 10, Mostar, 2006, 256-286. # Krist i donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske – II. – (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola), “Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004)”, Zbornik radova sa Znanstvenog skupa, Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004), Sarajevo, 15. i 16. listopada 2004. (Predgovor: Marko Karamatić), Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo 2008, 17-54. # Ugarsko-bosanski odnsoi i konfesionalna povijest srednjovjekovne Bosne u djelu Lajosa Thallóczya, Bosna franciscana XVI/29, Sarajevo 2008, 77-89. # Profani teror – sveta retorika. (Kako je bosanski vojvoda Radosav Pavlović postao opaki pataren, bič katoličke vjere), Bosna franciscana XVII/31, Sarajevo 2009, 129-187. # Profani teror - Sveta retorika (Kako je bosanski vojvoda Radosav Pavlović postao opaki pataren, bič katoličke vjere), Spomenica akademika Marka Šunjića (1927-1998), Filozofski fakultet, Sarajevo 2010, 103-160. # Translatio sedis i uspostava novog konfesionalnog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni - I, Franjevački samostan u Gučoj Gori, Zbornik radova sa znantvenog skupa u povodu 150. obljetnice samostana u Gučoj Gori održanog 25. i 26. rujna 2009. u Gučoj Gori, Guča Gora - Sarajevo 2010, 113-125. # Bosanski Jeremija u novom izdanju: uz reprint izdanje Kratke povijesti kralja bosanskih (Dubrovnik, 1884, 1886, 1887) fra Antuna Kneževića, Bosna franciscana XVII/30, Sarajevo 2009, 241-251. # Јелена Мргић, Северна Бoсна 13 – 16. век, Посебна издања, књига 55, Историјски институт, Београд, 2008., Bosna franciscana XVII/31, Sarajevo 2009, 356-361. == Literatura == * [[Adnan Buturović]], Tragedija Bosne jeste što se historijska svijest izražava kao mitska svijest!, (Intervju: Dr. Dubravko Lovrenović), Slobodna Bosna IV/105, Sarajevo 1998, 38-39, 46. * [[Nerzuk Ćurak ]], Intervju Dana: Dubravko Lovrenović, Dani 74, Sarajevo 27. 04. 1998, 8-12. * [[Marko Hrskanović]], Prof. Dubravko Lovrenović, “Marko Hrskanović, Odgojitelji, profesori i studenti Vrhbosanske bogoslovije Travnik-Sarajevo 1890.-1990., ‘Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990. Zbornik radova znanstvenog simpozija održanog u Sarajevu 3. i 4. srpnja 1991. godine prigodom obilježavanja stote obljetnice postojanja Bogoslovije”, SV 5, Sarajevo-Bol 1993, 456. * [[Ivan Lučić]], U traženju izgubljene domovine (Interview), Matica 50/8, Zagreb 2000., 28-30. * [[Lejla Sarajlić]], Interview: Dubravko Lovrenović, povjesničar, Krijesnica VI/16-17, Zenica 1999, 4-9. * [[Angelina Šimić]], Refleksije istorije (Bosna u europskom srednjem vijeku na “Napretkovoj” tribini, Dubravko Lovrenović), Oslobođenje 51/16530, Sarajevo 12.6. 1994, 10. * ... Dubravko Lovrenović, “Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Spomenica (1950-1980)”, FF, Sarajevo 1980, 42. * ... Vlada Federacije nikada ništa nije uradila da se stećci u Radimlji zaštite! (Dubravko Lovrenović), Slobodna Bosna VI/191, Sarajevo 2000, 66. == Vanjske veze == *[https://www.scribd.com/doc/115231599/Na-Klizistu-Povjesti-Lovrenovic Dubravko Lovrenović: Na klizištu povijesti]{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} *[https://www.scribd.com/doc/120779207/DUBRAVKO-LOVRENOVIĆ-Stećci Dubravko Lovrenović: Stećci- bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka]{{Dead link|date=September 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} *[http://www.zemuzej.ba/zesveske/04_06/0406_4_1.htm Prikaz knjige "Na klizištu povijesti"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20070928132149/http://www.zemuzej.ba/zesveske/04_06/0406_4_1.htm |date=2007-09-28 }} *[https://www.academia.edu/1511637/Book_review_Dubravko_Lovrenovi%C4%87_Ste%C4%87ci_Bosansko_i_humsko_mramorje_srednjeg_vijeka_Rabic_Sarajevo_2009_312._str._Enes_Dedi%C4%87_ Prikaz knjige "Stecci - Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20240603100355/https://www.academia.edu/1511637/Book_review_Dubravko_Lovrenovi%C4%87_Ste%C4%87ci_Bosansko_i_humsko_mramorje_srednjeg_vijeka_Rabic_Sarajevo_2009_312._str._Enes_Dedi%C4%87_ |date=2024-06-03 }} *[https://www.academia.edu/2626597/Book_review_Dubravko_Lovrenovi%C4%87_Bosanska_kvadratura_kruga_Dobra_knjiga-_Synopsis_Sarajevo-_Zagreb_2012_496_str._Enes_Dedi%C4%87_ "Bosanska kvadratura kruga"] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20240606143441/https://www.academia.edu/2626597/Book_review_Dubravko_Lovrenovi%C4%87_Bosanska_kvadratura_kruga_Dobra_knjiga-_Synopsis_Sarajevo-_Zagreb_2012_496_str._Enes_Dedi%C4%87_ |date=2024-06-06 }} {{Lifetime|1956|2017|Lovrenović, Dubravko}} [[Kategorija:Bosanskohercegovački historičari]] [[Kategorija:Biografije, Jajce]] [[Kategorija:Članovi ANUBiH]] [[Kategorija:Stećci]] l13tpaxc1b6tdhf48vomxwxobyvlscl 0 4551579 42471794 42401949 2025-06-16T07:22:36Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471794 wikitext text/x-wiki {{Infokutija umjetnik |ime = Ferdinand Fellner |pokret = [[Historicizam]] |slika = Ferdinand_Fellner_jr.jpg |širina_slike= 260px |opis = |datum_rođenja= [[19. april]] [[1847]]., [[Beč]], [[Austro-Ugarska]] |datum_smrti= [[22. mart]] [[1916]]., [[Beč]], [[Austro-Ugarska]] |polje = [[arhitektura]] |praksa = [[Biro Fellner & Helmer]] |uticaj_na= |uticaj_od= |djela = Stadttheater, Beč<br>Volkstheater, Beč<br>Konzerthaus, Ravensburg<br>Konzerthaus, Beč }} '''Ferdinand Fellner''' (mlađi) ([[Beč]], [[19. april]] [[1847]]. - [[Beč]], [[22. mart]] [[1916]].) bio je [[Austrija|austrijski]] [[arhitekt]].<ref name=aaa>{{cite web | url =http://austria-forum.org/af/Wissenssammlungen/Biographien/Fellner%2C_Ferdinand%2C_d_J%C3%BCngere | title =''Fellner, Ferdinand, d. Jüngere'' | accessdate =08. 02. 2016. | language=njemački | publisher=Austria-Forum}}</ref> == Biografija == Ferdinand Fellner je rođen kao sin graditelja i [[arhitekt]]a ''Ferdinanda Fellnera (starijeg)''. Studirao je na [[beč]]koj ''Technischen Hochschule'', ali je studij prekinuo i počeo raditi u očevu ateljeu.<ref name=aaa/> Ferdinand je [[1870]]. napravio je svoj prvi samostalni projekt za teatarsku zgradu ''Interimstheater'' u [[Brno|Brnu]]. [[datoteka:Ronacher Aug 2006 037.jpg|thumb|left|Teatar ''Etablissement Ronacher'' u Beču]]. Nakon očeve smrti, vodio je njegov atelier i započete poslove poput [[beč]]kog ''Stadttheatra'', koji je [[1884]]. izgorio. Ferdinand je [[1873.]] osnovao je sa svojim školskim drugom [[Hermann Helmer|Hermannom Helmerom]] zajednički arhitektonski biro [[Biro Fellner & Helmer|Büro Fellner & Helmer]]<ref name=aaa/>, koji je postao najznačajniji projektantski studio za [[teatar]]ske zgrade (i druge zgrade javnog značaja) u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj monarhiji]]. Uspjehu biroa umnogome je pomoglo Felnerovo prijateljstvo sa ''Heinrichom Laubeom'' kasnijim direktorom bečkog ''[[Burgtheater|Burgtheatra]]''. Uvijek je angažirao najpoznatije umjetnike za opremu [[enterijer]]a, poput [[Gustav Klimt|Gustava Klimta]]. Njegov najpoznatiji samostalni rad je bečki ''Volkstheater'', od arhitekture se odmakao kad je [[1903]]. postao je šef [[Austro-Ugarska|k.u.k.]] Višeg ureda za planiranje. ''Ferdinad Fellner'' je za [[Hrvatska|Hrvatsku]] značajan jer je zajedno sa svojim partnerom [[Hermann Helmer|Helmerom]] napravio najznačajnije teatarske zgrade u [[Zagreb]]u, [[Rijeka|Rijeci]] i [[Varaždin]]u. [[datoteka:Odessa_theatre.jpg|thumb|280px|right|[[Teatar]] u Odesi]] == Lista značajnijih projekata == * Stadttheater, [[Beč]] (1884.) odnosno pregradnja iste zgrade u teatar ''Etablissement Ronacher'' (Ronacher Theater), (1888.) * Volkstheater, [[Beč]] (1873. - 1893.) * Univerzitetski opservatorij, [[Beč]] (1874. - 1878.) * Robna kuća Thonet, [[Beč]] (1884.) * Groblje Margaretenhof, [[Beč]] (1885.) * Stephaniewarte, na brdu [[Kahlenberg]], [[Beč]] (1887.) * Konzerthaus, [[Ravensburg]] (1896. - 1897.) * Schauspielhaus, [[Hamburg]] (otvoren 1900.) * Glavna fasada teatra, Theater an der Wien, [[Beč]] (1902.) * Konzerthaus, [[Beč]] (1913.) * Hessisches Staatstheater, [[Wiesbaden]] (1894.) :* Za zajedničke projekte koje je ''Fellner'' napravio sa svojim partnerom ''Helmerom'' pogledajte: [[Biro Fellner & Helmer]] == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == * [http://www.azw.at/www.architektenlexikon.at/de/126.htm O Ferdinandu Fellneru (mlađem) na stranicama bečkog arhitektonskog leksikona] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20061004011243/http://www.azw.at/www.architektenlexikon.at/de/126.htm |date=2006-10-04 }}(de icon) * [http://geschichte.landesmuseum.net/index.asp?contenturl=http://geschichte.landesmuseum.net/personen/personendetail.asp___id=-1352864857 O Ferdinandu Fellneru na donjoaustrijskom leksikonu] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230415163623/https://www.best-istanbul-hotels.com/de/landesmuseumnet/ |date=2023-04-15 }}(de icon) * [http://www.andreas-praefcke.de/carthalia/list_fellner_helmer.html Popis teatara koju su podignuli Fellner & Helmer] (en icon) {{Lifetime|1847|1916|Fellner, Ferdinand}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Austrijski arhitekti|Fellner, Ferdinand]] szteh6aibwip4ei1yjobp2t9u821uig 0 4554130 42471816 41555384 2025-06-16T11:38:44Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471816 wikitext text/x-wiki {{Infookvir glazbenik | Ime = František Sláma | Img = | Img_capt = | Img_size = | Landscape = | Background = instrumentalist | Rodno_ime = | Pseudonim = | Rođenje = [[19. studenog]] [[1923.]] | Smrt = [[5. svibnja]] [[2004.]] | Instrument = | Žanr = [[klasična glazba]] <br> [[komorna glazba]] | Zanimanje = | Djelatno_razdoblje = [[1946.]] - [[1997.]] | Producentska_kuća = | Angažman = [[Češka filharmonija]] <br> [[Češki radio]] | URL = | nagrade = | Značajni instrumenti = [[violončelo]], [[viola]] }} '''František Sláma''' (Herálec, [[Moravska]], [[19. studenog]] [[1923.]] - [[Říčany]], [[5. svibnja]] [[2004.]]) bio je poznati češki [[viola|violist]] i [[violončelo|violončelist]] na području [[klasična glazba|klasične]] i [[komorna glazba|komorne glazbe]]. == Biografija == === Muzička karijera === Sláma je rođen [[19. studenog]] [[1923.]] u mjestu Herálec, podno Bohemijsko-moravskog visočja. Do svoje osamnaeste godine radio je u [[kamenolom]]u, kada nakon susreta sa glazbenim predagogom [[Karel Pravoslav Sádlo|Karelom Pravoslavom Sádlom]], odlučuje promijeniti svoj život. U želji da postane glazbenik podupro ga je i sam Sádlo, koji ga je [[1941.]] godine upisao na [[Praški konzervatorij]]. Tamo je do [[1948.]] učio je [[violončelo]] u klasi svoga upisatelja i [[komorna glazba|komornu glazbu]] kod [[profesor]]a [[Václav Talich|Václava Talicha]]. Od [[1948.]] do [[1952.]] svoje glazbeno [[obrazovanje]] nastavio je na [[Glazbena akademija u Pragu|Glazbenoj akademiji u Pragu]]. Za to vrijeme več je bio član Češke filharmonije, u kojoj je svirao sve do [[1981.]] Poznati [[dirigent]] [[Václav Talich]] ohrabrio ga je, zajedno s [[Milan Munclinger|Milanom Munclingerom]], da iskoristi svoj entuzijazam za komornu glazbu i da se okuša i u vođenju komornih orkestara, što je sljedećih 45 godina Sláma i radio. [[1946.]] bio je osnivatelj ''Talichovog komornog orkestra''. Od [[1953.]] do [[1976.]] svirao [[Viola|violu da gambu]] u komornom sastavu ''Pro Arte Antiqua'', koji je izvodio djela [[Srednji vijek|srednjovjekovne]] i [[renesansa|renesansne]] glazbe. Istovremeno, 1954. postaje član baroknog ansambla Ars Redidiva, koji se zalagao za popularizaciju [[barokna glazba|barokne glazbe]] (po uzoru na njega nastao je i [[Hrvatski barokni ansambl]]), a u njemu je sivrao sve do [[1997.]] godine. S navedenim ansamblima Sláma je osvojio i brojne nagrade, ali i premijerno izvodio suvremene skladbe (npr. Ilja Hurník, '' Sonata da camera'' i Jan Tausinger, ''Evocations''). === Pedagogija i publicistika === Od [[1970-ih]] bio je profesor na Praškom konzervatoriju. Napisao je nekoliko knjiga i mnoštvo članaka o tadašnjim češkim [[Glazbenik|glazbenim umjetnicima]]. Surađivao je i s [[Češki radio|Češki radijom]], gdje je bio suradnik na glazbenim emisijama. [[2001.]] objavio je knjigu ''Z Herálce do Šangrilá a zase nazpátek'' ([[hrvatski|hrv.]] ''Od Heralec do Shangrila i ponovno nazad'') u kojoj opisuje zbivanja na češkoj glazbenoj sceni od [[1940-ih]] sve do [[1990-ih]]. U knjizi je opisao ili spomenuo brojne [[skladatelj]]e, [[dirigent]]e i [[pedagog]]e, ukjlučujući i [[Václav Talich|Václava Talicha]], [[John Barbirolli|Johna Barbirollia]], [[André Cluytens|Andréa Cluytensa]], [[Herbert von Karajan|Herberta von Karajana]], [[Erich Kleiber|Ericha Kleibera]], [[Otto Klemperer|Otta Klemperera]], [[Rafael Kubelík|Rafaela Kubelíka]], [[Charles Mackerras|Charlesa Mackerrasa]], [[Lovro pl. Matačić|Lovru pl. Matačića]], [[Antonio Pedrotti|Antonia Pedrottia]], [[Gennady Rozhdestvensky|Rozhdestvensky]], [[Wolfgang Sawallisch|Wolfganga Sawallischa]], [[Leopold Stokowski|Leopolda Stokowskog]] i mnoge druge. Svoj arhiv, u kojem se nalazi 5000 [[negativ]]a [[fotografija]] i više od 150 sati zvučnih zapisa i snimaka Talicha, Munclingera, Ars Redidive i drugih čeških glazbenika, darovao je Češkom glazbenom muzeju. == Literatura == * {{cs icon}} Koláčková, Ivetta, "František Sláma", Galerija Rudolfinum, Prag (Česká filharmonie) br. 4 (1), str. 47., 2004.-2005. * {{cs icon}} Vašatová, Jana, "Filharmonikové v souboru Ars rediviva (Ars Rediviva's 50th anniversary)". Galerija Rudolfinum, Prag (Česká filharmonie) br. 1 (1), str. 33-34, 2001.-2002. * {{engl}} Tyler, Sean, ''International Who's Who in Music and Musicians'', šesnaesto izdanje, [[Cambridge]]: IBC, 1998. * {{fra icon}} Pâris, Alain; Jean-Yves Bras; Pierre Breton, ''Dictionnaire des interprètes et de l´interprétation musicale au XX siècle'', 1995., Pariz: Laffont. {{ISBN|2-221-08064-5}}. * {{cz icon}} ''Československý hudební slovník osob a institucí'', II. svezak, Prag, State Music Publishing. 1965. * {{cz icon}} Kozák, Jan (1964), ''Českoslovenští hudební umělci a komorní soubory'', Prag: State Music Publishing, str. 427, 454, 479. == Vanjske veze == * {{engl}} [http://www.frantisekslama.com/en/ František Sláma - arhiv] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20180227232436/http://www.frantisekslama.com/en/ |date=2018-02-27 }} * {{engl}} [http://www.frantisekslama.com/en/ars-rediviva-discography Ars Rediviva - diskografija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160304030502/http://www.frantisekslama.com/en/ars-rediviva-discography |date=2016-03-04 }} * {{cs icon}} [http://www2.rozhlas.cz/archivy/index.php?query=&naz=&aut=&int=Franti%B9ek+Sl%E1ma&dat_od=&dat_do=&poc_na_str=20 Češki radio: František Sláma - zvućni zapisi] * {{cs icon}} [http://www2.rozhlas.cz/archivy/index.php?query=&naz=&aut=&int=Ars+Rediviva&dat_od=&dat_do=&poc_na_str=20 Češki radio: Ars Rediviva - snimke] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110718030032/http://www2.rozhlas.cz/archivy/index.php?query=&naz=&aut=&int=Ars+Rediviva&dat_od=&dat_do=&poc_na_str=20 |date=2011-07-18 }} * {{engl}} [http://www.worldcatlibraries.org/search?q=Franti%C5%A1ek+Sl%C3%A1ma&fq=s0%3A40000000&qt=facet_s0%3A WorldCat Libraries] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20210218032333/https://www.worldcat.org/search?q=Franti%C5%A1ek+Sl%C3%A1ma&fq=s0%3A40000000&qt=facet_s0%3A |date=2021-02-18 }} {{Lifetime|1923|2004|Sláma, František}} [[Kategorija:Češki muzičari]] [[Kategorija:Violončelisti]] 99yriso9ny2i2yj74ic5qt6oh7oevfg 0 4561591 42471771 42320928 2025-06-15T23:26:41Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471771 wikitext text/x-wiki {{Politički vođa |ime=Edvard Beneš |datum rođenja=[[28. svibnja]] [[1884.]] |mjesto rođenja={{flagicon|ČEŠ}} [[Kožlany]], [[Češka]]<br>{{small|(tada {{flag|Austro-Ugarska}})}} |datum smrti=[[3. rujna]] [[1948.]] |mjesto smrti={{flagicon|ČEŠ}} [[Sezimovo Ústí]], [[Češka]]<br>{{small|(tada {{flag|Čehoslovačka}})}} |malaslika= |opis male slike= |slika=Edvard Beneš.jpg |veličina= |opis slike= |podpredsjednik= |podpremijer= |zamjenik= |stranka=[[Češka nacionalna socijalna partija|ČSNS]] |potpis=Edvard Beneš podpis.jpg |supruga=[[Hana Benešová]] |zanimanje=pravnik |fusnote= |položaj = 2. [[predsjednik Čehoslovačke]] |mandat_start = [[18. prosinca]] [[1935.]] |mandat_kraj = [[5. listopada]] [[1938.]] |podpredsjednik = |podpremijer = |zamjenik = |premijer1 = |predsjednik1 = |prethodnik = [[Tomáš Masaryk]] |nasljednik = [[Emil Hácha]] |čin2 = 4. [[predsjednik Čehoslovačke]] |mandat_start2 = [[2. travnja]] [[1945.]] |mandat_kraj2 = [[7. lipnja]] [[1948.]] |podpredsjednik2 = |podpremijer2 = |zamjenik2 = |premijer2 = |predsjednik = |prethodnik2 = [[Emil Hácha]] |nasljednik2 = [[Klement Gottwald]] |čin3 = 4. [[premijer Čehoslovačke]] |mandat_start3 = [[26. rujna]] [[1921.]] |mandat_kraj3 = [[7. listopada]] [[1922.]] |podpredsjednik3 = |podpremijer3 = |zamjenik3 = |premijer3 = |predsjednik3 = [[Tomáš Masaryk]] |prethodnik3 = [[Jan Černý]] |nasljednik3 = [[Antonín Švehla]] |čin4 = [[Predsjednik Čehoslovačke]] (u egzilu) |mandat_start4 = [[listopad]] [[1939.]] |mandat_kraj4 = [[2. travnja]] [[1945.]] |podpredsjednik4 = |podpremijer4 = |zamjenik4 = |premijer4 = [[Jan Šrámek]] |predsjednik4 = |nasljednik4 = ''ukinuta vlada u egzilu'' |prethodnik4 = ''formirana vlada u egzilu'' |čin5 = [[Ministar vanjskih poslova (Čehoslovačka)|Ministar vanjskih poslova Čehoslovačke]] |mandat_start5 = [[14. studenog]] [[1918.]] |mandat_kraj5 = [[18. prosinca]] [[1935.]] |podpredsjednik5 = |podpremijer5 = |zamjenik5 = |premijer5 = |predsjednik5 = |prethodnik5 = ''pozicija formirana'' |nasljednik5 = [[Milan Hodža]] |vjera= }} '''Edvard Beneš''' ({{IPA-cs|ˈɛdvard ˈbɛnɛʃ|-|Cs-Edvard Benes.ogg}}; [[Kožlany]], [[28. svibnja]] [[1884.]] – [[Sezimovo Ústí]], [[3. rujna]] [[1948.]]) je bio [[češka|češki]] političar koji je u dva navrata ([[1935.]] – [[1938.]]; [[1945.]] – [[1948.]]) obnašao dužnost [[Predsjednik Čehoslovačke|predsjednika Čehoslovačke]], a od [[1921.]] do [[1922.]] godine je bio i [[premijer Čehoslovačke|premijer]]; od [[1918.]] do [[1935.]] je bio i ministar vanjskih poslova te jedan od najznačajnijih političara i diplomata u historiji Čehoslovačke. Za vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] i [[njemačka okupacija Čehoslovačke|njemačke okupacije]], Beneš je bio međunarodno priznati predsjednik Čehoslovačke u egzilu u [[London]]u, odakle je bio jedan od glavnih vođa čehoslovačkog pokreta otpora. Za života je bio član [[Češka nacionalna socijalna partija|Češke nacionalne socijalne partije]]. ==Mladi život i obrazovanje== Edvard Beneš rođen je [[28. svibnja]] [[1884.]] godine u seoskoj obitelji u mjestu [[Kožlany]], u tadašnjoj [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj Monarhiji]], kao '''Eduard Beneš'''. Nadimak u djetinjstvu bio mu je Edek, a kasnije je promijenio ime u Edvard. Po rođenju, Edvard je bio deseto i najmlađe dijete [[Matěj Beneš|Matěja Beneša]] ([[1843.]] – [[1910.]]) i njegove supruge Anny, rođ. Petronily ([[1840.]] – [[1909.]]). Jedan od njegove braće bio je i [[Vojta Beneš]], kasniji čehoslovački političar, dok je sin drugog brata, Václava, bio Bohuš Beneš, čehoslovački diplomat. Većinu svog djetinjstva, Beneš je proveo u [[Prag]]u, u četvrti [[Vinohrady]], gdje je od [[1896.]] godine pohađao klasičnu gimnaziju. U tom je periodu stanovao s obitelji Oličovy, preko koje se sprijateljio s Annom Vlčkovom, koja će kasnije promijeniti ime u [[Hana Benešová|Hana Vlčková]]. Nakon maturiranja, upisao je Filozofski fakultet na [[Karlov univerzitet u Pragu|Karlovom univerzitetu]], a već [[1904.]] godine odlazi u [[Pariz]], gdje nastavlja studije na [[Sorbonne|Sorbonni]] i [[Sciences Po|Slobodnoj školi političkih znanosti]] (današnjoj Sciences Po). Tokom [[1906.]], boraveći još uvijek u [[Pariz]]u, zaručio se Hanom Vlčkovom i promijenio svoje ime u Edvard.<ref>[http://zpravy.idnes.cz/hana-benesova-skutecna-dama-kterou-zboznovali-f4b-/domaci.asp?c=A080128_093003_zajimavosti_adb Článek o Haně Benešové na iDnes.cz]</ref> Sljedeće godine odlazi na studij u [[London]] i [[Berlin]], da bi se vratio u [[Francuska|Francusku]], u [[Dijon]], gdje je [[1908.]] godine doktorirao na temu "Austrijski problem i češko pitanje. Studija političke borbe slavenskih naroda u Austriji". Međutim, kako praško sveučilište nije priznalo njegov doktorat, Beneš je morao polagati dodatne ispite i napisati novu doktorsku disertaciju ("Nastanak i evolucija modernog političkog individualizma") kako bi stekao status doktora nauka u matičnoj zemlji; to je ostvario [[1909.]] godine. Tokom iste godine, u siječnju, umrla mu je majka, a Beneš se krajem godine oženio Hanom u [[Crkva sv. Ludmile|crkvi sv. Ludmile]] u praškoj četvrti Vinohrady.<ref>[http://amp.bach.cz/pragapublica/permalink?xid=35F9846ABF044C84AFFF3A52F4C2A6F3&scan=95 Matriční záznam o sňatku] ve farnosti Královské Vinohrady - Sv. Ludmily; někdy se uvádí také chybné datum 10. prosince, např.: http://zpravy.idnes.cz/hana-benesova-skutecna-dama-kterou-zboznovali-f4b-/domaci.aspx?c=A080128_093003_zajimavosti_adb</ref> Te se godine zaposlio kao predavač na Praškoj trgovačkoj akademiji, pokušavši istovremeno studirati pravo (prvo na češkom, a onda i na njemačkom sveučilištu), koje, međutim, nikada nije završio; godine [[1945.]] će, istina, dobiti počasni doktorat iz prava. Nakon trogodišnje [[habilitacija|habilitacije]], Beneš je [[1912.]] godine postao profesor [[sociologija|sociologije]] pri Karlovom univerzitetu, međutim je držao svoja predavanja na različitim lokacijama u gradu jer češki dio Karlovog univerziteta nije imao vlastite prostorije za vrijeme Austro-Ugarske. U tom je periodu bio aktivan i u [[Izviđači|izviđačkom]] pokretu.<ref>{{cite web|title=Skauting »Historie|work=[[Junák|Junák - svaz skautů a skautek ČR]]|language=Czech|url=http://verejnost.skaut.cz/skauting/historie/|accessdate=23 September 2007|archive-date=2007-04-25|archive-url=https://web.archive.org/web/20070425032546/http://verejnost.skaut.cz/skauting/historie/}}</ref> ==Beneš u Prvom svjetskom ratu== [[File:Versailleská smlouva.jpg|thumb|320px|left|[[Čehoslovačka|Čehoslovačku]] su na [[Pariška mirovna konferencija (1919)|Pariškoj mirovnoj konferenciji]] predstavljali premijer [[Karel Kramář]] i Edvard Beneš. Na ovoj fotografiji se mogu vidjeti kako sjede jedan pored drugog (Kramář lijevo, Beneš desno) ispred velikog prozora s lijeve strane, okrenuti prema fotografu.]] Kada je [[1914.]] godine izbio [[Prvi svjetski rat]], Beneš je bio jedan od glavnih zagovornika češke nezavisnosti. Zajedno sa skupinom istomišljenika, osnovao je antiaustrijsku skupinu ''[[Česká maffie]]'' (ili samo ''Maffie''), čiji je cilj bio izboriti nezavisnost Češke od [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]. Aktivnost u toj skupini omogućila mu je ostvarivanje kontakta s [[Tomáš Garrigue Masaryk|Tomášom Masarykom]], koji je u to vrijeme boravio u [[Švicarska|Švicarskoj]]. Dana [[1. rujna]] [[1915.]] godine, Beneš odlazi u [[Pariz]], odakle se s Masarykom i [[Slovaci|Slovakom]] [[Milan Rastislav Štefánik|Milanom Rastislavom Štefánikom]] bori za nacionalnu samostalnost Čeha i Slovaka te raspad Austro-Ugarske. Iako je Beneš bio najmlađi među trojicom vođa u pokretu, imao je veliko iskustvo koje je stekao tokom ranijeg boravka u [[Francuska|Francuskoj]], [[UK|Britaniji]] i [[Njemačka|Njemačkoj]]. Upravo će se te vanjskopolitičke veze, pogotovo s Masarykove strane, pokazati ključnima u realiziranju planova za nezavisnost "čehoslovačkog naroda". Tu su se posebno važnima pokazali posjeti [[SAD|Sjedinjenim Državama]] i [[Rusija|Rusiji]], koje su imale i veće znanje i veći utjecaj po pitanju globalne političke situacije. Beneš će dobar dio svog kasnijeg političkog djelovanja posvetiti upravo vanjskoj politici. Što se Benešovog djelovanja u Parizu tiče, ono je bilo prilično raznovrsno; uspio je organizirati antiaustrijsku skupinu te uspostaviti komunikaciju s ''Maffijom'' u Češkoj. Uz to, na [[Sorbonne]]i je održao seriju predavanja o [[panslavizam|panslavizmu]] te je predstavljao čehoslovački politički program u nizu francuskih novina. Tokom [[1916.]], sudjelovao je u osnivanju [[Čehoslovačko nacionalno vijeće (1918)|Čehoslovačkog nacionalnog vijeća]] te je postao njegov glavni tajnik. Zajedno sa Štefánikom, tokom proljeća [[1917.]], uspio je pridobiti potporu [[Antanta|Antante]] za osnivanje [[Čehoslovačka legija|Čehoslovačke legije]] te nekoliko samostalnih vojnih jedinica u [[Francuska|Francuskoj]], [[Rusija|Rusiji]] i [[Italija|Italiji]], koje su ravnopravno sudjelovale u bitkama [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Najveći rezultat Benešovih diplomatskih napora bilo je priznavanje Čehoslovačkog nacionalnog vijeća kao legitimnog predstavnika [[Prva Čehoslovačka Republika|buduće čehoslovačke države]] od strane zemalja [[Antanta|Antante]]. To je omogućilo Čehoslovačkoj da sudjeluje kao predstavnica na [[Pariška mirovna konferencija (1919)|Pariškoj mirovnoj konferenciji]] povodom potpisivanja [[Versajski sporazum|Versajskog sporazuma]]. Čehoslovačku su na konferenciji predstavljali upravo Beneš i premijer [[Karel Kramář]]. ==Čehoslovački period== Dana [[28. listopada]] [[1918.]] godine, netom prije službenog završetka [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], [[Čehoslovačka]] je proglasila nezavisnost od [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske Monarhije]], koja se ubrzo i raspala. Nova europska republika ubrzo je priznata od strane međunarodne zajednice, a na njezinom čelu se, kao predsjednik, nalazio [[Tomáš Garrigue Masaryk]], glavni zagovornik čehoslovačke nezavisnosti prije rata. Tokom prva tri desetljeća čehoslovačke historije, Edvard Beneš je, kao nositelj različitih funkcija, odigrao ključnu ulogu u njezinom razvoju te je, također, bio jedna od važnijih figura na globalnoj političkoj sceni. ===Prva Republika=== [[File:Edvard Beneš 1919.jpg|220px|thumb|left|Edvard Beneš kao ministar vanjskih poslova [[1919.]] godine.]] Dana [[14. studenog]] [[1918.]] godine, Edvard Beneš je preuzeo funkciju [[Ministarstvo vanjskih poslova (Čehoslovačka)|ministra vanjskih poslova]] u prvoj vladi [[Čehoslovačka|Čehoslovačke]], koju je predvodio [[Karel Kramář]]. S obzirom na svoje bogato vanjskopolitičko iskustvo te međunarodno zalaganje za priznanje Čehoslovačke, Beneš je praktički bio logičan izbor. U to vrijeme još uvijek u [[Francuska|Francuskoj]] na [[Pariška mirovna konferencija (1919)|mirovnoj konferenciji]], Beneš se u novu domovinu vratio u rujnu [[1919.]] godine, nakon što su u [[Pariz]]u definirane granice. Tokom pregovora o sporazumu s [[Mađarska|Mađarskom]], Čehoslovačku je predstavljao [[Štefan Osuský]], koji je uspješno ispregovarao [[ugovor iz Trianona]]. Beneš će funkciju ministra vanjskih poslova držati neprekinuto sve do [[18. prosinca]] [[1935.]], kada je postao predsjednik, što će ga učiniti najdugovječnijim čehoslovačkim ministrom vanjskih poslova s mandatom u ukupnom trajanju od 6,230 dana. Njegovo vanjskopolitičko djelovanje bilo je izrazito plodno i raznovrsno. Tokom [[1920.]] godine, bio je jedan od osnivača [[Liga naroda|Lige naroda]], član čijeg je Vijeća bio od [[1923.]] do [[1927.]] godine, odnosno predsjednik čijeg je Odbora bio od [[1927.]] do [[1928.]] godine. Njegovo zalaganje za formiranje mirovnog sustava u Europi dovelo je do formiranja [[Mala Antanta|Male Antante]] [[1921.]] godine, zajedno s [[Rumunjska|Rumunjskom]] i [[Kraljevina SHS|Kraljevinom SHS]] i uz [[Francuska|francusku]] podršku. Kao dio te kolektivne mirovne politike, Beneš je sklopio i sporazum s Francuskom [[1924.]] godine. Sudjelovao je i na brojnim međunarodnim konferencijama, među kojima su one u [[Genovska konferencija|Genovi]] (o ekonomskim problemima, [[1922.]]), [[Ugovori iz Locarna|Locarnu]] (o poslijeratnim odnosima, [[1925.]]), [[Youngov plan|Den Haagu]] (o njemačkim reparacijama, [[1930.]]) i [[Konferencija u Lausannei (1932)|Lausannei]] (o reparacijama, [[1932.]]). Njegov unutarnjopolitički život bio je također prilično buran. Godine [[1919.]] prvi put je izabran u parlament, gdje je bio do [[1926.]] godine. Kasnije će biti izabran još [[1929.]] pa do [[1935.]] godine. Iako isprva nezavisan, [[1923.]] godine se pridružio [[Češka nacionalna socijalna partija|Češkoj nacionalnoj socijalnoj partiji]] (koja, unatoč sličnom nazivu, nije imala nikakve veze s [[NSDAP]]-om ili [[nacizam|nacizmom]]), čiji je predsjednik bio do [[1935.]] godine. Beneš je predsjednik stranke bio tek formalno, dok je tu dužnost stvarno obnašao [[Václav Klofáč]]. Beneš je stranci pristupio više-manje prisilno, s obzirom da premijer [[Antonín Švehla]] od [[1923.]] godine nije bio spreman tolerirati njegovu političku nezavisnost te ga je bio spreman smijeniti s mjesta minstra vanjskih poslova ukoliko se ne odrekne iste.<ref>Miller, Daniel E.: ''Forging Political Compromise. Antonín Švehla and the Czechoslovak Republican Party 1918–1933'', Pittsburgh 1999, S. 122.</ref> Švehla je, interesantno, naslijedio upravo Beneša na mjestu premijera, kada je ovaj sporazumno odstupio [[1922.]] godine jer je bilo evidentno da ne može istovremeno obnašati i funkciju premijera (na koju ga je Masaryk imenovao [[1921.]] godine) i ministra vanjskih poslova. Važna stavka njegove politike u ovom periodu bio je naglašeni "čehoslovakizam", odnosno stajalište kako su [[Česi]] i [[Slovaci]] zapravo jedinstven narod te kako slovački narod kao takav ne postoji. Istovremeno, [[slovački jezik]] tek je dijalekt [[češki|češkog]]. Njegov stav najbolje objašnjava njegova izjava iz [[1943.]] godine, dok je boravio u egzilu u [[London]]u: {{citat|Čvrsto zastupam stajalište kako su Slovaci Česi te kako je slovački jezik dijalekt češkog jezika, kao u slučaju [[hantec]]a i drugih dijalekata češkog jezika. Ja nikome ne branim da sebe naziva Slovakom, ali nikada neću dopustiti objašnjenje da postoji slovački narod.|Edvard Beneš, [[1943.]]<ref name="SLKul">Rudolf Chmel, ''Zum nationalen Selbstverständnis der Slowaken im 20. Jahrhundert'', in: Alfrun Kliems (Hrsg.): ''Slowakische Kultur und Literatur im Selbst- und Fremdverständnis'', Steiner, Stuttgart 2005, S. 13&nbsp;ff., hier [http://books.google.de/books?id=7Ek24NtickwC&pg=PA22 S. 22].</ref>}} [[File:Bundesarchiv Bild 183-2010-0420-500, Belgrad, Benesch, Titulescu, Jevtitsch.jpg|320px|thumb|Konferencija ministara vanjskih poslova zemalja [[Mala Antanta|Male Antante]] u [[Beograd]]u [[1932.]] godine. U prvom redu, s lijeva na desno, Edvard Beneš, čehoslovački ministar, [[Nicolae Titulescu]], rumunjski ministar i [[Bogoljub Jevtić]], jugoslavenski ministar]] Također, Beneš je na početku svoje političke karijere bio [[neoslavizam|neoslavist]] i negativno nastrojen prema [[Ruska revolucija 1917.|Ruskoj revoluciji]] koja je izrodila [[Sovjetski Savez]]. Njegova vanjska politika bila je izrazito antisovjetska, a Čehoslovačka je isprva odbila priznati novu državu. Ipak, kada je [[1933.]] vlast u [[Njemačka|Njemačkoj]] preuzeo [[Adolf Hitler]], Beneš je uvidio neminovnost suradnje sa [[SSSR|Sovjetskim Savezom]] protiv novog njemačkog kancelara. Uz francusku podršku, Čehoslovačka je na Benešovo inzistiranje [[9. lipnja]] [[1934.]] godine priznala Sovjetski Savez, a sljedeće godine sklopila i sporazum o prijateljstvu. No, iako je Zapad podržao priznanje, bio je izrazito suspektan po pitanju međunarodnog sporazuma sa Sovjetskim Savezom. Ovo je posebno značajno u kontekstu teze koju je iznio britanski pisac [[Nigel West]], a prema kojoj je Beneš bio sovjetski doušnik koji se krio iza kodnog broja "19".<ref>Nigel West, Venona, the Greatest Secret of the Cold War, London: Harper Collins, 1999.</ref> Ovu je tezu zagovarao i [[Viktor Suvorov]], a tokom [[2008.]] godine su se pojavile informacije o Benešovoj predratnoj suradnji sa sovjetskim tajnim službama temeljene na dokumentima iz sovjetskih arhiva. Tu je Beneš također naveden kao agent 19,<ref>[http://www.militaria.cz/cz/clanky/miscellanea/byl-prezident-benes-sovetsky-agent.html Byl prezident Beneš sovětský agent?], militaria.cz, pristupljeno 15. ožujka 2016.</ref> međutim postoje određene sumnje u kredibilitet sovjetskih arhivskih dokumenata.<ref>[http://aktualne.atlas.sk/prezident-benes-bol-sovietsky-agent-tvrdi-moskva/zahranicie/europa/ Prezident Beneš bol sovietsky agent, tvrdí Moskva] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160308210906/http://aktualne.atlas.sk/prezident-benes-bol-sovietsky-agent-tvrdi-moskva/zahranicie/europa/ |date=2016-03-08 }}, aktualne.atlas.sk (2008.)</ref> S druge strane, Eduard Mark,<ref>Eduard Mark: "Venona's Source 19 and the Trident Conference of May 1943: Diplomacy or Espionage?" Intelligence and National Security. London, Summer 1998, str. 1–31.</ref> Herbert Romerstein i Eric Breindel su izrazili skepsu prema ovoj tezi, navodeći kako je agent 19 bio [[FDR|Rooseveltov]] savjetnik [[Harry Hopkins]].<ref>Romerstein, Herbert a Breindel, Eric: "The Venona Secrets: Exposing Soviet Espionage and America's Traitors", Regnery Publishing 2000, str. 214.</ref> Autori [[John Earl Haynes]] i [[Harvey Klehr]] su sugerirali kako je agent 19 bio netko od britanskih predstavnika na [[Washingtonska konferencija (1943)|Washingtonskoj konferenciji]] [[1943.]] godine.<ref>Haynes, John Earl a Klehr, Harvey: "Venona: Decoding Soviet Espionage in America", Yale University Press 1999, str. 202–206.</ref> Ipak, sve ove špekulacije razriješene su tokom [[2009.]] godine, kada je bivši dužnosnik [[KGB]]-a, Aleksandar Vasiljev, objavio dokumente koji otkrivaju kako je agent 19 bio [[Laurence Duggan]], zaposlenik u američkom [[Državni sekretarijat SAD|Državnom tajništvu]].<ref>John Earl Haynes and Harvey Klehr: Was Harry Hopkins A Soviet Spy? http://www.frontpagemag.com/fpm/200900/was-harry-hopkins-soviet-spy-john-earl-haynes</ref> Postojale su i teze kako je Beneš od [[1927.]] godine bio [[masoni|mason]], koje, međutim, nisu potvrđene. Također, tokom [[1921.]] godine, Beneš se kratko vratio u akademsku zajednicu i držao predavanja. ====Prvi predsjednički mandat==== [[File:MIguelBenesCarolIIPabloDeYugoslavia1936.jpeg|thumb|left|320px|Susret čelnika [[Mala Antanta|Male Antante]] u [[Bukurešt]]u [[1936.]] godine. S lijeva na desno: krunski princ [[Mihai I od Rumunjske|Mihai od Rumunjske]], čehoslovački predsjednik Beneš, rumunjski kralj [[Carol II od Rumunjske|Carol II]], jugoslavenski regent [[Pavle Karađorđević]] i princ [[Nicolae, rumunjski princ|Nicolae od Rumunjske]].]] Kada je [[Tomáš Garrigue Masaryk]] [[14. prosinca]] [[1935.]] godine, zbog starosti i slabog zdravlja, odstupio s mjesta predsjednika, Edvard Beneš se prezentirao kao logičan izbor za njegovog nasljednika. Međutim, izbor nije bio tako jednostavan. Čehoslovački parlament je četiri dana žustro debatirao prije nego je Edvard Beneš [[18. prosinca]] [[1935.]] postao drugi predsjednik Čehoslovačke. U tom je trenutku zaključen njegov mandat na mjestu ministra vanjskih poslova, gdje ga je naslijedio [[Milan Hodža]], slovački političar koji je ujedno bio i vršitelj dužnosti predsjednika od ostavke Masaryka do izbora Beneša. Benešov prvi čin na mjestu predsjednika bilo je potpisivanje ranije spomenutog sporazuma sa [[SSSR|Sovjetskim Savezom]]. Iste godine, Beneš je izabran za Glavnog tajnika [[Liga naroda|Lige naroda]], što je pozicija koju je držao do [[1936.]], kada ga je zamijenio Argentinac [[Carlos Saavedra Lamas]]. Međutim, najveći problem tokom Benešova mandata bio je [[Adolf Hitler]], odnosno njemačke teritorijalne težnje prema [[Sudeti]]ma. Beneš se oštro protivio njemačkom ekspanzionizmu na čehoslovački teritorij, a nakon što je Hitler u ožujku [[1938.]] godine proveo ''[[Anschluss]]'' [[Austrija|Austrije]], Beneš je mobilizirao vojsku, nadajući se vojnoj pomoći [[Francuska|Francuske]] (s kojom je imao sklopljen sporazum) i zemalja [[Mala Antanta|Male Antante]] protiv [[Treći Reich|Trećeg Reicha]]. U rujnu [[1938.]], Beneš je svom ministru [[Jaromír Nečas|Jaromíru Nečasu]],<ref>Igor Lukeš, Czechoslovakia between Stalin and Hitler: The Diplomacy of Edvard Benes in the 1930s, Oxford University Press, 1996</ref> koji je boravio u [[Pariz]]u, poslao pismo u kojem je sugerirao da Čehoslovačka preda dio Sudeta Trećem Reichu (oko 5,000 od ukupno 28,000&nbsp;km{{sup|2}}, cca. 18% teritorija), čime bi istovremeno prisilno iselio dobar dio stanovništva koje je govorilo njemačkim jezikom (prema Benešovoj procjeni, radilo se oko 2,200,000 stanovnika). [[Ujedinjeno Kraljevstvo]] i [[Francuska]] su inicijalno odbile podržati Benešov plan, međutim nakon sastanka u [[München]]u i potpisivanja [[Minhenski sporazum|sporazuma]] krajem rujna [[1938.]], obje su sile pristale dati Hitleru cijele Sudete, u nadi da će izbjeći novi rat. Beneš se, dakako, oštro usprotivio sporazumu, međutim morao se povući u trenutku kada su mu i Britanija i Francuska dale do znanja da im Čehoslovačka više neće biti interesantna, ukoliko se i dalje bude protivio sporazumu.<ref name="RiseFall">William Shirer, ''The Rise and Fall of the Third Reich'' (Touchstone Edition) (New York: Simon & Schuster, 1990)</ref> Nakon Minhenskog sporazuma, Beneš je odbio i sovjetsku ponudu o vojnoj pomoći, smatrajući ju nerealnom. Ipak, Beneš je tokom svog prvog mandata uspio osigurati odlazak velikog broja [[nacizam|nacistički]] nastrojenih Nijemaca i Austrijanaca koji su boravili u Čehoslovačkoj. Dana [[5. listopada]] [[1938.]], Edvard Beneš je, pod snažnim njemačkim pritiskom,<ref name="RiseFall"/> dao ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke. Nekoliko dana kasnije, [[22. listopada]], odletio je za [[London]], odakle je nakratko otišao za [[Chicago]], gdje je predavao filozofiju. Kada je [[30. studenog]] [[1938.]] [[Emil Hácha]] izabran za njegovog nasljednika, Beneš je iz [[London]]a poslao čestitke svom nasljedniku, međutim u Čehoslovačku se nije vraćao. Situacija u Europi, a time i Čehoslovačkoj, pogoršavala se - Hitler je želio sve više teritorija i kršio je brojne međunarodne sporazume. U ožujku [[1939.]] godine, [[Slovačka]] je, pod njemačkom protekcijom, proglasila [[Republika Slovačka (1939–1945)|nezavisnost od Čehoslovačke]], a ubrzo je Treći Reich prisilio Háchu da pristane na [[Njemačka okupacija Čehoslovačke|vojnu okupaciju]], čime je Čehoslovačka i formalno dokinuta, a na njezinom mjestu formiran je [[Protektorat Češka i Moravska]]. Dana [[1. rujna]] [[1939.]], formalno je otpočeo [[Drugi svjetski rat]]. ===Egzil u Londonu=== {{main|Čehoslovačka vlada u egzilu}} Nakon svog dolaska u [[London]], Beneš se smjestio u distrikt [[Putney (London)|Putney]], gdje je za prvo vrijeme živio kao privatni građanin zajedno sa suprugom i nećakinjama. Nedugo nakon što je Hitler razdijelio i okupirao [[Čehoslovačka|Čehoslovačku]], Beneš je poslao protestnu notu vođama globalnih sila, međutim bez uspjeha. U listopadu [[1939.]], samo mjesec dana nakon početka rata, Beneš je organizirao Komitet čehoslovačkog narodnog oslobođenja, zapravo neformalnu vladu u egzilu, te je ''de facto'' postao vođa čehoslovačkog pokreta otpora u inozemstvu, a unatoč neslaganju s drugim vođama otpora poput [[Štefan Osuský|Štefana Osuskog]] i [[Milan Hodža|Milana Hodže]]. [[File:The Czechoslovak Government in Exile during the Second World War H31998.jpg|250px|thumb|Edvard Beneš, predsjednik Čehoslovačke vlade u egzilu, u društvu časnika Čehsolovačkog ratnog zrakoplovstva u [[UK|Ujedinjenom Kraljevstvu]].]] U srpnju [[1940.]], nedavno izabrani premijer [[Winston Churchill]] priznao je Benešov Komitet narodnog oslobođenja, koji je tada formalno postao [[Čehoslovačka vlada u egzilu]]. Beneš je priznat kao predsjednik, dok je funkciju predsjednika vlade obavljao [[Ján Šrámek]]; Beneš se ovom prilikom pozvao na činjenicu da je njegova ostavka [[1938.]] bila dana pod prisilom, zbog čega ima potpuno pravo biti priznat kao predsjednik. Na čelu vlade, njegov glavni cilj bilo je organiziranje pokreta otpora, ponovna uspostava Čehoslovačke u granicama prije [[Minhenski sporazum|Minhenskog sporazuma]] te rješavanje pitanja gotovo 3,400,000 Nijemaca koji su živjeli u Čehoslovačkoj. U studenom [[1940.]] godine, u jeku [[The Blitz|londonskog ''Blitza'']], Beneš se sa suprugom, nećakinjama i poslugom iz [[London]]a preselio u selo [[Aston Abbotts]] u [[Buckinghamshire]]u. Službenici njegova ureda, među kojima su bili tajnik Edvard Táborský i šef ureda Jaromír Smutný, preselili su se u obližnje selo [[Wingrave]], dok se vojno-obavještajna služba na čelu s [[František Moravec|Františekom Moravecom]] preselila u [[Addington, Buckinghamshire|Addington]]. U srpnju [[1941.]], [[Sovjetski Savez]] je također priznao Benešovu vladu. Najžustrija debata u Benešovoj vladi vodila se oko statusa sudetskih Nijemaca. I dok je Beneš isprva zagovarao tek minorne promjene u granicama i protjerivanje tek dijela njemačkog stanovništva,<ref>[http://www.fronta.cz/dotaz/vyvoj-planu-odsunu-nemcu Plány odsunu Němců], fronta.cz, pristupljeno 15. ožujka 2016.</ref> njegov prijedlog nije naišao na odobravanje borbenih frakcija pokreta otpora u domovini, koje su se zalagale za radikalniji pristup tom pitanju. Pod tim je utjecajem Benešova vlada ipak popustila te je s vremenom od [[Saveznici u Drugom svjetskom ratu|Saveznika]] dobila odobrenje za protjerivanje svih Nijemaca, što je potvrđeno i na kasnijoj [[Potsdamska konferencija|Potsdamskoj konferenciji]]. Predstavnik sudetskih Nijemaca, [[Wenzel Jaksch]], bio je član Benešove vlade u egzilu, u kojoj je predstavljao interese svojih sunarodnjaka. Međutim, kako su se njegovi odnosi s ostalim članovima vlade s vremenom pogoršavali, a on sam se protivio [[Protjerivanje Nijemaca iz Čehoslovačke|protjerivanju svojih sunarodnjaka]], njegovo mišljenje postalo je praktički nebitno u ključnom trenutku. Povodom ovog pitanja, Beneš je [[1943.]] godine izjavio: {{citat|U našoj će zemlji kraj ovog rata biti ispisan krvlju. Nijemcima će nemilosrdno i višestruko vratiti sve ono što su u našim zemljama činili od 1938. godine. Cijeli narod sudjelovat će u ovoj borbi, neće biti nijednog Čehoslovaka koji će izbjeći ovaj zadatak i nijedan domoljub neće propustiti prikladno se osvetiti za sve patnje ovog naroda.|Edvard Beneš, [[27. listopada]] [[1943.]]<ref name="SLKul" />}} Tokom [[1941.]] godine, Beneš i [[František Moravec]] započeli su planiranje [[Operacija Anthropoid|Operacije ''Anthropoid'']], cilj koje je bio [[atentat]] na [[Reinhard Heydrich|Reinharda Heydricha]], zloglasnog [[Protektorat Češka i Moravska|protektora Češke i Moravske]] poznatog pod nadimkom "Praški koljač".<ref>{{cite web|url=http://neviditelnypes.lidovky.cz/historie-spion-kteremu-nelze-verit-d64-/p_spolecnost.asp?c=A080311_173033_p_spolecnost_wag |title=HISTORIE: Špion, kterému nelze věřit - Neviditelný pes |publisher=Neviditelnypes.lidovky.cz |date=14 March 2008 |accessdate=19 November 2013}}</ref> Atentat su [[1942.]] godine uspješno izveli [[Jozef Gabčík]] i [[Jan Kubiš]], međutim isti je izazvao snažnu njemačku osvetu, koju je orkestrirao osobno [[Heinrich Himmler]], a koja se realizirala kroz potpunu eliminaciju dvaju sela, [[Lidice|Lidica]] i [[Ležáky]]ja. Tokom prve tri godine rata, postojali su napori [[Poljska vlada u egzilu|Poljske vlade u egzilu]], također smještene u [[London]]u, i Britanije da se Čehoslovačka i Poljska nakon rata ujedine u [[Poljsko-čehoslovačka konfederacija|(kon)federaciju]]. Iako su i Hodža i [[Jan Masaryk]] podržavali ovu ideju, Beneš je bio znatno oprezniji. Razočaran Zapadom zbog Sudeta, Beneš je u ovom periodu vidio potencijalnog saveznika u [[SSSR|Sovjetskom Savezu]],<ref name="kaplan">Karel Kaplan, ''Das verhängnisvolle Bündnis. Unterwanderung, Gleichschaltung und Vernichtung der Tschechoslowakischen Sozialdemokratie 1944–1954'', Pol-Verlag, Wuppertal 1984, {{ISBN|3-9800905-0-7}} (Einleitung des Verfassers, S. 15&nbsp;ff.)</ref> što nije odgovaralo poljskoj vladi, pregovore u ime koje je vodio [[Władysław Sikorski]]. Međutim, kako je između Poljske i Sovjetskog Saveza postojao značajan animozitet, a Beneš se nije želio odreći sovjetske podrške, pregovori oko formiranja (kon)federacije su propali, dobrim dijelom upravo zbog Benešovog djelovanja. Beneš nije bio komunist, međutim vidio je snažnog saveznika u [[Staljin]]u, zbog čega je [[12. prosinca]] [[1943.]] godine u [[Moskva|Moskvi]] potpisao sporazum u kojem je, između ostalog, dogovorena i poslijeratna suradnja.<ref name="Orzoff">{{cite book|author=Andrea Orzoff|title=Battle for the Castle|url=https://books.google.com/books?id=Rjlt_4eE6KIC&pg=PA199|accessdate=10 August 2011|publisher=Oxford University Press US|isbn=978-0-19-974568-5|page=199}}</ref><ref name="LaneStadtmüller2005">{{cite book|author1=A. T. Lane|author2=Elżbieta Stadtmüller|title=Europe on the move: the impact of Eastern enlargement on the European Union|url=https://books.google.com/books?id=ZoK03URcG9MC&pg=PA190|accessdate=10 August 2011|year=2005|publisher=LIT Verlag Münster|isbn=978-3-8258-8947-0|page=190}}</ref><ref name="LeslieLeslie1983">{{cite book|author1=Roy Francis Leslie|author2=R. F. Leslie|title=The History of Poland since 1863|url=https://books.google.com/books?id=0tYVKUsnw9IC&pg=PA242|accessdate=10 August 2011|year=1983|publisher=Cambridge University Press|isbn=978-0-521-27501-9|page=242}}</ref> S druge strane, Beneš je sklopio sporazume i s [[UK|Britanijom]] i s [[Francuska|Francuskom]] kako bi osigurao zapadnu podršku, međutim njegovo je dogovaranje sa Staljinom naišlo na velike kritike.<ref name="totalita">[http://www.totalita.cz/vysvetlivky/smlouva_csr_sssr_1943_12_12.php Smlouva o přátelství, vzájemné pomoci a poválečné spolupráci mezi ČSR a SSSR (1943)], totalita.cz, pristupljeno 15. ožujka 2016.</ref> Pred sam kraj rata, tokom novog posjeta [[Moskva|Moskvi]], Beneš je započeo pregovore s protjeranim članovima [[Čehoslovačka komunistička partija|Čehoslovačke komunističke partije]] koju je predvodio [[Klement Gottwald]], a s ciljem formiranja vlade nacionalnog jedinstva.<ref>[[Jörg K. Hoensch]]: ''Geschichte Böhmens'', S. 435.</ref> Beneš i Gottwald su iz pregovora isključili ostale političke stranke iz perioda Prve Republike, što je također naišlo na kritike. Svakako, može se reći da je Benešovo djelovanje tokom egzila u [[London]]u bilo usmjereno, primarno, na ponovnu uspostavu Čehoslovačke u predratnim granicama, pri čemu je nastojao balansirati između Zapada i Istoka. Kako se kraj rata bližio, bilo je sve izglednije kako će [[Sovjetski Savez]] imati snažniju ulogu na području Čehoslovačke, što je djelomično bila i posljedica američko-sovjetskog dogovora. Nakon [[Praški ustanak|Praškog ustanka]] i [[Praška ofenziva|sovjetske ofenzive]], te su se teze obistinile i Beneš je nakon rata naišao na novi problem. ===Drugi predsjednički mandat=== Nakon uspješnog oslobođenja Čehoslovačke, Beneš je u proljeće [[1945.]] godine preko [[Moskva|Moskve]] doputovao u domovinu, gdje je [[2. travnja]] [[1945.]] neformalno preuzeo funkciju predsjednika [[Čehoslovačka|Čehoslovačke]]. Dana [[5. travnja]] [[1945.]] u [[Slovačka|slovačkim]] [[Košice|Košicama]] je potvrđen [[Košički program|program]] kojim je formirana prva poslijeratna vlada Čehoslovačke, na čelu sa [[Zdeněk Fierlinger|Zdeněkom Fierlingerom]]. Beneš i vlada su se [[16. svibnja]], otprilike tjedan dana nakon [[Drugi svjetski rat|kraja rata u Europi]] i njemačke kapitulacije, vratili u [[Prag]]. Nakon konsolidiranja vlasti, Beneš je [[28. listopada]] [[1945.]] jednoglasno potvrđen kao predsjednik od strane parlamenta, uz ustavnu odredbu koja je predviđala da će stari predsjednik zadržati svoju funkciju do izbora novog. Po svom povratku u Prag, Beneš je pred oduševljenom masom na [[Starogradski trg|Starogradskom trgu]] izjavio: {{citat|Bit će nužno... i to posebno beskompromisno, potpuno likvidirati Nijemce u češkim i Mađare u slovačkim zemljama, ali samo u mjeri u kojoj je likvidacija u interesu zajedničke nacionalne države Čeha i Slovaka uopće moguća. Naš cilj mora biti trajna kulturna, gospodarska i politička degermanizacija zemlje.|Edvard Beneš, [[16. svibnja]] [[1945.]]<ref>Alexander Ort: ''Dr. Edvard Beneš: evropský politik.'' 1993, S. 191.</ref>}} Dana [[14. listopada]] [[1945.]] godine, u [[Mělník]]u je rekao sljedeće: {{citat|U posljednje vrijeme, međunarodni mediji nas kritiziraju da će se transfer Nijemaca provesti na nedostojan i nedopustiv način. Činimo, navodno, isto ono što su Nijemci činili nama; navodno napadamo vlastitu nacionalnu tradiciju i dosad neokaljanu moralnu reputaciju. Navodno samo imitiramo nacionalsocijaliste u njihovim stravičnim metodama.<br><br>Bile ove optužbe u cjelini istinite ili ne, kategorički tvrdim: naši Nijemci moraju napustiti zemlju i napustit će ju u svakom slučaju. Ići će zbog svoje grozne moralne krivnje, zbog svog djelovanja prema nama prije rata i zbog svoje cjelokupne ratne politike protiv naše zemlje i našeg naroda. Oni, koje je naša Republika prepoznala kao odane antifašiste, mogu ostati kod nas. Međutim, naš cjelokupni pristup njihovoj deportaciji u Njemačku mora biti human, primjeren, pravedan i moralan. (...) Svi niži organi, koji se budu oglušili o ova načela, bit će pozvani na odgovornost. Vlast ni u kojem slučaju neće dozvoliti da se dobar ugled Republike pokvari zbog neodgovornih elemenata.|Edvard Beneš, [[14. listopada]] [[1945.]]<ref name="Věra">Zit. nach Věra Olivová: ''Odsun Němců: výbor z pamětí a projevů dopln ̌ený edičními přílohami.'' 2000, S. 62.</ref>}} Po završetku njemačke okupacije, Beneš je, u periodu dok parlament nije formiran, vladao temeljem dekreta. U kratkom periodu tokom kojeg je uživao te ovlasti, Beneš je, a temeljem ranijeg odobrenja Saveznika na [[Potsdamska konferencija|Potsdamskoj konferenciji]], donio seriju dekreta koji su uredili poslijeratni status [[Nijemci|Nijemaca]], [[Mađari|Mađara]] te izdajica i kolaboratora. Tako su doneseni dekreti o konfiskaciji imovine navedenih skupina te oduzimanju državljanstva i drugih građanskih prava stanovnicima njemačke i mađarske nacionalnosti, mada se dekreti nisu ticali njihovog prisilnog iseljavanja. Došlo je i do nacionalizacije banaka i industrije. Ovi dekreti će u historiografiji biti znani kao [[Benešovi dekreti]]. Sredinom [[1946.]] godine, provedeni su izbori na kojima je Beneš potvrdio svoj predsjednički mandat.<ref>{{cite web|author= |url=http://psp.cz/eknih/1945pns/stenprot/002schuz/s002001.htm |title=Prozatimní NS RČS 1945-1946, 2. schůze, část 1/4 (28. 10. 1945) |publisher=Psp.cz |date= |accessdate=19 November 2013}}</ref> Međutim, politička situacija bila je izrazito kompleksna. Na [[Parlamentarni izbori u Čehoslovačkoj 1946.|parlamentarnim izborima]] u svibnju [[1946.]] godine, [[Komunistička partija Čehoslovačke]] je osvojila 31.2% glasova i 93 od 300 mandata, postavši tako prva parlamentarna stranka, ispred Benešove [[Češka nacionalna socijalna partija|ČSNS]], koja je osvojila 55 mandata. Značajan uspjeh ostvarila je i [[Komunistička partija Slovačke]], koja je osvojila 21 mandat. Kako nijedna politička opcija nije mogla samostalno sastaviti vladi, stvorena je vlada [[Narodni front (Čehoslovačka)|Narodnog fronta]], na čijem je čelu bio komunist [[Klement Gottwald]]. Ovakav ishod je dodatno omogućio jačanje već opipljivog [[SSSR|sovjetskog]] utjecaja u Čehoslovačkoj, koji se temeljio na ranijem sporazumu, što će postepeno dovesti do situacije u kojoj će cijena čehoslovačke nazavisnosti biti gubitak demokracije.<ref name="totalita"/> Jačanje utjecaja komunizma u Čehoslovačkoj ubrzo je dovelo do ozbiljne političke krize s kojom se Beneš, zbog sve slabijeg zdravlja, nije znao pravilno nositi. ====Februarski puč==== {{main|Čehoslovački puč 1948.}} [[File:Gottwald (EKI) - cropped.jpg|left|220px|thumb|[[Klement Gottwald]] je bio prvi komunistički premijer u Čehoslovačkoj, a ujedno i Benešov najopasniji politički oponent u poslijeratnom periodu. Uz snažnu [[SSSR|sovjetsku]] podršku, Gottwald je uspio uvesti komunizam u Čehoslovačku te je [[1948.]] godine naslijedio Beneša na mjestu predsjednika.]] Edvard Beneš je nakon uspostave vlade [[Narodni front (Čehoslovačka)|Narodnog fronta]] vjerovao kako će, unatoč komunističkoj dominaciji i [[Staljin]]ovom intervencionizmu, uspjeti održati pluralističku demokraciju u Čehoslovačkoj. Kako je vrijeme prolazilo, njegove su se nade pokazivale sve uzaludnijima. Prvo je, pod direktnim [[Staljin]]ovim prisitkom, bio prisiljen odbiti pomoć koju je nudio [[Marshallov plan]], a koja bi vjerojatno dovela do kraha komunističke vlade na izborima [[1948.]] godine, a onda je, zdravstveno oslabljen nakon što je tokom [[1947.]] godine doživio dva [[moždani udar|moždana udara]],<ref>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/60672/Edvard-Benes Encylopedia Britannica]</ref> bez velikog otpora dopustio Gottwaldu da preko nasilne medijske kampanje eliminira [[Slovačka demokratska stranka|Slovačku demokratsku stranku]], koja je predstavljala jedinu ozbiljnu prepreku komunističkom preuzimanju vlasti. Slaba zdravlja i pod velikim pritiskom, Beneš nije imao snage suprotstaviti se komunistima, čiji je utjecaj sve više jačao. Kriza je kulminirala krajem veljače [[1948.]] godine, kada je 12 nekomunističkih ministara u Gottwaldovoj vladi podnijelo ostavke u znak protesta zbog opetovanog komunističkog kadroviranja policije, koje nije prestalo ni nakon što je većina vlade glasala za prekid tog postupka; par dana kasnije, pridružila su im se još dvojica ministara tako da je vlada od 26 članova spala na 12, što nije bilo održivo.<ref>[http://www.tyden.cz/rubriky/domaci/historie/unor-1948/unor-1948-rude-pravo-udelalo-preklep-v-datu-prevratu_45796.html ÚNOR 1948: Rudé právo udělalo překlep v datu převratu] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160308024339/http://www.tyden.cz/rubriky/domaci/historie/unor-1948/unor-1948-rude-pravo-udelalo-preklep-v-datu-prevratu_45796.html |date=2016-03-08 }}, tyden.cz, 25. veljače 2008.</ref><ref name="VVeber">Veber, Václav, [http://www.ustrcr.cz/data/pdf/pamet-dejiny/pad0901/005-010.pdf Jak to bylo s demisemi v únoru 1948], ''Paměť a dějiny'' 2009/01</ref><ref>Čapka, František; Lunerová, Jitka, [https://books.google.cz/books?id=bx4nCwAAQBAJ&pg=PT91&lpg=PT91&dq=Václav+Majer++František+Tymeš&source=bl&ots=PqsaoWHFFD&sig=cR0vWo3LNcN8wLOYAXlBl1su9Do&hl=cs&sa=X&ved=0ahUKEwiK-8_rp-TKAhUJFywKHaVFAQwQ6AEIVzAK#v=onepage&q=Václav%20Majer%20%20František%20Tymeš&f=false 1948: Vítězný únor], 2012., {{ISBN|978-80-264-0089-9}}</ref> Nekomunistički ministri su vjerovali kako će Beneš stati na njihovu stranu i omogućiti im da ostanu u vladi kao vršitelji dužnosti do svibanjskih izbora, na kojima su se nadali poraziti komuniste.<ref name="VVeber"/> Gottwald je, s druge strane, kadroviranje opravdavao državnom krizom, koja je zapravo bila potpuna fikcija. Sam Beneš je isprva stao na stranu nekomunističkih ministara, odbivši njihove ostavke, tvrdeći pritom kako se nijedna čehoslovačka vlada ne može sastaviti bez nekomunističkih ministara. Međutim, utjecaj [[Komunistička partija Čehoslovačke|KPČ]] je tada već bio izrazito velik. Osim već spomenute policije, kontrolirali su ministarstvo informiranja (a s njime i radio i medije, ograničavajući tiskanje prodemokratskih medija),<ref>[http://www.farnostprerov.cz/node/1279 Události let 1945 - 1948 pohledem katolického tisku] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160213033601/http://www.farnostprerov.cz/node/1279 |date=2016-02-13 }}, farnostprerov.cz (2012.)</ref> a ubrzo su i popunili sva upražnjena mjesta svojim članovima tako da je vlada, ''de facto'', bila funkcionalna, ali i jednostranačka. Kada je Gottwald zaprijetio općim štrajkom, a Beneš postao svjestan mogućnosti građanskog rata i sovjetske intervencije, došlo je do predsjednikove kapitulacije i [[Čehoslovački puč 1948.|komunistički puč]] je uspio - Edvard Beneš je prihvatio ostavke nekomunističkih ministara i imenovao komunističku vladu koju je vodio Gottwald.<ref name="VVeber"/> U tom je trenutku započelo komunističko konsolidiranje vlasti, a Benešove iluzije o pluralističkoj demokraciji su krahirale. Uz pomoć ministra obrane, generala [[Ludvík Svoboda|Ludvíka Svobode]], Gottwald je započeo eliminaciju političkih oponenata. Dana [[9. svibnja]], Narodna skupština je izglasala [[Ustav Čehoslovačke (1948)|novi ustav]], koji je uvelike promijenio politički sustav u Čehoslovačkoj. Iako je ustav uveo "narodnu demokraciju", nije bio u cijelosti komunistički. Ipak, Beneš je smatrao da je dovoljno sličan [[SSSR|sovjetskom]] da ga odbije potpisati, pokušavajući se tako, po posljednji put, oduprijeti komunistima.<ref>{{Cite web |title=Ústava 9. května |url=http://www.lexdata.cz/web/lexdata.nsf/frameset?openpage&sb=C1256D49002E7CB2C12566D40071DFB9 |access-date=2016-05-13 |archivedate=2009-01-11 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20090111001307/http://www.lexdata.cz/web/lexdata.nsf/frameset?openpage&sb=C1256D49002E7CB2C12566D40071DFB9 |deadurl=yes }}</ref> Na svibanjskim izborima, KPČ više nije skrivala svoju dominaciju tako da je građanima ponuđen samo jedan izbor - Narodni front. Iako je Narodni front formalno još uvijek bio višestranačka koalicija, komunisti ne samo da su imali apsolutnu većinu, već su i među vođama i zastupnicima ostalih stranaka imali svoje simpatizere. Jedini otvoreni nekomunistički simpatizer u Narodnom frontu bio je [[Jan Masaryk]], ali koji svibanjske izbore nije ni dočekao jer je ožujku [[1948.]] godine pronađen mrtav ispod prozora kupaonice u Ministarstvu vanjskih poslova. S osvojenih 89.2% glasova (čak je 10.8% listića bilo prazno), Narodnom frontu je pripalo svih 300 mjesta u parlamentu, što je značilo i konačnu konsolidaciju vlasti od strane Komunističke partije. Slaba zdravlja, pod velikim pritiskom i razočaran činjenicom da nije uspio spriječiti rušenje demokracije u svojoj zemlji, Edvard Beneš je [[7. lipnja]] [[1948.]] godine formalno podnio ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke te se povukao iz aktivne politike na svoje imanje u mjestu [[Sezimovo Ústí]]. Sada bez ikakve prepreke, komunisti su mogli preuzeti potpunu kontrolu nad zemljom pa je tako Beneša na mjestu predsjednika naslijedio upravo [[Klement Gottwald]], dok je Gottwaldovu poziciju preuzeo [[Antonín Zápotocký]]. ==Zdravlje i smrt== Edvard Beneš je imao priličnih zdravstvenih problema tokom svog života. Još prije [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] je obolio od [[Ménièreova bolest|Ménièreove bolesti]] i patio je od čestih [[migrena]], dok je [[1943.]] godine u [[London]]u doživio [[cerebralno krvarenje]]. Kada je [[1945.]] godine Beneš posjetio čelnika ČSNS-a [[Petr Zenkl|Petra Zenkla]], već je bio u prilično lošem zdravstvenom stanju. Tokom [[1947.]] godine je doživo dva moždana udara, zbog čega je morao biti pod stalnom liječničkom njegom. Ovo je uvelike utjecalo na njegovo političko djelovanje u ovom razdoblju. Tokom [[1948.]] godine, bio je prisiljen hodati uz pomoć štapa, imao je izrazito snažne glavobolje te je čak povremeno gubio sposobnost govora; njegovo zdravstveno stanje se tokom proljeća osjetno pogoršalo.<ref>Epocha Speciál, léto-podzim 2007, vydáno 6.6.2007, s.94</ref><ref name="10p">{{cite book | last name = Budínský | author = Budínský , Libor | odkaz na autora = | spoluautoři = | title = Deset prezidentů | publisher = Knižní klub | place = Prag | year= 2003 | page = 285 | isbn = 80-242-0966-7 | strany = 60}}</ref> Nakon što se u lipnju [[1948.]] godine povukao na imanje u mjestu [[Sezimovo Ústí]], Edvard Beneš je bio slomljen čovjek. Potpuno se povukao iz aktivne politike, a društvo mu je tokom posljednjih mjeseci života pravila supruga Hana. Umro je u svojoj vili, [[3. rujna]] [[1948.]] godine. Pokopan je u vrtu vile, a njegova je supruga (umrla [[2. prosinca]] [[1974.]]), pokopana pored njega. ==Počasti i ostavština== [[File:Edvard-Beneš-Denkmal.jpg|220px|thumb|Statua Karela Dvořáka koja se nalazi ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova u [[Prag]]u.]] Tokom [[1939.]] godine, [[Američko filozofsko društvo]] je Benešu uručilo svoju [[Medalja Benjamina Franklina (Američko filozofsko društvo)|Franklinovu medalju]] zbog njegovog predavanja naslovljenog "Politics as Art and Science" (sh. "Politika kao umjetnost i znanost"), a u kategoriji značajnog doprinosa Društvu. Zbog političkih razloga, spomenici Edvardu Benešu nisu se gradili sve do [[1990.]] godine, kada je val liberalizacije nakon [[Baršunasta revolucija|Baršunaste revolucije]] doveo do pojačanog interesa za njegov lik i djelo. Došlo je do postavljanja brojnih spomenika, među kojima se posebno ističe statua Karela Dvořáka koja se nalazi na Loretanskom trgu, ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova u centru [[Prag]]a. Jedna statua može se pronaći i u zgradi [[Narodni muzej (Prag)|Narodnog muzeja]]. Također, [[2001.]] godine, otvoren je memorijalni centar u njegovoj vili u mjestu [[Sezimovo Ústí]], gdje je i umro i gdje se nalazi njegova bista. U doglednom su vremenu brojne ulice, mostovi i trgovi također nazvani u njegovu čast.<ref>[http://www.mzv.cz/servis/soubor.asp?id=9379 Auszeichnungen und Orden für Edvard Beneš]</ref> Edvard Beneš se pojavio i u nekoliko fiktivnih djela, a prvo od njih je nastalo već [[1934.]] godine. Radi se o romanu ''[[The Shape of Things to Come]]'' [[H.G. Wells]]a u kojem ovaj predviđa [[Drugi svjetski rat]]. U Wellsovoj priči, rat je započeo [[1940.]] godine i trajao sve do [[1950.]] [[Čehoslovačka]] je izbjegla njemačku okupaciju, a Beneš je ostao predsjednik. Wells Benešu dodjeljuje izrazito važnu ulogu inicijatora mirovnog sporazuma kojim dolazi do prekida vatre, a sam pripovjedač (priča je napisana u [[22. vijek|XXII. vijeku]]) na kraju napominje kako je "Benešov prekid neprijateljstva" još uvijek na snazi. Beneš se pojavljuje i u romanu ''[[Prague Counterpoint]]'', drugom dijelu serije ''Zion Covenant'' koju su napisali [[Bodie i Brock Thoene]], u kojem je meta atentatora kojeg je unajmio Hitler. Ipak, Beneš preživi napad jer se atentator prilikom pokušaja ubojstva sudari s američkim novinarom i bude uhapšen od strane Benešovih zaštitara. No, Hitler ovaj događaj iskoristi kako bi atentatora, inače nacista iz Sudeta, proglasio mučenikom i tako doprinio [[Sudetska kriza|Sudetskoj krizi]]. [[Jiří Gruša]] se u svom djelu osvrnuo na Benešovu "dvostruku kapitulaciju" [[Adolf Hitler|Hitleru]] i [[Staljin]]u, nazivajući Beneša pritom "češkom enigmom". ==Reference== {{reflist}} ==Literatura== * Hauner, Milan, ed. "'We Must Push Eastwards!' The Challenges and Dilemmas of President Beneš after Munich," ''Journal of Contemporary History'' (2009) 44#4 pp.&nbsp;619–656 [http://www.jstor.org/stable/40542980 in JSTOR] * Lukes, Igor. ''Czechoslovakia between Stalin and Hitler: The Diplomacy of Edvard Benes in the 1930s'' (1996) [http://www.questia.com/library/3752533/czechoslovakia-between-stalin-and-hitler-the-diplomacy online] * Neville, Peter. ''Eduard Beneš and Tomáš Masaryk: Czechoslovakia'' (2011) * Preclík, Vratislav. Masaryk a legie (Masaryk and legions)-[[Tomáš Garrigue Masaryk]] and Beneš, váz. kniha book, 219 pages, first issue vydalo nakladatelství libri Paris Karviná, Žižkova 2379 (734 01 Karviná-Mizerov, Czech Republic) ve spolupráci s Masarykovým demokratickým hnutím (In association with the Masaryk Democratic Movement, Prague), 2019, {{ISBN|978-80-87173-47-3}}, pages 8 – 34, 36 - 39, 41 - 42, 106 - 107, 111-112, 124–125, 128, 129, 132, 140–148, 184–215. * {{cite book |first=Neil |last=Rees |title=The Secret History of the Czech Connection: The Czechoslovak Government in Exile in London and Buckinghamshire During the Second World War |publisher=Neil Rees |location=Buckinghamshire |year=2005 |isbn=0-9550883-0-5 |oclc=62196328}} * [[Zbyněk Zeman]], [[Antonín Klimek]]: ''The Life of Edvard Beneš 1884-1948: Czechoslovakia in Peace and War'', [[Oxford University Press]] / [[Clarendon Press]], Oxford, 1997, {{ISBN|0-19-820583-X}} {{ISBN|978-0198205838}}<br />Book review by Richard Crampton. * {{cite book |first=Paul E. |last=Zinner |chapter=Czechoslovakia: The Diplomacy of Eduard Benes |editor=[[Gordon A. Craig]] and [[Felix Gilbert]] |title=The Diplomats, 1919-1939 |publisher=[[Princeton University Press]] |location=Princeton, New Jersey |year=1994 |pages=100–122 |isbn=0-691-03660-8 |oclc=31484352}} * [[John Wheeler-Bennett]] ''Munich : Prologue to Tragedy'', New York : Duell, Sloan and Pearce, 1948. * Hauner, Milan, ed. ''Edvard Beneš’ Memoirs: the days of Munich'' (vol.1), War and Resistance (vol.2), Documents (vol.3). First critical edition of reconstructed War Memoirs 1938-45 of President Beneš of Czechoslovakia (published by Academia Prague 2007. {{ISBN|978-80-200-1529-7}}) == Vanjske veze == {{Commonscat}} *[http://www.czechsinexile.org President Benes in exile in England during World War II] *Biography at the Czech Ministry of Foreign Affairs {{cs icon}} *{{cite news |title=Sons of Death |date=26 September 1938 |work=[[Time Magazine]] |url=http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,788783,00.html |accessdate=14 August 2008 |archivedate=2013-07-21 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20130721031442/http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,788783,00.html |deadurl=yes }} {{en icon}} - an article published in Time on 26 September 1938 - free archive *[http://sechtl-vosecek.ucw.cz/en/cml/dir/funeral_edvard_benes.html Pictures of Edvard Beneš funeral - lying in state (in the opened coffin)] *[http://sechtl-vosecek.ucw.cz/en/cml/dir/35mm_funeral_edvard_benes.html Pictures of Edvard Beneš funeral - funeral procession with wreaths and laying of coffin into grave] *[http://sechtl-vosecek.ucw.cz/en/cml/dir/benes.html Pictures of Edvard Beneš and his wife] - archive of Šechtl and Voseček Museum of Photography {{s-start}} {{s-gov}} {{succession box | before= ''Pozicija utemeljena''| title= [[Ministarstvo vanjskih poslova (Čehoslovačka)|Ministar vanjskih poslova Čehoslovačke]]| years= [[1918.]] – [[1935.]] | after= [[Milan Hodža]]}} {{s-off}} {{succession box | before= [[Tomáš Garrigue Masaryk]] | title= [[Predsjednik Čehoslovačke]] | years= [[1935.]] – [[1938.]]<br>[[1945.]] – [[1948.]]| after= [[Emil Hácha]]<br>[[Klement Gottwald]]}} {{succession box | before= [[Emil Hácha]]| title= [[Čehoslovačka vlada u egzilu|Predsjednik Čehoslovačke u egzilu]]| years= [[1940.]] – [[1945.]]| after= ''Pozicija ukinuta''}} {{s-ach}} {{s-bef|before=[[Ferdinand Foch]]}} {{s-ttl|title=[[TIME|Osoba prikazana na naslovnici ''TIME''-a]] |years=[[23. ožujka]] [[1925.]]}} {{s-aft|after=[[George Harold Sisler]]}} {{end}} {{Predsjednici Čehoslovačke}} {{Premijeri Čehoslovačke}} {{Authority control}} {{Izabran}} {{Životni vijek|1884|1948|Beneš, Edvard}} [[Kategorija:Češki političari]] [[Kategorija:Čehoslovački političari]] [[Kategorija:Predsjednici Čehoslovačke]] [[Kategorija:Premijeri Čehoslovačke]] [[Kategorija:Političari u Drugom svjetskom ratu]] [[Kategorija:Diplomati]] [[Kategorija:Akademici]] 8ffwkazyq76180st3tl4ymjmlrc7afd 0 4564384 42471749 41891130 2025-06-15T20:33:53Z ~2025-63528 258674 42471749 wikitext text/x-wiki {{Infookvir F1 utrka | naziv_VN = Velika nagrada Kanade | slika = Circuit Gilles Villenueve 2022.png | naziv_staze = Circuit Gilles Villeneuve | broj_krugova = 70 | dužina_kruga = 4.361 | dužina_utrke = 305.270 | rekord_kruga = 1:13.078 | godina_rekord = 2019. | vozač_rekord = Valtteri Bottas | konstruktor_rekord = Mercedes }} '''Velika nagrada Kanade''' utrka je [[Formula 1|Formule 1]]. == Pobjednici == === Po godinama === {|class="wikitable plainrowheaders" style="background:#fff; font-size:75%; line-height:15px; border:grey solid 1px; border-collapse:collapse;" |- !Godina !Vozač !Bolid !Lokacija |- !1967. |[[Jack Brabham]] |Brabham-Repco |Mosport Park |- !1968. |[[Denny Hulme]] |McLaren-Ford |Mont-Tremblant |- !1969. |[[Jacky Ickx]] |Brabham-Ford |Mosport Park |- !1970. |[[Jacky Ickx]] |Ferrari |Mont-Tremblant |- !1971. |[[Jackie Stewart]] |Tyrrell-Ford |Mosport Park |- !1972. |[[Jackie Stewart]] |Tyrrell-Ford |Mosport Park |- !1973. |[[Peter Revson]] |McLaren-Ford |Mosport Park |- !1974. |[[Emerson Fittipaldi]] |McLaren-Ford |Mosport Park |-bgcolor="#DDDDDD" !1975. |colspan="3"|''Nije održana'' |- !1976. |[[James Hunt]] |McLaren-Ford |Mosport Park |- !1977. |[[Jody Scheckter]] |Wolf-Ford |Mosport Park |- !1978. |[[Gilles Villeneuve]] |Ferrari |Montreal |- !1979. |[[Alan Jones]] |Williams-Ford |Montreal |- !1980. |[[Alan Jones]] |Williams-Ford |Montreal |- !1981. |[[Jacques Laffite]] |Ligier-Matra |Montreal |- !1982. |[[Nelson Piquet]] |Brabham-BMW |Montreal |- !1983. |[[René Arnoux]] |Ferrari |Montreal |- !1984. |[[Nelson Piquet]] |Brabham-BMW |Montreal |- !1985. |[[Michele Alboreto]] |Ferrari |Montreal |- !1986. |[[Nigel Mansell]] |Williams-Honda |Montreal |-bgcolor="#DDDDDD" ! 1987. |colspan="3"|''Nije održana'' |- !1988. |[[Ayrton Senna]] |McLaren-Honda |Montreal |- !1989. |[[Thierry Boutsen]] |Williams-Renault |Montreal |- !1990. |[[Ayrton Senna]] |McLaren-Honda |Montreal |- !1991. |[[Nelson Piquet]] |Benetton-Ford |Montreal |- !1992. |[[Gerhard Berger]] |McLaren-Honda |Montreal |- !1993. |[[Alain Prost]] |Williams-Renault |Montreal |- !1994. |[[Michael Schumacher]] |Benetton-Ford |Montreal |- !1995. |[[Jean Alesi]] |Ferrari |Montreal |- !1996. |[[Damon Hill]] |Williams-Renault |Montreal |- !1997. |[[Michael Schumacher]] |Ferrari |Montreal |- !1998. |[[Michael Schumacher]] |Ferrari |Montreal |- !1999. |[[Mika Häkkinen]] |McLaren-Mercedes |Montreal |- !2000. |[[Michael Schumacher]] |Ferrari |Montreal |- !2001. |[[Ralf Schumacher]] |Williams-BMW |Montreal |- !2002. |[[Michael Schumacher]] |Ferrari |Montreal |- !2003. |[[Michael Schumacher]] |Ferrari |Montreal |- !2004. |[[Michael Schumacher]] |Ferrari |Montreal |- !2005. |[[Kimi Räikkönen]] |McLaren-Mercedes |Montreal |- !2006. |[[Fernando Alonso]] |Renault |Montreal |- !2007. |[[Lewis Hamilton]] |McLaren-Mercedes |Montreal |- !2008. |[[Robert Kubica]] |BMW Sauber-BMW |Montreal |-bgcolor="#DDDDDD" !2009. |colspan="3"|''Nije održana'' |- !2010. |[[Lewis Hamilton]] |McLaren-Mercedes |Montreal |- !2011. |[[Jenson Button]] |McLaren-Mercedes |Montreal |- !2012. |[[Lewis Hamilton]] |McLaren-Mercedes |Montreal |- !2013. |[[Sebastian Vettel]] |Red Bull-Renault |Montreal |- !2014. |[[Daniel Ricciardo]] |Red Bull-Renault |Montreal |- !2015. |[[Lewis Hamilton]] |Mercedes |Montreal |- !2016. |[[Lewis Hamilton]] |Mercedes |Montreal |- !2017. |[[Lewis Hamilton]] |Mercedes |Montreal |- !2018. |[[Sebastian Vettel]] |Ferrari |Montreal |- !2019. |[[Lewis Hamilton]] |Mercedes |Montreal |-bgcolor="#DDDDDD" !2020. |rowspan="2" colspan="3"|''Nije održana'' |-bgcolor="#DDDDDD" !2021. |- !2022. |[[Max Verstappen]] |Red Bull-RBPT |Montreal |- !2023. |[[Max Verstappen]] |Red Bull-Honda RBPT |Montreal |- !2024. |[[Max Verstappen]] |Red Bull-Honda RBPT |Montreal |- !2025. |[[George Russell]] |Mercedes |Montreal |} == Višestruki pobjednici == {{col-begin}} {{col-break}} === Vozači === {|class="wikitable plainrowheaders" style="background:#fff; font-size:75%; line-height:15px; border:grey solid 1px; border-collapse:collapse;" |- ! Pobjede ! Vozač ! Pobjednička godina |- !rowspan="2"|7 |[[Michael Schumacher]] |1994., 1997., 1998., 2000., 2002., 2003., 2004. |- |[[Lewis Hamilton]] |2007., 2010., 2012., 2015., 2016., 2017., 2019. |- !rowspan="2"|3 |[[Nelson Piquet]] |1982., 1984., 1991. |- |[[Max Verstappen]] |2022., 2023., 2024. |- !rowspan="5"|2 |[[Jacky Ickx]] |1969., 1970. |- |[[Jackie Stewart]] |1971., 1972. |- |[[Alan Jones]] |1979., 1980. |- |[[Ayrton Senna]] |1988., 1990. |- |[[Sebastian Vettel]] |2013., 2018. |} {{col-break}} === Konstruktori === {|class="wikitable plainrowheaders" style="background:#fff; font-size:75%; line-height:15px; border:grey solid 1px; border-collapse:collapse;" |- !Pobjede !Konstruktor !Pobjednička godina |- !13 |McLaren |1968., 1973., 1974., 1976., 1988., 1990., 1992., 1999., 2005., 2007., 2010., 2011., 2012. |- !12 |Ferrari |1970., 1978., 1983., 1985., 1995., 1997., 1998., 2000., 2002., 2003., 2004., 2018. |- !7 |Williams |1979., 1980., 1986., 1989., 1993., 1996., 2001. |- !rowspan="2"|5 |Red Bull |2013., 2014., 2022., 2023., 2024. |- |Mercedes |2015., 2016., 2017., 2019., 2025. |- !4 |Brabham |1967., 1969., 1982., 1984. |- !rowspan="2"|2 |Tyrrell |1971., 1972. |- |Benetton |1991., 1994. |} {{col-end}} {{Commonscat|Canadian Grand Prix}} {{Utrke Formule 1}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Nastanci 1967.]] [[Kategorija:Velike nagrade F1|Kanada]] [[Kategorija:Sport u Kanadi]] [[Kategorija:Quebec]] r9b92w6tmwcf04drzembej522aq5f6d 0 4564845 42471795 41894382 2025-06-16T07:31:13Z ~2025-63528 258674 42471795 wikitext text/x-wiki {{Infookvir WEC utrka | naziv_utrke = [[Datoteka:24 Hours of Le Mans logo (since 2014).svg|200px]] | slika = Circuitdelasarthe.svg | naziv_staze = Circuit de la Sarthe | dužina_kruga = 13,626 | rekord_kruga = 3:27.218 | godina_rekord = 2023. | vozač_rekord = Antonio Fuoco | bolid_rekord = Ferrari 499P }} '''24 sata Le Mansa''' je najpoznatija utrka izdržljivosti, vozi se u sklopu svjetskog prvenstva sportskih automobila poznato kao '''World Endurance Championship''' (WEC). Osim ove utrke koja traje 24 sata ostale utrke u prvenstvu se voze u trajanju od 6 sati sa izuzetkom utrke u Bahreinu i nove utrke u Kataru od 8 i 10 sati. == Pobjednici == === Po godinama === {|class="wikitable plainrowheaders" style="background:#fff; font-size:86%; line-height:15px; border:grey solid 1px; border-collapse:collapse;" |- !Godina !Momčad !Vozači !Bolid !Krugova !Distanca |- !2012. |Audi Sport Team Joest |Marcel Fässler<br/>André Lotterer<br/>Benoît Tréluyer |Audi R18 e-tron quattro |378 |5151 km |- !2013. |Audi Sport Team Joest |Tom Kristensen<br/>Loic Duval<br/>Allan McNish |Audi R18 e-tron quattro |348 |4742 km |- !2014. |Audi Sport Team Joest |Marcel Fässler<br/>André Lotterer<br/>Benoît Tréluyer |Audi R18 e-tron quattro |379 |5165 km |- !2015. |Porsche Team |Nico Hülkenberg<br/>Earl Bamber<br/>Nick Tandy |Porsche 919 Hybrid |395 |5383 km |- !2016. |Porsche Team |Romain Dumas<br/>Neel Jani<br/>Marc Lieb |Porsche 919 Hybrid |384 |5233 km |- !2017. |Porsche LMP Team |Timo Bernhard<br/>Earl Bamber<br/>Brendon Hartley |Porsche 919 Hybrid |367 |5001 km |- !2018. |Toyota Gazoo Racing |Sébastien Buemi<br/>Kazuki Nakađima<br/>Fernando Alonso |Toyota TS050 Hybrid |388 |5286 km |- !2019. |Toyota Gazoo Racing |Sébastien Buemi<br/>Kazuki Nakađima<br/>Fernando Alonso |Toyota TS050 Hybrid |385 |5246 km |- !2020. |Toyota Gazoo Racing |Sébastien Buemi<br/>Kazuki Nakađima<br/>Brendon Hartley |Toyota TS050 Hybrid |387 |5273 km |- !2021. |Toyota Gazoo Racing |Mike Conway<br/>Kamui Kobajaši<br/>José María López |Toyota GR010 Hybrid |371 |5055 km |- !2022. |Toyota Gazoo Racing |Sébastien Buemi<br/>Brendon Hartley<br/>Rio Hirakava |Toyota GR010 Hybrid |380 |5177 km |- !2023. |Ferrari AF Corse |Alessandro Pier Guidi<br/>James Calado<br/>Antonio Giovinazzi |Ferrari 499P |342 |4660 km |- !2024. |Ferrari AF Corse |Antonio Fuoco<br/>Miguel Molina<br/>Nicklas Nielsen |Ferrari 499P |311 |4237 km |- !2025. |AF Corse |Robert Kubica<br/>Yifei Ye<br/>Phil Hanson |Ferrari 499P |387 |5273 km |} {{Popis WEC utrka}} [[Kategorija:FIA Svjetsko prvenstvo u izdržljivosti]] 7741v917qjm5gryb00z3ovie2gg1q56 0 4576378 42471569 42286739 2025-06-15T12:57:24Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471569 wikitext text/x-wiki {{drugo značenje3|Derdevil (TV serija)}} {{sređivanje}} {{Lik iz stripa (SR) |image= [[Datoteka:Daredevil 100.jpg|250px]] |no_image= |caption=Naslovna strana stripa Daredevil #100 - Without Fear: Part 1, (1998), crtež: Li Bermeho. |character_name=Daredevil |pravo_ime= Metju Majkl „Met“ Merdok (Matthew Michael "Matt" Murdock) |izdavač=[[Marvel Comics]] |prvo_pojavljivanje=''Daredevil'' #1 (april 1964) |tvorci=[[Sten Li]]<br />[[Bil Everet]] |saveznici=[[S.H.I.E.L.D.]]<br />[[The Chaste]]<br />[[Defenders]]<br />[[Marvel Knights]] |partners=[[Black Widow (Marvel Comics)|Black Widow]] |moći=Nadljudska čula, [[eholokacija]], poznavanje [[Borilačke veštine|borilačkih veština]] |}} '''Derdevil''' ({{jez-eng-lat|Daredevil}}) je [[superheroj]] izdavačke kuće [[Marvel komiks]] autora [[Sten Li|Stena Lija]] (scenario) (''Stan Lee'') i crtača [[Bil Everet|Bila Evereta]] (''Bill Everett''), uz doprinos [[Džek Kirbi|Džeka Kirbija]] (''Jack Kirby'') pri dizajniranju Derdevilovog kostima.<ref name="thejackfaq4">{{cite web|url=http://www.povonline.com/jackfaq/JackFaq4.htm|title=The Jack F.A.Q. - Page 4|last=Evanier|first=Mark|publisher=PovOnline|accessdate=17. 7. 2009|archivedate=2013-04-06|archiveurl=https://www.webcitation.org/6FfWNZSos?url=http://www.povonline.com/jackfaq/JackFaq4.htm|deadurl=yes}} {{en}}</ref> Prva epizoda stripa objavljena je u [[april]]u [[1964]]. u prvom broju strip-sveske ''Derdevil'' ({''Daredevil'' #1 . Na srpskom tržištu junakovo ime je prevođeno i kao ''Nebojša'' (u strip-časopisu '''Lale'''), u [[EKS-almanah]]u je transkribovano kao ''Dardevil'', a u [[Politikin zabavnik|Politikinom zabavniku]] kao ''Derdevil.'' == Biografija lika == Dok je odrastao u predgrađu [[Njujork]]a, poznatom kao [[Đavolja kuhinja]] (''Hell's Kitchen'') '''Met Merdok''' (''Matt Murdock'') je izgubio vid zbog radioaktivne supstance koja je ispala iz kamiona u prolazu. Uprkos tome što više nije mogao da vidi, izloženost radioaktivnosti povećala je njegova preostala [[čula]] iznad ljudskih sposobnosti. Odgajao ga je otac, bokser po imenu Džek Merdok (''Jack Murdock''), koga su kasnije ubili gangsteri, jer je odbio da preda meč. Nakon što je dobio tamnocrveni kostim, Met kreće u osvetu protiv ubica svoga oca kao superheroj po imenu Dardevil, boreći se protiv mnogih neprijatelja, uključujući [[Kingpin]]a i [[Bulzaj]]a (''Bullseye'').<ref name="debut">{{Comic book reference | Writer = [[Stan Lee]] | Penciller = [[Bill Everett]] | Inker = [[Steve Ditko]] | Story = The Origin of Daredevil | Title = Daredevil | Volume = 1 | Issue = 1 | Date = April 1964 | Publisher = [[Marvel Comics]]}} {{en}}</ref> Dardevilov nadimak je „Čovek bez straha“ (''The Man Without Fear'').<ref>{{cite web|url=http://shdictionary.tripod.com/superheroes/daredevil.html|title=The Superhero Dictionary - Daredevil|publisher=The Superhero Dictionary|accessdate=17. 7. 2009|archive-date=2013-11-13|archive-url=https://web.archive.org/web/20131113142358/http://shdictionary.tripod.com/superheroes/daredevil.html}} {{en}}</ref> == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == * [http://marvel.com/universe/Daredevil_%28Matthew_Murdock%29 Daredevil], Marvel Universe {{en}} {{Authority control}} [[Kategorija:Stripovski likovi]] [[Kategorija:Filmski likovi]] [[Kategorija:Likovi iz TV-serija]] [[Kategorija:Animirani likovi]] [[Kategorija:Likovi iz videoigara]] [[Kategorija:Superheroji]] [[Kategorija:Fiktivni osvetnici]] [[Kategorija:Fiktivni advokati]] ehzudm0sytc1nut86zkmhepih25cbrb 0 4620886 42471635 42470482 2025-06-15T15:59:11Z Zavičajac 76707 42471635 wikitext text/x-wiki '''Živorad Žika Janković''' (1924–1990) bio je [[SFRJ|jugoslavenski]] arhitekta. [[File:Spens.jpg|thumb|[[SPC Vojvodina]]]] [[File:Gripe sports hall.jpg|thumb|[[Športski centar Gripe|Arena Gripe]]]] [[File:Skenderija, Sarajevo.jpg|thumb|[[Skenderija]]]] [[File:Palacio de Juventud y Deportes, Pristina, Kosovo, 2014-04-16, DD 19.JPG|mini|desno|Boro i Ramiz, sada Dom omladine i sporta]] Rođen je 19. avgusta 1924. u [[Višegrad]]u. Studije arhitekture završio je 1950. u [[Beograd]]u. Od 1952-1970 radio je kao projektant u firmi Dom u Sarajevu. U tom periodu bio je na specijalizaciji u [[Skandinavija|Skandinaviji]] 1960. i Univerzitetu Mičigen u [[SAD]] 1963. godine. Od 1968. radi kao profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i dvije godine kao rukovodilac Zavoda za planiranje. Bio je aktivni član Udruženja arhitekata Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Umro je 1990. godine u Sarajevu. Autor je niza značajnih objekata, od kojih se ističu: * [[Industrijski kompleks Fabrike duhana Sarajevo]], koautor [[Braća Kadić|Muhamed Kadić]], za koji su dobili [[Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva|Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva]].<ref name="duhan">{{Cite web|url= https://www.researchgate.net/publication/365302444_FABRIKA_DUHANA_U_SARAJEVU_INDUSTRIJSKO_ARHITEKTONSKO_NASLIJEDE_20_STOLJECA_Tobacco_Factory_in_Sarajevo_Industrial_Architectural_Heritage_of_the_20th_Century |title= Maja Plicanić: FABRIKA DUHANA U SARAJEVU, INDUSTRIJSKO ARHITEKTONSKO NASLIJEĐE 20. STOLJEĆA |work= VIII. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O INDUSTRIJSKOJ BAŠTINI - OBNOVA INDUSTRIJSKOG NASLIJEĐA: Rijeka, 2021 |accessdate= 13. 4. 2024}}</ref> * [[Zgrada PIO|Poslovna zgrada Zavoda za socijalno osiguranje u Sarajevu]], * Poslovna zgrada [[Energoinvest]]a u Sarajevu, * [[Skenderija|Kulturno-sportski centar Skenderija]] u Sarajevu (koautor Halid Muhasilović), <ref name="Skend">{{Cite web|url= http://www.aabh.ba/novosti/razgovor-halid-muhasilović/|title= prije i poslije Skenderije|work= Asocijacija arhitekata u Bosni i Hercegovini|accessdate= 13. 9. 2016}}{{Dead link|date=September 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> za koji su dobili Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i [[Nagrada Borbe za arhitekturu|saveznu nagradu za arhitekturu dnevnog lista Borba]]. Nekadašnjem kulturnom i sportskom centru Sarajeva, i pored snažnog protivljenja stručne javnosti, prijeti opasnost da bude srušen.<ref>[http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=42547 Naslijeđe zrele moderne u Sarajevu - KSC “Skenderija”]</ref> * [[Športski centar Gripe|Športski centar "Gripe"]] s trgovačkim centrom "Koteks" u [[Split]]u (koautor S. Rožić), * [[Sportski centar Vojvodina]] u [[Novi Sad|Novom Sadu]] (koautor B. Bulić), * Društveno-sportski centar "Boro i Ramiz" u [[Priština|Prištini]] (koautor Halid Muhasilović) za koji su dobili plaketu grada. == Literatura == * {{Cite book|title = Art on Yugoslav Terrain [note: this is likely a translated title]|last = |first = |publisher = Prosveta|year = |isbn = |location = Belgrade|pages = }} * {{Cite book|title = Nova bosanskohercegovačka arhitektura: 1945-1975|url = http://www.worldcat.org/title/nova-bosanskohercegovacka-arhitektura-1945-1975/oclc/3708713&referer=brief_results|publisher = Svjetlost|date = 1977|location = Sarajevo|first = Ivan|last = Štraus}} * {{Cite book|title = Современная архитектура в Югославии [Sovremennai︠a︡ arkhitektura I︠U︡goslavii, Contemporary Architecture in Yugoslavia]|url = http://www.worldcat.org/title/sovremennaia-arkhitektura-iugoslavii/oclc/5782365&referer=brief_results|publisher = Stroĭizdat|date = 1973|location = Moscow|language = Russian|first = Vladimir Nikolaevich|last = Belousov}} * {{Cite book|title = Zeitgenössische Architektur in Osteuropa|url = http://www.worldcat.org/title/zeitgenossische-architektur-in-osteuropa/oclc/12702418&referer=brief_results|publisher = DuMont Buchverlag|date = 1985|location = Köln|isbn = 3770115546|language = German|first = Udo|last = Kultermann}} * [[Živorad Janković]] - Muhamed Kadić – život i djelo, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Bošnjački institut Fondacija Adila Zulfikarpašića, Sarajevo. == Reference == {{reference}} {{Commonscat|Živorad Janković}} {{DEFAULTSORT:Janković, Živorad}} [[Kategorija:Jugoslavenski arhitekti|J]] [[Kategorija:Bosanskohercegovački arhitekti]] [[Kategorija:Moderna arhitektura u Bosni i Hercegovini]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma| ]] ez8us21rr6ge9d0rvna663iish221gt 42471753 42471635 2025-06-15T20:42:32Z Zavičajac 76707 42471753 wikitext text/x-wiki '''Živorad Žika Janković''' (1924–1990) bio je [[SFRJ|jugoslavenski]] arhitekta. [[File:Spens.jpg|thumb|[[SPC Vojvodina]]]] [[File:Gripe sports hall.jpg|thumb|[[Športski centar Gripe|Arena Gripe]]]] [[File:Skenderija, Sarajevo.jpg|thumb|[[Skenderija]]]] [[File:Palacio de Juventud y Deportes, Pristina, Kosovo, 2014-04-16, DD 19.JPG|mini|desno|Boro i Ramiz, sada Dom omladine i sporta]] Rođen je 19. avgusta 1924. u [[Višegrad]]u. Studije arhitekture završio je 1950. u [[Beograd]]u. Od 1952-1970 radio je kao projektant u firmi Dom u Sarajevu. U tom periodu bio je na specijalizaciji u [[Skandinavija|Skandinaviji]] 1960. i Univerzitetu Mičigen u [[SAD]] 1963. godine. Od 1968. radi kao profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i dvije godine kao rukovodilac Zavoda za planiranje. Bio je aktivni član Udruženja arhitekata Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Umro je 1990. godine u Sarajevu. Autor je niza značajnih objekata, od kojih se ističu: * [[Industrijski kompleks Fabrike duhana Sarajevo]], koautor [[Braća Kadić|Muhamed Kadić]], za koji su dobili [[Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva|Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva]].<ref name="duhan">{{Cite web|url= https://www.researchgate.net/publication/365302444_FABRIKA_DUHANA_U_SARAJEVU_INDUSTRIJSKO_ARHITEKTONSKO_NASLIJEDE_20_STOLJECA_Tobacco_Factory_in_Sarajevo_Industrial_Architectural_Heritage_of_the_20th_Century |title= Maja Plicanić: FABRIKA DUHANA U SARAJEVU, INDUSTRIJSKO ARHITEKTONSKO NASLIJEĐE 20. STOLJEĆA |work= VIII. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O INDUSTRIJSKOJ BAŠTINI - OBNOVA INDUSTRIJSKOG NASLIJEĐA: Rijeka, 2021 |accessdate= 13. 4. 2024}}</ref> * [[Zgrada PIO|Poslovna zgrada Zavoda za socijalno osiguranje u Sarajevu]], * Poslovna zgrada [[Energoinvest]]a u Sarajevu, * [[Skenderija|Kulturno-sportski centar Skenderija]] u Sarajevu (koautor Halid Muhasilović), <ref name="Skend">{{Cite web|url= http://www.aabh.ba/novosti/razgovor-halid-muhasilović/|title= prije i poslije Skenderije|work= Asocijacija arhitekata u Bosni i Hercegovini|accessdate= 13. 9. 2016}}{{Dead link|date=September 2021 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> za koji su dobili Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i [[Nagrada Borbe za arhitekturu|saveznu nagradu za arhitekturu dnevnog lista Borba]]. Nekadašnjem kulturnom i sportskom centru Sarajeva, i pored snažnog protivljenja stručne javnosti, prijeti opasnost da bude srušen.<ref>[http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=42547 Naslijeđe zrele moderne u Sarajevu - KSC “Skenderija”]</ref> * [[Športski centar Gripe|Športski centar "Gripe"]] s trgovačkim centrom "Koteks" u [[Split]]u (koautor S. Rožić), * [[Sportski centar Vojvodina]] u [[Novi Sad|Novom Sadu]] (koautor B. Bulić), * Društveno-sportski centar "Boro i Ramiz" u [[Priština|Prištini]] (koautor Halid Muhasilović) za koji su dobili plaketu grada. == Literatura == * {{Cite book|title = Art on Yugoslav Terrain [note: this is likely a translated title]|last = |first = |publisher = Prosveta|year = |isbn = |location = Belgrade|pages = }} * {{Cite book|title = Nova bosanskohercegovačka arhitektura: 1945-1975|url = http://www.worldcat.org/title/nova-bosanskohercegovacka-arhitektura-1945-1975/oclc/3708713&referer=brief_results|publisher = Svjetlost|date = 1977|location = Sarajevo|first = Ivan|last = Štraus}} * {{Cite book|title = Современная архитектура в Югославии [Sovremennai︠a︡ arkhitektura I︠U︡goslavii, Contemporary Architecture in Yugoslavia]|url = http://www.worldcat.org/title/sovremennaia-arkhitektura-iugoslavii/oclc/5782365&referer=brief_results|publisher = Stroĭizdat|date = 1973|location = Moscow|language = Russian|first = Vladimir Nikolaevich|last = Belousov}} * {{Cite book|title = Zeitgenössische Architektur in Osteuropa|url = http://www.worldcat.org/title/zeitgenossische-architektur-in-osteuropa/oclc/12702418&referer=brief_results|publisher = DuMont Buchverlag|date = 1985|location = Köln|isbn = 3770115546|language = German|first = Udo|last = Kultermann}} * [[Živorad Janković]] - Muhamed Kadić – život i djelo, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Bošnjački institut Fondacija Adila Zulfikarpašića, Sarajevo. == Reference == {{reference}} {{Commonscat|Živorad Janković}} {{DEFAULTSORT:Janković, Živorad}} [[Kategorija:Jugoslavenski arhitekti|J]] [[Kategorija:Bosanskohercegovački arhitekti]] [[Kategorija:Moderna arhitektura u Bosni i Hercegovini]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma|J, ]] 57owgrwkzncxo3xfbpmj5wk54g4ytxm 0 4620938 42471637 42470033 2025-06-15T16:00:58Z Zavičajac 76707 42471637 wikitext text/x-wiki '''Mihajlo Mitrović''' je [[SFRJ|jugoslavenski]] arhitekta. [[File:Genex BG.JPG|thumb|[[Geneksovi tornjevi]]]] Rođen je 1. septembra 1922. u [[Čačak|Čačku]]. Diplomirao je 1948. na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Bio je stipendista Ujedinjenih nacija u Francuskoj i Danskoj 1950. Radio je u Urbanističkom zavodu Srbije, i uradio je generalne urbanističke planove za [[Zaječar]], Trstenik, [[Pirot]], [[Niš]], Banju Koviljaču, [[Lazarevac]], Vrnjačku Banju. Bio je direktor „Projektbiroa“ (1961-81). Od 1980. je redovni profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Bio je generalni sekretar Saveza arhitekata Jugoslavije, predsednik Saveza arhitekata Srbije. Za počasnog doktora Beogradskog univerziteta promovisan 1999. Za predsednika Akademije arhitekture izabran 1999. godine. Tu funkciju obavlja i danas. Izabran je za inostranog člana Ruske akademije arhitekture i graditeljskih nauka (osnovane ukazom Katarine Velike 1764). Saveznu nagradu za arhitekturu Borba, najprestižnije arhitektonsko priznanje u socijalističkoj Jugoslaviji dobio je za projekat Geneksove kule. Bavi se arhitektonskom publicistikom i kritikom.<ref name="Mitrović">{{Cite web|url= http://www.sacg.me/mihajlo-mitrovic-postmoderna-je-zatrovala-arhitekturu-srbije/|title= Mihajlo Mitrović: Postmoderna je zatrovala arhitekturu Srbije|work= SACG|accessdate= 13. 9. 2016|archive-date= 2020-08-11|archive-url= https://web.archive.org/web/20200811213316/https://www.sacg.me/mihajlo-mitrovic-postmoderna-je-zatrovala-arhitekturu-srbije/|dead-url= yes}}</ref> U zagrebačkom „Oku“ imao je svoju kolumnu (1983-89), pisao je za NIN od 1974. do 1983. godine. U „Politici“ neprekidno piše kolumnu o arhitekturi 42 godine. Autor je knjiga „Novija arhitektura Beograda“, „Sve je arhitektura“ i „Na kraju veka“. == Ostvarenja == * Odmaralište „Narcis“ na Zlatiboru, * Stacionar OUN u Banji Koviljači, * Hotel „Putnik“, * Geneksove kule ([[Zapadna kapija Beograda]]), * Hram svetog Vasilija Ostroškog u Beogradu; * Vrnjački ciklus: topla voda Snežnik, Slatina, Rimski izvor, Jezero; * Projektovao je i jednu zgradu u Parizu. == Priznanja == * [[Oktobarska nagrada]] grada Beograda, * [[Nagrada Borbe za arhitekturu|Savezna nagrada lista „Borba“]], * Salona arhitekture, * Velika nagrada za arhitekturu SAS, * [[Sedmojulska nagrada]] za životno djelo == Literatura == * {{Cite book|title = Art on Yugoslav Terrain [note: this is likely a translated title]|last = |first = |publisher = Prosveta|year = |isbn = |location = Belgrade|pages = }} * {{Cite book|title = Современная архитектура в Югославии [Sovremennai︠a︡ arkhitektura I︠U︡goslavii, Contemporary Architecture in Yugoslavia]|url = http://www.worldcat.org/title/sovremennaia-arkhitektura-iugoslavii/oclc/5782365&referer=brief_results|publisher = Stroĭizdat|date = 1973|location = Moscow|language = Russian|first = Vladimir Nikolaevich|last = Belousov}} * {{Cite book|title = Zeitgenössische Architektur in Osteuropa|url = http://www.worldcat.org/title/zeitgenossische-architektur-in-osteuropa/oclc/12702418&referer=brief_results|publisher = DuMont Buchverlag|date = 1985|location = Köln|isbn = 3770115546|language = German|first = Udo|last = Kultermann}} == Reference == {{reference}} [[Kategorija:Jugoslavenski arhitekti]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma|M ]] p7cjx8sbn7ysbxptalkpjchq82be8a7 0 4621405 42471631 42470148 2025-06-15T15:56:01Z Zavičajac 76707 42471631 wikitext text/x-wiki [[File: Telekom Skopje.jpg|mini|desno|[[Telekomunikacioni centar u Skoplju]]]] '''Janko Konstantinov''' (Bitolj, 18. januar 1926 –) je [[Makedonija|makedonski]] i jugoslavenski arhitekta poznat po svom [[Brutalna arhitektura|brutalističkom stilu]].<ref>{{Cite web |title=Biografija |url=http://www.makemigration.com/iselenistvo/default.asp?page=%D0%88%D0%B0%D0%BD%D0%BA%D0%BE%20%D0%9A%D0%BE%D0%BD%D1%81%D1%82%D0%B0%D0%BD%D1%82%D0%B8%D0%BD%D0%BE%D0%B2&submenu=13&type=dynamic&args=&mainmenu=4&subsubmenu=57&submenu2=-2 |access-date=2018-07-10 |archive-date=2011-07-14 |archive-url=https://web.archive.org/web/20110714025817/http://www.makemigration.com/iselenistvo/default.asp?page=%D0%88%D0%B0%D0%BD%D0%BA%D0%BE%20%D0%9A%D0%BE%D0%BD%D1%81%D1%82%D0%B0%D0%BD%D1%82%D0%B8%D0%BD%D0%BE%D0%B2&submenu=13&type=dynamic&args=&mainmenu=4&subsubmenu=57&submenu2=-2 }}</ref> Rođen je 18. januara 1926. godine u [[Bitolj]]u. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u [[Beograd]]u 1952. godine. Kao projektant, radio je u [[Švedska|Švedskoj]] i [[SAD]]-u. Nakon što je zemljotres pogodio [[Skoplje]] 1963, Konstantinov je učestvovao u njegovoj obnovi projektiravši nekoliko značajnijih zdanja, među kojima i Centralnu zgradu Pošte 1974. godine. Bavi se i slikarstvom, tako da je svojih 108 akvarela poklonio muzeju u Bitolju.<ref>{{cite web|title=IDIVIDI:Уметникот Јанко Константинов му подари 108 дела на музејот во Битола|url=http://www.idividi.com.mk/vesti/makedonija/571148/index.htm}}</ref><ref>{{cite web|title=Константинов донира колекција за својата родна Битола|url=http://www.mia.com.mk/default.aspx?vId=70282374&lId=2&pmId=|work=Македонска Информативна Агенција (МИА)}}</ref><ref>{{cite web|title=Konstantinov's major work|url=http://www.abitare.it/highlights/skopje-scomparira/comment-page-1/#comment-86437|work=Abitare International Design Magazine}}{{Dead link|date=October 2022 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Povukao se u penziju 1991. godine. Neka od njegovih najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja su: * Pedagoška gimnazija „Nikola Karev“, Skoplje (1969) * Protestantska crkva, Skoplje (1973) * Srednja medicinska škola, Skoplje (1973) * [[Telekomunikacioni centar u Skoplju]], (1974) * Hotel „Aleksandar Palas“, Skoplje (1998) == Reference == {{reference}} [[Kategorija:Jugoslavenski arhitekti|K]] [[Kategorija:Moderna arhitektura u Makedoniji]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma|K ]] adg1y7at6lua9uqcvcpe71tb82pgxly 0 4630790 42471708 40870615 2025-06-15T18:56:55Z Xqbot 10993 Popravak dvostrukih preusmjeravanja → [[Poremećaj spolnog sazrijevanja]] 42471708 wikitext text/x-wiki #PREUSMJERI [[Poremećaj spolnog sazrijevanja]] 7jho2dyqd034xy200vyfgv1b3877bdh 0 4641196 42471817 42232628 2025-06-16T11:48:41Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 4 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471817 wikitext text/x-wiki {{Italic title}} [[File:Colonial Map Of Africa in 1930.png|thumb|right|350px|Mapa s prikazom [[Francuski kolonijalni imperij|francuskih kolonija]] (plavo) u [[Afrika|Africi]] [[1930.]] godine – [[Francuska Ekvatorijalna Afrika]], [[Francuska Sjeverna Afrika]], [[Francuski Somaliland]] i [[Francuska Zapadna Afrika]]. Zajedno s bivšim [[Belgijski kolonijalni imperij|belgijskim kolonijama]] (žuto), ova područja čine sukus [[Frankofonija|frankofone Afrike]]. ---- {{Legend|#f7fab2|'''[[Belgijski kolonijalni imperij|Belgija]]'''}}{{Legend|#b6e3fc|'''[[Francuski kolonijalni imperij|Francuska]]'''}}{{Legend|#bbfdd9|[[Njemački kolonijalni imperij|Njemačka]]}}{{Legend|#fbc5c0|[[Britanski Imperij|Ujedinjeno Kraljevstvo]]}}{{Legend|#d2f89b|[[Italijanski kolonijalni imperij|Italija]]}}{{Legend|#c0a6f2|[[Portugalski kolonijalni imperij|Portugal]]}}{{Legend|#eaaff7|[[Španjolski kolonijalni imperij|Španjolska]]}}{{Legend|#f6f6f6|Nezavisne države}} ]] '''''Françafrique''''' ({{IPA-fr|fʁɑ̃safʁik}}) je izraz, uglavnom pejorativne prirode, koji se koristi kako bi se opisala "posebna veza", koju neki opisuju kao [[neokolonijalizam|neokolonijalnu]], između [[Francuska|Francuske]] i njezinih bivših [[Francuski kolonijalni imperij|afričkih kolonija]].<ref name="Steven Erlanger">{{cite news | author= Steven Erlanger | title = Rwandan Leader, in Paris, Seeks to Ease Tensions | newspaper = The New York Times | date = 12 September 2011 | url = https://www.nytimes.com/2011/09/13/world/africa/13africa.html}}</ref><ref>{{Cite news |url=https://www.bbc.co.uk/news/world-africa-39843396 |title=French election: What Emmanuel Macron's win means for Africa |date=2017-05-19 |work=[[BBC News Online]] |access-date=2017-08-14 }}</ref><ref>{{Cite book |url=https://books.google.com/books?id=sy7gXFGRjvgC&pg=PA51 |title=The International Relations of Sub-Saharan Africa |last=Taylor |first=Ian |date=2010-04-01 |publisher=A&C Black |isbn=9780826434012 |pages=51 }}</ref> Smatra se kako je termin skovao [[Félix Houphouët-Boigny]], [[predsjednik]] [[Obala Bjelokosti|Obale Bjelokosti]], koji ga je inicijalno koristio u pozitivnom kontekstu kako bi opisao napredak svoje zemlje zbog bliskih veza s Francuskom; danas, pak, termin uglavnom ima samo negativno značenje.<ref>[http://www.rfi.fr/afrique/20100714-1960-2010-50-ans-interventions-militaires-francaises-afrique RFI -14 July 2010 – Olivier Fourt – 1960–2010, 50 ans d’interventions militaires françaises en Afrique]</ref> Korijeni ove politike sežu još u 60-e godine, kada su se bivše afričke kolonije počele osamostaljivati. Iste godine, [[Charles de Gaulle]] je imenovao [[Jacques Foccart|Jacquesa Foccarta]] za posebnog savjetnika za Afriku, što je dovelo do razvoja diplomatskih, ali i vandiplomatskih odnosa između Francuske i novonastalih afričkih zemalja. Francuska je od [[1960.]] godine više od 30 puta aktivno vojno intervenirala u Africi (uz brojne pozadinske akcije, poput [[Operacija Crevette|Operacije ''Crevette'']]), a danas ima vojne baze u [[Gabon]]u,<ref>[http://www.defense.gouv.fr/ema/forces-prepositionnees/gabon/dossier/les-forces-francaises-au-gabon French Ministry of Defence – Les Forces françaises au Gabon]</ref> [[Senegal]]u,<ref>[http://www.defense.gouv.fr/ema/forces-prepositionnees/senegal/dossier/les-elements-francais-au-senegal French Ministry of Defence – Les Éléments français au Sénégal]</ref> [[Džibuti]]ju<ref>{{Cite web |title=French Ministry of Defence – Les forces françaises stationnées à Djibouti |url=http://www.defense.gouv.fr/ema/forces-prepositionnees/djibouti/dossier/les-forces-francaises-stationnees-a-Djibouti |access-date=2019-08-03 |archive-date=2018-08-09 |archive-url=https://web.archive.org/web/20180809161752/https://www.defense.gouv.fr/ema/forces-prepositionnees/djibouti/dossier/les-forces-francaises-stationnees-a-djibouti }}</ref> te na prekomorskim posjedima [[Mayotte]]u i [[Réunion]]u u [[Indijski ocean|Indijskom oceanu]].<ref>[http://www.defense.gouv.fr/ema/forces-prepositionnees/la-reunion-mayotte/dossier/les-forces-armees-en-zone-sud-de-l-ocean-indien French Ministry of Defence – Les Forces armées en zone sud de l'Océan Indien]</ref> Francuske trupe stacionirane su i u [[Mali]]ju,<ref>{{Cite web |title=French Ministry of Defence – Mali |url=http://www.defense.gouv.fr/operations/mali |access-date=2019-08-03 |archive-date=2013-09-23 |archive-url=https://web.archive.org/web/20130923075840/http://www.defense.gouv.fr/operations/mali }}</ref> [[Čad]]u,<ref>{{Cite web |title=French Ministry of Defence – Les éléments français au Tchad (EFT) |url=http://www.defense.gouv.fr/operations/tchad/dossier/les-elements-francais-au-tchad-eft |access-date=2019-08-03 |archive-date=2013-09-23 |archive-url=https://web.archive.org/web/20130923075932/http://www.defense.gouv.fr/operations/tchad/dossier/les-elements-francais-au-tchad-eft }}</ref> [[Srednjoafrička Republika|Srednjoafričkoj Republici]],<ref>{{Cite web |title=French Ministry of Defence – Les forces françaises en République Centrafricaine |url=http://www.defense.gouv.fr/operations/autres-operations/operation-boali-rca/dossier/les-forces-francaises-en-republique-centrafricaine |access-date=2019-08-03 |archive-date=2022-12-08 |archive-url=https://web.archive.org/web/20221208170138/https://www.defense.gouv.fr/operations/autres-operations/operation-boali-rca/dossier/les-forces-francaises-en-republique-centrafricaine }}</ref> [[Somalija|Somaliji]]<ref>[http://www.defense.gouv.fr/operations/piraterie/dossier/operation-eu-navfor-somalie-atalante-lutte-contre-la-piraterie French Ministry of Defence – Opération EU NAVFOR Somalie / Atalante – Lutte contre la piraterie]</ref> i [[Obala Bjelokosti|Obali Bjelokosti]].<ref>[http://www.defense.gouv.fr/operations/cote-d-ivoire/dossier/les-forces-francaises-en-cote-d-ivoire French Ministry of Defence – Les forces françaises en Côte d'Ivoire]</ref> Politika je svoj vrhunac imala od [[1960.]] do [[1989.]] godine,<ref>{{Cite web |url=http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/africa/8639874.stm |title=How France maintains its grip on Africa |work=[[BBC News Online]] |access-date=2017-08-14 }}</ref> a postoje aktivne debate u kojoj je mjeri ona danas prisutna i na koji način.<ref>Samuël Foutoyet, ''Nicolas Sarkozy ou la Françafrique décomplexée'', Tribord, 2009, p. 11 (French)</ref><ref>[http://www.english.rfi.fr/africa/20100216-50-years-later-francafrique-alive-and-well 50 years later, Françafrique is alive and well – Christophe Boisbouvier – 16 February 2010 – RFI English]</ref><ref>Reconnaissons que l'Elysée rompt avec la « Françafrique », article by Venance Konan, Le Monde, 16 avril 2011 (French)</ref> Francuska nesumnjivo ima interese na afričkom kontinentu i njeguje odnose sa svojim bivšim kolonijama, međutim radi li se tu samo o interesnoj politici ili, kako neki komentatori govore, [[neokolonijalizam|neokolonijalizmu]] ostaje nejasno; od [[2012.]] godine se često pojavljuju natpisi o snažnom povratku ove politike.<ref name="nytimes.com">[https://www.nytimes.com/2013/07/22/opinion/global/the-return-of-francafrique.html?_r=0 The New York Times – The Return of Françafrique – PIERRE HASKI – 21 July 2013]</ref><ref>[http://stream.aljazeera.com/story/201303112358-0022603 Al Jazeera – Ending 'Francafrique' – 12 March 2013] ([https://web.archive.org/web/20131017152430/http://stream.aljazeera.com/story/201303112358-0022603 archive link])</ref> == Reference == {{reflist}} == Vanjske veze == * ''[http://www.aljazeera.com/programmes/specialseries/2013/08/201387113131914906.html The French African Connection] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20150316030054/http://www.aljazeera.com/programmes/specialseries/2013/08/201387113131914906.html |date=2015-03-16 }} (2013)'', 3-part documentary series by [[Al Jazeera]] *[http://survie.org/article.php3?id_article=535 François-Xavier Verschave about what Françafrique means.] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20200806185951/https://survie.org/article.php3?id_article=535 |date=2020-08-06 }}(English) *[http://www.english.rfi.fr/africa/20100216-50-years-later-francafrique-alive-and-well 50 years later Françafrique is alive and well] Christophe Boisbouvier, Radio France Internationale (English) *[http://www.english.rfi.fr/africa/20100212-africa-50-years-independence Africa: 50 years of independence] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160303201630/http://www.english.rfi.fr/africa/20100212-africa-50-years-independence |date=2016-03-03 }} Radio France Internationale (English) *[http://diplomatofthefuture.blogspot.com/2007/03/france-out-of-africa-new-look-thus.html French foreign policy in Africa: between pré carré and multilateralism] by Sylvain Touati (English) [[Kategorija:Politika Francuske]] [[Kategorija:Međunarodni odnosi Francuske]] [[Kategorija:Politika Afrike]] [[Kategorija:Frankofonija]] pke91wch914foqgc8hr5aojuidpeswi 0 4668266 42471619 42469836 2025-06-15T15:04:31Z Edgar Allan Poe 29250 42471619 wikitext text/x-wiki {{Infokutija nogometaš | imenogometaša = Jorginho | slika = Jorginho 2020.jpg | punoime = Jorge Luiz Frello Filho | nadimak = | datumrođenja = [[20. prosinca]] [[1991.]] | rodnigrad = {{flagicon|BRA|1968}} [[Imbituba]] | rodnadržava = [[Brazil]] | datumsmrti = | gradsmrti = | državasmrti = | nacionalnost = | državljanstvo = {{flagicon|BRA}} [[brazil]]sko<br>{{flagicon|ITA}} [[Italija|talijansko]] | visina = 1.78 m | pozicija = vezni igrač | trenutniklub = {{flagicon|BRA}} [[CR Flamengo|Flamengo]] | brojnadresu = 21 | datumimjestodebija = | omladinskegodine = | omladinskipogoni = | godine1 = 2010 – 2014 | klubovi1 = {{flagicon|ITA}} [[Hellas Verona F.C.|Hellas Verona]] | nastupi(golovi)1 = 89 (11) | godine2 = 2010 – 2011 | klubovi2 = {{nowrap|→ {{flagicon|ITA}} [[A.C. Sambonifacese|Sambonifacese]]}} | nastupi(golovi)2 = 31 (1) | godine3 = 2014 – 2018 | klubovi3 = {{flagicon|ITA}} [[S.S.C. Napoli|Napoli]] | nastupi(golovi)3 = 133 (2) | godine4 = 2018 – 2023 | klubovi4 = {{flagicon|ENG}} [[Chelsea F.C.|Chelsea]] | nastupi(golovi)4 = 143 (21) | godine5 = 2023 – 2025 | klubovi5 = {{flagicon|ENG}} [[Arsenal F.C.|Arsenal]] | nastupi(golovi)5 = 53 (0) | godine6 = 2025 – | klubovi6 = {{flagicon|BRA}} [[CR Flamengo|Flamengo]] | nastupi(golovi)6 = 0 (0) | godine7 = | klubovi7 = | nastupi(golovi)7 = | godine8 = | klubovi8 = | nastupi(golovi)8 = | godine9 = | klubovi9 = | nastupi(golovi)9 = | godine10 = | klubovi10 = | nastupi(golovi)10 = | godine11 = | klubovi11 = | nastupi(golovi)11 = | godine12 = | klubovi12 = | nastupi(golovi)12 = | godine13 = | klubovi13 = | nastupi(golovi)13 = | godine14 = | klubovi14 = | nastupi(golovi)14 = | godine15 = | klubovi15 = | nastupi(golovi)15 = | godine16 = | klubovi16 = | nastupi(golovi)16 = | godine17 = | klubovi17 = | nastupi(golovi)17 = | godine18 = | klubovi18 = | nastupi(golovi)18 = | godine19 = | klubovi19 = | nastupi(golovi)19 = | godine20 = | klubovi20 = | nastupi(golovi)20 = | godine21 = | klubovi21 = | nastupi(golovi)21 = | godine22 = | klubovi22 = | nastupi(golovi)22 = | godine23 = | klubovi23 = | nastupi(golovi)23 = | godine24 = | klubovi24 = | nastupi(golovi)24 = | godine25 = | klubovi25 = | nastupi(golovi)25 = | reprezentacija = | nacionalnegodine1 = 2016 – | nacionalneekipe1 = {{NogRep|ITA}} | nacionalninastupi(golovi)1 = 57 (5) | nacionalnegodine2 = | nacionalneekipe2 = | nacionalninastupi(golovi)2 = | nacionalnegodine3 = | nacionalneekipe3 = | nacionalninastupi(golovi)3 = | nacionalnegodine4 = | nacionalneekipe4 = | nacionalninastupi(golovi)4 = | trenergodine = | trenerklubovi = | zadnjiuređaj = 4.6.2025 | zadnjiuređajrep = }} '''Jorge Luiz Frello Filho''', poznatiji kao '''Jorginho''' ([[Imbituba]], [[20. prosinca]] [[1991.]]), [[Italija|talijansko]]-[[brazil]]ski nogometaš i reprezentativac koji igra kao vezni igrač. Od [[2025.]] godine igra za [[CR Flamengo]]. Jorginho je rođen u [[Brazil]]u, a s 15 godina se preselio u [[Italija|Italiju]], odakle je njegov prapradjed Giacomo Frello; sukladno tome, Jorginho je dobio i talijansko državljanstvo. Karijeru je započao u [[Hellas Verona|Hellas Veroni]], odakle je [[2015.]] godine prešao u [[S.S.C. Napoli|Napoli]]. Nakon tri godine, jednog kupa i jednog superkupa, Jorginho je za [[2018.]] godine, za £50,000,000, prešao u [[Chelsea F.C.|Chelsea]]. S klubom je osvojio [[UEFA Europska liga|Europsku ligu]] i [[UEFA Liga prvaka|Ligu prvaka]]. Iako je mogao igrati i za [[Brazilska nogometna reprezentacija|Brazil]], Jorginho je odabrao igrati za [[Nogometna reprezentacija Italije|reprezentaciju Italije]], za čiju je seniorsku momčad debitirao [[2016.]] godine. Prvo veliko veliko natjecanje bio mu je [[UEFA Euro 2020.]] godine. == Vanjske veze == *{{Commonscat-inline|Jorginho (association football player born 1991)}} *[https://www.chelseafc.com/en/teams/first-team/jorginho?pageTab=biography Profile] at the Chelsea F.C. website *[https://www.figc.it/it/nazionali/nazionali-in-cifre/dettaglio-convocato/?calciatoreId=46155&squadraId=12 Profile] at FIGC {{it}} {{Sastav Italija 2020 EP}} {{Sastav Italija 2024 EP}} {{Authority control}} {{Životni vijek|1991||Jorginho}} [[Kategorija:Italijanski fudbaleri]] [[Kategorija:Brazilski fudbaleri]] [[Kategorija:Fudbaleri Napolija]] [[Kategorija:Fudbaleri Chelseaja]] [[Kategorija:Fudbaleri Arsenala]] [[Kategorija:Evropski prvaci u fudbalu]] 71gpte1j3bluafyikxravu7exxcvv6t 0 4669645 42471796 42456317 2025-06-16T08:11:14Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 0 sources and tagging 1 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471796 wikitext text/x-wiki '''Festival narodne muzike Ilidža''' jeste najstariji živući i prvi [[folk muzika|folk]] ([[narodna muzika|narodni]]) muzički [[festival]] u [[SFR Jugoslavija|bivšoj Jugoslaviji]].<ref name="vipromo">{{cite web|url=https://vipromo.ba/kulturno-blago-svih-bosanaca-hercegovaca-onih-kojima-narodna-pjesma-srcu/|title=Kulturno blago svih Bosanaca i Hercegovaca|publisher=vipromo.ba|archiveurl=https://web.archive.org/web/20180504094713/https://vipromo.ba/kulturno-blago-svih-bosanaca-hercegovaca-onih-kojima-narodna-pjesma-srcu/|archivedate=4. 5. 2018|url-status=dead}}</ref><ref>{{cite web|url=https://www.faktor.ba/vijest/najpoznatiji-meu-festivalima-narodne-muzike-u-regionu-ilidzanski-festival-trajat-ce-pet-dana-199700|title=Najpoznatiji među festivalima narodne muzike u regionu|publisher=faktor.ba}}</ref><ref>{{cite web|url=http://coolstyle.ba/otvoren-konkurs-za-festival-narodne-muzike-ilidza-2018/|title=Otvoren konkurs za Festival narodne muzike “Ilidža 2018.”|publisher=coolstyle.ba|archiveurl=https://web.archive.org/web/20180504155228/http://coolstyle.ba/otvoren-konkurs-za-festival-narodne-muzike-ilidza-2018/|archivedate=4. 5. 2018|url-status=dead}}</ref><ref name="hayat"/> Održava se svake godine na [[Ilidža|Ilidži]] ([[Sarajevo]], [[Bosna i Hercegovina]]). Festival je uspostavljen 1964. godine, a osnivač je asocijacija bosanskohercegovačkih muzičara;<ref>{{cite web|url=http://www.aisbih.org/bs/aktuelnosti/item/370-ais-kao-partner-festivala-narodne-muzike-ilidza-2017|title=AIS kao partner Festivala narodne muzike Ilidža 2017.|publisher=aisbih.org|access-date=2021-11-03|archive-date=2020-02-24|archive-url=https://web.archive.org/web/20200224184240/http://www.aisbih.org/bs/aktuelnosti/item/370-ais-kao-partner-festivala-narodne-muzike-ilidza-2017|dead-url=yes}}</ref> održava se u julu i traje četiri dana. Događaj ugošćuje savremene i tradicionalne umjetnike u žanrovima koji se vode pod folk/narodno, uključujući [[sevdalinka|sevdalinku]], [[starogradska muzika|starogradsku muziku]], savremeni folk, [[novokomponovana muzika|novokomponovanu muziku]], makedonski folk, [[turbo-folk]] i [[harmonika]]šku muziku.<ref>{{cite web|url=http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=63904|title=Raspisan konkurs za Festival narodne muzike Ilidža 2018|publisher=bosnjaci.net}}</ref> Tradicionalno je bio primarni događaj za takmičenje narodnih izvođača u Jugoslaviji,<ref>{{cite web|url=http://www.svetplus.com/vesti/45985/festival-narodne-muzike-ilidza-2017-opravdao-ocekivanja-i-vratio-stari-sjaj-fotovideo|title=Festival narodne muzike Ilidža 2017 opravdao očekivanja|publisher=svetplus.com}}</ref> a dvije velike jugoslovenske izdavačke kuće [[Jugoton]] i [[PGP-RTS]] izdaju LP uživo izdanja festivala od svake godine.<ref name="vipromo"/> Brojni priznati folk pjevači iz bivše Jugoslavije primljeni su u izdavačke kuće ili su stekli veću medijsku pažnju nakon učešća na festivalu. Srpska turbo-folk pjevačica [[Svetlana Ražnatović|Ceca Ražnatović]] je učestvovala na izdanju 1988, kao 15-godišnjakinja; pobijedila je na takmičenju singlom ''[[Cvetak zanovetak#Spisak pesama|Cvetak zanovetak]]'',<ref>{{cite web|url=https://www.ekskluziva.ba/video-kako-je-ceca-stigla-na-ilidzu/122938|title=Kako je Ceca stigla na Ilidžu|publisher=eskluziva.ba}}</ref> a [[Hanka Paldum]] je postala članica [[Diskoton]]a nakon pobjede na takmičenju za novog izvođača 1974. godine.<ref>{{cite web|url=http://www.opcinailidza.ba/news/default/festival-narodne-muzike-ilidza-2017|title=Festival narodne muzike Ilidža|publisher=opcinailidza.ba}}</ref> == Historija == Sarajevo je bilo tradicionalno čvorište za narodnu muziku u bivšoj Jugoslaviji, uz brojne muzičare iz ostalih dijelova države koji su dolazili u grad u nadi da će biti otkriveni i u potrazi za umjetničkom inspiracijom. Gradska vibrantna scena i muzičke dvorane, što je obuhvatalo muzičke klubove sa muzikom uživo, barove i [[kafana|kafane]], privlačili su interpretatore tradicionalne bosanske sevdalinke i [[romska muzika|romske muzike]], kao i savremene folk pjevače i muzičare današnjice. Godine 1963, asocijacija bosanskohercegovačkih muzičara organizovala je ''Sastanak izvođača i pjevača narodne muzike ’63'',<ref>{{cite web|url=https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/muzika/otvoren-festival-ilidza|title=Otvoren Festival Ilidža: Prva večer posvećena čuvarima tradicije|publisher=oslobodjenje.ba}}</ref> što je bila preteča festivala i održana je u sarajevskom predgrađu [[Ilidža]].<ref>{{cite web|url=https://starigramofon.wordpress.com/2010/12/10/ilidza-1966-songs-from-famous-folk-festival-in-yugoslavia/|title=Ilidža '66 |publisher=starigramofon.com}}</ref> Godinu dana poslije, festival je osnovan pod radnim naslovom '''Festival narodnih pjesama i igara Ilidža'''. Prvo izdanje je momentalno dobilo odobravanje svih velikih izdavačkih kuća, a učestvovali su [[Safet Isović]], [[Beba Selimović]], [[Zaim Imamović]] i [[Silvana Armenulić]]. Festival je brzo narastao i 1969. godine LP nastupa uživo postao je platinasti jer je prodato 1.700.000 primeraka.<ref>{{cite web|url=https://faktor.ba/vijest/sve-je-spremno-za-ilidzanski-festival-cijeli-region-prica-o-ovom-takmicenju-narodne-muzike-257761|title=Sve je spremno za ilidžanski festival|publisher=faktor.ba}}</ref> Izdanje 1970. bilo je prvo sa više od 700 aplikanata i rebrendirano je u '''Festival jugoslovenske pjesme Ilidža'''.<ref>{{cite web|url=http://spagosmail.blogspot.ba/2015/08/podsjecanje-na-proslost-i-tradiciju.html|title=Podsjećanje na prošlost i tradiciju Festivala narodne muzike Ilidža|publisher=blogspot.ba}}</ref> Početkom [[Opsada Sarajeva|opsade Sarajeva]] i [[Rat u BiH|rata u BiH]], Ilidža je postala dio teritorije koju su kontrolisali [[Srbi]] i festival je prestao da se održava. Nakon potpisivanja [[Dejtonski mirovni sporazum|Dejtonskog mirovnog sporazuma]] 1995, predgrađe je reintegrisano u Sarajevo. Festival je ponovo uspostavljen 1998. pod pokroviteljstvom [[Opština Ilidža|Opštine Ilidža]]<ref>{{cite web|url=http://www.opcinailidza.ba/news/default/pripreme-za-festival-narodne-muzike-ilidza-2018|title=Pripreme za festival narodne muzike Ilidža|publisher=opcinailidza.ba}}{{Dead link|date=June 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> i [[Kanton Sarajevo|Kantona Sarajevo]]. Od 2013. godine festival se održava u saradnji sa [[Hajat TV|Hajat TV-om]].<ref name="hayat">{{cite web|url=https://hayat.ba/pocele-pripreme-za-ilidza-2020-prvi-radni-sastanak-opcine-ilidza-i-hayat-tv-a/101781/|title=POČELE PRIPREME ZA ‘ILIDŽA 2020’: PRVI RADNI SASTANAK OPĆINE ILIDŽA I HAYAT TV-A|publisher=hayat.ba}}</ref> Godine 2014, proslavio je 50. godišnjicu.<ref>{{cite web|url=http://novovrijeme.ba/u-novembru-festival-narodne-muzike-ilidza-2013/|title=U novembru Festival narodne muzike “Ilidža 2013”|publisher=novovrijeme.ba|archiveurl=https://web.archive.org/web/20131031103612/http://novovrijeme.ba/u-novembru-festival-narodne-muzike-ilidza-2013/|archivedate=31. 10. 2013|url-status=dead}}</ref> Nedavni organizatori su bili ''Fabrice Lamproie'', {{ill|Muzička akademija u Sarajevu|bs|Muzička akademija u Sarajevu}} i švajcarska fondacija {{ill|Pro Helvetia|de|lt=''Pro Helvetia''}}. Među umjetnicima koji su, revijalno te/ili takmičarski, nastupali na festivalu — su: * [[Amela Zuković]], Ana Babić, [[Asim Brkan]], [[Beba Selimović]], [[Branka Sovrlić]], [[Vesna Zmijanac]], [[Dragan Kojić Keba]], [[Dragana Mirković]], [[Duško Kuliš]], [[Elvira Rahić]], [[Eldin Huseinbegović]], [[Emina Zečaj]], [[Enes Begović]], [[Era Ojdanić]], [[Esma Redžepova]], [[Zaim Imamović]], [[Zvonko Bogdan]], [[Zekerijah Đezić]], [[Zehra Deović]], [[Zora Dubljević]], [[Zorica Brunclik]], [[Ibrica Jusić]], {{ill|Jozo Penava|hr|Jozo Penava}}, [[Lepa Brena]], [[Lepa Lukić]], [[Merima Njegomir]], [[Meho Puzić]], [[Mile Kitić]], [[Miroslav Ilić]], [[Mitar Mirić]], [[Mladen Tomić]], [[Muhamed Mujkanović]], [[Muharem Serbezovski]], [[Nada Mamula]], [[Nazif Gljiva]], [[Nedžad Salković]], [[Nihad Alibegović]], [[Olivera Katarina]], [[Omer Pobrić]], [[Osman Hadžić]], [[Predrag Cune Gojković]], [[Rizo Hamidović]], [[Safet Isović]], [[Sejo Pitić]], [[Semir Cerić Koke]], [[Silvana Armenulić]], [[Sinan Sakić]], [[Toma Zdravković]], [[Halid Bešlić]], [[Halid Muslimović]], [[Hanka Paldum]], {{ill|Hasiba Agić|en|Hasiba Agić}}, [[Himzo Polovina]], [[Svetlana Ražnatović|Ceca Ražnatović]], [[Džej Ramadanovski]], Dženan Jahić, [[Šaban Bajramović]], [[Šaban Šaulić]], [[Šerif Konjević]], [[Žika Nikolić]]... Počasni predsjednik festivala je Senaid Memić (bivši načelnik Opštine Ilidža). Medijski partneri su [[Bosanskohercegovačka radio-televizija|BHRT]], [[NTV Hajat]], [[Pink BH]], [[Dragana Mirković#|DM Sat]], [[Radio M]] i dr., a generalni partner [[BH telekom]] (2012). == Format == Festival ima četiri programa takmičenja:<ref>{{cite web|url=https://www.hayat.ba/vijest.php?id=38667|title=Sve je spremno za Festivala narodne muzike Ilidža|publisher=hayat.ba|archiveurl=https://web.archive.org/web/20190116100320/https://www.hayat.ba/vijest.php?id=38667|archivedate=16. 1. 2019|url-status=dead}}</ref> * '''Čuvari tradicije''' — dizajniran za predstavljanje tradicionalnih balkanskih folk muzičkih žanrova kao što su sevdalinka i starogradska muzika * '''Prva harmonika''' — program takmičenja za folk harmonikaše * '''Takmičarska noć narodne muzike''' — Program takmičenja za nove izvođače i talente koji nisu ni u jednoj izdavačkoj kući * '''Velikani narodne muzike''' — zaštitni znak festivala u kojem pjevaju najveća imena balkanske narodne muzike Na izdanju festivala 2012. godine, revijalni dio je bio nazvan ''Sva ljepota ilidžanskih festivala'' (''Sve ljepote ilidžanskih festivala''); etablirani bh. narodni pjevači izveli su 26 pjesama. === Pobjednici takmičarskog dijela === {{...|ijek=da}} Pobjednička pjesma 2012. godine bila je ''Bosno, zemljo od meraka'', u izvođenju Edisa Brkanića.<ref>{{cite web|url=https://www.balkaniyum.tv/bih/vijesti/50731.shtml|title=Završen Festival narodne muzike „Ilidža 2012“ Edis Brkanić pobijedio sa pjesmom „Bosno zemljo od meraka“|work=BalkaniYUm&thinsp;tv|date=26. 8. 2012|accessdate=19. 9. 2021}}</ref> == Reference == {{izvori|30em}} == Vanjske veze == * [http://www.opcinailidza.ba/news/default/festival-narodne-muzike-ilidza-2017 Festival 2017.] * {{YouTube|playlist=PLC8Fqt2ygfrH2upas2ZN4G4HSFiyGKtFN|title=Ilidžanski festival}} [[Kategorija:Bosanskohercegovački muzički festivali|Ilidža]] [[Kategorija:Kultura u Sarajevu]] [[Kategorija:Ilidža]] [[Kategorija:Jugoslavenski muzički festivali]] [[Kategorija:Nastanci 1964.]] ndqkv4t9639zzn36tyr4pz9eop52r2z 0 4672381 42471634 42249416 2025-06-15T15:59:00Z ~2025-67647 261277 42471634 wikitext text/x-wiki {{Infokutija02 muzičar | tip = pjevač | ime = Ajgun Kazimova | slika = | širina_slike = 147 px | opis_slike = Kazimova 2018. godine | ime_po_rođenju = Ajgun Alasgar gizi Kazimova | datum_rođenja = [[26. 1.|26. januar]] [[1971]]. | mesto_rođenja = [[Baku]], [[Azerbajdžanska SSR]], [[Sovjetski Savez]] | datum_osnivanja = | mesto_osnivanja = | datum_raspada = | datum_smrti = | mesto_smrti = | druga_imena = | URL = [http://aygunkazimova.org/ Aygunkazimova.org] | žanr = [[Pop]], [[R&B]], [[soul]], [[blues]], [[jazz]] | instrumenti = [[Vokal]] | glas = | zanimanje = [[Pjevač|Pevačica]], [[tekstopisac]], [[plesač|plesačica]], [[glumci|glumica]] | period = 1986 — | label = | povezani_izvođači = | sadašnji_članovi = | bivši_članovi = | ostalo = |imdb = }} '''Ajgun Kazimova''' ({{jez-az|Aygün Ələsgər qızı Kazımova}}) [[azerbejdžan]]ska je pevačica, tekstopisac, plesačica i glumica. == Diskografija == * Ömrüm – Günüm (1997.) * Göz yaşımı yar silə (1998.) * Ah...! (1999.) * Aygün (2000.) * Sevdim (2001.) * Sevgi gülləri (2003.) * Son söz (2004.) * Sevərsənmi? (2005.) * Sevdi ürək (2005.) * Yenə tək (2008.) * Coffee from Colombia (2014.) * Aygün Kazımova, Vol. 1 (2008.) * Aygün Kazımova, Vol. 2 (2008.) * Aygün Kazımova, Vol. 3 (2008.) * Aygün Kazımova, Vol. 4 (2008.) * Sevdi Ürək (2012.) * Ya Devushka Vostochnaya (2013.) * Səni Belə Sevmədilər (2015.) * Azərbaycan Qızıyam (2015.) * Aygün Kazımovanın ifaları (2016.) * Duy (2018.) * By SS Production (2020.) * Remakes (2020.) * Crystal Hall (2020.) == Eksterni linkovi == {{Commonscat|Aygün Kazımova}} * [http://aygunkazimova.org/ Službene stranice Ajguna Kazimova]{{Dead link|date=October 2022 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }} {{az icon}} * {{imdb ime|id=3339487|ime=Aygün Kazimova}} {{Normativna kontrola}} [[Kategorija:Azerbejdžanske pop-pjevačice]] [[Kategorija:Azerbejdžanske plesačice]] [[Kategorija:Azerbejdžanske filmske glumice]] [[Kategorija:Azerbejdžanske televizijske glumice]] [[Kategorija:Biografije, Baku]] 1al2fgc0ucpk4k7mqu31wih5z3y4vxo 2 4676787 42471759 42471549 2025-06-15T21:07:20Z Zavičajac 76707 42471759 wikitext text/x-wiki [[File:AlisonPeterSmithson.jpg|mini|desno|Alison i Peter Smithson]] '''Alison''' (1928–1993) i '''Peter Smithson''' (1923–2003) bili su bračni par i [[Engleska|engleski]] [[Arhitektura|arhitekti]] koji se u arhitektonskoj i [[Urbanizam|urbanističkoj]] teoriji povezuju sa [[Brutalizam|brutalizmom]], jednim od stilova [[Moderna arhitektura|moderne arhitekture]]. Brutalizam je bio stil u [[umjetnost]]i, a posebno u arhitekturi, koji koristi pretjerivanje i distorziju kako bi stvorio efekat (masivnosti ili moći).<ref>{{Cite web |url= https://www.merriam-webster.com/dictionary/brutalism |title= Brutalizam - definicija |work= www.merriam-webster.com, 15. jun 2025. |accessdate= 15. jun 2025.}}{{en}}</ref> Punu afirmaciju stekao je 1960-ih i 1970-ih. Prvi koji je uptrijebio termin ''beton-brut'' (neobloženi beton) bio je [[Le Corbusier]], a njegovi glavni protagonisti u [[Velika Britanija|Britaniji]] bili su bračni par Peter i Alison Smithson.<ref>{{Cite web |url= https://web.archive.org/web/20070421074900/http://www.open2.net/modernity/4_15_frame.htm |title= Brutalizam - Humani Modernizam |work= web.archive.org, 15. jun 2025. |accessdate= 29. 5. 2025}}{{en}}</ref> [[File:Smithdon School, Hunstanton-geograph.org.uk-2341065.jpg|mini|lijevo|Škola u Hunstantonu, prvi objekat za koji je rečeno da je izgrađen u stilu [[Brutalizam|brutalizma]]]] == Počeci u poslijeratnom Londonu == Nakon studija u Durhamu, Alison i Peter Smithson su se preselili u [[London]] i pronašli grad obilježen posljedicama Drugog svjetskog rata. Njihova nova okolina bila je spoj ratnih razaranja, historijskih zgrada i vizija urbane obnove. Zajedno su isprva radili za arhitektonski odjel Londonskog okružnog vijeća prije nego što su osnovali vlastiti biro 1950. godine. Prva objavljena upotreba fraze "novi brutalizam" dogodila se 1953. godine, kada ju je Alison Smithson upotrijebila da opiše projekat za njihovu neizgrađenu kuću u Sohou, koji se pojavio u novembarskom izdanju časopisa "Architectural Design". Dalje je izjavila: "Naša je namjera da u ovoj zgradi struktura bude u potpunosti izložena, bez unutrašnjih završnih obrada gdje god je to izvodljivo." Smithsonovi su prvi put postali poznati sa [[Škola Hunstatonu|školom u Hunstantonu]] u Norfolku, završenom 1954. godine. Urađena je po uzoru na djela tada priznatog moderniste [[Ludwig Mies van der Rohe|Ludwiga Miesa van der Rohea]], ali na ogoljen način, sa grubim završnim obradama i namjernim nedostatkom profinjenosti koji je držao arhitektonsku strukturu i izloženom. Zatim su uradili i kuću Sugden, završenu 1955. godine u Watfordu. Ova dva objekta predstavljaju najranije primjere novog brutalizma u [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenom Kraljevstvu]]. Shodno navedenom tekstu njihove unutrašnje instalacije bile su vidljive.<ref>{{Cite web |url= https://www.architectural-review.com/archive/the-new-brutalism-by-reyner-banham |title= Reyner Banham pokušava kodificirati tadašnji novonastali arhitektonski pokret brutalizma |work= The architectural, 2010. |accessdate= 29. maj 2025}}{{en}}</ref><ref>{{Cite web |url= https://www.bbc.co.uk/programmes/articles/2KYNVdPBLTYC99f18wsZPQy/the-concrete-truth-brutalism-can-be-beautiful |title= The concrete truth? Brutalism can be beautiful |work= BBC Arts - www.bbc.co.uk, 26. april 2016. |accessdate= 29. maj 2025}}{{en}}</ref> Za Smithsonove, brutalizam (iako su koristili termin Novi brutalizam) se manje odnosio na izgled zgrade, a više na povratak funkcionalističkim principima - u uslugama, materijalima i strukturi. Oni su vjerovatno među liderima britanske škole Novog brutalizma koji su karakterisali "etikom, a ne estetikom". Alison i Peter Smithson pisali su o brutalizmu kao "pokušaju pronalaska objektivnog odnosa prema stvarnosti - prema kulturnim ciljevima društva, njegovim porivima i njegovim metodama". [[File:Demolition of Robin Hood Gardens, Cotton Street - geograph.org.uk - 5650668.jpg|mini|lijevo|Robin Hood Gardens, na početku rušenja 2017. god.]] == Djela == * Srednja škola Smithdon, Hunstanton, Norfolk (1949–54), * Izložba Kuća budućnosti na Sajmu idealnog doma 1956. godine, * Porodična kuća za akustičara i inženjera Dereka Sugdena, Watford (1956), * Paviljon Gornji travnjak, imanje Fonthill, Tisbury, Wiltshire (1959–62), * Poslovna kula za [[The Economist]], (1959–65) * Zgrada vrta, Koledž St. Hilda, [[Oxford]] (1968) * Proširenje privatne kuće za Lorda Kenneta, Bayswater, London, 1960, * Stambeni kompleks [[Robin Hood Gardens]], Poplar, Istočni London (1969–72)[21] * Zgrade na Univerzitetu u Bathu, uključujući Školu za arhitekturu i građevinsko inženjerstvo (1988), * Muzej konzolnih stolica Tecta dizajnerske kompanije Bauhaus TECTA u Lauenfoerdeu, [[Njemačka]], (2002–2003) * Vještičja kuća, Bad Karlshafen, Njemačka (1993–2002) Smithson, Alison i Peter Smithson. Urbano strukturiranje: Studije. Reinhold U.a, 1967. Smithson, Alison i Peter Smithson (s predgovorom Nikolausa Pevsnera). Euston Arch i rast Londonske, Midlandske i Škotske željeznice, Thames & Hudson 1968. Smithson, Alison i Peter Smithson. Običnost i svjetlost: Urbane teorije, 1952–1960. MIT Press, 1970. Smithson, Alison i Peter Smithson. Bez retorike: Arhitektonska estetika, 1955–1972. M.I.T. Press, 1974. Smithson, Alison i Peter Smithson. Herojski period moderne arhitekture. Rizzoli, 1981. Smithson, Alison i Peter Smithson. Nabijena praznina: Arhitektura. Monacelli Press, 2001. Smithson, Alison i Peter Smithson. Nabijena praznina: Urbanizam. Monacelli Press, 2004.<ref>https://www.archdaily.com/404803/ad-classics-habitat-67-moshe-safdie</ref> == Izvori == {{Reflista}} {{Commonscat|Alison and Peter Smithson}} [[Kategorija:Moderna arhitektura] [[Kategorija:Brutalna arhitektura] [[Kategorija:Arhitektura u Ujedinjenom Kraljevstvu] https://commons.wikimedia.org/wiki/Special:UploadWizard ajtuiqqhxem9kpql7qnu2zterva9i7z 42471765 42471759 2025-06-15T22:22:35Z Zavičajac 76707 42471765 wikitext text/x-wiki [[File:Habitat 67 2019 dllu 01.jpg|mini|desno|Habitat 67, 2019. god.]] '''Habitat 67''' je stambeni kompleks u Cité du Havreu, vjekovnom vještačkom poluostrvu na rijeci Saint Lawrence u Montrealu, Quebec, Kanada, izgrađen po projektu izraelsko-kanadsko-američkog arhitekte Moshe Safdiea. Nastao je kao rezultat njegovog magistarskog rada na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta McGill, a zatim je izgrađena izmijenjena verzija za Expo 67, Svjetsku izložbu održanu od aprila do oktobra 1967. godine. Habitat 67 se smatra arhitektonskom znamenitošću i poznatom građevinom u Montrealu.<ref>{{Cite web |url= https://www.planradar.com/hr/brutalisticka-arhitektura/ |title= Brutalistička arhitektura: Što je to i primjeri brutalističkog stila - Habitat 67, Montreal |work= www.planradar.com, 15. jun 2025. |accessdate= 15. jun 2025.}}{{en}}</ref> U fokusu ove zgrade su umjetnički elementi brutalizma. Ističu se geometrijski oblici koji u kombinaciji s betonom stvaraju robusnu, ali jedinstvenu strukturu. Zgradu je projektirao arhitekt Moshe Safdie. Zapravo se radi o njegovom diplomskom radu kojim je htio riješiti problem nedostatka stambenog prostora u naselju u kojemu je zgrada izgrađena. Projekt je nazvan Habitat 67. Ovo je primjer ekstravagantne i ujedno riskantne verzije brutalističke arhitekture.<ref>{{Cite web |url= https://www.habitat67.com/ |title= Ikona arhitekture Montreala |work= https://www.habitat67.com/, 15. jun 2025. |accessdate= 15. jun 2025.}}{{en}}</ref> == Izvedba == Habitat 67 se sastoji od 354 identična,[12] prefabrikovana betonska oblika (11,7 m × 5,3 m × 3 m [38 ft 5 in × 17 ft 5 in × 9 ft 10 in])[12] raspoređenih u različitim kombinacijama, podijeljenih u tri piramide,[13][12] koje dosežu do 12 stambenih spratova, sa nivoom za parkiranje i nivoom za tehničke usluge zgrade. Zajedno, ove jedinice su stvorile 146 stambenih objekata različitih veličina i konfiguracija, od kojih je svaki formiran od jedne do osam povezanih betonskih jedinica. Dizajn je bio zasnovan na prefabrikovanoj modularnoj konstrukciji, sa 365 betonskih jedinica naslaganih kako bi se stvorilo 158 stambenih objekata. Svaki stambeni objekat je projektovan da ima vanjski prostor i različite prostorne konfiguracije, što ga razlikuje od tipičnih repetitivnih stambenih blokova. Habitat 67 se suočio sa izazovima troškova, održavanja i izvodljivosti velikih razmjera uprkos svom uticaju na kasnije eksperimente sa stanovanjem. Metoda izgradnje Habitata 67 oslanjala se na prefabrikaciju, s ciljem efikasnosti i prilagodljivosti. Namjenska tvornica na licu mjesta proizvela je betonske module površine 600 kvadratnih stopa, koji su zatim podignuti dizalicom i naknadno napregnuti kako bi se formirala stepenasta konstrukcija. Svaki modul funkcionirao je kao nosivi element, eliminirajući potrebu za dodatnim konstrukcijskim stupovima. Projekat je obuhvatao 15 tipologija stanovanja, od jednosobnih do četverosobnih jedinica. Svaka rezidencija je imala privatnu terasu kako bi se obezbijedilo prirodno svjetlo i pristup vanjskom prostoru. Modularni sistem se proširio i na enterijere, sa gotovim komponentama kao što su kupatila od fiberglasa, standardizovane kuhinje i prozori sa plastičnim okvirima. Međutim, iako je prefabrikacija imala za cilj smanjenje troškova, složenost slaganja i ojačavanja modula povećala je troškove materijala i rada, sprečavajući replikaciju u širim razmjerima. Konstrukcijski sistem se oslanjao na kablove visokog napona, naknadno zatezanje i zavarivanje, osiguravajući stabilnost, ali dodajući složenost konstrukciji. Ovi tehnički izazovi i visoki zahtjevi za održavanje doprinijeli su statusu Hábitata 67 kao jednokratnog eksperimenta, a ne kao skalabilnog stambenog rješenja. <ref>{{Cite web |url= https://archeyes.com/habitat-67-by-safdie-architects-a-visionary-experiment-in-modular-housing/ |title= Habitat 67 by Safdie Architects: A Visionary Experiment in Modular Housing |work= ArchEyes Timeless Architecture, 8. mart 2025. |accessdate= 15. jun 2025.}}{{en}}</ref> [[File:2007-04-04-261-Montreal.jpg|mini|lijevo|2007. god.]] == Izvori == {{Reflista}} {{Commonscat|Habitat 67}} [[Kategorija:Brutalna arhitektura] [[Kategorija:Arhitektura u Kanadi] [[Kategorija:Montreal]] https://commons.wikimedia.org/wiki/Special:UploadWizard 8zox00o88iyrem5ua5a7ya3v0efh3q1 42471768 42471765 2025-06-15T22:31:56Z Zavičajac 76707 42471768 wikitext text/x-wiki [[File:Habitat 67 2019 dllu 01.jpg|mini|desno|Habitat 67, 2019. god.]] '''Habitat 67''' je stambeni kompleks u Cité du Havreu, vjekovnom vještačkom poluostrvu na rijeci Saint Lawrence u Montrealu, Quebec, Kanada, izgrađen po projektu izraelsko-kanadsko-američkog arhitekte Moshe Safdiea. Nastao je kao rezultat njegovog magistarskog rada na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta McGill, a zatim je izgrađena izmijenjena verzija za Expo 67, Svjetsku izložbu održanu od aprila do oktobra 1967. godine. Habitat 67 se smatra arhitektonskom znamenitošću i poznatom građevinom u Montrealu.<ref>{{Cite web |url= https://www.planradar.com/hr/brutalisticka-arhitektura/ |title= Brutalistička arhitektura: Što je to i primjeri brutalističkog stila - Habitat 67, Montreal |work= www.planradar.com, 15. jun 2025. |accessdate= 15. jun 2025.}}{{en}}</ref> U fokusu ove zgrade su umjetnički elementi brutalizma. Ističu se geometrijski oblici koji u kombinaciji s betonom stvaraju robusnu, ali jedinstvenu strukturu. Zgradu je projektirao arhitekt Moshe Safdie. Zapravo se radi o njegovom diplomskom radu kojim je htio riješiti problem nedostatka stambenog prostora u naselju u kojemu je zgrada izgrađena. Projekt je nazvan Habitat 67. Ovo je primjer ekstravagantne i ujedno riskantne verzije brutalističke arhitekture.<ref>{{Cite web |url= https://www.habitat67.com/ |title= Ikona arhitekture Montreala |work= https://www.habitat67.com/, 15. jun 2025. |accessdate= 15. jun 2025.}}{{en}}</ref> == Izvedba == Habitat 67 se sastoji od 354 identična,[12] prefabrikovana betonska oblika (11,7 m × 5,3 m × 3 m [38 ft 5 in × 17 ft 5 in × 9 ft 10 in])[12] raspoređenih u različitim kombinacijama, podijeljenih u tri piramide,[13][12] koje dosežu do 12 stambenih spratova, sa nivoom za parkiranje i nivoom za tehničke usluge zgrade. Zajedno, ove jedinice su stvorile 146 stambenih objekata različitih veličina i konfiguracija, od kojih je svaki formiran od jedne do osam povezanih betonskih jedinica.https://brtbgd.rs/sr/products/5 Dizajn je bio zasnovan na prefabrikovanoj modularnoj konstrukciji, sa 365 betonskih jedinica naslaganih kako bi se stvorilo 158 stambenih objekata. Svaki stambeni objekat je projektovan da ima vanjski prostor i različite prostorne konfiguracije, što ga razlikuje od tipičnih repetitivnih stambenih blokova. Habitat 67 se suočio sa izazovima troškova, održavanja i izvodljivosti velikih razmjera uprkos svom uticaju na kasnije eksperimente sa stanovanjem. Metoda izgradnje Habitata 67 oslanjala se na prefabrikaciju, s ciljem efikasnosti i prilagodljivosti. Namjenska tvornica na licu mjesta proizvela je betonske module površine 600 kvadratnih stopa, koji su zatim podignuti dizalicom i naknadno napregnuti kako bi se formirala stepenasta konstrukcija. Svaki modul funkcionirao je kao nosivi element, eliminirajući potrebu za dodatnim konstrukcijskim stupovima. Projekat je obuhvatao 15 tipologija stanovanja, od jednosobnih do četverosobnih jedinica. Svaka rezidencija je imala privatnu terasu kako bi se obezbijedilo prirodno svjetlo i pristup vanjskom prostoru. Modularni sistem se proširio i na enterijere, sa gotovim komponentama kao što su kupatila od fiberglasa, standardizovane kuhinje i prozori sa plastičnim okvirima. Međutim, iako je prefabrikacija imala za cilj smanjenje troškova, složenost slaganja i ojačavanja modula povećala je troškove materijala i rada, sprečavajući replikaciju u širim razmjerima. Konstrukcijski sistem se oslanjao na kablove visokog napona, naknadno zatezanje i zavarivanje, osiguravajući stabilnost, ali dodajući složenost konstrukciji. Ovi tehnički izazovi i visoki zahtjevi za održavanje doprinijeli su statusu Hábitata 67 kao jednokratnog eksperimenta, a ne kao skalabilnog stambenog rješenja. <ref>{{Cite web |url= https://archeyes.com/habitat-67-by-safdie-architects-a-visionary-experiment-in-modular-housing/ |title= Habitat 67 by Safdie Architects: A Visionary Experiment in Modular Housing |work= ArchEyes Timeless Architecture, 8. mart 2025. |accessdate= 15. jun 2025.}}{{en}}</ref> [[File:Karaburma 09.jpg|mini|lijevo|2007. god.]] [[File:2007-04-04-261-Montreal.jpg|mini|lijevo|2007. god.]] == Izvori == {{Reflista}} {{Commonscat|Habitat 67}} [[Kategorija:Brutalna arhitektura] [[Kategorija:Arhitektura u Kanadi] [[Kategorija:Montreal]] https://commons.wikimedia.org/wiki/Special:UploadWizard ed5k9glfv1q4f79x12wtsalsdkymt45 0 4683165 42471776 42451089 2025-06-16T00:22:42Z InternetArchiveBot 155863 Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 42471776 wikitext text/x-wiki {{Naselje | ime =El Alto | ime_genitiv =El Alta | izvorno_ime = | translit_jezik1 = | slika_panorama =La_Ceja_perspectiva.jpg | veličina_slike =280px | opis_slike =[[Panorama]] [[grad]]a | utemeljenje_ime=Osnovan | utemeljenje_datum =[[1985]].<ref name=city/> | širina-stupnjevi =16 | širina-minute =30 | širina-oznaka =S | dužina-stupnjevi =68 | dužina-minute =09 | dužina-oznaka =W | lokacija_ime =[[Spisak država|Država]] | lokacija_info ={{flag|Bolivija}} | lokacija1_ime =[[Departmani Bolivije|Departman]] | lokacija1_info =[[La Paz (departman, Bolivija)|La Paz]] | lokacija2_ime =[[Provincije Bolivije|Provincija]] | lokacija2_info =[[Provincija Pedro Domingo Murillo|Pedro Domingo Murillo]] | vrsta_vlasti = | vlast_bilješke = | titula_vođe =[[gradonačelnik|Alcadesa]] | ime_vođe =Eva Copa Murga | dijelovi = | vrsta_dijelova = | površina_bilješke = | površina_ukupna =387 [[km²]]<ref name=brit/> | površina_uža = | površina_šira = | visina =4,150 [[metar|m]]<ref name=city/> | visina_izvor = | visina_max = | visina_min = | stanovništvo_godina =[[2012]]. | stanovništvo_bilješke = | stanovništvo =842,378<ref name=city/> | stanovništvo_gustoća = | stanovništvo_uže = | stanovništvo_uže_gustoća = | stanovništvo_šire = | stanovništvo_šire_gustoća = | stanovništvo_prazno1_ime = | stanovništvo_prazno1 = | stanovništvo_gustoća_prazno1 = | stanovništvo_prazno2_ime = | stanovništvo_prazno2 = | stanovništvo_gustoća_prazno2 = | vremenska_zona =[[UTC-4]] | utc_pomak = | vremenska_zona_DST = | utc_pomak_DST = | poštanski_broj = | pozivni_broj =02<ref name=city/> | gradovi_prijatelji = | države_gradova_prijatelja = | web_stranica = | slika_lokacijska_karta_država =Bolivija | slika_lokacijska_karta_opis =<center>El Alto na karti Bolivije | bilješke = }} '''El Alto''' ([[španjolski|prevedeno]]:'''Visoki''') je [[grad]] i [[općina]] od 842,378 [[Stanovništvo|stanovnika]]<ref name=city>{{cite web | url =https://www.citypopulation.de/en/bolivia/lapaz/murillo/02010501001001__el_alto// | title =''El Alto in Murillo (La Paz)'' | accessdate =23.09.2023. | language=engleski | publisher=City population}}</ref> na [[zapad]]u [[Bolivija|Bolivije]] u [[La Paz (departman, Bolivija)|Departmanu La Paz]]. Po tome je drugi po veličini grad u zemlji nakon [[Santa Cruz de la Sierra|Santa Cruz de la Sierre]]. Kako se nalazi u [[Metropola|metropolitanskom]] području [[La Paz]]a, zajedno sa njim i ostalim gradovima formira [[konurbacija|konurbaciju]] koja ima 2,225,000 stanovnika.<ref name=met>{{cite web | url =https://www.citypopulation.de/en/world/agglomerations/ | title =''La Paz in Bolivia Consolidated Urban Area '' | accessdate =23.09.2023. | language=engleski | publisher=City population}}</ref> == Karakteristike == El Alto se prostire na [[visoravan|visoravni]] [[Altiplano]] na 4,150 [[metar]]a [[nadmorska visina|nadmorske visine]], udaljen [[20|dvadesetak]] [[km]] [[istok|istočno]] od [[glavni grad|glavnog grada]] [[La Paz]]a. == Historija == [[datoteka:181_-_city_of_El_Alto_-_busy_and_beautiful.jpg|thumb|left|240px|<center>Centar [[grad]]a<center/>]] [[Historija]] El Alta povezana je sa [[La Paz]]om, jer je nikao kao njegovo [[predgrađe]].<ref name=his/> Sve do početka [[20. vijek]]a, taj dio [[Altiplano|Altiplana]] bio je gotovo nenaseljen, prvi stanovnici naselili su se kad je izgrađena [[željeznička pruga]] La Paz-[[Titicaca]] [[1905]]. Prava [[urbanizacija]] počela je kad je izgrađen [[aerodrom]] [[1925]]. Nukleus današnjeg grada dogodio se [[1948]]. kad je osnovano vijeće [[kvart]]a ''Alto Lima''.<ref name=his/> U [[april]]u [[1970]]. je osnovan ured vicegradonačelnika ''El Alto de La Paza''.<ref name=his/> El Alto je velik [[demografija|demografski]] rast doživio između [[1976]].-[[1986]]., kad se doselilo puno osiromašenih [[seljak]]a sa [[planina]].<ref name=brit/> Tad se od 95,000 - [[1976]]. broj stanovnika popeo na 307,000, a četiri godine kasnije na 405,000.<ref name=his/> Taj velik rast rezultirao je osnivanjem Općine El Alto [[1985]]., pa je i mjesto početkom [[1988]]. dobilo [[gradska prava|status grada]].<ref name=his/> Na početku [[1989]]. osnovan je [[tehnika|Tehnički]] [[univerzitet]], današnji Autonomni univerzitet El Alto.<ref name=his/> El Alto je [[2003]]. bio poprište velikih [[demonstracija]], kad se tražila [[nacionalizacija]] svih izvora [[nafta|nafte]] i [[zemni gas|plina]] i zabrana prodaje [[Čile]]u, kao zahtjev za [[Konstituanta|Ustavotvornu skupštinu]]. Bilansa tih [[protesta bila je 60 [[ubistvo|ubijenih]], 400 [[rana|ranjenih]], i [[ostavka]] [[predsjednik]]a [[Gonzalo Sánchez de Lozada]].<ref name=his>{{cite web | url =https://www.elalto.gob.bo/historia/ | title =''Historia'' | accessdate =23.09.2023. | language =španjolski | publisher =Gobierno Autónomo Municipal de El Alto | archive-date =2023-09-27 | archive-url =https://web.archive.org/web/20230927051306/https://www.elalto.gob.bo/historia/ }}</ref> == Privreda i transport == El Alto je [[2020]]. imao 28,510 registriranih [[firma|firmi]], od kojih su gotovo 86% bile male, sa par zaposlenih.<ref name=brit/> [[Trgovina|trgovinom]] i [[usluga]]ma se bavi 75% firmi, [[Industrija|Industrijskom]] i [[zanat]]skom proizvodnjom 16%, a [[poljoprivreda|poljoprivredom]] ni 1%.<ref name=brit>{{cite web |url=https://siip.produccion.gob.bo/repSIIP2/documento.php?n=2877 |title= ''Informe Productivo del Municipio de El Alto'' |publisher= Ministerio de Desarrolo |language=španjolski |accessdate = 24.09.2023.}}</ref> Uz nekoliko većih pogona [[Hemijska industrija|kemijske industrije]], ima puno manjih pogona [[prehrambena industrija|prehrambene]], [[tekstilna industrija|tekstilne]], [[Građevinarstvo|građevinske]] i [[Industrija kože i obuće|Industrije kože i obuće]]. Grad je dobro povezan [[željeznica|željeznicom]] i auto[[cesta]]ma sa gradovima u zemlji i inozemstvu. Veliki ''Internacionalni [[aerodrom]] La Paz/El Alto'' ([[IATA]]: '''LPB''', [[ICAO]]: '''SLLP''').<ref name=air>{{cite web | url =https://skybrary.aero/airports/sllp | title =''La Paz/El Alto International Airport'' | accessdate =23.09.2023. | language=engleski | publisher=Skybrary}}</ref> nalazi se 6 km jugoistočno od centra. == Izvori == {{izvori}} == Vanjske veze == {{Commonscat|El Alto}} * [https://www.elalto.gob.bo/ ''Gobierno Autónomo Municipal de El Alto'' (službene stranice)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20230922003927/https://elalto.gob.bo/ |date=2023-09-22 }} {{es icon}} [[Kategorija:Gradovi u Boliviji]] h487vp1opadgsarjppka7ddlr7deazn 4 4685242 42471578 42470834 2025-06-15T13:20:19Z Edgar Allan Poe 29250 42471578 wikitext text/x-wiki {| width=75% valign="top" style="background: #EE2536; color: white; border-right-width:2px; border-bottom-width:2px; border: Solid silver 1px; text-align: center; font-size: 160%; margin: 0 auto" | Wikiprojekt države - '''Singapur''' |} {| id="mp-upper" style="width: 100%; margin:4px 0 0 0; background:none; border-spacing: 0px;" | class="MainPageBG" style="width:50%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top; color:#000;" | {| id="mp-left" style="vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-tfa-h2" style="margin:3px; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Članci koje treba napisati</h2> |- | style="color:#000;" | <div id="mp-tfa" style="padding:2px 5px"> {|class="wikitable sortable" |- bgcolor=lightblue | <div align="center"><small>'''Broj'''</small></div> || <div align="center">'''Članak'''</div> || <div align="center">Članak na drugom jeziku</div> || <div align="center">Opis</div> || <div align="center">Riješeno </div> |- | '''1.''' || [[Parlament Singapura]] || [[w:en:Parliament of Singapore]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''2.''' || [[Predsjednik Singapura]] || [[w:en:President of Singapore]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''3.''' || [[Premijer Singapura]] || [[w:en:Prime Minister of Singapore]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''4.''' || "[[Majulah Singapura]]" || [[w:en:Majulah Singapura]] || himna || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''5.''' || [[Tharman Shanmugaratnam]] || [[w:en:Tharman Shanmugaratnam]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''6.''' || [[Lee Hsien Loong]] || [[w:en:Lee Hsien Loong]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''7.''' || [[Kraljevina Singapura]] || [[w:en:Kingdom of Singapura]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''8.''' || ''[[Malajski anali]]'' || [[w:en:Malay Annals]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''9.''' || [[Sang Nila Utama]] || [[w:en:Sang Nila Utama]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''10.''' || [[Temasek]] || [[w:en:Temasek]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''11.''' || [[Stamford Raffles]] || [[w:en:Stamford Raffles]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''12.''' || [[Singapurski sporazum 1819.]] || [[w:en:1819 Singapore Treaty]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''13.''' || [[Tjesnačka naselja]] || [[w:en:Straits Settlements]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''14.''' || [[Singapur (kolonija)]] || [[w:en:Colony of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''15.''' || [[Singapur (savezna država)]] || [[w:en:Singapore in Malaysia]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''16.''' || [[Džohorski Sultanat]] || [[w:en:Johor Sultanate]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''17.''' || [[Malački Sultanat]] || [[w:en:Malacca Sultanate]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''18.''' || [[Singapurska pobuna 1915.]] || [[w:en:1915 Singapore Mutiny]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''19.''' || [[Singapurska strategija]] || [[w:en:Singapore strategy]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''20.''' || [[Pad Singapura]] || [[w:en:Fall of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''21.''' || [[Shōnan-tō]] || [[w:en:Japanese occupation of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''22.''' || [[Bombardiranje Singapura (1944–1945)]] || [[w:en:Bombing of Singapore (1944–1945)]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''23.''' || [[Operacija Tiderace]] || [[w:en:Operation Tiderace]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''24.''' || [[Sook Ching]] || [[w:en:Sook Ching]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''25.''' || [[Britanska vojna uprava (Malaja)]] || [[w:en:British Military Administration (Malaya)]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''26.''' || [[David Marshall (singapurski političar)]] || [[w:en:David Marshall (Singaporean politician)]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''27.''' || [[Singapurska samouprava]] || [[w:en:Self-governance of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''28.''' || [[Lim Yew Hock]] || [[w:en:Lim Yew Hock]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''29.''' || {{nowrap|[[Sporazum o nezavisnosti Singapura (1965)]]}} || {{nowrap|[[w:en:Independence of Singapore Agreement 1965]]}} || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''30.''' || [[Malezijski sporazum]] || [[w:en:Malaysia Agreement]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''31.''' || [[Proglašenje Singapura]] || [[w:en:Proclamation of Singapore]] || historija || <div align="center"></div> |- | '''32.''' || [[Yusof Ishak]] || [[w:en:Yusof Ishak]] || politika || <div align="center"></div> |- | '''33.''' || [[Ustav Singapura]] || [[w:en:Constitution of Singapore]] || pravo || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''34.''' || [[Pulau Ujong]] || [[w:en:Singapore Island]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''35.''' || [[Bukit Timah]] || [[w:en:Bukit Timah Hill]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''36.''' || [[Planska područja u Singapuru]] || [[w:en:Planning Areas of Singapore]] || administracija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''37.''' || [[Bedok]] || [[w:en:Bedok]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''38.''' || [[Papilionanthe Miss Joaquim|''Papilionanthe'' Miss Joaquim]] || [[w:en:Papilionanthe Miss Joaquim]] || biologija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''39.''' || [[Joseph Schooling]] || [[w:en:Joseph Schooling]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''40.''' || [[Tan Howe Liang]] || [[w:en:Tan Howe Liang]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''41.''' || [[Feng Tianwei]] || [[w:en:Feng Tianwei]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''42.''' || [[Fudbalska reprezentacija Singapura]] || [[w:en:Singapore national football team]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''43.''' || [[Košarkaška reprezentacija Singapura]] || [[w:en:Singapore men's national basketball team]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''44.''' || [[Rukometna reprezentacija Singapura]] || [[w:en:Singapore men's national handball team]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''45.''' || [[Singapurski tjesnac]] || [[w:en:Singapore Strait]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''46.''' || [[Četiri azijska tigra]] || [[w:en:Four Asian Tigers]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''47.''' || [[Stranka narodne akcije]] || [[w:en:People's Action Party]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''48.''' || [[Singapurska luka]] || [[w:en:Port of Singapore]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''49.''' || [[Vrhovni sud Singapura]] || [[w:en:Supreme Court of Singapore]] || pravo || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''50.''' || [[Pedra Branca (Singapur)]] || [[w:en:Pedra Branca, Singapore]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |} </div> |} | style="border:1px solid transparent;" | | class="MainPageBG" style="width:50%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top;"| {| id="mp-right" style="width:100%; vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-itn-h2" style="margin:3px; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Članci koje treba nadopuniti</h2> |- | style="color:#000; padding:2px 5px;" | <div id="mp-itn"> * '''[[Singapur]]''' :Glavni članak, kojeg bi valjalo stilski dotjerati i upotpuniti neke podatke </div> |} |} {| id="mp-upper" style="width: 100%; margin:4px 0 0 0; background:none; border-spacing: 0px;" | class="MainPageBG" style="width:50%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top; color:#000;" | {| id="mp-left" style="vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-tfa-h2" style="margin:3px; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Dodatni članci</h2> |- | style="color:#000;" | <div id="mp-tfa" style="padding:2px 5px"> Ovdje će se unositi oni članci koji nisu na popisu iznad, a napisani su u sklopu sređivanja članaka o Singapuru. Svaki suradnik koji napiše ili zna da je takav članak napisan može u tablicu dodati podatke. {|class="wikitable sortable" |- bgcolor=lightblue | <div align="center"><small>'''Broj'''</small></div> || <div align="center">'''Članak'''</div> || <div align="center">Članak na drugom jeziku</div> || <div align="center">Opis</div> || <div align="center">Riješeno </div> |- | '''1.''' || [[Singapurski dolar]] || [[w:en:Singapore dollar]] || valuta || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''2.''' || [[Regije Singapura]] || [[w:en:Regions of Singapore]] || administracija|| <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''3.''' || [[AFC Azijski kup 1984.]] || [[w:en:1984 AFC Asian Cup]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''4.''' || [[Singapur (rijeka)]] || [[w:en:Singapore River]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''5.''' || [[Lawrence Wong]] || [[w:en:Lawrence Wong]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''6.''' || [[Goh Chok Tong]] || [[w:en:Goh Chok Tong]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''7.''' || {{nowrap|[[Nacionalni univerzitet u Singapuru]]}} || {{nowrap|[[w:en:National University of Singapore]]}} || obrazovanje || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''8.''' || {{nowrap|[[Anglo-nizozemski sporazum (1824)]]}} || [[w:en:Anglo-Dutch Treaty of 1824]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''9.''' || [[Zatvor Outram]] || [[w:en:Outram Prison]] || arhitektura || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''10.''' || [[Japanski okupacijski dolar]] || {{nowrap|[[w:en:Japanese government–issued dollar in Malaya and Borneo]]}} || ekonomija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''11.''' || [[Stara Gradska vijećnica (Singapur)]] || [[w:en:Former City Hall, Singapore]] || arhitektura || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''12.''' || [[Puan Noor Aishah]] || [[w:en:Puan Noor Aishah]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''13.''' || [[Sōjūsetsu incident]] || [[w:en:Double Tenth incident]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''14.''' || [[Elizabeth Choy]] || [[w:en:Elizabeth Choy]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''15.''' || [[Specijalna jedinica Z]] || [[w:en:Z Special Unit]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''16.''' || [[Operacija Jaywick]] || [[w:en:Operation Jaywick]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''17.''' || [[Operacija Rimau]] || [[w:en:Operation Rimau]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''18.''' || [[Ivan Lyon]] || [[w:en:Ivan Lyon]] || vojska || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''19.''' || [[Lim Bo-seng]] || [[w:en:Lim Bo Seng]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''20.''' || [[Operacija Gustavus]] || — || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''21.''' || [[Operacija Zipper]] || [[w:en:Operation Zipper]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''22.''' || [[Operacija Mailfist]] || [[w:en:Operation Mailfist]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''23.''' || [[Bombardiranje Singapura (1941)]] || [[w:en:Bombing of Singapore (1941)]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''24.''' || [[Operacija Struggle]] || — || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''25.''' || [[Guverner Singapura]] || — || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''26.''' || [[Yang di-Pertuan Negara]] || [[w:en:Yang di-Pertuan Negara]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''27.''' || [[Zakonodavno vijeće (Singapur)]] || [[w:en:Legislative Council of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''28.''' || [[Zakonodavna skupština (Singapur)]] || [[w:en:Legislative Assembly of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''29.''' || [[Glavni ministar Singapura]] || [[w:en:Chief Minister of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''30.''' || || [[w:en:]] || || <div align="center"></div> |} </div> |} | style="border:1px solid transparent;" | | class="MainPageBG" style="width:50%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top;"| {| id="mp-right" style="width:100%; vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-itn-h2" style="margin:3px; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Poslovi kategorizacije i stilizacije</h2> |- | style="color:#000; padding:2px 5px;" | <div id="mp-itn"> *'''[[:Kategorija:Singapur]]''' :Sve članke u ovoj kategoriji valjalo bi propisno kategorizirati. Nekoliko novih kategorija svakako se može i treba otvoriti, članci koji su u glavnoj kategoriji, a mogu u potkategorije tamo trebaju i biti postavljeni. *'''Šabloni''' :Na sve pripadajuče članke, valjalo bi dodati šablone koji se koriste za te vrste članaka (šablon o gradovima za gradove, političarima za političate, ''etc.'') kako bi se povećala kvaliteta postojećih članaka. </div> |} |} {| id="mp-upper" style="width:100%; margin:4px 0 0 0; background:none; border-spacing: 0px;" | class="MainPageBG" style="width:100%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top; color:#000;" | {| id="mp-left" style="vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-tfa-h2" style="margin:3px; width:100%; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Dodatno, zahtjevi, želje, ...</h2> |- | style="color:#000;" | <div id="mp-tfa" style="padding:2px 5px; width:100%"> Ovdje se mogu unositi sve vrste želja, zahtjeva i zamolbi koje bi bilo koji suradnik imao prema sudionicima na projektu, a vezane su za Singapur. </div> |} |} __NOTOC__ __NOEDITSECTION__ [[Kategorija:Wikiprojekt države|Singapur]] e1vrll2184pw1iuq58tdv8tkvs2aqo4 42471596 42471578 2025-06-15T13:45:59Z Edgar Allan Poe 29250 42471596 wikitext text/x-wiki {| width=75% valign="top" style="background: #EE2536; color: white; border-right-width:2px; border-bottom-width:2px; border: Solid silver 1px; text-align: center; font-size: 160%; margin: 0 auto" | Wikiprojekt države - '''Singapur''' |} {| id="mp-upper" style="width: 100%; margin:4px 0 0 0; background:none; border-spacing: 0px;" | class="MainPageBG" style="width:50%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top; color:#000;" | {| id="mp-left" style="vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-tfa-h2" style="margin:3px; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Članci koje treba napisati</h2> |- | style="color:#000;" | <div id="mp-tfa" style="padding:2px 5px"> {|class="wikitable sortable" |- bgcolor=lightblue | <div align="center"><small>'''Broj'''</small></div> || <div align="center">'''Članak'''</div> || <div align="center">Članak na drugom jeziku</div> || <div align="center">Opis</div> || <div align="center">Riješeno </div> |- | '''1.''' || [[Parlament Singapura]] || [[w:en:Parliament of Singapore]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''2.''' || [[Predsjednik Singapura]] || [[w:en:President of Singapore]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''3.''' || [[Premijer Singapura]] || [[w:en:Prime Minister of Singapore]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''4.''' || "[[Majulah Singapura]]" || [[w:en:Majulah Singapura]] || himna || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''5.''' || [[Tharman Shanmugaratnam]] || [[w:en:Tharman Shanmugaratnam]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''6.''' || [[Lee Hsien Loong]] || [[w:en:Lee Hsien Loong]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''7.''' || [[Kraljevina Singapura]] || [[w:en:Kingdom of Singapura]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''8.''' || ''[[Malajski anali]]'' || [[w:en:Malay Annals]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''9.''' || [[Sang Nila Utama]] || [[w:en:Sang Nila Utama]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''10.''' || [[Temasek]] || [[w:en:Temasek]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''11.''' || [[Stamford Raffles]] || [[w:en:Stamford Raffles]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''12.''' || [[Singapurski sporazum 1819.]] || [[w:en:1819 Singapore Treaty]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''13.''' || [[Tjesnačka naselja]] || [[w:en:Straits Settlements]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''14.''' || [[Singapur (kolonija)]] || [[w:en:Colony of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''15.''' || [[Singapur (savezna država)]] || [[w:en:Singapore in Malaysia]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''16.''' || [[Džohorski Sultanat]] || [[w:en:Johor Sultanate]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''17.''' || [[Malački Sultanat]] || [[w:en:Malacca Sultanate]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''18.''' || [[Singapurska pobuna 1915.]] || [[w:en:1915 Singapore Mutiny]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''19.''' || [[Singapurska strategija]] || [[w:en:Singapore strategy]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''20.''' || [[Pad Singapura]] || [[w:en:Fall of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''21.''' || [[Shōnan-tō]] || [[w:en:Japanese occupation of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''22.''' || [[Bombardiranje Singapura (1944–1945)]] || [[w:en:Bombing of Singapore (1944–1945)]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''23.''' || [[Operacija Tiderace]] || [[w:en:Operation Tiderace]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''24.''' || [[Sook Ching]] || [[w:en:Sook Ching]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''25.''' || [[Britanska vojna uprava (Malaja)]] || [[w:en:British Military Administration (Malaya)]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''26.''' || [[David Marshall (singapurski političar)]] || [[w:en:David Marshall (Singaporean politician)]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''27.''' || [[Singapurska samouprava]] || [[w:en:Self-governance of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''28.''' || [[Lim Yew Hock]] || [[w:en:Lim Yew Hock]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''29.''' || {{nowrap|[[Sporazum o nezavisnosti Singapura (1965)]]}} || {{nowrap|[[w:en:Independence of Singapore Agreement 1965]]}} || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''30.''' || [[Malezijski sporazum]] || [[w:en:Malaysia Agreement]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''31.''' || [[Proglašenje Singapura]] || [[w:en:Proclamation of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''32.''' || [[Yusof Ishak]] || [[w:en:Yusof Ishak]] || politika || <div align="center"></div> |- | '''33.''' || [[Ustav Singapura]] || [[w:en:Constitution of Singapore]] || pravo || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''34.''' || [[Pulau Ujong]] || [[w:en:Singapore Island]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''35.''' || [[Bukit Timah]] || [[w:en:Bukit Timah Hill]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''36.''' || [[Planska područja u Singapuru]] || [[w:en:Planning Areas of Singapore]] || administracija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''37.''' || [[Bedok]] || [[w:en:Bedok]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''38.''' || [[Papilionanthe Miss Joaquim|''Papilionanthe'' Miss Joaquim]] || [[w:en:Papilionanthe Miss Joaquim]] || biologija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''39.''' || [[Joseph Schooling]] || [[w:en:Joseph Schooling]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''40.''' || [[Tan Howe Liang]] || [[w:en:Tan Howe Liang]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''41.''' || [[Feng Tianwei]] || [[w:en:Feng Tianwei]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''42.''' || [[Fudbalska reprezentacija Singapura]] || [[w:en:Singapore national football team]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''43.''' || [[Košarkaška reprezentacija Singapura]] || [[w:en:Singapore men's national basketball team]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''44.''' || [[Rukometna reprezentacija Singapura]] || [[w:en:Singapore men's national handball team]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''45.''' || [[Singapurski tjesnac]] || [[w:en:Singapore Strait]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''46.''' || [[Četiri azijska tigra]] || [[w:en:Four Asian Tigers]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''47.''' || [[Stranka narodne akcije]] || [[w:en:People's Action Party]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''48.''' || [[Singapurska luka]] || [[w:en:Port of Singapore]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''49.''' || [[Vrhovni sud Singapura]] || [[w:en:Supreme Court of Singapore]] || pravo || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''50.''' || [[Pedra Branca (Singapur)]] || [[w:en:Pedra Branca, Singapore]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |} </div> |} | style="border:1px solid transparent;" | | class="MainPageBG" style="width:50%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top;"| {| id="mp-right" style="width:100%; vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-itn-h2" style="margin:3px; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Članci koje treba nadopuniti</h2> |- | style="color:#000; padding:2px 5px;" | <div id="mp-itn"> * '''[[Singapur]]''' :Glavni članak, kojeg bi valjalo stilski dotjerati i upotpuniti neke podatke </div> |} |} {| id="mp-upper" style="width: 100%; margin:4px 0 0 0; background:none; border-spacing: 0px;" | class="MainPageBG" style="width:50%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top; color:#000;" | {| id="mp-left" style="vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-tfa-h2" style="margin:3px; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Dodatni članci</h2> |- | style="color:#000;" | <div id="mp-tfa" style="padding:2px 5px"> Ovdje će se unositi oni članci koji nisu na popisu iznad, a napisani su u sklopu sređivanja članaka o Singapuru. Svaki suradnik koji napiše ili zna da je takav članak napisan može u tablicu dodati podatke. {|class="wikitable sortable" |- bgcolor=lightblue | <div align="center"><small>'''Broj'''</small></div> || <div align="center">'''Članak'''</div> || <div align="center">Članak na drugom jeziku</div> || <div align="center">Opis</div> || <div align="center">Riješeno </div> |- | '''1.''' || [[Singapurski dolar]] || [[w:en:Singapore dollar]] || valuta || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''2.''' || [[Regije Singapura]] || [[w:en:Regions of Singapore]] || administracija|| <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''3.''' || [[AFC Azijski kup 1984.]] || [[w:en:1984 AFC Asian Cup]] || sport || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''4.''' || [[Singapur (rijeka)]] || [[w:en:Singapore River]] || geografija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''5.''' || [[Lawrence Wong]] || [[w:en:Lawrence Wong]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''6.''' || [[Goh Chok Tong]] || [[w:en:Goh Chok Tong]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''7.''' || {{nowrap|[[Nacionalni univerzitet u Singapuru]]}} || {{nowrap|[[w:en:National University of Singapore]]}} || obrazovanje || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''8.''' || {{nowrap|[[Anglo-nizozemski sporazum (1824)]]}} || [[w:en:Anglo-Dutch Treaty of 1824]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''9.''' || [[Zatvor Outram]] || [[w:en:Outram Prison]] || arhitektura || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''10.''' || [[Japanski okupacijski dolar]] || {{nowrap|[[w:en:Japanese government–issued dollar in Malaya and Borneo]]}} || ekonomija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''11.''' || [[Stara Gradska vijećnica (Singapur)]] || [[w:en:Former City Hall, Singapore]] || arhitektura || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''12.''' || [[Puan Noor Aishah]] || [[w:en:Puan Noor Aishah]] || politika || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''13.''' || [[Sōjūsetsu incident]] || [[w:en:Double Tenth incident]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''14.''' || [[Elizabeth Choy]] || [[w:en:Elizabeth Choy]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''15.''' || [[Specijalna jedinica Z]] || [[w:en:Z Special Unit]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''16.''' || [[Operacija Jaywick]] || [[w:en:Operation Jaywick]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''17.''' || [[Operacija Rimau]] || [[w:en:Operation Rimau]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''18.''' || [[Ivan Lyon]] || [[w:en:Ivan Lyon]] || vojska || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''19.''' || [[Lim Bo-seng]] || [[w:en:Lim Bo Seng]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''20.''' || [[Operacija Gustavus]] || — || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''21.''' || [[Operacija Zipper]] || [[w:en:Operation Zipper]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''22.''' || [[Operacija Mailfist]] || [[w:en:Operation Mailfist]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''23.''' || [[Bombardiranje Singapura (1941)]] || [[w:en:Bombing of Singapore (1941)]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''24.''' || [[Operacija Struggle]] || — || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''25.''' || [[Guverner Singapura]] || — || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''26.''' || [[Yang di-Pertuan Negara]] || [[w:en:Yang di-Pertuan Negara]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''27.''' || [[Zakonodavno vijeće (Singapur)]] || [[w:en:Legislative Council of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''28.''' || [[Zakonodavna skupština (Singapur)]] || [[w:en:Legislative Assembly of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''29.''' || [[Glavni ministar Singapura]] || [[w:en:Chief Minister of Singapore]] || historija || <div align="center">{{kvačica}}</div> |- | '''30.''' || || [[w:en:]] || || <div align="center"></div> |} </div> |} | style="border:1px solid transparent;" | | class="MainPageBG" style="width:50%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top;"| {| id="mp-right" style="width:100%; vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-itn-h2" style="margin:3px; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Poslovi kategorizacije i stilizacije</h2> |- | style="color:#000; padding:2px 5px;" | <div id="mp-itn"> *'''[[:Kategorija:Singapur]]''' :Sve članke u ovoj kategoriji valjalo bi propisno kategorizirati. Nekoliko novih kategorija svakako se može i treba otvoriti, članci koji su u glavnoj kategoriji, a mogu u potkategorije tamo trebaju i biti postavljeni. *'''Šabloni''' :Na sve pripadajuče članke, valjalo bi dodati šablone koji se koriste za te vrste članaka (šablon o gradovima za gradove, političarima za političate, ''etc.'') kako bi se povećala kvaliteta postojećih članaka. </div> |} |} {| id="mp-upper" style="width:100%; margin:4px 0 0 0; background:none; border-spacing: 0px;" | class="MainPageBG" style="width:100%; border:1px solid silver; background:white; vertical-align:top; color:#000;" | {| id="mp-left" style="vertical-align:top; background:white;" ! style="padding:2px;" | <h2 id="mp-tfa-h2" style="margin:3px; width:100%; background:#EE2536; font-size:120%; font-weight:bold; border:1px solid silver; text-align:left; color: white; padding:0.2em 0.4em;">[[File:Coat of arms of Singapore.svg|20px]] Dodatno, zahtjevi, želje, ...</h2> |- | style="color:#000;" | <div id="mp-tfa" style="padding:2px 5px; width:100%"> Ovdje se mogu unositi sve vrste želja, zahtjeva i zamolbi koje bi bilo koji suradnik imao prema sudionicima na projektu, a vezane su za Singapur. </div> |} |} __NOTOC__ __NOEDITSECTION__ [[Kategorija:Wikiprojekt države|Singapur]] 8736y6r4c4o29ghn250k36cimyveh7b 0 4685653 42471652 42471538 2025-06-15T16:36:55Z Inokosni organ 160059 Maybe not the central feature of slovenian folklore but actually it is. Check for some infos, you'll see... 42471652 wikitext text/x-wiki {{UNESCO-nematerijalna svjetska baština |ime baštine = Kolo, tradicionalna narodna igra |slika = Folklorni ansambl "Tipoplastika", Gornji Milanovac.jpg |godina = 2017. |regija = Evropa |id = 01270 |ugroženost = |poveznica = https://ich.unesco.org/en/RL/kolo-traditional-folk-dance-01270 |država = {{flag|Srbija}} }} '''Kolo''' je tradicionalna kolektivna narodna igra koje izvode plesači, međusobno povezani u lanac. Igranje u kolu je neizostavni dio svih okupljanja, privatnih i javnih proslava, a izvode ga pripadnici svih društvenih, profesionalnih i starosnih grupa, u seoskim i gradskim sredinama. Ime potiče od [[Slaveni|staroslavenske]] riječi za "točak" (kolo). Pod nazivom kolo javlja se u [[Dinaridi|dinarskim]] krajevima u [[Srbija|Srbiji]], [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i [[Slovenija|Sloveniji]]. Na područjima [[Crna Gora|Crne Gore]], jugoistočne Srbije, [[Sjeverna Makedonija|Makedonije]] i [[Bugarska|Bugarske]] koristi se termin ''oro''. Kolo je usko povezano s [[Rumunija|rumunskom]] ''horom'' i bugarskom ''horo''. Horo ili oro potiče od [[Grčki jezik|grčke reči]] ''horos'', što znači skup ljudi, igranka, igra. Uz ove pojmove vežu se i nazivi: * Koregrafija – opisivanje i osmišljavanje plesnih oblika i varijacija, pa se onaj ko to radi zove koreograf. * Etnokoreologija – nauka koja se bavi proučavanjem narodnih plesova, njihovim nastankom, razvojem itd. [[File:Femmes peucètes dansant, fresque.jpg|mini|lijevo|180px|Freska iz Peucetijskog groba iz V-og vijeka p.n.e, na nekropoli Corso Cotugno u Ruvo di Puglia, [[Italija]]. [[Peuceti]] su [[Iliri|ilirsko]] pleme koji su se preselili na [[Apeninsko poluostrvo]] u područje današnjeg [[Bari]]ja]] [[File:Ensemble "Kolo" dancing folk dance of Gnjilane.jpg|mini|lijevo|180px|Nacionalni ansambl Kolo iz Srbije u izvođenju igara iz [[Gnjilane|Gnjilana]] u Hamiltonu, [[Kanada]] - 2011. Koreograf Dejan Milosavljević]] == Ilirsko porijeklo == Kolo je jedna od mnogih [[Evropa|evropskih]] lančanih igara koje su preživjele iz [[Antika|antičkih]] vremena. Na nekropoli Corso Cotugno, Italija, u novembru 1833. godine otkriven je grob datiran na kraj petog stoljeća do sredine četvrtog stoljeća p.n.e, u vrijeme kada su na tom području živjeli pripadnici ilirskog plemena [[Peuceti|Peuceta]]. [[Freska|Freske]] grobnice su najstariji primjer figurativnog slikarstva u Apuliji i prikazuju žene koje igraju kolo pa je u literaturi poznat kao - "Grob sa ženama koje igraju". Panel sa freskama se nalazi u Napuljskom arheološkom muzeju, inv. br. 9353 i prikazuje trideset ili više žena koje plešu, koje se kreću s lijeva na desno sa isprepletenim rukama kao da plešu krug oko unutrašnjosti grobnice.<ref name="Wilkes">{{Cite web |url= https://archive.org/stream/15826619JohnWilkesTheIllyrians/15826619-John-Wilkes-The-Illyrians_djvu.txt |title= John Wilkes - the Illiyans, st. 69 |work= Elektronska verzija |accessdate= 9. 2. 2023}}</ref> == Izvođenje == Izvodi se u zatvorenom krugu (ili krugovima), u jednom lancu ili u dvije paralelne linije. Najčešće držanje između igrača u kolu je za spuštene ruke, a može biti ispod ruke, sa ispretpletanim rukama (lesa), sa rukama na ramenima, zagrljeni i dr.<ref>[https://www.britannica.com/art/kolo Britannica, Pristupljeno 1.1.2024.]</ref> Kretanje ovisi od koraka koji su specifični za svako pojedinačno kolo. Najčešće kretanje je s lijeva u desno i obrnuto. Ako kola imaju isti broj koraka u obje strane onda su to simetrična kola, a ako nemaju onda su to nesimetrična kola. Skoro sva kola se kreću u desno, čak i ona simetrična, jer dužina koraka u desno se razlikuje od one u lijevo. Sva druga kretanja su rezultat kreacije svakoga kola. Mogu se vidjeti u izvođenju kulturno umjetničih društava, dok neke korake i kretanja mogu izvesti samo vrhunski plesači. U nekim verzijama solo plesači pokazuju svoju vještinu unutar kruga. Tempo varira, ponekad unutar jednog plesa, ali kolo je obično živahno i brzo. Zatvoreno kolo u najmanjem obliku čine dvoje ljudi – par, kao i u plesu. Obično su to mladić i djevojka. Dolaskom novih plesača kolo raste. Ulazak u kolo ima razne procedure ili znakove, ali je osnovno pristanak drugih plesača, koji su već u kolu. Obično se hvata u kolo tako što muškarac ide između dvije djevojke (žene) i obrnuto. U zatvorenom kolu svi su plesači ravnopravni. Kola se mogu vidjeti u izvođenju kulturno umetničih društava, dok neke korake i kretanja mogu izvesti samo vrhunski igrači. [[Датотека:Čuvajte Jugoslaviju.jpg|mini|lijevo|200px|Simbolično kolo naroda i narodnosti [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]]] == Kolo i muzika == Kolo se igra: * uz pratnju muzike, kada svirači prate kolovođu pri čemu je on svojevrsni dirigent. Postojali su i posebni znaci muzici (klecanje koljena i sl.) kada da uspori ili ubrza. To daje interakciju između igrača i muzičara, tako da je svako kolo igrano na drugi način. * uz pjevanje * uz pjevanje i pratnju muzike, što dovodi do nastanka pjesme "poskočice", veselog i šaljivog sadržaja. * bez pratnje muzike i pjesme, poznato i kao gluvo (nijemo) kolo. Takt se daje naglašenim udarcima stopala o tlo. Ta kola su sačuvana u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], Crnoj Gori i Hrvatskoj. === Glamačko kolo === Glamočko gluho kolo je prvenstveno zatvoreni kružni ples i izvodi se bez muzike. Mogu mu prethoditi vokalne ili instrumentalne izvedbe. Plešu ga dva ili više plesača. Broj plesača nije ograničen. Broj plesača do dvadeset čini ples kola skladnim i obično do tog broja plesača se ne javlja nesklad u naglašenim koracima. Koraci i figure, često snažni i impresivni, zavise od raspoloženja i želje učesnika.<ref>[https://razvojni.hr/2023/01/26/glamocko-gluvo-kolo-dva-puta-je-proglaseno-za-najbolje-kolo-u-europi-a-uvrsteno-je-i-u-svjetsku-kulturnu-bastinu/ Glamočko gluvo kolo: Dva puta je proglašeno za najbolje kolo u Europi, a uvršteno je i u svjetsku kulturnu baštinu - 26.01.2023. - pristupljeno 4.1.2024]{{Dead link|date=April 2025 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}</ref> Sam ples karakterišu usklađeni udarci stopala plesača o plesnu površinu i daju daju ritam plesu, ubrzavajući ga ili usporavajući. Gluvo kolo ne poznaje plesni par, muškarca i ženu kao plesače pojedine dionice plesa, a događa se da kolo plešu samo žene ili samo muškarci.<ref name="gluvo">[https://www.dinarskogorje.com/svjetska-bascarontina-na-podru269ju-dinarskog-gorja.html Svjetska baština na području Dinarskog gorja - Dinarsko gorje, www.dinarskogorje.com]</ref> Ovo kolo na Kordunu se zove "Đikac", u Bukovici Bukovačko kolo. U kolu Đikac akcenat nije na ljepoti igranja, već na snazi momaka i djevojaka. Nekada davno kolo su mogle da igraju samo udavače, a ona koja uspije da do kraja odigra gluvo kolo, dokazala bi da je fizički potpuno zdrava i spremna za brak.<ref>[https://serbiantimes.info/mnogo-vise-od-igre-glamocko-gluvo-kolo-se-igra-bez-muzike-a-od-1982-je-deo-svetske-kulturne-bastine-video/ MNOGO VIŠE OD IGRE: Glamočko gluvo kolo se igra bez muzike]</ref> == Kozaračko kolo == Kozaračko kolo nastalo je u selima na obroncima planine [[Kozara|Kozare]], po čemu je i dobilo ime. Postoji muško momačko kolo, kao i žensko djevojačko. Igra se i pjeva bez svirača, i to ritmički uz pjesmu. Prije [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] kolo je imalo "meraklijski" karakter. Ono je odzvanjalo radošću, nemirom, i znalo biti zadirljivo i izazivačko. Naročito se prenosilo širom [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavije]] u toku [[Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije|Narodnooslobodilačke borbe]].<ref>[https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/pjesme/8/Oj_Kozaro_/360/ OJ Kozaro - Antifašistički VJESNIK. 2019 - pristupljen 3.1.2024]</ref><ref>[https://www.youtube.com/watch?v=40zZah1yl_4 Kozaračko kolo povodom Dana pobjede 2022. - You tube]</ref> Kozaračko kolo se igra na lijevu stranu, sa rukama u prepletu i drži se u velikom krugu. Onaj koji započinje pjesmu u kolu na jednoj strani ima dvojicu koji mu pomažu, a ostali ga prate na njegovoj strani, dok druga strana kola ćuti. Oni koji vode zatalasaju kolo svom snagom prema drugoj strani i pjevajući opet vrate kolo na staro mjesto. Čim on završi pjevanje, onda to isto pjevanje započinje jedan, na drugoj strani.<ref>[https://www.pinterest.de/pin/557390891378297353/?amp_client_id=CLIENT_ID%28_%29&mweb_unauth_id=&from_amp_pin_page=true Ljiljana Đokić: Detalj Kozaracko kolo]</ref><ref>[https://www.discogs.com/de/release/15636802-Mali-Mje%C5%A1oviti-Zbor-Radio-Zagreba-Kozara%C4%8Dko-Kolo-Tito-Slobodo Mali Mješoviti Zbor Radio Zagreba* – Kozaračko Kolo / Tito, Slobodo - Discogs - Pristupljeno 4.1.2024]</ref> == Nematerijalna svjetska baština == Kolo se nalazi na [[UNESCO]]-voj Reprezentativnoj [[Popis nematerijalne svjetske baštine u Evropi|listi]] [[Nematerijalna svjetska baština|nematerijalnog svjetskog naslijeđa]] kao element nematerijalnog kulturnog naslijeđa u Srbiji.<ref>[https://ich.unesco.org/en/state/serbia-RS UNESCO: Nematerijalna kulturna baština u Srbiji - ich.unesco.org, Pristupljeno, 7.12.2023]{{en}}</ref> Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa na zasjedanju koje je održano od 4. do 9. decembra 2017. na ostrvu Jeju u [[Koreja|Koreji]].<ref name="baština">{{Cite web |url= https://ich.unesco.org/en/RL/kolo-traditional-folk-dance-01270 |title= Kolo, tradicionalna narodna igra |work= UNESCO - ich.unesco.org |accessdate=9. 12. 2023 }}{{en}}</ref> == Izvori == {{izvori|2}} {{Commonscat|Kolo (dance)}} [[Kategorija:Nematerijalna kulturna baština u Srbiji]] 8pvfeiiwhvb5witpf8kz7h37fkp052n 0 4689152 42471576 42419301 2025-06-15T13:19:13Z KiranBOT 245670 removed AMP tracking from URLs ([[:m:User:KiranBOT/AMP|details]]) ([[User talk:Usernamekiran|report error]]) v2.2.7r lm_rs 42471576 wikitext text/x-wiki {{Infokutija02 muzičar | ime = Tumadž | tip = solo_singer | slika = Toomaj Salehi.jpg | veličina = 275px | opis = | ime_po_rođenju = Tumadž Salehi<br/>توماج صالحی | datum_rođenja = {{Birth date and age|1990|12|3|df=y}} | mjesto_rođenja = {{flagicon|Iran}} [[Gerd Bīšeh]], [[Čahar-Mahal i Bahtijari]] | datum_smrti = | mjesto_smrti = | osnivanje = | mjesto_osnivanja = | prebivalište = [[Isfahan]] | zanimanje = [[Pjevanje|pjevač]], [[tekstopisac]] | ostale_aktivnosti = | žanr = [[rap]], [[hip-hop]] | instrument = | godine_aktivnosti = [[2005]]. – ''danas'' | label = | povezani_izvođači = | uticaj_od = | uticaj_na = | sadašnji_članovi = | bivši_članovi = | nagrade = | website = }} '''Tumadž Salehi''' ([[Gerd Bīšeh]], [[1990.]]) je iranski [[hip hop]] umjetnik. Poznat je protestnim pjesmama koje se tiču ​​iranskih društvenih pitanja i politike vlade [[Iran|Islamske Republike Iran]].<ref>{{Cite news |date=2022-11-28 |title=Toomaj Salehi: Dissident Iranian rapper could face death penalty |language=en-GB |work=BBC News |url=https://www.bbc.com/news/world-middle-east-63780502 |access-date=2023-04-23}}</ref><ref>{{Cite web |date=2022-11-28 |title=Toomaj Salehi: W hy dem fit give di Iranian rapper death penalty |url=https://www.bbc.com/pidgin/articles/cp9kjpnz94jo |access-date=2023-04-23 |website=BBC News Pidgin}}</ref><ref>{{Cite web |title=Iran: Jailed rapper Toomaj Salehi could face death penalty – DW – 03/28/2023 |url=https://www.dw.com/en/iran-jailed-rapper-toomaj-salehi-could-face-death-penalty/video-65151322 |access-date=2023-04-23 |website=dw.com |language=en}}</ref> == Biografija == Rođen je [[1990.]] u [[Gerd Bīšeh]]u, malome selu u centralnome Iranu, u relativnoj blizini grada [[Šahreza|Šahreze]]. Prema njegovim izjavama, njegov svakodnevni posao je radnik u [[tvornica|tvornici]] za [[Obrada metala|obradu metala]].<ref>{{Cite web |title=Family fears for life of rapper 'violently arrested' after encouraging Iranians to protest |url=https://www.cnn.com/2022/11/06/middleeast/iranian-rapper-arrested-intl/index.html |access-date=2023-04-23 |website=CNN |date=6 November 2022 |language=en}}</ref><ref>{{Cite web |date=2022-12-07 |title="Who is Tomaj Salehi and why did he become?" |url=https://www.bbc.com/persian/articles/c03nxyydx6no |access-date=2023-01-19 |website=BBC News فارسی |language=fa}}</ref> Iranske snage sigurnosti uhitile su Salehija 12. septembra [[2021.]] u njegovoj kući u [[Šahinšaher|Šahinšahru]] kod Isfahana. Optužen je za „propagandu protiv režima” i „vrijeđanje vrhovnog rukovodstva”.<ref name="Esfandiari 2021">{{cite web | last=Esfandiari | first=Golnaz | title='We Are The Dead Who Can't Think Of Dying': Iranian Rapper Charged For Criticizing Regime | website=RadioFreeEurope/RadioLiberty | date=2021-09-22 | url=https://www.rferl.org/a/iran-rapper-charged-propaganda/31473007.html | access-date=2022-10-30}}</ref><ref name="HRM 2022">{{cite web | last=HRM | first=Iran | title=Dissident rapper Toomaj Salehi sentenced to prison and fine | website=Iran HRM | date=2022-01-25 | url=https://iran-hrm.com/2022/01/25/dissident-rapper-toomaj-salehi-sentenced-to-prison-and-fine/ | access-date=2022-10-30}}</ref> Pušten je uz jamčevinu 21. septembra, čekajući suđenje. Dana 23. januara 2022., Islamski revolucionarni sud Šahinšahra je osudio Salehija na šest mjeseci zatvora i na novčanu kaznu.<ref name="Dagres 2021">{{cite web | last=Dagres | first=Holly | title=Down the 'Rathole': How a rapper channels Iran regime change discourse | website=Atlantic Council | date=2021-10-12 | url=https://www.atlanticcouncil.org/blogs/iransource/down-the-rathole-how-a-rapper-channels-iran-regime-change-discourse/ | access-date=2022-10-30}}</ref><ref name="bild.de 2021">{{cite web | title=Iran: Rapper wegen kritischer Lieder von Mullah-Regime festgenommen - Politik | website=bild.de | date=2021-09-17 | url=https://www.bild.de/politik/ausland/politik-ausland/iran-rapper-wegen-kritischer-lieder-von-mullah-regime-festgenommen-77706136.bild.html | language=de | access-date=2022-10-30}}</ref> Salehi je ponovno uhićen 30. oktobra 2022., tijekom [[Prosvjedi u Iranu nakon smrti Mahse Aminija|prosvjeda Mahsa Amini]].<ref name=" IranWire 2022">{{cite web | title=Iran Rearrests Popular Protest Rapper Salehi | website= IranWire | date=2022-10-30 | url=https://iranwire.com/en/politics/109143-iran-rearrests-popular-protest-rapper-salehi/ | ref={{SfnRef| IranWire | 2022}} | access-date=2022-10-30}}</ref><ref name="CBC 2022">{{cite web | title=Meet Iran's dissident rapper helping youth circumvent regime internet crackdown - CBC News | website=CBC | date=2022-10-21 | url=https://www.cbc.ca/news/world/meet-iran-s-dissident-rapper-helping-youth-circumvent-regime-internet-crackdown-1.6625351 | access-date=2022-10-30}}</ref> Novinska agencija Fars, povezana s IRGC-om, opisala ga je kao jednog od „vođa nereda koji su promicali nasilje”.<ref name="Iran International 2022">[https://www.iranintl.com/en/202210306648 Islamic Republic’s Security Forces Arrest Dissident Rapper], Iran International, Sunday, 10/30/2022.</ref> Državni mediji su također rekli da je Salehi uhićen tijekom prelaska granice, tvrdnja koju je Salehijev nadzornik društvenih medija opovrgnuo, objavljujući da je Salehi uhićen u pokrajini [[Čahar-Mahal i Bahtijari]], a ne u graničnoj pokrajini.<ref name="Iran International 2022" /> Salehi je navodno optužen za „propagandnu aktivnost protiv vlade, suradnju sa neprijateljskim vladama i formiranje ilegalnih skupina sa namjerom stvaranja nesigurnosti u zemlji”.<ref>{{Cite web |date=2022-11-29 |title=Who is Toomaj Salehi, the Iranian rapper who faces the death penalty? |url=https://www.euronews.com/culture/2022/11/29/who-is-toomaj-salehi-the-iranian-rapper-who-faces-the-death-penalty |access-date=2023-04-23 |website=euronews |language=en}}</ref> Klub mladih novinara koji podupire država objavio je video muškarca sa povezom na očima za kojeg tvrdi da je Tumadž koji je priznao, očito pod prisilom, da je napravio „pogrešku”. Salehi je navodno smješten u [[Zatvor Evin (Teheran)|zatvor Evin]].<ref>{{cite news |title=Iran protesters defy "brutal crackdown" as another teen is reportedly killed |url=https://www.cbsnews.com/news/iran-protesters-defy-brutal-crackdown-as-another-teen-is-reportedly-killed/ |access-date=6 November 2022 |work=www.cbsnews.com |date=2022}}</ref><ref>{{cite news |last1=Moshtaghian |first1=Artemis |title=Family fears for life of rapper they say was violently arrested after encouraging Iranians to protest |url=https://www.cnn.com/2022/11/06/middleeast/iranian-rapper-arrested-intl/index.html |access-date=6 November 2022 |work=CNN |date=6 November 2022 |language=en}}</ref> Prema njegovoj porodici, iranske vlasti mučile su Salehija dok je bio u zatočeništvu.<ref>{{cite news |title=Rapper who protested over death of Mahsa Amini faces execution in Iran |url=https://www.theguardian.com/global-development/2022/nov/11/rapper-who-protested-over-death-of-mahsa-amini-faces-execution-in-iran |access-date=12 November 2022 |work=the Guardian |date=11 November 2022 |language=en}}</ref> Njegov posljednji muzički YouTube video objavljen prije njegovog uhićenja u oktobru 2022. uključivao je stihove: „Nečiji je zločin je bio plesati sa kosom na vjetru. Nečiji je zločin je bio biti hrabar i kritiziran... 44 godina vaše vlade. Godine neuspjeha.”<ref>{{cite news |title=Iran to hold public trials of 1,000 people charged with involvement in Mahsa Amini protests |url=https://www.cnn.com/2022/11/01/middleeast/iran-public-trials-mahsa-amini-protests-intl/index.html |access-date=2 November 2022 |work=CNN |date=1 November 2022 |language=en}}</ref><ref>{{cite web |title=موزیک ویدیو "فال" از توماج |url=https://www.youtube.com/watch?v=Jpi7d_uQ5Ec&t=87s |website=YouTube |publisher=Toomaj |language=en}}</ref> Dana 26. novembra 2022. Toomajeva porodica je rekla da mu je život u opasnosti nakon što mu je suđenje iza zatvorenih vrata.<ref>{{cite web|url=https://www.france24.com/en/asia-pacific/20221127-iranian-rapper-arrested-over-supporting-protests-risks-death-penalty|title=Iranian rapper arrested over supporting protests risks death penalty|access-date=27 November 2022|website=France 24|date=27 November 2022 }}</ref> Dana 27. novembra iranski mediji otkrili su da je Salehi optužen za „korupciju na Zemlji”, djelo koje bi moglo povlačiti smrtnu kaznu. Salehi je također optužen za širenje [[Propaganda|propagande]], suradnju sa neprijateljskom vladom i poticanje na [[nasilje]].<ref>{{Cite news |date=2022-11-28 |title=Toomaj Salehi: Iranian rapper could face death penalty |language=en-GB |work=BBC News |url=https://www.bbc.com/news/world-middle-east-63780502 |access-date=2022-11-28}}</ref> Prema riječima Salehijeva rođaka Azadeha Babadija, Salehiju je uskraćeno pravo da angažira [[odvjetnik]]a. Babadi vjeruje da iranska vlada izmišlja dokaze.<ref>{{cite news |title=Family fears Iranian dissident rapper Toomaj to be charged with crime punishable by death |url=https://www.cbc.ca/news/world/toomaj-iran-rapper-family-concern-1.6663405 |access-date=30 November 2022 |work=CBC |date=November 2022}}</ref> Njemački član parlamenta Ye-One Rhie i kanadski član parlamenta Jonathan Wilkinson postali su njegovi sponzori sa ciljem poboljšanja uvjeta tijekom njegovog zatvora i sprječavanja pogubljenja.<ref>{{cite web |title=German MP Ye-One Rhie on political sponsorship of Iranian prisoners {{!}} Watch News Videos Online |website=[[Global News]] |archive-url=https://web.archive.org/web/20230107190641/https://globalnews.ca/video/9353046/german-mp-ye-one-rhie-on-political-sponsorship-of-iranian-prisoners |archive-date=2023-01-07 |url-status=live |url=https://globalnews.ca/video/9353046/german-mp-ye-one-rhie-on-political-sponsorship-of-iranian-prisoners}}</ref> U ovoj aferi, novinska agencija Tasnim – poluslužbena novinska agencija u Iranu – bila je kritizirana zbog dezinformacija od strane odvjetnika za ljudska prava.<ref>{{Cite web |date=2023-12-01 |title=نعمت احمدی، حقوقدان: اقدام تسنیم برای انتشار خبر کذب پرونده توماج صالحی غیرقانونی بود/ تسنیم چگونه مرجعی است که پیش از وکیل و خود متهم، به اسناد محرمانه پرونده دسترسی دارد؟ |url=https://www.didbaniran.ir/%D8%A8%D8%AE%D8%B4-%D8%A7%D8%AC%D8%AA%D9%85%D8%A7%D8%B9%DB%8C-%D8%AD%D9%88%D8%A7%D8%AF%D8%AB-5/158953-%D9%86%D8%B9%D9%85%D8%AA-%D8%A7%D8%AD%D9%85%D8%AF%DB%8C-%D8%AD%D9%82%D9%88%D9%82%D8%AF%D8%A7%D9%86-%D8%A7%D9%82%D8%AF%D8%A7%D9%85-%D8%AA%D8%B3%D9%86%DB%8C%D9%85-%D8%A8%D8%B1%D8%A7%DB%8C-%D8%A7%D9%86%D8%AA%D8%B4%D8%A7%D8%B1-%D8%AE%D8%A8%D8%B1-%DA%A9%D8%B0%D8%A8-%D9%BE%D8%B1%D9%88%D9%86%D8%AF%D9%87-%D8%AA%D9%88%D9%85%D8%A7%D8%AC-%D8%B5%D8%A7%D9%84%D8%AD%DB%8C-%D8%BA%DB%8C%D8%B1%D9%82%D8%A7%D9%86%D9%88%D9%86%DB%8C-%D8%A8%D9%88%D8%AF-%D8%AA%D8%B3%D9%86%DB%8C%D9%85-%DA%86%DA%AF%D9%88%D9%86%D9%87-%D9%85%D8%B1%D8%AC%D8%B9%DB%8C-%D8%A7%D8%B3%D8%AA-%DA%A9%D9%87-%D9%BE%DB%8C%D8%B4-%D8%A7%D8%B2-%D9%88%DA%A9%DB%8C%D9%84-%D8%AE%D9%88%D8%AF-%D9%85%D8%AA%D9%87%D9%85-%D8%A8%D9%87-%D8%A7%D8%B3%D9%86%D8%A7%D8%AF-%D9%85%D8%AD%D8%B1%D9%85%D8%A7%D9%86%D9%87-%D9%BE%D8%B1%D9%88%D9%86%D8%AF%D9%87-%D8%AF%D8%B3%D8%AA%D8%B1%D8%B3%DB%8C-%D8%AF%D8%A7%D8%B1%D8%AF |access-date=2023-12-01 |website=دیدبان ایران |language=fa}}</ref> Salehi je pušten uz jamčevinu u novembru 2023. Tužio je sudu zaposlenike državnih i medijskih vijesti<ref>{{Cite web |date=2023-12-01 |title=توماج صالحی از چه کسانی شکایت کرده است؟ |url=https://www.etemadonline.com/%D8%A8%D8%AE%D8%B4-%D8%B3%DB%8C%D8%A7%D8%B3%DB%8C-9/640025-%D8%AA%D9%88%D9%85%D8%A7%D8%AC-%D8%B5%D8%A7%D9%84%D8%AD%DB%8C-%D8%B4%DA%A9%D8%A7%DB%8C%D8%AA-%DA%A9%D8%A7%D8%B1%DA%A9%D9%86%D8%A7%D9%86-%D8%AF%D9%88%D9%84%D8%AA-%D8%B9%D9%81%D9%88 |access-date=2023-12-01 |website=اعتمادآنلاین |language=fa}}</ref> i Općem obavještajnom odjelu pokrajine Isfahan, ali je pravosudni sustav zanijekao da je ikada bilo tužbe. Na internetu je objavio video u kojem detaljno opisuje svoje iskustvo sa mučenjem u zatvoru, poput injekcija adrenalina, premlaćivanja i boravka u ćeliji sa konstantnim svjetlom više od 200 dana. Odjel obavještajne službe ponovno ga je uhitio zbog „lažnih vijesti” u [[Babol]]u 30. novembra, jedanaest dana nakon što je privremeno pušten pod jamčevinom. Njegov odvjetnik tvitao je da je trebao biti uhićen prije Tumadža, da je njegovo ponovno uhićenje neutemeljeno i stoga otmica. Dobio je medijsku pokrivenost nakon razgovora sa ljudima visokog profila i događajima te drugim umjetnicima.<ref>{{Cite web |title=توماج صالحی پس از شکایت از مقامات و "رسانه‌های خاص" با محدودیت‌های جدید روبرو شده است |url=https://www.radiofarda.com/a/toumaj-salehi-new-restrictions-prison/32676578.html |access-date=2023-12-01 |website=www.radiofarda.com}}</ref><ref>{{Cite web |title=وکیل توماج صالحی بازداشت مجدد این خواننده معترض را "خلاف قانون" دانست |url=https://www.radiofarda.com/a/lawyer-toumaj-salehi-reject-judiciary-claim/32708758.html |access-date=2023-12-01 |website=www.radiofarda.com}}</ref><ref>{{Cite web |title=وکیل توماج صالحی اتهام "نشر اکاذیب" علیه موکلش را رد کرد؛ خبرگزاری امنیتی: توماج، جمعه تحویل زندان اصفهان می‌شود |url=https://ir.voanews.com/a/iran-tomaj-salehi-advocate-rejected-accusation-against-this-rapper/7378993.html |access-date=2023-12-01 |website=ir.voanews.com}}</ref><ref>{{Cite web |title=توماج صالحی: در زمان شکنجه به من "آدرنالین" تزریق کردند تا بیهوش نشوم و درد را تحمل کنم |url=https://www.radiofarda.com/a/video-of-tomaj-salehi-after-his-release/32702016.html |access-date=2023-12-01 |website=www.radiofarda.com}}</ref> 24. aprila 2024. Revolucijski sud Islamske Republike u Isfahanu<ref>{{Cite web |last=Malekian |first=Somayeh |title=Iranian rapper Toomaj Salehi sentenced to death for songs critical of regime |url=https://abcnews.go.com/International/iranian-rapper-toomaj-salehi-sentenced-death-songs-critical/story?id=109575605 |access-date=2024-04-26 |website=ABC News |language=en}}</ref> osudio ga je [[Smrtna kazna|na smrt]] zbog optužbi za „vođenje rata protiv Boga” i „korupciju na Zemlji”, jedne od najtežih optužbi u Iranu,<ref>{{Cite web |last=Moshtaghian |first=Artemis |date=2024-04-25 |title=Iranian rapper Toomaj Salehi sentenced to death for protesting |url=https://www.cnn.com/2024/04/25/middleeast/toomaj-salehi-death-sentence-iran-intl/index.html |access-date=2024-04-26 |website=CNN |language=en}}</ref> i ima 20 dana za žalbu na presudu prema njegovom odvjetniku, Amiru Raisianu.<ref name=":0">{{Cite news |title=Iran sentences rapper Toomaj Salehi to death over 2022-23 unrest, lawyer tells paper |url=https://www.reuters.com/world/middle-east/iran-sentences-rapper-toomaj-salehi-death-over-2022-23-unrest-lawyer-tells-paper-2024-04-24/ |work=Reuters}}</ref><ref>[https://www.dw.com/en/iran-rapper-toomaj-salehi-sentenced-to-death-says-lawyer/a-68910900] DW News</ref> Dana 2. decembra 2024. Salehi je pušten u slobodu nakon što je odslužio zatvorsku kaznu.<ref>{{cite web|url=https://deadline.com/2024/12/rapper-toomaj-salehi-given-death-sentence-iranian-court-1235897386/|title=Iranian Dissident Rapper Toomaj Salehi Freed From Prison Months After Charges Were Dropped – Update|date=2. decembra 2024|work=Dealdline|access-date=2. decembra 2024}}</ref> == Vanjske veze == * [https://www.youtube.com/@ToomajSalehi/videos Youtube kanal Tumadž Salehija] * [https://www.youtube.com/watch?v=DB_vAtHNgoE Tumadž, ''Mišja rupa''] == Reference == {{reflist}} {{Normativna kontrola}} {{Životni vijek|1990||Toomaj, Salehi Tumadž}} [[Kategorija:Iranski muzičari]] [[Kategorija:Hip-hop muzičari]] [[Kategorija:Biografije, Isfahan]] e5oq2e290yf3mgko7fr3elz1mc56gn3 0 4714593 42471677 42455577 2025-06-15T17:23:14Z Mladifilozof 604 42471677 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Suvoborski partizanski odred''' |deo=[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOV i PO Jugoslavije]] | slika = Probijanje Suvoborskog partizanskog odreda februara 1942.jpg | opis_slike = ''Marš boraca odreda februara 1942.'' | vreme_postojanja = 1942 | mesto = | formacija = | jačina = |komandant= [[Miloš Dudić]] | politički_komesar = [[Žikica Jovanović Španac]]<br>[[Andra Savčić]] | bitke = | odlikovanja = }} '''Suvoborski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio partizanska jedinica u sastavu [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije]] tokom [[Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]] u [[Srbija|Srbiji]]. ==Ratni put== Formiran je kod sela Poćute, južno od [[Valjevo|Valjeva]], sredinom januara [[1942]]. od Kolubarskog bataljona [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog NOPO]] i 2. užičke čete [[Užički partizanski odred|Užičkog NOPO]]. Početkom februara imao je tri čete sa 230 boraca i vodio teške, svakodnevne borbe u prostoru južno od Valjeva protiv delova nemačke [[714. divizija|714. divizije]], [[Srpska državna straža|Nedićevaca]], [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnika Draže Mihailovića]] i [[Četnici Koste Pećanca|Koste Pećanca]], a zatim istočno od komunikacije Valjevo—Užice, na području planina [[Maljen|Maljena]] i [[Suvobor]]<nowiki/>a, i dalje prema planini [[Rudnik]]<nowiki/>u. Povremeno je dejstvovao i na teritoriji užičkog okruga, uglavnom, u rejonu sela Radanovci, Mravinjci, planini Bukovi.<ref name="Vojna"/> Početkom marta 1942. uputio se ka planini [[Kablar]]<nowiki/>u radi prebacivanja u [[Južna Srbija|južnu Srbiju]]. Međutim, jače snage neprijatelja u rejonu Kablara i na levoj obali [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] onemogućile su mu da se probije ka [[Dragačevo|Dragačevu]], te se vratio prema planini Suvoboru. Na tom terenu nastavio je borbe protiv udruženih nemačkih, Nedićevih i četničkih snaga. Izložen jakim koncentričnim napadima u rejonu sela [[Zarube|Zaruba]] i [[Žabari (Valjevo)|Žabara]], okružen je [[18. mart]]<nowiki/>a 1942. i razbijen. Oko 100 boraca je poginulo, a toliko je i zarobljeno, najvećim delom, streljano i odvedeno u logor u Valjevu.<ref name="Vojna"/> U avgustu 1942. na planini [[Bukulja|Bukulji]] je od boraca [[Prvi šumadijski partizanski odred|1. šumadijskog NOP odreda]] ponovno formiran Suvoborski NOP odred sa zadatkom da dejstvuje u širem rejonu Valjeva. Odred je [[26. septembra]] u selu [[Rajković]]<nowiki/>u kod Valjeva napao i uništio jedno odeljenje [[Ljotićevci|ljotićevaca]], ali su ga [[28. oktobar|28. oktobra]] četnici i nedićevci napali i potpuno razbili. Spasio se samo manji broj boraca, koji su [[8. mart]]<nowiki/>a 1943. ušli u sastav novoformiranog Valjevskog (zvanog i Suvoborski) NOP odreda.<ref name="Vojna">{{Cite book|title=Vojna enciklopedija|year=1975.|edition=2. izd. doštampano 1978.|volume=9|location=Beograd|pages=254}}</ref> ==Vidi još== * [[Valjevski partizanski odred]] * [[Milorad Petrović (narodni heroj)|Milorad Petrović]] * [[Luka Spasojević]] == Reference == {{reflist}} {{normativna kontrola}} [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] gaduruj4mqnp1axk76hc4p2gd41om3m 42471735 42471677 2025-06-15T20:00:48Z Mladifilozof 604 42471735 wikitext text/x-wiki {{Vojna jedinica |jedinica= <span style="font-size: medium;">'''Suvoborski partizanski odred''' |deo=[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOV i PO Jugoslavije]] | slika = Probijanje Suvoborskog partizanskog odreda februara 1942.jpg | opis_slike = ''Marš boraca odreda februara 1942.'' | vreme_postojanja = 1942 | mesto = | formacija = | jačina = |komandant= [[Miloš Dudić]] | politički_komesar = [[Žikica Jovanović Španac]]<br>[[Andra Savčić]] | bitke = | odlikovanja = }} '''Suvoborski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred''' je bio partizanska jedinica u sastavu [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije]] tokom [[Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]] u [[Srbija|Srbiji]]. ==Ratni put== Formiran je kod sela Poćute, južno od [[Valjevo|Valjeva]], sredinom januara [[1942]]. od Kolubarskog bataljona [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog NOPO]] i 2. užičke čete [[Užički partizanski odred|Užičkog NOPO]]. Početkom februara imao je tri čete sa 230 boraca i vodio teške, svakodnevne borbe u prostoru južno od Valjeva protiv delova nemačke [[714. divizija|714. divizije]], [[Srpska državna straža|Nedićevaca]], [[Jugoslovenska vojska u otadžbini|četnika Draže Mihailovića]] i [[Četnici Koste Pećanca|Koste Pećanca]], a zatim istočno od komunikacije Valjevo—Užice, na području planina [[Maljen|Maljena]] i [[Suvobor]]<nowiki/>a, i dalje prema planini [[Rudnik]]<nowiki/>u. Povremeno je dejstvovao i na teritoriji užičkog okruga, uglavnom, u rejonu sela Radanovci, Mravinjci, planini Bukovi.<ref name="Vojna"/> [[File:Partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.jpg|thumb|Poslednji otpor ustanika u Srbiji - partizani Suvoborskog odreda izlaze na položaj na Rajcu, marta 1942.]] Početkom marta 1942. uputio se ka planini [[Kablar]]<nowiki/>u radi prebacivanja u [[Južna Srbija|južnu Srbiju]]. Međutim, jače snage neprijatelja u rejonu Kablara i na levoj obali [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] onemogućile su mu da se probije ka [[Dragačevo|Dragačevu]], te se vratio prema planini Suvoboru. Na tom terenu nastavio je borbe protiv udruženih nemačkih, Nedićevih i četničkih snaga. Izložen jakim koncentričnim napadima u rejonu sela [[Zarube|Zaruba]] i [[Žabari (Valjevo)|Žabara]], okružen je [[18. mart]]<nowiki/>a 1942. i razbijen. Oko 100 boraca je poginulo, a toliko je i zarobljeno, najvećim delom, streljano i odvedeno u logor u Valjevu.<ref name="Vojna"/> U avgustu 1942. na planini [[Bukulja|Bukulji]] je od boraca [[Prvi šumadijski partizanski odred|1. šumadijskog NOP odreda]] ponovno formiran Suvoborski NOP odred sa zadatkom da dejstvuje u širem rejonu Valjeva. Odred je [[26. septembra]] u selu [[Rajković]]<nowiki/>u kod Valjeva napao i uništio jedno odeljenje [[Ljotićevci|ljotićevaca]], ali su ga [[28. oktobar|28. oktobra]] četnici i nedićevci napali i potpuno razbili. Spasio se samo manji broj boraca, koji su [[8. mart]]<nowiki/>a 1943. ušli u sastav novoformiranog Valjevskog (zvanog i Suvoborski) NOP odreda.<ref name="Vojna">{{Cite book|title=Vojna enciklopedija|year=1975.|edition=2. izd. doštampano 1978.|volume=9|location=Beograd|pages=254}}</ref> ==Vidi još== * [[Valjevski partizanski odred]] * [[Milorad Petrović (narodni heroj)|Milorad Petrović]] * [[Luka Spasojević]] == Reference == {{reflist}} {{normativna kontrola}} [[Kategorija:Partizanski odredi iz Srbije]] [[Kategorija:Valjevo u Narodnooslobodilačkoj borbi]] ai20nhx0gyw98i7xaxvjl2ul8fryag9 0 4715885 42471612 42470841 2025-06-15T14:45:50Z Edgar Allan Poe 29250 /* Zaknodavna skupština i put prema nezavisnosti */ 42471612 wikitext text/x-wiki {{Okvir bivše zemlje svijeta |ime = Kolonija Singapur<br />{{small|{{nobold|(1946–1959)}}}}<hr />Država Singapur<br />{{small|{{nobold|(1959–1963)}}}}<hr />{{nobold|''Colony of Singapore<br>State of Singapore''}} |izvorno_ime = |genitiv = Singapura |kontinent = Azija |regija = |država = Singapur |status = [[Krunska kolonija]] [[Britanski Imperij|Britanskog Imperija]] |era = [[Hladni rat]] |godina_start = [[1946.]] |godina_kraj = [[1963.]] |datum_start = [[1. travnja]] [[1946.]] |datum_kraj = [[16. rujna]] [[1963.]] |događaj_start = {{nowrap|Ukidanje [[Tjesnačka naselja|Tjesnačkih naselja]]}} |događaj_kraj = [[Malezijski sporazum|Spajanje]] s [[Malezija|Malezijom]] |događaj_prije = |datum_prije = |događaj1 = {{nowrap|[[Labuan (kolonija)|Labuan]] dio [[Sjeverni Borneo (kolonija)|Sjevernog Bornea]]}} |datum_događaj1 = [[15. srpnja]] [[1946.]] |događaj2 = Status grada |datum_događaj2 = [[1951.]] |događaj3 = {{nowrap|[[Kokosovi otoci]] dio [[Australija|Australije]]}} |datum_događaj3 = {{nowrap|[[23. studenog]] [[1955.]]}} |događaj4 = {{nowrap|[[Božićni otok]] dio [[Australija|Australije]]}} |datum_događaj4 = [[1. listopada]] [[1958.]] |događaj5 = [[Singapurska samouprava|Autonomija]] |datum_događaj5 = [[1958.]] |događaj6 = |datum_događaj6 = |događaj7 = |datum_događaj7 = |događaj8 = |datum_događaj8 = |događaj9 = |datum_događaj9 = |događaj10 = |datum_događaj10 = |događaj_poslije = |datum_poslije = |p1 = Britanska vojna uprava (Malaja) |flag_p1 = Flag of the United Kingdom.svg |p2 = |flag_p2 = |p3 = |flag_p3 = |p4 = |flag_p4 = |p5 = |flag_p5 = |p6 = |flag_p6 = |p7 = |flag_p7 = |p8 = |flag_p8 = |p9 = |flag_p9 = |p10 = |flag_p10 = |p11 = |flag_p11 = |p12 = |flag_p12 = |p13 = |flag_p13 = |p14 = |flag_p14 = |p15 = |flag_p15 = |s1 = Malezija |flag_s1 = Flag of Malaysia.svg |s2 = Sjeverni Borneo (kolonija) |flag_s2 = Flag of North Borneo (1948–1963).svg |s3 = Kokosovi otoci |flag_s3 = Flag of Australia (converted).svg |s4 = Božićni otok |flag_s4 = Flag of Australia (converted).svg |s5 = |flag_s5 = |s6 = |flag_s6 = |s7 = |flag_s7 = |s8 = |flag_s8 = |s9 = |flag_s9 = |s10 = |flag_s10 = |s11 = |flag_s11 = |s12 = |flag_s12 = |s13 = |flag_s13 = |s14 = |flag_s14 = |s15 = |flag_s15 = |zastava = Flag of Singapore (1952–1959).svg |zastava_i = Zastava Singapura |zastava_tip = Zastava (1946–1959) |grb = Full_coat_of_arms_of_the_Colony_of_Singapore_(1948–1959).svg |grb_i = Grb Singapura |grb_tip = Grb (1946–1959) |geslo = ''[[Dieu et mon droit]]''<br />(sh.: "Bog i moje pravo"; 1946–1959)<br />''Majulah Singapura''<br />(sh.: "Naprijed Singapur"; 1959–1963) |himna = "[[God Save the King]]" (1946–1952)<br />"[[God Save the Queen]]" (1952–1959)<br />"[[Majulah Singapura]]" (1959–1963) |mapa = Singapore on the globe (Southeast Asia centered, early 1970s).svg |mapa_opis = |glavni_grad = [[Singapur]] |glavni_grad_egzil = |jezik = [[engleski jezik]] |vjera = |vlada_tip = {{nowrap|[[Krunska kolonija]]<br>([[ustavna monarhija]])}} |titula_vođa = [[Britanska monarhija|Monarh]] |vođa1 = [[George VI od Ujedinjenog Kraljevstva|George VI.]] |godina_vođa1 = [[1946.]] – [[1952.]] |vođa2 = [[Elizabeta II|Elizabeth II.]] |godina_vođa2 = [[1952.]] – [[1963.]] |vođa3 = |godina_vođa3 = |vođa4 = |godina_vođa4 = |vođa5 = |godina_vođa5 = |vođa6 = |godina_vođa6 = |vođa7 = |godina_vođa7 = |vođa8 = |godina_vođa8 = |vođa9 = |godina_vođa9 = |vođa10 = |godina_vođa10 = |titula_predstavnik = [[Guverner Singapura|Guverner]] |predstavnik1 = [[Franklin Gimson]] |godina_predstavnik1 = [[1946.]] – [[1952.]] |predstavnik2 = [[John Fearns Nicoll]] |godina_predstavnik2 = [[1952.]] – [[1955.]] |predstavnik3 = [[Robert Black (kolonijalni upravitelj)|Robert Black]] |godina_predstavnik3 = [[1955.]] – [[1957.]] |predstavnik4 = [[William Goode (kolonijalni upravitelj)|William Goode]] |godina_predstavnik4 = [[1957.]] – [[1959.]] |predstavnik5 = [[Yusof Ishak]]{{efn|Kao [[Yang di-Pertuan Negara]]. Funkcija [[Guverner Singapura|Guvernera]] ukinuta je nakon što je Singapur stekao gotovo potpunu autonomiju.}} |godina_predstavnik5 = [[1959.]] – [[1963.]] |zamjenik6 = |godina_zamjenik6 = |zamjenik7 = |godina_zamjenik7 = |zamjenik8 = |godina_zamjenik8 = |titula_zamjenik = [[Glavni ministar Singapura|Glavni ministar]] |zamjenik1 = [[David Marshall (singapurski političar)|David Marshall]] |godina_zamjenik1= [[1955.]] – [[1956.]] |zamjenik2 = [[Lim Yew Hock]] |godina_zamjenik2= [[1956.]] – [[1959.]] |zamjenik3 = [[Lee Kuan Yew]]{{efn|Kao [[Premijer Singapura]]. Funkcija [[Glavni ministar Singapura|Glavnog ministra]] ukinuta je nakon što je Singapur stekao gotovo potpunu autonomiju.}} |godina_zamjenik3= [[1959.]] – [[1963.]] |legislatura = {{nowrap|[[Zakonodavno vijeće (Singapur)|Zakonodavno vijeće]]<br>(1946–1955)<br />[[Zakonodavna skupština (Singapur)|Zakonodavna skupština]]<br>(1955–1963)}} |tip_dom1 = |dom1 = |tip_dom2 = |dom2 = |stat_godina1 = |stat_površina1 = |stat_pop1 = |stat_godina2 = |stat_površina2 = |stat_pop2 = |stat_godina3 = |stat_površina3 = |stat_pop3 = |stat_godina4 = |stat_površina4 = |stat_pop4 = |stat_godina5 = |stat_površina5 = |stat_pop5 = |valuta = {{ubl|[[malajski dolar]]<br>(1946–1953)|[[malajski i bornejski dolar]] (1953–1963)}} |broj = |vremenska_zona = +7:30 ([[Singapursko vrijeme|MST]]) |internet = |danas = {{flag|Australija}}<br>{{flag|Malezija}}<br>{{flag|Singapur}} |fusnote = {{notelist}} }} '''Kolonija Singapur''' ({{lang-en|Colony of Singapore}}) bila je [[krunska kolonija]] [[Britanski Imperij|Britanskog Imperija]] koja je postojala od [[1946.]] do [[1959.]] godine, kada je Singapur stekao [[Singapurska samouprava|samoupravu]] u sklopu Imperija; u periodu od [[1959.]] do [[1963.]] godine, sukladno promjenama statusa, bio je znan kao '''Država Singapur''' ({{lang-en|State of Singapore}}). Za vrijeme kolonijalnog perioda, Singapuru su bili pripojeni [[Božićni otok]], [[Kokosovi otoci]] te [[Labuan (krunska kolonija)|Labuan]]. Sam Singapur bio je britanski posjed još od [[1819.]] godine, a [[1824.]] godine pripojen je kolonijalnoj upravi te je od [[1826.]] godine bio u sklopu [[Tjesnačka naselja|Tjesnačkih naselja]]. Nakon [[Shōnan-tō|japanske okupacije]] i [[Britanska vojna uprava (Malaja)|vojne uprave]], Singapur je [[1946.]] godine stekao status samostalne kolonije u sklopu [[Britanski Imperij|Britanskog Imperija]]. Kolonijom je formalno upravljao [[Guverner Singapura|guverner]] u ime Krune, dok je lokalnu zakonodavnu vlast izvršavalo [[Zakonodavno vijeće (Singapur)|Zakonodavno vijeće]] do [[1955.]], odnosno [[Zakonodavna skupština (Singapur)|Zakonodavna skupština]] do [[1963.]] godine. == Početne godine i Zakonodavno vijeće == Međutim, situacija u Singapuru nakon rata bila je dosta loša zbog japanske okupacije, naročito po pitanju ekonomije i grane. Gospodarstvo se počelo oporavljati [[1947.]] godine, kada je utemeljeno i samostalno Izvršno vijeće, a godinu dana kasnije održani su i [[Opći izbori u Singapuru 1948.|prvi izbori]]. Izbori su bili velika stvar za Singapur, iako su na njima mogli sudjelovati samo punoljetni britanski državljani, od kojih se otprilike 23,000 (oko 10%) prijavilo za glasovanje; također, od 25 članova Zakonodavnog vijeća, birano je njih samo šest, dok je ostale imenovao Guverner ili trgovačka komora.<ref name="uslcAftermathOfWar">{{cite web |last=LePoer |first=Barbara Leitch |date=1989 |title=Singapore – Aftermath of War |url=http://countrystudies.us/singapore |access-date=17 April 2022 |publisher=Washington: GPO for the Library of Congress |archive-date=31 March 2022 |archive-url=https://web.archive.org/web/20220331224236/http://countrystudies.us/singapore/ |url-status=live }}</ref> Tri od šest mjesta u vijeću osvojila je novoformirana, konzervativna [[Progresivna stranka (Singapur)|Progresivna stranka]], dok su ostala tri mjesta pripala nezavisnim kandidatima. Tri mjeseca kasnije izbio je veliki [[Malajski ustanak]], na što su Britanci reagirali čvršćom kontrolom ljevičarskih grupacija kako u Maleziji, tako i u Singapuru; u to je doba donesen i kontroverzni [[Zakon u unutrašnjoj sigurnosti (Singapur)|Zakon u unutrašnjoj sigurnosti]], koji je omogućio zatvaranje na neodređeno vrijeme i bez sudskog procesa svih koji su percipirani kao "prijetnja sigurnosti".<ref name="uslcAftermathOfWar"/> Iako je odmah nakon rata pokret za osamostaljenje Malaje bio snažan, kako su ljevičari bili glavni zagovornici nezavisnosti, proces je usporen nakon donošenja kontroverznog zakona. Godine [[1951.]] održani su drugi izbori, a broj izabranih vijećnika povećan je na devet. Progresivna stranka opet je pobijedila, osvojivši šest od devet mandata, a iako je kolonijalna vlada i dalje bila dominantna, ovdje su se nazirale konture buduće singapurske vlade. == Zaknodavna skupština i put prema nezavisnosti == Dvije godine kasnije, nakon što je Malajski ustanak uglavnom smiren, osnovana je posebna komisija na čelu s [[George William Rendel|Georgeom Williamom Rendelom]], čiji je cilj bio utvrditi postoje li okolnosti za moguću nezavisnost Singapura; zaključci komisije sveli su se na poseban oblik ograničene samouprave. Zakonodavno vijeće bilo bi zamijenjeno [[Zakonodavna skupština (Singapur)|Zakonodavnom skupštinom]], koja bi brojala 32 člana, od kojih bi 25 bilo izabrano na općim izborima. Zakonodavna skupština kasnije bi birala [[Glavni ministar Singapura|Glavnog ministra]] i Vijeće ministara, a kolonija bi bila organizirana prema [[Parlamentarizam|parlamentarnom sustavu]]. Kruna bi zadržala jurisdikciju nad pitanjima unutrašnjih i vanjskih poslova te pravo na veto lokalnih zakona. Lokalne su vlasti prihvatile prijedlog te je sustav reformiran, a novi su izbori zakazani za [[2. travnja]] [[1955.]] godine. Novi izbori bili su znatno dinamičniji, a kako su prijave išle automatski, elektorat je povećan na 300,000 birača. Progresivna stranka doživjela je težak poraz, osvojivši samo četiri mjesta, dok je Radnički front s 10 mjesta postao najjača skupštinska stranka te je ubrzo formirao koalicijsku vladu.<ref name="uslcAftermathOfWar"/> Tada ljevičarska [[Stranka narodne akcije]] osvojila je tri mandata. Zakonodavna skupština pojačala je napore za osamostaljenjem. Dana [[30. studenog]] [[1959.]] godine donesena je ordonansa kojom su priznate nova [[Zastava Singapura|zastava]], [[Grb Singapura|grb]] i [[Majulah Singapura|himna]], što je bio značajan korak ka punoj samostalnosti. Iste godine, Singapur je stekao gotovo punu [[Singapurska samouprava|autonomiju]], a potpuno otcjepljenje i gašenje kolonije uslijedilo je [[16. rujna]] [[1963.]] godine, nakon [[Referendum o integraciji Singapura 1962.|referenduma]], kada je Singapur [[Malezijski sporazum|pristupio]] [[Malezija|Malezijskoj Federaciji]] kao jedna od [[Singapur (savezna država)|saveznih država]]. == Reference == {{reflist}} {{Britanski Imperij}} {{Authority control}} [[Kategorija:Nastanci 1946.]] [[Kategorija:Prestanci 1963.]] [[Kategorija:Historija Singapura]] [[Kategorija:Bivše britanske kolonije]] goli9ugs3cw4pgbtsi2r8nuq9ui11fb 0 4716066 42471610 42470840 2025-06-15T14:44:34Z Edgar Allan Poe 29250 42471610 wikitext text/x-wiki {{Okvir bivše zemlje svijeta |ime = Savezna država Singapur |izvorno_ime = ''Negeri Singapura'' |genitiv = Singapura |kontinent = Azija |regija = |država = |status = [[Savezne države i teritoriji Malezije|Savezna država Malezije]] |era = [[Hladni rat]] |godina_start = [[1963.]] |godina_kraj = [[1965.]] |datum_start = [[16. rujna]] [[1963.]] |datum_kraj = [[9. kolovoza]] [[1965.]] |događaj_start = [[Malezijski sporazum|Ujedinjenje]] |događaj_kraj = [[Sporazum o nezavisnosti Singapura (1965)|Isključenje]] |događaj_prije = |datum_prije = |događaj1 = |datum_događaj1 = |događaj2 = |datum_događaj2 = |događaj3 = |datum_događaj3 = |događaj4 = |datum_događaj4 = |događaj5 = |datum_događaj5 = |događaj6 = |datum_događaj6 = |događaj7 = |datum_događaj7 = |događaj8 = |datum_događaj8 = |događaj9 = |datum_događaj9 = |događaj10 = |datum_događaj10 = |događaj_poslije = |datum_poslije = |p1 = Država Singapur |flag_p1 = Flag of Singapore.svg |p2 = |flag_p2 = |p3 = |flag_p3 = |p4 = |flag_p4 = |p5 = |flag_p5 = |p6 = |flag_p6 = |p7 = |flag_p7 = |p8 = |flag_p8 = |p9 = |flag_p9 = |p10 = |flag_p10 = |p11 = |flag_p11 = |p12 = |flag_p12 = |p13 = |flag_p13 = |p14 = |flag_p14 = |p15 = |flag_p15 = |s1 = Singapur |flag_s1 = Flag of Singapore.svg |s2 = |flag_s2 = |s3 = |flag_s3 = |s4 = |flag_s4 = |s5 = |flag_s5 = |s6 = |flag_s6 = |s7 = |flag_s7 = |s8 = |flag_s8 = |s9 = |flag_s9 = |s10 = |flag_s10 = |s11 = |flag_s11 = |s12 = |flag_s12 = |s13 = |flag_s13 = |s14 = |flag_s14 = |s15 = |flag_s15 = |zastava = Flag of Singapore.svg |zastava_i = |zastava_tip = Zastava |grb = Coat of arms of Singapore.svg |grb_i = |grb_tip = Grb |geslo = |himna = |mapa = Malaysia Singapore Locator.svg |mapa_opis = Singapur u sklopu [[Malezija|Malezije]] |glavni_grad = [[Singapur]] |glavni_grad_egzil = |jezik = |vjera = |vlada_tip = [[Savezna država]] |titula_vođa = {{nowrap|[[Yang di-Pertuan Negara]]}} |vođa1 = [[Yusof Ishak]] |godina_vođa1 = [[1963.]] – [[1965.]] |vođa2 = |godina_vođa2 = |vođa3 = |godina_vođa3 = |vođa4 = |godina_vođa4 = |vođa5 = |godina_vođa5 = |vođa6 = |godina_vođa6 = |vođa7 = |godina_vođa7 = |vođa8 = |godina_vođa8 = |vođa9 = |godina_vođa9 = |vođa10 = |godina_vođa10 = |titula_zamjenik = [[Premijer Singapura|Predsjednik vlade]] |zamjenik1 = [[Lee Kuan Yew]] |godina_zamjenik1 = [[1963.]] – [[1965.]] |zamjenik2 = |godina_zamjenik2 = |zamjenik3 = |godina_zamjenik3 = |zamjenik4 = |godina_zamjenik4 = |zamjenik5 = |godina_zamjenik5 = |zamjenik6 = |godina_zamjenik6 = |zamjenik7 = |godina_zamjenik7 = |zamjenik8 = |godina_zamjenik8 = |titula_predstavnik = |predstavnik1 = |godina_predstavnik1= |predstavnik2 = |godina_predstavnik2= |predstavnik3 = |godina_predstavnik3= |predstavnik4 = |godina_predstavnik4= |predstavnik5 = |godina_predstavnik5= |predstavnik6 = |godina_predstavnik6= |predstavnik7 = |godina_predstavnik7= |predstavnik8 = |godina_predstavnik8= |legislatura = {{nowrap|[[Zakonodavna skupština (Singapur)|Zakonodavna skupština]]}} |tip_dom1 = |dom1 = |tip_dom2 = |dom2 = |stat_godina1 = [[1964.]] |stat_površina1 = 670 |stat_pop1 = 1841600 |stat_godina2 = |stat_površina2 = |stat_pop2 = |stat_godina3 = |stat_površina3 = |stat_pop3 = |stat_godina4 = |stat_površina4 = |stat_pop4 = |stat_godina5 = |stat_površina5 = |stat_pop5 = |valuta = |broj = |vremenska_zona = |internet = |danas = {{flag|Singapur}} |fusnote = }} '''Singapur''' ({{lang-ms|Singapura}}), službeno '''Savezna država Singapur''' ({{lang-ms|Negeri Singapura}}) bila je jedna od 14 [[Savezne države i teritoriji Malezije|saveznih država]] te jedna od osnivačica [[Malezija|Malezije]], koja je bila dio Malezije od [[1963.]] do [[1965.]] godine. Malezija je službeno formirana [[16. rujna]] [[1963.]] godine [[Malezijski sporazum|ujedinjenjem]] tadašnje [[Malajska Federacija|Malajske Federacije]] s krunskim kolonijama [[Sjeverni Borneo (kolonija)|Sjevernim Borneom]], [[Sarawak (kolonija)|Sarawakom]] i [[Singapur (kolonija)|Singapurom]]. Ovime je formalno dokinuta britanska vladavina u Singapuru, koja je trajala još otkako je [[Stamford Raffles]] [[1819.]] godine uspostavio britanski posjed na otoku. U vrijeme ujedinjenja, Singapur je bio najmanja savezna država Malezije po površini, ali je imao najviše stanovnika. Ujedinjenje bivših britanskih kolonija podržale su i ubrzale sve strane, bojeći se širenja [[Komunizam|komunizma]] na to područje ([[domino teorija]]), s obzirom da je komunizam smatran egzistencijalnom prijetnjom u svim teritorijima prije ujedinjenja. Međutim, na samom početku pokazalo se kako je unija izrazito nestabilna zbog jakih tenzija i nepovjerenja koje je postojalo između Singapura i centralne vlasti u [[Kuala Lumpur]]u. Sukobi oko financija, politike i rasnih odnosa bili su česti. Na ekonomskom planu, Singapur je trpio posljedice snažnih trgovinskih restrikcija, iako im je ranije bilo obećano osnivanje zajedničkog tržišta u zamjenu za dio poreznih prihoda; Singapur se osvećivao uskraćivanjem zajmova [[Sabah]]u i Sarawaku. Na političkom planu, malajska stranka [[UMNO]] i singapurska [[Stranka narodne akcije]] ušle su jedne drugima u područje djelovanja, unatoč ranijim dogovorima da to neće činiti.<ref>{{cite book |author=Mohamed Noordin Sopiee |title=From Malayan Union to Singapore separation: political unification in the Malaysia region, 1945–65 |year=2005 |publisher=University Malaya Press |isbn=978-9831001943 |edition=2nd}}</ref> Ovo je dovelo do masovnih [[Rasne pobune u Singapuru 1964.|rasnih pobuna]] tijekom [[1964.]] godine, što je djelomično pripisano UMNO-ovom zagovaranju [[Pozitivna diskriminacija|pozitivne diskriminacije]] prema Malajcima u Singapuru, a što je rađeno uz pomoć sa strankom povezanih novina ''[[Utusan Malaysia|Utusan Melayu]]''.<ref>{{Cite book |chapter= Winning and losing Malay support: PAP-Malay community relations |editor= Barr, M. |editor2= Trocki, C. A. |title= Paths not taken: Political pluralism in post-war Singapore |last= Rahim |first=L.Z. |publisher= NUS Press |year=2008 |location= Singapore |pages= 95–115}}</ref> Situacija je eskalirala do razine nasilja, tako da je malezijski premijer [[Tunku Abdul Rahman]], shvativši da nema alternative, dana [[7. kolovoza]] [[1965.]] predložio [[Parlament Malezija|Parlamentu Malezije]] da izbaci Singapur iz federacije.<ref name="Road to Independence">{{cite news |title=Road to Independence |url=http://ourstory.asia1.com.sg/merger/merger.html |archive-url=https://web.archive.org/web/20131013002423/http://ourstory.asia1.com.sg/merger/merger.html |archive-date=13 October 2013 |publisher=Headlines, Lifelines, by [[AsiaOne]] |year=1998}}</ref> Iako su se [[Lee Kuan Yew]] i njegova stranka trudili da zaustave tu odluku, parlament je [[9. kolovoza]] [[1965.]] godine jednoglasno (126:0) odlučio izbaciti Singapur iz Malezija, s tim da singapurski predstavnici nisu bili prisutni na glasovanju. Istoga dana, uplakani Lee objavio je da je od toga dana, Singapur suverena država i preuzeo je funkciju [[Premijer Singapura|premijera Singapura]].<ref>{{cite web |last1=HistorySG |title=Singapore separates from Malaysia and becomes independent – Singapore History |url=http://eresources.nlb.gov.sg/history/events/dc1efe7a-8159-40b2-9244-cdb078755013 |website=eresources.nlb.gov.sg |publisher=National Library Board |access-date=9 March 2020}}</ref><ref>{{cite web |author= Lee Kuan Yew |author-link=Lee Kuan Yew |title=Transcript of a Press Conference | place = Broadcasting House, [[Singapore]] |url= http://www.nas.gov.sg/archivesonline/data/pdfdoc/lky19650809b.pdf |archive-url=https://web.archive.org/web/20140809182331/http://www.nas.gov.sg/archivesonline/data/pdfdoc/lky19650809b.pdf |archive-date=9 August 2014 |publisher= [[Government of Singapore]] | via = [[National Archives of Singapore]] |date=9 August 1965 |pages=21–22}}</ref> Iako se danas uzima kao činjenica da je Singapur iznenada i protiv svoje volje izbačen iz Malezije, činjenica je da su planovi za eventualno istupanje Singapura iz zajednice postojali još [[1964.]] godine, kada su se vodili tajni pregovori koji bi pripremili obje strane na eventualno istupanje. Ovo je otkriveno zahvaljujući tzv. "Dosjeu Albatros" (to je bila referenca na izjavu Leejevog zamjenika, [[Goh Keng Swee|Goha Kenga Sweeja]], da je unija s Malezijom za Singapur značila da imaju "albatrosa oko vrata"),<ref>{{Cite news|url = https://www.straitstimes.com/opinion/secret-documents-reveal-extent-of-negotiations-for-separation|title = Secret documents reveal extent of negotiations for Separation|newspaper = The Straits Times|date = 22 December 2015|last1 = Lim|first1 = Edmund|access-date = 2025-05-30|archive-date = 2021-09-20|archive-url = https://web.archive.org/web/20210920150329/https://www.straitstimes.com/opinion/secret-documents-reveal-extent-of-negotiations-for-separation}}{{page needed|date=November 2024}}</ref> koji je u cijelosti deklasificiran [[2023.]] godine.<ref>{{cite web |last1=Ong |first1=Justin |title='Albatross file' with details of top-level talks before Singapore separated from Malaysia to be declassified, released publicly |url=https://www.todayonline.com/singapore/albatross-file-declassified-talks-separation-malaysia-2118676 |newspaper=[[TODAY (Singapore newspaper)|TODAY]] |date=February 28, 2023}}</ref> == Reference == {{reflist}} == Literatura == * {{cite web |last1=Lim |first1=Tin Seng |title=Merger with Malaysia |url=https://eresources.nlb.gov.sg/infopedia/articles/SIP_2017-11-06_110458.html |website=Singapore Infopedia |publisher=National Library Board |access-date=9 March 2020}} * {{cite book |last=Chan |first=Heng Chee |author-link=Chan Heng Chee |title=Singapore: The Politics of Survival, 1965–1967 |url=https://archive.org/details/singaporepolitic0000chan |url-access=registration |location=Singapore; Kuala Lumpur |publisher=Oxford University Press |year=1971 |oclc=462273878}} * {{cite web |last=Lee |first=Kuan Yew |author-link=Lee Kuan Yew |title=Transcript of Recorded Press Conference by the Prime Minister, Mr. Lee Kuan Yew, Broadcast over Radio Singapore at 7.10 p.m. on Sunday, November 19, 1961 &#91;Singapore Government Press Statement MC. No. 74/61/TTS&#93; |url=http://www.nas.gov.sg/archivesonline/data/pdfdoc/lky19611119.pdf |archive-url=https://web.archive.org/web/20140809180033/http://www.nas.gov.sg/archivesonline/data/pdfdoc/lky19611119.pdf |archive-date=9 August 2014 |publisher=Government of Singapore (archived on the [[National Archives of Singapore]] website) |date=19 November 1961}} (An interview with the Prime Minister of Singapore regarding merger negotiations.) * {{cite web |last=Lim |first=Siew Yea |title=Communalism and Communism at Singaporean Independence |url=http://www.postcolonialweb.org/singapore/government/lim4.html |archive-url=https://web.archive.org/web/20120821042215/http://postcolonialweb.org/singapore/government/lim4.html |archive-date=21 August 2012 |publisher=Contemporary Postcolonial and Postimperial Literature in English |access-date=9 August 2014}} * {{cite book |author=Mohamed Noordin Sopiee |title=From Malayan Union to Singapore Separation: Political Unification in the Malaysia Region, 1945–65 |edition=2nd |location=Kuala Lumpur |publisher=[[University of Malaya|University of Malaya Press]] |year=2005 |isbn=978-9831001943}} *S'pore must merge with Malaya, Straits Times, 7 May 1952, 1. (From NewspaperSG)|url=https://eresources.nlb.gov.sg/newspapers/Digitised/Article/straitstimes19520507-1.2.21 {{Authority control}} [[Kategorija:Nastanci 1963.]] [[Kategorija:Prestanci 1965.]] [[Kategorija:Bivše države u Aziji]] [[Kategorija:Historija Singapura]] [[Kategorija:Historija Malezije]] 917aiftml0v8bm68f6dbf4n7tom218z 4 4716133 42471600 42470971 2025-06-15T13:55:42Z Aca 108187 42471600 wikitext text/x-wiki Na prijedlog [[Wikipedia:Međuprojektna saradnja|Inicijative za međuprojektnu saradnju]] pokreće se regionalna akcija sređivanja članaka kojima je osporena [[Wikipedia:Neutralno gledište|neutralnost]]. Akcija se održava '''od 15. juna do 30. jula 2025'''. Cilj ove akcije jest smanjenje broja članaka koji imaju oznaku osporene neutralnosti, kao i promoviranje neutralnog gledišta kao jednog od [[Wikipedija:Pet stubova|temeljnih stubova Wikipedije]]. Pozivaju se svi urednici i urednice da doprinesu poboljšanju sadržaja i očuvanju enciklopedijske nepristranosti. Projekt se organizira na Wikipedijama na [[Bosanski jezik|bosanskom]], [[Hrvatski jezik|hrvatskom]], [[Srpski jezik|srpskom]] i [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskom jeziku]]. == O Međuprojektnoj saradnji == {{see also|Wikipedia:Međuprojektna saradnja}} '''Inicijativa za međuprojektnu saradnju''', poznata pod skraćenim nazivom '''Međuprojektna saradnja''' ('''MPS'''), okuplja volontere i volonterke iz Wikimedijinih zajednica na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom i srpskohrvatskom jeziku. Fokusirana je na jačanje komunikacije među zajednicama, organiziranje zajedničkih uređivačkih maratona, koordiniranje uzajamnih poduhvata i smanjenje redundantnog rada boljom razmjenom znanja i iskustava za dobrobit svih uključenih projekata. == Ciljevi == Opći ciljevi akcije u skladu su s ciljevima [[Fondacija Wikimedija|Wikimedije]] općenito, a odnose se na kvalitet Wikimedijinog sadržaja te održivost saradnje: * Smanjiti broj članaka sa osporenim neutralnim gledištem. * Poboljšati neutralnost članaka kao jednog od pet stubova Wikipedije. * Povećati kvalitet Wikimedijinog sadržaja. * Podstaknuti lokalno učešće u međuprojektnim kampanjama. * Dati podršku budućoj saradnji između naših projekata. Lista ciljeva podložna je izmjenama i dopunama. Prije mijenjanja ciljeva započnite raspravu na stranici za razgovor uz informiranje organizatora. == Smjernice == U nastavku su pružene smjernice o radu: # Ostavite svoj potpis u odjeljku '''[[Wikipedija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka#Učesnici i učesnice|Učesnici i učesnice]]'''. # Izaberite neki neobjektivni članak (npr. iz neke kategorije navedene u odjeljku '''[[#Resursi|Resursi]]'''). # Sredite članak u skladu s Wikipedijinim pravilima i smjernicama o neutralnosti (v. [[Wikipedia:Neutralno gledište]]). # Na stranici za razgovor članka postavite šablon {{Tl|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}} # '''Ostavite recenziju''' (temeljit komentar) istog članka na '''barem jednoj''' od ostalih Wikipedija koje učestvuju u akciji. ## Ako članak ne postoji ni na jednoj drugoj Wikipediji, ne ostavljate recenziju. # Upišite svoj doprinos u odjeljak '''[[#Evidencija|Evidencija]]'''. == Učesnici i učesnice == <!-- Da biste se priključili, u novom redu dodajte tarabu i četiri tilde: # ~~~~ Hvala na učešću! --> U nastavku su navedeni učesnici i učesnice akcije: # [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 5. juna 2025. u 11:08 (CEST) # [[Korisnik:Vipz|Vipz]] ([[Razgovor s korisnikom:Vipz|razgovor]]) 11. juna 2025. u 03:43 (CEST) # [[Korisnik:Inokosni organ|Inokosni organ]] ([[Razgovor s korisnikom:Inokosni organ|razgovor]]) 12. juna 2025. u 17:35 (CEST) == Organizatori == U slučaju bilo kakvih nejasnoća ili pitanja, možete kontaktirati s međuprojektnim organizatorima – '''[[Korisnik:Panasko|Panaskom]]''' i '''[[Korisnik:Aca|Acom]]'''. == Resursi == Predložene članke za sređivanje možete naći u sljedećim kategorijama: * [[:Kategorija:Članci koji nisu neutralni]] ({{PAGESINCAT:Članci koji nisu neutralni}}) * [[:Kategorija:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje]] ({{PAGESINCAT:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje}}) * [[:Kategorija:Članci kojima je osporena tačnost]] ({{PAGESINCAT:Članci kojima je osporena tačnost}}) * [[:Kategorija:Članci s ograničenim geografskim dosegom]] ({{PAGESINCAT:Članci s ograničenim geografskim dosegom}}) * [[:Kategorija:Članci sa neprovjerenim izjavama]] ({{PAGESINCAT:Članci sa neprovjerenim izjavama}}) Lista resursa nije iscrpna. Slobodno možete dodati nove resurse. Organizatori mogu ukloniti resurse koje smatraju neadekvatnima. == Nagrada == U nastavku je [[/Nagrada|nagrada]] koja će biti dodijeljena aktivnim učesnicima i učesnicama akcije: {{/Nagrada}} Nagradu dodjeljuju organizatori, uz eksplicitno odobrenje inicijative, pošto se akcija završi. == Evidencija == U nastavku je pružena evidencija sređenih članaka: {| class="wikitable sortable" |+Evidencija sređenih članaka |- !R. br.!! Članak !! Sredio/-la !Sažetak sređivanja !Recenzija |- | 0. || [[Primjer]] || {{u|Aca}} || ''Globaliziranje'' || [[:bs:Razgovor:Primjer|bs]] |- |1. || || || || |- |2. || || || || |- |3. || || || || |- |4. || || || || |- |5. || || || || |} [[Kategorija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka| ]] [[Kategorija:Uređivačke akcije|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka]] [[Kategorija:Međuprojektna saradnja|Akcija sređivanja neutralnosti članaka]] qrz1nlgwxhwhrwvji4qaebumyckecxe 42471602 42471600 2025-06-15T13:58:51Z Aca 108187 /* Smjernice */ 42471602 wikitext text/x-wiki Na prijedlog [[Wikipedia:Međuprojektna saradnja|Inicijative za međuprojektnu saradnju]] pokreće se regionalna akcija sređivanja članaka kojima je osporena [[Wikipedia:Neutralno gledište|neutralnost]]. Akcija se održava '''od 15. juna do 30. jula 2025'''. Cilj ove akcije jest smanjenje broja članaka koji imaju oznaku osporene neutralnosti, kao i promoviranje neutralnog gledišta kao jednog od [[Wikipedija:Pet stubova|temeljnih stubova Wikipedije]]. Pozivaju se svi urednici i urednice da doprinesu poboljšanju sadržaja i očuvanju enciklopedijske nepristranosti. Projekt se organizira na Wikipedijama na [[Bosanski jezik|bosanskom]], [[Hrvatski jezik|hrvatskom]], [[Srpski jezik|srpskom]] i [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskom jeziku]]. == O Međuprojektnoj saradnji == {{see also|Wikipedia:Međuprojektna saradnja}} '''Inicijativa za međuprojektnu saradnju''', poznata pod skraćenim nazivom '''Međuprojektna saradnja''' ('''MPS'''), okuplja volontere i volonterke iz Wikimedijinih zajednica na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom i srpskohrvatskom jeziku. Fokusirana je na jačanje komunikacije među zajednicama, organiziranje zajedničkih uređivačkih maratona, koordiniranje uzajamnih poduhvata i smanjenje redundantnog rada boljom razmjenom znanja i iskustava za dobrobit svih uključenih projekata. == Ciljevi == Opći ciljevi akcije u skladu su s ciljevima [[Fondacija Wikimedija|Wikimedije]] općenito, a odnose se na kvalitet Wikimedijinog sadržaja te održivost saradnje: * Smanjiti broj članaka sa osporenim neutralnim gledištem. * Poboljšati neutralnost članaka kao jednog od pet stubova Wikipedije. * Povećati kvalitet Wikimedijinog sadržaja. * Podstaknuti lokalno učešće u međuprojektnim kampanjama. * Dati podršku budućoj saradnji između naših projekata. Lista ciljeva podložna je izmjenama i dopunama. Prije mijenjanja ciljeva započnite raspravu na stranici za razgovor uz informiranje organizatora. == Smjernice == U nastavku su pružene smjernice o radu: # Ostavite svoj potpis u odjeljku '''[[Wikipedija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka#Učesnici i učesnice|Učesnici i učesnice]]'''. # Izaberite neki neobjektivni članak (npr. iz neke kategorije navedene u odjeljku '''[[#Resursi|Resursi]]'''). # Sredite članak u skladu s Wikipedijinim pravilima i smjernicama o neutralnosti (v. [[Wikipedia:Neutralno gledište]]). # Na stranici za razgovor članka postavite šablon {{Tl|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}}. # '''Ostavite recenziju''' (temeljit komentar) istog članka na '''barem jednoj''' od ostalih Wikipedija koje učestvuju u akciji. ## Ako članak ne postoji ni na jednoj drugoj Wikipediji, ne ostavljate recenziju. # Upišite svoj doprinos u odjeljak '''[[#Evidencija|Evidencija]]'''. == Učesnici i učesnice == <!-- Da biste se priključili, u novom redu dodajte tarabu i četiri tilde: # ~~~~ Hvala na učešću! --> U nastavku su navedeni učesnici i učesnice akcije: # [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 5. juna 2025. u 11:08 (CEST) # [[Korisnik:Vipz|Vipz]] ([[Razgovor s korisnikom:Vipz|razgovor]]) 11. juna 2025. u 03:43 (CEST) # [[Korisnik:Inokosni organ|Inokosni organ]] ([[Razgovor s korisnikom:Inokosni organ|razgovor]]) 12. juna 2025. u 17:35 (CEST) == Organizatori == U slučaju bilo kakvih nejasnoća ili pitanja, možete kontaktirati s međuprojektnim organizatorima – '''[[Korisnik:Panasko|Panaskom]]''' i '''[[Korisnik:Aca|Acom]]'''. == Resursi == Predložene članke za sređivanje možete naći u sljedećim kategorijama: * [[:Kategorija:Članci koji nisu neutralni]] ({{PAGESINCAT:Članci koji nisu neutralni}}) * [[:Kategorija:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje]] ({{PAGESINCAT:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje}}) * [[:Kategorija:Članci kojima je osporena tačnost]] ({{PAGESINCAT:Članci kojima je osporena tačnost}}) * [[:Kategorija:Članci s ograničenim geografskim dosegom]] ({{PAGESINCAT:Članci s ograničenim geografskim dosegom}}) * [[:Kategorija:Članci sa neprovjerenim izjavama]] ({{PAGESINCAT:Članci sa neprovjerenim izjavama}}) Lista resursa nije iscrpna. Slobodno možete dodati nove resurse. Organizatori mogu ukloniti resurse koje smatraju neadekvatnima. == Nagrada == U nastavku je [[/Nagrada|nagrada]] koja će biti dodijeljena aktivnim učesnicima i učesnicama akcije: {{/Nagrada}} Nagradu dodjeljuju organizatori, uz eksplicitno odobrenje inicijative, pošto se akcija završi. == Evidencija == U nastavku je pružena evidencija sređenih članaka: {| class="wikitable sortable" |+Evidencija sređenih članaka |- !R. br.!! Članak !! Sredio/-la !Sažetak sređivanja !Recenzija |- | 0. || [[Primjer]] || {{u|Aca}} || ''Globaliziranje'' || [[:bs:Razgovor:Primjer|bs]] |- |1. || || || || |- |2. || || || || |- |3. || || || || |- |4. || || || || |- |5. || || || || |} [[Kategorija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka| ]] [[Kategorija:Uređivačke akcije|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka]] [[Kategorija:Međuprojektna saradnja|Akcija sređivanja neutralnosti članaka]] cy09c5wizw7o4vmbbonar7zsz1kukku 42471603 42471602 2025-06-15T13:59:42Z Aca 108187 /* Smjernice */ 42471603 wikitext text/x-wiki Na prijedlog [[Wikipedia:Međuprojektna saradnja|Inicijative za međuprojektnu saradnju]] pokreće se regionalna akcija sređivanja članaka kojima je osporena [[Wikipedia:Neutralno gledište|neutralnost]]. Akcija se održava '''od 15. juna do 30. jula 2025'''. Cilj ove akcije jest smanjenje broja članaka koji imaju oznaku osporene neutralnosti, kao i promoviranje neutralnog gledišta kao jednog od [[Wikipedija:Pet stubova|temeljnih stubova Wikipedije]]. Pozivaju se svi urednici i urednice da doprinesu poboljšanju sadržaja i očuvanju enciklopedijske nepristranosti. Projekt se organizira na Wikipedijama na [[Bosanski jezik|bosanskom]], [[Hrvatski jezik|hrvatskom]], [[Srpski jezik|srpskom]] i [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskom jeziku]]. == O Međuprojektnoj saradnji == {{see also|Wikipedia:Međuprojektna saradnja}} '''Inicijativa za međuprojektnu saradnju''', poznata pod skraćenim nazivom '''Međuprojektna saradnja''' ('''MPS'''), okuplja volontere i volonterke iz Wikimedijinih zajednica na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom i srpskohrvatskom jeziku. Fokusirana je na jačanje komunikacije među zajednicama, organiziranje zajedničkih uređivačkih maratona, koordiniranje uzajamnih poduhvata i smanjenje redundantnog rada boljom razmjenom znanja i iskustava za dobrobit svih uključenih projekata. == Ciljevi == Opći ciljevi akcije u skladu su s ciljevima [[Fondacija Wikimedija|Wikimedije]] općenito, a odnose se na kvalitet Wikimedijinog sadržaja te održivost saradnje: * Smanjiti broj članaka sa osporenim neutralnim gledištem. * Poboljšati neutralnost članaka kao jednog od pet stubova Wikipedije. * Povećati kvalitet Wikimedijinog sadržaja. * Podstaknuti lokalno učešće u međuprojektnim kampanjama. * Dati podršku budućoj saradnji između naših projekata. Lista ciljeva podložna je izmjenama i dopunama. Prije mijenjanja ciljeva započnite raspravu na stranici za razgovor uz informiranje organizatora. == Smjernice == U nastavku su pružene smjernice o radu: # Ostavite svoj potpis u odjeljku '''[[#Učesnici i učesnice|Učesnici i učesnice]]'''. # Izaberite neki neobjektivni članak (npr. iz neke kategorije navedene u odjeljku '''[[#Resursi|Resursi]]'''). # Sredite članak u skladu s Wikipedijinim pravilima i smjernicama o neutralnosti (v. [[Wikipedia:Neutralno gledište]]). # Na stranici za razgovor članka postavite šablon {{Tl|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}}. # '''Ostavite recenziju''' (temeljit komentar) istog članka na '''barem jednoj''' od ostalih Wikipedija koje učestvuju u akciji. ## Ako članak ne postoji ni na jednoj drugoj Wikipediji, ne ostavljate recenziju. # Upišite svoj doprinos u odjeljak '''[[#Evidencija|Evidencija]]'''. == Učesnici i učesnice == <!-- Da biste se priključili, u novom redu dodajte tarabu i četiri tilde: # ~~~~ Hvala na učešću! --> U nastavku su navedeni učesnici i učesnice akcije: # [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 5. juna 2025. u 11:08 (CEST) # [[Korisnik:Vipz|Vipz]] ([[Razgovor s korisnikom:Vipz|razgovor]]) 11. juna 2025. u 03:43 (CEST) # [[Korisnik:Inokosni organ|Inokosni organ]] ([[Razgovor s korisnikom:Inokosni organ|razgovor]]) 12. juna 2025. u 17:35 (CEST) == Organizatori == U slučaju bilo kakvih nejasnoća ili pitanja, možete kontaktirati s međuprojektnim organizatorima – '''[[Korisnik:Panasko|Panaskom]]''' i '''[[Korisnik:Aca|Acom]]'''. == Resursi == Predložene članke za sređivanje možete naći u sljedećim kategorijama: * [[:Kategorija:Članci koji nisu neutralni]] ({{PAGESINCAT:Članci koji nisu neutralni}}) * [[:Kategorija:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje]] ({{PAGESINCAT:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje}}) * [[:Kategorija:Članci kojima je osporena tačnost]] ({{PAGESINCAT:Članci kojima je osporena tačnost}}) * [[:Kategorija:Članci s ograničenim geografskim dosegom]] ({{PAGESINCAT:Članci s ograničenim geografskim dosegom}}) * [[:Kategorija:Članci sa neprovjerenim izjavama]] ({{PAGESINCAT:Članci sa neprovjerenim izjavama}}) Lista resursa nije iscrpna. Slobodno možete dodati nove resurse. Organizatori mogu ukloniti resurse koje smatraju neadekvatnima. == Nagrada == U nastavku je [[/Nagrada|nagrada]] koja će biti dodijeljena aktivnim učesnicima i učesnicama akcije: {{/Nagrada}} Nagradu dodjeljuju organizatori, uz eksplicitno odobrenje inicijative, pošto se akcija završi. == Evidencija == U nastavku je pružena evidencija sređenih članaka: {| class="wikitable sortable" |+Evidencija sređenih članaka |- !R. br.!! Članak !! Sredio/-la !Sažetak sređivanja !Recenzija |- | 0. || [[Primjer]] || {{u|Aca}} || ''Globaliziranje'' || [[:bs:Razgovor:Primjer|bs]] |- |1. || || || || |- |2. || || || || |- |3. || || || || |- |4. || || || || |- |5. || || || || |} [[Kategorija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka| ]] [[Kategorija:Uređivačke akcije|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka]] [[Kategorija:Međuprojektna saradnja|Akcija sređivanja neutralnosti članaka]] 62vvvunvrufcjcij1xhygd20tcpw8be 42471604 42471603 2025-06-15T14:05:48Z Aca 108187 42471604 wikitext text/x-wiki Na prijedlog [[Wikipedia:Međuprojektna saradnja|Inicijative za međuprojektnu saradnju]] pokreće se regionalna akcija sređivanja članaka kojima je osporena [[Wikipedia:Neutralno gledište|neutralnost]]. Akcija se održava '''od 15. juna do 30. jula 2025'''. Cilj ove akcije jest smanjenje broja članaka koji imaju oznaku osporene neutralnosti, kao i promoviranje neutralnog gledišta kao jednog od [[Wikipedija:Pet stubova|temeljnih stubova Wikipedije]]. Pozivaju se svi urednici i urednice da doprinesu poboljšanju sadržaja i očuvanju enciklopedijske nepristranosti. Projekt se organizira na Wikipedijama na [[:bs:Wikipedia:Projekti/Međuprojektno_sređivanje_neutralnosti_članaka|bosanskom]], [[:hr:Wikipedija:Međuprojektno_sređivanje_neutralnosti_članaka|hrvatskom]], [[:sr:Википедија:Међупројектна_акција_сређивања_неутралности_чланака|srpskom]] i srpskohrvatskom jeziku. == O Međuprojektnoj saradnji == {{see also|Wikipedia:Međuprojektna saradnja}} '''Inicijativa za međuprojektnu saradnju''', poznata pod skraćenim nazivom '''Međuprojektna saradnja''' ('''MPS'''), okuplja volontere i volonterke iz Wikimedijinih zajednica na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom i srpskohrvatskom jeziku. Fokusirana je na jačanje komunikacije među zajednicama, organiziranje zajedničkih uređivačkih maratona, koordiniranje uzajamnih poduhvata i smanjenje redundantnog rada boljom razmjenom znanja i iskustava za dobrobit svih uključenih projekata. == Ciljevi == Opći ciljevi akcije u skladu su s ciljevima [[Fondacija Wikimedija|Wikimedije]] općenito, a odnose se na kvalitet Wikimedijinog sadržaja te održivost saradnje: * Smanjiti broj članaka sa osporenim neutralnim gledištem. * Poboljšati neutralnost članaka kao jednog od pet stubova Wikipedije. * Povećati kvalitet Wikimedijinog sadržaja. * Podstaknuti lokalno učešće u međuprojektnim kampanjama. * Dati podršku budućoj saradnji između naših projekata. Lista ciljeva podložna je izmjenama i dopunama. Prije mijenjanja ciljeva započnite raspravu na stranici za razgovor uz informiranje organizatora. == Smjernice == U nastavku su pružene smjernice o radu: # Ostavite svoj potpis u odjeljku '''[[#Učesnici i učesnice|Učesnici i učesnice]]'''. # Izaberite neki neobjektivni članak (npr. iz neke kategorije navedene u odjeljku '''[[#Resursi|Resursi]]'''). # Sredite članak u skladu s Wikipedijinim pravilima i smjernicama o neutralnosti (v. [[Wikipedia:Neutralno gledište]]). # Na stranici za razgovor članka postavite šablon {{Tl|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}}. # '''Ostavite recenziju''' (temeljit komentar) istog članka na '''barem jednoj''' od ostalih Wikipedija koje učestvuju u akciji. ## Ako članak ne postoji ni na jednoj drugoj Wikipediji, ne ostavljate recenziju. # Upišite svoj doprinos u odjeljak '''[[#Evidencija|Evidencija]]'''. == Učesnici i učesnice == <!-- Da biste se priključili, u novom redu dodajte tarabu i četiri tilde: # ~~~~ Hvala na učešću! --> U nastavku su navedeni učesnici i učesnice akcije: # [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 5. juna 2025. u 11:08 (CEST) # [[Korisnik:Vipz|Vipz]] ([[Razgovor s korisnikom:Vipz|razgovor]]) 11. juna 2025. u 03:43 (CEST) # [[Korisnik:Inokosni organ|Inokosni organ]] ([[Razgovor s korisnikom:Inokosni organ|razgovor]]) 12. juna 2025. u 17:35 (CEST) == Organizatori == U slučaju bilo kakvih nejasnoća ili pitanja, možete kontaktirati s međuprojektnim organizatorima – '''[[Korisnik:Panasko|Panaskom]]''' i '''[[Korisnik:Aca|Acom]]'''. == Resursi == Predložene članke za sređivanje možete naći u sljedećim kategorijama: * [[:Kategorija:Članci koji nisu neutralni]] ({{PAGESINCAT:Članci koji nisu neutralni}}) * [[:Kategorija:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje]] ({{PAGESINCAT:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje}}) * [[:Kategorija:Članci kojima je osporena tačnost]] ({{PAGESINCAT:Članci kojima je osporena tačnost}}) * [[:Kategorija:Članci s ograničenim geografskim dosegom]] ({{PAGESINCAT:Članci s ograničenim geografskim dosegom}}) * [[:Kategorija:Članci sa neprovjerenim izjavama]] ({{PAGESINCAT:Članci sa neprovjerenim izjavama}}) Lista resursa nije iscrpna. Slobodno možete dodati nove resurse. Organizatori mogu ukloniti resurse koje smatraju neadekvatnima. == Nagrada == U nastavku je [[/Nagrada|nagrada]] koja će biti dodijeljena aktivnim učesnicima i učesnicama akcije: {{/Nagrada}} Nagradu dodjeljuju organizatori, uz eksplicitno odobrenje inicijative, pošto se akcija završi. == Evidencija == U nastavku je pružena evidencija sređenih članaka: {| class="wikitable sortable" |+Evidencija sređenih članaka |- !R. br.!! Članak !! Sredio/-la !Sažetak sređivanja !Recenzija |- | 0. || [[Primjer]] || {{u|Aca}} || ''Globaliziranje'' || [[:bs:Razgovor:Primjer|bs]] |- |1. || || || || |- |2. || || || || |- |3. || || || || |- |4. || || || || |- |5. || || || || |} [[Kategorija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka| ]] [[Kategorija:Uređivačke akcije|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka]] [[Kategorija:Međuprojektna saradnja|Akcija sređivanja neutralnosti članaka]] qvhion6mww6zh5wxu4kcvl2gryr4tlu 42471701 42471604 2025-06-15T18:39:03Z Aca 108187 /* Evidencija */ + 42471701 wikitext text/x-wiki Na prijedlog [[Wikipedia:Međuprojektna saradnja|Inicijative za međuprojektnu saradnju]] pokreće se regionalna akcija sređivanja članaka kojima je osporena [[Wikipedia:Neutralno gledište|neutralnost]]. Akcija se održava '''od 15. juna do 30. jula 2025'''. Cilj ove akcije jest smanjenje broja članaka koji imaju oznaku osporene neutralnosti, kao i promoviranje neutralnog gledišta kao jednog od [[Wikipedija:Pet stubova|temeljnih stubova Wikipedije]]. Pozivaju se svi urednici i urednice da doprinesu poboljšanju sadržaja i očuvanju enciklopedijske nepristranosti. Projekt se organizira na Wikipedijama na [[:bs:Wikipedia:Projekti/Međuprojektno_sređivanje_neutralnosti_članaka|bosanskom]], [[:hr:Wikipedija:Međuprojektno_sređivanje_neutralnosti_članaka|hrvatskom]], [[:sr:Википедија:Међупројектна_акција_сређивања_неутралности_чланака|srpskom]] i srpskohrvatskom jeziku. == O Međuprojektnoj saradnji == {{see also|Wikipedia:Međuprojektna saradnja}} '''Inicijativa za međuprojektnu saradnju''', poznata pod skraćenim nazivom '''Međuprojektna saradnja''' ('''MPS'''), okuplja volontere i volonterke iz Wikimedijinih zajednica na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom i srpskohrvatskom jeziku. Fokusirana je na jačanje komunikacije među zajednicama, organiziranje zajedničkih uređivačkih maratona, koordiniranje uzajamnih poduhvata i smanjenje redundantnog rada boljom razmjenom znanja i iskustava za dobrobit svih uključenih projekata. == Ciljevi == Opći ciljevi akcije u skladu su s ciljevima [[Fondacija Wikimedija|Wikimedije]] općenito, a odnose se na kvalitet Wikimedijinog sadržaja te održivost saradnje: * Smanjiti broj članaka sa osporenim neutralnim gledištem. * Poboljšati neutralnost članaka kao jednog od pet stubova Wikipedije. * Povećati kvalitet Wikimedijinog sadržaja. * Podstaknuti lokalno učešće u međuprojektnim kampanjama. * Dati podršku budućoj saradnji između naših projekata. Lista ciljeva podložna je izmjenama i dopunama. Prije mijenjanja ciljeva započnite raspravu na stranici za razgovor uz informiranje organizatora. == Smjernice == U nastavku su pružene smjernice o radu: # Ostavite svoj potpis u odjeljku '''[[#Učesnici i učesnice|Učesnici i učesnice]]'''. # Izaberite neki neobjektivni članak (npr. iz neke kategorije navedene u odjeljku '''[[#Resursi|Resursi]]'''). # Sredite članak u skladu s Wikipedijinim pravilima i smjernicama o neutralnosti (v. [[Wikipedia:Neutralno gledište]]). # Na stranici za razgovor članka postavite šablon {{Tl|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}}. # '''Ostavite recenziju''' (temeljit komentar) istog članka na '''barem jednoj''' od ostalih Wikipedija koje učestvuju u akciji. ## Ako članak ne postoji ni na jednoj drugoj Wikipediji, ne ostavljate recenziju. # Upišite svoj doprinos u odjeljak '''[[#Evidencija|Evidencija]]'''. == Učesnici i učesnice == <!-- Da biste se priključili, u novom redu dodajte tarabu i četiri tilde: # ~~~~ Hvala na učešću! --> U nastavku su navedeni učesnici i učesnice akcije: # [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 5. juna 2025. u 11:08 (CEST) # [[Korisnik:Vipz|Vipz]] ([[Razgovor s korisnikom:Vipz|razgovor]]) 11. juna 2025. u 03:43 (CEST) # [[Korisnik:Inokosni organ|Inokosni organ]] ([[Razgovor s korisnikom:Inokosni organ|razgovor]]) 12. juna 2025. u 17:35 (CEST) == Organizatori == U slučaju bilo kakvih nejasnoća ili pitanja, možete kontaktirati s međuprojektnim organizatorima – '''[[Korisnik:Panasko|Panaskom]]''' i '''[[Korisnik:Aca|Acom]]'''. == Resursi == Predložene članke za sređivanje možete naći u sljedećim kategorijama: * [[:Kategorija:Članci koji nisu neutralni]] ({{PAGESINCAT:Članci koji nisu neutralni}}) * [[:Kategorija:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje]] ({{PAGESINCAT:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje}}) * [[:Kategorija:Članci kojima je osporena tačnost]] ({{PAGESINCAT:Članci kojima je osporena tačnost}}) * [[:Kategorija:Članci s ograničenim geografskim dosegom]] ({{PAGESINCAT:Članci s ograničenim geografskim dosegom}}) * [[:Kategorija:Članci sa neprovjerenim izjavama]] ({{PAGESINCAT:Članci sa neprovjerenim izjavama}}) Lista resursa nije iscrpna. Slobodno možete dodati nove resurse. Organizatori mogu ukloniti resurse koje smatraju neadekvatnima. == Nagrada == U nastavku je [[/Nagrada|nagrada]] koja će biti dodijeljena aktivnim učesnicima i učesnicama akcije: {{/Nagrada}} Nagradu dodjeljuju organizatori, uz eksplicitno odobrenje inicijative, pošto se akcija završi. == Evidencija == U nastavku je pružena evidencija sređenih članaka: {| class="wikitable sortable" |+Evidencija sređenih članaka |- !R. br.!! Članak !! Sredio/-la !Sažetak sređivanja !Recenzija |- | 0. || [[Primjer]] || {{u|Aca}} || ''Globaliziranje'' || [[:bs:Razgovor:Primjer|bs]] |- |1. || [[Matija Ban]] || {{u|Aca}} || ''Prerada, lektura i korektura'' || [[hr:Razgovor:Matija Ban#Recenzija za shwiki|hr]] |- |2. || || || || |- |3. || || || || |- |4. || || || || |- |5. || || || || |} [[Kategorija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka| ]] [[Kategorija:Uređivačke akcije|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka]] [[Kategorija:Međuprojektna saradnja|Akcija sređivanja neutralnosti članaka]] ppuz17diw4zecd4ufgdmkegnpi5y6lp 42471702 42471701 2025-06-15T18:39:12Z Aca 108187 /* Evidencija */ 42471702 wikitext text/x-wiki Na prijedlog [[Wikipedia:Međuprojektna saradnja|Inicijative za međuprojektnu saradnju]] pokreće se regionalna akcija sređivanja članaka kojima je osporena [[Wikipedia:Neutralno gledište|neutralnost]]. Akcija se održava '''od 15. juna do 30. jula 2025'''. Cilj ove akcije jest smanjenje broja članaka koji imaju oznaku osporene neutralnosti, kao i promoviranje neutralnog gledišta kao jednog od [[Wikipedija:Pet stubova|temeljnih stubova Wikipedije]]. Pozivaju se svi urednici i urednice da doprinesu poboljšanju sadržaja i očuvanju enciklopedijske nepristranosti. Projekt se organizira na Wikipedijama na [[:bs:Wikipedia:Projekti/Međuprojektno_sređivanje_neutralnosti_članaka|bosanskom]], [[:hr:Wikipedija:Međuprojektno_sređivanje_neutralnosti_članaka|hrvatskom]], [[:sr:Википедија:Међупројектна_акција_сређивања_неутралности_чланака|srpskom]] i srpskohrvatskom jeziku. == O Međuprojektnoj saradnji == {{see also|Wikipedia:Međuprojektna saradnja}} '''Inicijativa za međuprojektnu saradnju''', poznata pod skraćenim nazivom '''Međuprojektna saradnja''' ('''MPS'''), okuplja volontere i volonterke iz Wikimedijinih zajednica na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom i srpskohrvatskom jeziku. Fokusirana je na jačanje komunikacije među zajednicama, organiziranje zajedničkih uređivačkih maratona, koordiniranje uzajamnih poduhvata i smanjenje redundantnog rada boljom razmjenom znanja i iskustava za dobrobit svih uključenih projekata. == Ciljevi == Opći ciljevi akcije u skladu su s ciljevima [[Fondacija Wikimedija|Wikimedije]] općenito, a odnose se na kvalitet Wikimedijinog sadržaja te održivost saradnje: * Smanjiti broj članaka sa osporenim neutralnim gledištem. * Poboljšati neutralnost članaka kao jednog od pet stubova Wikipedije. * Povećati kvalitet Wikimedijinog sadržaja. * Podstaknuti lokalno učešće u međuprojektnim kampanjama. * Dati podršku budućoj saradnji između naših projekata. Lista ciljeva podložna je izmjenama i dopunama. Prije mijenjanja ciljeva započnite raspravu na stranici za razgovor uz informiranje organizatora. == Smjernice == U nastavku su pružene smjernice o radu: # Ostavite svoj potpis u odjeljku '''[[#Učesnici i učesnice|Učesnici i učesnice]]'''. # Izaberite neki neobjektivni članak (npr. iz neke kategorije navedene u odjeljku '''[[#Resursi|Resursi]]'''). # Sredite članak u skladu s Wikipedijinim pravilima i smjernicama o neutralnosti (v. [[Wikipedia:Neutralno gledište]]). # Na stranici za razgovor članka postavite šablon {{Tl|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}}. # '''Ostavite recenziju''' (temeljit komentar) istog članka na '''barem jednoj''' od ostalih Wikipedija koje učestvuju u akciji. ## Ako članak ne postoji ni na jednoj drugoj Wikipediji, ne ostavljate recenziju. # Upišite svoj doprinos u odjeljak '''[[#Evidencija|Evidencija]]'''. == Učesnici i učesnice == <!-- Da biste se priključili, u novom redu dodajte tarabu i četiri tilde: # ~~~~ Hvala na učešću! --> U nastavku su navedeni učesnici i učesnice akcije: # [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 5. juna 2025. u 11:08 (CEST) # [[Korisnik:Vipz|Vipz]] ([[Razgovor s korisnikom:Vipz|razgovor]]) 11. juna 2025. u 03:43 (CEST) # [[Korisnik:Inokosni organ|Inokosni organ]] ([[Razgovor s korisnikom:Inokosni organ|razgovor]]) 12. juna 2025. u 17:35 (CEST) == Organizatori == U slučaju bilo kakvih nejasnoća ili pitanja, možete kontaktirati s međuprojektnim organizatorima – '''[[Korisnik:Panasko|Panaskom]]''' i '''[[Korisnik:Aca|Acom]]'''. == Resursi == Predložene članke za sređivanje možete naći u sljedećim kategorijama: * [[:Kategorija:Članci koji nisu neutralni]] ({{PAGESINCAT:Članci koji nisu neutralni}}) * [[:Kategorija:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje]] ({{PAGESINCAT:Članci koji možda sadrže originalno istraživanje}}) * [[:Kategorija:Članci kojima je osporena tačnost]] ({{PAGESINCAT:Članci kojima je osporena tačnost}}) * [[:Kategorija:Članci s ograničenim geografskim dosegom]] ({{PAGESINCAT:Članci s ograničenim geografskim dosegom}}) * [[:Kategorija:Članci sa neprovjerenim izjavama]] ({{PAGESINCAT:Članci sa neprovjerenim izjavama}}) Lista resursa nije iscrpna. Slobodno možete dodati nove resurse. Organizatori mogu ukloniti resurse koje smatraju neadekvatnima. == Nagrada == U nastavku je [[/Nagrada|nagrada]] koja će biti dodijeljena aktivnim učesnicima i učesnicama akcije: {{/Nagrada}} Nagradu dodjeljuju organizatori, uz eksplicitno odobrenje inicijative, pošto se akcija završi. == Evidencija == U nastavku je pružena evidencija sređenih članaka: {| class="wikitable sortable" |+Evidencija sređenih članaka |- !R. br.!! Članak !! Sredio/-la !Sažetak sređivanja !Recenzija |- | 0. || [[Primjer]] || {{u|Aca}} || ''Globaliziranje'' || [[:bs:Razgovor:Primjer|bs]] |- |1. || [[Matija Ban]] || {{u|Aca}} || ''Prerada, lektura i korektura'' || [[:hr:Razgovor:Matija Ban#Recenzija za shwiki|hr]] |- |2. || || || || |- |3. || || || || |- |4. || || || || |- |5. || || || || |} [[Kategorija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka| ]] [[Kategorija:Uređivačke akcije|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka]] [[Kategorija:Međuprojektna saradnja|Akcija sređivanja neutralnosti članaka]] s8re0wsuu4fyqx8o7bitnv34qfjw2gf 0 4716155 42471562 42470735 2025-06-15T12:40:59Z Zavičajac 76707 42471562 wikitext text/x-wiki [[File:Hauptpost skopje.JPG|mini|desno|Pošta u Skoplju]] '''Telekomunikacioni centar u Skoplju''', poznat i kao Pošta u [[Skoplje|Skoplju]], nalazi se u centru glavnog grada [[Sjeverna Makedonija|Sjeverne Makedonije]]. Predstavlja jedan od najznačajnijih objekata izgrađenih u obnovi poslije [[zemljotres]]a 1963. god. Autor ove zgrade je makedonski [[Arhitektura|arhitekta]] [[Janko Konstantinov]]. Skoplje je [[Potres u Skoplju 1963.|26. jula 1963.]] godine bio pogođen razornim zemljotresom koji je oduzeo živote više od 1.000 ljudi i uništio preko 65% zgrada u glavnom gradu. Zemljotres je bio prekretnica u razvoju grada. Ubrzo je započela obnova grada i bio je izgrađen veliki broj objekata i spomenika u duhu [[Moderna arhitektura|moderne arhitekture]].<ref>{{Cite web |url= https://isie.org.mk/wp-content/uploads/2022/09/SRB_Monumental_MK.pdf |title= Simbol brutalizma glavnog grada - TELEKOMUNIKACIONI CENTAR |work= MONUMENTAL MK 05.11.2021. |accessdate= 29. 5. 2025}}</ref> Projekat je u tri varijante završen do 1972. godine u stili [[Brutalizam|brutalizma]]. Realizovan je u nekoliko faza. U prvoj fazi izgrađeni su kula (visina 7 spratova) i blok (visina 4 sprata) u kome je smještena [[Telekomunikacije|telekomunikaciona]] oprema. Zatim je realizovana i „Šalter sala“, prostor za rad sa javnošću. Nalazi na zapadnoj strani, u neposrednoj blizini bulevara „Goce Delčev“ i „Ilinden“. Prepoznatljiva je po svom kružnom obliku i predstavlja dopunu figurativne igre elemenata - vertikale [[Telekomunikacija|telekomunikacijske]] kule, pravougaonog telekomunikacijskog bloka i predviđene administrativne zgrade (u [[kvadrat]]nom obliku). U sali su postavljeni [[mural]]i s motivima iz [[Narodnooslobodilačka borba|Narodnooslobodilačke borbe]] poznatog makedonskog akademskog slikara Borka Lazeskog (1917. - 1993.), koji su uništeni u požaru 2013. godine. Telekomunikacioni centar izgrađen je u natur [[beton]]u. Fasadna platna tretirana su širokim potezima, a površine na betonu su bile bez bilo kakve dorade. Trend pretvaranja postojećih zgrada u savremene scenografije nije mimoišao ni ovu zgradu. [[File:Skopje Post.jpg|mini|lijevo|]] Maketa ovog objekta bila je predstavljena na izložbi 2018-2019. god. pod naslovom - "Ka betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, u [[Muzej moderne umjetnosti (New York)|Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku]] kao i na mnogim drugim izložbama širom svijeta. == Vanjske veze == * {{Cite web |url= https://www.bbc.com/news/world-europe-46960948 |title= Brutalistički beton stare Jugoslavije inspiriše novu generaciju |work= BBC - 28.01,2019 |accessdate= 19. 5. 2025}}{{en}} == Izvori == {{Reflista}} {{Commonscat|Telecom building (Skopje)}} [[Kategorija:Moderna arhitektura u Makedoniji]] [[Kategorija:Brutalna arhitektura|Skoplje, ]] [[Kategorija:Skoplje]] e2v9sbx0vgqhbvkxc119u9rbh0hbw0b 0 4716157 42471561 42470179 2025-06-15T12:40:20Z Zavičajac 76707 42471561 wikitext text/x-wiki [[File:Studentski dom GOCE DELCEV vo Skopje, primer za brutalizam.jpg|mini|desno|Studentski centar Goce Delčev, primjer brutalističke arhitekture]] '''Studentski centar Goce Delčev u Skoplju''' nalazi se u naselju Taftalidže, na bulevaru „Mitropolit Teodosije Gologanov“, [[Skoplje]], [[Sjeverna Makedonija]]. Izgradnja centra svečano je započeta na Dan oslobođenja Skoplja, 13. novembra 1969. god, a završena 1973. Objekat je dio projekta obnove glavnog grada Makedonije nakon zemljotresa. Projektovan je i izgrađen u prepoznatljivom stilu brutalizma. Predstavlja jedan od najznačajnijih objekata izgrađenih u obnovi poslije [[zemljotres]]a 1963. god. Autor projekta je makedonski arhitekta [[Georgi Konstantinovski]], autor većeg broja objekata u zemlji.<ref>{{Cite web |url= https://meta.mk/pochina-georgi-konstantinovski-arhitektot-koj-go-proektirashe-studentskiot-dom-gocze-delchev-vo-skopje/ |title= Preminuo Georgije Konstaninovski, arhitekt koji je projektovao Studentski centar Goce Delčev |work= meta.mk. 2020. |accessdate= 29. 5. 2025}}</ref> Skoplje je 26. jula 1963. godine bio pogođen razornim zemljotresom koji je oduzeo živote više od 1.000 ljudi i uništio preko 65% zgrada u glavnom gradu. Zemljotres je bio prekretnica u razvoju grada. Ubrzo je započeta obnova grada i bio je izgrađen veliki broj objekata i spomenika u duhu [[Moderna arhitektura|moderne arhitekture]].<ref>{{Cite web |url= https://isie.org.mk/wp-content/uploads/2022/09/SRB_Monumental_MK.pdf |title= Spomenici i brutalistička arhitektura u Sjevernoj Makedoniji - Studentski centar Goce Delčev |work= MONUMENTAL MK 05.11.2021. |accessdate= 29. 5. 2025}}</ref> Objekat ima kapacitet za smeštaj 1200 studenata, organizovanih u 4 bloka sa kapacitetom od 300 studenata. Blokovi su raspoređeni na odgovarajućoj udaljenosti, upisujući simbol beskonačnosti i formirajući centralno dvorište. Atrijum je djelimično otvoren, pri tome u potpunosti definisan snažnim mostovnim vezama između visokih kula. Dom sadrži jednokrevetne, dvokrevetne i bračne sobe, kao i kuhinju, restoran, biblioteku, sportska igrališta, park itd. [[File:Students' dormitory Goce Delčev Skopje 7.jpg|mini|lijevo|Mostovne veze između kula]] == Vanjske veze == * {{Cite web |url= https://www.bbc.com/news/world-europe-46960948 |title= Brutalistički beton stare Jugoslavije inspiriše novu generaciju |work= BBC - 28.01,2019 |accessdate= 19. 5. 2025}}{{en}} == Izvori == {{Reflista}} {{Commonscat|Students' dormitory Goce Delčev, Skopje}} [[Kategorija:Moderna arhitektura u Makedoniji]] [[Kategorija:Brutalna arhitektura|Skoplje, ]] [[Kategorija:Skoplje]] 9lb3k2e13uvx6dwfimfwi431omartii 0 4716159 42471632 42471493 2025-06-15T15:56:33Z Zavičajac 76707 42471632 wikitext text/x-wiki [[File:Students' dormitory Goce Delčev Skopje 10.jpg|mini|desno|[[Studentski dom Goce Delčev u Skoplju]], rađen u stilu [[Brutalna arhitektura|Brutalne arhitekture]]]] '''Georgi Konstantinovski''' ([[Kragujevac]], 29. jul 1930. – 8.decembar 2020.) je [[Makedonija|makedonski]] i [[Jugoslavenska arhitektura|jugoslavenski arhitekta]]. Diplomirao je 1956. godine na Arhitektonskom fakultetu u [[Skoplje|Skoplju]], a magistrirao 1965. u Školi arhitekture na Jejlu, [[SAD]], u radionici Pola Rendolfa i Serža Šermajefa. Poslije toga je u [[Njujork]]u radio na projektovanju administrativnih zgrada, gde je sarađivao sa Henrijem Kobom i Araldom Kosutom. Vratio se u Makedoniju nakon što je Skoplje srušeno u [[Zemljotres u Skoplju|zemljotresu]], kako bi učestvovao u njegovoj obnovi. <ref name="Konstatinovski">{{Cite web |url= http://www.sazu.si/o-sazu/clani/georgi-konstantinovski.html |title= SAZU - Biografija Georgija Konstatinovskog |work= |accessdate= 13. 9. 2016}}</ref> Bio je predsjednik Savjeta za urbanističko planiranje u Skopja (1983) i dekan Arhitektonskog fakulteta (1987–1988). Do 1995 bio je profesor na Fakulteti za arhitekturo u Skoplju. Od 1999 je član Akademije za arhitekturo pri Udruženj makedonskih arhitekata. Skupština Slovenske akademije znanosti i umjetnosti je prof. Georgija Konstantinovskega 1. juna 2007 izabrala za dopisnoga člana. Sada je penzionisani profesor Katedre za dizajn Arhitektonskog fakulteta u Skoplju. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, od kojih su neke najviša makeodnska nagrada za umjetnosti „11. oktomvri“ za najbolje [[Arhitektura|arhitektonsko]] ostvarenje u Skoplju i nagrada iz 2004. za arhitektonsko ostvarenje Memorijalnog centra ASNOM. Arhitekt Georgi Konstantinovski je bio među pedeset najslavnijih arhitekata, čija su djela predstavljena na Trećem svjetskom trienalu arhitekture u [[Beograd]]u (1991). Tom prilikom je izabran za najboljeg arhitektu među najuglednijim jugoslavenskim kolegama. == Ostvarenja == Njegovi rani radovi spadaju u arhitektonski pravac [[Brutalna arhitektura|brutalizam]]. Neki od najistaknutiji njegovih 360 projekata i nacrta su: * [[Arhiv grada Skoplja]], (1966) * [[Studentski dom Goce Delčev u Skoplju]], Skoplje (1969) * Institut za zemljotresni inženjering i inženjering seizmologije, Skoplje (1978) * Spomen kuća Razlovečkog ustanka, Razlovci kod Delčeva (1979) * Palata „Union“, Skoplje (1993) * Palata „Kuzman“, Skoplje (1994) * [[Memorijalni centar ASNOM]], Pelince kod Kumanova (2004)<ref>{{cite web |url=http://www.culture.in.mk/story.asp?id=9518&rub=71 |title=After Open Competition – ASNOM Memorial Center – First Award for Project of Konstantinovski |author= |date=24. 3. 2004. |work= |publisher=''Culture Republic of Macedonia'' |accessdate=28. 4. 2018 |archive-date=2011-10-28 |archive-url=https://web.archive.org/web/20111028122921/http://www.culture.in.mk/story.asp?id=9518&rub=71 |dead-url=yes }}</ref> == Reference == {{reference}} [[Kategorija:Jugoslavenski arhitekti|K]] [[Kategorija:Makedonski arhitekti|K]] [[Kategorija:Moderna arhitektura u Makedoniji]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma|K ]] bj3zqyfmm3mapuq3n3aazwimzad0wah 5 4716197 42471723 42471416 2025-06-15T19:30:00Z 42471723 wikitext text/x-wiki 42471725 42471723 2025-06-15T19:30:19Z Jet Pilot 226912 Vraćena izmjena korisnika/korisnice [[Special:Contributions/Treba vas sve likvidirati|Treba vas sve likvidirati]] ([[User talk:Treba vas sve likvidirati|razgovor]]) na posljednju izmjenu korisnika [[User:Mladifilozof|Mladifilozof]] 42471416 wikitext text/x-wiki == pojašnjenje == Akcija zvuči zanimljivo i upravo čitam smernice, samo nije mi jasno šta znači recenzija i gde je trebam ostaviti? Npr. ako ovde na sh wiki hoću da sredim neki članak, da li recenziju ostavljam ovde ili na drugoj wiki? – [[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]] ([[Razgovor s korisnikom:Mladifilozof|razgovor]]) 10. juna 2025. u 19:50 (CEST) :@[[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]]: Zdravo! Recenzija se ostavlja na drugom jezičkom projektu. Znači, nakon što se članak sredi ovdje, recenzija se ostavlja na drugoj inačici Wikipedije koja sadrži isti članak (na stranici za razgovor). Ako članak ne postoji na drugoj Wikipediji, recenzija se ne ostavlja. Nadam se da je sada jasnije. Hvala na interesovanju u vezi s akcijom! Slobodno se priključite. – [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 14. juna 2025. u 21:01 (CEST) ::hvala! – [[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]] ([[Razgovor s korisnikom:Mladifilozof|razgovor]]) 14. juna 2025. u 23:19 (CEST) 9iuz8ramd87v0hzi5mm7rgw6jw6469j 42471726 42471725 2025-06-15T19:31:43Z 42471726 wikitext text/x-wiki 42471727 42471726 2025-06-15T19:34:13Z A09 154696 Vandalism 42471416 wikitext text/x-wiki == pojašnjenje == Akcija zvuči zanimljivo i upravo čitam smernice, samo nije mi jasno šta znači recenzija i gde je trebam ostaviti? Npr. ako ovde na sh wiki hoću da sredim neki članak, da li recenziju ostavljam ovde ili na drugoj wiki? – [[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]] ([[Razgovor s korisnikom:Mladifilozof|razgovor]]) 10. juna 2025. u 19:50 (CEST) :@[[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]]: Zdravo! Recenzija se ostavlja na drugom jezičkom projektu. Znači, nakon što se članak sredi ovdje, recenzija se ostavlja na drugoj inačici Wikipedije koja sadrži isti članak (na stranici za razgovor). Ako članak ne postoji na drugoj Wikipediji, recenzija se ne ostavlja. Nadam se da je sada jasnije. Hvala na interesovanju u vezi s akcijom! Slobodno se priključite. – [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 14. juna 2025. u 21:01 (CEST) ::hvala! – [[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]] ([[Razgovor s korisnikom:Mladifilozof|razgovor]]) 14. juna 2025. u 23:19 (CEST) 9iuz8ramd87v0hzi5mm7rgw6jw6469j 42471777 42471727 2025-06-16T00:28:41Z Edgar Allan Poe 29250 Zaštićena stranica [[Razgovor o Wikipediji:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka]] ([uređivanje: dopušteno samo automatski potvrđenim korisnicima] (neodređeno) [premještanje: dopušteno samo automatski potvrđenim korisnicima] (neodređeno)) 42471416 wikitext text/x-wiki == pojašnjenje == Akcija zvuči zanimljivo i upravo čitam smernice, samo nije mi jasno šta znači recenzija i gde je trebam ostaviti? Npr. ako ovde na sh wiki hoću da sredim neki članak, da li recenziju ostavljam ovde ili na drugoj wiki? – [[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]] ([[Razgovor s korisnikom:Mladifilozof|razgovor]]) 10. juna 2025. u 19:50 (CEST) :@[[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]]: Zdravo! Recenzija se ostavlja na drugom jezičkom projektu. Znači, nakon što se članak sredi ovdje, recenzija se ostavlja na drugoj inačici Wikipedije koja sadrži isti članak (na stranici za razgovor). Ako članak ne postoji na drugoj Wikipediji, recenzija se ne ostavlja. Nadam se da je sada jasnije. Hvala na interesovanju u vezi s akcijom! Slobodno se priključite. – [[Korisnik:Aca|Aca]] ([[Razgovor s korisnikom:Aca|razgovor]]) 14. juna 2025. u 21:01 (CEST) ::hvala! – [[Korisnik:Mladifilozof|Mladifilozof]] ([[Razgovor s korisnikom:Mladifilozof|razgovor]]) 14. juna 2025. u 23:19 (CEST) 9iuz8ramd87v0hzi5mm7rgw6jw6469j 0 4716211 42471754 42470880 2025-06-15T20:43:53Z Zavičajac 76707 42471754 wikitext text/x-wiki [[File:Macedonian Opera and Ballet 1.jpg|mini|desno|Zgrada opere i baleta]] '''Zgrada opere i baleta u Skoplju''' je smješten na lijevoj obali obali [[Rijeka|rijeke]] [[Vardar]]a, [[Skoplje]], [[Sjeverna Makedonija]]. U njoj se nalazi Nacionalna opera i balet (NOB), državna [[Kultura|kulturna]] institucija Sjeverne Makedonije u kojoj su i muzičko-baletska škola i filharmonija. Nacionalna opera i balet su središte kulturnog života Skoplja više od 40 godina.<ref>{{Cite web |url= https://isie.org.mk/wp-content/uploads/2022/09/SRB_Monumental_MK.pdf |title= Spomenici i brutalistička arhitektura u Sjevernoj Makedoniji. - Nacionalna opera i balet u Skoplju |work= MONUMENTAL MK 05.11.2021. |accessdate= 29. 5. 2025}}</ref> == Ustanova == Ansambl opere osnovan je 1947. godine, a baletski ansambl 1949. god. Obje grupe su bile dio Makedonskog narodnog teatra (MNT). Ovaj stil [[Pozorište|pozorišne]] organizacije (drama-opera-balet, poznat i kao austrougarski model) je izmijenjen 2004. godine, kada je MNT zadržao dramski ansambl, a opera i balet formirali posebnu ustanovu poznatu kao Makedonska opera i balet. Godine 2018. ime je promijenjeno u „Nacionalna opera i balet“ (NOB).<ref>{{Cite web |url= https://isie.org.mk/wp-content/uploads/2022/09/SRB_Monumental_MK.pdf |title= Nacionalna opera i balet u Skoplju |work= www.avc-group.com 05.06.2025. |accessdate= 29. 5. 2025}}</ref> == Izgradnja == Poslije [[Potres u Skoplju 1963.|zemljotresa 1963. god]] Skoplje je bilo žarište urbanog i arhitektonskog pozitivnog eksperimentiranja u kojem je učestvovao niz arhitekata iz Evrope i bivše Jugoslavije, okupljenih oko inovativne vizije novog gradskog jezgra koje je projektirao japanski arhitekt [[Kenzo Tange]]. Obnova grada dala je mogućnost mnogim mladim domaćim i inostranim arhitektama koji su stvorili autentična arhitektonska rešenja objekata i spomenika. Najveći broj novih objekata izveden ju u stilu [[Brutalizam|brutalizma]] putem masivnih građevina sa izraženo potenciranom konstrukcijom i vidljivim sirovim materijalima, [[Natur beton|natur betonom]] i u određenim slučajevima kombinacijom [[Cigla|cigle]] i natur betona. Godine 1967. raspisan je konkurs za [[Arhitektura|arhitektonsko]]-[[Urbanizam|urbanističko]] rješenje Kulturnog centra na keju rijeke Vardar. Na konkurs je pristiglo više od 40 radova, a prva nagrada je dodeljena „Birou 77“ iz Ljubljane, autoraima Stefanu Kacinu, Juriju Princesu, Bogdanu Splinderu i Marijanu Uršiću. Spoljna obrada fasadnih zidova imala je bijelu završnicu. Smatra se da je inspiracija za spoljni izgled objekta slika Kaspera Dejvida Fridriha „More leda“. Objekat je kaskadno oblikovan čime unosi dinamičnost prostora. Njegova spoljašnost sa fasadnim zidovima bijele boje dopunjava ortogonalno postavljene nove objekte koji se nalaze u neposrednoj blizini. Ispred zgrade je trg koji ujedinjuje okolne objekte i formira vezu sa rijekom, drugom stranom grada i sa svojim posjetiocima. Izgradnja objekta je završena 1979. godine. [[File:Skopje Opera & Ballet 2.jpg|mini|lijevo|Dvorana]] Zgrada je izvedena u masivnom konstruktivnom sistemu (noseći betonski zidovi), a sadrži Veliku dvoranu kapaciteta preko 700 sedišta, foaje, kao i sobe za posjetioce i prostorije za pripremu i izvođenje umjetničkih djela, prostor muzičko-baletske školu, prostor filharmonije i pomoćne prostore. Nacionalna opera i balet su središte kulturnog života Skoplja više od 40 godina. == Početkom 21. vijeka == Značajan broj objekata izgrađenih tokom obnove poslije zemljotresa, obnovljeni su kroz projekat „Skoplje 2014“. Vidljiva promjena je zamjena fasade objekata sa novim neoklasičnim i baroknim stilom, čime su izgubili svoj autentični izgled. Jedna od posljedica obnove zgrade makedonske opere i baleta jest i to da su oštri bijeli uglovi zgrade sada zaklonjeni i nevidljivi čime je izbrisana i reprezentativnost arhitekture jugoslavenskog modernizma.<ref>{{Cite web |url= https://www.jutarnji.hr/globus/svijet/foto-najveci-europski-kulturni-falsifikat-lazno-ruho-novog-skoplja-ili-kako-je-megalomanija-vladajuce-stranke-osramotila-malenu-makedoniju-5434143 |title= REPORTAŽA FOTO: NAJVEĆI EUROPSKI KULTURNI FALSIFIKAT Lažno ruho novog Skoplja ili kako je megalomanija vladajuće stranke osramotila malenu Makedoniju |work= BIRN - www.jutarnji.hr 25.12.2016. |accessdate= 29. 5. 2025}}</ref> == Vanjske veze == * {{Cite web |url= https://www.bbc.com/news/world-europe-46960948 |title= Brutalistički beton stare Jugoslavije inspiriše novu generaciju |work= BBC - 28.01,2019 |accessdate= 19. 5. 2025}}{{en}} * {{Cite web |url= https://balkaninsight.com/sr/2016/12/06/arhitekti-modernisti%c4%8dkog-skoplja-osu%c4%91uju-retrogradno-preure%c4%91enje-grada-12-04-2016/ |title= Arhitekti modernističkog Skoplja osuđuju retrogradno preuređenje grada |work= BalkanInsinght - 6. decembra, 2016 |accessdate= 19. maj. 2025}} == Izvori == {{Reflista}} {{Commonscat|Macedonian Opera and Ballet}} [[Kategorija:Moderna arhitektura u Makedoniji]] [[Kategorija:Brutalna arhitektura|S, ]] [[Kategorija:Skoplje]] o4jt2126hqnjk2ve9dnb2cp6b9ln23n 0 4716259 42471563 42471383 2025-06-15T12:41:38Z Zavičajac 76707 42471563 wikitext text/x-wiki [[File:Железничка станица - Скопје 3.JPG|mini|desno|Željeznička stanica u Skoplju]] '''Transportni centar u Skoplju''' ili željeznička stanica u Skoplju je glavna putnička željeznička i autobuska stanica u [[Skoplje|Skoplju]], glavnom gradu [[Sjeverna Makedonija|Sjeverne Makedonije]]. Izgrađena je nakon [[Potres U Skoplju|zemljotresa u Skoplju 1963.]] godine koji je uništio tadašnje objekte stanice i veći dio grada, oko 67%. Udaljena je oko kilometar istočno od centra grada. <ref>{{Cite web |url= https://isie.org.mk/wp-content/uploads/2022/09/SRB_Monumental_MK.pdf |title= Spomenici i brutalistička arhitektura u Sjevernoj Makedoniji - Transportni centar u Skoplju |work= MONUMENTAL MK 05.novembra 2021. |accessdate= 29. maja 2025.}}</ref> [[File:Antigua estación de ferrocarril, Skopie, Macedonia, 2014-04-17, DD 15.JPG|mini|lijevo|Ostaci predhodne stanice, izgrađene 1940.god. po projektu Velimira Gavrilovića]] [[File:E73a14 176e383174c04c1780e630dc4ef60736 mv2.jpg|mini|lijevo|Model plana Skoplja poslije [[zemljotresa 1963.]] god. Autor [[Kenzo Tange]]]] == Istorija == Prva željeznička stanica u Skoplju nalazila se jugozapadno od centra grada i otvorena je 9. augusta 1873. godine, kao krajnja stanica željezničke pruge od [[Solun]]a. Produžetkom pruge do [[Kosovska Mitrovica|Mitrovice]], postala je međustanica 1874. godine. Prva stanična zgrada bila je dvospratna građevina sa zabatnim krovom, koja se sastojala od centralnog dijela i dva bočna krila sa tri osovine, oslonjena na strehu. Godine 1888. otvorena je pruga od Skoplja do [[Vranje|Vranja]], omogućavajući direktnu vezu s [[Beograd]]om. Time je stanica postala čvorna stanica. Nakon [[Prvi balkanski rat|Prvog balkanskoog rata]] Skoplje se našlo u [[Srbija|Srbiji]] a stanica i grad su preimenovani u Skoplje. Stara železnička stanica se nalazila u centru grada. Nakon oštećenja u zemljtresu pretvorena je u Muzej Grada Skoplje. Izgrađena je 1940. godine i bila je jedna od najstarijih železničkih stanica na [[Balkan]]u. Projektovao je arhitekt Velimir Gavrilović u duhu [[Jugoslavenska arhitektura|modernističke arhitektura]]. Zamijenila je prvu zgradu stanice iz 1873. godine. Zgrada se sastojala od centralne zgrade sa skoro 100 metara dugom halom za karte, na koju su se nadovezala dva nešto niža bočna krila na četiri sprata. Sa strane ulice, centralna zgrada imala je glatku fasadu od prirodnih [[kamen]]ih blokova, koju je prekidalo samo dvanaest visokih lučnih prozora i dva jednostavna ulaza na krajevima. Nakon katastrofalnog zemjotresa 1963. god. počela je izrada [[Urbanizam|urbanističkog]] i arhitektonskog plana za obnovu grada Skoplja koju su zajedno organizovali vlada [[SFRJ|Jugoslavije]] i [[Ujedinjene nacije]]. Plan je izrađen između 1963. i 1966. godine. Obnova grada privukla je međunarodnu pažnju, što je dovelo do uključivanja velikog broja poznatih arhitekata. Uz nekoliko jugoslovenskih i međunarodnih arhitektonskih timova vodeću ulogu imao je tim [[japan]]skih arhitekata. Predvodio ga je [[Kenzo Tange]] koji je 1965. godine pobijedio na konkursu za određivanje Generalnog plana centra Skoplja. U središtu njegovog dizajnerskog koncepta bila je željeznička stanica. Plan je jedinstven po svom arhitektonskom fokusu koji je uključivao [[brutalizam]] i arhitekturu Jugoslavije u ukupnom obimu, kulturno relevantan zbog međunarodne pažnje i saradnje koju podržavaju UN i rijedak primjer jedinstva tokom Hladnog rata između supersila 20. vijeka. == Objekat == U godinama nakon zemljotresa, obnova željezničke stanice postala je glavni prioritet usklađenih napora za obnovu nakon zemljotresa. Kenzo Tange je bio i glavni projektant Transportnog centra. Objekat se nalazi na kilometar od centra Skoplja i dio je planirane mega strukture „Velika porta“, koja nije doživjela svoju potpunu realizaciju.<ref>{{Cite web |url= https://www.spomenikdatabase.org/post/skopje-s-1963-quake-from-ruins-to-modernist-resurrection |title= Skopje’s 1963 Quake: From Ruins to Modernist Resurrection |work= www.spomenikdatabase.org - 29. septembar 2024. |accessdate= 29. maja 2025.}}</ref> Železnička stanica je izgrađena kao nadzemna struktura sa 10 kolosjeka postavljenih na masivnom betonskom mostu dužine 1.450 metara. Zanimljivo je naglasiti da je to najveća konstrukcija mosta u zemlji, ali i izvanredan primjer brutalističke arhitekture u glavnom gradu. Nova železnička stanica je građena u periodu 1971. - 1981. Prvi voz u Transportnom centru stigao je 27. jula 1981. godine. Unutar Transportnog centra danas se nalazi Železnička, Međugradska i Gradska autobuska stanica. == Izvori == {{Reflista}} {{Commonscat|Students' dormitory Goce Delčev, Skopje}} [[Kategorija:Moderna arhitektura u Makedoniji]] [[Kategorija:Brutalna arhitektura|Skoplje, ]] [[Kategorija:Skoplje]] 2lepzaf4twmix3gij9oid2tkup1rlxh 10 4716262 42471551 42471499 2025-06-15T12:01:51Z Aca 108187 42471551 wikitext text/x-wiki {{tmbox | type = notice | image = [[Datoteka:Scale icon green.svg|45px|link=]] | text = Ovaj članak uređen je u okviru '''[[Wikipedija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka|Međuprojektne akcije sređivanja neutralnosti članaka]]'''.<br /><small>Molimo učesnike i učesnice da sređene članke upišu u [[Wikipedija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka#Evidencija|evidenciju]].</small> }}<includeonly>[[Kategorija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka|{{PAGENAMEBASE}}]]</includeonly><noinclude> {{dokumentacija |content=Ovaj šablon se upotrebljava za označavanje članaka sređenih u okviru [[Wikipedija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka|Međuprojektne akcije sređivanja neutralnosti članaka]]. == Upotreba == {{tlx|Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka}} == TemplateData == {{TemplateData zaglavlje}} <templatedata> { "params": {}, "format": "inline", "description": "Šablon za članke sređene tokom Međuprojektne akcije sređivanja neutralnosti članaka" } </templatedata> }} [[Kategorija:Međuprojektna akcija sređivanja neutralnosti članaka|*]] </noinclude> 8c9ydo7j6xifhgbmfyk8b4usxub57ef 0 4716279 42471633 42471550 2025-06-15T15:57:55Z Zavičajac 76707 42471633 wikitext text/x-wiki [[File:AlisonPeterSmithson.jpg|mini|desno|Alison i Peter Smithson]] '''Alison''' (1928–1993) i '''Peter Smithson''' (1923–2003) bili su bračni par i [[Engleska|engleski]] [[Arhitektura|arhitekti]] koji se u arhitektonskoj i [[Urbanizam|urbanističkoj]] teoriji povezuju sa [[Brutalizam|brutalizmom]], jednim od stilova [[Moderna arhitektura|moderne arhitekture]].<ref name="Skend">{{Cite web |url= https://www.britannica.com/biography/Alison-Smithson-and-Peter-Smithson |title= Alison Smithson i Peter Smithson - Britanski arhitekti |work= Britannica - www.britannica.com, 15. jun 2025. |accessdate= 15. jun. 2025}}{{en}}</ref> Brutalizam je bio stil u [[umjetnost]]i, a posebno u arhitekturi, koji koristi pretjerivanje i distorziju kako bi stvorio efekat (masivnosti ili moći).<ref>{{Cite web |url= https://www.merriam-webster.com/dictionary/brutalism |title= Brutalizam - definicija |work= www.merriam-webster.com, 15. jun 2025. |accessdate= 15. jun 2025.}}{{en}}</ref> Punu afirmaciju stekao je 1960-ih i 1970-ih. Prvi koji je uptrijebio termin ''beton-brut'' (neobloženi beton) bio je [[Le Corbusier]], a njegovi glavni protagonisti u [[Velika Britanija|Britaniji]] bili su bračni par Peter i Alison Smithson.<ref>{{Cite web |url= https://web.archive.org/web/20070421074900/http://www.open2.net/modernity/4_15_frame.htm |title= Brutalizam - Humani Modernizam |work= web.archive.org, 15. jun 2025. |accessdate= 29. 5. 2025}}{{en}}</ref> [[File:Smithdon School, Hunstanton-geograph.org.uk-2341065.jpg|mini|lijevo|Škola u Hunstantonu, prvi objekat za koji je rečeno da je izgrađen u stilu [[Brutalizam|brutalizma]]]] == Počeci u poslijeratnom Londonu == Nakon studija u Durhamu, Alison i Peter Smithson su se preselili u [[London]] i pronašli grad obilježen posljedicama Drugog svjetskog rata. Njihova nova okolina bila je spoj ratnih razaranja, historijskih zgrada i vizija urbane obnove. Zajedno su isprva radili za arhitektonski odjel Londonskog okružnog vijeća prije nego što su osnovali vlastiti biro 1950. godine. Prva objavljena upotreba fraze "novi brutalizam" dogodila se 1953. godine, kada ju je Alison Smithson upotrijebila da opiše projekat za njihovu neizgrađenu kuću u Sohou, koji se pojavio u novembarskom izdanju časopisa "Architectural Design". Dalje je izjavila: "Naša je namjera da u ovoj zgradi struktura bude u potpunosti izložena, bez unutrašnjih završnih obrada gdje god je to izvodljivo." Smithsonovi su prvi put postali poznati sa [[Škola Hunstatonu|školom u Hunstantonu]] u Norfolku, završenom 1954. godine. Urađena je po uzoru na djela tada priznatog moderniste [[Ludwig Mies van der Rohe|Ludwiga Miesa van der Rohea]], ali na ogoljen način, sa grubim završnim obradama i namjernim nedostatkom profinjenosti koji je držao arhitektonsku strukturu i izloženom. Zatim su uradili i kuću Sugden, završenu 1955. godine u Watfordu. Ova dva objekta predstavljaju najranije primjere novog brutalizma u [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenom Kraljevstvu]]. Shodno navedenom tekstu njihove unutrašnje instalacije bile su vidljive.<ref>{{Cite web |url= https://www.architectural-review.com/archive/the-new-brutalism-by-reyner-banham |title= Reyner Banham pokušava kodificirati tadašnji novonastali arhitektonski pokret brutalizma |work= The architectural, 2010. |accessdate= 29. maj 2025}}{{en}}</ref><ref>{{Cite web |url= https://www.bbc.co.uk/programmes/articles/2KYNVdPBLTYC99f18wsZPQy/the-concrete-truth-brutalism-can-be-beautiful |title= The concrete truth? Brutalism can be beautiful |work= BBC Arts - www.bbc.co.uk, 26. april 2016. |accessdate= 29. maj 2025}}{{en}}</ref>Za Smithsonove, brutalizam (iako su koristili termin Novi brutalizam) se manje odnosio na izgled zgrade, a više na povratak funkcionalističkim principima - u uslugama, materijalima i strukturi.<ref name="Skend"/> Oni su vjerovatno među liderima britanske škole Novog brutalizma koji su karakterisali "etikom, a ne estetikom". Alison i Peter Smithson pisali su o brutalizmu kao "pokušaju pronalaska objektivnog odnosa prema stvarnosti - prema kulturnim ciljevima društva, njegovim porivima i njegovim metodama". [[File:Demolition of Robin Hood Gardens, Cotton Street - geograph.org.uk - 5650668.jpg|mini|lijevo|Robin Hood Gardens, na početku rušenja 2017. god.]] == Djela == * Srednja škola Smithdon, Hunstanton, Norfolk (1949–54), * Izložba Kuća budućnosti na Sajmu idealnog doma 1956. godine, * Porodična kuća za akustičara i inženjera Dereka Sugdena, Watford (1956), * Paviljon Gornji travnjak, imanje Fonthill, Tisbury, Wiltshire (1959–62), * Poslovna kula za [[The Economist]], (1959–65) * Zgrada vrta, Koledž St. Hilda, [[Oxford]] (1968) * Proširenje privatne kuće za Lorda Kenneta, Bayswater, London, 1960, * Stambeni kompleks [[Robin Hood Gardens]], Poplar, Istočni London (1969–72)[21] * Zgrade na Univerzitetu u Bathu, uključujući Školu za arhitekturu i građevinsko inženjerstvo (1988), * Muzej konzolnih stolica Tecta dizajnerske kompanije Bauhaus TECTA u Lauenfoerdeu, [[Njemačka]], (2002–2003) * Vještičja kuća, Bad Karlshafen, Njemačka (1993–2002) Nakon 1972. godine, njihov ugled je opao kada su se pokazali tehnički problemi na stambenom kompleksu Robin Hood Gardens. Dugo vremena, njihov jedini veći projekat nakon "Robin Hood Gardens" bilo je nekoliko zgrada za Univerzitet u Bathu, koje su realizovali 1980-ih. Njihov značaj ostao je ograničen na rad kao nastavnika i teoretičara. == Izvori == {{Reflista}} {{Commonscat|Alison and Peter Smithson}} [[Kategorija:Moderna arhitektura]] [[Kategorija:Arhitekti brutalizma|S ]] [[Kategorija:Engleski arhitekti]] hguu1mfbgzoplquaj4e1pq4qib9jak4 0 4716280 42471573 2025-06-15T13:15:50Z Edgar Allan Poe 29250 Nova stranica: {{Infokutija sporazum | ime = Sporazum o nezavisnosti Singapura | potpuni_naziv = Sporazum o odcjepljenju Singapura od Malezije kao nezavisne i suverene države | slika = Agreement relating to the separation of Singapore from Malaysia as an independent and sovereign State.djvu | veličina = 220px | opis = | tip = | depozitar = {{flagicon|SIN}} [[Vlada Singapura]]<br>{{flagicon|UN}} [[Glavni tajnik Ujedinjenih nacija]] | jezik… 42471573 wikitext text/x-wiki {{Infokutija sporazum | ime = Sporazum o nezavisnosti Singapura | potpuni_naziv = Sporazum o odcjepljenju Singapura od Malezije kao nezavisne i suverene države | slika = Agreement relating to the separation of Singapore from Malaysia as an independent and sovereign State.djvu | veličina = 220px | opis = | tip = | depozitar = {{flagicon|SIN}} [[Vlada Singapura]]<br>{{flagicon|UN}} [[Glavni tajnik Ujedinjenih nacija]] | jezik = [[engleski jezik]] | jezici = | potpisnica = | ratifikatora = | datum_nastanka = | datum_potpisa = [[7. kolovoza]] [[1965.]] | mjesto_potpisa = {{flagicon|MLZ}} [[Kuala Lumpur]], [[Malezija]] | datum_pečat = | datum_ratifikacije = | mjesto_ratifikacije = | datum_primjene = [[9. kolovoza]] [[1965.]] | uvjet_primjene = | datum_prestanka = | posrednici = | strana_1 = {{flag|Singapur}} | strana_2 = {{flag|Malezija}} | potpisnici_1 = | potpisnici_2 = | ratifikatori_1 = | ratifikatori_2 = | strane = | potpisnici = }} '''Sporazum o nezavisnosti Singapura''' ({{lang-en|Independence of Singapore Agreement}}), punim imenom '''Sporazum o odcjepljenju Singapura od Malezije kao nezavisne i suverene države''' ({{lang-en|Agreement relating to the separation of Singapore from Malaysia as an independent and sovereign state}}) bio je [[sporazum]] između vlada [[Singapur]]a i [[Malezija|Malezije]] potpisan [[7. kolovoza]] [[1965.]] godine u [[Kuala Lumpur]]u, a kojim je formalizirano odcjepljenje Singapura od Malezije i nastanak suverene [[Singapur|Republike Singapura]]. Sporazum je uključivao Proklamaciju o Singapuru ({{lang-en|Proclamation on Singapore}}) koju je izdao malezijski premijer [[Tunku Abdul Rahman]] te formalno [[Proglašenje Singapura]] ({{lang-en|Proclamation of Singapore}}), koje je izdao singapurski premier [[Lee Kuan Yew]]. Posljedica sporazuma bila je potpuna nezavisnost Singapura, koja je formalno stupila na snagu [[9. kolovoza]] [[1965.]] godine, čime je raniji [[Malezijski sporazum]] prestao važiti za Singapur. Jednoglasnom odlukom, Singapur je vrlo brzo, već [[20. rujna]], primljen u punopravno članstvo u [[UN|Ujedinjenim nacijama]].<ref>{{cite web |title=(Chapter VII) Practices Relative to Recommendations to the General Assembly Regarding the Admission of New Members |url=https://www.un.org/en/sc/repertoire/64-65/64-65_07.pdf |website=un.org |publisher=[[United Nations]] |access-date=8 May 2024 |archive-url=https://web.archive.org/web/20090809173705/https://www.un.org/en/sc/repertoire/64-65/64-65_07.pdf |archive-date=9 August 2009 |location=[[Headquarters of the United Nations]] |date=20 September 1965}}</ref> Sljedeće godine donesen je i [[Zakon o Singapuru 1966.]], temeljem kojega je Singapur primljen u [[Commonwealth]].<ref>{{cite web |title=Singapore Act 1966 (1966 C 29) |url=http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1966/29/pdfs/ukpga_19660029_en.pdf |website=legislation.gov.uk |publisher=[[Parliament of the United Kingdom]] |access-date=8 May 2024 |archive-url=https://web.archive.org/web/20101218014329/https://www.legislation.gov.uk/ukpga/1966/29/pdfs/ukpga_19660029_en.pdf |archive-date=18 December 2010 |location=London |language=English |date=9 August 1966}}</ref> == Reference == {{reflist}} {{Authority control}} d7tq3fov5gaxc99y5xn3i43ucp156fo 42471574 42471573 2025-06-15T13:17:38Z Edgar Allan Poe 29250 + 5 kategorije pomoću gadgeta [[Wikipedia:HotCat|HotCat]] 42471574 wikitext text/x-wiki {{Infokutija sporazum | ime = Sporazum o nezavisnosti Singapura | potpuni_naziv = Sporazum o odcjepljenju Singapura od Malezije kao nezavisne i suverene države | slika = Agreement relating to the separation of Singapore from Malaysia as an independent and sovereign State.djvu | veličina = 220px | opis = | tip = | depozitar = {{flagicon|SIN}} [[Vlada Singapura]]<br>{{flagicon|UN}} [[Glavni tajnik Ujedinjenih nacija]] | jezik = [[engleski jezik]] | jezici = | potpisnica = | ratifikatora = | datum_nastanka = | datum_potpisa = [[7. kolovoza]] [[1965.]] | mjesto_potpisa = {{flagicon|MLZ}} [[Kuala Lumpur]], [[Malezija]] | datum_pečat = | datum_ratifikacije = | mjesto_ratifikacije = | datum_primjene = [[9. kolovoza]] [[1965.]] | uvjet_primjene = | datum_prestanka = | posrednici = | strana_1 = {{flag|Singapur}} | strana_2 = {{flag|Malezija}} | potpisnici_1 = | potpisnici_2 = | ratifikatori_1 = | ratifikatori_2 = | strane = | potpisnici = }} '''Sporazum o nezavisnosti Singapura''' ({{lang-en|Independence of Singapore Agreement}}), punim imenom '''Sporazum o odcjepljenju Singapura od Malezije kao nezavisne i suverene države''' ({{lang-en|Agreement relating to the separation of Singapore from Malaysia as an independent and sovereign state}}) bio je [[sporazum]] između vlada [[Singapur]]a i [[Malezija|Malezije]] potpisan [[7. kolovoza]] [[1965.]] godine u [[Kuala Lumpur]]u, a kojim je formalizirano odcjepljenje Singapura od Malezije i nastanak suverene [[Singapur|Republike Singapura]]. Sporazum je uključivao Proklamaciju o Singapuru ({{lang-en|Proclamation on Singapore}}) koju je izdao malezijski premijer [[Tunku Abdul Rahman]] te formalno [[Proglašenje Singapura]] ({{lang-en|Proclamation of Singapore}}), koje je izdao singapurski premier [[Lee Kuan Yew]]. Posljedica sporazuma bila je potpuna nezavisnost Singapura, koja je formalno stupila na snagu [[9. kolovoza]] [[1965.]] godine, čime je raniji [[Malezijski sporazum]] prestao važiti za Singapur. Jednoglasnom odlukom, Singapur je vrlo brzo, već [[20. rujna]], primljen u punopravno članstvo u [[UN|Ujedinjenim nacijama]].<ref>{{cite web |title=(Chapter VII) Practices Relative to Recommendations to the General Assembly Regarding the Admission of New Members |url=https://www.un.org/en/sc/repertoire/64-65/64-65_07.pdf |website=un.org |publisher=[[United Nations]] |access-date=8 May 2024 |archive-url=https://web.archive.org/web/20090809173705/https://www.un.org/en/sc/repertoire/64-65/64-65_07.pdf |archive-date=9 August 2009 |location=[[Headquarters of the United Nations]] |date=20 September 1965}}</ref> Sljedeće godine donesen je i [[Zakon o Singapuru 1966.]], temeljem kojega je Singapur primljen u [[Commonwealth]].<ref>{{cite web |title=Singapore Act 1966 (1966 C 29) |url=http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1966/29/pdfs/ukpga_19660029_en.pdf |website=legislation.gov.uk |publisher=[[Parliament of the United Kingdom]] |access-date=8 May 2024 |archive-url=https://web.archive.org/web/20101218014329/https://www.legislation.gov.uk/ukpga/1966/29/pdfs/ukpga_19660029_en.pdf |archive-date=18 December 2010 |location=London |language=English |date=9 August 1966}}</ref> == Reference == {{reflist}} {{Authority control}} [[Kategorija:1965.]] [[Kategorija:Singapurska politička historija]] [[Kategorija:Historija Malezije]] [[Kategorija:Međunarodni ugovori]] [[Kategorija:Kuala Lumpur]] 9zwwaj5q0d246ir26gru9otox2vzm1k 42471575 42471574 2025-06-15T13:18:02Z Edgar Allan Poe 29250 42471575 wikitext text/x-wiki {{Infokutija sporazum | ime = Sporazum o nezavisnosti Singapura | potpuni_naziv = Sporazum o odcjepljenju Singapura od Malezije kao nezavisne i suverene države | slika = Agreement relating to the separation of Singapore from Malaysia as an independent and sovereign State.djvu | veličina = 220px | opis = | tip = | depozitar = {{flagicon|SIN}} [[Vlada Singapura]]<br>{{flagicon|UN}} [[Glavni tajnik Ujedinjenih nacija]] | jezik = [[engleski jezik]] | jezici = | potpisnica = | ratifikatora = | datum_nastanka = | datum_potpisa = [[7. kolovoza]] [[1965.]] | mjesto_potpisa = {{flagicon|MLZ}} [[Kuala Lumpur]], [[Malezija]] | datum_pečat = | datum_ratifikacije = | mjesto_ratifikacije = | datum_primjene = [[9. kolovoza]] [[1965.]] | uvjet_primjene = | datum_prestanka = | posrednici = | strana_1 = {{flag|Singapur}} | strana_2 = {{flag|Malezija}} | potpisnici_1 = | potpisnici_2 = | ratifikatori_1 = | ratifikatori_2 = | strane = | potpisnici = }} '''Sporazum o nezavisnosti Singapura''' ({{lang-en|Independence of Singapore Agreement}}), punim imenom '''Sporazum o odcjepljenju Singapura od Malezije kao nezavisne i suverene države''' ({{lang-en|Agreement relating to the separation of Singapore from Malaysia as an independent and sovereign state}}) bio je [[sporazum]] između vlada [[Singapur]]a i [[Malezija|Malezije]] potpisan [[7. kolovoza]] [[1965.]] godine u [[Kuala Lumpur]]u, a kojim je formalizirano odcjepljenje Singapura od Malezije i nastanak suverene [[Singapur|Republike Singapura]]. Sporazum je uključivao Proklamaciju o Singapuru ({{lang-en|Proclamation on Singapore}}) koju je izdao malezijski premijer [[Tunku Abdul Rahman]] te formalno [[Proglašenje Singapura]] ({{lang-en|Proclamation of Singapore}}), koje je izdao singapurski premier [[Lee Kuan Yew]]. Posljedica sporazuma bila je potpuna nezavisnost Singapura, koja je formalno stupila na snagu [[9. kolovoza]] [[1965.]] godine, čime je raniji [[Malezijski sporazum]] prestao važiti za Singapur. Jednoglasnom odlukom, Singapur je vrlo brzo, već [[20. rujna]], primljen u punopravno članstvo u [[UN|Ujedinjenim nacijama]].<ref>{{cite web |title=(Chapter VII) Practices Relative to Recommendations to the General Assembly Regarding the Admission of New Members |url=https://www.un.org/en/sc/repertoire/64-65/64-65_07.pdf |website=un.org |publisher=[[United Nations]] |access-date=8 May 2024 |archive-url=https://web.archive.org/web/20090809173705/https://www.un.org/en/sc/repertoire/64-65/64-65_07.pdf |archive-date=9 August 2009 |location=[[Headquarters of the United Nations]] |date=20 September 1965}}</ref> Sljedeće godine donesen je i [[Zakon o Singapuru 1966.]], temeljem kojega je Singapur primljen u [[Commonwealth (zajednica država)|Commonwealth]].<ref>{{cite web |title=Singapore Act 1966 (1966 C 29) |url=http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1966/29/pdfs/ukpga_19660029_en.pdf |website=legislation.gov.uk |publisher=[[Parliament of the United Kingdom]] |access-date=8 May 2024 |archive-url=https://web.archive.org/web/20101218014329/https://www.legislation.gov.uk/ukpga/1966/29/pdfs/ukpga_19660029_en.pdf |archive-date=18 December 2010 |location=London |language=English |date=9 August 1966}}</ref> == Reference == {{reflist}} {{Authority control}} [[Kategorija:1965.]] [[Kategorija:Singapurska politička historija]] [[Kategorija:Historija Malezije]] [[Kategorija:Međunarodni ugovori]] [[Kategorija:Kuala Lumpur]] m4evwa0ltdg4g07yz8r90fm78b5vi2l 0 4716281 42471593 2025-06-15T13:44:51Z Edgar Allan Poe 29250 Nova stranica: {{Infokutija pravni propis | kratki_opis = Proglašenje Singapura | naslov = Proclamation of Singapore | skraćenica = | akronim = | referenca = ''Državno glasilo'' br. 1824/1965, P M 4—W 3629 | slika = Proclamation of Singapore, Supreme Court of Singapore - 20151118.jpg | opis = Tekst proklamacije u zborniku ''Državnog glasila'' | međunar_org = | zemlja = {{flag|Singapur}} | pokrajina = | država = | regija = |… 42471593 wikitext text/x-wiki {{Infokutija pravni propis | kratki_opis = Proglašenje Singapura | naslov = Proclamation of Singapore | skraćenica = | akronim = | referenca = ''Državno glasilo'' br. 1824/1965, P M 4—W 3629 | slika = Proclamation of Singapore, Supreme Court of Singapore - 20151118.jpg | opis = Tekst proklamacije u zborniku ''Državnog glasila'' | međunar_org = | zemlja = {{flag|Singapur}} | pokrajina = | država = | regija = | teritorij = | ter_važenja = | jezik = [[engleski jezik]] | tip = [[proklamacija]] | grana = | predlagač = | zakonodavac = | kabinet = | dost_na_potp = | donošenje = | potpis = | promulgacija = | pristanak = | na_snazi_od = [[9. kolovoza]] [[1965.]] | tren_verzija = | modifikacije = | ukidanje = | online = [https://www.nas.gov.sg/archivesonline/data/pdfdoc/lky19650809a.pdf Izvorni tekst] | prethodi = | slijedi = | status = na snazi }} '''Proglašenje Singapura''' ({{lang-en|Proclamation of Singapore}}; {{lang-zh|新加坡宣言}}, [[pinyin]]: ''Xīnjiāpō Xuānyán''; {{lang-ms|Pemasyhuran Singapura}}; {{lang-ta|சிங்கப்பூரின் பிரகடனம்}}, ''Ciṅkappūriṉ pirakaṭaṉam'') bila je službena [[proklamacija]] [[Premijer Singapura|premijera Singapura]] [[Lee Kuan Yew|Leeja Kuana Yewa]] objavljena [[9. kolovoza]] [[1965.]] godine.<ref name=":0">{{Cite web |title=The Proclamation of Singapore, signed by the then Prime … |url=https://www.nas.gov.sg/archivesonline/photographs/record-details/72ffcf37-b8b1-11e3-927b-0050568939ad |access-date=2025-04-13 |website=www.nas.gov.sg}}</ref> Ovom je proklamacijom Singapur i formalno postao suverena republika, čime je na snagu stupio raniji [[Sporazum o nezavisnosti Singapura (1965)|sporazum o nezavisnosti]] potpisan s [[Malezija|Malezijom]]. Autor teksta proklamacije bio je singapurski političar i pravnik [[Edmund William Barker]], tadašnji ministar pravosuđa, a istu je javno, u 10:00 ujutro, preko [[Radio Singapur]]a pročitao Steven Lee<ref name=":1">{{Cite news |date=2015-08-06 |title=The man behind historic broadcast of Proclamation of Independence |url=https://www.straitstimes.com/singapore/the-man-behind-historic-broadcast-of-proclamation-of-independence |access-date=2025-04-13 |work=The Straits Times |language=en |issn=0585-3923}}</ref> te kasnije objavljena u ''Državnom glasilu''.<ref name=":0" /> Izvorni tekst čuva se u [[Singapurski državni arhiv|Državnom arhivu]].<ref>{{Cite journal |last=Chin |first=Eric |date=Apr–Jun 2019 |title=Encountering Evidence in the Archives (in many ways and of many things) |url=https://biblioasia.nlb.gov.sg/files/pdf/vol-15/v15-issue1_Encountering.pdf |journal=[[BiblioAsia]] |volume=15 |issue=1 |pages=8}}</ref> Slična, iako nepovezana ''Proklamacija o Singapuru'' donesena je u [[Malezija|Maleziji]], a njome je potvrđeno odcjepljenje Singapura od [[Malezija|Malezije]]. == Reference == {{reflist}} os2npszdxfqnzkrnvc0kextqwslx6u7 42471594 42471593 2025-06-15T13:45:19Z Edgar Allan Poe 29250 +[[Kategorija:1965.]]; +[[Kategorija:Singapurska politička historija]]; +[[Kategorija:Pravo u Singapuru]] pomoću gadgeta [[Wikipedia:HotCat|HotCat]] 42471594 wikitext text/x-wiki {{Infokutija pravni propis | kratki_opis = Proglašenje Singapura | naslov = Proclamation of Singapore | skraćenica = | akronim = | referenca = ''Državno glasilo'' br. 1824/1965, P M 4—W 3629 | slika = Proclamation of Singapore, Supreme Court of Singapore - 20151118.jpg | opis = Tekst proklamacije u zborniku ''Državnog glasila'' | međunar_org = | zemlja = {{flag|Singapur}} | pokrajina = | država = | regija = | teritorij = | ter_važenja = | jezik = [[engleski jezik]] | tip = [[proklamacija]] | grana = | predlagač = | zakonodavac = | kabinet = | dost_na_potp = | donošenje = | potpis = | promulgacija = | pristanak = | na_snazi_od = [[9. kolovoza]] [[1965.]] | tren_verzija = | modifikacije = | ukidanje = | online = [https://www.nas.gov.sg/archivesonline/data/pdfdoc/lky19650809a.pdf Izvorni tekst] | prethodi = | slijedi = | status = na snazi }} '''Proglašenje Singapura''' ({{lang-en|Proclamation of Singapore}}; {{lang-zh|新加坡宣言}}, [[pinyin]]: ''Xīnjiāpō Xuānyán''; {{lang-ms|Pemasyhuran Singapura}}; {{lang-ta|சிங்கப்பூரின் பிரகடனம்}}, ''Ciṅkappūriṉ pirakaṭaṉam'') bila je službena [[proklamacija]] [[Premijer Singapura|premijera Singapura]] [[Lee Kuan Yew|Leeja Kuana Yewa]] objavljena [[9. kolovoza]] [[1965.]] godine.<ref name=":0">{{Cite web |title=The Proclamation of Singapore, signed by the then Prime … |url=https://www.nas.gov.sg/archivesonline/photographs/record-details/72ffcf37-b8b1-11e3-927b-0050568939ad |access-date=2025-04-13 |website=www.nas.gov.sg}}</ref> Ovom je proklamacijom Singapur i formalno postao suverena republika, čime je na snagu stupio raniji [[Sporazum o nezavisnosti Singapura (1965)|sporazum o nezavisnosti]] potpisan s [[Malezija|Malezijom]]. Autor teksta proklamacije bio je singapurski političar i pravnik [[Edmund William Barker]], tadašnji ministar pravosuđa, a istu je javno, u 10:00 ujutro, preko [[Radio Singapur]]a pročitao Steven Lee<ref name=":1">{{Cite news |date=2015-08-06 |title=The man behind historic broadcast of Proclamation of Independence |url=https://www.straitstimes.com/singapore/the-man-behind-historic-broadcast-of-proclamation-of-independence |access-date=2025-04-13 |work=The Straits Times |language=en |issn=0585-3923}}</ref> te kasnije objavljena u ''Državnom glasilu''.<ref name=":0" /> Izvorni tekst čuva se u [[Singapurski državni arhiv|Državnom arhivu]].<ref>{{Cite journal |last=Chin |first=Eric |date=Apr–Jun 2019 |title=Encountering Evidence in the Archives (in many ways and of many things) |url=https://biblioasia.nlb.gov.sg/files/pdf/vol-15/v15-issue1_Encountering.pdf |journal=[[BiblioAsia]] |volume=15 |issue=1 |pages=8}}</ref> Slična, iako nepovezana ''Proklamacija o Singapuru'' donesena je u [[Malezija|Maleziji]], a njome je potvrđeno odcjepljenje Singapura od [[Malezija|Malezije]]. == Reference == {{reflist}} [[Kategorija:1965.]] [[Kategorija:Singapurska politička historija]] [[Kategorija:Pravo u Singapuru]] 2eemdkml1n6mbslkd5kosnl8xjtzhwa 118 4716284 42471640 2025-06-15T16:08:30Z Dumpovci 245048 Izrada stranice 42471640 wikitext text/x-wiki DUMP Udruga mladih programera<ref>https://dump.hr/</ref> djeluje od 2010. godine sa sjedištem na splitskom FESB-u <ref>https://www.fesb.unist.hr/</ref>. Neki od projekata po kojima je najpoznatija široj javnosti su DUMP Days konferencija i Škola osnova programiranja te DUMP Internship. Područja kojima se Udruga bavi su programiranje, dizajn, marketing i multimedija. hccticrkwutpy9zvan556esq308v6jt 42471642 42471640 2025-06-15T16:10:14Z Dumpovci 245048 Uređivanje teksta 42471642 wikitext text/x-wiki '''DUMP Udruga mladih programera'''<ref>https://dump.hr/</ref> djeluje od 2010. godine sa sjedištem na splitskom FESB-u <ref>https://www.fesb.unist.hr/</ref>. Neki od projekata po kojima je najpoznatija široj javnosti su '''DUMP Days''' konferencija i Škola osnova programiranja te DUMP Internship. Područja kojima se Udruga bavi su programiranje, dizajn, marketing i multimedija. motxmvn6f6gyllzzeyamjdeastyx4kc 0 4716286 42471712 2025-06-15T19:12:06Z Mladifilozof 604 sa sr wiki 42471712 wikitext text/x-wiki {{Heroj M | didaskalija = MILORAD MILATOVIĆ | slika = Milorad Milatović.jpg | opis_slike= Milorad Mile Milatović | datum_rođenja = {{Datum rođenja|1911|6|20}} | mesto_rođenja = [[Valjevo]] | država_rođenja = [[Kraljevina Srbija]] | datum_smrti = {{Datum smrti|1997|8|21|1911|6|20}} | mesto_smrti = [[Beograd]], [[Republika Srbija (1990—2006)|Srbija]] | država_smrti = [[SR Jugoslavija]] | profesija = društveno-politički radnik | KPJ = [[1934]]. | rat = [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačka borba]] | služba=[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOV i PO Jugoslavije]] | godine službe=[[1941]] — [[1945]]. | funkcija='''Načelnik<br />[[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti za Srbiju]]''' | mandat=[[1946]] — [[1953]]. | prethodnik=[[Slobodan Penezić Krcun]] | naslednik=[[Vladan Bojanić]] | funkcija2='''[[Odnosi Srbije i Poljske#U Varšavi|Ambasador FNRJ u NR Poljskoj]]''' | mandat2=[[1955]] — [[1958]]. | prethodnik2=[[Rade Pribićević]] | naslednik2=[[Rato Dugonjić]] | funkcija3='''[[Odnosi Srbije i Kanade#U Otavi|Ambasador FNRJ u Kanadi]]''' | mandat3=[[1958]] — [[1961]]. | prethodnik3=[[Obrad Cicmil]] | naslednik3=[[Dimče Belovski]] | čin = [[General-major]] u rezervi | odlikovanja = {{{!}} style="background:transparent" {{!}}{{!}}{{!}} {{Orden narodnog oslobođenja}} {{!}}- {{!}} {{Orden jugoslovenske zvezde2}} {{!}}{{!}} {{Orden zasluga za narod1}} {{!}}{{!}} {{Orden za hrabrost}} {{!}}- {{!}}{{!}}{{!}} {{Partizanska spomenica 1941.}} {{!}}} }} '''Milorad Mile Milatović''' ([[Valjevo]], [[20. jun]] [[1911]] — [[Beograd]], [[21. avgust]] [[1997]]) bio je učesnik [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačke borbe]], [[Pravo|pravnik]], društveno-politički radnik [[Socijalistička Republika Srbija|Socijalističke Republike Srbije]] i [[diplomata]] [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFR Jugoslavije]]. Od avgusta [[1946]]. do februara [[1953]]. godine nalazio se na mestu načelnika [[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti]] (UDB) za [[Socijalistička Republika Srbija|Srbiju]]. == Biografija == Rođen je u [[Valjevo|Valjevu]], [[20. jun]]a [[1911]]. godine. Pre [[Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]] bio je advokatski pripravnik. Član [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] (KPJ) postao je [[1934]]. godine. Učesnik [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačkog rata]] (NOR) bio je od [[1941]]. godine i nalazio se na dužnostima [[Politički komesar|političkog komesara]] bataljona, zamenika [[komandant]]a [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]], člana [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOV i PO Srbije]] i Štaba grupe NOP odreda zapadne Srbije, kao i na raznim partijsko-političkim dužnostima u Srbiji. Posle rata bio je sekretar Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora u Valjevu. Potom je prešao na mesto pomoćnika [[Spisak ministara unutrašnjih poslova Srbije#Socijalistička Republika Srbija (1944–1991)|ministra unutrašnjih poslova]] u [[Izvršno veće Skupštine SR Srbije|Vladi]] [[Socijalistička Republika Srbija|Narodne Republike Srbije]], [[Slobodan Penezić Krcun|Slobodana Penezića Krcuna]], a od [[1946]]. do [[1953]]. godine obavljao je dužnost načelnika [[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti]] (UDB) za [[Socijalistička Republika Srbija|Srbiju]]. Obavljao je funkciju sekretara [[Izvršno veće Skupštine SR Srbije|Izvršnog veća Narodne skupštine NR Srbije]], pre nego što je stupio u [[Diplomatija|diplomatsku službu]], kao [[ambasador]] [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNRJ]] u [[Narodna Republika Poljska|NR Poljskoj]], od [[1955]]. do [[1958]], i [[Kanada|Kanadi]], od [[1958]]. do [[1961]]. godine. Po povratku u [[Beograd]], bio je sekretar [[Skupština SR Srbije|Skupštine SR Srbije]] i [[Skupština SFRJ|Savezne skupštine SFRJ]] i dr. Bio je član Glavnog odbora [[Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije|SSRN Srbije]]. Imao je čin [[general-major]]a [[Jugoslovenska narodna armija|JNA]] u rezervi. Godine [[1952]]. je objavio knjigu ''Slučaj Andrije Hebranga''. Umro je u [[Beograd]]u, [[21. avgust]]a [[1997]]. godine. Nosilac je [[Partizanska spomenica 1941.|Partizanske spomenice 1941.]] i drugih [[Ordeni i medalje SFRJ|jugoslovenskih odlikovanja]], među kojima su — [[Orden jugoslovenske zvezde|Orden jugoslovenske zvezde s lentom]], [[Orden narodnog oslobođenja]], [[Orden zasluga za narod|Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom]], [[Orden za hrabrost]] i dr. == Literatura == * {{cite book|title=[[Vojna enciklopedija]] tom peti|date=1973|location=Beograd|page=461|edition=drugo}} * {{cite book|ref={{harvid|Ko je ko u Jugoslaviji|1970}} |title=Ko je ko u Jugoslaviji |year=1970|publisher= |location=Beograd |id=}} [[Kategorija:Rođeni 1911.]] [[Kategorija:Umrli 1997.]] [[Kategorija:Komunisti Srbije]] [[Kategorija:Politički komesari NOVJ]] [[Kategorija:Oficiri NOVJ]] [[Kategorija:Generali JNA u rezervi]] [[Kategorija:Društveno-politički radnici SR Srbije]] [[Kategorija:Pripadnici Službe državne bezbednosti]] [[Kategorija:Poslanici Skupštine SR Srbije]] [[Kategorija:Poslanici Skupštine SFRJ]] [[Kategorija:Ambasadori SFR Jugoslavije]] [[Kategorija:Srpski pravnici]] [[Kategorija:Nosioci Partizanske spomenice 1941.]] [[Kategorija:Nosioci Ordena narodnog oslobođenja]] [[Kategorija:Sahranjeni na Novom groblju u Beogradu]] hd1274lwox9l9c3jm2jplhqzgachoi2 42471713 42471712 2025-06-15T19:12:11Z Mladifilozof 604 uklonjena kategorija [[:Kategorija:Pripadnici Službe državne bezbednosti|Pripadnici Službe državne bezbednosti]] pomoću gadgeta [[Wikipedia:HotCat|HotCat]] 42471713 wikitext text/x-wiki {{Heroj M | didaskalija = MILORAD MILATOVIĆ | slika = Milorad Milatović.jpg | opis_slike= Milorad Mile Milatović | datum_rođenja = {{Datum rođenja|1911|6|20}} | mesto_rođenja = [[Valjevo]] | država_rođenja = [[Kraljevina Srbija]] | datum_smrti = {{Datum smrti|1997|8|21|1911|6|20}} | mesto_smrti = [[Beograd]], [[Republika Srbija (1990—2006)|Srbija]] | država_smrti = [[SR Jugoslavija]] | profesija = društveno-politički radnik | KPJ = [[1934]]. | rat = [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačka borba]] | služba=[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOV i PO Jugoslavije]] | godine službe=[[1941]] — [[1945]]. | funkcija='''Načelnik<br />[[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti za Srbiju]]''' | mandat=[[1946]] — [[1953]]. | prethodnik=[[Slobodan Penezić Krcun]] | naslednik=[[Vladan Bojanić]] | funkcija2='''[[Odnosi Srbije i Poljske#U Varšavi|Ambasador FNRJ u NR Poljskoj]]''' | mandat2=[[1955]] — [[1958]]. | prethodnik2=[[Rade Pribićević]] | naslednik2=[[Rato Dugonjić]] | funkcija3='''[[Odnosi Srbije i Kanade#U Otavi|Ambasador FNRJ u Kanadi]]''' | mandat3=[[1958]] — [[1961]]. | prethodnik3=[[Obrad Cicmil]] | naslednik3=[[Dimče Belovski]] | čin = [[General-major]] u rezervi | odlikovanja = {{{!}} style="background:transparent" {{!}}{{!}}{{!}} {{Orden narodnog oslobođenja}} {{!}}- {{!}} {{Orden jugoslovenske zvezde2}} {{!}}{{!}} {{Orden zasluga za narod1}} {{!}}{{!}} {{Orden za hrabrost}} {{!}}- {{!}}{{!}}{{!}} {{Partizanska spomenica 1941.}} {{!}}} }} '''Milorad Mile Milatović''' ([[Valjevo]], [[20. jun]] [[1911]] — [[Beograd]], [[21. avgust]] [[1997]]) bio je učesnik [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačke borbe]], [[Pravo|pravnik]], društveno-politički radnik [[Socijalistička Republika Srbija|Socijalističke Republike Srbije]] i [[diplomata]] [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFR Jugoslavije]]. Od avgusta [[1946]]. do februara [[1953]]. godine nalazio se na mestu načelnika [[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti]] (UDB) za [[Socijalistička Republika Srbija|Srbiju]]. == Biografija == Rođen je u [[Valjevo|Valjevu]], [[20. jun]]a [[1911]]. godine. Pre [[Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]] bio je advokatski pripravnik. Član [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] (KPJ) postao je [[1934]]. godine. Učesnik [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačkog rata]] (NOR) bio je od [[1941]]. godine i nalazio se na dužnostima [[Politički komesar|političkog komesara]] bataljona, zamenika [[komandant]]a [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]], člana [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOV i PO Srbije]] i Štaba grupe NOP odreda zapadne Srbije, kao i na raznim partijsko-političkim dužnostima u Srbiji. Posle rata bio je sekretar Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora u Valjevu. Potom je prešao na mesto pomoćnika [[Spisak ministara unutrašnjih poslova Srbije#Socijalistička Republika Srbija (1944–1991)|ministra unutrašnjih poslova]] u [[Izvršno veće Skupštine SR Srbije|Vladi]] [[Socijalistička Republika Srbija|Narodne Republike Srbije]], [[Slobodan Penezić Krcun|Slobodana Penezića Krcuna]], a od [[1946]]. do [[1953]]. godine obavljao je dužnost načelnika [[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti]] (UDB) za [[Socijalistička Republika Srbija|Srbiju]]. Obavljao je funkciju sekretara [[Izvršno veće Skupštine SR Srbije|Izvršnog veća Narodne skupštine NR Srbije]], pre nego što je stupio u [[Diplomatija|diplomatsku službu]], kao [[ambasador]] [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNRJ]] u [[Narodna Republika Poljska|NR Poljskoj]], od [[1955]]. do [[1958]], i [[Kanada|Kanadi]], od [[1958]]. do [[1961]]. godine. Po povratku u [[Beograd]], bio je sekretar [[Skupština SR Srbije|Skupštine SR Srbije]] i [[Skupština SFRJ|Savezne skupštine SFRJ]] i dr. Bio je član Glavnog odbora [[Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije|SSRN Srbije]]. Imao je čin [[general-major]]a [[Jugoslovenska narodna armija|JNA]] u rezervi. Godine [[1952]]. je objavio knjigu ''Slučaj Andrije Hebranga''. Umro je u [[Beograd]]u, [[21. avgust]]a [[1997]]. godine. Nosilac je [[Partizanska spomenica 1941.|Partizanske spomenice 1941.]] i drugih [[Ordeni i medalje SFRJ|jugoslovenskih odlikovanja]], među kojima su — [[Orden jugoslovenske zvezde|Orden jugoslovenske zvezde s lentom]], [[Orden narodnog oslobođenja]], [[Orden zasluga za narod|Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom]], [[Orden za hrabrost]] i dr. == Literatura == * {{cite book|title=[[Vojna enciklopedija]] tom peti|date=1973|location=Beograd|page=461|edition=drugo}} * {{cite book|ref={{harvid|Ko je ko u Jugoslaviji|1970}} |title=Ko je ko u Jugoslaviji |year=1970|publisher= |location=Beograd |id=}} [[Kategorija:Rođeni 1911.]] [[Kategorija:Umrli 1997.]] [[Kategorija:Komunisti Srbije]] [[Kategorija:Politički komesari NOVJ]] [[Kategorija:Oficiri NOVJ]] [[Kategorija:Generali JNA u rezervi]] [[Kategorija:Društveno-politički radnici SR Srbije]] [[Kategorija:Poslanici Skupštine SR Srbije]] [[Kategorija:Poslanici Skupštine SFRJ]] [[Kategorija:Ambasadori SFR Jugoslavije]] [[Kategorija:Srpski pravnici]] [[Kategorija:Nosioci Partizanske spomenice 1941.]] [[Kategorija:Nosioci Ordena narodnog oslobođenja]] [[Kategorija:Sahranjeni na Novom groblju u Beogradu]] 01g9x1jyowe3gk4j3nbbyxps5owz7r6 42471714 42471713 2025-06-15T19:12:20Z Mladifilozof 604 Mladifilozof premješta stranicu [[Milorad Mile Milatović]] na [[Milorad Milatović]] 42471713 wikitext text/x-wiki {{Heroj M | didaskalija = MILORAD MILATOVIĆ | slika = Milorad Milatović.jpg | opis_slike= Milorad Mile Milatović | datum_rođenja = {{Datum rođenja|1911|6|20}} | mesto_rođenja = [[Valjevo]] | država_rođenja = [[Kraljevina Srbija]] | datum_smrti = {{Datum smrti|1997|8|21|1911|6|20}} | mesto_smrti = [[Beograd]], [[Republika Srbija (1990—2006)|Srbija]] | država_smrti = [[SR Jugoslavija]] | profesija = društveno-politički radnik | KPJ = [[1934]]. | rat = [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačka borba]] | služba=[[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|NOV i PO Jugoslavije]] | godine službe=[[1941]] — [[1945]]. | funkcija='''Načelnik<br />[[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti za Srbiju]]''' | mandat=[[1946]] — [[1953]]. | prethodnik=[[Slobodan Penezić Krcun]] | naslednik=[[Vladan Bojanić]] | funkcija2='''[[Odnosi Srbije i Poljske#U Varšavi|Ambasador FNRJ u NR Poljskoj]]''' | mandat2=[[1955]] — [[1958]]. | prethodnik2=[[Rade Pribićević]] | naslednik2=[[Rato Dugonjić]] | funkcija3='''[[Odnosi Srbije i Kanade#U Otavi|Ambasador FNRJ u Kanadi]]''' | mandat3=[[1958]] — [[1961]]. | prethodnik3=[[Obrad Cicmil]] | naslednik3=[[Dimče Belovski]] | čin = [[General-major]] u rezervi | odlikovanja = {{{!}} style="background:transparent" {{!}}{{!}}{{!}} {{Orden narodnog oslobođenja}} {{!}}- {{!}} {{Orden jugoslovenske zvezde2}} {{!}}{{!}} {{Orden zasluga za narod1}} {{!}}{{!}} {{Orden za hrabrost}} {{!}}- {{!}}{{!}}{{!}} {{Partizanska spomenica 1941.}} {{!}}} }} '''Milorad Mile Milatović''' ([[Valjevo]], [[20. jun]] [[1911]] — [[Beograd]], [[21. avgust]] [[1997]]) bio je učesnik [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačke borbe]], [[Pravo|pravnik]], društveno-politički radnik [[Socijalistička Republika Srbija|Socijalističke Republike Srbije]] i [[diplomata]] [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFR Jugoslavije]]. Od avgusta [[1946]]. do februara [[1953]]. godine nalazio se na mestu načelnika [[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti]] (UDB) za [[Socijalistička Republika Srbija|Srbiju]]. == Biografija == Rođen je u [[Valjevo|Valjevu]], [[20. jun]]a [[1911]]. godine. Pre [[Drugi svetski rat|Drugog svetskog rata]] bio je advokatski pripravnik. Član [[Savez komunista Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] (KPJ) postao je [[1934]]. godine. Učesnik [[Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije|Narodnooslobodilačkog rata]] (NOR) bio je od [[1941]]. godine i nalazio se na dužnostima [[Politički komesar|političkog komesara]] bataljona, zamenika [[komandant]]a [[Valjevski partizanski odred|Valjevskog partizanskog odreda]], člana [[Glavni štab NOV i PO Srbije|Glavnog štaba NOV i PO Srbije]] i Štaba grupe NOP odreda zapadne Srbije, kao i na raznim partijsko-političkim dužnostima u Srbiji. Posle rata bio je sekretar Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora u Valjevu. Potom je prešao na mesto pomoćnika [[Spisak ministara unutrašnjih poslova Srbije#Socijalistička Republika Srbija (1944–1991)|ministra unutrašnjih poslova]] u [[Izvršno veće Skupštine SR Srbije|Vladi]] [[Socijalistička Republika Srbija|Narodne Republike Srbije]], [[Slobodan Penezić Krcun|Slobodana Penezića Krcuna]], a od [[1946]]. do [[1953]]. godine obavljao je dužnost načelnika [[Uprava državne bezbednosti|Uprave državne bezbednosti]] (UDB) za [[Socijalistička Republika Srbija|Srbiju]]. Obavljao je funkciju sekretara [[Izvršno veće Skupštine SR Srbije|Izvršnog veća Narodne skupštine NR Srbije]], pre nego što je stupio u [[Diplomatija|diplomatsku službu]], kao [[ambasador]] [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|FNRJ]] u [[Narodna Republika Poljska|NR Poljskoj]], od [[1955]]. do [[1958]], i [[Kanada|Kanadi]], od [[1958]]. do [[1961]]. godine. Po povratku u [[Beograd]], bio je sekretar [[Skupština SR Srbije|Skupštine SR Srbije]] i [[Skupština SFRJ|Savezne skupštine SFRJ]] i dr. Bio je član Glavnog odbora [[Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije|SSRN Srbije]]. Imao je čin [[general-major]]a [[Jugoslovenska narodna armija|JNA]] u rezervi. Godine [[1952]]. je objavio knjigu ''Slučaj Andrije Hebranga''. Umro je u [[Beograd]]u, [[21. avgust]]a [[1997]]. godine. Nosilac je [[Partizanska spomenica 1941.|Partizanske spomenice 1941.]] i drugih [[Ordeni i medalje SFRJ|jugoslovenskih odlikovanja]], među kojima su — [[Orden jugoslovenske zvezde|Orden jugoslovenske zvezde s lentom]], [[Orden narodnog oslobođenja]], [[Orden zasluga za narod|Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom]], [[Orden za hrabrost]] i dr. == Literatura == * {{cite book|title=[[Vojna enciklopedija]] tom peti|date=1973|location=Beograd|page=461|edition=drugo}} * {{cite book|ref={{harvid|Ko je ko u Jugoslaviji|1970}} |title=Ko je ko u Jugoslaviji |year=1970|publisher= |location=Beograd |id=}} [[Kategorija:Rođeni 1911.]] [[Kategorija:Umrli 1997.]] [[Kategorija:Komunisti Srbije]] [[Kategorija:Politički komesari NOVJ]] [[Kategorija:Oficiri NOVJ]] [[Kategorija:Generali JNA u rezervi]] [[Kategorija:Društveno-politički radnici SR Srbije]] [[Kategorija:Poslanici Skupštine SR Srbije]] [[Kategorija:Poslanici Skupštine SFRJ]] [[Kategorija:Ambasadori SFR Jugoslavije]] [[Kategorija:Srpski pravnici]] [[Kategorija:Nosioci Partizanske spomenice 1941.]] [[Kategorija:Nosioci Ordena narodnog oslobođenja]] [[Kategorija:Sahranjeni na Novom groblju u Beogradu]] 01g9x1jyowe3gk4j3nbbyxps5owz7r6 0 4716287 42471715 2025-06-15T19:12:20Z Mladifilozof 604 Mladifilozof premješta stranicu [[Milorad Mile Milatović]] na [[Milorad Milatović]] 42471715 wikitext text/x-wiki #PREUSMJERI [[Milorad Milatović]] ajngpykhbl7x6jovgz3b8012ab3enqx 0 4716288 42471716 2025-06-15T19:13:01Z Mladifilozof 604 Preusmjereno na [[Milorad Milatović]] 42471716 wikitext text/x-wiki #PREUSMJERI [[Milorad Milatović]] ajngpykhbl7x6jovgz3b8012ab3enqx 0 4716291 42471806 2025-06-16T10:29:40Z Zblace 147409 sa HR 42471806 wikitext text/x-wiki {{Rezolucija UN-a |number = 1325 |organ = SC |date = 31. listopada |year = 2000. |meeting = 4213 |code = S/RES/1325 |document = https://undocs.org/S/RES/1325(2000) |for = 15 |abstention = 0 |against = 0 |subject = Žene, mir i sigurnost |result = Usvojena |image = New York City detail 09.jpg |caption = Sjedište UN-a }} '''Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1325''' (S/RES/1325), o ženama, miru i sigurnosti, [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijeće sigurnosti UN-a]] usvojilo je jednoglasno 31. listopada [[2000.]] godine, nakon povlačenja rezolucija 1261 (1999), 1265 (1999), 1296 ( 2000.), i 1314 (2000.). Rezolucijom je priznat nerazmjeran i jedinstven utjecaj [[Rat|oružanog sukoba]] na [[Žena|žene]] i [[Djevojka|djevojke]]. Poziva na usvajanje rodne perspektive kako bi se uzele u obzir posebne potrebe žena i djevojaka tijekom sukoba, [[Povratnik|repatrijacije]] i preseljenja, rehabilitacije, reintegracije i obnove nakon sukoba. Rezolucija 1325 bila je prvi formalni i pravni dokument Vijeća sigurnosti koji je zahtijevao od strana u sukobu da spriječe kršenje prava [[Ženska prava|žena]], da podrže sudjelovanje žena u [[Mirovni sporazum|mirovnim pregovorima]] i u obnovi nakon sukoba te da zaštite žene i djevojke od ratnog seksualnog nasilja. To je također bila prva rezolucija [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda]] u kojoj se posebno spominje utjecaj sukoba na žene.<ref>{{cite web|url=http://www.peacewomen.org/SCR-1325 |date= 2014-12-18|title=Security Council Resolution 1325|work=[[PeaceWomen]]}}</ref> Rezolucija je od tada postala organizacijski okvir za agendu o ženama, [[Mir|miru]] i sigurnosti, koja se usredotočuje na unapređenje komponenti Rezolucije 1325. == Rezolucija == === Ključne komponente === Operativne stavke u Rezoluciji 1325 općenito pozivaju [[Države članice Ujedinjenih naroda|države članice]] da se pozabave potrebama žena i djevojaka u oružanim sukobima i podrže njihovo sudjelovanje u mirovnim pregovorima. Ključne komponente i preporuke rezolucije su: * '''Sprječavanje seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u oružanom sukobu:''' Rezolucija 1325 poziva sve strane u sukobu da poduzmu posebne mjere za zaštitu žena i djevojaka od nasilja u oružanom sukobu, posebno seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Također poziva države da ukinu nekažnjivost [[Zločin protiv čovječnosti|zločina protiv čovječnosti]], posebno seksualnog nasilja, i procesuiraju počinitelje. * '''Mirovni pregovori:''' Rezolucija poziva na uključivanje rodne perspektive u mirovne pregovore i povećanje sudjelovanja žena u mirovnim pregovorima, s posebnom pažnjom na potporu lokalnim ženskim mirovnim inicijativama. * '''Zaštita žena i djevojaka u izbjegličkim sredinama''' : Rezolucija poziva strane u sukobu da uzmu u obzir posebne potrebe žena kod djevojčica u projektiranju i upravljanju [[Zbjeg|izbjegličkim kampovima]] . * '''Razoružanje, demobilizacija i reintegracija (DDR):''' rezolucija također poziva na razmatranje spola u DDR-u, posebice različitih potreba muškaraca i žena bivših boraca. * '''Političko sudjelovanje žena :''' Rezolucija poziva države članice da povećaju sudjelovanje žena na svim razinama donošenja odluka u nacionalnim, regionalnim i međunarodnim institucijama. * Uključivanje rodne perspektive u '''mirovne operacije''', razmotranje rodne ravnopravnost u misijama Vijeća sigurnosti i konzultacije s međunarodnim i lokalnim ženskim organizacijama. * '''Osiguravanje obuke''' za UN i države članice o zaštiti, pravima i potrebama žena; rodnoj osjetljivost; te važnost uključivanja žena u mjere očuvanja i izgradnje mira. * '''Ravnoteža spolova u UN-u''': Povećati zastupljenost žena kao posebnih predstavnika i izaslanika, te u terenskim operacijama, osobito među vojnim promatračima, policijom, te osobljem za ljudska prava i humanitarno osoblje. * '''Izvještavanje''': Rezolucijom se traži da [[Glavni tajnik Ujedinjenih naroda|glavni tajnik UN-a]] provede studiju o utjecaju oružanog sukoba na žene i djevojke, ulozi žena u izgradnji mira, rodnoj dimenziji mirovnih procesa i rješavanja sukoba te o rodno osviještenoj politici UN-a mirovne misije. Također poziva glavnog tajnika da izvjesti o nalazima ovih studija Vijeću sigurnosti. == Povijest == Rezolucija je jednoglasno donesena u listopadu 2000. nakon opsežnog lobiranja od strane [http://www.womenpeacesecurity.org/ NVO Radne skupine za žene, mir i sigurnost (NGO WG''')'''] i Fonda Ujedinjenih naroda za razvoj za žene (UNIFEM; sadačiji[[UN Women|W]]<nowiki/>je sljedbenik [[UN Women|omen]] ). Netumbo Nandi-Ndaitwah, tadašnja ministrica za ženska pitanja u [[Namibija|Namibiji]], inicirala je rezoluciju kada je zemlja došla na red predsjedavanjem [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijećem sigurnosti]].<ref>{{Cite journal|url = http://www.msmagazine.com/june03/landsberg.asp|title = Resolution 1325 - Use It or Lose It|last = Landsberg|first = Michelle|date = 2003|journal = Ms. Magazine|access-date = 23 August 2014|archive-date = 22. prosinca 2017.|archive-url = https://web.archive.org/web/20171222051054/http://www.msmagazine.com/june03/landsberg.asp|url-status = dead}}</ref> Veleposlanik Anwarul Chowdhury, koji predstavlja [[Bangladeš]] u Vijeću, također je dao značajan doprinos koristeći ulogu Bangladeša kao predsjedavajućeg Vijećem kako bi skrenuo pozornost na doprinos žena miru i sigurnosti. Chowdhury je ostao glasan i aktivan zagovornik pune provedbe Rezolucije 1325.<ref>{{cite web|url = http://www.upf.org/resources/speeches-and-articles/3239-ak-chowdhury-women-essential-for-sustainable-peace|title = A.K. Chowdhury: Women Are Essential for Sustainable Peace|date = 31 October 2010|website = Universal Peace Federation|last = Chowdhury|first = Anwarul}}</ref> [http://www.womenpeacesecurity.org/ NVO Radna skupine za žene, mir i sigurnost] odigrala je ključnu ulogu u uspješnom lobiranju Vijeća da se održe otvorene sjednice o ženama, miru i sigurnosti, savjetujući se s članovima Vijeća o rezoluciji i dajući im primjenjive informacije.<ref name="Tryggestad2009">{{cite journal|last= Tryggestad|first= Torunn L.|date= 1 October 2009|title= Trick or treat? The UN and implementation of security Council resolution 1325 on women, peace, and security|url= http://www.thefreelibrary.com/Trick+or+treat%3F+The+UN+and+implementation+of+security+Council...-a0215069791|journal= Global Governance|volume= 15|issue= 4|pages= 539–557|doi= 10.1163/19426720-01504011|access-date= 7. svibnja 2022.|archive-date= 8. prosinca 2019.|archive-url= https://web.archive.org/web/20191208125626/http://www.thefreelibrary.com/Trick+or+treat%3F+The+UN+and+implementation+of+security+Council...-a0215069791|url-status= dead}}</ref> Pekinška platforma za akciju iz 1995. sadržavala je cijelo poglavlje usredotočeno na žene, mir i sigurnost. Tijekom 1990-ih, zajednica [[Nevladina udruga|nevladinih organizacija]] bila je sve zabrinutija zbog negativnih utjecaja rata na žene, posebno široko rasprostranjenog seksualnog nasilja viđenog u građanskim ratovima u [[Rat u Bosni i Hercegovini|Bosni i Hercegovini,]] zapadnoj Africi i Ruandi . Aktivisti su također bili uznemireni jer su se žene suočavale sa značajnim preprekama za ulazak u mirovne pregovore i negativnim utjecajima koje su žene doživjele nakon sukoba. Peta godišnjica Pekinške konferencije (Peking+5) pružila je ključni zamah u napretku o pitanjima žena, mira i sigurnosti u UN-u. Povijest i donošenje rezolucije značajni su po razini uključenosti nevladinih organizacija i [[Civilno društvo|civilnog društva]], koji su pomogli u izradi rezolucije. Dvodnevna rasprava o rezoluciji bila je i prvi put da je Vijeće posvetilo raspravu ženama.<ref name=":4">{{cite web|url = http://www.cynthiacockburn.org/BlogNATO1325.pdf|title = Snagged On The Contradiction: NATO, UNSC Resolution 1325, and Feminist Responses|date = 2011|access-date = 17 December 2014|last = Cockburn|first = Cynthia}}</ref> == Implementacija == === Ujedinjeni narodi === Dvije glavne komponente Rezolucije 1325 odnose se na seksualno nasilje u oružanim sukobima i povećanje sudjelovanja žena u mirovnim procesima i političkim institucijama. Unutar Ujedinjenih naroda, rezolucija je dovela do povećane pozornosti na rodno osviještenu politiku ili procjenu različitih učinaka politike na žene i muškarce. Glavne institucije koje provode rezoluciju su UN Women i Odjel za mirovne operacije, iako je u svom radu primjenjuju i mnoge druge institucije.<ref name=":3">{{cite web|url = https://undocs.org/S/2010/173 |title = Women and peace and security: Report of the Secretary-General|date = 6 April 2010|publisher = United Nations Security Council}}</ref> ==== Četiri stupa provedbe ==== Godine 2009. Rezolucija 1889 pozvala je glavnog tajnika UN-a da razvije skup indikatora za praćenje provedbe Rezolucije 1325. Indikatori se koriste za programe UN-a, ali su ih također usvojile države članice i nevladine organizacije. Razvijena indikatori predstavljaju četiri stupa prevencije, zaštite, sudjelovanja, te pomoći i oporavka.<ref name=":1" /> * '''Prevencija''' je usmjerena na prevenciju seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, kao i na rodnu svijesti u prevenciji sukoba i sustava ranog upozoravanja. To uključuje sprječavanje seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja od strane mirovnih snaga. * '''Zaštita''' uključuje poboljšanje sigurnosti žena i djevojčica, fizičkog i mentalnog zdravlja, ekonomske sigurnosti i opće dobrobiti. Fokusira se također na poboljšanje prava žena i djevojaka i njihove pravne zaštite. * '''Sudjelovanje''' se odnosi na promicanje sudjelovanja žena u mirovnim procesima, povećanje broja žena na svim razinama institucija odlučivanja i povećanje partnerstava s lokalnim ženskim organizacijama. Sudjelovanje također uključuje povećanje sudjelovanja žena na visokim položajima u UN-u na pozicijama posebnog izaslanika te u mirovnim misijama i operacijama. * '''Pomoć i oporavak''' trebali bi osigurati jednaku distribuciju pomoći ženama i djevojčicama i uključiti rodnu perspektivu u napore pomoći i oporavka. Specifični indikatori uključuju brojeve za praćenje koji se odnose na ishode, kao što je broj žena u mirovnim pregovorima, broj vojnih priručnika koji uključuju mjere o zaštiti žena ili broj istraženih slučajeva nasilja nad ženama. === Nacionalni akcijski planovi === Dvije godine nakon lansiranja Rezolucije 1325, Vijeće sigurnosti počelo je poticati razvoj Nacionalnih akcijskih planova (NAP) kao alata koji bi države članice mogle koristiti za detaljiziranje koraka koje će poduzeti kako bi ispunile ciljeve Rezolucije. Do rujna 2016. [https://web.archive.org/web/20170703215409/https://actionplans.inclusivesecurity.org/ 63 zemlje] su usvojile takve planove. NAP-ovi se bave političkim, društvenim i ljudskim sigurnosnim politikama i često zahtijevaju međuagencijsku koordinaciju. Mnogi NAP-ovi zemalja donatora imaju tendenciju da budu eksterno usmjereni, prikazujući i dokumentirajući svoje obveze u promicanju načela Rezolucije 1325 u žarišnim zemljama. Zemlje u razvoju i zemlje zahvaćene sukobima općenito koriste NAP za potporu internom sudjelovanju žena u politici i mirovnim procesima, kao i za navođenje internih obveza u zaštiti od seksualnog nasilja i nasilja na temelju spola. Trenutačno su Europa (27) i Afrika (19) regije s najvećim brojem nacionalnih akcijskih planova. Dok se broj zemalja NAP-a brzo povećao uoči 10. (2010.) i 15. (2015.) godišnjice Rezolucije 1325, samo je 32% država članica UN-a implementiralo NAP. Veliki je jaz postoji kod zemalja koje doprinose vojnim snagama (TCC) i zemalja koje doprinose policiji (PCC) u mirovnim misijama – prve četiri zemlje koje osiguravaju policiju, vojne stručnjake i trupe još uvijek nemaju nacionalne akcijske planove. Mnogi NAP-ovi zemalja donatora imaju tendenciju da budu usmjereni na van, sa nacrtom promicanja načela Rezolucije 1325 u žarišnim zemljama, ocrtaju unutarnje obveze zaštite od seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Trenutačno su Europa (27) i Afrika (19) regije s najvećim brojem nacionalnih akcijskih planova.<ref>{{Cite web|url=https://actionplans.inclusivesecurity.org/|title=- National Action Plan Resource Center|website=National Action Plan Resource Center|language=en-US|access-date=2016-09-06|archive-url=https://web.archive.org/web/20170703215409/https://actionplans.inclusivesecurity.org/|archive-date=3 July 2017|url-status=dead}}</ref> Dok se broj zemalja NAP-a brzo povećao uoči 10. (2010.) i 15. (2015.) godišnjice Rezolucije 1325, samo je 32% država članica UN-a implementiralo NAP. Veliki je jaz u zemljama koje daju trupe (TCC) i zemljama koje doprinose policiji (PCC) u mirovnim misijama – četiri najveće zemlje koje pružaju policiju, vojne stručnjake i trupe još nemaju nacionalne akcijske planove.<ref>{{Cite web|url=https://www.un.org/en/peacekeeping/resources/statistics/contributors.shtml|title=Troop and police contributors. United Nations Peacekeeping|website=www.un.org|access-date=2016-09-06}}</ref> == Utjecaj == Rezolucija 1325 koristi se diljem svijeta kao politički alat za provedbu rodno osjetljivih politika vezanih uz sukobe. Također se koristi kao organizacijski okvir za aktere izvan Ujedinjenih naroda, kao što su države, nevladine organizacije i istraživači, na način na koji nije korištena nijedna druga rezolucija Vijeća sigurnosti. Primjerice, to je jedina rezolucija čija se obljetnica obilježava izvješćima, konferencijama i posebnim sjednicama Vijeća sigurnosti, kao i jedina rezolucija čijoj su provedbi posvećenje nevladine organizacije..<ref name=":0">{{Cite journal|url = http://genderandsecurity.org/sites/default/files/felicity_hill_carol_cohn_and_cynthia_enloe_consortium_lecture_1-20-2004.pdf|title = U.N. Security Council Resolution 1325 Three Years On: Gender, Security and Organizational Change|last1 = Hill|first1 = Felicity|date = 20 January 2004|last2 = Cohn|first2 = Carol|last3 = Enloe|first3 = Cynthia|publisher = Consortium on Gender, Security, and Human Rights}}</ref> Od 2000. godine žene, mira i sigurnosti postali su važna tema u međunarodnoj politici, nedvojbeno potaknuta usvajanjem rezolucije i kasnijim zagovaranjem njezine provedbe, kao i povećanom pozornošću na seksualno nasilje u oružanim sukobima. Još jedna velika značajnost bila je Nobelova nagrada za mir 2011., dodijeljena [[Ellen Johnson-Sirleaf|Ellen Johnson Sirleaf]], [[Leymah Gbowee]] i [[Tawakkol Karman]] "''za njihovu nenasilnu borbu za sigurnost žena i za prava žena na puno sudjelovanje u radu izgradnje mira''".<ref>{{cite web|url = https://www.nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/2011/|title = Nobelprize.org}}</ref> Unutar UN-a, rezolucija je potaknula povećanu pozornost oko pitanje žena i sukoba. Prije Rezolucije 1325, Vijeće sigurnosti je rijetko razmatralo žene, osim povremenog usputnog spominjanja žena i djece kao ranjivih skupina u sukobu kojima je potrebna zaštita. Od svog donošenja, Vijeće sigurnosti donijelo je još šest rezolucija vezanih uz temu žena i oružanih sukoba. Nadalje, došlo je do značajne promjene u retorici, sa sve više UN-ovih agencija, predstavnika i država članica koje raspravljaju o tome kako nejednakost spolova utječe na mir i sigurnost. Međutim, sugerirano je da su te promjene ograničene, sa samo 33 od 225 rezolucija Vijeća sigurnosti donesenih u tri godine nakon donošenja Rezolucije 1325 u kojima se spominju riječi "rod" ili "žene".<ref name=":0" /> === Ishodi === Procjene Rezolucije 1325 uključuju godišnja izvješća glavnog tajnika u 2013. i 2014. i izvršenu desetogodišnju reviziju provedbe Rezolucije 1325 od strane Odjela za mirovne operacije promatrajući dvanaest mirovnih misija UN-a i rezultate u svim komponentama rezolucije.<ref name=":1">{{Cite journal|url = https://www.un.org/en/peacekeeping/documents/10year_impact_study_1325.pdf|title = Ten-year Impact Study on Implementation of UN Security Council Resolution 1325 (2000) on Women, Peace and Security in Peacekeeping: Final Report to the United Nations Department of Peacekeeping Operations, Department of Field Support|date = 2010|access-date = 16 December 2014|publisher = United Nations}}</ref> Zaključci uključuju: * Političko sudjelovanje žena imalo je uglavnom pozitivne rezultate, pri čemu su zemlje domaćini bilježile veće stope birača i političarki, kao i povećane zakonske odredbe koje podržavaju ravnopravnost spolova. * I dalje je bila niska razina žena u mirovnim pregovorima, pri čemu žene čine manje od 10% službeno uključenih u svim misijama. ** <span>Akademsko istraživanje pokazalo je da se žene značajno češće spominju u mirovnim procesima i sporazumima nakon Rezolucije 1325.</span><ref name="Bell 2010">{{Cite journal|title = Peace Agreements or Pieces of Paper? The Impact of UNSC Resolution 1325 on Peace Processes and Their Agreements|last1 = Bell|first1 = Christine|date = October 2010|journal = International and Comparative Law Quarterly|volume = 59|issue = 4|pages = 941–980|doi = 10.1017/S002058931000062X|last2 = O'Rourke|first2 = Catherine|url = https://www.pure.ed.ac.uk/ws/files/8145174/Peace_agreements.pdf|hdl = 20.500.11820/4a9922e7-e752-4a2c-a726-6821382cdbe7|s2cid = 145638872|hdl-access = free}}</ref> ** Većina mirovnih procesa uz podršku UN-a u razdoblju 2011. – 2013. održavala su redovite konzultacije sa ženskim organizacijama, a 2012. i 2013. svi timovi UN-a za podršku uključivali su žene.<ref name=":3" /> * Institucije sigurnosnog sektora zabilježile su ograničeni dobitak u ženskom uniformiranom osoblju, unatoč povećanju broja uniformiranih žena u mirovnim misijama. * Više misija mirovnih operacija ima savjetnike za rodna pitanja — od 2014. devet od šesnaest misija ima savjetnike za rodna pitanja.<ref name="Bell 2010"/> * Postoje različiti rezultati u gender mainstreamingu u DDR-u – neke su misije povećale broj demobiliziranih žena, ali ti su dobici bili neujednačeni u svim misijama i reintegracija je i dalje izazov. * Seksualno i rodno uvjetovano nasilje i dalje je široko rasprostranjeno i nekažnjeno za one koji ga počine, unatoč povećanju obuke i zakonodavstva. ** <span>Prijave o seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju od strane mirovnih snaga nastavljaju rasti, unatoč povećanju pozornosti na ovaj problem unutar UN-a.</span><ref name=":3" /> ** Nadalje, žene graditelji mira i aktivistice redovito su žrtve nasilja i nemaju zaštitu.<ref>{{cite web|url = http://peacewomen.org/peacewomen_and_the_un/un-implementation/secretariat/entity/46/department-of-peacekeeping-operations-dpko|title = Department of Peacekeeping Operations (DPKO)|date = 28 August 2014|website = Peacewomen|access-date = 7. svibnja 2022.|archive-date = 18. prosinca 2014.|archive-url = https://web.archive.org/web/20141218085121/http://peacewomen.org/peacewomen_and_the_un/un-implementation/secretariat/entity/46/department-of-peacekeeping-operations-dpko|url-status = dead}}</ref> * Misije su uložile veći napor kako bi zaštitile žene u okruženju izbjeglica i [[Interno raseljene osobe|interno raseljenih osoba]] kroz pojačane ophodnje i pratnju, ali sredstva za tu zaštitu bila su ograničena. == Izvori == {{izvori}} [[Kategorija:Ženska prava]] [[Kategorija:Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda| 1325]] [[Kategorija:Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 2000.| 1325]] fdshd8rvplre4uh9b5lqdz0jdp5pe9r 42471807 42471806 2025-06-16T10:31:37Z Zblace 147409 uklonjena kategorija [[:Kategorija:Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda|Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda]]; dodana kategorija [[:Kategorija:Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija|Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija]] pomoću gadgeta [[Wikipedia:HotCat|HotCat]] 42471807 wikitext text/x-wiki {{Rezolucija UN-a |number = 1325 |organ = SC |date = 31. listopada |year = 2000. |meeting = 4213 |code = S/RES/1325 |document = https://undocs.org/S/RES/1325(2000) |for = 15 |abstention = 0 |against = 0 |subject = Žene, mir i sigurnost |result = Usvojena |image = New York City detail 09.jpg |caption = Sjedište UN-a }} '''Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1325''' (S/RES/1325), o ženama, miru i sigurnosti, [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijeće sigurnosti UN-a]] usvojilo je jednoglasno 31. listopada [[2000.]] godine, nakon povlačenja rezolucija 1261 (1999), 1265 (1999), 1296 ( 2000.), i 1314 (2000.). Rezolucijom je priznat nerazmjeran i jedinstven utjecaj [[Rat|oružanog sukoba]] na [[Žena|žene]] i [[Djevojka|djevojke]]. Poziva na usvajanje rodne perspektive kako bi se uzele u obzir posebne potrebe žena i djevojaka tijekom sukoba, [[Povratnik|repatrijacije]] i preseljenja, rehabilitacije, reintegracije i obnove nakon sukoba. Rezolucija 1325 bila je prvi formalni i pravni dokument Vijeća sigurnosti koji je zahtijevao od strana u sukobu da spriječe kršenje prava [[Ženska prava|žena]], da podrže sudjelovanje žena u [[Mirovni sporazum|mirovnim pregovorima]] i u obnovi nakon sukoba te da zaštite žene i djevojke od ratnog seksualnog nasilja. To je također bila prva rezolucija [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda]] u kojoj se posebno spominje utjecaj sukoba na žene.<ref>{{cite web|url=http://www.peacewomen.org/SCR-1325 |date= 2014-12-18|title=Security Council Resolution 1325|work=[[PeaceWomen]]}}</ref> Rezolucija je od tada postala organizacijski okvir za agendu o ženama, [[Mir|miru]] i sigurnosti, koja se usredotočuje na unapređenje komponenti Rezolucije 1325. == Rezolucija == === Ključne komponente === Operativne stavke u Rezoluciji 1325 općenito pozivaju [[Države članice Ujedinjenih naroda|države članice]] da se pozabave potrebama žena i djevojaka u oružanim sukobima i podrže njihovo sudjelovanje u mirovnim pregovorima. Ključne komponente i preporuke rezolucije su: * '''Sprječavanje seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u oružanom sukobu:''' Rezolucija 1325 poziva sve strane u sukobu da poduzmu posebne mjere za zaštitu žena i djevojaka od nasilja u oružanom sukobu, posebno seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Također poziva države da ukinu nekažnjivost [[Zločin protiv čovječnosti|zločina protiv čovječnosti]], posebno seksualnog nasilja, i procesuiraju počinitelje. * '''Mirovni pregovori:''' Rezolucija poziva na uključivanje rodne perspektive u mirovne pregovore i povećanje sudjelovanja žena u mirovnim pregovorima, s posebnom pažnjom na potporu lokalnim ženskim mirovnim inicijativama. * '''Zaštita žena i djevojaka u izbjegličkim sredinama''' : Rezolucija poziva strane u sukobu da uzmu u obzir posebne potrebe žena kod djevojčica u projektiranju i upravljanju [[Zbjeg|izbjegličkim kampovima]] . * '''Razoružanje, demobilizacija i reintegracija (DDR):''' rezolucija također poziva na razmatranje spola u DDR-u, posebice različitih potreba muškaraca i žena bivših boraca. * '''Političko sudjelovanje žena :''' Rezolucija poziva države članice da povećaju sudjelovanje žena na svim razinama donošenja odluka u nacionalnim, regionalnim i međunarodnim institucijama. * Uključivanje rodne perspektive u '''mirovne operacije''', razmotranje rodne ravnopravnost u misijama Vijeća sigurnosti i konzultacije s međunarodnim i lokalnim ženskim organizacijama. * '''Osiguravanje obuke''' za UN i države članice o zaštiti, pravima i potrebama žena; rodnoj osjetljivost; te važnost uključivanja žena u mjere očuvanja i izgradnje mira. * '''Ravnoteža spolova u UN-u''': Povećati zastupljenost žena kao posebnih predstavnika i izaslanika, te u terenskim operacijama, osobito među vojnim promatračima, policijom, te osobljem za ljudska prava i humanitarno osoblje. * '''Izvještavanje''': Rezolucijom se traži da [[Glavni tajnik Ujedinjenih naroda|glavni tajnik UN-a]] provede studiju o utjecaju oružanog sukoba na žene i djevojke, ulozi žena u izgradnji mira, rodnoj dimenziji mirovnih procesa i rješavanja sukoba te o rodno osviještenoj politici UN-a mirovne misije. Također poziva glavnog tajnika da izvjesti o nalazima ovih studija Vijeću sigurnosti. == Povijest == Rezolucija je jednoglasno donesena u listopadu 2000. nakon opsežnog lobiranja od strane [http://www.womenpeacesecurity.org/ NVO Radne skupine za žene, mir i sigurnost (NGO WG''')'''] i Fonda Ujedinjenih naroda za razvoj za žene (UNIFEM; sadačiji[[UN Women|W]]<nowiki/>je sljedbenik [[UN Women|omen]] ). Netumbo Nandi-Ndaitwah, tadašnja ministrica za ženska pitanja u [[Namibija|Namibiji]], inicirala je rezoluciju kada je zemlja došla na red predsjedavanjem [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijećem sigurnosti]].<ref>{{Cite journal|url = http://www.msmagazine.com/june03/landsberg.asp|title = Resolution 1325 - Use It or Lose It|last = Landsberg|first = Michelle|date = 2003|journal = Ms. Magazine|access-date = 23 August 2014|archive-date = 22. prosinca 2017.|archive-url = https://web.archive.org/web/20171222051054/http://www.msmagazine.com/june03/landsberg.asp|url-status = dead}}</ref> Veleposlanik Anwarul Chowdhury, koji predstavlja [[Bangladeš]] u Vijeću, također je dao značajan doprinos koristeći ulogu Bangladeša kao predsjedavajućeg Vijećem kako bi skrenuo pozornost na doprinos žena miru i sigurnosti. Chowdhury je ostao glasan i aktivan zagovornik pune provedbe Rezolucije 1325.<ref>{{cite web|url = http://www.upf.org/resources/speeches-and-articles/3239-ak-chowdhury-women-essential-for-sustainable-peace|title = A.K. Chowdhury: Women Are Essential for Sustainable Peace|date = 31 October 2010|website = Universal Peace Federation|last = Chowdhury|first = Anwarul}}</ref> [http://www.womenpeacesecurity.org/ NVO Radna skupine za žene, mir i sigurnost] odigrala je ključnu ulogu u uspješnom lobiranju Vijeća da se održe otvorene sjednice o ženama, miru i sigurnosti, savjetujući se s članovima Vijeća o rezoluciji i dajući im primjenjive informacije.<ref name="Tryggestad2009">{{cite journal|last= Tryggestad|first= Torunn L.|date= 1 October 2009|title= Trick or treat? The UN and implementation of security Council resolution 1325 on women, peace, and security|url= http://www.thefreelibrary.com/Trick+or+treat%3F+The+UN+and+implementation+of+security+Council...-a0215069791|journal= Global Governance|volume= 15|issue= 4|pages= 539–557|doi= 10.1163/19426720-01504011|access-date= 7. svibnja 2022.|archive-date= 8. prosinca 2019.|archive-url= https://web.archive.org/web/20191208125626/http://www.thefreelibrary.com/Trick+or+treat%3F+The+UN+and+implementation+of+security+Council...-a0215069791|url-status= dead}}</ref> Pekinška platforma za akciju iz 1995. sadržavala je cijelo poglavlje usredotočeno na žene, mir i sigurnost. Tijekom 1990-ih, zajednica [[Nevladina udruga|nevladinih organizacija]] bila je sve zabrinutija zbog negativnih utjecaja rata na žene, posebno široko rasprostranjenog seksualnog nasilja viđenog u građanskim ratovima u [[Rat u Bosni i Hercegovini|Bosni i Hercegovini,]] zapadnoj Africi i Ruandi . Aktivisti su također bili uznemireni jer su se žene suočavale sa značajnim preprekama za ulazak u mirovne pregovore i negativnim utjecajima koje su žene doživjele nakon sukoba. Peta godišnjica Pekinške konferencije (Peking+5) pružila je ključni zamah u napretku o pitanjima žena, mira i sigurnosti u UN-u. Povijest i donošenje rezolucije značajni su po razini uključenosti nevladinih organizacija i [[Civilno društvo|civilnog društva]], koji su pomogli u izradi rezolucije. Dvodnevna rasprava o rezoluciji bila je i prvi put da je Vijeće posvetilo raspravu ženama.<ref name=":4">{{cite web|url = http://www.cynthiacockburn.org/BlogNATO1325.pdf|title = Snagged On The Contradiction: NATO, UNSC Resolution 1325, and Feminist Responses|date = 2011|access-date = 17 December 2014|last = Cockburn|first = Cynthia}}</ref> == Implementacija == === Ujedinjeni narodi === Dvije glavne komponente Rezolucije 1325 odnose se na seksualno nasilje u oružanim sukobima i povećanje sudjelovanja žena u mirovnim procesima i političkim institucijama. Unutar Ujedinjenih naroda, rezolucija je dovela do povećane pozornosti na rodno osviještenu politiku ili procjenu različitih učinaka politike na žene i muškarce. Glavne institucije koje provode rezoluciju su UN Women i Odjel za mirovne operacije, iako je u svom radu primjenjuju i mnoge druge institucije.<ref name=":3">{{cite web|url = https://undocs.org/S/2010/173 |title = Women and peace and security: Report of the Secretary-General|date = 6 April 2010|publisher = United Nations Security Council}}</ref> ==== Četiri stupa provedbe ==== Godine 2009. Rezolucija 1889 pozvala je glavnog tajnika UN-a da razvije skup indikatora za praćenje provedbe Rezolucije 1325. Indikatori se koriste za programe UN-a, ali su ih također usvojile države članice i nevladine organizacije. Razvijena indikatori predstavljaju četiri stupa prevencije, zaštite, sudjelovanja, te pomoći i oporavka.<ref name=":1" /> * '''Prevencija''' je usmjerena na prevenciju seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, kao i na rodnu svijesti u prevenciji sukoba i sustava ranog upozoravanja. To uključuje sprječavanje seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja od strane mirovnih snaga. * '''Zaštita''' uključuje poboljšanje sigurnosti žena i djevojčica, fizičkog i mentalnog zdravlja, ekonomske sigurnosti i opće dobrobiti. Fokusira se također na poboljšanje prava žena i djevojaka i njihove pravne zaštite. * '''Sudjelovanje''' se odnosi na promicanje sudjelovanja žena u mirovnim procesima, povećanje broja žena na svim razinama institucija odlučivanja i povećanje partnerstava s lokalnim ženskim organizacijama. Sudjelovanje također uključuje povećanje sudjelovanja žena na visokim položajima u UN-u na pozicijama posebnog izaslanika te u mirovnim misijama i operacijama. * '''Pomoć i oporavak''' trebali bi osigurati jednaku distribuciju pomoći ženama i djevojčicama i uključiti rodnu perspektivu u napore pomoći i oporavka. Specifični indikatori uključuju brojeve za praćenje koji se odnose na ishode, kao što je broj žena u mirovnim pregovorima, broj vojnih priručnika koji uključuju mjere o zaštiti žena ili broj istraženih slučajeva nasilja nad ženama. === Nacionalni akcijski planovi === Dvije godine nakon lansiranja Rezolucije 1325, Vijeće sigurnosti počelo je poticati razvoj Nacionalnih akcijskih planova (NAP) kao alata koji bi države članice mogle koristiti za detaljiziranje koraka koje će poduzeti kako bi ispunile ciljeve Rezolucije. Do rujna 2016. [https://web.archive.org/web/20170703215409/https://actionplans.inclusivesecurity.org/ 63 zemlje] su usvojile takve planove. NAP-ovi se bave političkim, društvenim i ljudskim sigurnosnim politikama i često zahtijevaju međuagencijsku koordinaciju. Mnogi NAP-ovi zemalja donatora imaju tendenciju da budu eksterno usmjereni, prikazujući i dokumentirajući svoje obveze u promicanju načela Rezolucije 1325 u žarišnim zemljama. Zemlje u razvoju i zemlje zahvaćene sukobima općenito koriste NAP za potporu internom sudjelovanju žena u politici i mirovnim procesima, kao i za navođenje internih obveza u zaštiti od seksualnog nasilja i nasilja na temelju spola. Trenutačno su Europa (27) i Afrika (19) regije s najvećim brojem nacionalnih akcijskih planova. Dok se broj zemalja NAP-a brzo povećao uoči 10. (2010.) i 15. (2015.) godišnjice Rezolucije 1325, samo je 32% država članica UN-a implementiralo NAP. Veliki je jaz postoji kod zemalja koje doprinose vojnim snagama (TCC) i zemalja koje doprinose policiji (PCC) u mirovnim misijama – prve četiri zemlje koje osiguravaju policiju, vojne stručnjake i trupe još uvijek nemaju nacionalne akcijske planove. Mnogi NAP-ovi zemalja donatora imaju tendenciju da budu usmjereni na van, sa nacrtom promicanja načela Rezolucije 1325 u žarišnim zemljama, ocrtaju unutarnje obveze zaštite od seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Trenutačno su Europa (27) i Afrika (19) regije s najvećim brojem nacionalnih akcijskih planova.<ref>{{Cite web|url=https://actionplans.inclusivesecurity.org/|title=- National Action Plan Resource Center|website=National Action Plan Resource Center|language=en-US|access-date=2016-09-06|archive-url=https://web.archive.org/web/20170703215409/https://actionplans.inclusivesecurity.org/|archive-date=3 July 2017|url-status=dead}}</ref> Dok se broj zemalja NAP-a brzo povećao uoči 10. (2010.) i 15. (2015.) godišnjice Rezolucije 1325, samo je 32% država članica UN-a implementiralo NAP. Veliki je jaz u zemljama koje daju trupe (TCC) i zemljama koje doprinose policiji (PCC) u mirovnim misijama – četiri najveće zemlje koje pružaju policiju, vojne stručnjake i trupe još nemaju nacionalne akcijske planove.<ref>{{Cite web|url=https://www.un.org/en/peacekeeping/resources/statistics/contributors.shtml|title=Troop and police contributors. United Nations Peacekeeping|website=www.un.org|access-date=2016-09-06}}</ref> == Utjecaj == Rezolucija 1325 koristi se diljem svijeta kao politički alat za provedbu rodno osjetljivih politika vezanih uz sukobe. Također se koristi kao organizacijski okvir za aktere izvan Ujedinjenih naroda, kao što su države, nevladine organizacije i istraživači, na način na koji nije korištena nijedna druga rezolucija Vijeća sigurnosti. Primjerice, to je jedina rezolucija čija se obljetnica obilježava izvješćima, konferencijama i posebnim sjednicama Vijeća sigurnosti, kao i jedina rezolucija čijoj su provedbi posvećenje nevladine organizacije..<ref name=":0">{{Cite journal|url = http://genderandsecurity.org/sites/default/files/felicity_hill_carol_cohn_and_cynthia_enloe_consortium_lecture_1-20-2004.pdf|title = U.N. Security Council Resolution 1325 Three Years On: Gender, Security and Organizational Change|last1 = Hill|first1 = Felicity|date = 20 January 2004|last2 = Cohn|first2 = Carol|last3 = Enloe|first3 = Cynthia|publisher = Consortium on Gender, Security, and Human Rights}}</ref> Od 2000. godine žene, mira i sigurnosti postali su važna tema u međunarodnoj politici, nedvojbeno potaknuta usvajanjem rezolucije i kasnijim zagovaranjem njezine provedbe, kao i povećanom pozornošću na seksualno nasilje u oružanim sukobima. Još jedna velika značajnost bila je Nobelova nagrada za mir 2011., dodijeljena [[Ellen Johnson-Sirleaf|Ellen Johnson Sirleaf]], [[Leymah Gbowee]] i [[Tawakkol Karman]] "''za njihovu nenasilnu borbu za sigurnost žena i za prava žena na puno sudjelovanje u radu izgradnje mira''".<ref>{{cite web|url = https://www.nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/2011/|title = Nobelprize.org}}</ref> Unutar UN-a, rezolucija je potaknula povećanu pozornost oko pitanje žena i sukoba. Prije Rezolucije 1325, Vijeće sigurnosti je rijetko razmatralo žene, osim povremenog usputnog spominjanja žena i djece kao ranjivih skupina u sukobu kojima je potrebna zaštita. Od svog donošenja, Vijeće sigurnosti donijelo je još šest rezolucija vezanih uz temu žena i oružanih sukoba. Nadalje, došlo je do značajne promjene u retorici, sa sve više UN-ovih agencija, predstavnika i država članica koje raspravljaju o tome kako nejednakost spolova utječe na mir i sigurnost. Međutim, sugerirano je da su te promjene ograničene, sa samo 33 od 225 rezolucija Vijeća sigurnosti donesenih u tri godine nakon donošenja Rezolucije 1325 u kojima se spominju riječi "rod" ili "žene".<ref name=":0" /> === Ishodi === Procjene Rezolucije 1325 uključuju godišnja izvješća glavnog tajnika u 2013. i 2014. i izvršenu desetogodišnju reviziju provedbe Rezolucije 1325 od strane Odjela za mirovne operacije promatrajući dvanaest mirovnih misija UN-a i rezultate u svim komponentama rezolucije.<ref name=":1">{{Cite journal|url = https://www.un.org/en/peacekeeping/documents/10year_impact_study_1325.pdf|title = Ten-year Impact Study on Implementation of UN Security Council Resolution 1325 (2000) on Women, Peace and Security in Peacekeeping: Final Report to the United Nations Department of Peacekeeping Operations, Department of Field Support|date = 2010|access-date = 16 December 2014|publisher = United Nations}}</ref> Zaključci uključuju: * Političko sudjelovanje žena imalo je uglavnom pozitivne rezultate, pri čemu su zemlje domaćini bilježile veće stope birača i političarki, kao i povećane zakonske odredbe koje podržavaju ravnopravnost spolova. * I dalje je bila niska razina žena u mirovnim pregovorima, pri čemu žene čine manje od 10% službeno uključenih u svim misijama. ** <span>Akademsko istraživanje pokazalo je da se žene značajno češće spominju u mirovnim procesima i sporazumima nakon Rezolucije 1325.</span><ref name="Bell 2010">{{Cite journal|title = Peace Agreements or Pieces of Paper? The Impact of UNSC Resolution 1325 on Peace Processes and Their Agreements|last1 = Bell|first1 = Christine|date = October 2010|journal = International and Comparative Law Quarterly|volume = 59|issue = 4|pages = 941–980|doi = 10.1017/S002058931000062X|last2 = O'Rourke|first2 = Catherine|url = https://www.pure.ed.ac.uk/ws/files/8145174/Peace_agreements.pdf|hdl = 20.500.11820/4a9922e7-e752-4a2c-a726-6821382cdbe7|s2cid = 145638872|hdl-access = free}}</ref> ** Većina mirovnih procesa uz podršku UN-a u razdoblju 2011. – 2013. održavala su redovite konzultacije sa ženskim organizacijama, a 2012. i 2013. svi timovi UN-a za podršku uključivali su žene.<ref name=":3" /> * Institucije sigurnosnog sektora zabilježile su ograničeni dobitak u ženskom uniformiranom osoblju, unatoč povećanju broja uniformiranih žena u mirovnim misijama. * Više misija mirovnih operacija ima savjetnike za rodna pitanja — od 2014. devet od šesnaest misija ima savjetnike za rodna pitanja.<ref name="Bell 2010"/> * Postoje različiti rezultati u gender mainstreamingu u DDR-u – neke su misije povećale broj demobiliziranih žena, ali ti su dobici bili neujednačeni u svim misijama i reintegracija je i dalje izazov. * Seksualno i rodno uvjetovano nasilje i dalje je široko rasprostranjeno i nekažnjeno za one koji ga počine, unatoč povećanju obuke i zakonodavstva. ** <span>Prijave o seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju od strane mirovnih snaga nastavljaju rasti, unatoč povećanju pozornosti na ovaj problem unutar UN-a.</span><ref name=":3" /> ** Nadalje, žene graditelji mira i aktivistice redovito su žrtve nasilja i nemaju zaštitu.<ref>{{cite web|url = http://peacewomen.org/peacewomen_and_the_un/un-implementation/secretariat/entity/46/department-of-peacekeeping-operations-dpko|title = Department of Peacekeeping Operations (DPKO)|date = 28 August 2014|website = Peacewomen|access-date = 7. svibnja 2022.|archive-date = 18. prosinca 2014.|archive-url = https://web.archive.org/web/20141218085121/http://peacewomen.org/peacewomen_and_the_un/un-implementation/secretariat/entity/46/department-of-peacekeeping-operations-dpko|url-status = dead}}</ref> * Misije su uložile veći napor kako bi zaštitile žene u okruženju izbjeglica i [[Interno raseljene osobe|interno raseljenih osoba]] kroz pojačane ophodnje i pratnju, ali sredstva za tu zaštitu bila su ograničena. == Izvori == {{izvori}} [[Kategorija:Ženska prava]] [[Kategorija:Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija| 1325]] [[Kategorija:Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 2000.| 1325]] k7jpbh8wktzdd9xy5gkru23w2lceb4c 42471808 42471807 2025-06-16T10:33:15Z Zblace 147409 srediti lokalni infobox 42471808 wikitext text/x-wiki <!-- {{Rezolucija UN-a |number = 1325 |organ = SC |date = 31. listopada |year = 2000. |meeting = 4213 |code = S/RES/1325 |document = https://undocs.org/S/RES/1325(2000) |for = 15 |abstention = 0 |against = 0 |subject = Žene, mir i sigurnost |result = Usvojena |image = New York City detail 09.jpg |caption = Sjedište UN-a }} --> '''Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1325''' (S/RES/1325), o ženama, miru i sigurnosti, [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijeće sigurnosti UN-a]] usvojilo je jednoglasno 31. listopada [[2000.]] godine, nakon povlačenja rezolucija 1261 (1999), 1265 (1999), 1296 ( 2000.), i 1314 (2000.). Rezolucijom je priznat nerazmjeran i jedinstven utjecaj [[Rat|oružanog sukoba]] na [[Žena|žene]] i [[Djevojka|djevojke]]. Poziva na usvajanje rodne perspektive kako bi se uzele u obzir posebne potrebe žena i djevojaka tijekom sukoba, [[Povratnik|repatrijacije]] i preseljenja, rehabilitacije, reintegracije i obnove nakon sukoba. Rezolucija 1325 bila je prvi formalni i pravni dokument Vijeća sigurnosti koji je zahtijevao od strana u sukobu da spriječe kršenje prava [[Ženska prava|žena]], da podrže sudjelovanje žena u [[Mirovni sporazum|mirovnim pregovorima]] i u obnovi nakon sukoba te da zaštite žene i djevojke od ratnog seksualnog nasilja. To je također bila prva rezolucija [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda]] u kojoj se posebno spominje utjecaj sukoba na žene.<ref>{{cite web|url=http://www.peacewomen.org/SCR-1325 |date= 2014-12-18|title=Security Council Resolution 1325|work=[[PeaceWomen]]}}</ref> Rezolucija je od tada postala organizacijski okvir za agendu o ženama, [[Mir|miru]] i sigurnosti, koja se usredotočuje na unapređenje komponenti Rezolucije 1325. == Rezolucija == === Ključne komponente === Operativne stavke u Rezoluciji 1325 općenito pozivaju [[Države članice Ujedinjenih naroda|države članice]] da se pozabave potrebama žena i djevojaka u oružanim sukobima i podrže njihovo sudjelovanje u mirovnim pregovorima. Ključne komponente i preporuke rezolucije su: * '''Sprječavanje seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u oružanom sukobu:''' Rezolucija 1325 poziva sve strane u sukobu da poduzmu posebne mjere za zaštitu žena i djevojaka od nasilja u oružanom sukobu, posebno seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Također poziva države da ukinu nekažnjivost [[Zločin protiv čovječnosti|zločina protiv čovječnosti]], posebno seksualnog nasilja, i procesuiraju počinitelje. * '''Mirovni pregovori:''' Rezolucija poziva na uključivanje rodne perspektive u mirovne pregovore i povećanje sudjelovanja žena u mirovnim pregovorima, s posebnom pažnjom na potporu lokalnim ženskim mirovnim inicijativama. * '''Zaštita žena i djevojaka u izbjegličkim sredinama''' : Rezolucija poziva strane u sukobu da uzmu u obzir posebne potrebe žena kod djevojčica u projektiranju i upravljanju [[Zbjeg|izbjegličkim kampovima]] . * '''Razoružanje, demobilizacija i reintegracija (DDR):''' rezolucija također poziva na razmatranje spola u DDR-u, posebice različitih potreba muškaraca i žena bivših boraca. * '''Političko sudjelovanje žena :''' Rezolucija poziva države članice da povećaju sudjelovanje žena na svim razinama donošenja odluka u nacionalnim, regionalnim i međunarodnim institucijama. * Uključivanje rodne perspektive u '''mirovne operacije''', razmotranje rodne ravnopravnost u misijama Vijeća sigurnosti i konzultacije s međunarodnim i lokalnim ženskim organizacijama. * '''Osiguravanje obuke''' za UN i države članice o zaštiti, pravima i potrebama žena; rodnoj osjetljivost; te važnost uključivanja žena u mjere očuvanja i izgradnje mira. * '''Ravnoteža spolova u UN-u''': Povećati zastupljenost žena kao posebnih predstavnika i izaslanika, te u terenskim operacijama, osobito među vojnim promatračima, policijom, te osobljem za ljudska prava i humanitarno osoblje. * '''Izvještavanje''': Rezolucijom se traži da [[Glavni tajnik Ujedinjenih naroda|glavni tajnik UN-a]] provede studiju o utjecaju oružanog sukoba na žene i djevojke, ulozi žena u izgradnji mira, rodnoj dimenziji mirovnih procesa i rješavanja sukoba te o rodno osviještenoj politici UN-a mirovne misije. Također poziva glavnog tajnika da izvjesti o nalazima ovih studija Vijeću sigurnosti. == Povijest == Rezolucija je jednoglasno donesena u listopadu 2000. nakon opsežnog lobiranja od strane [http://www.womenpeacesecurity.org/ NVO Radne skupine za žene, mir i sigurnost (NGO WG''')'''] i Fonda Ujedinjenih naroda za razvoj za žene (UNIFEM; sadačiji[[UN Women|W]]<nowiki/>je sljedbenik [[UN Women|omen]] ). Netumbo Nandi-Ndaitwah, tadašnja ministrica za ženska pitanja u [[Namibija|Namibiji]], inicirala je rezoluciju kada je zemlja došla na red predsjedavanjem [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijećem sigurnosti]].<ref>{{Cite journal|url = http://www.msmagazine.com/june03/landsberg.asp|title = Resolution 1325 - Use It or Lose It|last = Landsberg|first = Michelle|date = 2003|journal = Ms. Magazine|access-date = 23 August 2014|archive-date = 22. prosinca 2017.|archive-url = https://web.archive.org/web/20171222051054/http://www.msmagazine.com/june03/landsberg.asp|url-status = dead}}</ref> Veleposlanik Anwarul Chowdhury, koji predstavlja [[Bangladeš]] u Vijeću, također je dao značajan doprinos koristeći ulogu Bangladeša kao predsjedavajućeg Vijećem kako bi skrenuo pozornost na doprinos žena miru i sigurnosti. Chowdhury je ostao glasan i aktivan zagovornik pune provedbe Rezolucije 1325.<ref>{{cite web|url = http://www.upf.org/resources/speeches-and-articles/3239-ak-chowdhury-women-essential-for-sustainable-peace|title = A.K. Chowdhury: Women Are Essential for Sustainable Peace|date = 31 October 2010|website = Universal Peace Federation|last = Chowdhury|first = Anwarul}}</ref> [http://www.womenpeacesecurity.org/ NVO Radna skupine za žene, mir i sigurnost] odigrala je ključnu ulogu u uspješnom lobiranju Vijeća da se održe otvorene sjednice o ženama, miru i sigurnosti, savjetujući se s članovima Vijeća o rezoluciji i dajući im primjenjive informacije.<ref name="Tryggestad2009">{{cite journal|last= Tryggestad|first= Torunn L.|date= 1 October 2009|title= Trick or treat? The UN and implementation of security Council resolution 1325 on women, peace, and security|url= http://www.thefreelibrary.com/Trick+or+treat%3F+The+UN+and+implementation+of+security+Council...-a0215069791|journal= Global Governance|volume= 15|issue= 4|pages= 539–557|doi= 10.1163/19426720-01504011|access-date= 7. svibnja 2022.|archive-date= 8. prosinca 2019.|archive-url= https://web.archive.org/web/20191208125626/http://www.thefreelibrary.com/Trick+or+treat%3F+The+UN+and+implementation+of+security+Council...-a0215069791|url-status= dead}}</ref> Pekinška platforma za akciju iz 1995. sadržavala je cijelo poglavlje usredotočeno na žene, mir i sigurnost. Tijekom 1990-ih, zajednica [[Nevladina udruga|nevladinih organizacija]] bila je sve zabrinutija zbog negativnih utjecaja rata na žene, posebno široko rasprostranjenog seksualnog nasilja viđenog u građanskim ratovima u [[Rat u Bosni i Hercegovini|Bosni i Hercegovini,]] zapadnoj Africi i Ruandi . Aktivisti su također bili uznemireni jer su se žene suočavale sa značajnim preprekama za ulazak u mirovne pregovore i negativnim utjecajima koje su žene doživjele nakon sukoba. Peta godišnjica Pekinške konferencije (Peking+5) pružila je ključni zamah u napretku o pitanjima žena, mira i sigurnosti u UN-u. Povijest i donošenje rezolucije značajni su po razini uključenosti nevladinih organizacija i [[Civilno društvo|civilnog društva]], koji su pomogli u izradi rezolucije. Dvodnevna rasprava o rezoluciji bila je i prvi put da je Vijeće posvetilo raspravu ženama.<ref name=":4">{{cite web|url = http://www.cynthiacockburn.org/BlogNATO1325.pdf|title = Snagged On The Contradiction: NATO, UNSC Resolution 1325, and Feminist Responses|date = 2011|access-date = 17 December 2014|last = Cockburn|first = Cynthia}}</ref> == Implementacija == === Ujedinjeni narodi === Dvije glavne komponente Rezolucije 1325 odnose se na seksualno nasilje u oružanim sukobima i povećanje sudjelovanja žena u mirovnim procesima i političkim institucijama. Unutar Ujedinjenih naroda, rezolucija je dovela do povećane pozornosti na rodno osviještenu politiku ili procjenu različitih učinaka politike na žene i muškarce. Glavne institucije koje provode rezoluciju su UN Women i Odjel za mirovne operacije, iako je u svom radu primjenjuju i mnoge druge institucije.<ref name=":3">{{cite web|url = https://undocs.org/S/2010/173 |title = Women and peace and security: Report of the Secretary-General|date = 6 April 2010|publisher = United Nations Security Council}}</ref> ==== Četiri stupa provedbe ==== Godine 2009. Rezolucija 1889 pozvala je glavnog tajnika UN-a da razvije skup indikatora za praćenje provedbe Rezolucije 1325. Indikatori se koriste za programe UN-a, ali su ih također usvojile države članice i nevladine organizacije. Razvijena indikatori predstavljaju četiri stupa prevencije, zaštite, sudjelovanja, te pomoći i oporavka.<ref name=":1" /> * '''Prevencija''' je usmjerena na prevenciju seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, kao i na rodnu svijesti u prevenciji sukoba i sustava ranog upozoravanja. To uključuje sprječavanje seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja od strane mirovnih snaga. * '''Zaštita''' uključuje poboljšanje sigurnosti žena i djevojčica, fizičkog i mentalnog zdravlja, ekonomske sigurnosti i opće dobrobiti. Fokusira se također na poboljšanje prava žena i djevojaka i njihove pravne zaštite. * '''Sudjelovanje''' se odnosi na promicanje sudjelovanja žena u mirovnim procesima, povećanje broja žena na svim razinama institucija odlučivanja i povećanje partnerstava s lokalnim ženskim organizacijama. Sudjelovanje također uključuje povećanje sudjelovanja žena na visokim položajima u UN-u na pozicijama posebnog izaslanika te u mirovnim misijama i operacijama. * '''Pomoć i oporavak''' trebali bi osigurati jednaku distribuciju pomoći ženama i djevojčicama i uključiti rodnu perspektivu u napore pomoći i oporavka. Specifični indikatori uključuju brojeve za praćenje koji se odnose na ishode, kao što je broj žena u mirovnim pregovorima, broj vojnih priručnika koji uključuju mjere o zaštiti žena ili broj istraženih slučajeva nasilja nad ženama. === Nacionalni akcijski planovi === Dvije godine nakon lansiranja Rezolucije 1325, Vijeće sigurnosti počelo je poticati razvoj Nacionalnih akcijskih planova (NAP) kao alata koji bi države članice mogle koristiti za detaljiziranje koraka koje će poduzeti kako bi ispunile ciljeve Rezolucije. Do rujna 2016. [https://web.archive.org/web/20170703215409/https://actionplans.inclusivesecurity.org/ 63 zemlje] su usvojile takve planove. NAP-ovi se bave političkim, društvenim i ljudskim sigurnosnim politikama i često zahtijevaju međuagencijsku koordinaciju. Mnogi NAP-ovi zemalja donatora imaju tendenciju da budu eksterno usmjereni, prikazujući i dokumentirajući svoje obveze u promicanju načela Rezolucije 1325 u žarišnim zemljama. Zemlje u razvoju i zemlje zahvaćene sukobima općenito koriste NAP za potporu internom sudjelovanju žena u politici i mirovnim procesima, kao i za navođenje internih obveza u zaštiti od seksualnog nasilja i nasilja na temelju spola. Trenutačno su Europa (27) i Afrika (19) regije s najvećim brojem nacionalnih akcijskih planova. Dok se broj zemalja NAP-a brzo povećao uoči 10. (2010.) i 15. (2015.) godišnjice Rezolucije 1325, samo je 32% država članica UN-a implementiralo NAP. Veliki je jaz postoji kod zemalja koje doprinose vojnim snagama (TCC) i zemalja koje doprinose policiji (PCC) u mirovnim misijama – prve četiri zemlje koje osiguravaju policiju, vojne stručnjake i trupe još uvijek nemaju nacionalne akcijske planove. Mnogi NAP-ovi zemalja donatora imaju tendenciju da budu usmjereni na van, sa nacrtom promicanja načela Rezolucije 1325 u žarišnim zemljama, ocrtaju unutarnje obveze zaštite od seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Trenutačno su Europa (27) i Afrika (19) regije s najvećim brojem nacionalnih akcijskih planova.<ref>{{Cite web|url=https://actionplans.inclusivesecurity.org/|title=- National Action Plan Resource Center|website=National Action Plan Resource Center|language=en-US|access-date=2016-09-06|archive-url=https://web.archive.org/web/20170703215409/https://actionplans.inclusivesecurity.org/|archive-date=3 July 2017|url-status=dead}}</ref> Dok se broj zemalja NAP-a brzo povećao uoči 10. (2010.) i 15. (2015.) godišnjice Rezolucije 1325, samo je 32% država članica UN-a implementiralo NAP. Veliki je jaz u zemljama koje daju trupe (TCC) i zemljama koje doprinose policiji (PCC) u mirovnim misijama – četiri najveće zemlje koje pružaju policiju, vojne stručnjake i trupe još nemaju nacionalne akcijske planove.<ref>{{Cite web|url=https://www.un.org/en/peacekeeping/resources/statistics/contributors.shtml|title=Troop and police contributors. United Nations Peacekeeping|website=www.un.org|access-date=2016-09-06}}</ref> == Utjecaj == Rezolucija 1325 koristi se diljem svijeta kao politički alat za provedbu rodno osjetljivih politika vezanih uz sukobe. Također se koristi kao organizacijski okvir za aktere izvan Ujedinjenih naroda, kao što su države, nevladine organizacije i istraživači, na način na koji nije korištena nijedna druga rezolucija Vijeća sigurnosti. Primjerice, to je jedina rezolucija čija se obljetnica obilježava izvješćima, konferencijama i posebnim sjednicama Vijeća sigurnosti, kao i jedina rezolucija čijoj su provedbi posvećenje nevladine organizacije..<ref name=":0">{{Cite journal|url = http://genderandsecurity.org/sites/default/files/felicity_hill_carol_cohn_and_cynthia_enloe_consortium_lecture_1-20-2004.pdf|title = U.N. Security Council Resolution 1325 Three Years On: Gender, Security and Organizational Change|last1 = Hill|first1 = Felicity|date = 20 January 2004|last2 = Cohn|first2 = Carol|last3 = Enloe|first3 = Cynthia|publisher = Consortium on Gender, Security, and Human Rights}}</ref> Od 2000. godine žene, mira i sigurnosti postali su važna tema u međunarodnoj politici, nedvojbeno potaknuta usvajanjem rezolucije i kasnijim zagovaranjem njezine provedbe, kao i povećanom pozornošću na seksualno nasilje u oružanim sukobima. Još jedna velika značajnost bila je Nobelova nagrada za mir 2011., dodijeljena [[Ellen Johnson-Sirleaf|Ellen Johnson Sirleaf]], [[Leymah Gbowee]] i [[Tawakkol Karman]] "''za njihovu nenasilnu borbu za sigurnost žena i za prava žena na puno sudjelovanje u radu izgradnje mira''".<ref>{{cite web|url = https://www.nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/2011/|title = Nobelprize.org}}</ref> Unutar UN-a, rezolucija je potaknula povećanu pozornost oko pitanje žena i sukoba. Prije Rezolucije 1325, Vijeće sigurnosti je rijetko razmatralo žene, osim povremenog usputnog spominjanja žena i djece kao ranjivih skupina u sukobu kojima je potrebna zaštita. Od svog donošenja, Vijeće sigurnosti donijelo je još šest rezolucija vezanih uz temu žena i oružanih sukoba. Nadalje, došlo je do značajne promjene u retorici, sa sve više UN-ovih agencija, predstavnika i država članica koje raspravljaju o tome kako nejednakost spolova utječe na mir i sigurnost. Međutim, sugerirano je da su te promjene ograničene, sa samo 33 od 225 rezolucija Vijeća sigurnosti donesenih u tri godine nakon donošenja Rezolucije 1325 u kojima se spominju riječi "rod" ili "žene".<ref name=":0" /> === Ishodi === Procjene Rezolucije 1325 uključuju godišnja izvješća glavnog tajnika u 2013. i 2014. i izvršenu desetogodišnju reviziju provedbe Rezolucije 1325 od strane Odjela za mirovne operacije promatrajući dvanaest mirovnih misija UN-a i rezultate u svim komponentama rezolucije.<ref name=":1">{{Cite journal|url = https://www.un.org/en/peacekeeping/documents/10year_impact_study_1325.pdf|title = Ten-year Impact Study on Implementation of UN Security Council Resolution 1325 (2000) on Women, Peace and Security in Peacekeeping: Final Report to the United Nations Department of Peacekeeping Operations, Department of Field Support|date = 2010|access-date = 16 December 2014|publisher = United Nations}}</ref> Zaključci uključuju: * Političko sudjelovanje žena imalo je uglavnom pozitivne rezultate, pri čemu su zemlje domaćini bilježile veće stope birača i političarki, kao i povećane zakonske odredbe koje podržavaju ravnopravnost spolova. * I dalje je bila niska razina žena u mirovnim pregovorima, pri čemu žene čine manje od 10% službeno uključenih u svim misijama. ** <span>Akademsko istraživanje pokazalo je da se žene značajno češće spominju u mirovnim procesima i sporazumima nakon Rezolucije 1325.</span><ref name="Bell 2010">{{Cite journal|title = Peace Agreements or Pieces of Paper? The Impact of UNSC Resolution 1325 on Peace Processes and Their Agreements|last1 = Bell|first1 = Christine|date = October 2010|journal = International and Comparative Law Quarterly|volume = 59|issue = 4|pages = 941–980|doi = 10.1017/S002058931000062X|last2 = O'Rourke|first2 = Catherine|url = https://www.pure.ed.ac.uk/ws/files/8145174/Peace_agreements.pdf|hdl = 20.500.11820/4a9922e7-e752-4a2c-a726-6821382cdbe7|s2cid = 145638872|hdl-access = free}}</ref> ** Većina mirovnih procesa uz podršku UN-a u razdoblju 2011. – 2013. održavala su redovite konzultacije sa ženskim organizacijama, a 2012. i 2013. svi timovi UN-a za podršku uključivali su žene.<ref name=":3" /> * Institucije sigurnosnog sektora zabilježile su ograničeni dobitak u ženskom uniformiranom osoblju, unatoč povećanju broja uniformiranih žena u mirovnim misijama. * Više misija mirovnih operacija ima savjetnike za rodna pitanja — od 2014. devet od šesnaest misija ima savjetnike za rodna pitanja.<ref name="Bell 2010"/> * Postoje različiti rezultati u gender mainstreamingu u DDR-u – neke su misije povećale broj demobiliziranih žena, ali ti su dobici bili neujednačeni u svim misijama i reintegracija je i dalje izazov. * Seksualno i rodno uvjetovano nasilje i dalje je široko rasprostranjeno i nekažnjeno za one koji ga počine, unatoč povećanju obuke i zakonodavstva. ** <span>Prijave o seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju od strane mirovnih snaga nastavljaju rasti, unatoč povećanju pozornosti na ovaj problem unutar UN-a.</span><ref name=":3" /> ** Nadalje, žene graditelji mira i aktivistice redovito su žrtve nasilja i nemaju zaštitu.<ref>{{cite web|url = http://peacewomen.org/peacewomen_and_the_un/un-implementation/secretariat/entity/46/department-of-peacekeeping-operations-dpko|title = Department of Peacekeeping Operations (DPKO)|date = 28 August 2014|website = Peacewomen|access-date = 7. svibnja 2022.|archive-date = 18. prosinca 2014.|archive-url = https://web.archive.org/web/20141218085121/http://peacewomen.org/peacewomen_and_the_un/un-implementation/secretariat/entity/46/department-of-peacekeeping-operations-dpko|url-status = dead}}</ref> * Misije su uložile veći napor kako bi zaštitile žene u okruženju izbjeglica i [[Interno raseljene osobe|interno raseljenih osoba]] kroz pojačane ophodnje i pratnju, ali sredstva za tu zaštitu bila su ograničena. == Izvori == {{izvori}} [[Kategorija:Ženska prava]] [[Kategorija:Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija| 1325]] [[Kategorija:Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 2000.| 1325]] pg561rnpks6s6lbyp3u1m3mhf07st2s 42471812 42471808 2025-06-16T11:14:54Z Edgar Allan Poe 29250 Edgar Allan Poe premješta stranicu [[Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1325]] na [[Rezolucija 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija]] 42471808 wikitext text/x-wiki <!-- {{Rezolucija UN-a |number = 1325 |organ = SC |date = 31. listopada |year = 2000. |meeting = 4213 |code = S/RES/1325 |document = https://undocs.org/S/RES/1325(2000) |for = 15 |abstention = 0 |against = 0 |subject = Žene, mir i sigurnost |result = Usvojena |image = New York City detail 09.jpg |caption = Sjedište UN-a }} --> '''Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1325''' (S/RES/1325), o ženama, miru i sigurnosti, [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijeće sigurnosti UN-a]] usvojilo je jednoglasno 31. listopada [[2000.]] godine, nakon povlačenja rezolucija 1261 (1999), 1265 (1999), 1296 ( 2000.), i 1314 (2000.). Rezolucijom je priznat nerazmjeran i jedinstven utjecaj [[Rat|oružanog sukoba]] na [[Žena|žene]] i [[Djevojka|djevojke]]. Poziva na usvajanje rodne perspektive kako bi se uzele u obzir posebne potrebe žena i djevojaka tijekom sukoba, [[Povratnik|repatrijacije]] i preseljenja, rehabilitacije, reintegracije i obnove nakon sukoba. Rezolucija 1325 bila je prvi formalni i pravni dokument Vijeća sigurnosti koji je zahtijevao od strana u sukobu da spriječe kršenje prava [[Ženska prava|žena]], da podrže sudjelovanje žena u [[Mirovni sporazum|mirovnim pregovorima]] i u obnovi nakon sukoba te da zaštite žene i djevojke od ratnog seksualnog nasilja. To je također bila prva rezolucija [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda]] u kojoj se posebno spominje utjecaj sukoba na žene.<ref>{{cite web|url=http://www.peacewomen.org/SCR-1325 |date= 2014-12-18|title=Security Council Resolution 1325|work=[[PeaceWomen]]}}</ref> Rezolucija je od tada postala organizacijski okvir za agendu o ženama, [[Mir|miru]] i sigurnosti, koja se usredotočuje na unapređenje komponenti Rezolucije 1325. == Rezolucija == === Ključne komponente === Operativne stavke u Rezoluciji 1325 općenito pozivaju [[Države članice Ujedinjenih naroda|države članice]] da se pozabave potrebama žena i djevojaka u oružanim sukobima i podrže njihovo sudjelovanje u mirovnim pregovorima. Ključne komponente i preporuke rezolucije su: * '''Sprječavanje seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja u oružanom sukobu:''' Rezolucija 1325 poziva sve strane u sukobu da poduzmu posebne mjere za zaštitu žena i djevojaka od nasilja u oružanom sukobu, posebno seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Također poziva države da ukinu nekažnjivost [[Zločin protiv čovječnosti|zločina protiv čovječnosti]], posebno seksualnog nasilja, i procesuiraju počinitelje. * '''Mirovni pregovori:''' Rezolucija poziva na uključivanje rodne perspektive u mirovne pregovore i povećanje sudjelovanja žena u mirovnim pregovorima, s posebnom pažnjom na potporu lokalnim ženskim mirovnim inicijativama. * '''Zaštita žena i djevojaka u izbjegličkim sredinama''' : Rezolucija poziva strane u sukobu da uzmu u obzir posebne potrebe žena kod djevojčica u projektiranju i upravljanju [[Zbjeg|izbjegličkim kampovima]] . * '''Razoružanje, demobilizacija i reintegracija (DDR):''' rezolucija također poziva na razmatranje spola u DDR-u, posebice različitih potreba muškaraca i žena bivših boraca. * '''Političko sudjelovanje žena :''' Rezolucija poziva države članice da povećaju sudjelovanje žena na svim razinama donošenja odluka u nacionalnim, regionalnim i međunarodnim institucijama. * Uključivanje rodne perspektive u '''mirovne operacije''', razmotranje rodne ravnopravnost u misijama Vijeća sigurnosti i konzultacije s međunarodnim i lokalnim ženskim organizacijama. * '''Osiguravanje obuke''' za UN i države članice o zaštiti, pravima i potrebama žena; rodnoj osjetljivost; te važnost uključivanja žena u mjere očuvanja i izgradnje mira. * '''Ravnoteža spolova u UN-u''': Povećati zastupljenost žena kao posebnih predstavnika i izaslanika, te u terenskim operacijama, osobito među vojnim promatračima, policijom, te osobljem za ljudska prava i humanitarno osoblje. * '''Izvještavanje''': Rezolucijom se traži da [[Glavni tajnik Ujedinjenih naroda|glavni tajnik UN-a]] provede studiju o utjecaju oružanog sukoba na žene i djevojke, ulozi žena u izgradnji mira, rodnoj dimenziji mirovnih procesa i rješavanja sukoba te o rodno osviještenoj politici UN-a mirovne misije. Također poziva glavnog tajnika da izvjesti o nalazima ovih studija Vijeću sigurnosti. == Povijest == Rezolucija je jednoglasno donesena u listopadu 2000. nakon opsežnog lobiranja od strane [http://www.womenpeacesecurity.org/ NVO Radne skupine za žene, mir i sigurnost (NGO WG''')'''] i Fonda Ujedinjenih naroda za razvoj za žene (UNIFEM; sadačiji[[UN Women|W]]<nowiki/>je sljedbenik [[UN Women|omen]] ). Netumbo Nandi-Ndaitwah, tadašnja ministrica za ženska pitanja u [[Namibija|Namibiji]], inicirala je rezoluciju kada je zemlja došla na red predsjedavanjem [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda|Vijećem sigurnosti]].<ref>{{Cite journal|url = http://www.msmagazine.com/june03/landsberg.asp|title = Resolution 1325 - Use It or Lose It|last = Landsberg|first = Michelle|date = 2003|journal = Ms. Magazine|access-date = 23 August 2014|archive-date = 22. prosinca 2017.|archive-url = https://web.archive.org/web/20171222051054/http://www.msmagazine.com/june03/landsberg.asp|url-status = dead}}</ref> Veleposlanik Anwarul Chowdhury, koji predstavlja [[Bangladeš]] u Vijeću, također je dao značajan doprinos koristeći ulogu Bangladeša kao predsjedavajućeg Vijećem kako bi skrenuo pozornost na doprinos žena miru i sigurnosti. Chowdhury je ostao glasan i aktivan zagovornik pune provedbe Rezolucije 1325.<ref>{{cite web|url = http://www.upf.org/resources/speeches-and-articles/3239-ak-chowdhury-women-essential-for-sustainable-peace|title = A.K. Chowdhury: Women Are Essential for Sustainable Peace|date = 31 October 2010|website = Universal Peace Federation|last = Chowdhury|first = Anwarul}}</ref> [http://www.womenpeacesecurity.org/ NVO Radna skupine za žene, mir i sigurnost] odigrala je ključnu ulogu u uspješnom lobiranju Vijeća da se održe otvorene sjednice o ženama, miru i sigurnosti, savjetujući se s članovima Vijeća o rezoluciji i dajući im primjenjive informacije.<ref name="Tryggestad2009">{{cite journal|last= Tryggestad|first= Torunn L.|date= 1 October 2009|title= Trick or treat? The UN and implementation of security Council resolution 1325 on women, peace, and security|url= http://www.thefreelibrary.com/Trick+or+treat%3F+The+UN+and+implementation+of+security+Council...-a0215069791|journal= Global Governance|volume= 15|issue= 4|pages= 539–557|doi= 10.1163/19426720-01504011|access-date= 7. svibnja 2022.|archive-date= 8. prosinca 2019.|archive-url= https://web.archive.org/web/20191208125626/http://www.thefreelibrary.com/Trick+or+treat%3F+The+UN+and+implementation+of+security+Council...-a0215069791|url-status= dead}}</ref> Pekinška platforma za akciju iz 1995. sadržavala je cijelo poglavlje usredotočeno na žene, mir i sigurnost. Tijekom 1990-ih, zajednica [[Nevladina udruga|nevladinih organizacija]] bila je sve zabrinutija zbog negativnih utjecaja rata na žene, posebno široko rasprostranjenog seksualnog nasilja viđenog u građanskim ratovima u [[Rat u Bosni i Hercegovini|Bosni i Hercegovini,]] zapadnoj Africi i Ruandi . Aktivisti su također bili uznemireni jer su se žene suočavale sa značajnim preprekama za ulazak u mirovne pregovore i negativnim utjecajima koje su žene doživjele nakon sukoba. Peta godišnjica Pekinške konferencije (Peking+5) pružila je ključni zamah u napretku o pitanjima žena, mira i sigurnosti u UN-u. Povijest i donošenje rezolucije značajni su po razini uključenosti nevladinih organizacija i [[Civilno društvo|civilnog društva]], koji su pomogli u izradi rezolucije. Dvodnevna rasprava o rezoluciji bila je i prvi put da je Vijeće posvetilo raspravu ženama.<ref name=":4">{{cite web|url = http://www.cynthiacockburn.org/BlogNATO1325.pdf|title = Snagged On The Contradiction: NATO, UNSC Resolution 1325, and Feminist Responses|date = 2011|access-date = 17 December 2014|last = Cockburn|first = Cynthia}}</ref> == Implementacija == === Ujedinjeni narodi === Dvije glavne komponente Rezolucije 1325 odnose se na seksualno nasilje u oružanim sukobima i povećanje sudjelovanja žena u mirovnim procesima i političkim institucijama. Unutar Ujedinjenih naroda, rezolucija je dovela do povećane pozornosti na rodno osviještenu politiku ili procjenu različitih učinaka politike na žene i muškarce. Glavne institucije koje provode rezoluciju su UN Women i Odjel za mirovne operacije, iako je u svom radu primjenjuju i mnoge druge institucije.<ref name=":3">{{cite web|url = https://undocs.org/S/2010/173 |title = Women and peace and security: Report of the Secretary-General|date = 6 April 2010|publisher = United Nations Security Council}}</ref> ==== Četiri stupa provedbe ==== Godine 2009. Rezolucija 1889 pozvala je glavnog tajnika UN-a da razvije skup indikatora za praćenje provedbe Rezolucije 1325. Indikatori se koriste za programe UN-a, ali su ih također usvojile države članice i nevladine organizacije. Razvijena indikatori predstavljaju četiri stupa prevencije, zaštite, sudjelovanja, te pomoći i oporavka.<ref name=":1" /> * '''Prevencija''' je usmjerena na prevenciju seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, kao i na rodnu svijesti u prevenciji sukoba i sustava ranog upozoravanja. To uključuje sprječavanje seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja od strane mirovnih snaga. * '''Zaštita''' uključuje poboljšanje sigurnosti žena i djevojčica, fizičkog i mentalnog zdravlja, ekonomske sigurnosti i opće dobrobiti. Fokusira se također na poboljšanje prava žena i djevojaka i njihove pravne zaštite. * '''Sudjelovanje''' se odnosi na promicanje sudjelovanja žena u mirovnim procesima, povećanje broja žena na svim razinama institucija odlučivanja i povećanje partnerstava s lokalnim ženskim organizacijama. Sudjelovanje također uključuje povećanje sudjelovanja žena na visokim položajima u UN-u na pozicijama posebnog izaslanika te u mirovnim misijama i operacijama. * '''Pomoć i oporavak''' trebali bi osigurati jednaku distribuciju pomoći ženama i djevojčicama i uključiti rodnu perspektivu u napore pomoći i oporavka. Specifični indikatori uključuju brojeve za praćenje koji se odnose na ishode, kao što je broj žena u mirovnim pregovorima, broj vojnih priručnika koji uključuju mjere o zaštiti žena ili broj istraženih slučajeva nasilja nad ženama. === Nacionalni akcijski planovi === Dvije godine nakon lansiranja Rezolucije 1325, Vijeće sigurnosti počelo je poticati razvoj Nacionalnih akcijskih planova (NAP) kao alata koji bi države članice mogle koristiti za detaljiziranje koraka koje će poduzeti kako bi ispunile ciljeve Rezolucije. Do rujna 2016. [https://web.archive.org/web/20170703215409/https://actionplans.inclusivesecurity.org/ 63 zemlje] su usvojile takve planove. NAP-ovi se bave političkim, društvenim i ljudskim sigurnosnim politikama i često zahtijevaju međuagencijsku koordinaciju. Mnogi NAP-ovi zemalja donatora imaju tendenciju da budu eksterno usmjereni, prikazujući i dokumentirajući svoje obveze u promicanju načela Rezolucije 1325 u žarišnim zemljama. Zemlje u razvoju i zemlje zahvaćene sukobima općenito koriste NAP za potporu internom sudjelovanju žena u politici i mirovnim procesima, kao i za navođenje internih obveza u zaštiti od seksualnog nasilja i nasilja na temelju spola. Trenutačno su Europa (27) i Afrika (19) regije s najvećim brojem nacionalnih akcijskih planova. Dok se broj zemalja NAP-a brzo povećao uoči 10. (2010.) i 15. (2015.) godišnjice Rezolucije 1325, samo je 32% država članica UN-a implementiralo NAP. Veliki je jaz postoji kod zemalja koje doprinose vojnim snagama (TCC) i zemalja koje doprinose policiji (PCC) u mirovnim misijama – prve četiri zemlje koje osiguravaju policiju, vojne stručnjake i trupe još uvijek nemaju nacionalne akcijske planove. Mnogi NAP-ovi zemalja donatora imaju tendenciju da budu usmjereni na van, sa nacrtom promicanja načela Rezolucije 1325 u žarišnim zemljama, ocrtaju unutarnje obveze zaštite od seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Trenutačno su Europa (27) i Afrika (19) regije s najvećim brojem nacionalnih akcijskih planova.<ref>{{Cite web|url=https://actionplans.inclusivesecurity.org/|title=- National Action Plan Resource Center|website=National Action Plan Resource Center|language=en-US|access-date=2016-09-06|archive-url=https://web.archive.org/web/20170703215409/https://actionplans.inclusivesecurity.org/|archive-date=3 July 2017|url-status=dead}}</ref> Dok se broj zemalja NAP-a brzo povećao uoči 10. (2010.) i 15. (2015.) godišnjice Rezolucije 1325, samo je 32% država članica UN-a implementiralo NAP. Veliki je jaz u zemljama koje daju trupe (TCC) i zemljama koje doprinose policiji (PCC) u mirovnim misijama – četiri najveće zemlje koje pružaju policiju, vojne stručnjake i trupe još nemaju nacionalne akcijske planove.<ref>{{Cite web|url=https://www.un.org/en/peacekeeping/resources/statistics/contributors.shtml|title=Troop and police contributors. United Nations Peacekeeping|website=www.un.org|access-date=2016-09-06}}</ref> == Utjecaj == Rezolucija 1325 koristi se diljem svijeta kao politički alat za provedbu rodno osjetljivih politika vezanih uz sukobe. Također se koristi kao organizacijski okvir za aktere izvan Ujedinjenih naroda, kao što su države, nevladine organizacije i istraživači, na način na koji nije korištena nijedna druga rezolucija Vijeća sigurnosti. Primjerice, to je jedina rezolucija čija se obljetnica obilježava izvješćima, konferencijama i posebnim sjednicama Vijeća sigurnosti, kao i jedina rezolucija čijoj su provedbi posvećenje nevladine organizacije..<ref name=":0">{{Cite journal|url = http://genderandsecurity.org/sites/default/files/felicity_hill_carol_cohn_and_cynthia_enloe_consortium_lecture_1-20-2004.pdf|title = U.N. Security Council Resolution 1325 Three Years On: Gender, Security and Organizational Change|last1 = Hill|first1 = Felicity|date = 20 January 2004|last2 = Cohn|first2 = Carol|last3 = Enloe|first3 = Cynthia|publisher = Consortium on Gender, Security, and Human Rights}}</ref> Od 2000. godine žene, mira i sigurnosti postali su važna tema u međunarodnoj politici, nedvojbeno potaknuta usvajanjem rezolucije i kasnijim zagovaranjem njezine provedbe, kao i povećanom pozornošću na seksualno nasilje u oružanim sukobima. Još jedna velika značajnost bila je Nobelova nagrada za mir 2011., dodijeljena [[Ellen Johnson-Sirleaf|Ellen Johnson Sirleaf]], [[Leymah Gbowee]] i [[Tawakkol Karman]] "''za njihovu nenasilnu borbu za sigurnost žena i za prava žena na puno sudjelovanje u radu izgradnje mira''".<ref>{{cite web|url = https://www.nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/2011/|title = Nobelprize.org}}</ref> Unutar UN-a, rezolucija je potaknula povećanu pozornost oko pitanje žena i sukoba. Prije Rezolucije 1325, Vijeće sigurnosti je rijetko razmatralo žene, osim povremenog usputnog spominjanja žena i djece kao ranjivih skupina u sukobu kojima je potrebna zaštita. Od svog donošenja, Vijeće sigurnosti donijelo je još šest rezolucija vezanih uz temu žena i oružanih sukoba. Nadalje, došlo je do značajne promjene u retorici, sa sve više UN-ovih agencija, predstavnika i država članica koje raspravljaju o tome kako nejednakost spolova utječe na mir i sigurnost. Međutim, sugerirano je da su te promjene ograničene, sa samo 33 od 225 rezolucija Vijeća sigurnosti donesenih u tri godine nakon donošenja Rezolucije 1325 u kojima se spominju riječi "rod" ili "žene".<ref name=":0" /> === Ishodi === Procjene Rezolucije 1325 uključuju godišnja izvješća glavnog tajnika u 2013. i 2014. i izvršenu desetogodišnju reviziju provedbe Rezolucije 1325 od strane Odjela za mirovne operacije promatrajući dvanaest mirovnih misija UN-a i rezultate u svim komponentama rezolucije.<ref name=":1">{{Cite journal|url = https://www.un.org/en/peacekeeping/documents/10year_impact_study_1325.pdf|title = Ten-year Impact Study on Implementation of UN Security Council Resolution 1325 (2000) on Women, Peace and Security in Peacekeeping: Final Report to the United Nations Department of Peacekeeping Operations, Department of Field Support|date = 2010|access-date = 16 December 2014|publisher = United Nations}}</ref> Zaključci uključuju: * Političko sudjelovanje žena imalo je uglavnom pozitivne rezultate, pri čemu su zemlje domaćini bilježile veće stope birača i političarki, kao i povećane zakonske odredbe koje podržavaju ravnopravnost spolova. * I dalje je bila niska razina žena u mirovnim pregovorima, pri čemu žene čine manje od 10% službeno uključenih u svim misijama. ** <span>Akademsko istraživanje pokazalo je da se žene značajno češće spominju u mirovnim procesima i sporazumima nakon Rezolucije 1325.</span><ref name="Bell 2010">{{Cite journal|title = Peace Agreements or Pieces of Paper? The Impact of UNSC Resolution 1325 on Peace Processes and Their Agreements|last1 = Bell|first1 = Christine|date = October 2010|journal = International and Comparative Law Quarterly|volume = 59|issue = 4|pages = 941–980|doi = 10.1017/S002058931000062X|last2 = O'Rourke|first2 = Catherine|url = https://www.pure.ed.ac.uk/ws/files/8145174/Peace_agreements.pdf|hdl = 20.500.11820/4a9922e7-e752-4a2c-a726-6821382cdbe7|s2cid = 145638872|hdl-access = free}}</ref> ** Većina mirovnih procesa uz podršku UN-a u razdoblju 2011. – 2013. održavala su redovite konzultacije sa ženskim organizacijama, a 2012. i 2013. svi timovi UN-a za podršku uključivali su žene.<ref name=":3" /> * Institucije sigurnosnog sektora zabilježile su ograničeni dobitak u ženskom uniformiranom osoblju, unatoč povećanju broja uniformiranih žena u mirovnim misijama. * Više misija mirovnih operacija ima savjetnike za rodna pitanja — od 2014. devet od šesnaest misija ima savjetnike za rodna pitanja.<ref name="Bell 2010"/> * Postoje različiti rezultati u gender mainstreamingu u DDR-u – neke su misije povećale broj demobiliziranih žena, ali ti su dobici bili neujednačeni u svim misijama i reintegracija je i dalje izazov. * Seksualno i rodno uvjetovano nasilje i dalje je široko rasprostranjeno i nekažnjeno za one koji ga počine, unatoč povećanju obuke i zakonodavstva. ** <span>Prijave o seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju od strane mirovnih snaga nastavljaju rasti, unatoč povećanju pozornosti na ovaj problem unutar UN-a.</span><ref name=":3" /> ** Nadalje, žene graditelji mira i aktivistice redovito su žrtve nasilja i nemaju zaštitu.<ref>{{cite web|url = http://peacewomen.org/peacewomen_and_the_un/un-implementation/secretariat/entity/46/department-of-peacekeeping-operations-dpko|title = Department of Peacekeeping Operations (DPKO)|date = 28 August 2014|website = Peacewomen|access-date = 7. svibnja 2022.|archive-date = 18. prosinca 2014.|archive-url = https://web.archive.org/web/20141218085121/http://peacewomen.org/peacewomen_and_the_un/un-implementation/secretariat/entity/46/department-of-peacekeeping-operations-dpko|url-status = dead}}</ref> * Misije su uložile veći napor kako bi zaštitile žene u okruženju izbjeglica i [[Interno raseljene osobe|interno raseljenih osoba]] kroz pojačane ophodnje i pratnju, ali sredstva za tu zaštitu bila su ograničena. == Izvori == {{izvori}} [[Kategorija:Ženska prava]] [[Kategorija:Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija| 1325]] [[Kategorija:Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 2000.| 1325]] pg561rnpks6s6lbyp3u1m3mhf07st2s 0 4716292 42471813 2025-06-16T11:14:54Z Edgar Allan Poe 29250 Edgar Allan Poe premješta stranicu [[Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1325]] na [[Rezolucija 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija]] 42471813 wikitext text/x-wiki #PREUSMJERI [[Rezolucija 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija]] 49onm4fwlnhhnjpv1wxfw48gfcrp0fw