VII Simfonija (Brukner)
Из пројекта Википедија
SIMFONIJA broj 7. E - Dur, WAB 107, Antona Bruknera.
[уреди] Opšte karakteristike
Posle Četvrte, Romantične, druga najčešće izvođena simfonija Antona Bruknera, velikog Vagnerovog sledbenika je Simfonija broj 7. E-Dur, nastala u godini Vagnerove smrti, 1883. Upravo ova Bruknerova Simfonija nosi najsnažniji Vagnerov uticaj, a religozni momenat je kao retko gde drugde, potisnut u drugi plan. Četiri njena stava obrazuju celinu trajanja 1 sat i 5 minuta.
[уреди] Analiza dela
Prvi stav je kolosalni sonatni RUHIG (Mirno). Počinje ga karakteristični tremolo u rogovima i violončelima, koji donose i glavnu temu, koju preuzimaju i violine. Oboa i klarinet donose ekstatčnu drugu temu, gde harmoniji i koloritu dosta doprinosi upravo uticaj Vagnera. Razvojni deo sav vrvi od uticaja Prstena Nibelunga, a u trenutku prelaska na reprizu, pokušaj trombona da donesu jedan koral, nadjačavaju snaga prve i harmonije druge teme reprize, koja narasta u veličanstvenu kodu.
Upravo je drugi stav, ADAGIO, vrhunac Simfonije, njen najpotresniji deo, harmonski najuzvišeniji, koji je inspirisao i Gustava Malera za potresnu labudovu pesmu: finalni Adagio njegove Devete Simfonije. Inspirisan je predosećanjem i konačnim nastupom Vagnerove smrti. Pravi razlog zašto je ova Smfonija druga najčešće izvođena u Bruknerovom opusu! Modulra u cis-moll. U stilu orgulja, počinju ga vagnerove bas tube, svojom tužnom pesmom, koju preuzimaju voline i donose melodiju koju ćemo nešto kasnije sresti u majstorovom Te Deumu - Non Confundar. Glavnu temu, Moderato - blago i tiho, donose violine i razvijaju je u dotle napoznatu raskoš melodija, harmonija i emocija, Vagneru u slavu posvećenih. U ovom kolosalnom stavu ipak vladaju spokojstvo i rezignacija koju povremeno remeti provala osećanja, a na kraju stav spokojno zamire.
Treći stav je SKERCO, koji je bio dovršen pre Adagia, ali napisan sa predosećanjem da bi bilo neumesno komponovati ga u stilu seoske igre. Raspoloženje stava je demonsko, groteskno. U bočnim delovima, gudači donose temu sa dve osmine i dve četvrtine, praćene avetnjskim signalom truba. Skale u drvenim duvačima i gudačima šire atmosferu straha. Ali, sada nastupa središnji trio sa svojom pastoralnom temom samo, notne duole u 3/4 taktu i u njemu šire atmosferu teskobe. Nakon reprize, u poslednjim taktovima stava, karakteristčna melodija flaute, teskobu ovog komada pretvara u prizvuk spokojstva. Finalni četvrti stav naglo menja raspoloženje: odmah nastupa dominantna tema, vesela, razuzdana, koja se u poslednja tri takta pretvara u irončan podsmeh. Nastupa i jedan koral koji daje tematski kontrast i tako imamo ekspoziciju ovog sonatnog finala. Sledi kraći razvojni deo, pri čijem se kraju ponovo javlja kontrast u koralu - koji se međutim, ne javlja u reprizi - tamo kao da su za potrebne kontraste dovoljni i razuzdano - ironični motivi prve teme. Završna koda postepeno nabujava i izrasta do veličanstvenih dimenzija, pompeznim izlaganjem glavne teme iz prvog stava.
[уреди] Izvođači
Bečka Filharmonija, dirigent: Karl Bem
Berlinska Filharmonija, dirigent: Herbert Fon Karajan
Simfonijski Orkestar Bavarskog Radija, dirigent: Eugen Johum
Minhenska Filharmnoija, dirigent: Serđu Ćelibidake
Simfonijski Orkestar Ruskog Ministarstva Kulture, dirigent: Genadij Roždestvenski
Beogradska Filharmonija, dirigent: Horst Forster.

