Rani jadi
Из пројекта Википедија
[уреди] “Rani jadi”
Danilo Kiš je naš (Srpski) istaknuti pisac romana, pripovedaka, pesama i eseja. Rođen je u Subotici, 22. februara 1935. godine. Od juna 1936. do januara 1942. godine živi u Novom Sadu sa ocem Eduardom Kišom, mađarskim Jevrejinom, i majkom Milicom Dragičević, Crnogorkom. Osnovnu školu i prva dva razreda gimnazije završava u Mađarskoj. Otac mu je 1944. godine odveden u Aušvic, odakle se više neće vratiti.1947. godine, posredstvom Crvenog krsta je, zajedno sa ostatkom porodice, prebačen u Cetinje, gde će živeti do kraja gimnazijskog školovanja. Prvi njegovi radovi su objavljeni 1. aprila 1953. godine i to su bile pesme “Sjutra”, “Pjesma o Jevrejki” i “Oproštaj s majkom” koju je posvetio majci koja posle duge bolesti umire 1951. godine. Upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu, a u septembru 1958. godine prvi diplomira na novootvorenoj katedri za Opštu književnost. Njegova najpoznatija dela su Psalam 44, Mansarda, Bašta pepeo, Poetika, Čas anatomije, peščanik, Grobnica za Borisa davidoviča i naravno zbirka pripovetaka Rani jadi. Dobio je nekoliko prestižnih nagrada za književnost, uključujući i Andrićevu nagradu za zbirku pripovedaka Enciklopedija mrtvih. Umire u Parizu 15. oktobra 1989. godine, a sahranjen je u Beogradu.
Osnovni motiv ove zbirke pripovedaka čini pipovedanje o jednom detinjstvu, teškim ratnim vremenima, koji će viđeni očima deteta izgledati bezbrižno, idilično, razdragano… Rani jadi zapravo, govore o Andreasu Samu, dečaku otvorenih čula i bujne mašte, koji pokušava da na sebi svojstven način razume događaje, doživljaje, i slike koje ga okružuju. Taj njegov pokušaj će iznedriti posebno viđenje sveta, neslaganje između stvari koje vidimo i njihove suštine, odnosno ono s čime se kroz odrastanje svi mi suočavamo.
Rane jade čini niz od 19 kratkih priča, koje ispričane na osnovu sećanja jednog deteta, lebde između realnosti i svesti čitalaca. Ovo, možda najbolje delo Danila Kiša, izraz je iskrenog i nevinog osećanja deteta koje je suočeno sa zagonetnim licem stvarnosti i velikom tajnom vremena. Andreas Sam je glavni junak ove knjige. On predstavlja osećajnu, živu i nemirnu ličnost koja je sposobna da svet oko sebe posmatra na različite načine. Takođe je sklon zapažanju detalja u kojima sagleda suštinu lepote života. Njegov lik je tipičan primer dečaka koji u nesrećnom vremenu i okolnostima ne odrasta postepeno, već odjednom iz tople, dečje naivnosti pada u svet odraslih. Njegov život je metaforično predstavljen u uvodnoj priči S jeseni kada počnu vetrovi, gde je lik dečaka upoređen sa kestenom, koji iz lagodnosti svoje ljušture na drvetu najednom pada na tle uz tup krik.
Priča Iz baršunastog albuma, predtsavlja najdužu i po meni najlepšu priču Ranih jada. U njenom prvom delu Andreas sazanje tragičnu sudbinu svoga oca, i spozanje činjenicu da nije umro kao nekakava heroj, već da je pokleknuo pod nemilosrdnim bičem nacista, kao i hiljade pre i posle njega. U ovoj priči takođe upozanjemo se i sa motivom nepravednosti, koji nam najbolje predočava dečakova majka sa svojim predivnim pletenim proizvodima, kojoj posao otimaju ljubomorne i zajedljiv ežene iz sela koje besramno kopiraju njenu rukotvorinu. Dečakov odlazak iz mesta u kome je proveo veći deo svog detinjstva opisan je kao tužan događaj u kome Andreas pokušava da spase i u novi život ponese barem najbitnije stvari iz njegovog života i iz života njegovog oca.
Andreas je pored svega sasvim običan dečak. Njegova mašta dolazi do izražaja u priči Zamak osvetljen suncem, kada on u strahu od kazne koja ga čeka kada se u selo vrati bez najlepše krave u selu Narandže, smišlja različite scenarije kako bi mogao da sve to izbegne. Tu spoznajemo da je on ništa drugo nego maleno izgubljeno dete koje i dlaje mašta o razbojnicima, slavi i vilama. Motiv ranog odrastanja prikazan je u pripoveci Mačke, kada Andreas shvata da život nije uvek fer, i da mora da ubije slepe bespomoćne mačiće, zato što bi oni ionako umrli od gladi. U priči Čovek koji je dolazio iz daleka, on nesvesno biva ismevan od putnika koji je kroz njegovu ulicu prolazio, pošto ga je Andreas pitao da li je možda video njegovog oca, opisujući njegov smešan hod, crveni šešir i štap. U priči Livada, on shvata da je najbolje razmišljati kako će se neka neprijatnost završiti, i kako će već za nekoliko sati izgledati tako smešna, sitna, beznačajna i bezazlena. Ostali likovi ove knjige su kao i sami Rani jadi predstavljeni kroz sećanje.
Otac porodice, Eduard Sam je dočaran kao mitska figura, genije, čudak, običan čovek opsednut strahovima, koji neće preživeti užase rata i koncentracionog logora Aušvic. Njegov lik je predtsvaljen kao bleda senka koja je izvučena iz magličaste dubine dečakovih sećanja. Eduard je najbolje predstavljen u priči Igra, u kojoj Andreas imitira svog pokojnog dedu, prodavca guščjeg perja Maksa Ahašveroša.
Nasuprot liku oca, majka je u dečakovom životu predtsavljala osobu koja se trudi da svojom negom i pažnjom svom detetu udostoji normalan i bezbrižan život bez ikavih nelagodnosti. Ona se trudi da bude prijatelj svome detetu, i Andreas u nju ima veliko poverenje, što se vidi u priči Verenici, kada Andreas spoznaje čari prve dečje ljubavi.
Sestra Ana, iako dečaku veoma bitna i draga, ne pojavljuje se u mnogo situacija. U priči Serenada za Anu koja je bez sumnje posvećena njoj, govori se o udvaraču koji peva pod Aninim prozorom i pokušpava da stekne njenu naklonost.
Iako pas, Dingo je jedan od značajnih likova u ovom delu. On predstavlja dečakovog najboljeg prijatelja, nekog kome može da se poveri, sa kime može da se ispriča, ko je uvek pored njega i ko će ga pratiti u stopu i uvek ga podržavati. U priči Dečak i pas, kroz Dingov monolog je opisan njegov put od majčine pažnje pa sve do Andreasove kuće. U drugom delu ove priče Pismo, Andreas se raspituje o svom ljubimcu, i zu saznajemo da mu on od svega iz prošlog života nalviše nedostaje, dok u Odgovoru na ovo pismo saznajemo Dingovu tužnu sudbinu.
Priča Eolska harfa je nastal petanest godina psole objavljivanja Ranih jada, ali tematski ona pripada ovom ciklusu, pa ju je stoga pisac uvrstio u ovu zbirku. Harfa stvara prijatan zvuk koji na uvo piscu šapuće njegovu sudbinu, budućnost i tužne činjenice sa kojima će pre ili kasnije morati da se pomiri. Ona predtsavlja epilog cele priče o ranim jadima i samim tim i njen zaključak.

