Venera 1

Из пројекта Википедија

12. februara 1961., u 00:34:36 UTC Sovjetski Savez je na Veneru lansirao prvu međuplanetarnu sondu u istoriji. Venera-1 automatska interplanetarna stanica ili kraće Venera 1 težila je 643,5 kg. Bila je cilindričnog oblika, prečnika 105 cm, ukupne visine 203,5 cm, punjena tečnim azotom pod pritiskom od 1,2 atmosfere. Unutrašnji fenovi raspoređivali su toplotu i time omogućavali ravnomerno hlađenje. Na cilindar su bila postavljena dva solarna panela, preko kojih su se punili srebro-cink akumulatori. Parabolična 2-metarska antena služila je za slanje podataka sa Venere na Zemlju na frekvenciji 922,8 megaherca. Druga, 2,4-metarska usmerena antena služila je za slanje kratkotalasnih signala tokom dela misije blizu Zemlje. Dodatne poluusmerene antene postavljene na solarnim panelima služile su za upravljanje letelicom sa Zemlje.

Venera 1 na poštanskoj markici iz 1961.
Venera 1 na poštanskoj markici iz 1961.

Sonda je bila opremljena naučnim instrumentima, uključujući magnetometar zakačen za antenu, dve jonske zamke za merenje solarnog vetra, mikrometeoritske detektore, Gajgerov brojač i natrijum jodidni scintilator za merenje kosmičkog zračenja. Jedan uređaj na solarnom panelu merio je temperaturu eksperimentalne obloge, a verovatno su bili postavljeni i infracrveni i ultraljubičasti radiometri. Na "poklopcu" letelice se nalazio motor KDU-414 za korekcije srednjeg kursa. Kontrola temperature ostvarivala se preko motorizovanih termalnih otvora.

Sovjetski stručnjaci lansirali su "Veneru 1" u dva koraka, tako što su prvo postavili sedmotoni Sputnjik 8 na orbitalni parking oko Zemlje sa raketnim lanserom Molnija. Sonda sa četvorostepenim motorom lansirana je ka Veneri sa orbite 229 × 282 km. To je bila prva demonstracija visoko efikasnog manevra lansiranja iz orbite. Stepenasti-sagorevajući-ciklični raketni motor 11D33 je bio prvi takav motor na svetu, a tada je prvi put upotrebljen i motor sa tzv. "šupljinom u rezervoaru" (Ullage Engine), koji omogućava raketi na tečno gorivo da se pokrene u bestežinskom stanju.

Obavljena su tri uspešna telemetrijska zadatka: sakupljanje podataka o solarnom vetru i kosmičkom zračenju u blizini Zemlje i na Zemljinoj magnetopauzi. Posle otkrića solarnog vetra, ovim merenjima "Venere 1" potvrđeno je da je ta plazma ravnomerno raspoređena po dubokom svemiru. Do drugog merenja , sedam dana kasnije, nije došlo - 19. i 20. maja 1961. "Venera 1" je prošla na 100.000 km od Venere i ušla u heliocentričnu orbitu. Britanski radio teleskop u Džodrel Benku primao je slabe signale sa "Venere 1" i tokom juna. Ruski inženjeri veruju da je "Venera 1" zakazala usled pregrevanja senzora koji je bio okrenut prema Suncu.

Misija "Venere 1" predstavlja važnu stepenicu u proizvodnji svemirskih letelica: to je bila prva moderna planetarna sonda. Tokom najvećeg dela leta njena rotacija bila je stabilna. To je bila prva letelica kojoj se srednji kurs korigovao 3-osnom stabilizacijom pomoću orijentacije prema Suncu i zvezdi Kanopus. Da je stigla do Venere, ušla bi u drugi modus 3-osne stabilizacije, orijentišući se tada prema Suncu i Zemlji i koristeći po prvi put paraboličnu antenu za odašiljanje podataka.



Претходник:
Venera 1 je bila prva misija
Program Venera Наследник:
Venera 2
Претходник:
{{{пре2}}}
{{{списак2}}} Наследник:
{{{после2}}}
Претходник:
{{{пре3}}}
{{{списак3}}} Наследник:
{{{после3}}}
Претходник:
{{{пре4}}}
{{{списак4}}} Наследник:
{{{после4}}}

[уреди] Spoljašnje veze