Седма симфонија Јана Сибелијуса

Из пројекта Википедија

SIMFONIJA broj 7. C - Dur, opus 105. Jana Sibelijusa


[уреди] Opšte karakteristike i analiza dela

Sedma Simfonija, C-Dur, opus 105, poslednja je Sibelijusova dovršena simfonija (ne računajući izgubljeni manuskript Sibelijusove Osme, pred kraj majstorova života), nastala je ubrzo posle Šeste, 1924.godine i premijerno izvedena u Helsinkiju, pod dirigentskom palicom kompozitora. Sa ovom simfonijom, Sibelijus je konačno postigao svoj umetnički cilj, koncentraciju muzičkog materijala.

Simfonija je koncipirana u jednom velikom stavu, trajanja 22 minuta, čime se dobija karakter simfonijske fantazije. U Sedmoj Simfoniji su obuhvaćeni i sintetiziovani svi uobičajeni formalni delovi simfonije i podseća se u kratkim dahovima na teme koje je Sibelijus koristio u svojim ranijim simfonijama. Posebno je izražajan motiv iz prvog dela, koji podseća na finalnu temu trijumfa iz Pete Simfonije. Nakon efektne i kontrastne razrade u središnjem delu, koji obuhvata strukturu drugog i trećeg stava, finalni deo, završetak, u svečanom je ruhu.


[уреди] Izvođači

Simfonijski Orkestar Moskovske Radio Televizije, dirigent: Genadij Roždestvenski

Berlinska Filharmonija, dirigent: Herbert Fon Karajan

Berlinski Simfonijski Orkestar, dirigent: Kurt Sanderling

Simfonijski Orkestar Filharmonije iz Sankt Petersburga, dirigent: Jevgenij Mravinski.