Седма симфонија
Из пројекта Википедија
SIMFONIJA broj 7. C - Dur, opus 105. Jana Sibelijusa
[уреди] Opšte karakteristike
Poslednja, Sedma Sibelijusova Simfonija, nastala je ubrzo posle Šeste, 1924. godine. Zvanično je poslednja, ne računajući izgubljeni manuskript nesuđene Osme Simfonije, koji je Sibelijus uništio pred kraj života. Sa ovom Simfonijom, Sibelijus je konačno postigao svoj umetnički cilj, koncentraciju muzičkog materijala. Simfonija je koncipirana u jednom velikom stavu, trajanja 22 minuta, čime se probližava konceptu simfonijske fantazije. U njemu su obuhvaćeni i sintetiziovani svi uobičajeni delovi simfonije (sonatni elčementi prvog stava, razvoj muzičke misli karakterističan za drugi stav, igrački skercozni elementi trećeg i svečani, pobedonosni finale, karakterističan za četvrti stav).
[уреди] Analiza dela
Simfonija počinje jednim tajanstvenim uvodom. On postepeno nabujava, prosvetljava se i prelazi u izlaganje muzičkih misli. To je u svojoj suštini jedno podsećanje na muzičke teme korišćene u ranijim Sibelijusovim Simfonijama i simfonijskim poemama, pri čemu u završnici prvog dela imamo podsećanje u kratkom dahu, na finalnu trijumfalnu pesmu, osnovnu muzičku miusao finala Pete Simfonije. U kratkim potezima, podseća se na ranija dela i u središnjem razvoju, koga prati igrački skercozni deo, da bi se u finalu muzički materijal preobrazio u pobedonosnu pesmu. Ona u svečanom tonu celog orkestra, okončava ovo Simfonijsko delo.
[уреди] Izvođači
Berlinska Filharmonija, dirigent: Herbert Fon Karajan
Simfonijski Orkestar Filharmonije uz Sankt Petersburga, dirigent: Jevgenij Mravinski
Berlinski Simfonijski Orkestar, dirigent: Kurt Sanderling
Helsinška Filharmonija, dirigent: Oko Kamu.

