Седма симфонија Јана Сибелијуса
Из пројекта Википедија
SIMFONIJA broj 7. C - Dur, opus 105. Jana Sibelijusa
[уреди] Opšte karakteristike i analiza dela
Sedma Simfonija, C-Dur, opus 105, poslednja je Sibelijusova dovršena simfonija (ne računajući izgubljeni manuskript Sibelijusove Osme, pred kraj majstorova života), nastala je ubrzo posle Šeste, 1924.godine i premijerno izvedena u Helsinkiju, pod dirigentskom palicom kompozitora. Sa ovom simfonijom, Sibelijus je konačno postigao svoj umetnički cilj, koncentraciju muzičkog materijala.
Simfonija je koncipirana u jednom velikom stavu, trajanja 22 minuta, čime se dobija karakter simfonijske fantazije. U Sedmoj Simfoniji su obuhvaćeni i sintetiziovani svi uobičajeni formalni delovi simfonije i podseća se u kratkim dahovima na teme koje je Sibelijus koristio u svojim ranijim simfonijama. Posebno je izražajan motiv iz prvog dela, koji podseća na finalnu temu trijumfa iz Pete Simfonije. Nakon efektne i kontrastne razrade u središnjem delu, koji obuhvata strukturu drugog i trećeg stava, finalni deo, završetak, u svečanom je ruhu.
[уреди] Izvođači
Simfonijski Orkestar Moskovske Radio Televizije, dirigent: Genadij Roždestvenski
Berlinska Filharmonija, dirigent: Herbert Fon Karajan
Berlinski Simfonijski Orkestar, dirigent: Kurt Sanderling
Simfonijski Orkestar Filharmonije iz Sankt Petersburga, dirigent: Jevgenij Mravinski.

