Средњoвековна уметност
Из пројекта Википедија
| Овај чланак по стилу писања и/или садржају не одговара енциклопедијском стилу. Уколико се не среди у року од 3 месеца, чланак ће бити обрисан. Чланак је означен овим шаблоном од 16.03.2007.
|
[уреди] Rani srednji vek
U ranom srednjem veku Evropa je predstavljala veći broj feuda.Proizvodnja je bila na niskom stepenu razvoja i nije bilo viškova- potrošilo se sve što se proizvelo i nije postojala potereba za trgovinom. U preromanici i romanici javljaju se škole koje su imale svoje osobenosti i svoje karakteristične boje i razvijale su se u okviru svešteničkih redova po manastirima te ako postoji u umetnosti i profana komponenta ona je u odnosu na sakralnu neznatna. U svom opštem konceptu umetnost je internacionalna i ima sveobuhvatni karakter a nastala je i razvijala se iz antičke tradicije čiji su elementi prerađeni i transformisani i upijeni. Tradicija varvarskih, geramanskih i slovenskih plemena uticala je na umetnost. Germani su bili tradicionalni majstori i umetnici u obradi metala. U južnim oblastima (Italija) može se pratiti uticaj Vizantije, postoje radionice koje isključivo rade na “vizantijski način” kao i radionice koje su slikale na grčki način “pictores greaci”. Za rani srednji vek jeste karakteristično da ima isto tako razvijeno slikarstvo kao i skulpturu, i za razliku od Vizantije gde je skulptura bila vrlo malo razvijena i prihvatana. Umetnik ranog srednjeg veka predstavlja motive ptica ili vegetativne motive koji su razvijeni i rasprostranjeni i uprošćeni i javljaju se motivi luka ili zavojnoce, dakle geometrijski motivi ili stilizovani arhitektonski elementi. Na našoj obali razvijaju se motivi koji pripadaju ovom mišljenju i shvatanju u umetnosti ove epohe. Stribovski je dao jednu raspravu u kojoj tvrdi da su Hrvati preneli svoje znanje u oblikovanju drveta na kamen i tako uticali na razvoj ove umetnosti kod nas na umetnost koja se pojavila na obali no ova teorija iako jako laskava za nas nije dovoljno argumantovana i romantična je. Simbolika srednjeg veka teško je shvatljiva. Vizantija ostala je verna ovom konceptu, u zapadu slikarstvo se trudilo da pouči kao i da uputi one nepismene i na ovaj način da kompletiraju Bibliju za siromašne i da ih pridobije i pouči. Majstori nevešto prenose ljudsku figuru, i ako se javlja želja za savlađivanjem oblika ljudskog tela. U hrišćanstvu se pojavljuje pesimističko viđenje stvarnosti i apokaliptična vizija je odrešena za hiljadugodišnjicu- “tada će strašni sud”... i posle je pomaknut strašni sud na godinu 1070- te se to stalno pa i danas pomiče. Grubo se mogu razlikovati dve skupine, jedna grupa u kojoj su oblici tvrđi na severu i na jugu grupa u kojoj su oblici mekani i oseća se daleki uticaj antike. U preromanici se plastika sasvim malo izdvaja iz ravni, a u romanici su za skulpturu rezervisani kapitel, dovratnici pa i friz... tako da skulpturalni oblik sve više buja i to je proces koji će se sve više razvijati i permanentno uspostavljati i prema gotici da bi se zadržavao protektorat arhitekture kojega će se osloboditi tek u renesansi. Arhitektura je predložila skulpturu i odredila mesta na kojima će ona moći da se prihvati i izrazi, ona određuje koje će se površine skulpturalno obraditi. Ljudski “strah od praznog prostora” ovde je našao izraz u reljefima i skulpturi i čovek se trudi da ispuni ovaj “prazni prostor”. Površine se natrpavaju detaljima i oblicima; čovek tu nastoji da ispuni prostor. Antički umetnik se inspiriše prirodom i prenosi doslovno ili sa izvesnim stilizacijama a služi se i iluzionističkim efektima koje zasniva napoznavanju perspektive i skraćenja u prostoru. Srednjovekovni umetnik polazi od ideje i traži u prirodi ono što bi mu pomoglo i poslužilo ne interesujući se za zakone u prirodi, već ga interesuje logika slike i zakone u prirodi joj podređuje. Ljudska figura nema ulogu da fascinira posmatrača već je data svedeno i u onoj meri dorečeno da bi slika bila razumljiva. Proporcijski su veći i po hierarhiji važnosti dati su likovi, pa i prst koji pokazuje jeste veći i pažnja treba da bude uvučena u jezgro događanja. Slikarstvo se razvijalo kao zidno slikarstvo ili kao freska a ređe kao mozaik, a prisutno je i knjižno oslikavanje i ikona kao i tapiserije. Nepostoje veliki kulturni centri. U zapadnom svetu gradovi se formiraju od XI do XII veka. U arhitekturi a naročito u sakralnoj nisu se dešavale značajne promene koje bi se mogle kratko karakterisati u preromansko doba, kada možemo utvrditi određenu samo kratku stagnaciju i samo naizglked varvarsko prekidanje da bi prešli od ranohrišćanske bazilike ka jednom novom tipu hrama kojeg karakteristiše uglavnom metrum i modul tako da i dužina bazilike i širina njena stoje u srazmeri pa ukoliko možemo tvrditi da se vizantijski sakralni objekt može utvrditi dinamičnost, humanost tada tom u romanskoj arhitekturi možemo dodati i metrum i modul pa i promišljenost u konstrukciji i ako o tome više možemo reći u doba gotike. Za romaniku je karakterističan okrugli luk i tu je elemanat koji može da služi za određivanje, za razliku od gotskog luka koji ima druge oblike.
[уреди] Srednjovekovna umetnost
Do sada se radilo o promenama u okviru jednog istog shvatanja međutim sada se radi o promeni samog tog shvatanja. To se dešavalo u vreme pojavljivanja hrišćanstva. U vreme pojavljivanja hrišćanstva kovitlao se tu začarani krug koji je razorno delovao kao točak koji se ne može zaustaviti. Rob je bio potpuno nezainteresovan za rad. U vreme invanzije varvarskih plemena ova velika država se raspala. Formira se feudalni sistem kada je kmet imao više sloboda. Od V pa sve do X veka doba naturalne privrede; proizvede se – potroši se! Nepostoje rezerve i viškovi. Od XI veka pojavljuju se viškovi u proizvodnji, i u Europi se formiraju gradovi i razvijaju se zanati. Gradovi postaju žarišta kulture. Hrišćanstvo je doprinelo obrazovanju ideologije, pa i estetike i slobodnijeg načina mišljenja i shvatanja života srednjo vekovnog sveta. Osnovne ideje koje je donelo hrišćanstvo su bile opasne i strane robovlasničkom društvu. Skupovi hrišćana su u prvo vreme bili tajni, oni su bili proganjani i skrivali su se i organizovali u katakombama. Hrišćanstvo je imalo izvesnih manjkavosti- ekonomsko izjednačavanja se vrši u proizvodnji ali ne i u potrošnji, u raspodeli rad nije imao udela. Drugi negativni momenat jeste što je ta ideologija bila preneta na religioznu osnovu. Hrišćanstvo je počelo da stagnira- verovati znači prihvatiti dogme, i dokazati dogme ali nikako ih ne opovrgavati. Isključivanjem racionalne kontrole hrišćanstvo je otišlo ka sholastičkom učenju- ovo je krajnje suprotno sa svetom antičkim gde su se razvijala različita pa i suprotna mišljenja. Bog je daleko i nije tako blizu kao kod Grka- hrišćanstvo jeste krajnje pesimističko. Približiti se Bogu može se samo odricanjima u ovome svetu. Hrišćanstvo je dualistička ideologija, Ahil; “više volim jedan dan u ovom svetu, nego ceo život u podzemlju”. U Antičkom svetu postoji izraz za dobro i lepo ujedno. Ljudska figura je postala centar pažnje u grčkom svetu. Sve što postoji među ljudima postoji i među Bogovima. Na metopama ne razlikujemo Bogove od ljudi i samo neki od atributa nam ukazuju na to. Hrišćanstvo se opiralo da se Bog predstavlja ( ni Alah se ne predstavlja). Ono je želelo isključiti antropomorfističke predstave ali iako ovaj antropomorfizam jenjava ipak ostaje. Antička umetnost nije želela da se koristi i izražava pomoću simbola dok je Hrišćantsvo koristi u vrlo velikoj meri. Još u V veku s.e. Agatakus težeći da predstavi prostor (Grčka) otkrio je neke zakonitosti u perspektivi, znači predstavljajuči scenografiju i to ne samo linearne zakonitosti već i tonalne. Ovo je koristilo- eksploatisalo rimsko slikarstvo i predstavljali su se tzv. iskrivljene perspektive i iskorištavale iluzije predstavljanja prostora. “Prostor je iluzija prostora” (Apologon Osciograf). Za razliku, hrišćanstvo se orijentiše isključivo na religiozne teme. Umetnici ranoga hrišćanstva se odriču prostora u slikarstvu. No ovo nije novina i možda (misli se, svako mišljenje zbilja utiče) je filozofija uticala na specifična shvatanja. Tako se kod Plotina mogu pratiti takove ideje koje se mogu videti kod grčkih idealista, kod Platona gde stvarajući iluziju prostora smatra se da umetnik u stvari koristi laž i služi se neistinama i da on naprotiv treba da teži istinitosti. Platon iznosi da je perspektiva obmana i pun je hvale prema egipatskoj umetnosti jer se ovde oblici ne deformišu perspektivom. Ove misli su naročito razvijene kod Plotina. U egipatskom slikarstvu se pojavluje tzv. izokefalija. Raspad Rimskog Carstva bio je 395 god. i tada se rimske imperija podelila na istočnu i zapadnu. 476 smrt je poslednjeg rimskog vladara. Ne postoje oštre granice i tačni podaci- hronološki rasponi u umetnosti. U VI veku manastiri postaju nosioci kulturnih događanja u zapadnoj Europi, prepisivanja rukopisa i ukrašavanja biće jedan od zadataka sveštenstva i u tome su bili naročito vredni sveštenici iz reda Benediktinskoga. Povoljan uticaj Karla Velikog i njegovih naslednika ogledao se u iluminatorstvu, njegovo jevanđelije nazvano i po Goteskalu ( svešteniku koji je izradio jevanđelije) trebalo je da podseće na krštenje Pipinovo, a poznata su i druga jevanđelija i rukopisi i ako ne znamo uvek za koga su izrađeni, dve Biblije su rađene za Karla Ćelavog, Krštenje Pipinovo u Rimu bilo je 781. Carstvo Karla Velikog nije bilo dugog veka i posle njegove smrti podeljeno je na tri dela- rasparčano. Nakon vladavine poslednjih rimskih velikih careva i upada Germana Ostrogota Vizigota i Langobarda kao i Odokara Merovinga i Karolinga i posle izvesnog cvetanja u Francuskoj težište događanja se pomera i zlatni vek Otonske umetnosti počinje malo pre kraja vladavine Otona Velikog (936- 973) za vreme Otona II i Otona III i ne preživljava smrt Henrija III kada jenjava. Venčanja mladog Otona II sa vizantijskom princezom (972) nije bez uticaja na umetnost i slikarstvo. Karolinška i otonska umetnost imaju svoje teritorijalno i hronološkki određene domete. Možemo utvrditi već pojavu raznovrsnih stilova. Romanska umetnost javlja se svuda po zapadu. Netačno “Romansko slikarstvo”, ali izraz se koristi i odomaćen je za slikarstvo koje nastaje posle karolinškog i otonskog. Mogu se razlikovati i izvesne oblasti kao Francuska, Španija, Italija, Nemačka sa Austrijom i Švicarska, Skandinavske zemlje, gde se naravno granice i uticaji ne poklapaju, a stilovi su raznovrsniji nego tehnike.
[уреди] Literatura:
- Istorija umetnosti H.W. JANSON - Beograd 1982.
- Opšta istorija umenosti ĐINA PIKSEL - Beograd 1974.
- Kako prepoznati umetnost - Ljubljana 1980.
- Istorija slikarstva Fernand Hazar - Beograd 1973.
- Prehledny kulturni slovnik Mlada Fronta - Praha 1964.
- Priručni slovnik naučni Akademia vied - Praha 1966.
- Picaso KEIT SUTON - Praha 1968.
- Hledani tvaru IGOR ZHOR - Praha 1967.
- Altdeutsche malerei GEERD WESTRUM - München 1979.
- Piter Brueghel JAROMIR NEUMAN - Praha 1965.
- Kniha o velkych sberatelich PIERRE CABANE - Praha 1961.
- Urbs & Logos BOGDAN BOGDANOVIĆ - Gradina 1976.

