Википедија:МЗЧКВНМ/Списак филозофа

Из пројекта Википедија

                Helenističko-rimski period

Stvaranjem panhelenske imperije pod vođstvom Aleksandra Makednoskog otpočela je nova istorijska epoha,koja se-shodno idejama o političkom i kulturnom jedinstvu svih Grka-naziva helenističkom. U ovom helenističkom razdoblju ostvaren je veliki i značajan napredak u području matemetike,matematičke astronomije i fizike.Nije se ni moglo očekivati da se u ovom periodu istaknu filozofske ličnosti kao što su Platon i Aristotel.Škole koje su oni osnovali produžile su svoje delovanje,održavajući na visokom nivou već stečenu filozofsku obrazovanost. Pored Akademije i Likeja pojavile su se u Atini,posle Aristotelove smrti,dve nove filozofske škole-stoička i epikurejska,s tim da im treba dodati i filozofsko-religiozne pravce poput novoplatonizma,judaizma i ranog hrišćanstva.

Akademičari i peripatetičari Platonov neposredni naslednik na čelu Akademije bio je njegov sestrić Speusip (348-338.p.n.e). Istaknuti članovi tzv. Starije Akademije uglavnom su se držali izvornog učenja osnivača,s tim da su posebno bili otvoreni ka pitagorejskim uticajima.Tako je Ksenokrat učio o identitetu ideja i brojeva koji proističu iz Jednog i Neograničene dvojine;Heraklid-o delovanju boga na materijalne nedodirujuće čestice,a Eudoks o mešavini ideja i stvari,a smatra se da je anticipirao integralni račun,dok je Heraklid tvrdio da Venera i Merkur kruže oko Sunca i da je moguće da to važi i za Zemlju. Takozvanom Srednjom i Novom Akademijom u III i II veku p.n.e. dominirali su Arkesilaj i Karenead,koji su se već prilično razlikovali od izvorne Platonove misli.U I veku n.e.Akademija se vraća u okrilje Platonove filozofije,s tim da je sada pod uticajem epikurejske,a naročito stoičke škole.Otuda i tzv. Elekticizam,koji po definiciji znači pokušaj objedinjavanja međusobno nesaglasnih ideja ili stanovištva o svetu.Najznačajniji među elektičarima,pored Antioha i Marka Terencija Verona,bio je rimski rektor i državnik,Marko Tulije Ciceron,koji je pokušavao da objedini retoriku i filozofiju. Kada je reč o Aristotelovim naslednicima treba istaći Teofrasta,koji preuzima rukovođenje Likejom.Deseti vođa Likeja,po smrti osnivača,bio je Andronik(I vek p.n.e).


Epikurejci i stoici

U vreme nastanka epikurejstva i stoicizma nastaju i one opšte predstave filozofije u metaforama.Tako se filozofija,u zavisnosti od kreativnosti tumača,predstavljala kao voćnjak čije zidove čini logika,drveće-fizika,a plodove-etika;ili kao jaje sa zumancetom-etika,belancetom-fizika i ljuskom-logika,odnosno kao živo biće koje poseduje kosti i nerve-logika,krv i meso-fizika,i najzad-dušu-etika. Istorijski posmatrano,oba pravca nastaju u vreme raspada helenskog polisa i nastanka velikih helenističkih dršavnih celina.Oba pravca svoj procvat i popularnost stiču u vreme rimskog cezarizma.Epikurejsvo i stoicizam nastoje da daju životne smernice za svet individualizovanih pojedinaca koji sami moraju da odgovore na ključno pitanje:kako živeti u svetu čija je jedina izvesnost ljudska prolaznost tj.neizbežna smrt. Oba pravca su podrazumevala da zakoni sveta važe nezavisno od ljudi.Čovek se sam mora izboriti za svoje mesto u svetu i njegova je dužnost da se trezveno suoči sa objektivnim postojanjem stvari.Pri tome,on mora smoći snage da se na odgovarajući način izbori za svoju slobodu,što znači da ostane nezavisan od svega što može da mu bude dato ili oduzeto. Najzad,različito odgovarajući na temeljnu zapitanost o dobrom vođenju života,i epikurejci i stoici se slažu u sledećem: -dok jesmo,smrti nema(ne veruju u zagrobni život,smrt je čovekovo krajnje poništavanje); -važno je živeti u skladu sa prirodom -bogovi se ne mešaju u stvari od ovoga sveta. Epikurejci i stoici su se bitno razlikovali u shvatanju politike.Prvi smatraju da je za dobar život nužno povući se u privatnost,dok drugi misle da aktivno učešće u javnom životu zajednice približava državni i kosmički poredak,a samim tim oplemenjuje moralno biće pojedinca.S toga će stoičko vežbanje unutrašnje volje u vidu lične askeze,a unutar javnog života,rado biti prihvaćeno u kasnijem hrišćanstvu,pogotovo kada ono postane vladajuća religija u Rimu.