Википедија:МЗЧКВНМ/Nacionalno opredeljenje na zapadnom Balkanu
Из пројекта Википедија
[уреди] Nacionalno opredeljenje
U zemljama Evrope su etničko poreklo i jezik bili osnov za formiranje nacija. Na Balkanu je presudna bila pripadnost određenom civilizacijskom krugu, odnosno religijskom sistemu.U Evropi je u prošlosti dolazilo do krvavih verskih sukoba između katolika i protestanata, ali oni nisu doveli do stvaranja monoreligijskih nacija. Razlog je što je već pre tih ratova bila stvorena svest kod prosvećene elite o pripadanju širim etnolingvističkim zajednicama.
Na Balkanu su procesi tekli drugačijim tokom. Pre nego što je stvorena svest o zajedničkom poreklu, jugoistok je bio podeljen između dve religijski ustrojene imperije, muslimanske Otomanske i katoličke Habzburške. U njima je religijsku pripadnost pratio i socijalni status. U Turskoj su javna služba i položaj spahije bili rezervisani za muslimane. Nemuslimani su plaćali porez za pravo da ispovedaju svoju veru, bila im je uskraćena javna služba i uglavnom su bili u položaju feudalnog kmeta. U Habzburškoj monarhiji su javnu službu i priliku za napredovanje imali katolici, dok je na nekatolike, uz uskraćivanje prava, vršen stalan pritisak da se preobrate. Sa ovim je išla i identifikacija katolika sa državom i carem u Habzburškoj monarhiji, odnosno muslimana sa Turskom i sultanom u Otomanskoj imperiji, te samoodređenje pravoslavnih u otporu prema ovim imperijama u kojima su imali podređen status. Veoma važno za budućnost biće i učestvovanje na različitim stranama u sukobima između ovih carstava. Često su bosanski muslimani bili u prvim redovima sultanove vojske u borbi protiv Habzburga ili u gušenju pobuna balkanskih hrišćana, kao što su među najžešćim borcima na strani bečkog cara bili njegovi južnoslovenski podanici ili pobunjeni balkanski hrišćani. Međusobno prolivanje krvi za tuđe careve neće biti zaboravljeno.
Proces stvaranja nacija u XIX veku započeće u uslovima već formiranih socio-religijskih identiteta tako da će nacionalna imena zapravo postati sinonimi za verske zajednice. Oko tih imena okupiće se grupe istovernih. Nije bilo moguće da potomak bosanskog muslimanskog bega poistoveti sebe sa potomkom hrišćanskog kmeta ili habzburškog krajišnika sa kojim je imao krvave sukobe, ili da katolik i pravoslavac iz Habzburškog carstva postanu deo iste nacije kada su imali potpuno različit odnos prema imperiji - jedni su je doživljavali kao svoju, drugi kao tlačiteljsku. Tako ce Hrvat postati sinonim za katolike, Srbin za pravoslavce, a u XX veku Bošnjak za muslimane slovenskog porekla na zapadnom Balkanu. U Crnoj Gori je, u drugoj polovini XX veka, došlo do podele u okviru pravoslavne zajednice na Crnogorce i Srbe, ali su muslimani ostali Bošnjaci, a katolici Hrvati te se zapravo nije dogodilo ništa novo. Bilo je pokušaja da se od stanovništva istog etničkog porekla stvori jedinstvena nacija, ali nijedan nije uspeo da prevaziđe duboke verske podele stvorene u prošlosti. Propali su pokušaji Hrvata da stvore jedinstvenu naciju od svih Slovena u Hrvatskoj, Slavoniji, Sremu, Dalmaciji, Hercegovini i Bosni ili Srba da stvore jedinstvenu naciju od svih Slovena koji govore štokavskim dijalektima. Čini se da je na neuspeh osuđena i težnja Bošnjaka da od svih stanovnika BiH stvore jednu naciju ili Crnogoraca da to učine sa svim Slovenima u Crnoj Gori. Postojao je i pokušaj u kraljevini Jugoslaviji da se od svih Slovena stvori jedinstvena jugoslovenska nacija koja bi svojim neutralnim i sveobuhvatnim karakterom prevazišla podele iz prošlosti, ali ta ideja takođe nije uspela.
Verska pripadnost postala je osnov za nacionalno opredeljenje. Sva neobičnost ovoga zapaža se kada posmatramo etničke grupe, npr. onu koja govori istočnohercegovačkim štokavskim jekavskim dijalektom nove akcentuacije, koja je podeljena izmedju sve četiri pomenute nacije u zavisnosti od verskog opredeljenje i pokrajine stanovanja njenih pripadnika. Slično su podeljene etničke grupe koje govore zetskim jekavskim, mlađim ikavskim i istočnobosanskim jekavskim dijalektom. Činjenica da pripadnici različitih vera govore istim dijalektima, dovodi ponekog do pogrešnog zaključka da su svi koji njima govore Hrvati, Srbi, Bošnjaci ili Crnogorci. Međutim, ne treba zaboraviti da balkanske slovenske nacije nisu ustrojene na etnolingvističkom principu, nego na osnovu pripadnosti određenom civilizacijskom krugu, odnosno religiji, koja presudno utiče na nacionalno opredeljenje. Svo stanovništvo koje govori jednim dijalektom čini jedinstvenu etničku grupu, ali na zapadnom Balkanu ne pripada i istoj naciji, jer njeni pripadnici nisu svi iste vere. Imena Hrvat, Srbin, Bošnjak, izgubila su svoju srednjevekovnu etničku odrednicu i postala su sinonimi za katolika, pravoslavca i muslimana slovenskog porekla na Zapadnom Balkanu, postala su kulturne odrednice. Ime Crnogorac danas označava pravoslavne Slovene iz Crne Gore koji se ne smatraju Srbima. Opredeljenje u skladu sa verskom tradicijom, a ne etničko poreklo, suštinsko je za definisanje slovenskih nacija na Balkanu.
Neslovenske nacije na jugoistoku Evrope, Albanci, Rumuni i Mađari, su multikonfesionalne, možda i zbog toga što u njihovoj blizini nema nikoga ko govori njihovim jezikom, te su upućeni jedni na druge kao ljudi koji se međusobno razumeju a okruženi su etnosima drugačijeg jezika. Situacija na Indijskom podkontinenetu je slična ovoj na Zapadnom Balkanu. Sa obe strane granice između Indije i Pakistana te Bangladeša i Indije, živi stanovništvo istog jezika i porekla, ali pripada različitim nacijama. Indusi su Indijci, a muslimani su Pakistanci ili Bangladešani.

