Koncert za violinu i orkestar (Betoven)

Из пројекта Википедија

Koncert za violinu i orkestar, D - Dur, opus 61, Ludviga van Betovena


[уреди] Opšte karakteristike

Godine 1806, nastalo je jedno delo koje je koncertantnu muziku praktično uvelo iz klasicizma u epohu velike romantike. To je KONCERT ZA VIOLINU I ORKESTAR, D-Dur, opus 61. Ludviga Van Betovena.

Doprinos ovog dela za muzičku istoriju i literaturu, nemerljiv je. Najpre, Koncert je ogromnih dimenzija: tri njegova klasična stava, proširena su tematski i sadržajno i daju delu ukupno trajanje 45 minuta. I sva tri stava krasi dotle neostvarena melodijska lepota, oblikovana u klasičnu formalnu strukturu (Koncert je prava muzička Mona Liza), što je moralo poslužiti kao uzor violinskim koncertima koje su kroz ceo XIX vek pisali Mendelson, Brams, Čajkovski, Sibelijus... sve do Albana Berga i našeg kompozitora Božidara Trudića, koji je po toj šemi u svom Violinskom Koncertu utkao srpske narodne i obredne teme.


[уреди] Forma i analiza dela

Prvi stav Koncerta je kolosalni Allegro ma non troppo, gde se najpre u podužem uvodu izlaže osnovni tematski materijal u orkestru, a solista ga zatim preuzima i razrađuje, sve do monumentalne kadence i skokovitog, praštavog završetka. Karakterističan je sam početak stava: donose ga četiri udara timpana na tonu d, koji predstavlja toniku Koncerta. To je jedna posve nova pojava u koncertantnoj muzici.

Drugi stav je Larghetto, neobične, rečima neopisive tonske lepote. Uvode ga prigušene violine u orkestru, u jednom svečanom ruhu. Solista dalje preuzima tonsko vođenje i sa orkestrom efektno razrađuje tematski materijal, sve do kadence i dramatičnih fanfara, koje sa ponovnom i kratkom solističkom kadencom direktno dovode do trećeg, finalnog stava. To je radosni, razigrani Rondo-Allegro, gde u veselom, živahnom pokretu, naizmenično pričaju solista i orkestar. Nakon solističke kadence, u kodi, stiče se utisak da delo zamire. Međutim, okončava ga jedna silovita provala snage svih izvođača.


[уреди] Izvođači

Fric Krajsler, violina i Berlinski Državni Operski Orkestar, dirigent: Leo Bleh

David Ojstrah, violina i Berlinska Filharmonija, dirigent: Herbert Fon Karajan

Isak Štern, violina i Izraelska Filharmonija, dirigent: Zubin Mehta

Liana Isakadze, violina i Ruski Državni Akademski Simfonijski Orkestar, dirigent: Aleksandar Lazarev

Jovan Kolundžija, violina i Simfonijski Orkestar Radio Televizije Beograd, dirigent: Mladen Jagušt

Jovan Kolundžija, violina i Simfonijski Orkestar Moskovske Filharmonije, dirigent: Dmitrij Kitajenko

Salatore Akardo, solista i dirigent, sa Rimskim Filharmonijskim Orkestrom

Stefan Milenković, violina i Simfonijski Orkestar iz Sankt Petersburga, dirigent: Roman Leontijev.