Eugen Savojski
Izvor: Wikipedija
Eugen Savojski (Pariz, 18. listopad 1663. - Beč, 21. travnja 1736.), princ, austrijski vojskovođa i državnik
Odvjetak (potomak) sporedne linije savojske kuće; engl. Eugene of Savoy, franc. François Eugène de Savoie-Carignan ili François-Eugène, prince de Savoie-Carignan, njem. Franz Eugen, Prinz von Savoyen-Carignan, rus. Евгений Савойский, srp. Evgenij/e/ Savojski /pored Eugen Savojski/.
Studirao matematiku i prirodne znanosti. Stupio u austrijsku vojsku nakon neuspjelog pokušaja da bude primljen u francusku armiju. Istaknuvši se u ratovima protiv Turaka kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu postao general, a 1693. i feldmaršal. Od 1703. do smrti bio je predsjednik Dvorskoga ratnog vijeća / savjeta. Bio je isto toliko sposoban državnik i političar koliko i vojskovođa, pa je imao veliki utjecaj na vođenje poslova u Austriji prve polovine 18. stoljeća.
Njegove pobjede nad Turcima (predvođenim sultanom) kod Sente 1697., kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. značile su prekid turskih osvajanja u Europi, a rezultati tih pobjeda, Karlovački odnosno Požarevački mir, kojima je Austrija stekla velike dijelove Hrvatske i Slavonije, Banat, sjevernu Srbiju, dio Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj, značili su učvršćenje Austrije u Podunavlju. Pobjede Eugena Savojskog nad Francuzima u Španjolskom nasljednom ratu (1701.-1709.) značile su istodobno jačanje austrijskih pozicija u zapadnoj Europi, gdje je Francuska bila u prvom planu političkih zbivanja.
Mnogo je utjecao na uređenje Srbije za vrijeme austrijske okupacije 1718.-1739. U Beogradskoj tvrđavi ostala je kapija princa Evgenija, a doskora su postojali i ostaci njegovog dvora na Dorćolu u Beogradu.
Potkraj života sudjelovao je s manje uspjeha i u Ratu za poljsku baštinu. Neko vrijeme bio je carski namjesnik u Italiji i Flandriji. U svom dvorcu Belvedere (tal.: "lijep vidik") u Beču skupio vrijednu zbirku umjetničkih djela i veliku knjižnicu. Porijeklom Talijan, po odgoju Francuz, postao jedna od najistaknutijih osoba u Austriji, ratujući pod devizom "Austrija iznad svega".
Godine 1697. austrijski car Leopold I., u skladu s tadašnjim običajima, a za posebne zasluge u pobjedi nad Turcima kod Sente, podario mu imanje u južnoj Baranji. U sklopu imanja nalazilo se 13 sela, kojima je kasnije dodano još 6 sela, površine oko 800 km². Za sjedište imanja vlasnik je izabrao selo Bilje, gdje je između 1707. i 1712. sagradio dvorac. Cijelo imanje dobilo je ime Belje po mađarskom izgovoru imena tog sela (Bellye).
Poslije smrti Eugena Savojskog, koji je bio neženja i nije imao direktnih nasljednika, počev od 1736. pa do kraja Prvog svjetskog rata, Belje je bilo naizmjenično u vlasništvu austrijskog dvora i pojedinih pripadnika njegovog plemstva. (jn)
[uredi] Izvori
- "Opća enciklopedija JLZ" (2 C-Fob), Zagreb, 1977.
- "Enciklopedija Jugoslavije" (4 E-Hrv), Zagreb, 1986.
- "Belje. Tvornica šećera. 75", Šećerana, 1986.
- "Mala enciklopedija Prosveta" (1 A-J), Beograd, 1978.

