Asirija
Izvor: Wikipedija
| Radovi u tijeku! |
|---|
|
Jedan suradnik upravo radi na ovom članku! |
Asirija je u isto vrijeme i zemljopisni i politički pojam. U zemljopisnom smislu, riječ je o sjevernom dijelu Mezopotamije, čijim se središtem obično označava trokut što ga čine Kurdsko gorje na sjeveru, rijeka Tigris na zapadu, te gornji tok rijeke Zab s istoka, koja se potom ulijeva u Tigris, čineći tako najjužniji krak toga trokuta. Unutar ovog trokuta, ili vrlo blizu njemu, smjestili su se svi važni gradovi toga kraja: Ašur, Niniva, Arbela i Kalah. Kroz povijest narodi koji su obitavali na ovom području uspjeli su proširiti svoj utjecaj na čitavo šire područje Asirije, čiji južni kraj označuje točka gdje se Eufrat i Tigris najviše približuju, otprilike u visini današnjeg Bagdada. Istočnu su granicu označavale padine brda Zagros, sjevernu granicu Kurdsko gorje, a zapadnu Sirijska pustinja. U današnjem političkom smislu čitav središnji dio Asirije nalazi se unutar Iraka, dok se šira Asirija protezala u današnju južnu Tursku i istočnu Siriju.
[uredi] Zemljopis
Najviše planine u Asiriji su Kurdsko gorje i planine Zagros, koje dostižu visinu od 3.600 metara. Sama središnja Asirija blago je brežuljkasta, dok se zapadno od Tigrisa nalazi polupustinjsko područje nazvano Džezira (Jezirah), a prostire se sve do rijeke Eufrata. Tigris je glavna asirska rijeka, skupa s pritocima: Gornji i Donji Zab, te Šat el-adheim. Sve su ove rijeke obilježene brzim i za plovidbu nesigurnim tokovima. Skele i čamci mogu se koristiti na Tigrisu južno od Mosula, no i ondje bi putovanje moglo biti prilično opasno.
[uredi] Klima
Obično se drži da Asirija ima izuzetno ugodnu klimu. Ljeta su topla, ali ne i pretjerano vruća, dok su zime svježe, ali ne i pretjerano hladne. Proljeće i jesen su duga i umjerena godišnja doba. Za razliku od Babilonije, u Asiriji su padaline redovite i dostatne za bogatu vegetaciju. Tek nešto južnije od grada Asura proteže se linija koja, s istoka prema zapadu, dijeli Asiriju na sjeverni dio s redovitim oborinama i južni s tek povremenim oborinama.
Postoje dokazi da je oko 1200 p.n.e. došlo do mikroklimatske promjene u središnjem dijelu Plodnog polumjeseca, uključujući i Asiriju. Kroz nekoliko godina bilo je vrlo malo kiše, što je dovelo do siromašnijeg uroda žitarica, a potom i do gladi, s teškim ekonomskim i političkim posljedicama. Također, kroz niz tisućljeća došlo je i do snažne erozije tla zbog sječe drveća za gradnju i ogrijev. Vjeruje se da su u 2. tisućljeću p.n.e. još uvijek na području Asirije postojale prostrane šume bogate vegetacijom i divljim životinjama, te da je tlo općenito bilo bogatije i plodnije no danas.
[uredi] Prirodna bogatstva, poljoprivreda i stočarstvo
Najveća prirodna bogatstva Asirije svakako su zemlja i voda, što je omogućilo razvoj poljoprivrede i stočarstva. Zahvaljujući redovitim padalinama, ljudi su mogli živjeti bilo gdje u Asiriji, te se nisu morali okupljati isključivo oko vodenih tokova, kao što je to bio slučaj u Babiloniji. Tako je kroz povijest većina središnje Asirije bila napućena ljudima koji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a ubrzo se to proširilo i na Džeziru, kako je rastao broj stanovništva. U rijekama je bilo dovoljno ribe, dok su na brežuljcima uspijevali vinogradi. Relativno mekan mosulski mramor korišten je za gradnju i kiparstvo, no glavni građevinski materijal bila je glinena opeka, te bitumen koji se mogao naći u Eufratu, u blizini današnjeg grada Hit. U Džeziri su postojale, i još uvijek postoje, zalihe soli.
Temelj gospodarstva predstavljala je poljoprivreda i stočarstvo. Ove dvije gospodarske grane međusobno su se nadopunjavale, tako da je dio zemlje korišten za ispašu, a drugi dio za obrađivanje i uzgoj žitarica. Najčešća žitarica bio je ječam, no uzgajala se i pšenica. Od ječma se proizvodio kruh i jedna vrsta piva, a od grožđa vino. Ulje od sezama korišteno je za obogaćivanje kruha. Povrće se rijetko uzgajalo. Veću su važnost imali začini, poput gorušice i, naravno, sol. Najčešće povrće bio je luk, češnjak i poriluk, a uobičajeni dio prehrane činilo je i voće poput jabuka, grožđa i oraha.
Od domaćih životinja, najčešće su uzgajane ovce i koze, koje su omogućavale i proizvodnju tkanine. Kozje je mlijeko bilo osobito na cijeni, kako kao piće, tako i kao sirovina za proizvodnju sira. Držale su se svinje, goveda i perad poput patki i kokoši. Najčešće ove životinje nisu ubijane radi mesa, budući da se meso jelo samo za najveće blagdane i proslave. Volovi su korišteni za vuču, a magarci i mazge za transport robe. Uzgoj konja udomaćio se tek sredinom 2. tisućljeća p.n.e., a koristili su se kao životinje za vojne potrebe za vuču kočija i za konjicu.
[uredi] Trgovina i putovanja
Trgovina je, zbog nedostatka nekih bitnih prirodnih dobara, još od prapovijesti bila životno važan dio asirskoga gospodarstva. Usto, Asirija je zemljopisno smještena na raskrižju puteva od istoka prema zapadu i od sjevera prema jugu. Grad Ašur osobito je važan u tom smislu budući da je na tom mjestu posotojao prolaz kroz planine Zargos. Za razliku od Babilonije, asirske rijeke nisu imale odlučujuću važnost u transportu, pa su karavane i vojske bile prisiljene na premještanje kopnenim putem, ali duž rijeka radi opskrbe vodom. Većina je puteva bila u lošem stanju, puna utrtih tragova i rupa, no postojali su i kraljevski putevi što su ih koristili kraljevi glasnici, a održavani su u dobru stanju. Poznato je da je karavana ili vojna jedinica mogla otprilike prijeći 25 km dnevno, što je ipak bitno ovisilo o vrsti terena. Radi bržeg komuniciranja, Asirci su postavljali usputne postaje, gdje su konji bili spremni 24 sata dnevno. Na taj je način kralj mogao ostati u vezi s najudaljenijim krajevima zemlje.
[uredi] Povijest
[uredi] Kronologija
Kronologija čitave Mezopotamije uređena je u povijesnoj znanosti prema kronologiji Asirije, a čitava kronologija Bliskog istoka, uključujući Anatoliju, Siriju i Palestinu, te drevni Egipat prema kronologiji Mezopotamije. Razlog je tome precizan datum što ga imamo za asirsku povijest, zahvaljujući tamošnjem astronomskim promatranjima. Taj datum je jutro 15. lipnja 763. p.n.e., kad je došlo do pomrčine sunca. Ovaj je događaj zabilježen u asirskim dokumentima koji slijede relativnu kronologiju. Uz pomoć toga datuma, moglo se utvrditi apsolutne datume i ostalih događaja asirske povijesti za cijelo 1. tisućljeće p.n.e. Izvore za relativnu kronologiju predstavljaju popisi eponima i Popis asirskih kraljeva. Asirci su svaku kalendarsku godinu nazivali prema nekom državnom službeniku kojega se naziva eponim. Popisi eponima složeni su kronološkim redom i obuhvaćaju cijelo 1. tisućljeće p.n.e. Zakonski dokumenti, a često i ljetopisi, datirani su prema tim eponimima. Tako je, zahvaljujući astronomskom podatku iz 763., moguće ustanoviti apsolutne datume za svaki od događaja zabilježenih u dokumentima datiranim pomoću eponima.
Drugačija je situacija s drugom polovicom 2. tisućljeća p.n.e. za koje ne postoje kompletni popisi eponima. Ni popis asirskih kraljeva ne omogućuje ovdje utvrđivanje apsolutnih datuma, nego samo relativan slijed. Prije 1500. p.n.e. kronologija Asirije još je nejasnija, budući da su popisi eponima tek u fragmentima, a popis kraljeva je nesiguran s obzirom na točnost brojeva i slijeda vladara. Ne pomaže ovdje ni usporedba s babilonskom kronologijom, budući da je i ona u tom razdoblju nesigurna.
Asiriski su drevni povjesničari godinu u kojoj je kralj umro računali kao posljednju punu godinu njegove vlasti. Premda je novi kralj odmah preuzimao vlast, godina stupanja na vlast računana je kao nulta. Kako je asirska godina počinjala u proljeću (mjesecom koji se zvao nisan), ona se protezala kroz dvije naše suvremene godine, pa bi se asirski datumi uvijek morali navoditi u obliku dvije godine prema suvremenom računanju (npr. 759./758. p.n.e.), no povjesničari to obično izbjegavaju.
[uredi] Rani gradovi
Počeci Asirije sežu do 3. tisućeljeća p.n.e. kad je postojalo nekoliko neovisnih gradova u središnjoj Asiriji, dok Asirija kao politička stvarnost nije postojala sve do sredine 2. tisućljeća. Oko 2500. p.n.e. najutjecajniji gradovi-države su Ašur, Niniva i možda Arbela. Osim Ašura, o ostalim se gradovima vrlo malo zna. U Arbeli, primjerice, nisu mogla biti izvedena ni arheološka iskapanja, budući da se nalazi ispod modernog grada. Niniva, kod današnjeg Mosula, mnogo je puta istraživana, no arheolozi još nisu došli do značajnijih nalaza iz najranijeg razdoblja. Ipak, čini se da je bila jednako stara i podjednako značajna kao i Ašur.
Mnogo se više zna o Ašuru u drugoj polovici 3. tisućljeća p.n.e. Ovaj grad, kao i Ninivu, kontrolirao je akadski kralj Maništušu (oko 2300. p.n.e.), budući da je u Ašuru nađen natpis koji spominje »slugu Maništušuova«, koji je vjerojatno bio upravitelj grada i vazal toga staroakadskog vladara. Čini se da je sve do tada Ašur bio politički neovisan, a u kasnijim će razdobljima biti pod gotovo stalnom vlašću južnih vladara. Takav je slučaj u vrijeme vlasti Amar-Sina (oko 1046.-1038. p.n.e.), budući da i o ovom vladaru postoji natpis u Ašuru. Negdje nakon toga razdoblja Ašur je ponovno zadobio neovisnost, a onda i počeo ostvarivati svoj utjecaj prema jugu. Jedan od vladara grada, Ilušuma, napao je područje Babilonije, opsjedajući značajne gradove poput Ura i Nipura. No, to je bio tek pljačkaški pohod bez nakane uspostave trajne vlasti. Vladari koji su slijedili usredotočili su se na izgradnju i jačanje samoga grada, a posebna je pozornost ukazana hramu boga Ašura. Bilo je to razdoblje političke stabilnosti i gospodarskog rasta, u vrijeme kad su staroasirske trgovačke kolonije cvale u Kapadociji.
[uredi] Staroasirske trgovačke kolonije
Zahvaljujući sasvim slučajnom otkriću velikog arhiva spisa pisanih klinopisom u Anatoliji, do nas su stigle značajne informacije o gospodarstvu grada-države Ašura u njegovoj nastarijoj povijesti. Arhiv je otkriven u starom gradu Kanišu (današnji Kültepe u Turskoj), a iz njega je očito da je Ašur imao cijeli niz trgovačkih kolonija u Anatoliji. Većina dokumenata bavi se gospodarskim i trgovinskim pitanjima. Među njima su ugovori, upravni dokumenti i trgovačka pisma. Nažalost, nije nađena i druga strana ove korespondencije koja je morala biti pohranjena u Ašuru. Ovi dokumenti potvrđuju da je Ašur početkom 2. tisućljeća imao veliko međunarodno trgovinsko značenje.
Kolonija u Kanišu bavila se pretežito trgovinom kositra, koji je uz bakar, bio neophodan za proizvodnju bronce. Nije potrebno naglašavati važnost ove trgovine, budući da je riječ o razdoblju koje se obično naziva brončano doba. Kolonija je bila na usponu kroz 150 godina (oko 1900.-1750. p.n.e.), a njezini su trgovci bili punopravni građani Ašura, pa je i njihovo naselje ostalo neovisno i izolirano od okolnih mjesta u Anatoliji. Nije poznato ni da je bilo sukoba između kolonije i susjednih, domaćih naroda, a razlog je tomu vjerojatno obostrana korist. Od vladara Ašura u to se doba spominje Sargon I.
[uredi] Doba Amorejaca
Gospodarski napredak ranih gradova središnje Asirije prekinula je amorejska najezda. Amorejci su bili semitski narod iz pustinje Sirije i Arabije koji su početkom 2. tisućljeća p.n.e. provalili u Mezopotamiju. Kroz prva dva stoljeća toga tisućljeća utemeljili su nekoliko različitih vladarskih dinastija u gradovima-državama Asirije, Sirije i Babilonije. Ova je najezda, koja se protegla kroz više naraštaja, prouzročila veliku nesigurnost i brojne sukobe, ne samo između starosjedilaca i pridošlica, nego i između raznih gradova-država.
Amorejci su bili podijeljeni u više plemea, koja su predvodili moćni plemenski starješine. Među najmoćnije ubraja se Šamši Adad I. (oko 1813.-1781. p.n.e.), jedan od najzanimljivijih likova rane asirske povijesti. Premda je bio nomadskog porijekla, kako svjedoče tadašnji i nešto kasniji izvori, Šamši Adad I., nakon što je uspio osvojiti veći dio Asirije, uspio je postići priznanje kao zakoniti vladar Ašura i izravan nasljednik tamošnjih vladara. Tako asirski popis kraljeva Šamši Adadove pretke navodi kao vladare Ašura, iako to nikako nije moglo odgovarati istini.
Na svojim putovanjima Šamši Adad stigao je i do Babilonije, te bio zasigurno opčinjen njezinom kulturom, budući da je kasnije u Asiriju uveo babilonske običaje, pa i obilježja babilonske religije. Kad je konačno osvojio Ašur, posvetio se građevinskim radovima, a osobito oko hrama boga Ašura, kojega je držao ekvivalentom babilonskoga boga Enlila. Iz dokumenata na klinopisu iz Marija na srednjem toku Eufrata saznajemo o Šamši Adadovu osvajanju toga grada, te postavljanju njegova mlađeg sina Jasmah Adada za upravitelja grada. Starijeg sina, Išme Dagana, postavio je upraviteljem Ekalatuma. Tako se mogao posvetiti osvajanju Sirije gdje zauzima grad Šubat-Enlil i čini ga svojom prijestolnicom. Tako je zagospodario čitavim područjem sjeverno od današnjeg Bagdada, zapadno od gornjeg toka Tigrisa, istočno od srednjeg toka Eufrata, te na zapad do središnje Sirije. Dotad na tom području nije bilo tako velike sile.
Nakon Šamši Adadove smrti, oko 1781. p.n.e., događaji su se u Mezopotamiji dramatično promijenili. Iz Babilonije je provalio Hamurabi te u samo nekoliko godina osvojio prvo Mari, a potom i Ašur. Nakon Hamurabija, malo je poznato o asirskoj povijesti, osim da su Ašuru prijetila plemena s gorja Zagros, te da su s istoka provalili Horijci koji će potom i zagospodariti zemljom.
Glavni članak: Šamši Adad I.
[uredi] Horijci i kraljevstvo Mitani
Od 18. do 14. stoljeća p.n.e. vrlo je malo poznato o području Asirije i o gradovima-državama poput Ašura i Ninive. Razlog je tome pomutnja što su je unijele velike migracije novih naroda prema sjevernoj Mezopotamiji. Među ovim narodima ističe se onaj koji je utemeljio kraljevstvo Mitani sa središtem uz rijeku Habur, koje se za svoga najvećeg uspona prostiralo sve do Taurusa na zapadu i Asirije na istoku. Čini se da je ponekad ovo kraljevstvo kontroliralo i gradove Ašur i Ninivu. Malo je, međutim poznato o tom kraljevstvu, budući da njegova prijestolnica Vaššukani još nije identificirana, pa arheolozi nisu mogli doći u posjed eventualnih arhiva. Nešto je poznato iz stranih izvora - asirskih, babilonskih, hetitskih i egipatskih - iz kojih se može naslutiti da je bila riječ o velikoj sili sredinom 2. tisućljeća, te da su se njezini kraljevi odnosi kao ravnopravni prema egipatskim faraonima i hetitskim vladarima.
Ovo je kraljevstvo bilo sastavljeno od dva etnička elementa: indoeuropljana i Horijaca, čiji jezik nije bio ni indoeuropski, ni semitski, a čini se da su na to područje došli preko Kavkaza. Značajka ovog dvostrukog naroda bila je vještina uzgoja i korištenja konja i to je njihov najveći doprinos civlizaciji Asirije i Mezopotamije. Oni su zapravo uveli uzgoj konja u cijelo područje Plodnog polumjeseca. Prvi su počeli koristiti konje za vuču laganih dvokolica, kočija koje su im davale prednost u bitkama. Ubrzo su to od njih preuzeli i Hetiti i Asirci, što će im omogućiti ponovni uspon.
[uredi] Uspon Asirije (oko 1741.-1274.)
Uspon Asirije kao države toga imena počeo je nakon dugog razdoblja koje se obično naziva »mračnim dobom.«
[uredi] »Mračno doba« (oko 1741.-1364. p.n.e.)
Do 14. st. pojam »Aisirija« može se koristiti samo u zemljopisnom smislu, a otada se pojavljuje i prva država toga imena. Do tada je, kroz gotovo četiri stljeća, trajalo »mračno doba.« Jedini dokument koji donekle govori o tom razdoblju jest Popis asirskih kraljeva, no upravo se za to doba ovaj popis odnosi isključivo na kraljeve Ašura, te ništa nije poznato o događajima u drugim velikim gradovima toga područja. Prema tome popisu, Išme Dagan I. (oko 1780.-1741.) prvi je nasljednik Šamši Adada I., a nakon njega slijedi niz raznih imena, dok nas na kraju ne izvijesti da je novu kraljevsku liniju osnovao Adasi, za kojega kaže da je »ničiji sin«, to jest uzurpator.
[uredi] Vladavina Ašur-ubalita I. (oko 1363.-1328. p.n.e.)
Dugotrajna vladavina Ašur-ubalita I. označuje ujedno i prvu pojavu Asirije kao političke stvarnosti, te početak njezina uspona sve dok se ne ubroji među najveće sile drevnog Bliskog istoka. Ovo se razdoblje obično naziva razdobljem Amarne, a Ašur-ubalit igrao je, uz Hetite, drevni Egipat, Kraljevstvo Mitani i Babiloniju, vodeću ulogu u Plodnom polumjesecu. On je ujedno i prvi asirski vladar koji se i službeno nazvao »kraljem Asirije«, dok su se prethodni vladari u gradu-državi Ašur nazivali »namjesnicima boga Ašura.
Ipak, vrlo je malo poznato o razdoblju Ašur-ubalita I. Zna se da je upravljao jedinstvenom i snažnom državom, da je i od ostalih vladara bio priznat kao moćan vladar, te da je kroz prilično dugo razdoblje imao vlast i nad Babilonijom. Dva njegova pisma nađena su u egipatskoj Amarni, a u njima se asirski kralj egipatskom faraonu obraća kao sebi ravnome. Sadržaj pisama odnosi se na dobre trgovačke i vjerojatno političke odnose između dvije zemlje.
Više pojedinosti ima o njegovim odnosima s Babilonijom. Ašur-ubalitova kći udala se za babilonskoga kralja, pa je Ašur-ubalitov unuk postao vladar Babilonije, u čemu mu je pomogao sam Ašur-ubalit I. Kad je došlo do pobune te je Ašur-ubalitov unuk svrgnut i ubijen, a na njegovo mjesto postavljen drugi kralj, asirski kralj provaljuje u Babiloniju, svrgava uzurpatora, a na njegovo mjesto postavlja kralja po svom izboru, te je do kraja života imao važnu ulogu u upravljanju Babilonijom.
[uredi] Početak sjaja Asirije (oko 1327.-1274. p.n.e.)
Stabilnost što ju je u Asiriji uspostavio Ašur-ubalit I. postat će temelj na kojem će njegov sin, Enlil-nirari, i dva unuka, Arik-din-ili i Adada-nirari I., izgraditi carstvo. Njih trojica vladali sveukupno preko pola stoljeća, a u tom su razdoblju nastojali učvrstiti i proširiti granice Asirije, no istovremeno su i izgubili nadzor nad Babilonijom. Najznačajniji uspjeh predstavljalo je širenje teritorija prema zapadu na područje koje je dotada pripadalo kraljevstvu Mitani, što je asircima donijelo bogatstvo i samopouzdanje. Odlučujuću je ulogu imao Adad Narari I. koji je poveo dva pohoda protiv toga kraljevstva, što je dovelo do konačnog pripajanja pola toga područja u asirsko carstvo.
[uredi] Srednjoasirsko carstvo (oko 1273.-1076. p.n.e.)
Ovaj stalan rast bogatstva i moći Asirije dovelo je do stvaranja prvog asirskog carstva koje se u povijesti obično naziva Srednjoasirsko carstvo, kako bi ga se razlikovalo od kasnijeg Novoasirskog carstva. Ovo se carstvo kronološki može podijeliti u dva razdoblja, od kojih se prvo odnosi na vrijeme Šalmanasera I. (oko 1273.-1244. p.n.e.), sina, i Tukulti Ninurte I. (oko 1243.-1207. p.n.e.), unuka Adad Naraija I. O ovom razdoblju postoji i prilično bogata povijestna i arheološka dokumentacija.
[uredi] Prvo razdoblje (oko 1243.-1207. p.n.e.)
Šalmanaser I. vodio je vojne pohode prema istoku i sjeveru čime je zaključio osvajanje istočnog dijela kraljevstva Mitani, što je učinio unatoč velikoj sili protivnika koja je uključivala i Hetite i Aramejce. U opisima ovog rata dolazimo i do prvih saznanja o asirskom načinu vođenja bitki, po čemu će ovaj narod i postati poznat. Primjerice, u jednom od izvješća o bitci s kraljem Mitanija, Šalmanase I. hvali se kako je, nakon pogubljenja desetina tisuća protivničkih vojnika, oslijepio barem 14.400 Mitanijaca koje je žive odveo u zarobljeništvo.
Slične je pohode vodio i Tukulti Ninurte I., no on se upravio i protiv Babilonije, te dodao i to područje svome kraljevstvu. Postoje tri opisa ovog pohoda: jedan u kraljevskim natpisima Tukulti Ninurte I., drugi u povijesnom epu o Tukulti Ninurti, a treći je fragmentarni izvještaj u jednom babilonskom ljetopisu. Prema tim izvorima, Kaštiliaš, kasitski kralj Babilonije pobijeđen je i ubijen, a Babilon je opljačkan i razoren, dok je kip boga Marduka odnijet u Asiriju. Važni su bili i pohodi ovog kralja prema sjeveru, sjeveroistoku i zapadu, gdje je pobijedio Hetite. Velika skupina pobijeđenih Hetita odvedena je u izgnanstvo u svojevrsne radne logore u Asiriji. Ovo će postati ustaljena praksa kojom se uklanja nestabilnost s pograničnih područja, a istovremeno dobiva značajna radna snaga.
Oba ova kralja dodatno su izgradili Ašur i Ninivu, a Tukulti Ninurta izgradio je i sasvim novu prijestolnicu, nedaleko od Ašura, sa suprotne strane Tigrisa. Grad je bio bogato opremljen, a u središtu je bila kraljeva palača u kojoj je kralj i ubijen. U ovom je razdoblju, zahvaljujući pripojenju Babilonije, došlo i do značajnog kulturnog utjecaja toga područja na asirsku civilizaciju, a posebice na književnost i religiju. Nakon ubojstva Tukulti Ninurte, Asirija prolazi kroz razdoblje stagnacije i pada, te dolazi do rasta moći Babilonije. Glavni razlog pada moći Asirije bilo je nutarnje nezadovoljstvo stanovništva, a izvana pokreti novih naroda prema Plodnom polumjesecu. Od tih naroda najznačajniji su bili Frigijci koji su provalili u Anatoliju i doveli do propasti kraljevstva Hetita. Sa zapada su nadirali, pak, Aramejci.
[uredi] Drugo razdoblje (oko 1132.-1076. p.n.e.)
U ovom se razdoblju priširila uporaba željeza, pa je došlo i do znatnih promjena u načinu ratovanja. Zapravo je uporaba željeza u izradi oružja i oklopa dovela do novog velikog preokreta, sličnog onom kad su uvedene dvokolice s konjskom zapregom početkom 2. tisućljeća p.n.e.
Dolazak na vlast asirskoga kralja, Ašur Reša Išija I. (oko 1132.-1115. p.n.e.) označava početak novog uspona Asirije. Njegova je najveća zasluga ponovno uspostavljanje unutarnje stabilnosti u kraljevstvu, te utvrđivanje granica i utvrda. Nakon njega na vlast dolazi Tiglat-Pileser I. (oko 1114.-1076. p.n.e.), jedan od najznačajnijih kraljeva u asirskoj povijesti. Pod njegovom se vlašću Asirija proširila u svim smjerovima, od Sredozemnog mora na zapadu, do Babilona na jugoistoku. Prvi izazov, neposredno nakon njegova stupanja na prijestolje, bio je napad Frigijaca (Mušuku u asirskim izvorima), koji će se pretvoriti u dugotrajno ratovanje na zapadu asirskoga kraljevstva, u koje će se potom uključiti i Aramejci koji su u tom razdoblju stvorili snažan plemenski savez. Tiglat-Pileser I. uspio je po svoju vlast dovesti čitavu Siriju i južnu Anatoliju, do gorja Taurus.
Usto, Tiglat-Pileser I. vodio je i bitke protiv babilonaca. Nakon pobjede kod rijeke Donjeg Zaba, Asirci u nastavili prema jugu, te osvojili glavne babilonske gradove, uključujući Babilon i Sipar. Čini se, ipak, da nisu uspjeli zagospodariti i južnom Babilonijom.
Ovi vojni uspjesi doveli su i do blagostanja u samoj Asiriji, gdje se razvija zamjetna umjetnička djelatnost. U gradovima dolazi do značajnih građevinskih radova, a asirski pisari ostvaruju dvije zbirke zakona: zakonik dvorskih uredbi sve od Ašur Ubalita I., te zbirku zakona koji se uglavnom bave položajem žena u Asiriji. U svim ovim civilizacijskim dostignućima znatan je bio utjecaj babilonske civilizacije.
[uredi] Početak Novoasirskog carstva (1075.-884. p.n.e.)
Nakon smrti Tiglat-Pilesera I. (1076. p.n.e.) ponovno je smanjena asirska moć i malo je o toj zemlji poznato sve do dolaska na vlast Ašur-Dana II. (935. p.n.e.). Razlog je tome vjerojatno bila nemogućnost ostvarivanja učinkovite i sustavne uprave na ogromnom teritoriju što ga je Tiglat-Pileser osvojio, ali i izuzetno snažan pritisak što su ga na asirsko kraljevstvo vršili Aramejci. Stanje se popravilo početkom prvog tisućljeća kad su trojica uzastopnih kraljeva ostvarili unutarnju stabilnost i poduzeli vojne pohode za vraćanje izgubljenih teritorija.
Prvi je od njih Ašur-Dan II. (935.-912. p.n.e.), čije kraljevanje označava i početak Novoasirskog carstva. On je bio prvi kralj, nakon više od jednog stoljeća, koji je redovito poduzimao vojne pohode izvan Asirije, u prvom redu protiv Aramejaca od kojih je ponovno preuzeo izgubljena područja na zapadu. Tada je došlo i do obnove grada Ašura, a osobito njegovih gradskih zidina.
Drugi je važan kralj Adad-nirari II. (911.-891. p.n.e.), sin Ašur-Dana. Osim što je nastavio pritisak protiv Aramejaca, poveo je i pohode protiv Babilonije na jugu i zemlje Nairi na istoku. Prilikom ovih pohoda, asirska je vojska stigla do rijeke Balih na zapadu, do srednjeg Eufrata na jugu, do jezera Van na sjeveru i do središnjeg dijela gorja Zagros na istoku. U središtu svih pohoda bili su Aramejci protiv kojih je povedeno čak osam pohoda, koji su bili tako uspješni da je Adad-nirari na kraju prošao aramejskim područjima, a mjesni su mu aramejski poglavari dragovoljno odavali počasti. Ovi pohodi trebali su ponajprije dati sliku o asirskoj moći i tom će se strategijom služiti i kasniji asirski kraljevi. Druga novost bilo je postavljanje velikih skladišta s namirnicama na za vojsku na strateškim mjestima novoosvojenih prostora. Ova će se skledišbena mjesta kasnije pretvoriti u administrativna središta, čime počinje uređivanje carstva po provincijama.
Treći važan kralj ovoga razdoblja bio je Tukulti-Ninurta II. (891.-884. p.n.e.) koji se posvetio sustavnom unutarnjem uređivanju carstva. Usto, bio je vrlo poduzetan graditelj te je poduzeo velike obnove i gradnje u Ašuru i u Ninivi.
[uredi] Kraljevi iz Kalaha (883.-824. p.n.e.)
Ovo razdoblje predstavlja jedan od vrhunaca Novoasirskog carstva (drugi će biti onaj u doba Sargona II. i njegovih nasljednika). Prvi od kraljeva ovog razdoblja bio je Ašur-nasir-pal II. (884.-859. p.n.e.) koji je svoju prijestolnicu premjestio u grad Kalah. Za njega se može reći da je postao uzorom idealnog asirskog kralja, koji je doveo Asiriju do dotad neviđene moći i bogatstva, a sve zahvaljujući njegovu načelu da asirski kralj redovito, svake godine mora polaziti u vojne pohode. Povjesničarima je dosad poznato 14 velikih pohoda u 24 godine njegove vlasti. Poveo je tri pohoda prema istoku, odakle je doveo stanovništvo kao roblje u Kalah. Poveo je također više pohoda prema sjeveru i sjeveroistoku, gdje je osvojio zemlje Urartu i Nairu, gdje je proveo opsežne administrativne mjere koje su mu osigurale stalne prihode kroz cijelo kraljevanje. Kroz čitavo vrijeme svoje vlasti ratovao je i na zapadu, gdje su si Asirci uspjeli bez borbe osigurati redovite prihode iz Karkemiša. Prešli su i preko gornjeg toka Eufrata i konačno stigli i do Sredozemnog mora, a libanonski gradovi iskazivali su počast ovom kralju. Ašur-nasir-pal II. poduzeo je, koristeći libanonsku cedrovinu, nove građevinske radove u Kalahu. Poveo je i nekoliko kaznenih pobuna protiv pobunjenika na južnoj granici carstva.
U ovom je razdoblju započela podjela carstva na provincije s upraviteljem na čelu, iz kojih je redovito morao stizati porez.
[uredi] Kultura i gospodarstvo
Obilje ruda, kojima je ovaj kraj raspolagao, omogućilo je Asircima izradu kvalitetnog oružja koje im je osiguralo premoć nad susjednim narodima. Prijestolnica države bio je grad Niniva. Njeno bogatstvo potvrđuje i biblioteka cara Asurbanipala.
[uredi] Značajke civilizacije
Nedovršeni članak Asirija koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

