Vojin Bakić
Izvor: Wikipedija
Vojin Bakić (Bjelovar, 1915 - Zagreb, 1992), hrvatski kipar.
Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu (1939), specijalni tečaj pohađao kod Frane Kršinića. Boravio u Firenzi i Milanu, sudjelovao na izložbi "Zagrebackih umjetnika" u Zagrebu (1939). Na prvoj samostalnoj izložbi (Bjelovar, 1940) pokazao crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.
Poslije 1945. postupno napušta takvo usmjerenje i teži impresionistickoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. U tom razdoblju radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošcu i dojmljivom stilizacijom ističu I.G. Kovačić, 1946, i S. S. Kranjčević,1948. Sa "Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru" (1947) prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava. Proces sažimanja i kristalizacije volumena zamjećuje se 1950. na skulpturi "Bik" (Bijenale u Veneciji 1956), djelu koje nadilazi školničke kategorizacije i u kojem se preklapaju apstrakcija, kubizam i ekspresionizam. Istu tendenciju pokazuju skice za "Spomenik Marxu i Engelsu" (1950 - 53; nisu izvedene), zapravo prvi slobodniji prijedlozi za rješavanje tradicionalnih kiparskih zadataka. Značajan je "Autoportret", 1952, izrazitih kubičnih karakteristika, a posebno "Spomenik Stjepanu Filipoviću" u Valjevu, velikih dimenzija i krajnje pročišćenosti u okvirima antropomorfnoga motiva. Serijom "Aktova", "Torza" i "Glava" zaokružuje svoja traženja organskih, asocijativnih oblika a 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza.
Ciklus "Razvaline" forme označava prijelaznu fazu od punog, čvrstog volumena do ispražnjene ljuske, svojevrsnoga skulpturalnoga negativa. U daljem razvoju Bakić među prvima u nas slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja: u "Razvijenim površinama",1960 – 64, artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u "Svjetlonosnim oblicima",1963 – 64, stvara efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica, pri čemu upotrebljava i nove materijale (nehrđajući čelik).
Složenu problematiku toga razdoblja pokazuje "Spomenik revoluciji" u Kamenskom, krilatih i lisnatih formi, realiziran nakon deset godina rada, 1958 - 68. Novija su mu ostvarenja "Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu",1975 - 78, te spomenici u Kragujevcu, Dotršćini (Dolina grobova) i na Petrovoj gori (1982).
Vojin Bakić je nedvojbeno jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, umjetnik europskoga formata: autor koji je uspio u avangardizmu apstrakcije ostvariti monumentalnost i neposrednost koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične figurativne skulpture.


