Picigin

Izvor: Wikipedija

Pigicin je sport koji se igra na plaži, a bit igre je zadržati lopticu što više u zraku. "Narodni" je sport u Hrvatskoj, najviše se igra u srednjoj Dalmaciji u priobalju i na otocima. Može se vidjeti i u ostalim hrvatskim prioblanim mjestima. Ipak, pravu popularnost ima u Splitu. Igraju ga mladi, ali nije neobično vidjeti i starije, odnosno ljude srednje dobi uključene u igru.

Sadržaj

[uredi] Podrijetlo

Smatra ga se "najsplitskijim" sportom. Kultno igralište u Splitu za picigin jesu Bačvice, splitska plitka pješčana plaža.

Picigin je nastao prije 6000 godina u Srednjoj Americi[nedostaje referenca]. Domoroci su ga igrali na mirnim obalama rijeka sa lopticom napravljenom od životinjske mješine koja je bila ispunjena pijeskom.

[uredi] Povijest

[uredi] Srodni športovi

Zoga falu.

[uredi] Mjesto igranja

Igra se u plićaku, na pješčanoj plaži. Sve druge varijante (kamen, šljunak i sl.) nisu poželjne jer tada to više nije picigin.

[uredi] Igrači

Po nekakvim iskustvima dugogodišnjih igrača picigina najbolja je igra sa 5 igrača. Manje i više jednostavno ne funkcionira kako bi trebalo, iako se naravno može igrati.

Mješovitost postava po spolu i dobi nije ništa neobično.

[uredi] Pravila

Igrači stoje u krugu. Poželjno je da more bude najviše između koljena i gležnja, a najniže do gležnja (idealno je da je nekoliko centimetara iznad gležnja).

Igrači ne dodavaju lopticu jedan drugomu, oni odbijaju lopticu prema nekome neodređenom u krugu, ili izvan kruga, može i "u prazno", ali opet neka to bude uhvatljivo.

Kad se odbija, poželjno je baciti lopticu uvis, neka napravi luk, parabolu u zraku i padne...negdje. Nije problem i ako je putanja loptice pravocrtna, ili čak izravno padajuća, ali to je dopustivo i igrivo i ima smisla samo ako se lopticu tako vraća u igru, ne da se tako stalno igra. Velika brzina kretanja loptice nije poželjna.

Igrači ne moraju stajati u mjestu u igri. Štoviše, kad se igrači "zagriju", prava akcija i jest kada se igrači počnu bacati, skakati, trčati po lopticu...

Lopticu je dopušteno udarati dlanom, a poželjno je da se igra s obje ruke, što je najčešće greška neiskusnijih igrača koji igraju samo onom "jačom".

Bit ove igre je što nije kruta, njoj je cilj opuštanje. Igra obično započinje lagano, a kad igračima "dojadi" sporost, onda se malo "zakuha" situaciju nezgodnim odbijanjem, tako da su igrači prisiljeni na akrobacije, ali ne one vrste, da igraču koji je pao, opet baciti nazad. Lopticu se vraća ostalima, dok se igrač koji je ispao može vratiti. I SVI igraju. "Nije šema" bacati samo onima koji će sigurno dobro "uhvatiti" ( ne uhvatiti u doslovnom smislu, misli se u stvari - odbiti ), nego i onima koji su lošiji odbijači loptice, tako da se ostali igrači moraju truditi "spasiti lopticu" da ne padne u more i vrate ju u igru.

Hvatanje loptice nije dopušteno. Jedini dopušteni hvatački zahvat je rijedak za vidjeti i opasan - za zube. To je kad igrač uhvati lopticu u usta, ali ju ne zadrži nego odmah - ispuhne (NE ispljune) nazad u igru.

Za lopticu je poželjno da bude velika negdje između ping-pong loptice i teniske loptice. Idealna loptica za igranje je izbrušena teniska loptica (izbrusi joj se tkanina a i koji mm gume tako da je lakša i da bolje leti)

[uredi] Vanjske poveznice

Drugi jezici