Salo ili 120 dana Sodome

Izvor: Wikipedija

Salo ili 120 dana Sodome
Salò o le 120 giornate di Sodoma
Režija Pier Paolo Pasolini
Scenarij Pier Paolo Pasolini,
Sergio Citti
Glavne uloge Paolo Bonacelli,
Umberto Paolo Quintavalle
Godina izdanja 1976.
Trajanje 120 minuta
Država Italija
Jezik Talijanski

Salo ili 120 dana Sodome (tal. Salò o le 120 giornate di Sodoma) je talijanska antiratna horor drama iz 1976. koju je režirao Pier Paolo Pasolini. To je jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća.

Sadržaj

[uredi] Filmska ekipa

Režija: Pier Paolo Pasolini

Glume: Paolo Bonacelli (Vojvoda), Giorgio Cataldi (Biskup), Aldo Valletti (Predsjednik), Umberto Paolo Quintavalle (Sudac), Sergio Fascetti (Žrtva) i drugi.

[uredi] Radnja

Fašistička republika Salo na sjeveru Italije, 1944. Četiri visoko rangirana člana fašista; sudac, predsjednik, biskup i vojvoda, narede vojnicima da otmu puno mladića i djevojaka iz grada. Od te gomile, četvero zapovjednika izaberu 8 mladiča i 8 djevojaka koje odvedu u svoj dvorac u okolici grada. Tamo zapovjednici podrede mladež svojim perverznim željama, u koje su uključena i silovanja, homoseksualni odnosi, sadizam, mazohizam te bizarne priče prostitutki. Dokazujući svoju dominantnost, četvero se zapovjednika osjeća gospodarima života, te na kraju smaknu mladež.

[uredi] Zanimljivosti

  • Ovo je posljednji film koji je režirao Pier Paolo Pasolini jer je nedugo nakon premijere ubijen pod neobičnim okolnostima.
  • Pasolini je izjavio da je film alegorija na moderni kapitalizam, u kojem su materijalne vrijednosti i želja za konzumerskim užitkom i profitom potpuno uništila duhovni život i humanost.
  • Navodno je Pasolini film snimao bez napisanog scenarija.
  • Film je do danas zabranjen u mnogim zemljama.

[uredi] Kritike

"Salo ili 120 dana Sodome" je jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća. Pasolini u tom filmu predstavlja hladan svijet bez nade i ljubavi, apokalipsu u kojoj zli pobijeđuju, ali i implicitno nagoviješta da takav režim ne može opstati (zato je radnja filma smiještena na području Sala 1944.-1945., kada su fašisti počeli nepovratno gubiti rat od saveznika, pa se tijekom filma mogu čuti zvukovi savezničkih aviona iznad dvorca). Odjek kritike bio je podijeljen [1] zbog drastičnog načina filmskih postupaka koji su eksplicitno pokazali silovanja, mučenja ( scena u kojoj jedna žrtva mora jesti fekalije vojvode ) i ubijanja mladih žrtava od fašističkih zlikovaca.

Jedan dio kritike hvalio je film jer ništa nije sakrio ili uljepšao, nego je direktno prikazao grozotu rata, korupciju močnih političara koji samo gledaju na svoju korist i ne obaziru se na mladu generaciju koju uništavaju, implicitno kritizirao tiraniju jer je pokazao kakvu uništenje donosi a sadističke scene prikazao hladno, mrtvo, iscrpljujuće i neuzbudljivo. Drugi dio kritike pak je pokudio film i utvrdio da je Pasolini izmakao kontroli, snimivši jeftini i šundni horor film bez emocija u kojem su glavni likovi trebali biti žrtve, a ne četiri zla fašista, te da nije jasno da li su fašisti uopće kritizirani ili ne. U svakom slučaju radi se o vrlo neugodnom filmu punom referenci i simbola o univerzalnoj represiji vladajuće kaste, u kojem se osobito ističe tmurna završnica u kojoj svira Carl Orffova pjesma "Carmina Burana". U svojoj recenziji nezadovoljni kritičar Michael Thompson je napisao: "Film je bio grozan 1975., i još uvijek je grozan danas" kao i Christopher Null: "Bez obzira da li se slažete sa mnom ili ne, imati ćete vrlo teško vrijeme probaviti ovaj film (ako ga uopće nađete). Pasolinijeva poruka nije samo neukusna, nego nije ni predstavljena dobro; film je sirov, zvuk izvan fouksa, ritam spor. Da budem iskren, ovo je grozno, grozno iskustvo - ali priznajem jedno; sigurno je jedinstveno". Među kritičarima koji su hvalili film bili su i Derek Smith koji je zaključio: "Ovo je težak film za gledati, ali jedan koji vas natjera da razmišljate" te Cole Smithey, koji je napisao: "Pasolini stvara nemoguću, informativnu, satiričnu alegoriju o fašizmu koji se evolvirao u konzumerizam".

[uredi] Vanjske poveznice