Radovan Samardžić

Из пројекта Википедија

Radovan Samardzic (22. oktobar 1922. Sarajevo - 1. februar 1994. Beograd). Osnovnu i srednju skolu zavrsio je u rodnom gradu. Diplomirao je na grupi za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu (1949). Postao je asistent na predmetu Opsta istorija novog veka (1950). Doktorirao je kod Jorja Tadica na temi iz dubrovacke istorije (1956). Prosao je kroz sva nastavnicka zvanja na Filozofskom fakultetu, i sve do penzionisanja bio sef Katedre za opstu istoriju novog veka. Proveo je godinu dana u Parizu (1957-1958) kod Fernana Brodela proucavajuci istoriju Mediterana. Svoje drugo usavrsavanje imao je na Institutu za evropsku istoriju u Majncu (1967-1968). Samardzic je bio na celu raznih ustanova i urednik publikacija, dekan Filozofskog fakulteta, dopisni i redovni clan SANU, sekretar Odeljenja istorijskih nauka SANU, direktor Balkanoloskog instituta, predsednik Srpske knjizevne zadruge, glavni urednik Jugoslovenskog istorijskog casopisa. Bio je jedan od priredjivaca sabranih dela Slobodana Jovanovica. Samardzic se u istrazivanju proslosti bavio razdobljem od XVI do XX veka, pokrivao je vise oblasti opste i nacionalne istorije, a bio je najvise okrenut Mediteranu, Osmanskom carstvu, balkanskom prostoru, i u tim okvirima, sudbini srpskog naroda. Poceci njegovog naucnog rada, ali i visegodisnji trud bili su vezani za proucavanje istorije Dubrovnika. To je vec najavila njegova doktorska disertacija Dubrovacki pesnik i diplomata Jaketa Palmotic. Krunu njegovog rada u toj oblasti predstavlja delo Veliki vek Dubrovnika (1962) u kome je na osnovu gradje iz dubrovackog i venecijanskog arhiva obradio zbivanja iz zivota ove mediteranske drzavice, vezana za XVII vek i obelezena zemljotresom 1667, ali istovremeno i bosanskohercegovacko zaledje kao i atmosferu na prostoru Levanta. Drugu oblast njegovog ispitivanja proslosti predstavlja Osmansko carstvo u XVI i XVII veku. U zelji da citaocu docara sjaj i sumrak velike imperije, on se opredelio da to ucini preko biografija krupnih licnosti koje su najbolje odslikavale epohu- vezira Mehmeda Sokolovica, sultana Sulejmana i Osmana II. Iz svega toga je proistekla triologija u kojoj je na originalan nacin spojen naucni i literarni pristup: Mehmed Sokolovic, Sulejman i Rokselana, i Osman.Poslednja od ove tri knjige objavljena je posthumno.Znacajno mesto u tematici za koju je Samardzic pokazao veliko interesovanje, bila je proslost Beograda, Srbije i srpskog naroda. Napisao je vise radova koji su usli u trotomnu Istoriju Beograda a odnosili su se na vreme pod turskom vlascu, zatim nauku i knjizevnost u oslobodjenom gradu i na razna druga pitanja. Pored rukovodjenja u stvaranju Istorije srpskog naroda, Samardzic je i pisac znacajnih delova u trecoj, cetvrtoj i sestoj knjizi koje se odnose, u prvom redu, na polozaj Srba pod turskom vlascu ali i na ratove u XVIII veku, kao i odeljaka o srpskoj kulturi u XIX i XX veku. Napisao je i vise eseja u kojima razmatra sudbinu srpskog naroda, duhovnu osnovu njegovih pokreta, nastojeci da u njima uspostavi vertikalu srpske istorije. Sakupio ih je u knjizi Ideje za srpsku istoriju(1989). S tim u vezi je i njegovo interesovanje za jezgro srpskog naroda, Kosovo i Metohiju, sto je narocito doslo do izrazaja u knjizi Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji(1989) koju je on uredio i za nju napisao predgovor. Kosovsko predanje kao ishodiste svega sto ce kasnije doziveti srpski narod i Kosovo i Metohiju kao ogledalo uspona i padova, obradio je u drugoj knjizi posvecenoj kulturnoj istoriji Srba, Kosovsko opredeljenje(1990) Svemu ovome treba dodati sinteticki pregled iz istorije jugoslovenskih naroda do njihovog ujedinjenja koji je napisao za jugoslovensko izdanje Opste enciklopedije Larousse. Sakupivsi veliku gradju prilikom svojih istrazivanja, Samardzic je jedan njen deo kriticki publikovao. Akta iz Dubrovackog arhiva predstavio je u knjizi Borba Dubrovnika za opstanak posle velikog zemljotresa 1667. Arhivska gradja 1667-1670. Izvore pronadjene u Parizu objavio je u knjizi Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika. XVI-XVII vek(1961).Dugogodisnje zanimanje za rad Vuka Karadzica krunisao je izdavanjem njegovih Istorijskih spisa I-II a zatim izdanjem Danice za 1826, 1827, 1829, 1834 (1969) kao i Trecom knjigim srpskih narodnih pjesama. Takodje, istakao se radovima Srbija 1878,Iz srpske istorije, Pisci srpske istorije I-III, Na rubu istorije. Ostala su ne objavljena njegova izlaganja studentima posvecena istoriji istoriografije i kursevi Opste istorije novog veka koji se cuvaju u njegovoj zaostavstini. Literatura: Leksikon srpske istoriografije,630-631.